11. teza

– s lošeg na gore –

Zlosretna su vremena pozorište opasnih ideja. Od uvijek je tako i teško da neće biti. U ova naša, gdje ponude ne oskudijeva, posebno mjesto zauzimaju (dogmatski) ekologizam i (tendenciozni) marksizam. Prvi kao povijesna novotarija, čije razorne potencijale (samo što) nismo imali prilike upoznati. Drugi kao stari drug, sa čijim se minulim opredmećenjima još uvijek hrvemo u krvi, po blatu jugoistočne Ukrajine (slava joj i hvala!). Sama pomisao na njihovo jedinstvo može nam izazvati jedino glavobolju. No – dužnost je dužnost. A borba je, po svojoj prirodi, radosno odricanje. Odrecimo se stoga – uvijek i iznova – spokoja u suzdržanosti. Uhvatimo se ovom prilikom u kolo sa specifičnom varijantnom sve prisutnije ideologije ekologističkog marksizma. Sasvim konkretno: kritičke teorije Kohei Saitoa.

Continue reading “ODRAST MARKSIZMA”

– promišljanja o sukobu u Palestini –

Palestina gori! Do koje će se mjere požar proširiti još je uvijek neizvjesno. Da hoće, vrlo je izgledno. Hamasovi militanti upali su na židovski teritorij i odradili svoje zadatke. Izraelska vojska upasti će na pojas Gaze kako bi odradila svoje. Rezultati uspješno izvršenih operacija biti će drastično povećanje nesreće židovskog i palestinskog naroda, kao i istovremeno udaljavanje od ostvarenja političkih ciljeva koje si jedni i drugi predočavaju. Djelovanje obaju strana u sukobu se tako pored naopakog, može promatrati i glupim. Iracionalnim samim akterima koji ga poduzimaju. Ono, međutim, unatoč tome može biti opravdano. Destruktivne posljedice nekog djelovanja njegovim se nositeljima mogu prikazati kao nužno zlo ili usud. Uzmimo za primjer dragovoljno žrtvovanje vlastitog života u ratu. Golemoj većini ljudi takav će se čin učiniti krajnje nepoželjnim, te će im biti sasvim jasno zbog čega se glupo odreći vlastitog života. Odricanje vlastitog života upravo je odricanje od svega na svijetu. A opet je sasvim bespredmetno vojnika koji voljno juriša na mitraljeze podsjećati koliko je glup. On je, riječima Bore Đorđevića, budala sam za sebe. To jako dobro zna i ima pravo tražiti da mu se takvo što i prizna. Čovjeka kojeg u smrt tjera fatalistička pasivnost, nihilističko uvjerenje kako su sve raspoložive mogućnosti djelovanja jednako loše, u principu je nemoguće racionalnim argumentima povratiti životu. Njime je možda moguće izvanjski raspolagati. Koristiti ga kao ljudski materijal za raznolike svrhe. Čovjek istinski zahvaćen sviješću o usudu, na način kako je ovdje poimamo, zapravo je mrtav još za života. Vanjske okolnosti i unutarnja kretanja duha koja nam isporučuju takvog čovjeka vrlo su raznolika. Takav usudbeni faktor nedvojbeno je prisutan u Palestini ovih dana. Koliko god značajan bio ovdje ga, ipak, uzimamo manje važnim.

Continue reading “SUĐENJE ŽRTVAMA”

Predsjednik Ruske federacije, Vladimir Putin, prekjučer je proglasio djelomičnu mobilizaciju u svojoj zemlji. Priznao je tako da Rusija ratuje. Da, stoga, može i – izgubiti. Specijalna vojna intervencija ne zna za pobjedu i poraz. Njen je rezultat više ili manje učinkovito izvršenje zadatka. Ona je po svojoj prirodi nešto tehničko, pa njen neuspješan ishod ne može predstavljati egzistencijalnu ugrozu političke zajednice u čije se pretpostavljeno dobro poduzima. Rat je, kako znamo, nešto bitno drugačije. U moderno nam se doba, sotonskom zavodljivošću, prikazuje kao pitanje života i smrti. Njegova logika ide za prožimanjem cjeline nacionalnog opstanka. Rat se može, ali upravo ne smije izgubiti. Sa višeg stanovišta svjetske povijesti pitanje o istinitosti/zbiljnosti svrha neke konkretne borbe od presudne je važnosti. Sveto pitanje tu uvijek glasi: od kud uistinu stiže stvarna ugroza zajednice? Treba li, riječima starih boljševika, bajunete okrenuti u suprotnom smjeru – prema unutra? Takva se pitanja, međutim, na prostoj, zdravorazumskoj razini, u okvirima tupog, iskustvenog zbivanja čine sasvim irelevantnima. Kao jedino relevantno pitanje u tim se okvirima prikazuje ono o moći proizvodnje mnijenja. U tom je smislu manje važno koliko je i čime Rusija zapravo ugrožena. Jedino se relevantnim čini ono što u tom trenutku prevladava kao opći dojam. Opći dojam koji ruski režim, kako smo vidjeli, nastoji nametnuti onaj je o zbiljnosti nametnutom im rata i egzistencijalnoj ugroženosti nacije.

Continue reading “KAKO POBIJEDITI BOMBU?”

-kritički intelektualci u službi agresije-

Ratne okolnosti plodno su tlo za jačanje binarnih logika političke podjele. Situacija je to u kojoj se pitanje života i smrti postavlja sasvim aktualno, a smisao svake riječi biva određen u odnosu na praktično-političke efekte koje izaziva. Uvjerljivost banalne, u normalnim okolnostima sasvim neuvjerljive, parole: tko nije s nama taj je protiv nas drastično raste. Sva kompleksnost političkog života, svi društveni, ekonomski i kulturni problemi, sve se više svode na jednu dimenziju. Uništenje neprijatelja sve se više prikazuje kao jedina legitimna svrha. Dok se istovremeno, dobrim dijelom upravo po samom jačanju takve opasne logike, gubi predodžba o konkretnim kriterijima i vrijednim svrhama koje čine bitnu razliku među suprotstavljenim stranama.

Continue reading “KORISNE BUDALE”

Analizirajući naivni realizam Janisa Varoufakisa zaključili smo kako se dotični drug i njegova partija nalaze sa prave strane barikade. Kako svojom nedvosmislenom osudom ruske agresije i podrškom beskompromisnom otporu ukrajinskih branitelja povlače jasnu liniju između sebe i goleme nakupine ljevičarskih relativizatora. Promatrajući NO MORE WARS inicijativu kolektiva DIEM25 jedino što možemo zaključiti je da smo – krupno pogriješili.

Continue reading “NO MORE WARS – JAD I BIJEDA LJEVIČARSKOG ANGAŽMANA”

Brutalnost same činjenice rata relativizira sve pretpostavke i analize koje su nas dovele do situacije u kojoj se nalazimo. Kako se to već općenito formulira, došli smo do točke nakon koje više ništa neće biti isto. Slijedi opće preustrojavanje svjetske sigurnosne arhitekture, preustroj međunarodnih političkih odnosa. No to je još najmanje problem. Rat će sve stvari okrenuti naopačke. Slijedi nam opće zatvaranje u tvrđave. Globalizacija je završila potpunim neuspjehom. Ne možemo se oteti dojmu da je rat u tom smislu samo nastavak nekih dugoročnijih tendencija.

Ova će situacija snažno utjecati i na samu proizvodnju političkog sadržaja unutar političkih zajednica kao takvih. Činjenica ratnog sukoba fizički rastura narode, no u odnosu na njihovu temeljno političko, idejno, kulturno obrazovanje, javlja se kao nešto izvanjsko. Kao što vrijedi i obrnuto: glavni zadatak dana, ako je suditi po nekom općem raspoloženju javnosti, jest prestanak vojnih neprijateljstava, mir.  A tada se postavlja jednostavno pitanje: kakav je taj mir koji želimo, na kojim se osnovama on ima graditi, pod kojima uvjetima.

Continue reading “NI RAT NI MIR”

– naivni realizam Janisa Varoufakisa –

U okviru napisa posvećenog kritici pacifizma istaknuli smo borbu idejama kao naš najkorisniji doprinos u ratu. Premda ni druga sredstva, ukoliko se pokaže smislenim, ne smiju biti isključena. Naše su ideje sve osim sredstava pomirljivosti. One streme općoj i beskompromisnoj mobilizaciji na borbu svim sredstvima do konačne pobjede protiv ruskog režima i njegovih pomagača. Razlog za takvu militantnost nije emocionalna ostrašćenost i poneseni idealizam bilo koje vrste. Upravo suprotno. Trenutak u kojem se nalazimo naivnim i neodrživim čini svaku vrstu polovičnih rješenja i stavova. Jedini način sprečavanja većih katastrofa odlučna je borba. Nulta stopa tolerancije na pomirljive logike koje su nas, zavodljivom privlačnošću svoje retorike, i dovukle u situaciju normalizacije bezobzirnog nasilja i tiranije.

Continue reading “NAJBOLJE OD LJEVICE”

– prilog borbi kroz kritiku pacifizma –

U trenucima junačke borbe naroda Ukrajine za slobodu i demokraciju od najveće je važnosti doprinijeti kroz odlučna djela. Ključno pitanje koje si stoga moramo postaviti glasi: kako? Jasan odgovor na njega nužan je preduvjet svakog smislenog djelovanja, uz pretpostavku da ispravna orijentacija i volja ne izostaju. Logičan odgovor mogao bi biti sjesti na vlak, te se po prelasku ukrajinske granice upisati u registar branitelja. Takva reakcija bila bi dična i razumljiva sa emocionalnog stanovišta. O onima koji pođu takvom stazom pjevat će se uz gusle. Visoko ćemo im dizati brončane statue. Pitanje će međutim ostati – hoće li njihov čin biti najproduktivniji doprinos rušenju ruskog režima? Drugačija, u mnogo čemu oprečna, reakcija bila bi deklarativna podrška, zazivanje mira, humanitarni rad, pjesme i peticije. I koliko odlazak u rat priziva divljenje, toliko i takav angažman treba razumjeti, te do neke mjere kritički podržati. Upitna korist od njega za pobjedu nad neprijateljem, međutim, sasvim neupitna.

Continue reading “PROTIV MIROVANJA”

Treći je dan totalne invazije druge najjače vojne sile svijeta na Ukrajinu. Sva vojna i tehnička pitanja svode se na jedno političko i egzistencijalno: hoće li, zbog čega i do koje mjere ukrajinski građani u sigurnu smrt? Jesu li spremni u smrt za nešto više od mineralnog gnojiva i plinskog grijanja? S obzirom da se radi o naciji pomahnitalih narkomana ne može se isključiti da možda i hoće.

Pitajmo se stoga mi, Evropljani, razboriti, mrtvi duhom, za račun čega taj narod luđaka, ukoliko to uistinu jesu, ima ginuti. Gine li taj narod za svoje interese i nacionalnu samobitnost? No njihov najživlji interes je da polože oružje. Nema te sigurnosti i blagostanja za koje se više imaju boriti. Nema tog Zapada što darove nosi. Nema također ni nacionalne samobitnosti. Nema mogućnosti da će sami za sebe proizvesti zapadne darove. Rusi su stigli i igra je završena. Računica je jasna. Preostalo je jedino podvući crtu. I ako je podvuku mi smo ih, ruski pomagači i omogućitelji, na to natjerali. Mi bi je, bijedni kakvi jesmo, podvukli još odavno. To što je oni do sada nisu podvukli otvorenim ostavlja veliko pitanje: zašto?

Continue reading “ZA ŠTO DANAS GINU UKRAJINCI”

– ruska tragedija i rat za slobodu-

Na jutro 24. veljače 2022. godine pokrenuta je otvorena invazija Ruske federacije na Ukrajinu. Šok i nevjerica su se poput šumskog požara proširili svijetom. Negdje se izražava protest. Negdje zahtjeva solidarnost. Nerijetko traži i odlučna akcija. Napredni, demokratski svijet je jedinstven u borbi za mir. Kao da je rat započeo ovoga jutra. Kao da ruski režim svoju krvavu rabotu ne provodi godinama. Kao da Ukrajina, Gruzija, Sirija, zemlje srednje Azije i svi koji stoje na putu ostvarenja navodnih ruskih interesa već duže vremena nisu suočeni sa bespoštednom i ciničnom agresijom. Kao da ruski narod ne trpi pod jarmom vlastitog režima, čak i tamo kad ga omogućuje. Kao da rat nije sama suština ruske autokracije. Kao da je moguće biti u miru s današnjom Rusijom, a pri tome ne biti u ratu sa temeljnim interesima ruskog naroda i cijeloga svijeta. Smrt što se ka Zapadu kotrlja na gusjenicama ruskih tenkova s razlogom će potresti svakog čovjeka dobre volje. Šokovi dobrih ljudi nerijetko su, međutim, sluge rđavosti. Uzroci još većeg zla.

Continue reading “NA ORUŽJE!”