Predsjednik Ruske federacije, Vladimir Putin, prekjučer je proglasio djelomičnu mobilizaciju u svojoj zemlji. Priznao je tako da Rusija ratuje. Da, stoga, može i – izgubiti. Specijalna vojna intervencija ne zna za pobjedu i poraz. Njen je rezultat više ili manje učinkovito izvršenje zadatka. Ona je po svojoj prirodi nešto tehničko, pa njen neuspješan ishod ne može predstavljati egzistencijalnu ugrozu političke zajednice u čije se pretpostavljeno dobro poduzima. Rat je, kako znamo, nešto bitno drugačije. U moderno nam se doba, sotonskom zavodljivošću, prikazuje kao pitanje života i smrti. Njegova logika ide za prožimanjem cjeline nacionalnog opstanka. Rat se može, ali upravo ne smije izgubiti. Sa višeg stanovišta svjetske povijesti pitanje o istinitosti/zbiljnosti svrha neke konkretne borbe od presudne je važnosti. Sveto pitanje tu uvijek glasi: od kud uistinu stiže stvarna ugroza zajednice? Treba li, riječima starih boljševika, bajunete okrenuti u suprotnom smjeru – prema unutra? Takva se pitanja, međutim, na prostoj, zdravorazumskoj razini, u okvirima tupog, iskustvenog zbivanja čine sasvim irelevantnima. Kao jedino relevantno pitanje u tim se okvirima prikazuje ono o moći proizvodnje mnijenja. U tom je smislu manje važno koliko je i čime Rusija zapravo ugrožena. Jedino se relevantnim čini ono što u tom trenutku prevladava kao opći dojam. Opći dojam koji ruski režim, kako smo vidjeli, nastoji nametnuti onaj je o zbiljnosti nametnutom im rata i egzistencijalnoj ugroženosti nacije.
Continue reading “KAKO POBIJEDITI BOMBU?”