11. teza

– racionalno upravljanje i političko profiliranje –

I

Na stranicama tjednika Novosti nedavno je osvanuo temat posvećen ideji komunizma. U njemu se, riječima uvodničara Puliga, otvara prostor za izlaganje perspektiva prave ljevice. Sama formulacija, što god da bilo njeno pozitivno određenje, upadljivo ističe potrebu za razlučivanjem od lažne, patvorene. U isto vrijeme Mate Kapović razmatrajući zagrebačku vladavinu platforme Možemo otvoreno govori o očiglednoj izdaji samoproklamiranih ljevičarskih vrijednosti. Ukazuje na trenutak u kojem iz janjeće kože proviruje vuk. Njegovi partijski drugovi Štefan i Peović pokušavaju precizirati način i razloge što stoje iza takvih izdaja kroz kritiku politika i političke logike platformskog vodstva. Različite uže postavljene kritike sindikalističkog tipa sve su prisutnije u javnosti. Ni najdobrohotniji kritičari poput Marka Kostanića ne mogu se uzdržati od priznavanja pune legitimnosti ljevičarske kritike i ukazivanja na samonametnuta ograničenja koja guše potencijale platforme Možemo. Po srijedi je očigledno nekakav obračun na ljevici. Ili, bolje rečeno, obračun oko ljevice. Neposredni povod opće je poznat. Radi se o planu restrukturiranja zagrebačkog holdinga. Razrješenju temeljnih političkih dilema o kojem ovisi krajnji doseg i smjer neophodne racionalizacije poslovanja tog mamutskog javnog sustava. Uzrok je sukoba, razumljivo, dublji i kompleksniji. Njega je potrebno tražiti u samoj prirodi političkog pokreta što se uzdignuo na poziciju moći u okvirima hrvatske metropole. Refleksivno populistička otvorenost spram različitih političkih vizija, koja se s druge strane nužno manifestira kao praznina i labava određenost kolektivnih načela i svrha distinktivno je obilježje i jedna od tajni uspjeha zeleno-lijeve koalicije. Jedan od vječnih političkih zakona kaže kako nam se svaki problem izbačen kroz vrata neizbježno vraća natrag kroz prozor. Zadatak strožeg određenja konkretnih političkih načela platforma Možemo tako će morati izvršiti u hodu. Proces takvog naknadnog obrazovanja, transformacije iz pokreta u partiju, kao što znamo i iz iskustva nedavne hrvatske povijesti, po sebi je tegoban. Osim što je u stanju dekonstruirati, unazaditi potencijale same političke opcije koju zahvaća, po sebi je štetan pošto predstavlja neproduktivnu potrošnju političke energije i potencijala.

Continue reading “ČIŠĆENJE PLATFORME”

– prilog kritici populizma –

Pitanje o vrijednosti i aktualnosti angažirane rasprave o populizma u naše je vrijeme sasvim izlišno. Svoj najhitniji zadatak vidimo u radu na produbljivanju razumijevanja dotičnog fenomena. To, međutim, ne bez strasti. Bez žive političke svrhe u korist koje poduzimamo takav rad. Bez goruće želje da tlo iz kojeg niče zasijemo solju! Da mu, što god da bio, sjeme zatremo za sva vremena! Da mu lice više ne ugleda svjetlo dana! Politička nagnuća aktera obrazovanih u duhu starinske tradicije političkog mišljenja, a pod roditeljskim krilom klasičnog marksizma sasvim su predvidive. Kome srce ne zaigra kada čuje kletve protiv svjetine i njenih demagoga – bilo da iste dolaze od Platona ili Marxa – nije, niti može biti sa naše strane barikade.

To međutim nipošto ne znači kako pobjeda u borbi protiv moćnog neprijatelja od nas ne traži i – samoprevladavanje. Kako se rat ne dobija samo srcem, već i umom. Kako produktivno koristiti um uvijek i nužno znači biti u stanju izaći van okvira vlastitih pretpostavki. Kako je najbolji način da se populizam sahrani savjesno ispitati koji su njegovi krajnji dosezi. Jedino tako moguće je s pouzdanjem vidjeti njegova neukidiva ograničenja. Da bismo ga mogli dublje prezirati moramo ga bolje znati. Da bismo znali bolje moramo se moći upitati: jesmo li u svemu od čega polazimo možda u krivu. I dalje: razumjeti kako je samo to kritičko pitanje problematično, pošto stvar, u čemu se možemo složiti sa našim pametnijim neprijateljima, nikad nije u saznanju, već obrazovanju identiteta. Kako je stvar u tome da se kroz antagonizam otvore novi prostori političke imaginacije i prakse.

Pogledajmo onda do koje smo mjere uspjeli izvršiti zadani zadatak.

Continue reading “POLITIKA PRAZNINE”

– povodom divljanja po Capitolu –

Pero Jerkić

Nije dobro. Treba djelovati. I to hitno, kao po junačkom pozivu Vuka Draškovića: Svi! Svi! Svi! Ovaj komentar skroman je prilog borbi o čijem ishodu naša budućnost ovisi nemjerljivo više negoli o prebacivanju petrinjskih crijepova sa jedne hrpe nad drugu. Radi se o opasnim vodama kojima brodi američka politika. Ako je za vjerovati recentnim događanjima pred nama je tmurna i neizvjesna budućnost. Iskazati takvu tvrdnju, međutim, malo je više nego i ne izreći ništa. Pozvati na borbu banalna je stvar. Pravo je pitanje – kakvu? Tu se razmjerno uvjerljivim mogu pokazati prilično raznoliki, katkad i sasvim suprotstavljeni odgovori. Konkretan razlog zbog kojeg sam pozvan reagirati proizlazi iz dojma kako je dobar dio prevladavajućih odgovora na dotično pitanje prilično manjkav. Pa stoga i opasan. Najveća ugroza pred nama ne leži u činjenici da je šačica vucibatina, skupljenih sa kolca i konopca, provalila u zgradu američkog kongresa. Pravi je problem u neadekvatnom odnošenju različitih političkih frakcija prema takvom događaju. Kroz to neadekvatno, politički štetno osmišljavanje i odnošenje vidljivi nam postaju mnogo dublji i trajniji problemi. Opća limitiranost političke vizije različitih, nerijetko zakrvljenih, aktera. Radi se o centralnom političkom problemu koji doprinosi jačanju mnogoglave narodne nemani, destruktivne sile čijoj smo komičnoj inkarnaciji mogli svjedočiti ovih dana. Naša reakcija je to neophodnija što se kritički pristup usmjeren na razotkrivanje dotičnih ugroza, na način kako ih ovdje promatramo, čini slabo razvijen. Ako ne i – sasvim odsutan. Građanska dužnost, kao i najživlji interes, nalažu nam da radimo na promjeni takvog stanja, uz nadu kako će nam ovaj put Marko na Kosovo stići bez zakašnjenja.  

Continue reading “O POLITICI U AMERICI”

— minimalni program —

“…ask not what your country can do for you—ask what you can do for your country.” J.F.K.

Nakana ovog napisa utvrditi je suštinu razgraničavanja politički vitalnih i dekadentnih snaga, te se založiti za minimalni program oko kojeg bi se prve mogle homogenizirati. Takav si zadatak postavljamo iz uvjerenja kako, dok ovo pišemo, šarolike snage političke dekadencije nadiru na bedeme slobodnog svijeta. Kako se tom nasrtaju valja oduprijeti.

U tom se smislu već na prvom koraku suočavamo sa očitim problemima. Pitanjima kao što su:  koja su obilježja tog slobodnog svijeta i treba li uopće stati u njegovu obranu? Ukoliko je odgovor potvrdan: brani li se slobodni svijet obranom ili pak kritičkim propitivanjem i izmjenom? I, s druge strane, nije li samo korištenje termina poput slobodnog svijeta i njegovih neprijatelja prvorazredna ideološka formulacija? Zar se problemu, kakav god bio, ne bi trebalo pristupati na drugačiji način?

Continue reading “POLITIČKI VITALIZAM”

Pero Jerkić

Spor vrline i tehnike oko tajne političkog uspjeha postoji od kada je svijeta i vijeka. Radi se o jednoj od temeljih političkih dilema. U srži motivacije političkog aktera u pravilu imamo čin svrstavanja uz jednu od sukobljenih strana. U nastavku ću razabrati ključne momente dotičnog sukoba, ali i ukazati na potrebu njegova nadilaženja u svrhu uspješnog rješavanja aktualnih političkih problema.

Continue reading “VRLINA I TEHNIKA – PROBLEM TEMELJNE POLITIČKE DVOJBE”

– politička korektnost kao tehnika manipulacije i obraćenje kao alternativa –

Problem, nazovimo ga tako, političke korektnosti prvo je što pada u oči pri raspravi o političkom islamu. Svrha političke korektnosti čini se prilično prosta, ali su njene pretpostavke duboke te se nalaze u uskoj vezi sa suštinom moderne politike. Ona je tu kako bi se izbjegli nesporazumi. Ako se vjeruje u neutralnost medija, u ovom slučaju jezika, očito je zbog čega je potrebno biti krajnje obziran kada se govori o političkim stvarima. Potrebno je naći prave riječi kako drugi ne bi pogrešno protumačili ono što jesmo i što želimo sa njima. Ukoliko su svrhe koje nas vode mir i ljubav važnost ispravnog razumijevanja to će više dobiti na težini. Ako se pak vjeruje da medij nije neutralan, da jezik nije naprosto nositelj već i izvor značenja, potreba za obzirnošću u komunikaciji još je i veća. Način na koji komuniciramo tada se ne može razlučiti od onoga što jesmo. Nesporazum koji je tada potrebno izbjeći nesporazum je sa samim sobom; nerazumijevanje stvarne težine i značenja riječi koje olako koristimo, neznanje onoga što smo uopće. Ovako ili onako politička korektnost u službi je izbjegavanja nesporazuma.

Continue reading “PRISTUP POLITIČKOM ISLAMU”