– povodom divljanja po Capitolu –
Pero Jerkić
Nije dobro. Treba djelovati. I to hitno, kao po junačkom pozivu Vuka Draškovića: Svi! Svi! Svi! Ovaj komentar skroman je prilog borbi o čijem ishodu naša budućnost ovisi nemjerljivo više negoli o prebacivanju petrinjskih crijepova sa jedne hrpe nad drugu. Radi se o opasnim vodama kojima brodi američka politika. Ako je za vjerovati recentnim događanjima pred nama je tmurna i neizvjesna budućnost. Iskazati takvu tvrdnju, međutim, malo je više nego i ne izreći ništa. Pozvati na borbu banalna je stvar. Pravo je pitanje – kakvu? Tu se razmjerno uvjerljivim mogu pokazati prilično raznoliki, katkad i sasvim suprotstavljeni odgovori. Konkretan razlog zbog kojeg sam pozvan reagirati proizlazi iz dojma kako je dobar dio prevladavajućih odgovora na dotično pitanje prilično manjkav. Pa stoga i opasan. Najveća ugroza pred nama ne leži u činjenici da je šačica vucibatina, skupljenih sa kolca i konopca, provalila u zgradu američkog kongresa. Pravi je problem u neadekvatnom odnošenju različitih političkih frakcija prema takvom događaju. Kroz to neadekvatno, politički štetno osmišljavanje i odnošenje vidljivi nam postaju mnogo dublji i trajniji problemi. Opća limitiranost političke vizije različitih, nerijetko zakrvljenih, aktera. Radi se o centralnom političkom problemu koji doprinosi jačanju mnogoglave narodne nemani, destruktivne sile čijoj smo komičnoj inkarnaciji mogli svjedočiti ovih dana. Naša reakcija je to neophodnija što se kritički pristup usmjeren na razotkrivanje dotičnih ugroza, na način kako ih ovdje promatramo, čini slabo razvijen. Ako ne i – sasvim odsutan. Građanska dužnost, kao i najživlji interes, nalažu nam da radimo na promjeni takvog stanja, uz nadu kako će nam ovaj put Marko na Kosovo stići bez zakašnjenja.
I
Političko kretanje koje je svoj izraz pronašlo u liku i djelu predsjednika Trumpa nedvojbeno je, ako išta, antiliberalno. Osobitost američke desnice, u razlici spram njenih evropskih drugova, uvijek je bio specifično izraženi individualizam. Gotovo anarhistička fiksacija na zaštitu nekakvih prirodnih prava u odnosu sa saveznom državom i njenim organima; ekstremističko svođenje sveg ekonomskog odnošenja na privatno vlasništvo i nesputanu slobodu njegova otuđivanja; protestantski duh individualne odgovornosti kao neobična manifestacija sljubljenosti u vjeri. Mogli bismo sasvim legitimno razglabati u kom smislu takve osobine jesu ili nisu liberalne. Kao i, uostalom, koje određenje liberalizma pri tom pretpostavljamo. Za našu se svrhu, ipak, sasvim dostatnim čini primijetiti kako je američku desnicu prije našeg vremena sasvim sigurno nije krasio duh otvorenog i nedvosmislenog antiliberalizma. Za Trumpov se kurs to razmjerno pouzdano može reći. Sasvim je jasno kako će Trumpova retorika mjestimično eksploatirati dobro poznate fraze i motive slobodarskog tipa. No i tada u svrhu nametanja jedne za Ameriku netipične, u bitnome antiliberalističke agende. Posebno je važno naglasiti kako se ta netrpeljivost nipošto ne odnosi tek na liberalizam shvaćen kako je to običaj u Americi (lijevo-progresivisitička pozicija). Novi val američke desnice jednako je neprijateljski raspoložen i prema klasičnom liberalizmu. Takvo što jasno se pokazuje i na prvi pogled prilično neočekivanim mjestima. Retoričko i simboličko koketiranje sa duhom Konfederacije igrati će na kartu otpora korumpiranim elitama uz obranu dične tradicije. Pri tom će se prigodno zanemariti sami razlozi za otpor južnih država u vidu očuvanja slobodne trgovine pamukom, a protiv protekcionističke politike potentne buržoazije sa sjevera. Energično predstavljanje vlastite politike kao jedinog braniča slobodarskog ustava od udara agresivnih izdajnika važna je komponenta Trupove privlačnosti. Pri čemu će, jasno, prikrivati sitnicu kako je taj ustav krojen prvenstveno u svrhu osujećivanja bukača i probisvijeta njegovog tipa.
Takvi i slični primjeri govore nam kako uspjeh trumpizma umnogome ovisi o retoričkom prikrivanju diskontinuiteta u odnos na slobodarske tradicije američke desnice. Njegov uspjeh jednako tako ovisi i o retoričkom naglašavanju neprijateljstva prema najšire shvaćenom lijevo-liberalnom bloku. Teško da je potrebno trošiti riječi na dokazivanje do koje je mjere i u kom smislu politički sukob po toj osnovi aktualan još od prošle predizborne kampanje. Važno je, međutim, naglasiti kako dominantni razlog izrazitog neprijateljstva Trumpa i liberala leži u nepomirljivim sadržajno političkim razlikama. Izolacionizam nasuprot globalizmu; intervencionizam nasuprot slobodnoj trgovini; kulturni ekskluzivizam nasuprot multikulturalizmu. Niz sadržajnih političkih sukoba između Trumpa i liberala mogli bismo nastaviti do u nedogled. Gdje god postoji opreka te se frakcije promatraju sa suprotnih strana barikade. Takvu je istinu to potrebnije naglasiti što više ostaje prikrivena u okvirima javnog diskursa oblikovanog samim sukobom. Zaraćenim stranama mnogo je korisnije povisiti uloge kroz uzdizanje sukoba na višu razinu. Što će reći: političkog neprijatelja prikazati kao neprijatelja naroda i nacionalnog izdajnika. Pomjeranjem fokusa sa distinktivnog političkog sadržaja različitih partija, na pitanje obrane općih i nedodirljivih tekovina o kojima sasvim neposredno ovisi opstanak zajednice. Ustava, slobode, demokracije i slično. Izmještanje sukoba sa pitanja što hoćemo da napravimo sa nacijom, na pitanje obrane nacije od onih koji rade na njenom uništenju. Jedan od ključnih razloga za zabrinutost, kako se čini, proizlazi upravo iz neobične srodnosti Trumpa i velike većine njegovih protivnika pri obrazovanju i vođenju te političke borbe. Cijela stvar to je opasnija što se više pokazuje kako je cijeli zahvat skupljanja pod barjak u biti korisno sredstvo legitimiranja, jačanja i nametanja specifičnih političkih sadržaja. Centralna misao ovog teksta upravo u takvim vrstama eksploatacije i borbe vidi zbiljsku ugrozu političke zajednice koja ulazi na mala vrata. Dodatan razlog za pesimizam predstavlja uvjerenje kako poštena, uistinu državnička, konzervativna reakcija, kao što je u povijesti bez iznimke i slučaj, na žalost, nikada neće i ne može biti uspješna i održiva alternativa nadirućoj opasnosti. Već će joj, u čemu se i sastoji tragedija svakog mudrog konzervativizma, protivno svojim intencijama na dugi rok i pomoći. U prethodnih nekoliko rečenica izrekli smo dakle, našu, osnovnu tezu. Podarimo joj u nastavku malo boje i dodatnog sadržaja.
II
To će nam najlakše poći za rukom krenemo li od način na koji se golema većina liberalne Amerike inicijalno suprotstavila trumpizmu. Arogantan stav političke nedodirljivosti pred prošle izbore sasvim je poljuljan kroz nevjericu prihvaćanja njihova ishoda. Očigledno ne sasvim primjeren dojam o političkoj superiornosti ustupio je mjesto nelagodnim osjećajima ugroženosti. Trumpova izborna pobjeda proizvela je mnoštvo frustracija, koje su se pokazale ključnim motivacijskim resursom i poticajem. Učinkovitost Trumpovih metoda jednako je tako morala izvršiti utjecaj na njegove protivnike. Mudrim i razboritim akterima na, inače sasvim kulturnoj, ljevici pokazalo se kako je za pobjedu potrebno skinuti rukavice. Prethodnih smo nekoliko godina stoga mogli svjedočiti borbi u kojoj se nisu birala sredstva. I kao što je Trumpov uspjeh izazvao primjereno prilagođavanje njegovih liberalnih neprijatelja, tako je i oblik njihove reakcije povratno uvjetovao to što on danas politički jest. Pri tome ne želim posebno isticati neizvjesne mogućnosti njegova pripitomljavanja i uvlačenja u konvencionalnije okvire sa blažim i proračunatijim pristupom oporbe. Na tom je tragu, uostalom, sasvim neuspješno djelovala velika većina republikanske partije. Pitanje koje nas ovdje interesira nije bi li se Trump razvio u prihvatljivijeg aktera sa drugačijom opozicijom, već: sa kakvom se vizijom i praksama osnova njegove moći dekonstruira, a sa kakvom jača. Ili općenito govoreći: kakva se politička zbilja proizvodi sa kakvom vrstom djelovanja. Problem liberalne opozicije Trumpu leži u tome da je ista suviše glupa u svojoj pameti. Da najdirektnijim usmjerenjem na rušenje trumpizma baca vodu na njegov mlin. A tu su, naravno, Donald Trump, njegov lik i djelo, od sasvim sekundarne važnosti. On je ionako, oduvijek je znano, tek izraz i prikaza zbiljskog političkog fenomena/problema, a ne njegov tvorac.
Stara je politička dilema: moć ili istina. Čini se kako nam i ovdje može biti od nekakve koristi da je se prisjetimo. Ozbiljnije razmatranje složenog međuodnos političke moći i istine, sa svim svojim čarima ostaviti ćemo ipak za drugu prigodu. Izvedimo iz nje tek jedno prigodno pitanje: može li onemoćala istina u politici uskrsnuti drugačije doli posredstvom laži? Teško pitanje za mudre, sasvim lako za zdravorazumske realiste – a takvih je na nesreću u politici najviše. Takvi se nikad ne zamaraju filozofiranjem i uvijek znaju što im je činiti. Uhvatiti kokoš koja jaja nosi. Oslijepiti na mačje boje. Pobijediti neprijatelja njegovim oružjem. Trumpovu je riječ sasvim lako prepoznati kao lijeni, plitki i opasni retorički otpad. Ništa teže, međutim, nije ni njegove neprijatelje prepoznati kao svojevrsne drugove u oruđu. To nipošto ne znači kako je retorika njegovih lijevih i liberalnih neprijatelja doslovna kopija. Ona je tek skrojena po njegovoj mjeri kao najdirektniji, pa time i najvulgarniji, protuotrov.
Kao ključni adut ona tako uzima Trumpovu skandaloznu neistinoljubivost. Cinično zanemarivanje činjenica. Ona upravo nema interesa da ignorira činjenice pri propagandnom osmišljavanju političkog zbivanja i usmjeravanju akcije. To međutim nipošto ne znači kako operira manje tendenciozno. Tipična retorika Trumpovih neprijatelja svoj propagandistički karakter izvodi iz fetišiziranja činjenica, kao ključnog aduta i resursa uvjerljivosti, na koji potom nakalemljuje svakojaka plitka tumačenja sumnjive kvalitete. Naoružani takvim (kako moralno, tako i politički) rđavim oruđem Trumpovi liberalni neprijatelji već godinama seciraju i osmišljavaju njegove riječi i djela. Pri tome se od sekundarne važnosti činio njihov (po sebi mnogoznačan i višeslojan) stvarni smisao. Od primarne je važnosti bilo poentirati; dobiti bitku za javno mnijenje; proizvesti sliku njegove pojave kao bijedne u svojoj komičnosti, ali i opasne u moći koju je uzurpatorski prigrlio. Trump rasist, fašist, diktator, prijatelj diktatora, sitni profiter i prevarant, pa sve do spuštanja na ličnu razinu – čemu li sve nismo mogli svjedočiti u svijetloj i pravednoj borbi protiv Trumpa.
Za nas, koji gorimo od želje da zatremo sjeme onoga što Trump predstavlja, najveći problem proizlazi iz činjenice da u tom moru fantastičnih optužbi i etiketa ostaje prikrivena velika većina onoga što zapravo JE zbiljska ugroza, a ne tek prigodna, iskoristiva fantazija ili popratna pojava od sasvim sekundarnog značaja. Rasprava o zbiljskim političkim problemima po definiciji je teža pošto težina problema predstavlja konstitutivni moment same zbiljnosti! Otvaranje težih pitanja uvijek se, pak, pokazuje retorički štetno. Na takvim je pitanjima, prosto govoreći, mnogo teže poentirati. Posebno kod publike koja je, kako nam govori zdravorazumski realizam, baš na Trumpovom primjeru pokazala svoju razinu i potencijale. Teško da je moguće prenaglasiti o kako se opasnoj stramputici radi. Jer, protivno zdravorazumskim predrasudama, ono što ta publika je uvijek je rezultat političke prakse. Čak, ili bolje upravo, kad se pojavljuje kao njen uzrok i poticaj! Ono što se čini kao korištenje jedinog mogućeg i realnog metoda političke borbe u biti je djelovanje kojim se to oruđe takvim proizvodi. Neprijatelj tako može jačati čak i kad gubi. Pobjeda u politici je uvijek uspješno proizvođenje onoga što ona uopće jest. Rim je pao na bojnom polju, ali ne sa pobjedom barbarske vojske, već sa barbarizacijom vlastite. Promatranjem načina na koji Trumpovi neprijatelji vode borbu moramo si barem postaviti pitanje: jesu li kapitulirali, a da to niti ne znaju?
III
Ostavimo ipak pitanje o kapitulaciji za čas po strani. Pretpostavimo da pristup i metode sumnjivog karaktera jesu takve kakve su i da je to politička realnost. Da je postavljanje nekakvih viših kriterija i ambicija idealističko fantaziranje, kao i da je put u pakao popločen djelima političkih čistunaca. Ako se neke od tehnika u borbi za utjecaj mogu i uzeti moralno dvojbenima, one svakako služe višem političkom dobru. Pitanje koje si, na putu naše kritike moramo postaviti, stoga glasi: o kakvom se dobru radi? Kada bi riječ bila tek o sadržajno političkoj razlici, što će reći kada to dobro za koje se treba boriti ne bi bilo opće u punom smislu riječi Trumpovi neprijatelji našli bi se na istoj ravni sa svojim dušmaninom. Subjektivno će ovaj ili onaj akter svakako vjerovati kako neki specifičan politički sadržaj uistinu jest od više, univerzalne vrijednosti. Kako je kao takav vrijedan korištenja rđavih sredstava. To je međutim od manje važnosti. Ključno je razumjeti kako moć retorike objektivno raste utoliko ukoliko se vlastita pozicija uspije odredi kao nadpartijska i državnička. Takvim se zahvatom partijskog neprijatelja prokazuje kao neprijatelja cijele zajednice. Udar na Trumpa to je razorniji što ga se uspješnije prikaže kao nacionalnog izdajnika. Neprijatelja zaodjenutog u platno sa trakama i zvjezdicama.
Američka ljevica i tu se pokazuju neobično slična svom dušmaninu. Jedna od tajni Trumpove privlačnosti uvijek je bila neuvijeno je prozivanje unutarnjih neprijatelja. Tajna njegove moći proizlazi upravo iz činjenice da svoju borbu ne predstavlja kao nametanje ovog ili onog posebnog sadržaja, partijskog programa, već staje u obranu Amerike kao takve. On ustaje u obranu duha i smisla američkog ustrojstva, ustava od nasrtaja povampirene ljevice. Na prvi bi se pogled moglo učiniti kako neistinitost, neutemeljenost Trumpovih optužbi čini suštinsku razliku. To međutim nije slučaj. Usudio bih se reći kako to – niti može biti. Moć svake retorike, bez obzira na drskost i imaginaciju koji je krase, u krajnjoj liniji ovisi o tome može li se osloniti o čvrsto tlo zbiljnosti. Predstavlja li izraz, specifičnu artikulaciju zbiljskog problema ili tek puku fantaziju. Ključni uvjet, o kojem ovisi potentnost Trumpovog diskursa, stvarno je neprijateljstvo progresivističke ljevice i liberala prema ključnim aspektima američke tradicije i održanju statusa quo. Ljevica, kao što znamo, uistinu hoće da promijeni stvari. Promatrajući američku povijest ona ponajviše cijeni promjenu. Moglo bi se reći kako ljevica u američkoj tradiciji najviše cijeni to što ona – nije. Utoliko ukoliko nije. Tom kritičkom stavu ne izmiče ni sam Ustav. Što li drugo stoji iza težnje za slobodnijim i otvorenijim tumačenjem ustavnog teksta nasuprot originalističkoj doslovnosti? Mogućnost interpretacije američke tradicije kao odsustva fiksirane tradicije i dalje ne znači kako politička logika koja stoji iza takvog stava nije antitradicionalistička. Samim time pogrešno bi bilo negirati zbiljsko uporište i potencijalnu legitimnost proglašenja američke ljevice i liberala, naročito od 60-ih godina, unutarnjim neprijateljima. Diskurs trumpizma te mogućnosti eksploatira do krajnjih granica na krajnje vulgaran, fantastičan i, u krajnjoj liniji, neuvjerljiv način. Američka desnica u tom bi se smislu za svoje dobro morala zapitati nije li Trump njen najveći neprijatelj. Neće li on za njihovu stvar učiniti ono što je Sloba Milošević učinio za srpstvo.
Za našu je stvar, pak, važnije pitanje: kako na takve izazove reagiraju ljevica i liberali? Dodatno isticanje svoje političke posebnosti, neovisno o kakvoj se varijanti radi rezultiralo bi lakim poenima za konkurenta. Faktično bi predstavljalo predavanje nacije, tradicije i ustava neprijatelju. No ljevica ne samo da nije prisiljena ići u tom smjeru, već joj neprijatelj tako energičnim udarom otvara nezaštićene bokove. Što li je Trump bez ikakve dvojbe? Agresivni razarač političkog mira i konsenzusa. Akter koji si za vlastite adute uzima neodgovorno odbijanje formalizmom, razaranje konvencija i bestidno laganje. U sukobu sa takvim neprijateljem čak se i najcrveniji izdajnici mogu proglasiti stvarnim braniteljima američke političke tradicije i ustava kao nadpartijskih, općih dobara. Kako svaka, tako i trumpovska, konzervativna revolucija nužno se pokazuje kao mač sa dvije oštrice. Gdje li bi, recimo, boljševici bili 1917. da ne bješe onog nesretnika Kornilova? Liberalna ljevica u američkom slučaju svakako ima i to više osnove da se prikaže za zaštitnika poretka i demokracije, ugroženih od strane opasnog zavojevača i probisvijeta koji svoju moć gradi potpirivanjem najnižih strasti maloumne svjetine.
Ljevica time, unatoč mnogo uvjerljivijoj prezentaciji, korača stopama svog protivnika i time ponavlja jednako opasnu grešku. Ili da budemo precizniji: utoliko ukoliko koristi priliku da svoj specifični politički sadržaj proglasi za opći, te u njemu vidi jedinu branu protiv narodnog neprijatelja oni bukvalno ponavljaju prethodni potez svog neprijatelja. Utoliko ukoliko, preplašeni opasnošću ugroza, iskreno odstupaju od svog političkog partikularizma i državnički stupaju u obranu ustava, nacije, demokracije i slobode shvaćenih na čisto formalan način oni jednako griješe no iz nešto drugačijih razloga. Zbog toga što, u maniri najboljih konzervativaca, ne razumiju kako posvećenost svijetlih, visokih, po sebi praznih načela svojoj svrsi to više služi što je opasnost manja. Kao i zbog toga što, a to se pokazuje kao ključni problem, održanje autoriteta vrhovnih principa u biti to više omogućuje njihovu opasniju eksploataciju. Na tom tragu potrebno je kritiku usmjeriti i protiv, kako moralno tako i politički, najvrjednijih protivnika trumpizma. Od kojih ćemo (što mi lično, kao komunističkom revolucionaru posebno teško pada) veliku većinu naći u redovima pametnih konzervativaca. Dostojna prezentacija takve kritika po svojoj prirodi zahtjeva više prostora pa ćemo se u ovom času zadržati na izricanju poante. Prirodni tijek ovog teksta poziva nas da koju riječ konačno kažemo i o aktualnim zbivanjima.
IV
Radi se jasno o razvoju situacije po Trumpovom gubitku izbora i nesretnoj provali u Kongres. Rezultat izbora pokazao se kao golema dobivena bitka. Teško ću pretjerati ako kažem kako tijesan ishod uz opću mobilizaciju u potpunosti nerealnom čini tezu kako se radi i o dobivenom ratu. Nastavka borbe svjesne su obje strane. Sasvim je razumljivo zbog čega Trump nije htio kapitulirati. Njegov je neposredni cilj bio iz izgubljene bitke izvući što više borbenog kapaciteta uz održanje morala na razini. Ako je moguće proizvesti i dodatnu energiju za budući kontranapad. Toksičnost političke prakse kojom se koristi počela je, pak, dobrano dolaziti na naplatu. To nam samo po sebi nipošto ne nosi dobre vijesti. Trumpova pozicija, kao i pozicija njegove sljedbe, sve više nalikuje poziciji političkog očajnika. A dobro je znano kako aktere suočene s alternativom pukovnik-pokojnik okolnosti guraju ka podizanju uloga. Čime se, sasvim neovisno o krajnjem ishodu, produbljuju opasnosti štetne političke disrupcije na više razina. Štetne posljedice u djelovanju njegovih protivnika, kao i ranije, nisu mogle izostati. Oni će, sasvim predvidivo, dobivenu bitku nastojati pretvoriti u pobjedničku ofenzivu. U ovom slučaju kroz još agresivnije naglašavanje bijede svog protivnika koji sada po porazu ostaje bez formalnog uporišta moći, kao i isticanjem opasnosti njegove pojave uslijed nevoljnosti da prihvati poraz. Pa i dalje: kad revolucija obori tiraniju na red dolaze njeni pomagači i omogućitelji. A lista je tu uvijek široka i rastezljiva poput harmonike. Ovih dana na sve strane ječe glasovi kako pored Trumpa rušiti treba i one koji su mu čuvali leđa. Pa onda, jasno, u paramparčad rasturiti sve političke sadržaje koji se više ili manje opravdano mogu povezati s trumpizmom. Njega i njegove jasno – u zatvor. I giljotinu su valjda podmazali, zlu ne trebao!
Haračenje svjetine po Kongresu stoga se pojavljuje kao savršen povod za konačni obračun. Svi problemi Donalda Trumpa proizlaze iz krajnje fragilnosti njegove moći. Njegova moć je kao balon. Na mjesto gradnje čvrste kule, sa širokim temeljima u visine se uvijek moguće vinuti i sa vrućim zrakom. Visina se balona održava jedino vatrom, a alternativa visokom letu bolno je prizemljenje. Stoga je od trenutka uzleta jasno kako će lakomi letač, prije ili kasnije, naložiti i košaru koja ga nosi. Ni to ga, jasno, neće spasiti od tužne sudbine. Problem napada na Capitol ne leži u činjenici kako je Trump pokušao nahuškati svjetinu na državni udar. Njegov je problem u tome da ih on ne može ne huškati ukoliko želi izbjeći potpunu dekonstrukciju svoje političke moći. On nije smio ispasti slab, ali ni opasan. Situacija u koju se doveo učinila je taj zadatak nemogućim. Stoga se zadatak njegovih neprijatelja čini neobično laganim. U tome međutim leže manje vidljivi, pa stoga i veći, problemi. Kako bi uspješno poentirala antitrumpovska koalicija bjesomučno radi na proizvodnji bauka o napadu na državu. Samom događaju ona mora pridati veću važnost negoli mu s pravom pripada. Štetna posljedica te rđave rabote biti će mnogostruke. Od umanjivanja dojma o stvarnim političkim ugrozama, preko povećanja privlačnosti budućih inkarnacija političke dekadencije, pa sve do slabljenje regenerativnih političkih potencijala.
Promatranje nevjerojatnih teza u koje vjeruju biseri iz Trumpove imbecilne sljedbe postala je neka vrst popularne razbibrige. Logično pitanje stoga glasi: može li se teza o državnom udaru od strane tih i takvih smatrati išta uvjerljivijom? Na sva zvona oglašava se, evo, opasna pobuna. Sudbina američke demokracije visila je o koncu nakon što je skupina vucibatina, skupljenih sa kolca i konopca, upala u zgradu Kongresa. Da bi u njoj – radila selfije. Koliko god komične bile pojave strašnih prevratnika sa kaubojskim šeširima i telećim glavama, u cijeloj su stvari uistinu smiješne tek zabrinute reakcije na njihovo majmunisanje. Neki će primijetiti kako snage reda nisu pružile poseban otpor upadu u zgradu. Jedni će iz toga izvlačiti zaključke o zavjeri duboke države koja je sama proizvela spektakl, dok će drugi govoriti o naklonosti policije prema bijelim prosvjednicima. Meni se pak najsmislenije čini zamisliti opasan prevrat koji je u stanju osujetiti par polunaoružanih zaštitara. Svakome je jasno da ovi revolucioneri ne bi bili u stanju ugroziti ni prosječni klub penzionera, a kamoli državu.
A ovdje je, da se na čas podsjetimo, riječ o Americi. Teza o Americi kao banana republici to su opasnije što dolaze iz usta njenih najboljih sinova. Oni misle da je štite proizvodnjom bauka kako bi se doprinijelo homogeniziranju zdravih i vitalnih snaga. Jadni ne shvaćaju da time rade na korist svoje, pa time i naše, štete. Nesretni se događaj iz više uglova proglašava nezamislivo skandaloznim, pa se stoga zahtjeva i krajnja ozbiljnost. Najoštrija reakcija. A takva si teza u biti sama presuđuje. Činjenica da ćemo se lakše izvući sa okretanjem janjca u švedskom negoli hrvatskom nacionalnom parku i dalje ne znači da smo time više ugrozili čistoću skandinavske prirode. Upravo suprotno: relativna nepripremljenost švedskih rendžera na takvu nezamislivo skandaloznu ugrozu ukazuje kako je opasnost u svakom smislu manja. Slično bi se u biti moglo reći i za ovaj američki slučaj. Opasnost od preuzimanja vlasti, ili uopće uvećanja političke moći, zaposjedanjem zgrade Kongresa toliko je ništavna da se sve što nalikuje takvom činu može i činiti nezamislivo opasnim i skandaloznim. Cijela je stvar u biti beznačajna, neartikulirana avantura potpunih idiota. Poistovjetiti Trumpovog pobornika, a to uistinu je golema i opasna masa, sa ovakvim šljamom golemo je podcjenjivanje neprijatelja i bacanje vode na njegov mlin. Trumpovi neprijatelji griješe ako misle da su po Capitol Hillu haračile njegove udarne trupe. Ti klaunovi mnogo su prije nužni, a neželjeni višak kojeg se on ne može otarasiti. Uvećavanjem bauka mu se zapravo olakšava bezbolnije distanciranje od najgoreg u njegovoj sljedbi uz minimalno gubljenje utjecaja. I s druge strane: naglašavanje sljubljenosti s maloumnom svjetinom čini mu se i drugačija usluga. Pošto njegov problem i je očuvanje vjerodostojnosti pred isfrustriranim masama. On svakako ne želi, ali vremenom mora biti sve sumanutiji kako bi izvršio taj težak zadatak. Reći kako su on i pobješnjele horde jedno svakako mu olakšava posao. I dalje: proglašavanje Trumpa diktatorom koji na krilima svjetine želi silom zaposjesti vlast, koliko god neuvjerljivo bilo, doprinosi maskiranju istinskih osnova njegove moći i stvarnih načina povratka na vlast (ako ne njega lično, onda njemu sličnih).
Također je potrebno primijetiti koje su posredne, dubinske, posljedice bauka državnog udara. Dramatični pozivi na obranu ustavnog poretka popraćeni patetičnim izljevima ljubavi za domovinu povodom ovakve komedije nedvojbeno će doprinijeti slabljenju i relativizaciji političke budnosti. Ako je majmunisanje debilosa po Kongresu punopravni državni udar onda to, valjda, i nije tako opasna stvar. Radi se o situaciji iz basne o pastiru i vukovima. Ako želimo da građani budu spremni na prepoznavanje i osujećenje stvarne ugroze uzbuna se naprosto ne smije olako i glupo koristiti. S druge je pak strane iznimno opasna normalizacija/legitimacija neprijatelja kao neželjena posljedica njegove preeksploatirane demonizacije. Jugoslaviju je, kako znamo, ta rđava rabota došla i glave. Savez komunista tu se, u svoj svojoj gluposti, pokazao kao najbolji promotor ustaša i četnika. Politički su sasvim bezopasni nekakvi mračnjaci koji uistinu vjeruju da Amerikom vlada pedofilska kabala. Opasni su relativno pametni i kritički nastrojeni prosječni građani koji će doći do razine osujećivanja plitkog bauka vladajućih, a neće poći mnogo dalje od toga. Mnogoglava narodna neman ne stvara se preko noći niti iz nekakvog neumnog ambisa izvire kao elementarna nepogoda. Prethodno spomenutu dvojbu između istine i moći u politici može se, po mom sudu sasvim opravdano, čitati i kao napetost između dobiti na kratke i duge staze. Izabrati prečac tu uvijek znači i drastično povećanje mogućnosti ne dolaska na cilj. Odgovoran politički akter mora znati bolje. Dolina suza je u politici put za one koji žele da im bude lakše. Uspjeh svake političke frakcije u krajnjoj je liniji usko vezan sa sposobnošću da želi boljeg neprijatelja i svoju sliku gradi na njegovu priliku.