U ovom se tekstu ne radi o dokučivanju i objašnjavanju značenja naučnog socijalizma, niti o općim umovanjima o idealima i spoznaji. Također se spoznaja i ideali ne razmatraju u nekim od svojih konkretnih oblika, a neko značenje naučnog socijalizma ne pretpostavlja. Ovdje se prije radi o bilješkama koje se dotiču značenja naučnog socijalizma i konzekvenca koje proizlaze iz toga.

Naučni socijalizam tu se razmatra barem na dvije razine: kao metoda i kao ideja. Kao metoda naučni socijalizam je jedna nauka koja spoznajući istinu spoznaje socijalizam kao cilj, dok je kao ideja naučni socijalizam vizija jednog društvenog stanja koje svoju legitimnost vuče iz realne utemeljenosti.

Socijalizam kao nauka pojavljuje se u suprotnosti spram socijalizma kao konačno otkrivene apsolutne i univerzalne istine postavljene kao opći zakon razuma ili prirode koji treba biti uspostavljen. Takva pozicija, prema predstavnicima naučnog socijalizma, bila je karakteristična za utopijske socijaliste i pretpostavljala je idealističko gledanje povijesti i društva. Prema takvoj viziji socijalizam je naprosto dobro, umno ili prirodno društveno uređenje. Socijalizam je to objektivno i apsolutno, on je kao takav ideja prema kojoj se društvo treba oblikovati. Irelevantno je na koji način utopijski socijalisti dokazuju svoju tezu - ključno u cijeloj priči je to što dokazuju. A dokazuju da je ideja socijalizma opći interes društva koja se kao Um mora suprotstaviti bezumlju dotadašnje povijesti i pozitivnog stanja. Kao problem se naravno pojavljuje činjenica da taj Um realno opstoji u obliku Umova nekolicine različitih mislilaca koji su naravno, svaki za sebe, konačno uspjeli dokučiti Istinu samu. Engels u Anti-Duhringu naglašava kako takva apsolutna istina proizlazi iz umova pojedinaca. On kaže kako je svaka ta vizija subjektivna, te samim time uvjetovana konkretnim društvenim i povijesnim okolnostima. Zbog toga se proglašavanje apsolutne istinitosti pojedine vizije i naglašavanje nadređenosti socijalističke ideje zbiljskom društvu zapravo pokazuju kao vlastita suprotnost. Pozicija naučnog socijalizma upravo suprotno polazi od iluzornosti vjere u apsolutnu istinu i ovisnosti istine o društvenom kretanju, te neodvojivosti ideja i društvene 'materije'. Naučni socijalizam ne polazi od socijalizma kao idealnog ili Umnog društvenog poretka, niti do takvog zaključka može doći; on pretpostavlja historijski karakter kako ideja, tako i društvenih sistema. Spoznajni metod naučnog socijalizma nužno odbacuje idealističku spekulaciju odvojenu od svojih realnih društvenih korijena. U tom smislu naučni socijalizam naprosto predstavlja metod koji odbacuje apstraktno umovanje i okreće se problematiziranju i razmatranju realnog i konkretnog društva, kao i stav koji odbacuje viđenje socijalizma kao svojevrsnoga društvenog (moralnog, prirodno-pravnog itsl.) ideala, te socijalizam vidi kao određeno konkretno društveno stanje u potencijalnom nastajanju, kao izraz interesa i cilj stremljenja realnog društva ili njegovih dijelova.

Uzevši u obzir prethodno izvedeno nužno nam se nameće sljedeće pitanje: može li naučni socijalizam postojati bez ideala socijalizma? Odgovor bi bio da može i ne može. Jer poanta nije u tome da se ukaže na nepotrebnost ili prevaziđenost određenih zbiljski nepostojećih ili neostvarenih ideala, već u tome da se povezivanjem tih ideala s realnim društvom, ljudima, interesima te ideale ukine kao Ideale; no ne da se njihov sadržaj ili smisao automatski ukine zato što nisu Ideali. Iako Ideali ne postoje, istinitost pojedinog Ideala ovisi o društvu kojeg je dio, njegovom značenju i aktualnosti; tj. o zbiljnosti dotičnog ideala, ali i aktivnoj akciji za pounutrenje ideala u društvo i njegovog ostvarenja. Znači li to da je svaki historijski adekvatan ideal moralno opravdan? Takav bi nam zaključak vrlo lako mogao podariti naučni socijalizam. No to nipošto ne mora biti točno. Moral kao takav je nužno ideologija jer si umišlja vlastitu općost, apsolutnost i neovisnost o konkretnom društvu koje ga stvara, dok zapravo predstavlja njegovu idejnu nadopunu. No, za interes proletarijata, socijalizam se smatra kako uistinu ostvaruje zbiljski moralni ideal koji se ne može svesti na goli partikularni interes, već je i općeljudski, te ne predstavlja puku nadopunu uspostavljenog stanja već revolucionarno transformira zbilju ukidajući temelje dotadašnjeg društva, pa onda i njegove najopćenitije zakonitosti. Polazi se od toga da socijalizam nema moralni karakter; što proizlazi iz raskrinkavanja morala kao ideologije i težnje ka ukidanju ne-moralnog društva čija je nadopuna. Posredstvom takve revolucije, političke i društvene akcije, nužno se ostvaruje zbiljski moralni sadržaj koji više nije dan u moralnom obliku. No ta pretpostavka nije izvedena iz spekulacije itsl., već je izvedena iz realne akcije politički aktivnog proletarijata 19. stoljeća koja je uistinu imala opći, a ne naprosto partikularni karakter. Pogrešno je reći da revolucija ima svoj moral (jer bi u tom slučaju cijeli zahvat bio besmisleno prelijevanje iz šupljeg u prazno), no sasvim je ispravno naglasiti kako njeno samosvjesno ukidanje danog stanja mora biti njegovo pozitivno ukidanje i nadilaženje. Socijalizam je istinit jedino ako je realan, historijski adekvatan i aktualan 'ideal'. No on je u toj svojoj realnosti (ali NE PO NJOJ) i moralno opravdan.

Mimo toga nužno nam se postavlja dodatno pitanje na spoznajnom planu. Znači li naime naučni metod da se teorija, filozofija itd. protjeruju iz spoznajno praktične aktivnosti i svoje mjesto ustupaju pozitivnoj i empirijskoj znanosti? Ili s druge strane odbacivanje i raskrinkavanje apstraktnoga umovanja kao u potpunosti 'ovostranog' fenomena, tj njegovo povezivanje s konkretnim društvom, znači da se sada može neograničeno spekulirati; te to smatrati opravdanim, uz to društveno i politički relevantnim, sve dokle god dotičnom umovanju priznajemo historičan društveni karakter? Engels bi vjerojatno i potpisao prvu pozitivističku opciju, dok se niti jedan marksist vjerojatno ne bi odrekao pogodnosti druge, no to nam samo po sebi ništa ne govori o dotičnim pitanjima. Danas nam se neopisivo uvjerljivijom čini druga opcija koja daje slobodu mišljenju i omogućuje nam neograničenu fleksibilnost da bilo kakvu ideju proguramo kao relevantnu. Upravo zbog toga dotična predodžba gubi na smislenosti. Sasvim je jasno kako nije dovoljno osvijestiti društveni karakter misli, te je potom pustiti da luta svojim svjetovima. Tu se radi tek o pukoj samoobrambenoj reakciji misli koja odgovara na težnju ka njenom 'spuštanju' i 'ukidanju'. Tvrdnja da svaka misao ima društveni karakter može biti točna, no to nikako ne znači kako je svaka misao jednako legitimna ukoliko si to prizna. Ako svaka misao ima društveni karakter potrebno je postaviti pitanje kakav je taj karakter, kakvo je društvo i društveni korijen određene misli. Tada se, s obzirom na interese i pozicije koje zastupamo, može vrednovati i određivati legitimnost određene misli. Ukoliko se na primjer zaključi da neko konkretno filozofiranje proizlazi, dio je i smisao akademskog miljea koje mu i kojemu daje značaj i smisao (a koji je opet dio konkretnog kapitalističkog društva u kojem ima svoju funkciju i racionalno opravdanje) takvo filozofiranje s revolucionarnih pozicija potrebno je ocijeniti kao nelegitimno apstraktno teoretiziranje. No to nipošto ne znači kako apstraktna spekulacija nekog konkretnog akademika ne može imati revolucionarni karakter. No istinski smisao njegovog rada, njegov interes, poriv i svrha tada više ne mogu biti akademski. On je tada akademik pukom slučajnošću, isto kao što u suprotnom slučaju svaki akademik kao akademik može sasvim slučajno proširiti revolucionarnu spoznaju. U tom trenutku zapravo dolazimo do točke u kojoj kritika apstraktnog teoretiziranja sama po sebi poprima oblik kritike znanstvenjačkog pozitivizma, a ne tek pozitivističke kritike spekulacije.

Pitanje koje u cijeloj priči visi u zraku glasi: kako uopće znamo da je naša pozicija i interes koji zastupamo legitiman, ukoliko se bazira na metodu čija se objektivnost zapravo samo-ukida i preljeva u 'subjektivnu' poziciju? Odgovor možemo potražiti jedino u društvu i zbiljskom odnosu partikularnih interesa koji se zastupaju s interesima drugih društvenih grupa i pojedinaca, objektivnom stanju društva i njegovim specifičnim i konkretnim problemima, kako sitnim nuspojavama tako i naročito velikim ugrozama koje generira dotično društvo; te na koncu odnosu određene ideje, pozicije i osviještenog interesa s realnim društvenim dijelom u čije ime dotična ideja istupa; pozitivnim stremljenjima i težnjama stvarnih ljudi kao i njihovim ograničenjima. Prirodu vlastite pozicije moguće je iščitati iz dotičnog spleta pokazatelja. Njena ultimativna legitimnost nužno nam je skrivena. Ne zbog toga što je ne vidimo, već zbog toga što je nema. Jer ultimativnog nema, a legitimnost ostavljamo aktivnosti na provjeru.