Strogo govoreći, teško postoji neki poseban razlog zbog kojeg bi 11.teza trebala javno problematizirati i vrednovati časopis kao što je Novi plamen. Sama činjenica o stvaranju novog časopisa na političkoj ljevici nipošto ne znači kako je naš prvi zadatak baviti se njime. Potpuna je glupost vlastiti identitet graditi i promovirati konstruiranjem pompoznih sukoba i javnih polemika. Upravo suprotno - cilj nam je pobjeći ispraznosti ljevičarskih oluja u čašama vode. Motivirajući problem i svrha našeg rada mora biti zbiljsko društvo, zasnivanje i realizacija njegove kritike i izmjene, a ne reprodukcija kolotečine zatvorenog svijeta političkih marginalaca (kojem valjda i sami pripadamo). No opet postoji nekoliko unutarnjih razloga zbog kojih se moramo pozabaviti Novim plamenom. Taj časopis djelo je naših donedavnih suradnika, tako da je njegovo vrednovanje, istovremeno i vrednovanje nekih mogućih tendencija i potencijalnih mogućnosti razvoja našeg časopisa, kao i skiciranje smjera kojim se trenutno krećemo. Također, u kontekstu cijele situacije, teško se možemo odreći drugarske obveze prijatelje i neprijatelje na ljevici, u najboljoj namjeri, upozoriti na manjkavosti i promašaje koje im prijete na takvom putu borbe za promjenu društva. I na koncu ideje i metode promovirane Novim plamenom koje smatramo pogubnima po emancipatorske potencijale društva naprosto ne možemo poštediti radikalne kritike i istovremeno ostati čiste savjesti.

I

Kriza tradicionalne ljevice na našim prostorima ne postoji odvojeno od njene krize na globalnoj razini. Prilično je dugo očigledna ispuhanost političkih snaga sa socijalističkim svrhama. Konačna kulminacija socijalističke agonije nastupila je početkom devedesetih. Od tada je stasala cijela post-socijalistička generacija. Generacija sačinjena od ljudi kojima Marx umjesto obvezne literature predstavlja nekakav teoretski relikt davno prevaziđene prošlosti. Propast ljevice nije nešto što je uopće potrebno problematizirati - ono što je ljevica bila kroz dvadeseto stoljeće danas je obična bajka. Hvatati se za povijesni kontinuitet i nastojati nastaviti borbu protiv nadmoćnog neprijatelja u teškim trenucima danas je sasvim suludo. Jedino luđaci i(li) oni glupi vlastito će vrijeme nastojati ugurati u ugasle šablone prevaziđenih ideja. Sentimentalnost je pogubna - socijalizam je mrtav.

Takva priča sasvim je na mjestu. Njena istinitost je očigledna. No, kao i obično, samu je očiglednost potrebno dovesti u pitanje. Tako naše vrijeme nije samo vrijeme po smrti ljevice - ono je i vrijeme post-ljevice (kao i vrijeme neznalica koji ni ne znaju o koliko se golemom, vrijednom i značajnom nasljeđu radi). Ljevica za sobom nije ostavila tek puku prazninu. Na njenom je truplu, poučena njenom svetom misijom i nesretnom sudbinom, izrasla post-ljevičarska močvara. Tu su sada živi i vitalni, aktivni i društveno angažirani, raznoliki, političko iskompleksirani društveni marginalci, teoretičari, praktičari, aktivisti, kritičari i umni ljudi. Iako se radi o vulgarnom karikiranju i iako mnogi od nas barem donekle spadamo u to neslavno društvo, jasni nam moraju biti apsurdnost i ograničenja dotičnih trendova koji su direktna posljedica istinitog osvještenja istine o propasti ljevice. Post-ljevica svjesna je svega, sve zna i razumije. Ona je filozofski obrazovana, i dalje želi biti politički nadahnuta, no izraz je poslijepotopne depresije. U njoj se miješaju tragovi cinizma i skepse, nade i iščekivanja, zrelosti i naivnosti. Htjela bi se suočiti s novim vremenom, no ostaje njegov pasivni izraz, zarobljen kompleksima vlastitog nasljeđa od kojeg bježi. Tamo gdje ustaje protiv nasljeđa tradicionalne ljevice griješi jer zapravo ustaje inertno; to ustaje samo vrijeme koje je ljevicu ionako bacilo na đubrište povijesti. Tamo gdje nastoji sačuvati ono najbolje u tom nasljeđu griješi još i više jer ne vidi kako ne postoji ništa vrijedno čuvanja - kako će ono uistinu vrijedno samo naći način da ostane na pozornici povijesti. Post-ljevičarsko stanje obična je bolest. Propast tradicionalne ljevice one koji joj ostaju vjerni pretvara u budale i luđake. Oni pametni nisu ništa bolji - njihova bolest mnogo je življa, a njene posljedice još su i pogubnije.

U tom se je kontekstu teško snaći i suvislo legitimirati. Problem samozasnivanja uistinu ostaje temeljno pitanje današnje političke pozicije koja stremi ka radikalnoj i sveobuhvatnoj izmjeni postojećeg društva. S druge strane konkretnih pobuda za revolucionarno promišljanje i djelovanje barem ne nedostaje. Prihvatimo sve razloge za kritičku distancu od ograničenosti vlastitih vrijednosti i još uvijek će nam ostati dovoljno razloga za neizmirenost s realitetom. Uzevši u obzir svo ludilo suvremenog društva ne treba nas čuditi kako mnogi i dalje pronalaze razloge za bunt. Pa tako i onaj na osnovi ideja tradicionalne ljevice. Časopis Novi plamen polazi od toga da je jedan takav projekt. To bismo mu uglavnom mogli i priznati, pa ćemo stoga od toga i krenuti u kritičku analizu njegovog broja prvijenca.

II

Pokretači Novog plamena već duže vrijeme politički opstoje održavajući ljevičarsko nasljeđe na životu. Moglo bi se reći kako je njihov najznačajniji, zagrebački, dio proizašao iz Šuvarove škole, tj. aktivno je radio na časopisu Hrvatska ljevica. Još i prije samog gašenja dotičnog časopisa, pokretači plamena aktivirali su se na osnivanju novog časopisa pod imenom 11.teza. Taj, naš, časopis polumizerno je životario i uz to klizio u smjeru suprotnom od želja budućih plamenovaca, pa su ovi u jednom trenutku (kada se ispostavilo da su unutartezaške razlike nepremostive) odlučili pokrenuti vlastiti projekt. Ono što nam se svima čini kao bit dotičnog projekta i samog časopisa je objedinjavanje što više najrazličitijih ljevičarskih snaga s područja bivše Jugoslavije (uz isključenje onoga što smatraju postmodernističkim i elitističko-intelektualističkim), a s ciljem stvaranja renomiranoga medija koji bi na društvenoj pozornici mogao ostaviti traga i doprinijeti konačnom cilju stvaranja socijalističkog društva. Rezultati njihovog rada konačno su na vidjelo izašli početkom ožujka kada je na kioske izašao prvi broj Novog plamena.

Politika dotičnog časopisa očigledno je bazirana na promišljenom marketinškom privlačenju čitatelja, kako bi ih mogli prosvjetliti svojim idejama¹. Prilično je očito kako dotične ciljeve nastoje ostvariti - dovoljno je primijetiti koliko se Novi plamen nastoji dopasti prosječnom konzumentu poluparnih tjednika (Glorija, Arena). U tome je valjda sadržan njegov antiavangardizam i sjedinjenost s narodom čiji su tribuni. Pečat EKSKLUZIVNO na naslovnici, atraktivna poleđina s gorućom vatrom i smiješnom forom, vicevi i križaljka. Sve ukazuje na narodnost ovog časopisa. Na žalost autori još uvijek nisu najbolje ispekli zanat marketinškoga dizajna (još imaju za učiti od svojih uzora - onih uistinu visoko-tiražnih, već spomenutih, tjednika) pa sve izgleda prilično nezanimljivo. Dizajn u cjelini podsjeća na Hrvatsku ljevicu, a populistički sadržaji debelo kaskaju za onima kod konkurencije. No tu ima mogućnosti za napredak - autori za sljedeći broj mogu, uz simboličku naknadu, nekoga iz Klika pozvati u savjet i zamoliti za pomoć pri rješavanju ovakvih problema.

Što se samog savjeta časopisa tiče njegova je funkcija također prvenstveno instrumentalna i to u svrhu povećanja čitanosti, tj težine i značaja lista. Dugački popis velikih svjetskih i domaćih imena koji se mogu ugurati u taj crveni sataraš od časopisa dostojno je reprezentiran kako bi nam pokazao koliko je bitno i legitimno to što piše u Plamenu. Prosječni će čitatelj možda uistinu ozbiljnije shvatiti Plamen kada vidi sve te glavonje u njemu (što ne znači kako se neće razuvjeriti kada krene čitati). No ono što je tragično jest srozavanje urednika na takve nizine; kao da ne vide kako će takvim smiješnim metodama od sebe otjerati sve potencijalne inteligentne čitatelje, a one koje će pridobiti bolje da i nemaju. Samopromocija posredstvom savjeta sastavljenoga od široke skupine svjetskih i domaćih ljevičarskih faca i polumarginalaca je valjda najgore sredstvo za budućnost samog lista (ukoliko i pretpostavimo kako se jedan revolucionarni časopis može oblikovati u svrhu propagandnoga nametanja svog idejnoga proizvoda konzumentu).

No Plamen je očito velik časopis. Jer ne radi se samo o njegovom savjetu gdje sjede takve veličine poput Chomskog, Manzina i Johna McDonnell MP-a (?), već za njega pišu i najveća domaća novinarska i kolumnistička imena. Čitatelj je zasigurno iznenađen time što iza jednog socijalističkog časopisa stoje, i za njega pišu, Bešker i Pilsel. Time časopis jamačno dobija na težini - ta nije Novi plamen tek neko bezveno piskaranje. Jer tu pišu i zvijezde; kao što u još kvalitetnijem Harahvatiju piše Zdravko Tomac. I u skladu sa statusom bivaju i zvijezdano plaćene. No tu ima i one stare i ofucane ljevičarske solidarnosti - ne radi se tek o prljavom novcu². Tu se zapravo radi o onoj najljigavijoj opciji - vlastitim se ljevičarskim identitetom ostvaruje preduvjet mogućnosti uspostavljanja kupoprodajnog ugovora prihvatljivog za obje strane. A što zvijezde zapravo daju? Sadržajno je tu ponovno objavljen Beškerov godinama star tekst iz Jutarnjeg lista, dok je Drago Pilsel (kršćanin na ljevici) napisao najbedastiju kolumnu koju smo mogli pročitati u zadnje vrijeme. Tekst u kojem praktički ne piše ništa, osim uvođenja u budućnost kolumne, tu je valjda smatran kao jedan od vrhunaca broja. No zvijezde su tu da sjaje, a ne da ih se čita; upotrebna vrijednost Draga Pilsela njegovo je ime, a ne sadržaj njegovih tekstova.

Sadržaj tekstova koji su za čitanje zasigurno su oni urednika i najbližih suradnika (onih kojima se za pisanje ne plaća). U skladu s tim prvenstveno ću vrednovanjem rada jezgre samog časopisa vrednovati objavljeni sadržaj. A taj je općenito govoreći, u najmanju ruku, smiješan i neprihvatljiv. Na samom početku se nalaze takve bedastoće kao što je Alternativni abecedarij (priredio Filip Erceg) u kojem učimo tko su Kosta Abrašević i Božidar Adžija, što je ABC Komunizma itd³. Sama ideja o objavljivanju nekakvog socijalističkog leksikona u časopisu prosto je idiotska. I u smislu objavljivanja kroz časopis, kao i, naročito, u smislu uopće izrade nečega kao socijalistički leksikon. Takvo što potpuno nas asocira na nekakve političke kurseve u školama za skojevce. Koji je uopće cilj? Obrazovati mase o socijalizmu? Ako to plamenovci žele (zanemarimo sada kritike takvog prosvjetiteljstva i svih problema vezanih uzanj) onda bi trebali znati kako ih o socijalizmu zapravo (bilo u povijesnom, teoretskom, političkom, ekonomskom ili kojem god smislu) ne mogu obrazovati leksikonom koji se unaprijed ograničava na pojmove vezane za lijevu misao i pokret. Jer ako je cilj spoznaja o lijevom pokretu onda se ne može u određivanju granica koje prethode spoznaji poći od lijevog pokreta - jer to znači da spoznaja već postoji i samo je treba prezentirati onima koji do nje nisu došli. Tada je funkcija ovakvog leksikona vulgarno rečeno indoktrinacija. Sličnu ideju imamo na marxist.org s enciklopedijom marksizma koja također pati od sličnih problema. Što se tiče samog sadržaja leksikona čini se kao pisan pedesetih godina. Danas je potpuno skandalozno imati formulacije poput 'miješao je Marxa s Kantom pa ga je to odvelo u idealizam', pri čemu ovaj idealizam na kraju ima prizvuk kakve psovke. Čudno je kako su neki od pokretača časopisa svojevremeno održavali dobre odnose s ostarjelim praksisovcima, a nisu naučili koliko je smiješna ta dijamatovska priča o materijalizmu i idealizmu. Ma davno je još i Praxis taj dijamatovski diskurs jednom za vazda podvrgnuo ruglu; a da ne govorimo o suvislim filozofskim ili marksističkim pozicijama. Leksikon s takvim sadržajima mogao je prolaziti jedino u političkim školama za skojevce; danas je smiješan. No, Erceg se nije zaustavio samo na Abecedariju, podario nam je i svoju kolumnističku epopeju o hrvatskoj državnosti bez koje bi bili uskraćeni za bisere kao što je onaj o Levijatanu koji guta društvo, ili o dva pravca hrvatske politike od 819 godine! On je doduše zaboravio staviti svoje ime i prezime, smatrajući kako je dovoljan potpis i slika na kojoj kontemplira nad knjigom, no osobno mi se teško oteti dojmu da šire čitateljstvo još uvijek nije otkrilo tog velikana novijeg hrvatskog pjesništva.

Kroz cijeli sadržaj vidljiv je specifični zadah samoupravnoga socijalizma. Časopis se još uvijek nije uspio riješiti ni bratstva i jedinstva, NOBa itd. pa je teško očekivati ikakav zbiljski napredak u smislu samokritičke refleksije o socijalizmu na koji se časopis poziva. No zato nam šef i financijer časopisa, Jakopović, u svojim tekstovima ukazuje na to kako «kao gljive poslije kiše pupaju demokratske organizacije pravih baštinika europejstva», kako sve više «uzavire krv borbe za bolji svijet», poziva nas na moralno osjećanje za jadnu djecu koja umiru, zaziva istinske vrijednosti europe Thomasa Painea itd. Dakle tek što si pobjegao od zadaha NOBa, već te zahvaća zadah moralizatorskog socijalizma koji je još i Marxu služio kao posprdno štivo. Pa onda red blage patetike i dječjih pjesmica (Gasi li se crveni plamen), pa red već viđene jugonostalgije (Bila jednom jedna zemlja), pa red prijatelja životinja (Zakon o zaštiti životinja).

Naravno u samom sadržaju ima i solidnih/probavljivih, čak i dobrih, uradaka; uglavnom priloženih od strane srpskih suradnika. No ono što zahtjeva naše posebno razmatranje dva su intervjua. Prvi je intervju s predsjednikom SRPa (Projekt za socijalizaciju(?) Hrvatske), koji možemo smatrati pravom predizbornom promidžbom. Sam sadržaj nije za raspravu iako moramo primijetiti na ne odskače ničim nebuloznim, no ono što je bitno u cijeloj priči ukazivanje je na vezu pokretača časopisa i SRPa kao njihove matične stranke. Daleko od toga da je Plamen SRPov časopis; on je uistinu autonoman u svakom smislu. No vizija oblika političke i revolucionarne borbe ljudi koji stvaraju časopis očito uključuje političko angažiranje kroz/za stranku kao što je SRP. Takvo što trebalo bi nam dovoljno govoriti o dubini, legitimnosti i istinskoj alternativnosti konkretnih političkih ideja koje časopis propagira. No uz SRP tu je i Radničko-komunistička partija BiH s kojom je povezan treći urednik Marković. Što još reći osim poželjeti ekipi sreću na izborima. Možda poslije njih i u uredništvu budu imali jednog MP-ja. Drugi intervju onaj je s predsjednicom sindikata⁴ (Radnik ne smije biti roba) i vjerojatno predstavlja najskandalozniji dio cijelog časopisa. Bljutavost tog intervjua predočiva je samo onom tko je smogao snage i u cijelosti ga pročitao. Ta malograđanska uljudnost i smiješno navlačenje pitanja na nekakvu političku radikalnost s jedne strane (poput onog predstavlja li vam Rosa Luxemburg uzor), te hladni, nimalo radikalni, razumno-sindikalistički odgovori s druge strane. U ovakvim momentima čovjek se lako zbuni, izgubi i zapita što je tim ljudima; jesu li normalni?

Zaključno govoreći i u cjelini promatrajući časopis jasno je koliko je otužan opći dojam. Teško je dokučiti zašto stvaraoci Novog plamena ne vide problematične momente vlastitog rada. Poznavajući ih teško je vjerovati kako su uopće u stanju to učiniti. Tradicionalna ljevica u stanju je pružiti mnogo kvalitetniju, suvisliju i legitimniju kritiku društva negoli je vidljivo na primjeru ovog časopisa. Mogli bismo reći kako ovakvi primjeri pružaju materijal onim kritičarima ljevice u cjelini (kako prošle, sadašnje, tako i buduće/moguće) koji zbog vlastitog neznanja i gluposti običnim frazama i općim mjestima denunciraju i posprdno se odnose kako prema (nekad) realnom, i poznatom socijalizmu, tako i prema svakoj mogućoj kritici kapitalizma s pozicija njegove negacije i nadilaženja uopće. S obzirom na naš kontekst, potrebno je ne samo znatno autorefleksivnije i spram socijalističkog nasljeđa kritičnije pisati i razmišljati, već i sama stara marksistička tradicija pruža toliko bogatstva i dubine koje Plamen nije niti iskoristio, niti se u skladu s njima oblikovao. Presude nećemo donositi. U boljševičkom stilu recimo tek kako Plamenu presuditi može jedino povijest. Nadamo se samo kako presudu nećemo predugo čekati.