U okvirima faktora svjetske politike i međunarodnih političkih odnosa Nato se pojavljuje kao jasna, samorazumljiva, totalna činjenica postojanja. Kao subjekt s vlastitom osobnošću on štiti i napada, sankcionira, legitimira pravedne ratove, prepoznaje neprijatelja i protiv njega se bori. Razlozi za njegovo postojanje zasigurno postoje, a on ih na kraju krajeva, kao i svaka druga organizacija, u ovom slučaju, kao subjekt međunarodnih odnosa i sam stvara.

Problem moguće anti Nato kampanje nastaje kada se sva silina navedenih argumenata protiv, koji čine generalni anti Nato stav, susreće i sebi priznaje kompleksnost političkog svijeta pretvarajući se tako iz njihova nositelja u političkog aktera. Tada dolazimo do potrebe da se ustanovi korelacija uzajamnog podupiranja regrutiranih argumenata i općeg stava, odluke koja nosi određeni splet mišljenja. Ako odmah na početku radikaliziramo to pitanje do kraja, mora se priznati mogućnost da se akteri te moguće kampanje u propitivanju svojih stavova nađu u poziciji i spoznaju da je, suprotno početnom intuitivnom stavu, potrebno raditi pro, a ne kontra Nato-a.

Prihvaćanje političke kompleksnosti tada konkretno znači sudaranje s dvije političke koncepcije i promatranje političkih fenomena u njihovoj opreci: idealističkoj i realističkoj. U očima idealista, djelovanje na temelju zadane stvarnosti u biti znači mirenje s prolongiranjem politike sebičnih, militarističkih interesa u makijavelističkom tonu, dok u očima realista, naivnom idealizmu stvarnost bježi iz ruku, jer on pretpostavlja konzistentnost 'nemilitarističkog tona', kojemu se stoga može uputiti cinična, ali važeća, primjedba u stilu nenasilnoga rata protiv svih nasilnih ratova kako bi se pokazalo da tu konzistentnost ne može održati.

Idealističkoj koncepciji, kojoj smo mi, htjeli - ne htjeli, ipak bliži, a i njezin sam idealizam je vrlo uvjetna stvar, nenasilje jest sigurno jedna od metoda, a sadržaj joj može biti zagovaranje potpune promjene postojećih odnosa, institucija i preraspodjele moći. S druge ona može biti stvarna u mjeri u kojoj stvarnost zahtjeva da na kraju krajeva, u namjeri proizvodnje novih društvenih odnosa (u tom smislu, prvenstveno oslobođenih potrebe za bilo kakvom militarizacijom), dokidanje Nato-a pretpostavi i dokidanje država-nacija te cijelog niza drugih političkih i ekonomskih subjekata. No stvarnost je samo specifičan trenutak 'istine' koji se pojavljuje kao stvar političkog stava.

Pojedini argumenti u određenom smislu ne mogu objasniti srž problema protiv kojega su upereni. Činjenica da su Nato-ve vježbe proizvele teške ekološke genocide na mnogim mjestima u svijetu, jest ekološki argument koji se nastoji prevesti u politički argument. Činjenica kako je Nato ostatak hladno-ratovske podjele (i da je Amerika uvijek spašavala Europu) opet ne proizvodi dostatan sadržaj da iz novo nastale situacije zaključimo: pošto nema blokovske podjele svijeta, nema potrebe za njegovim postojanjem; incidenti koje je Nato uradio od pedesetih do današnjih godina opet ne mogu dovoljno reći zašto je svijetu nepotreban.(1) Možda je najprijeporniji problem u kojem anti Nato argumentacija ide logikom otkrivanja nekonzistentnosti između skupa normi unutar i/ili šire Nato-a i ostalih međunarodnih institucija i kolizije u njihovim konkretnim provedbama.

Ali to ne znači kako argumentativni moralizam treba odbaciti - upravo suprotno, na njega treba uvijek računati jer većina ljudi tako percipira političke fenomene. I oni koji govore o tome kako je Nato potreban, rukovode se tom logikom: dobro i loše pretvara sve opravdane i pravedne ratove protiv nepravednih i neopravdanih ratova, tako da dolazimo do situacije u kojoj demonizirani neprijatelj zahtijeva amoralno čišćenje, kao saniranje i sankcioniranje pravih neprijateljstava. Kao što je napisao Ananiadis (2), prava je opasnost to da ćemo se naći u situaciji kako ćemo se boriti protiv neprijatelja koji će biti zakinut upravo na pravo da bude tretiran neprijateljem od strane omnipotentnog suverena, onog koji odlučuje o graničnim situacijama, što eto, jednako tako danas može biti uloga Nato-a.

Fantazije o totalnoj pacifikaciji nisu loše, one su same po sebi naprosto dobre ili poželjne - no one s tim projektom moguće kampanje nemaju veze jer nitko ne može garantirati da Nato nije u nekom nedefiniranom smislu sastavni te pacifikacije. Apsolutizacija te fantazije kao argumenta prije bi značila apsolutnu nemogućnost konkretnog djelovanja. Fantazije mogu biti motivatori, sukladne bilo kakvom legitimnom građanskom metodom samoizgradnje i samopromjene društva. Tada taj projekt sebi mora priznati svoja ograničenja, i riješen problema eventualne ideologičnosti, izvuči što je najviše moguće. Tada do izražaja najviše dolazi sposobnost da se kombinira pragmatičnost i idealizam.

A to je moment u kojem je opet bitno naglasiti kako većinu običnih građana krase politički sentimenti prije negoli racionalna kalkulacija i da je to bitan dio igre upotrebe političke pragmatike. To je ono koruptivno koje je imanentno politici. No, u smislu u kojem nam vidokrug političkih institucija i kulture to dopušta, percepcija racionalnog građanina koji na temelju svih informacija donosi, uz pomoć formalnih ili neformalnih odnosa društvene kontrole, uz druge građane najbolju moguću odluku jest samo mit, ali mit proporcionalno stvaran normalnoj prihvaćenosti 'korupcije' u kojoj politička elita stvara sentimente građana i sama u političkoj igri uvijek računa na njih. Zgražanje nad tom korupcijom, nad time da je politički svijet često stvar kroz sentimente oblikovanih politika, ne može je promijeniti, no njezino prihvaćanje može jednako tako eventualno pomoći u utvrđivanju ili promjeni nekih stavova, bez straha da takva metoda znači anticipaciju manira političkih elita. Tako da ta kampanja jest nešto što je uvijek nužno rastrgano između objektivnog informiranja i pristranosti (tj. lobiranja) i igranja na sentimente. Shvaćanje realnosti se u tom trenutku pokazuje kao afektivna odluka, odluka da se djeluje, da se i na kraju krajeva mijenja stvarnost.

Našu relativnu naivnost ili nepoznavanje svih relevantnih informacija može vrlo jednostavno pobiti neki vojni analitičar, stručnjak specijaliziran za dotičnu temu: a kanalizacija njegovih stavova posredovana medijima može stvoriti sliku da on doista jest u pravu. No njegovo pravo legitimirano je pozicijom u kojoj se nalazi, u mašineriji koja je uspregnuta da pokaže potrebu za Nato-om - njegova objektivnost i stručnost ovdje su instrumenti političke efektivnosti. Da se ista osoba nađe u poziciji 'neovisnog stručnjaka', on bi mogao s jednakom lakoćom izvući 'alternative Nato-u'.

Što se tiče Hrvatske, potrebno je reći da kada se početni problem preseli u lokalne okvire, ili okvire hrvatskog društva ili države, tada dolazimo do nove razine kontradikcija: na kojoj je razini nama bitno da Hrvatska ne postane članom Nato-a, a koliko nas susjedna dvorišta ne zanimaju? Na općenitoj razini argumenti o promjeni globalnih institucija mogu biti konzistentniji, dok je na domaćem terenu ipak mnogo lakše djelovati, jer se u bavimo 'konkretnijim' stvarima. Iz te situacije lako bi se dalo zaključiti da se jednostavno, moralno (a tome često i prikriveno ponosno) traži da Hrvatska razvije, primjerice, svoju neovisnu osobnost na međunarodnoj sceni.

Nadalje, moguće je usporediti Nato s nekom drugom međudržavnom/narodnom organizacijom ili procesom integracije u istu. U Hrvatskoj je postotak građana po redovitim istraživanjima, koji ne žele ući u Europsku Uniju manji nego od postotka onih koji ne žele ući u Nato. Ti isti građani ne stvaraju takav sud na temelju racionalne procjene pruženih argumenta, o čemu smo gore pisali, već prije na osjećaju prizvuka koji neki fenomen, predmet javne rasprave, implicitno sadrži. Primjerice, Europska se Unija može u takvom, svakodnevnom rezoniranju pojmiti kao jedna velika zajednica, skup političkih, ekonomskih, kulturnih institucija i praksi, pristup kojima može imati blagotvoran učinak na hrvatsko društvo, ali prema kojima neke konkretne društvene grupe mogu osjećati zazor: npr. pripadnici radničke klase mogu strahovati za svoja radna mjesta, kulturnjaci mogu strahovati od gubitka identiteta, ali pred Nato-om koji nosi prizvuk rata svi su jednaki: ratove doista nitko ne želi. Korelacija između mogućnosti rata i ulaska u Nato je varljiva i konfuzna stvar, ali opet se radi o tome da li neulazak u Nato znači pasivizaciju u međunarodnim odnosima u točki gdje se ona direktno tiče interesa građana? Hrvatska bi mogla krenuti nekim svojim specifičnim putem rješavanja problema nacionalne sigurnosti, ali je jasna besmislenost inzistiranja na političkoj samodostatnosti.

Ono što u tom smislu spašava EU od Nato-a, zbog čega EU u anketama prolazi bolje od Nato-a, jeste gotovo sveprisutna hegemonija propagande oko EU: ona je mnogo vidljivija jer je mentalno bliža, a mentalno je bliža jer je vidljivija. A ta relativna kognitivna prednost proizlazi iz toga što je EU fenomen koji zahvaća relativno mnogo više oblasti života nego Nato: EU se takoreći proteže od pitanja sira na tržnici do samog suvereniteta. Nato toliko nije vidljiv, jer je percepcija problema koju on obuhvaća i rješenja koja on može pružiti po kvaliteti mnogo uža, i tiče se nečeg poput 'nacionalne sigurnosti', ili prevedeno, pitanja militarizacije i fizičke ugroze tj. sigurnosti od iste. Utoliko njegova kampanja, kao službeno prihvaćene politike Republike Hrvatske, ima odrješenije ruke jer nema taj potencijal zahvaćanja svakodnevnog života, a time, problemi integracije u Nato mogu proizvesti još veći demokratski deficit od onog koji proizvodi EU. Vojska je fenomen koji uvijek izmiče iz ruku civilnom društvu, čak i kada je profesionalizirana. Ona je uvijek negdje na rubu demokracije i nalazi se, barem mentalno, u trajnom nesuglasju sa slobodom. S druge strane jasno je da se iz Nato-a i njegovih politika može vrlo često derivirati ili 'militarizacija', 'fizička ugroza', 'teroristička prijetnja' ili sigurnost od njih, a ti pojmovi prvenstveno uslovljavaju negativno tj. teško se prevode na jezik pozitivnog vrednovanja ili nagrađivanja što npr. mogu 'pružati' blagodati Europske unije.

I ono što je još temeljitije od toga jest da u narodu uvijek postoji jedan 'anarhistički' osjećaj protivljenja ratu i nečemu što je povezano s oružjem - upravo ono što može biti prva aluzija na Nato. Problem je ambivalentan - Hrvatska ulaskom u Nato racionalizira svoje izdatke za sigurnost i relativno povećava svoju normalnu integriranost u svjetske procese, ali isto tako, tim se ulaskom jednako može relativno povećati nesigurnost koju donosi politizacija pristranosti u jednoj složenoj vojno-političkoj asocijaciji poput Nato-a, jer Nato ne treba prijatelja poput Varšavskog pakta da ne bi bio nepristran. U tom smislu barem su jednake mogućnosti Hrvatske da se van kruga takve pristranosti sama bori s problemom državnog razloga kao proizvoda 'opasnosti' preko nacionalnih sigurnosnih politika, nego da, pristankom na pristranost, na višu razinu podigne problem relativne sigurnosti i nesigurnosti. Računica sviju tada se uvijek svodi na jednako raspodijeljenu eventualnost, dok državna politika, 'igrajući' na sigurno, taj argument okreće na svoju stranu, i ne mareći za povisivanje i stvaranje intenziteta čarobnog kruga ne/sigurnosti, trenira demokratsku volju, koja će na kraju možda biti legitimirana referendumom. Ako će ga uopće biti, on će samo značiti sankcioniranje već postojećeg stanja (jer proces integracije kroz razne procese već traje), a njegov pozitivan ishod činjenicu da je država uspjela narod uvjeriti svojom propagandnom u samorazumljivost prijetnje i potrebom osiguranja od nje. Ulazak u Nato uzet je kao službena politika i kurs djelovanja, po staroj maniri nedemokratskim ekskluzivitetom (u ovom slučaju državne politike spram samog građanskog društva) koji je službenom retorikom učinjen jednim nadasve racionalnim i nužnim korakom. Referendum se, dakle, neće ticati građanskog društva, nego građanskog društva kojem je ta politika i predispozicija za pozitivnim stavom već imputirana i poslužiti će, isto kao i isprazne formalističke javne diskusije, samo za ideološku identifikaciju demokratske opće volje vladajućih i vladanih. Dakle, ni njegova uloga nije presudna.

Jedno je jasno - vrijeme kampanja u kakvim smo do sada mogli sudjelovati i kakvim smo do sada mogli biti svjedoci je prošlo. Šarene povorke koje su paradirale gradskim ulicama više ne postoje jer su načini socijalizacije tih grupa promijenjeni, ako o njima još uopće i možemo govoriti. Ali sada smo sigurno svjedoci jedne nove, već klasične situacije u kojoj oni načelno zainteresirani kritiziraju druge načelno zainteresirane zbog nezainteresiranosti, što je najbolje vidljivo na civilnoj sceni: njezini komentatori, novinari - čija je objektivnost ovdje često podvrgnuta toj zainteresiranosti - pišući o tome problemu pretvaraju se u svojevrsne higijeničare koji čine stupove morala javnosti 'zainteresirane zajednice', a najčešća optužba jest uhljebljenost u vlastiti aktivizam. No zdvajanje jest samo naličje optimističnog paroliziranja, a ako se ništa ne uradi i odmah prizna poraz (mnogima prvenstveno poraz pred vlastitom savješću) svijet će se i dalje nastaviti vrtjeti.