Inicijativa za revolucionarnu organizaciju i časopis koji izdaje preživili su svoje krvavo rođenje. Tijekom tog razdoblja prvotna ideja prevalila je dugi put vlastitog ozbiljenja da bi sada, za sobom ostavivši teret začeća, konačno mogla u pravom smislu stupiti na pozornicu društva. Od trenutka kada su članovi-osnivači iznijeli ideju za osnivanjem jedne ljevo orjenitrane grupe pa do sadašnjeg trenutka nije prošlo samo mnogo vremena već je to vrijeme bilo ispunjeno samim procesom nastanka onoga što danas možemo vidjeti i opipati. Mogli bismo reći kako se radilo o pretpovijesti časopisa. Temeljna ideja sa samog početka na putu samoostvarenja tako nije samo došla do sebe u stvarnosti već je zapravo prošla put vlastitog razvoja i spoznaje kako bi onda sa sobom izmirena mogla samosvijesno nastaviti put. Kraj te pretpovijesti i trenutak tog izmirenja upravo je ovaj drugi broj časopisa.

Pošto odbijamo da naše živote organizuje neko drugi, moramo biti u stanju da ih organizujemo sami; potrebna nam je sposobnost da "povežemo sve što je neophodno da bi delovali kao kompaktna funkcionalna celina". Anarhisti, individualci koji odlučno teže eliminaciji svakog oblika tiranije i pripitomljavanja, istraživali su ovu mogućnost u najrazličitijim društvenim i ekonomskim uslovima, ali i u skladu s tim kako je ko tumačio tu "celinu". Ako je taj koncept nekada bio tumačen u smislu stvaranja velikih organizacija (sindikata) kao najboljeg načina za borbu protiv masivnog industrijskog sistema, današnja društvena dezintegracija i opšta neizvesnost zaoštrili su ovo pitanje više nego bilo koja kritika kojoj je ovaj sistem ikada bio izložen.

Naslov ovog teksta je jedan od najvidljivijih slogana koji se već neko vrijeme mogu vidjeti na reklamnim panoima. Mislim da ga je moguće kritizirati kao takvog, apstrahirajući od dotičnih, dnevno političkih prilika, ili barem od konkretnih osoba koje iza njega stoje, no sve mi se više čini da to nije moguće. Ipak i ovako uzet sam po sebi u skladu sa nekim općom prilikama koje nas okružuju, vrlo je logičan- no njegova ga logičnost ne čini manje zlim ili vulgarnim- ona naprosto opisuje kako stvari stoje.

Praksu koju suvremena država poduzima tijekom svog odnošenja prema ‘komunizmu' razumjeti se može jedino sagledavajući cjelinu objektivnih društvenih sila i ideološkog stanja; dvaju ‘komponenti' koje to ni nisu, koje same po sebi čine nerazdvojivu cjelinu ne predočivu gledištu koje iz vida ispušta njihov bitni totalitet. Istina društvenog stanja nalazi se u njegovoj cjelini koja kao presudni faktor zna jedino sebe. Svako konkretno pitanje svoj odgovor tako nalazi tek pošto je udaljivši se od sebe spoznalo vlastitu istinu. Pitanje koje si moramo postaviti u ovome tekstu tiče se ideje i konkretnog nastojanja hrvatske države da zakonski zabrani veličanje totalitarnih ideologija među kojima se navodno nalazi i sam ‘komunizam'. Spoznati zašto se na zagrebačkim trgovima uskoro mogu očekivati javna spaljivanja odjeće s likom Che Guevare možemo jedino ukoliko se pokušamo lagano udaljiti od konkretnog slučaja. Naša spoznaja biti će od one potpune udaljena približno onoliko koliko će i naš pogled na društveno stanje u Hrvatskoj biti udaljen od samog društvenog stanja. Razloga te udaljenosti između zbilje i njene spoznaje sigurno će se naći u samom načinu spoznaje; no ti razlozi ostati će naprosto nebitni, pa tako neće ni biti razlozi. Stvarni razlog tih teškoća u spoznaji zbilje nalazi se naravno u samoj zbilji. Kao promatrači moramo nalaziti pogrešne odgovore na društvena pitanja sve dok ih kao stvaratelji ne budemo postavljali. Sama potreba za spoznajom zbilje dokazuje kako nam je ona sama nešto izvanjsko. U skladu s tim cilj ovog teksta neće biti najbolja moguća spoznaja problema, već težnja ka njegovom dokidanju. Bez obzira na formu i sadržaj teksta njegov autor u njemu ne želi istupati kao nepristrani promatrač, već kao pristrani stvaratelj.

Nikada u svijetu nije bilo veće društvene nepravde i straha kao danas. S ovom se konstatacijom ne moraju svi složiti, ali stvarne činjenice govore u njen prilog. Nikada na svijetu, koji posjeduje potencijal, da zbrine svako ljudsko biće, o kojima su prošle generacije mogle samo sanjati, nije bilo više nejednakosti, gdje manjina od 20% posjeduje 80% svjetskog bogatstva, i straha, gdje čovjek čovjeku postaje neprijatelj (Hobbes) i suparnik u vitalnom natjecanju, zvanom preživljavanje.

Sigurno je kroz povijest mnogo puta izgovoreno: "Čovjek ne može pasti niže nego što je", a opet se pokazuje da Čovjek i dalje pada sve niže i niže i niže. Zašto je tome tako? Koji su uzroci Čovjekove regresije i autodestrukcije? Teško da ja mogu odgovoriti na ta pitanja. Moj se doprinos humanizaciji društva za sada svodi samo na detekcije anomalija. U medicini postoji jedna formula: ako na organizmu postoji nekoliko anomalija, kažemo za njega da je ono defektno, ili, u najboljem slučaju, anomalno. Ali, ako je organizam krcat anomalijama, tada za njega kažemo da je nakazno (lat. monstra). Mislim da je odavno detektirano kako je ovaj društveno - ekonomsko - politički sistem natrpan anomalijama.

Opće određenje pravednosti, kojim operira i naš današnji diskurs o pravednosti, etabliralo se u našoj kulturi već sa starim Grcima, prije svega s Aristotelom. Pravedno znači na jednako uzvraćati jednakim, a na nejednako nejednakim. Polazeći od ove definicije pravednosti relativno je lako formulirati i pozicionirati u kapitalizmu lijevi i desni diskurs o pravednosti. Lijevi diskurs teži k tome da izjednači sve ljude, pa možda i ljude i životinje ili, štoviše, ljude i stvari. Lijeva kritika kapitalizma upućuje, dakle, prvenstveno na to da kapitalizam nastavlja reproducirati nove, odnosno stare povijesne nejednakosti ondje gdje bi trebala vladati pravednost, da se jednako tretira nejednako.

Hiljadama godina, već, položaj žene u društvu nije se suštinski promenio. Odlika tog društvenog položaja žene jeste njeno degradiranje na jedan podljudski nivo, na nivo društvenog bića kojem je učešće u društvenom životu značajno ograničeno, upravo jednom prirodnom, biološkom karakteristikom, a to je pol; tako se ženska društvena uloga posmatra isključivo kroz njenu prirodnu ulogu, tačnije, kroz ispunjavanje te uloge.

1. Uvod

Kako za masovno stvaranje te komunističke svijesti, tako I za ostvarenje same stvari, nužno je masovno mijenjanje ljudi koje je moguće samo u praktičnom pokretu, u revoluciji; dakle, revolucija je nužna ne samo zato što je vladajuću klasu nemoguće svrgnuti na drugi način, već zato što klasa koja nju svrgava samo u revoluciji može uspjeti da se otarasi sve stare pogani I postane sposobna da izgradi novi temelj društva.
-- Marx, Njemačka ideologija

Krv, blato, glad i čemer, stvarnost je s kojom Čovjek od pamtivijeka mora živjeti. Moderni Čovjek ima priliku prekinuti taj krvavi kontinuitet. Evolucija, znanost i razvoj proizvodnih snaga, koji se uz njih vežu, Čovjeka stavljaju u tu poziciju da jednom zauvijek stavi ad acta historijski kanibalizam koji, po svemu sudeći, svoj zenit dostiže upravo u današnje doba. Niti jedan sistem nije bio toliko pun kontradikcija kao što je ovaj. Napisano je toliko knjiga, toliko članaka i toliko je toga izrečeno pro et contra kapitalizma, a nitko nikad nije pitao same radnike što oni o svemu tome misle (ili se varam). Vođen tom smjernicom odlučio sam napraviti intervju, ne sa pjevačima ili estradnim "veličinama" čime bi onda stvarao od njih određene elite, kako to rade neki lažni zaštitnici prava i dostojanstva najamnog radnika, već sa pripadnikom one društvene grupacije koja je najmasovnija, a u isto vrijeme i najneeksponiranija. Vlado T. je jedan od takvih. Intervju smo vodili u dnevnoj sobi njegova unajmljenog stana na, kako on kaže, "savičkoj rivijeri". Dim, kava, naiva (Ivan Lacković Croata), pogled na minaret jedine džamije u zemlji i diktafon na stolu.