Na početku 21. stoljeća svijet u kojem živimo poprima naličje kaotičnog broda prepunog luđaka. Globalna klasna raslojenost društva; sveopća eksploatacija radne snage većine stanovništva s jedne i golema akumulacija kapitala s druge strane u našoj epohi postale su samorazumljivi fakti nerazdvojno povezani s normalnom predodžbom o stvarnom stanju ljudskog društva. Eksploatacija radne snage i gomilanje kapitala stvari su koje je, zbog njihove očiglednosti, besmisleno dovoditi u pitanje. Subjektivirani kapital, u vidu kapitalističke vladajuće klase, pri realizaciji svojih interesa pokazuje zavidnu kreativnost koja svoje ishodište, kao i prethodno, pronalazi u istoj točki: znoju najamnih radnika diljem cijelog planeta. Profitne stope globalnih korporacija svoju egzistenciju mogu zahvaliti isključivo milijunima ljudi koji svoje živote provode prodajući ih za nadnicu.

Ovo je inače rubrika koja se na neki način osvrće na aktualne stvari koje se dogode od jednog do drugog izdanja 11.teze. Pošto je izlaženje iste već jedanput bilo odgođeno, napisane vijesti trebalo je zamjeniti novijima; no ipak sam smatrao dužnim da nešto napišem o tom principu; da ga probam razrješiti sam sa sobom i zajedno sa vama.

Za stanovnike Kosovske Mitrovice, balkanski Belfast, protekla nedelja počela je tenzijama. 18-ogodišnji Srbin je ubijen iz vozila u pokretu u ponedeljak uveče u selu Čaglavica, nedaleko od Kosovske Mitrovice. Ovo nije bila nikakva novost, obzirom da je srpska manjina koja je ostala u pokrajini posle rata '99-e, raštrkana po brojnim enklavama, bila meta sporadičnih uznemiravanja i nasilja od strane albanskih nacionalista od 2000-te. To veče, Srbi koji su živeli u oblasti su blokirali lokalne puteve da bi izrazili protest protiv ovog ubistva i uslova u kojima su živeli uopšte kao manjina u pokrajini, od kraja NATO bombardovanja i od kada je Beograd izgubio svu vlast nad oblašću. U utorak, u toku protesta u severnom delu Mitrovice, užasne vesti počele su da kruže po južnom delu grada, koji je naseljen Albancima. Tri albanska deteta su se udavila u reci Ibar tog popodneva i glasine su bile te da su se deca udavila bežeći od Srba koji su ih jurili sa psima. Ovo je bio događaj koji je pokrenuo demonstracije u sredu ujutru u južnom delu grada. Pošto su se okupili u centru, nekoliko stotina Albanaca su se uputili prema mostu na reci Ibar, koji zapravo deli grad na 2 dela: severni i južni. Nedugo potom, kordon UNMIK policije je bio probijen i Albanci su počeli da ulaze u severni, srpski deo. U tom trenutku, nastao je opšti metež, dve strane su se sukobile. Jedan od oficira međunarodnih snaga je opisao to kao "urbani rat" u kome je korišćeno kamenje, molotovljevi kokteli i vatreno oružje. Izveštaji navode da su dvoje stanovnika severnog dela ubijena snajperskim hicima koja su došla sa tri visoke zgrade iz južnog dela. Događaji u Mitrovici su poslužili kao varnica za opšti napad na srpske enklave u unutrašnjosti Kosova od stane albanskih nacionalista. U brojnim mestima paljene su kuće, pravoslavne crkve takođe i Srbi koji su živeli u mestima predominantno naseljenim albanskim stanovništvom počeli su da se kreću ka severnom, etnički homogenijem delu Kosova. Nekoliko preostalih srpskih zgrada u Prištini su evakuisane kako su se neredi intezivirali i kako se albanska omladina sukobljavala sa stranim trupama u gradu. Nasilje se nastavilo i tokom noći. Do četvrtka uveče, zvaničnici su objavili da je najmanje 31 osoba izgubila život tokom tih dana i da je više od 500 ljudi povređeno.

Španjolski rat vjerojatno je stvorio najveću nakupinu laži još od vremena Velikog rata 1914.-18., no ja iskreno dvojim, bez obzira na sve žrtvovane časne sestre, silovane i razapete pred očima reportera Daily Maila, o tome jesu li profašističke novine nanijele najviše štete. Upravo su ljevičarski listovi, News Chronicle i Daily Worker, ti koji su svojim daleko suptilnijim metodama iskrivljivanja istine britanskoj javnosti uskratili mogućnost da uvidi stvarnu prirodu borbe.

Sadržaj se, za sada, nažalost samo može naći u tiskanom izdanju časopisa.

Demokracija - usta su puna, a uši i glave zadojene riječju kojoj naša epoha, nakon stoljeća prezira i srama, podaruje status najboljeg oblika vladavine, koji se također poistovjećuje sa najsavršenijim političkim sustavom; svojevrsnim dostižnim idealom, nedostižnim onima koji zbog svoje izopačenosti i pokvarene prirode ne poštuju instrukcije globalnih demokratskih autoriteta, ovozemaljskih očeva naroda svjetskih. Tko li se uopće usudi preispitati njenu dokazanu superiornost i samorazumljivu pravičnost? Zar države koje su je prve prigrlile danas ne uživaju plodove blagostanja koje im je velikodušno podarila? Zar totalitarne diktature koje su na njenom potiranju izgradile svoj identitet svoj put nisu završile u jadu i suzama? Demokratski fetiš samorazumljivi je fakat; jer alfa je i omega on svima koji se nalaze u političkom međuprostoru prostrtom od konzervativne desnice pa do najradikalnije ljevice. Sukladno s tim razmatranje demokracije kao takve sočna je tema; ugriz koje se postavlja kao nužni poduhvat svake glave koja se nastoji baviti transformacijom postojećeg svijeta.

Danas kada svijet potresaju imperijalistički ratovi i teroristički napadi, kada je čovjek sveden na puki kotačić u kapitalističkoj mašineriji, kada se bližimo ekološkoj katastrofi, kada narodom vlada opće otuđenje i depresija i kada se čovjek više ne miče s mrtve točke, već samo kruži oko nje, svima malo razvijenije svijesti otkriva se nužnost za revolucionarnom promjenom. koja bi prevazišla sistem koji je nagomilao toliko smeće na čovjekov vrat.

Da li je danas neumesno govoriti o revizionistima?

Jer Kaucki, Bernštajn i kompanija odavno više nisu medu živima.
Medutim, njihove ideje i dalje su popularne - šta više, imamo pravu renesansu revizionizma, a epigona ove dvojice nikad nije bilo više nego danas.

Rat i oružano nasilje, još uvijek neprikosnoveni načini rješavanja najintenzivnijih društvenih konflikata, doživjeli su u 20. stoljeću tako silovit razvoj destruktivnog potencijala, te se čini kako se ljudska vrsta sve dublje zapliće u apsurdan i tragičan scenarij devolucije, uslijed sve veće nemogućnosti kontroliranja rastućih proizvodnih snaga i antagonističkih socio-ekonomskih odnosa.Druga polovica 20.st. nije bila obilježena samo hladnim ratom dviju supersila, već i razvojem nuklearnog arsenala u brojnim drugim zemljama, uključujući konstantno sukobljene divove poput Indije i Pakistana.Razvoj tzv. konvencionalnog, ali i kemijskog i biološkog oružja također otvara još neslućene mogućnosti uništavanja, agresije i sveopće barbarizacije.Istodobno, rastuće klasne nejednakosti, imperijalistička posezanja i prijetnja ekonomskog kolapsa neminovno otvaraju novu epohu sukoba između ''biofilnih i nekrofilnih'' snaga čovječanstva.Točnije, da bi pokreti koji žele poljuljati status quo zaista bili progresivni, trebali bi predstavljati, frommovski rečeno, revoluciju nade i antitezu divljajućem nihilizmu (bilo u dominantnom kapitalističkom obliku, bilo u formi terorističkih i fundamentalističkih pokreta).Smatram da nasilna borba nije put kojim bi napredni antisistemski pokret trebao krenuti, u najmanju ruku zbog, čini mi se, minijaturne šanse za uspjeh.

Čovjek i priroda; postoji li uopće razlog zbog kojeg bismo ta dva pojma razdvajali dotičnim veznikom? Očituje li se tako na ovom papiru stvarna otuđenost tih pojmova? Što li bi uopće to razdvajanje trebalo značiti?