– prilog kritici populizma –
Pitanje o vrijednosti i aktualnosti angažirane rasprave o populizma u naše je vrijeme sasvim izlišno. Svoj najhitniji zadatak vidimo u radu na produbljivanju razumijevanja dotičnog fenomena. To, međutim, ne bez strasti. Bez žive političke svrhe u korist koje poduzimamo takav rad. Bez goruće želje da tlo iz kojeg niče zasijemo solju! Da mu, što god da bio, sjeme zatremo za sva vremena! Da mu lice više ne ugleda svjetlo dana! Politička nagnuća aktera obrazovanih u duhu starinske tradicije političkog mišljenja, a pod roditeljskim krilom klasičnog marksizma sasvim su predvidive. Kome srce ne zaigra kada čuje kletve protiv svjetine i njenih demagoga – bilo da iste dolaze od Platona ili Marxa – nije, niti može biti sa naše strane barikade.
To međutim nipošto ne znači kako pobjeda u borbi protiv moćnog neprijatelja od nas ne traži i – samoprevladavanje. Kako se rat ne dobija samo srcem, već i umom. Kako produktivno koristiti um uvijek i nužno znači biti u stanju izaći van okvira vlastitih pretpostavki. Kako je najbolji način da se populizam sahrani savjesno ispitati koji su njegovi krajnji dosezi. Jedino tako moguće je s pouzdanjem vidjeti njegova neukidiva ograničenja. Da bismo ga mogli dublje prezirati moramo ga bolje znati. Da bismo znali bolje moramo se moći upitati: jesmo li u svemu od čega polazimo možda u krivu. I dalje: razumjeti kako je samo to kritičko pitanje problematično, pošto stvar, u čemu se možemo složiti sa našim pametnijim neprijateljima, nikad nije u saznanju, već obrazovanju identiteta. Kako je stvar u tome da se kroz antagonizam otvore novi prostori političke imaginacije i prakse.
Pogledajmo onda do koje smo mjere uspjeli izvršiti zadani zadatak.
Continue reading “POLITIKA PRAZNINE”