Sam naslov ovog teksta odgovor je na pitanje o zbilji političke ljevice. Sadržaj teksta obrazloženje je dotičnog odgovora. Ovaj kratak uvod nužna je napomena o granicama istinitosti naših zaključaka. Teza o propasti tradicionalne ljevice može biti adekvatna s obzirom na razvoj političkih procesa u suvremenom društvu i naše duboke analize preko kojih do takvih istina dolazimo; no to i dalje ne znači kako milijuni meksikanaca zbog toga neće podizati barikade kao pariški komunari ili kako Chavez neće nacionalizirati ekonomiju kao Enver Hoxa. Previše bi naivno bilo vjerovati kako je moguće zauzdati političku praksu u njenom neprestanom traganju za objašnjenjima i rješenjem konkretnih društvenih problema. Ona pri tome ima jednako pravo na stare kao i na nove odgovore. Značenje i legitimnost dotičnih odgovora nikada se ne mogu unaprijed i(li) objektivno utvrditi; oni su sami predmeti naše političke prakse, a ne nekakvog znanstvenog istraživanja sa svim zabludama koje iz njega proizlaze. Propast ljevice o kojoj ovdje govorim zapravo se nije dogodila, a ako i je, takvo što prilično je irelevantno za određivanje budućih mogućnosti političke prakse.

I

Govoriti o propasti ljevice jedna je nemoguće teška zadaća. Razlog tome prije svega proizlazi iz teškoće definiranja onoga što može biti obuhvaćeno izrazom ljevica. Ne radi se naprosto o tome da se u mnoštvu realnih povijesnih fenomena na koje se izraz može odnositi i još većem broju značenja izgrađenih na dotičnom temelju teško snaći i precizno odrediti definiciju koja može legitimno biti prihvaćena. Donekle suprotno problem se bitno proširuje upravo preciziranjem definicije i integriranjem tako definiranog pojma ljevica u jedan stroži (nazovimo ga znanstveni) jezični kontekst, jer se tek time dovoljno jasno ispostavlja kako pojam ljevice živi u svijetu pojmova, a ono realno što nastojimo označiti pojmom ostaje u nekom drugom paralelnom svijetu izvan dosega naše spoznaje i temeljnog komunikacijskog medija na koji smo osuđeni. Govoriti o propasti ljevice može se jedino u kontekstu i okvirima nekog diskursa koji ne samo da postoji nesumjerljiv s realnim svijetom politike, ekonomije, povijesti, već se ne može sporazumjeti ni u svojoj komunikaciji s drugim diskursima. Sasvim je besmisleno pričati priče o ljevici, njenom rođenju, razvoju i propasti, te istovremeno vjerovati kako time možemo proširiti spoznaju i reći nešto o svijetu koji nas okružuje; to što si pričamo uistinu postoji jedino u okvirima naše imaginacije.

Apstraktno gledajući dotične ideje ne skrivaju svoju genijalnost. I uistinu postmoderna misao mora da nas uči; zar je više uopće moguća naivna vjera u realnost jezika? U smislu protiv kojeg postmoderna ustaje vjerojatno nije. No njeno je ograničenje određeno vlastitom misijom. Ne radi se samo o tome da nas apsolutna jalovost i potpuno neznanje koje uglavnom proizlazi iz dosljednog prihvaćanja najgenijalnijih ideja postmoderne¹ mora frustrirati i potaknuti na njihovo ignoriranje u aspektima u kojim takve ideje nisu dovoljno upotrebljive. Takav stav, uzet sam za sebe, truli je teoretski pragmatizam - isprazno načelo anglo-američke filozofske bljuvotine. Ono o čemu se tu radi zapravo je nešto drugačije. Postmoderna teorija jednom je za vazda obznanila rascjep između jezika, teorije, priče i zbilje, društva, povijesti. Da bi takav zahvat uopće bio moguć nužno je pretpostaviti irelevantnost pitanja o zbiljskom, društvenom, povijesnom karakteru samih postmodernih ideja. Dotično pitanje ostaje odgovoreno općim odgovorima koje sama teorija daje; ona si takvo pitanje ne može posebno postaviti i priznati mu legitimnost. No upravo zbog toga utoliko ukoliko društvena zbilja, realni kontekst i preduvjeti, postmodernih ideja uistinu postoje, razvijaju se i mijenjaju, dotična teorija ostaje izvan kontrole vlastitog teoretskog razvoja i legitimiteta, prihvatljivosti i aktualnosti vlastitih odgovora. Otkriće o nesumjerljivosti jezika i zbilje nipošto nije genijalno samo po sebi, izvan konteksta vlastitog društva, vremena i njegovih zahtjeva. Pretpostavka o neraskidivoj povezanosti ideja i zbilje legitimna je filozofska pretpostavka, jednako kao i ona o njihovoj nesumjerljivosti. I to upravo zbog toga što ne postoji viša, objektivna, instanca koja o tome može donijeti presudu. Vjerovati kako su nekakva znanstvena lingvistika, postmoderna filozofija itd. konačno otkrili vječnu istinu o ograničenjima spoznaje i zauvijek presudili zastarjelim filozofskim shvaćanjima nije samo krajnje naivno već i neoprostivo bezobrazno. Samo budale mogu vjerovati kako je današnji prosječni filozofčić koji se usputno očešao o suvremenu misao, samim time spoznajno povlašten u odnosu na jednog Hegela ili Aristotela. Nemoguće je univerzalno arbitrirati o prihvatljivosti, aktualnosti, kvaliteti, moći, legitimnosti, emancipatorskom potencijalu, iskoristivosti ili bilo kojem drugom obilježju neke filozofije. Svaka filozofija počiva na svojim pretpostavkama i polazištima, vlastitim pretpostavljenim preduvjetima i ograničenjima.

Takva istina međutim (ipak) još uvijek ne znači kako zbiljski arbitar nad legitimnošću pojedine filozofije ne postoji. Historija će/nek mi/vam sudi(ti) i druge varijacije na dotičnu parolu bile su neobično popularne među marksističkim praktičarima dvadesetog stoljeća. I naravno, općenito govoreći, bili su u pravu - historija im je zapravo uistinu i presudila. S filozofskog stanovišta njihova parola potpuno je legitimna jer u njoj se uistinu krije jedna od temeljnih, da ne kažem genijalnih, pretpostavki marksističke teorije - istinitost pojedinih ideja i praksa nemoguće je objektivno vrednovati s obzirom na neki univerzalni kriterij, svaka od njih apstraktno govoreći jednako je legitimna; no ipak apstraktni relativizam jednako je lažan jer postoji konkretan kontekst svake ideje i prakse, njeni objektivni preduvjeti, značenja, zadaci i ograničenja u kontekstu realnog historijskoga društva. Historija kao arbitar o adekvatnosti i legitimnosti određenih ideja nije ništa drugo doli specifičan zbiljski kontekst čija dinamika istovremeno biva otvorena i sebi podređuje pojedinačne čine i intencije; koja u sebi objedinjuje i nadilazi ono što se zdravom razumu predočava kao subjekt i objekt. Historijski materijalizam prividno je tek jedan jednostavan metod koji poput kakvog pervertiranog pozitivizma spoznajnu preokupaciju fokusira na društvo, povijest i zbilju; no on istovremeno pretpostavlja i biva utemeljen na sofisticiranoj dijalektičkoj filozofiji koja u historiji, društvu i zbilji ne vidi neke empirijski predočive, jednostavne predmete koji su nam prosto dani na uvid - društvo tu nije sociološka kategorija, povijest historičarska, a zbilja je shvaćena filozofski.

Zadatak strogog definiranja ljevice u svjetlu prethodno izrečenog nimalo se ne olakšava. Pojam ljevica nužno nam treba kako bi mogli govoriti o njenoj propasti, kako bismo mogli racionalno raspoznati njene baštinike itd.; no istovremeno nam se čini kako takva definicija svoje utemeljenje, ukoliko i pretpostavimo da je savjesno iskonstruirana i racionalno obranjiva, ima prvenstveno u okrilju našeg diskursa. Takav začarani krug neka ostane izazov filozofima; za naše je potrebe dovoljno osvijestiti njegovo naličje. Njegovu racionalnost. I njegovu besmislenost; jer aktivističkom je polazištu koje se oslanja o tekovine marksističke teoretske tradicije pitanje o ograničenosti diskursom i nesumjerljivosti, kao i ono o strogoj podudarnosti predmeta i pojma zapravo gurnuto u stranu. Do spoznajne čistoće ne može se doći, no to i dalje ne znači kako u svojoj ograničenosti naša spoznaja nije potpuna s obzirom na konkretne zahtjeve koje pred nju postavlja naša zbilja i mi sami. Ljevica o kojoj možemo govoriti nipošto nije Ljevica sama, nije tajna o onom bitnom obilježju svih srodnih političkih, društvenih i drugih fenomena koji mogu biti smatrani ljevicom; ideja ljevice je, strogo govoreći, naš naknadni konstrukt - jedan od mnoštva mogućih. No kao takvog smatram ga duboko uvučenim u realitet, držim direktnim izrazom nekog zbiljskoga konteksta, kao i legitimnim tumačem samog historijskoga predmeta. Kao što je sa stanovišta nesumjerljivosti ideje i zbilje nemoguće nešto reći i time izreći istinu, tako je sa stanovišta njihove nužne podudarnosti u historiji nemoguće izreći laž.

II

U skladu sa zaključcima prvog dijela nećemo se baviti strogim preciziranjem kriterija po kojima je ljevica ljevica, nabrajanje bitnih obilježja itd. Prije ćemo ukratko nastojati prepričati priču o jednom suludom političkom fenomenu u povijesnom kontekstu mahnitog doba revolucija. Ljevica svakako nije nužno revolucionarna, ukoliko pod revolucijom podrazumijevamo sve od nasilnog zauzimanja vlasti pa do radikalnih društvenih promjena. No ono bitno revolucionarno u svakoj ljevici oduvijek je bio preziranje starog, temeljna bezobzirnost prema zatečenom stanju i politička želja za njegovim ukidanjem. Radikalne društvene promjene reformističkoj se ljevici mogu činiti neprihvatljive zbog straha, skepse, uvjerenja u neostvarivost ili kontraproduktivnost takvih planova - no taj razlog teško može biti sentimentalna vezanost za stari svijet i želja za njegovim održanjem. Kakva god bila, s kakvim god interesom, legitimacijom i ciljem, ljevica je od svojih početaka sama živjela u budućnosti i tu budućnost nastojala uvesti u društvo ovakvim ili onakvim sredstvima. Takav politički profil daleko od toga da je samorazumljiv, zapravo je uglavnom bio potpuno nepredočiv u vremenima prije Francuske revolucije. Ideja da pozitivno društveno stanje treba biti razmrvljeno u prah, giljotinom sasječeno i, ako treba, oprano morima krvi, praktički je nemoguća bez ideje da svijet treba urediti po zahtjevima Uma. Um kao univerzalni arbitar ne poznaje običaj, tradiciju, kulturu; ne poznaje ništa uhodano, užlijebljeno i inertno; on se sam proglašava suverenom i zahtjeva apsolutnu pokornost do tada svemoćnog objektivnoga svijeta, svijeta prošlosti. Svijet budućnosti je dolazio. Vrata slobode otvorena su reskom sječom pariških giljotina. Kada su zatvorena nitko se ne spominje. Čini nam se još samim činom otvaranja. No to odškrinuće bilo je dostatno da okrene dotadašnju povijest. U francuskoj revoluciji pojavljuje se ljevica. Sam sadržaj njenih zahtjeva povijesno je uvjetovan, kao i ona sama. Marksizam će kasnije reći da se radilo o zahtjevima buržoaskog društva. Zahtjevima uskoro ostvarenim, brzinom proizvodnog procesa stabiliziranim, užlijebljenim i osiguranim kao da su na snazi od početka svijeta. Tekovina koju će ljevica francuske revolucije ostaviti u nasljeđe, za budućnost, njena je bezobzirnost prema starom svijetu, bezuvjetno ignoriranje njegovih opravdanja i zahtjev za njegovom izmjenom.

Buržoasko društvo u svoj jedinstvenoj specifičnosti devetnaestim je stoljećem pokazalo svoje lice svijetu. Jedinstvenošću buržoaskog društva ovdje se posebno ne bavimo, ali i bez posebnog obrazlaganja možemo ustvrditi kako je u povijesti neviđena dinamika koju je stvorilo najbolja manifestacija njegove specifičnosti. Kada se pokrenuo taj ekonomski stroj, društveni proizvodni proces, parne klipnjače i uzavreli štapovi zaorali su najdublji trag u dotadašnjoj povijesti...i ljudskim životima. Oni su stvorili svoju povijest, veću, bržu, jaču i snažniju nego itko dotad. Stvorili su glad i bijedu, ljude u sivim tvornicama, pretvorene u robu i slobodne da crknu poput stoke bez vlasnika. Radnički je pokret, politička borba proletarijata protiv uvjeta vlastitog života, stvorio konkretnu potrebu za ljevicom. Borba radničkog pokreta označila je obrazovanje ljevice kao trajnog i neizbježnog političkog fenomena moderne epohe. Položaj radničke klase kao dokaz suštinske iracionalnosti buržoaskog društva, njegove neodrživosti i apsolutne nelegitimnosti razlog je koji političku ljevicu čini nužnom. Politička ljevica obrazuje se u opoziciji spram buržoaskog društva, kapitalizma. Dinamika kao osnovno obilježje dotičnog društva sama osigurava promjenu i permanentno rušenje starog. No logika kapitala uz to što ne pozna ustajalost i sama je najveći povijesni nasilnik bolesno usmjeren ka budućnosti, dotično kretanje čini paklenim začaranim krugom oslonjenim o realne temelje konkretne društvene opresije, vođenim logikom loše instrumentalnosti u kojoj (pre)živjeti više ne znači zadovoljavati konkretne potrebe, već uspješno biti instrumentaliziran u svrhu tuđih. Kapitalizam ne postoji bez kretanja, njemu ništa nije sveto, pa tako ni vlastite vrijednosti; jedina vrijednost koju pozna uvećanje je učinka. No stabilnost takvog društva permanentne revolucije ničim nije prepušten slučaju; u svoj svojoj promjenjivosti buržoasko društvo leži na sigurnim temeljima nasilne zaštite svojih nužnih pretpostavki, zaštite temeljnih općenitih interesa i gušenju mogućnosti svakog realnog alternativnoga usmjeravanja povijesne dinamike. Bakić bi rekao kako s Kapitalom nema labavo.

Politička ljevica suočena s takvim društvom trajno zadobija vlastiti sadržaj. Njen temeljni zahtjev za promjenom postaje jasno preciziran i vrijednosno određen, socijalno utemeljen i politički konkretiziran - nadići kapitalizam postaje njen glavni zahtjev. Jasni interesi - radničke klase, jasni zahtjevi - revolucije, jasna neizmirenost s buržoaskim društvom - sve to neizostavni su elementi identiteta ljevice kakva se formira u devetnaestom stoljeću. Lagano se stvara cijela tradicija, gradi se paralelni svijet ideja, kulture, organizacija; ljevica u svim svojim oblicima putuje zajedno s buržoaskim društvom stvarajući pri tom mnoštvo tekovina čije vrijednosti nitko ne može dovesti u pitanje; svojom borbom utječe na samo društvo, traži njegovu izmjenu, a dobija prilagođavanje. Među ostalim posebno mjesto zauzima marksistička tradicija koja će u različitim oblicima posebno obilježiti stoljeće na pomolu. Životno djelo Karla Marxa u sebi je uistinu sadržavalo onu kvalitetu koja je najdalje prešla granice partikularnosti radničke borbe i uzdigla se do općedruštvenog utemeljenja kritike kapitalizma; a da je s druge strane ostala duboko povezana s realnom borbom radničke klase i njenim (mogućim) političkim zahtjevima. Ta je tradicija možda upravo zbog takve genijalnosti samoj sebi osigurala toliku privlačnost među radnicima i inteligencijom, fukarom i banditima, borbenom omladinom i osuhjelim sekretarima.

Oktobarska revolucija bitna je točka u razvoju političke ljevice. Iz raznovrsnosti i nepredvidive realnosti unutar najšire shvaćenog radničkog pokreta izrasle su ideje boljševizma. Radnički pokret, stara ljevica, početkom je dvadesetog stoljeća ušao u krizu, korupciju i na koncu početkom Velikog rata i propast. Društvene promjene, koje su u velikoj mjeri bile rezultat prilagođavanja društva zahtjevima ljevice, ali i sama objektivna dinamika razvoja buržoaskog društva lagano su stare ljevičarske parole, programe i zahtjeve dovodile u pitanje. Ljevica je sa svoje strane evoluirala u skladu s dotičnim promjenama, ali nipošto dovoljno brzo. Druga internacionala početkom se stoljeća gubila u nesrazmjeru između starih radničkih zahtjeva iz konteksta apsolutne društvene i političke podčinjenosti, i novog stanja u kojem se lagano priznaje legitimnost radničkih interesa, pa čak i političkog integriranja radničke klase u sistem. Ljevica se našla u krizi. Početak prvog svjetskog rata označio je konačni krah. Druga internacionala pukla je po šavovima. I to u trenucima najjasnije, najpogubnije i najkrvavije eksplozije iracionalnosti u dotadašnjoj povijesti buržoaskog društva. Boljševizam, kao dijete mraka ruskog društva i vrhunaca tadašnje zapadne ljevice, u trenutku Velikog rata bio je zreo i spreman na inovaciju. Lenjinova revolucionarna avangarda ponovno je izumila revoluciju. Maksimalno radikalizirana beskompromisna politička svijest radničke elite, koja je istovremeno svjesna zbilje i zahtjeva društvenog realiteta; požrtvovna organizacija spremna na sve i golema koncentracija raznovrsnog talenta - boljševička je partija bila jedinstvena bomba spremna da raznese svjetski kapitalizam. A radilo se o tako maloj i ograničenoj skupini genijalnih fanatika. Takvo je nešto, u kontekstu ruskog društva, očito bilo dostatno...za zauzimanje vlasti. Pokrenuta je i obranjena Oktobarska revolucija. Ljevica je time po prvi puta dobila opipljivu i realnu manifestaciju ostvarenja krajnjih maštanja kojima je težila od samoga početka - vlast i priliku da njome u život provede interes proletarijata. Da nadiđe kapitalizam. I to u obliku jada i bijede, neslobode i nesigurnosti sovjetskog društva. Od tog trenutka ništa nije moglo biti isto. Nova, komunistička ili ne-komunistička, ljevica, na zapadu i na istoku od tada je, bez obzira na svoju specifičnu poziciju, morala živjeti sa Sovjetskim savezom. Temeljne ideje boljševizma nemaju u sebi od samog početka upisanu Oktobarsku revoluciju. Ideje Oktobarske revolucije² kao svoju ključnu pretpostavku, svoj nužni realni preduvjet, imaju nemogućnost buržoaskog društva da se u epohi imperijalizma nosi sa vlastitim kontradikcijama; Oktobarska revolucija zapravo je prije svega (u globalnom smislu, ostavimo posebnosti ruske situacije ovdje po strani) radikalan odgovor na iracionalnost ratova i kriza, potpunu nemogućnost društva da osigura minimum stabilnosti i omogući vlastitu dinamiku. Utoliko ukoliko je međuratna epoha uistinu bila epoha nestabilnosti i nesigurnosti, nesmirenosti, kriza i ratova buržoaskih zemalja utoliko je boljševizam imao šansu za uspjeh. Utoliko ukoliko je pak buržoasko društvo uistinu moglo osigurati izmirenje sa samim sobom i dalje provoditi vlastite ciljeve; osigurati političku legitimnost, sigurnost i razvoj proizvodnih snaga boljševički projekt bio je osuđen na propast. Njegov dodatni problem bio je unutarnje prirode. Unutarnje kontradikcije sovjetskog društva, temeljna pitanja o smjeru društvenog razvoja i političkim ciljevima, o metodama za njihovo ostvarenje, o prirodi i ulozi same Partije, socijalizma i demokracije, kao i more drugih pitanja i kontradikcija³ predstavljali su kontekst u kojem se sovjetski komunizam obrazovao u specifično društvo koje po svojoj logici nije spadalo ni u šta do tada viđeno. Revolucionarni žar Oktobra i marksistička usmjerenost ka ostvarenju onog historijski mogućeg/adekvatnog (kao dva temeljna obilježja svih boljševičkih frakcija) zajedno su nestali u krvavom piru rađanja sovjetskog totalitarizma. Komunistička realnost Sovjetskog saveza, sa svim svojim obilježjima, postala je službeni predstavnik ljevice na svjetskoj razini. Njena konkretna degeneracija, sva represivnost, nasilje i ukidanje temeljnih slobodarskih, kao i općeljudskih, tekovina, tu su, sasvim paradoksalno, ali i razumljivo, išli paralelno s općim entuzijazmom, apsolutnom vjerom u konačni uspjeh i poletom baziranim na očiglednoj realnosti vječnog ljevičarskog fetiša - vlasti koja otvara mogućnosti vlastite instrumentalizacije⁴.

Značenje realne radničke klase i njena spontana aktivnost istovremeno su stjecajem okolnosti sve više gubili svoj jedinstveni političko-revolucionarni karakter proizašao iz apsolutne isključenosti 19. stoljeća. Zbiljsko uporište o koje se radikalna ljevica oslanjala sada je zapravo postajao sam realni socijalizam, sovjetska država. Čak i najžešći ljevičarski protivnici sovjetskog komunizma (od trockista do anarhista) zapravo su se oslanjali o sivu sovjetsku realnost i u njoj vidjeli temelj ostvarenja svojih ciljeva - jer njihova primarna preokupacija više nije bila analiza i nadilaženje kapitalizma, već raskrinkavanje, rušenje i transformacija sovjetskog sistema. Alternativna ljevica se po samoj logici stvari morala primarno odnositi prema Sovjetskom savezu, a tek onda prema kapitalističkoj realnosti; čak i vulgarno (kao i krajnje netočno) poistovjećivanje tih dvaju realiteta, tvrdnja kako je Sovjetski savez kapitalizam, a kapitalizam pakao, prije svega se mora baviti službenim predstavnikom ljevice. Nadilaženje kapitalizma izgubilo je idealnost utopijske neodređenosti, ali je dobilo na konkretnoj predočivosti utopijske mogućnosti. Radikalna ljevica našla se u novom kontekstu, između realne utopijske mogućnosti i ozbiljnog antiutopijskog realiteta.

Službenu je ljevicu na zapadu predstavljala socijal-demokracija. Ona je svijesno zadržavši kontinuitet s tradicijom radničkog pokreta krenula u konkretnu političku borbu političkim sredstvima, te u kontekstu kapitalističke krize, kao i komunističke sigurnosne prijetnje, uspjela poopćiti vlastite vrijednosti - utjecati na društveni život u tolikoj mjeri da ga je zauvijek izmijenila. I istovremeno na životu ostavila, štoviše dodatno legitimirala, buržoasko društvo - sa svim svojim zakonitostima i zbiljskom suverenošću vlastite dinamike - koja se samoj socijal-demokraciji u naše vrijeme kao bumerang vraća i nasmiješeno joj zabija nož u leđa. Socijal-demokrati i sovjetski komunisti proizašli su iz radničkog pokreta. I jedni i drugi⁵ vjerovali su u nadpartikularni karakter radničkog interesa. Njihovo uporište bilo je ostvarenje radničkog interesa = poništenje logike kapitala = oslobođenje čovječanstva. No, vremenom je sve jasnija postajala očiglednost da kapital zapravo izigrava svoje izazivače. Daleko od toga da je umirao pod željeznim stiskom sovjetskog nasilja i priznatom/utjecajnom politikom socijal-demokratskih vlada; upravo suprotno, svoje je neprijatelje iskoristio za omogućenje vlastitog razvoja. Hladni rat i sukob sa sovjetima između ostalog je osigurao racionaliziranje i ovladavanje postkolonijalnim kontradikcijama, ponudio alibi za novu fazu u svjetskoj ekspanziji kapitala; na unutrašnjem planu je omogućio skretanje fokusa s inherentnih problema kapitalizma, na izvanjski sukob s komunističkim neprijateljem. Socijaldemokratska politička dominacija osigurala je socijalno izmirenje unutar samog sistema, dovršila integraciju radničke klase u kapital; politika privrednog intervencionizma riješila je ekonomske probleme slobodnog tržišta koji su u prvoj polovini stoljeća u pitanje dovodili opstanak kapitalizma; svojom ideologijom rada i socijalne sigurnosti stvorila je okružje u kojem su se divlji egoizam i nesputanost robne forme mogli ponovno pojaviti kao glasnici slobode i zahtjevi individuuma koji uzvraća udarac.

Propast stare ljevice jasno se nazirala kroz nagli uzlet poratnog razdoblja. Nova ljevica, sa svojim vrhuncem 60-ih godina, pojavila se kao posljednji trzaj tog (ne)slavnog nasljeđa. Kao njen najradikalniji izraz, kao njen najsuvremeniji dio, ona je bila u stanju odbaciti sve tradicionalne pretpostavke i predrasude, za koje se ionako ispostavilo da više ne vrijede, kako bi i dalje mogla ustajati protiv opstanka kapitalističkog društva. Biti realan i tražiti nemoguće zahtjev je očajnika. Sva moć tradicionalne ljevice, radničkog pokreta, sav utopijski naboj koji je unijela u povijest zapravo se svodio na mogućnost vlastitih zahtjeva u njihovoj realnosti - realnost u mogućnosti. Činjenica da je transformacija kapitalističkog društva šezdesetosmašima bila nemoguća misija koje se nisu mogli odreći, dovoljno govori sama za sebe. Ljevica je napravila puni krug - na koncu se vratila utopiji izvan zbilje. Ostalo je samo osvješćivanje značenja propasti ljevice i urušavanje materijalnih ostataka njenog nasljeđa. Pali su sovjetski blok i država blagostanja, nova se ljevica ugušila u smradu vlastite samodopadnosti; intelektualne tekovine proizašle iz dotične priče danas nam ostaju neshvatljive kao zablude zavedenih umova.

III

Propast ljevice odvila se davno. Naše vrijeme daje život i otvara mogućnosti onima koji dolaze na njeno mjesto i tragaju za zbiljskim uporištima o koja se mogu osloniti pri promjeni svijeta. Nova uporišta i nove prakse postali su adekvatni. Danas je sasvim jasno kako je priča o radničkoj klasi kao jedinstvenom političkom faktoru davno završena. Još je i jasnije kako vlast nije blagoslov i ne može biti jednostavno instrumentalizirana u višu svrhu. Više ne postoji zbiljsko uporište bilo kakve više svrhe, a sredstva njenog provođenja jednako su nepredočiva. Propast ljevice poklapa se s krizom politike u samom buržoaskom društvu - bez suštinskog sukoba prisutnog prethodnih dvjestotinjak godina same političke institucije oblikovane u svjetlu takve realnosti bivaju dovedene u pitanje. Parlament pretpostavlja postojanje partija, i to kao izraza suprotstavljenih političkih interesa⁶ koji teže poopćavanju. Smisao parlamenta u depolitiziranom društvu lagano nestaje; politika se pretvara u administraciju, a vlast postaje vlada. Demokracija gubi svoj pozitivni, republikanski, smisao i pretvara se u šturo liberalno ograničavanje vlasti. Kao odgovor na takav razvoj pojavljuju se različiti oblici civilnog organiziranja koje na osnovi pojedinačne inicijative i samoorganizacije javnim djelovanjem nastoje utjecati na administrativnu vlast⁷ - kako u ograničenju i kontroli njenog djelovanja, tako i u nametanju vlastitih sadržaja. Dotični prostor zadržava mogućnost slobodnog oblikovanja svojih viših svrha koje mogu ići i protiv cjeline postojećeg stanja; takvo djelovanje proizlazi iz slobodnog organiziranja i koristi ga, uz ostale dostupne instrumente, kao vlastito sredstvo. Čini se kako je jedan od ljevičarskih kontinuiteta zasigurno prisutan u ovakvim oblicima historijski adekvatnog djelovanja. Kakogod bilo ipak mi se čini kako pozicija koja stremi komunističkom društvu s onu stranu logike kapitala uz adekvatnost vlastite legitimnosti neodloživo mora propitivati i legitimnost adekvatnosti dotične prakse i njenih preduvjeta. Današnji oblici samoorganiziranja i javnog djelovanja, uz svu svoju moguću dragocjenost, ostaju nadopuna bez kojeg se administrativna vlast u kompleksnosti današnjeg društva ne može snaći. Oni imaju jasnu funkcionalnu svrhu u kontekstu suvremenog kapitalističkog društva. Sveopća dominacija tehnike, razvoj proizvodnih snaga/kapitala, usavršavanje društvenog mehanizma koji se upravo zbog svoje sofisticiranosti i bolesne specijalnosti čini kao nešto ne-mehaničko i spontano⁸; čarobnjak je probudio sile koje ne može kontrolirati - ali krivo: on očito sasvim efikasno iznalazi načine njihovog kontroliranja (barem na razini osiguranja vlastitih potreba). Osim unutar sistemske/funkcionalne uloge civilnog organiziranja, problem se nalazi u samom pozitivnom doprinosu koji eventualno takav oblik prakse može izroditi. Jer logika građanskog aktivizma uz to što leži na prihvaćanju sve truleži građanskih fetiša, svih još od stare ljevice zauvijek raskrinkanih bastiona neslobode, sama aktivno radi na ukidanju i onemogućavanju cjelovite transformacije društva/Kapitala. Njene ideje zarobljene su logikom vlastite ideologije - od ljevice naslijeđena samodopadnost onemogućava prekoračenje granica vlastite gluposti. Naivno vjeruje kako je mikropolitika konačno ona praksa koja Kapital izjeda iznutra - a time ga samo lagano škaklja i potiče na dražestan smiješak. Ne poznaje svog neprijatelja i njegovu moć, ne želi prepoznati problem, vjeruje kako je njeno djelovanje zbiljski utemeljeno. To svakako treba i priznati. No zbiljski utemeljeno, historijski adekvatno, i dalje ne znači i historijski legitimno. Kada bi se odgovori u borbi s Kapitalom tako lako mogli dati nema onog tko ih ne bi znao. Ljevica je mrtva, a njeni današnji baštinici zaudaraju na ogavnu nerevolucionarnost pobjedničkog buržoaskog društva. Dotični problem ostaje nam za budućnost.