– prilog raspravi o potencijalima socijalnog poduzetništva i važnosti političkog djelovanja –
SPOZNAJNI I POLITIČKI PRISTUP
Pretpostavka dostojne rasprave o poduzetništvu, pa onda i socijalnom poduzetništvu kao specifičnoj, alternativnoj viziji istog, svakako je određivanje vlastite pozicije u odnosu na aktualnu dinamiku političkog i ekonomskog diskursa.
I
Da bi se o tome uopće moglo razgovarati potrebno je na neki način u okvirima prevladavajućeg diskursa razlučiti bitno od nebitnog. U njegovoj nepreglednosti i mnogoznačnosti pretpostaviti neki red kao pretpostavku smislene komunikacije. Već taj prvi korak sasvim je problematičan sa stanovišta legitimnosti spoznaje. Sam postupak prikaza fenomena (primjerice značajnih karakteristika trenutne javne diskusije, odnosa alternativnih političkih i ekonomskih strana u sukobu), polazište je sasvim ovisno o našem ishodu. Bez obzira na težnju za neutralnošću, u koju je moguće iskreno vjerovati, takav prikaz na ovaj ili onaj način ostaje u funkciji naše specifične svrhe, same omeđene granicama posebnog diskursa iz kojeg je nemoguće iskoračiti. Danas je, u vrijeme neupitnog trijumfa postmoderne filozofije, takvo polazište dogma koju rado preuzimamo.
To međutim nije jedina nužna pretpostavka koju je potrebno imati u vidu. Potrebno je osvijestiti i neke specifične posljedice na odnos spoznaje i politike što iz nje proizlaze, nerijetko se previđaju, a posebno su važne jer se u njima otkriva praktična limitiranost uvjerljivih suvremenih spoznaja koje, upuštajući se u ovu raspravu, želimo učiniti što transparentnijima. Jer: takvi se spoznajni problemi, jasno, niti ne postavljaju u okvirima popularne, političke rasprave. Oni tu, po njenoj prirodi, moraju ostati previđeni. Na toj se razini legitimnost vlastitih predrasuda mora pretpostaviti. To mora ne proizlazi isključivo iz realne nemogućnosti vođenja sofisticiranije rasprave na popularnoj razini (po izostanku obrazovnih i kulturnih pretpostavki, tehničkih preduvjeta i slično), već i iz njene specifične svrhovitosti. Popularna politička rasprava ne služi produbljivanju spoznaje, razotkrivanju kompleksnosti problema s kojima smo suočeni, već njihovom uvjerljivom simplificiranju, sa praktičnim ciljem što jednostavnijeg obrazovanja temeljnog ideološkog konsenzusa bez kojeg je spirala društvene, kulturne i političke dezintegracije stalno prisutna prijetnja. Taj, iskoristimo dakle nesretan termin, ideološki karakter popularnog diskursa ne može se uzeti kao rezultat indoktrinacije, ali ni institucionalno nametnuta hegemonija vladajućih ideja, već određeni oblik praktičnog usklađivanja kompleksnosti svijeta i ograničenosti razumijevanja konkretnih aktera na masovnoj razini.
Razina popularne ideologije, generirane slobodnom javnom komunikacijom nevaspitanih i spoznajno nezainteresiranih, naravno, ne predstavlja jedini oblik komunikacije što opstoji u društvu i povijesti. Pored nje tu je svakako i razina komunikacije specijalista, upućenih u same stvari, koji djeluju s onu stranu uvriježenih predrasuda.[1] Oni probleme, u svoj njihovoj kompleksnosti, nastoje što učinkovitije razotkriti, doći u sam korijen problema. Otvoriti mogućnost njihovog kreativnog rješavanja. Tu se čini smislenim prisjetiti Lea Straussa i njegove transhistorijske zajednice šačice velikih umova čija se komunikacija odvija kriptografskim kanalima u svrhu zaštite od politički vladajućih predrasuda. Danas se čini kako neposredna, sigurnosna ugroza nositelja višeg znanja ne postoji. Suprotno: razvoj znanja, bez ikakvih ograničenja, postavlja se kao jedna od temeljnih političkih svrha. Samim time je moguće, bez suvišnih riječi, primijetiti očitu napetost između upućene spoznaje (koja se strahovito razvija i diferencira) i demokracije (shvaćene kao vladavina sve ako ne apsolutno, onda bez ikakve dvojbe relativno neupućenijeg naroda). U realnim okvirima primarni nositelj te, spoznajno naprednije, sofisticiranije razine komunikacije svakako je akademija. Akademska zajednica, barem u teoriji, tu višu razinu diskursa ljubomorno gaji i održava (kako se pretpostavlja – na opće dobro sviju). Formalna ekskluzivnost akademske zajednice danas sve više biva praktično ukinuta silnim udarom kapitala na preživjele ostatke, u biti, srednjovjekovnih, korporativnih privilegija u sferi proizvodnje znanja, kao i općom kulturnom ofenzivom profanog, plebejskog na posljednje ostatke aristokratizma. No takve tendencije formalnog ukidanja ekskluzivizma i staleških privilegija znanstvene zajednice (uz njeno sve veće pokoravanje logici tehničke i ekonomske racionalnosti) nipošto ne znače i njegovo realno ukidanje. Pošto to može ovisiti jedino o dubini realnog rascijepa između popularnog i znanstvenog diskursa. Pa onda: realna ekskluzivnost sofisticiranog, znanstvenog znanja i diskursa nasuprot popularno-ideološkoj razini profane javne diskusije proizvodi realnu hijerarhiju razina rasprave i njihova autoriteta.
Unutar onoga što smo nazvali opći javni diskurs, dakle, realno postoji određena hijerarhija. Ta hijerarhija zasnovana je na specifičnoj namjeni različitih vrsta komunikacije. Ona danas, po postmodernoj teorijskoj revoluciji, više ne pretpostavlja nepremostivu razlika između znanja i mnijenja; episteme i doxa u starom smislu. Ona pretpostavlja diskurzivnu prirodu svakog znanja, pa se kao osnovu razlike uzimaju funkcionalne osobitosti različitih diskursa, a ne njihov odnos prema metafizički shvaćenoj istini. Te specifičnosti obično se praktično podudaraju sa očiglednom razlikom u upućenosti različitih aktera.
Svrha popularne diskusije o politici ili ekonomiji od strane onih neupućenih ne leži u razotkrivanju/rješavanju izazovnih problema kroz kreativno preokretanje postojećeg znanja, već u njihovom što uvjerljivijem prikrivanju (na opće dobro). Svođenju nerazumljivog, nepoznatog i kontradiktornog na poznato, razumljivo i logično. Ideološkom objašnjenju zbiljskih, kontradiktornih povijesnih procesa, čije odvijanje nije samo teško razumljivo već i praktično potresa, u pitanje dovodi prevladavajuće navike i uvjerenja koji predstavljaju nosive stupove inertnog političkog poretka. Sa tako shvaćenom funkcijom masovna, popularna razina diskursa ima svoju dinamiku i nikada ne može biti planski kontrolirana. No jedino je u njenim granicama moguće zadovoljiti neophodnu praktičnu svrhu – osiguranje minimuma discipline jedinki, grupa i društva u cjelini. Omogućiti funkcioniranje društvenog života u okolnostima u kojima teškoće pri razumijevanju kompleksnih procesa što ih zahvaćaju, ljude potiče na nepredvidivo, potencijalno štetno ponašanje. Primitivnost popularne razne diskusije, smiješna uprošćavanja javnog mnijenja čak i u njegovim dvojbama i unutarnjim podjelama, u tom smislu ne predstavlja grijeh. Prije se radi o zasluzi – pošto masovna uvjerljivost istine (ma kakva ona sadržajno bila) ovisi o njenoj jednostavnosti i intuitivnoj prijemčivosti u okvirima vladajućih predrasuda.
S druge strane, diskusija na razini upućenih, na primjer – akademske zajednice, povinjuje se sasvim drugačijoj logici. Materijalni preduvjet iskoraka u kvaliteti spoznaje svakako je goli kvantitet znanja, usvojenih informacija. Tako oni koji se igrom slučaja nađu u prilici usvojiti veću količinu raznovrsnijih spoznaja dolaze u mogućnost na stvari gledati iz suštinski drugačije perspektive. Društvena funkcija njihova djelovanja sasvim je drugačija. Širenjem spoznajnih horizonata stalež upućenih (neovisno o tome o kakvoj se vrsti upućenosti radi, onoj u društveno-historijske ili prirodne pojave) ovladava (relativno) uvjerljivijim načinima tumačenja postojećih nepoznanica. Samim time otkriva nepregledni horizont novih, prethodno nevidljivih. Kao što se i psihološki osposobljava za lakše nošenje sa nelagodom koja iz toga proizlazi. Svojim detaljnijim upućivanjem u prirodu problema, za našu svrhu relevantno – političkih i ekonomskih, uzorno obrazovani dobivaju bolji uvid u njihovu kompleksnost. Razumiju teškoće jednostavnih objašnjenja i rješenja. I upravo time bivaju najbolje opremljeni za njihovo rješavanje. Kritičke teorije nerijetko naglašavaju konzervativnu funkciju nositelja višeg znanja, naročito u okvirima uske sprege sa vladajućim društvenim institucijama. Tu je stranu uvijek potrebno imati u vidu, ali bi bilo vrlo štetno previdjeti kako unutar svake institucije postoji unutarnja napetost, a priznati stalež znanstvenika uz održavanje starog neizbježno stvara i novo znanje (ako zbog ničega drugoga onda zbog neupitne činjenice kako održavanje starih predrasuda zahtijeva njihovo stalno redefiniranje i izmjenu njihova značenja). Osim toga, krug upućenih i stručnih uvijek je nešto širi od onoga što obuhvaćaju elitističke institucije, a akteri sa margine po svojoj prirodi uglavnom teže prevrednovanju vrijednosti i proizvođenju novog znanja. Zbog takvih je razloga pogrešno previđati kako ekskluzivni društveni sloj upućene inteligencije ne može izvoditi legitimnost samo iz reprodukcije starih struktura znanja, već je mora zasnivati i na inovativnom doprinosu. U našem je vremenu zahtjev za takvim inovativnim spoznajnim doprinosom naglašeniji nego ikada u povijesti.
Praktični problem koji iz toga proizlazi sastoji se u činjenici da se upravo zbog toga rascjep između popularne i znanstvene razine nužno produbljuje kao nikada do sada. Hijerarhija različitih oblika spoznaje, sa svojim specifičnim funkcijama u naše vrijeme sve više se pojavljuje kao sasvim nov i specifičan politički problem. Ne kao izraz hegemonijskog nametanja reduciranih istina i privilegiranog statusa njihovih nositelja, već gotovo suprotno – kao izraz slobodnog razvoja novih znanja od strane upućene, kreativne elite i sve težeg uspostavljanja komunikacije sa širom, demokratskom političkom zajednicom. Zbog toga je prva stvar koju moramo odrediti naše polazište u odnosu na tu sve prisutniju podjelu i hijerarhiju. To je prvi zadatak pri određivanju svog mjesta u okvirima javne diskusije. Jednostavno pitanje koje se tu samo po sebi postavlja glasi: je li logiku i neophodnost te podjele potrebno prihvatiti ili je moguće i korisno osporiti njenu legitimnost, bilo u spoznajnom ili političkom smislu?[2]
Ovdje je prilično jednostavno odgovoriti na takvo pitanje, ali i mnogo teže obrazložiti takav odgovor. Jasno je i neupitno da iz više razloga moramo stati uz radikalno odbijanje ocrtane logike i rascjepa. No takvo što mnogo je lakše reći negoli i učiniti. Sam jezik i sadržaj dosadašnjeg izvođenja po svojoj se prirodi spontano izjasnio o stvari, i to nipošto na način koji odgovara našim željama. Dosadašnji tijek izlaganja očito pretpostavlja određenu razinu upućenosti i sklonosti sofisticiranoj komunikaciji, te je samim time očito postavljen van granica popularne komunikacije. On je realno ekskluzivan i to je, po uvjerenjima kojih se držimo, loše. No veličina problema najbolje se očituje kada u obzir uzmemo da ni alternativna mogućnost – populističko sakaćenje teorije i samosvjesno odbijanje elitističkog diskursa, ekskluzivne komunikacije u korist zdravog razuma – ništa učinkovitije ne premošćuje realni rascjep, već ga jasno – produbljuje. Kako onda ne prihvatiti logiku rascijepa i hijerarhije znanja? I zar nije očito da svaki pokušaj premošćavanja rascjepa znači štetno nasilje jedne sfere na drugom – ugrožavanje znanstvene autonomije diktaturom predrasuda i nevaspitanosti ili, s druge strane, ugrožavanje digniteta ljudi, njihove slobodne volje i identiteta diktaturom stranih i nerazumljivih istina umnih elita (za koje je danas više nego ikada jasno da su i same sasvim iskonstruirane i ne nalaze se u vezi sa višom istinom, pa stoga njome niti ne mogu biti legitimirane)? Prihvaćanje podjele i realne hijerarhije razina/funkcija spoznaje u tom se smislu uistinu čini kao uvjet maksimiziranja slobode u društvu.
Takvom se odgovoru, kao što je i naznačeno, ovdje ipak ne možemo prikloniti. Razlog tome ne leži (kao što bi se možda moglo pretpostaviti) u održanju utopijske vjere u konačno jedinstvo ljudskog roda, fantastični spoznajni egalitarizam u čijim će okvirima bravari za užine raspravljati o razlikama Platonove i Aristotelove metafizike. Klasno osviješteni metalostrugar Stanoje Ćebić onodobno se među proletarijatom raspitivao ima li neko da je, na primer, čuo za Marxa. I dobio odgovor da takvoga nema. To jasno – s dobrim razlogom. Naš razlog za odbijanje prihvaćanja rascjepa i hijerarhije znanja o kojoj govorimo prije je skeptične i, u političkom smislu, defenzivne prirode. Sasvim konkretno: teorijski se neuvjerljivom pokazuje svaka legitimacija ocrtanog rascijepa pošto se iz dana u dan praktično pokazuje njegova politička opasnost. Ako je istina da jedinstvo naprednog znanja i proste društvene svijesti ne može biti uspostavljeno, politički se jednako štetnim čini održanje rascjepa.
Razvoj političke slobode bez razvoja političke odgovornosti nije samo jalov nego, što je mnogo opasnije, sasvim neodrživ. Suvremena demokracija bez podizanja razine opće političke odgovornosti teško može opstati. Politolozi taj problem uglavnom svode na potrebu za adekvatnom političkom kulturom kao preduvjetom održanja i razvoja demokratskih institucija. Pa se problem postavlja kao problem obrazovanja za demokraciju. Potiču se nekakvi građanski odgoji i slično. Takvo što sasvim je problematično pošto planski, građanski odgoj ne može odgovoriti na pitanje o vlastitoj legitimnosti. Ne može dati adekvatan odgovor na pitanje po čemu se suštinski razlikuje od obične indoktrinacije. Može reći što je demokracija u svom postojećem obliku, što je potrebno da bi funkcionirala, ali ne i čemu demokracija. To se pitanje onda prebacuje u sferu viših vrijednosti, istine, morala, religije itd. Tako se plansko poticanje razvoja političke kulture s jedne strane teorijski ne može samolegitimirati (tj. pojavljuje se kao izraz vladajućih dogmi i predrasuda), a s druge praktično, kao i svaka druga indoktrinacija, mora patiti od manjka učinkovitosti i na koncu se pokazati neuspješnim (što nam je, recimo, kolosalni neuspjeh obrazovanja za razvoj socijalističke političke kulture u starom režimu zorno pokazao).
Materijalistički, svakako i uvjerljiviji, odgovor je na pitanje zašto demokracija negira potrebu za svojim krajnjim utemeljenjem u ovakvim ili onakvim temeljnim vrijednostima (bez obzira radi li se o moralnim, religijskim ili ideološkim). On naglašava presudnu važnost upotrebljivosti demokratskih formi za ostvarenje konkretnih društvenih interesa. Razvoj demokratskih institucija i vrijednosti time se veže uz realiziranje egzistencijalnih potreba konkretnih ljudi. Naličje i interpretacija tih interesa može biti, i uvijek je, kulturno i diskurzivno određeno, no one imaju svoju realnu, i uz to dinamičku, materijalnu (tj. sigurnosnu, tehnološku, organizacionu) osnovu. Na političko iskustvenoj razini različiti interesi i egzistencijalne potrebe očituju se na kaotičan i sasvim nepredvidiv način te ih se kao takve ne može izvesti iz jednog načela – bilo ono idealno ili materijalno. Takve egzistencijalne potrebe konkretnih ljudi koje si daju oduška predstavljaju izvor ugroze institucija, mogućeg političkog kaosa. Puštene same sebi one su razorna sila. Stoga je naizgled problematično demokratske institucije zasnivati na golom interesu, pošto se čini da interes u empirijskom smislu znači kaos, a u funkcionalnom određenu vrijednost, ideju koja uvjetuje goli interes, a ne ovisi o njemu.
Praktično se takav problem pojavljuje u nešto drugačijem svjetlu. Marksistička filozofija nadugo je i na široko problematizirala odnos materijalnih sila i konkretnih vrijednosti, povijesti i klasne svijesti; klasnog interesa kao kanala kojim se uspostavlja njihova veza i odvija posredovanje. I bez posebnog ulaska u detalje marksističke skolastike čini se kako je poslije nje nemoguće zanemariti vezu historijske materije, preddiskurzivne baze/konteksta i u njenom okrilju proizvođenih značenjskih struktura. Marksistički koncept klasnog interesa danas je sasvim nespretan za korištenje i u biti prevaziđen. No to ne znači kako ne možemo govoriti o političkom interesu kao neophodnom posredniku između raznolikog, kaotičnog i nepredvidivog očitovanja empirijskih interesa različitih jedinki i grupa i materijalne dinamike historijskog razvoja, tj. promjena u biološkoj, tehnološkoj, ekološkoj, organizacionoj i uže političkoj okolini. Uvjerljiva artikulacija političkih interesa zapravo je politički zadatak prvog ranga. Takva artikulacija iz kaosa različitih empirijskih potreba zahtijeva obrazovanje jedinstvenog, konzistentnog interesa (pored drugih). Alternativni, na različite načine artikulirani politički interesi s jedne se strane nalaze u odnosu sa spomenutim historijsko-materijalnim realitetom, a sa druge u jednako neraskidivoj vezi sa pojavnom razinom različitih subjektivnih traženja i interesa u njihovoj empirijskoj, neposrednoj manifestaciji. Uvažavanjem postmodernih teorijskih inovacija, odnos politički artikuliranih interesa i tih sfera nad kojima se obrazuje, potrebno je promatrati kao odnos meke nesumjerljivosti, uzajamne semantičke iritacije i prilagođavanja, a ne kao kauzalan odnos koji se odvija po unaprijed upisanim, metafizičkim zakonitostima. Kao što je i samu istinu neposrednih interesa i historijske zbilje potrebno čitati u konkretnom, diskurzivnom smislu, a ne nerefleksivno i metafizički.
Održiv demokratski poredak, uzevši u obzir izrečeno, u biti ne potrebuje nekakav zajednički političko-kulturni ideološki konsenzus. Njegov legitimitet ovisi o kreativnoj i uvjerljivoj artikulaciji različitih, suprotstavljenih političkih interesa kao odgovora na dinamiku različitih povijesnih procesa. S obzirom na činjenicu da se historijski i materijalni uvjeti nezaustavljivo mijenjaju, te tako konstantno donose nove, specifične izazove, koji opet, s druge strane, pobuđuju različite subjektivne reakcije na njih, kreativno redefiniranje političkih interesa, prilagođavanje vizije okolnostima, razaranje starih političkih i kulturnih kompromisa jedino je u stanju osigurati legitimnost poretka političke slobode, tj. demokracije u budućnosti. Dobar primjer koji pokazuje kako se takav proces političkog regeneriranja odvio u prošlosti je politička povijest radničkog pokreta koji je kreativno artikulirao novi politički interes, obrazovao se u društvenu silu, da bi na koncu ponajviše doprinio stvaranju funkcionalne demokracije u okvirima buržoaskog društva, istovremeno izmijenivši mnoge aspekte njegova funkcioniranja.
Takav proces političke regeneracije u demokratskim okvirima sasvim je nezamisliv bez aktivne participacije širokih dijelova zajednice. Bez angažmana i učešća društva, tj. njegovih reprezentativnih dijelova, političke institucije ostaju bez poticaja i energije za promjenu, a legitimitet interesa koje reprezentiraju, ma koliko isti bili realno legitimni (u odnosu na sigurnosne, tehničke, ekonomske, ekološke razloge) dolaze u krizu. To će reći, sa praktičnog stanovišta gube svoju legitimnost. S druge strane bujanje angažmana na osnovi narodnih strasti, frustracija i površnih neartikuliranih interesa i predrasuda, pokazuje se kao znak neuspješnosti u kreativnom političkom artikuliranju alternative, učinkovitog i, istovremeno, zajednici prihvatljivog odgovora promjene u historijskoj okolini.
Kakve posljedice takvi zaključci imaju na pitanje o hijerarhiji spoznaja i diskursa od kojeg smo krenuli? U čemu se očituje skepticizam zbog kojeg se bitnim čini odbaciti logiku toliko očiglednog rascjepa predstava i funkcija popularne i znanstvene komunikacije? U očitoj činjenici da je takav rascjep, koliko god on bio realan i utemeljen, koliko god postojali jasni trendovi za njegovo produbljivanje, politički štetan. Da je stoga prvi uvjet politički odgovornog djelovanja raditi na njegovom nadilaženju i premošćivanju. Alternativa tom stavu je ili ignoriranje očite političke opasnosti koja iz njega proizlazi, ili pesimistični fatalizam najbjednijeg tipa.
Pesimističnoj se varijanti teško što ima za prigovoriti osim ponavljanja što ona sama po sebi u političkom smislu uvijek sa sobom nosi – depresiju, dekadenciju i propast. Ignoriranju i minimaliziranju problema ima se za prigovoriti mnogo toga, a svi se prigovori mogu najjednostavnije povezati jednom riječju – naivnost. Ako se prihvate do sada izrečeni argumenti očito je kako održavanje širokog političkog diskursa na popularnoj, jednostranoj i banalizirajućoj razini zapravo, na dugi rok, doprinosi većoj nestabilnosti i nesigurnosti. Ideologija, pa makar se činila funkcionalnom, naprosto ne može osigurati trajnu političku stabilnost i razvoj. Razina javne rasprave izvan kruga upućenih stručnjaka mora biti podignuta ne samo zbog toga da bi narod bio u stanju prihvatiti rješenja stručnjaka, već zbog toga što stručnjaci upravo zbog svoje prirode nisu u stanju dovoljno učinkovito rješavati političke probleme. Stalna politička regeneracija u gore naznačenom smislu, u biti nije stvar tehnokratskog rješavanja problema, već njihovog radikalnog redefiniranja. Obrazovanja alternativnih političkih interesa koji su u stanju promijeniti okolnosti, načina na koji se problemi definiraju. A takvo što, barem u demokratskim okvirima, upravo je nezamislivo bez unapređenja razine široke, političke komunikacije i aktivizma. S druge strane tog političko-spoznajnog rascjepa, na razini upućenih, obrazovanih diskursa javljaju se posebne, politički destruktivne tendencije. To je jasno trend sve prisutnijeg tehnokratizma. Uz staru, još uvijek aktualnu marksističku kritiku ideološke zaslijepljenosti inteligencije kao posebne društvene kaste, posebno je korisno primijetiti neke probleme karakteristične u suvremenim okvirima. Nevjerojatan razvoj znanja u prošlom se stoljeću odigrao kroz prethodno nezamislivu specijalizaciju i tehnifikaciju. Znanstvena elita izgubila je svoja distinktivna kulturna obilježja i privilegije. Sam proces, materijalne okolnosti i idealne svrhe njenog rada revolucionarno su izmijenjene i danas više ne možemo govoriti o znanstveniku kao onome koji je u potrazi za istinom, već više kao specijaliziranom problem solveru. Tu se, samo po sebi, ne radi o isključivo štetnim procesima. No neke od njihovih političkih posljedica jednako su opasne kao i one tendencije ka populističko destruktivnosti nevaspitanih masa. Sve veće specijaliziranje, uz sve instrumentalniji karakter znanja one upućene, one koji znaju, sve više stavlja u situaciju neupućenosti, isključenosti iz razumijevanja fenomena izvan njihovog fokusa. Time sama elitna klasa onih koji znaju zapravo, uslijed svog razvoja, postaje, naizgled paradoksalno, sve više nevaspitana. Taj trend politički postaje razoran u trenutku kada si stručnjaci, u arogantnom, naivnom precjenjivanju vlastitog autoriteta, uzimaju za pravo težiti neposrednom upravljanju povijesnim procesima, politikom. Stvar postaje posebno zabrinjavajuća kada se u obzir uzme kako se tehnokratska i populistička ideologija međusobno hrane i potiču, što funkcionalnu politiku i demokraciju u biti paralizira. I još: problem se dodatno produbljuje kada se praktično ispostavi da je zajednica upućenih, stručnjaka realno zajednica lijene prosječnosti, a ne nekakve izvrsnosti – čija dosadna razvikanost prije svega govori koliko se o rijetkoj pojavi radi. Akademski diskurs, sofisticiran u svojoj prezentaciji, zapravo u glavnini ostaje direktno nekritički ovisan o predrasudama kao i onaj popularni. Ono što je akademija realno prije je leglo lijenčina i hohštaplera, mediokriteta i skorojevića, negoli nekakav superioran skup genijalnih umova. Ona uistinu kreativna i kvalitetna manjina tog u naše vrijeme nepreglednog društva znanja zapravo se mora suočavati sa teškoćama i promocijom svojih spoznaja. Primjena uistinu korisnih spoznaja na političkoj razini tako biva otežana i samim osobitostima zajednice učenih – pošto u prvi plan obično isplivaju predvidljiva, manje kvalitetna rješenja – naročito s obzirom na činjenicu da zadržavanje opće upućenosti na niskoj razini pogoduje većoj popularnosti lošijih znanstvenih rješenja i zastarjelih spoznaja.
Sagledavši navedene argumente u cjelini politički se i spoznajno naivnim čini podržati logiku podjele učenog i popularnog, tj. znanstvenog i popularnog diskursa. Barem kada je riječ o tretiranju problema od političke važnosti. Posebno se bitnim čini političkom djelovanju i studiranju pristupiti sa radikalnom netrpeljivošću prema naznačenom rascjepu. Tim više što se njegova realnost i racionalnost čini nedodirljivom. To znači da je potrebno pokušati ignorirati pravila učene i običaje popularne komunikacije. Kompleksne i neugodne probleme beskompromisno spuštati na zemlju bez povlađivanja narodnim predrasudama; ekskluzivnost znanja i autoritet znanstvenika obezvrjeđivati bezobraznim egalitarnim instinktom. To je pristup koji je, čini se jedini primjeren teškom zadatku premošćavanja opasnog jaza o kojem govorimo.
II
Time smo konačno utvrdili kakvo je naše najopćenitije polazište, tj dali odgovor na nulto pitanje koje si moramo postaviti. Stoga se možemo vratiti na ono prvo od kojeg smo i krenuli: što se čini bitnim primijetiti u vezi sadržaja prevladavajućeg javnog diskursa u zemlji i inostranstvu, a da je relevantno za pitanja poduzetništva, pa onda i socijalnog poduzetništva kao naše centralne teme? Koje je mjesto naše političke pozicije u tim okvirima (ili se ona nalazi izvan njih)?
Tu se najprije potrebno osvrnuti na početak i kraj većine recentnih diskusija o politici i ekonomiji. KRIZU. Riječ koja je u zadnje vrijeme toliko izlizana da tjera na bljuvanje. Financijska kriza iz 2008. i njene neposredne posljedice tu su, jasno, značajne. No značenje krize rasteže se daleko preko granica tog prijelomnog događaja. U različitim javnim diskusijama imamo opće krize kapitalizma, krize pojedinih država i države uopće, krize nacionalne i kulturne opstojnosti, krize neoliberalizma i prisjećanja na krizu kejnzijanizma koja joj je prethodila, krize države blagostanja i krize procesa međunarodne integracije, krize političkog legitimiteta i upravljanja, sigurnosne krize uz krizu odnosa velikih sila, humanitarne krize na periferiji i na koncu, da završimo sa neizostavnim Branimirom Bilićem, sveopću krizu duha i morala. Što nam je, dakle, činiti? Svima je jasno kako toliko popularna razvikanost različitih kriza malo čemu koristi. Stvarni problemi koji stoje iza tako imenovanih kriza bili su tu i prije čitave buke, kao što će i ostati za rješavanje kada se sva panika slegne. Prije krize imali smo bauk globalizacije, onodobne ključne riječi. Procesi i problemi vezani za tu globalizaciju i dalje su tu, samo se sada popularno percipiraju drugačije. Recimo kroz prizmu krize. Potrebno je dakle istovremeno navigirati zaglušenim morem trendovskih fraza i pokušati razabrati na što se one zapravo referiraju.
Činjenica je da je 2008. došlo do pucanja nekretninskog, spekulativnog balona na američkom financijskom tržištu. Činjenica je da je uslijed organske povezanosti takva eksplozija morala izazvati spiralu samouništenja financijskih institucija, sa kataklizmičkim posljedicama za realni sektor. S čime je direktno povezana činjenica brze i odlučne intervencije država u svrhu obuzdavanja domino efekta i stabiliziranja tržišta. Istinitost tih činjenica, doduše, nastoji se osporiti od strane radikalne desnice i ljevice, drugova po sumanutosti i ekonomskoj nerazboritosti. Tržišno fundamentalistički utopisti smatraju kako bi uzdržavanje od intervencije i puštanje nedovoljno racionalnih aktera da snose odgovornost i propadnu bila dosljedna politika kojom bi se, nakon kratkotrajnih kolebanja tržište vratilo u zdravu ravnotežu i ekonomija regenerirala. Socijalistički utopisti pak smatraju kako je državno spašavanje banaka potvrdilo kako se politička vlast nalazi u rukama krupnog kapitala, a cijela je akrobacija realiziranje privatnog interesa javnim sredstvima; neka vrsta bukvalne pljačke gologuzog naroda. Suština argumenta i jednih i drugih radikala u biti je jednaka. I jednako tanka. Tako se većina iole razboritih ekonomista i političara, neovisno o tome pripadaju li liberalnoj ili intervencionističkoj struji, složila oko nužnosti dotične intervencije. Dalje: činjenica je da je šteta prouzročena samo eksplozijom, kao i posebno naprezanjem država pri intervenciji, izazvala realni ekonomski zastoj i krizu javnog financiranja mnogih izloženijih država. Također je činjenica da je tako delikatna situacija morala generirati mnoštvo nepredvidivih, a štetnih posljedica na nacionalnoj i internacionalnoj razini, kao što je vidljivom učinila nedostatak političke vizije elita i bezvrijednost znanja ekonomskih stručnjaka čiji se teško izgrađeni i ionako klimavi autoritet preko noći pretvorio u maglu. Takav je kontekst morao izazvati komešanje među narodom, pokušaje artikulacije alternativnih političkih i ekonomskih pozicija, i na koncu intenziviranje politizacije društva na svim razinama.
To se, dakle, može smatrati neupitnim. Ono mnogo upitnije ispravna je karakterizacija sadržaja komešanja i politizacije koja je nastupila. Prije krize imali smo svojevrsnu političku monotoniju i znanstveni konsenzus. Po krizi imamo hiperprodukciju alternativnih vizija i interesa, uglavnom bez prevelikog pokrića, i povratak sukoba suprotstavljenih ekonomskih doktrina. Na desnici imamo radikalne frakcije tržišnih fundamentalista (uglavnom u Americi) kojima, kao i svim fanaticima, veće odstupanje zbilje od njihovih iluzija služi za utvrđenje istih. Po svom kreposnom, maloumnom, slobodarskom, zdravorazumskom instinktu oni proklinju državu, centralnu banku, velike sustave općenito u čekanju drugog dolaska Krista – tj. konačne kataklizme koja bi ekonomiju vratila na razinu nekakvog sitnoposjedničkog, isposničkog, izmaštanog kapitalizma kakav nikada i nigdje nije postojao. Nasuprot tim, specifično američkim iluzijama desnice u Evropi imamo, kako i spada, ognjištarsku, nacionalno-etatističku čvrstu ruku. Tu jačaju različite vrste nacionalnih suverenista, ksenofoba, euroskeptika i antiglobalista. Za razliku od Amerikanaca europska ekstremna desnica u svojoj je srži antiliberalna.[3]Ona održava viziju nekakve fašistoidne nacionalne autarkije, čvrstog vezanja ekonomskog interesa nacije sa političkim suverenitetom. U okolnostima krize neoliberalizma u njegovim razboritijim mainstream varijantama (koji je prije krize u biti bio neupitna doktrina centra, a to umnogome ostaje i do danas) razumljivo je da takve frakcije dobivaju na važnosti. Naročito uslijed specifičnih problema europske integracije, osipanja političkog legitimiteta i bauka multikulturalizma. Ne samo da je razumljivo da desnica u Evropi jača, već je jasno da su mogućnosti njenog uspjeha u dotičnim okolnostima mnogo veće negoli američke radikalne desnice. No – pravi problem ne leži u neposrednoj opasnosti da radikalna desnica uistinu prevlada, dođe na poziciju moći (iako se ni to ne može u potpunosti isključiti u nekim zemljama, recimo Francuskoj). Za sada je mnogo veći problem suptilni utjecaj, pritisak koji takvi radikalni vjetrovi vrše na centrističku, mainstream desnicu. Pošto u kontekstu političke bezidejnosti i prevaziđenosti starih programa centristička desnica biva izazvana da usvaja određene aspekte radikalnih frakcija koje jačaju. Tako nekakvi tea party fanatici nikada neće preuzeti republikansku stranku, ali je mogu prisiliti da se u svojim političkim odlukama sve više povinjuje njihovoj ideologiji. Najprije manipulativno, instrumentalno, no prije ili kasnije pomalo počne usvajati političku nerazboritost živog pokreta odozdo. Isto se može primijeniti i na torijevce, kao i na kontinentalne konzervativce. Primjer uspjeha Orbana u Mađarskoj prilično je indikativan u tom smislu. Naša je najveća sreća da takvi trendovi još uvijek izostaju unutar jačih, stabilnijih, neusporedivo kvalitetnijih stranačkih sustava velikih igrača na sceni.
Trendovi na ljevici, kao što je i za očekivati, još su interesantniji i kompleksniji. Uz sve specifičnosti desnica je uvijek suočena sa suženim brojem vrijednosti i interesa o koje se može osloniti. Iznimno su rijetki kreativni iskoraci kao što je bio slučaj sa fantastično inventivnim fašizmom i, posebno, nacizmom. Na ljevici pak, po prirodi stvari, uvijek cvijeta tisuću cvjetova. Svaki je ljevičar koji drži do sebe, na neki način, svoja frakcija. A to, ako ćemo ozbiljno govoriti o politici, nikada nije za pohvalu. Prosto je nevjerojatno s kolikim se brojem različitih frakcija u svakoj državi čovjek suoči kada proviri na web stranicu Leftist Parties of the World. A to su još uvijek samo partije – dakle tek jedan dio političke ljevice. Ljevica je tako, iako učinkovito i s dobrim razlogom potiskivana još od 70-ih, na margini, u šarolikim oblicima opstojala i prije krize. Glumila je važnost u okviru onog bedastog antiglobalističkog pokreta, izgradila uporište i parazitski se skrasila u okviru neprofitnog i kulturnog sektora. No – za pravi politički povratak ljevice morala se dogoditi kriza. Zagovarati mobilizaciju nije ni trebalo pošto se u odlučnom času borbe oko crvenog stijega uvijek skupe čete dobrovoljaca. Uglavnom studentske balavurdije, koju hrvatska desnica u naletu svog tipičnog idiotizma običava zvati djecom udbaša. Ipak ne treba pretjerivati sa karikaturama. Kada bi ljevica sav svoj utjecaj crpila iz aktivnosti ponesene omladine morali bi je svrstati u sasvim perifernu pojavu. A ona to, naravno, nije. Tu imamo i ostatke ostataka politizirane radničke klase, dio sindikata, socijaldemokrate i komuniste starog kova, postmarksističku intelektualnu kremu, svakojake slobodare iz civilnog društva i, na koncu, široku društvenu selekciju ideoloških simpatizera posebno vidljivu u zemljama sa herojskim nasljeđem ljevice (primjerice Grčka).
To je, dakle, slobodan opis socijalnog temelja ljevičarske aktivnosti. Sadržaj njene aktualne politike i zahtjeva varira, ali, s obzirom na opisanu sklonost frakcionaštvu, pokazuje očite tendencije homogeniziranja. Izgradnje sve utjecajnijih političkih organizacija, partija koje u nekim zemljama samo što nisu došli do vlasti. Talasanja i sukoba na ljevici, unatoč starim sektaškim običajima, jako je malo pošto (valjda) vlada nekakva mobilizacija protiv zajedničkog neprijatelja (bilo da se radi o mainstream kapitalizmu, diskreditiranoj socijaldemokraciji ili radikalnoj desnici), ali i nedostatak strogosti, te inovativnosti u drugarskoj kritici. To svakako nije dobro pošto lijeva perspektiva postaje predvidiva, a njena atraktivnost vrlo limitirana. Pa se sve uglavnom vrti oko kritike neoliberalizma i predstavničke demokracije. Što će reći: naglašavanje nedovoljnog utjecaja masa na odvijanje političkog procesa, koje se automatski povezuje sa dominacijom kapitala nad političkim elitama. Procesi međunarodne integracije kritiziraju se kao kapitalistička obmana kojom periferiju žele održati u ovisnosti od centra. Sve pretpostavke neoliberalne ekonomske doktrine obezvređuju se – uglavnom korištenjem predvidivih kejnzijanskih argumenata povremeno nadopunjavanih marksizmom. S druge strane pouzdaje se u svakakve ovdje-i-sad alternativne modele koji u suštini mnogo više duguju neoliberalizmu, negoli starim intervencionističkim i marksističkim logikama (u tu kategoriju djelomično spada i socijalno poduzetništvo). Nerijetko se agresivno ističu etički aspekti političkog djelovanja, pa se politika moralizira na jedan prilično patetičan način. Banke i financijski sektor kritizira se slično kao što radi i radikalna desnica. I općenito: nastoji se funkcionirati po nekakvom narodnom chatch all modelu, retorički po potrebi obogaćenom starim frazama o radničkoj klasi i poštenoj inteligenciji. Razmjerna homogenost tako ocrtanog programa, tj. općenito ne talasanje i izostanak značajnijeg sukoba na ljevici, naizgled se paradoksalno podudara sa priličnom varijacijom perspektiva po pogledu ispod površine. Široka ljevičarska scena prostire se od politički aktivnih akademskih građana, preko šarolikog civilnog sektora i urbane kulturne scene općenito, radikalnijih sindikalista, političkih partija lijevo-od-socijaldemokracije (koje su ponegdje u značajnom usponu), marginalnih komunističkih i anarhističkih grupa. Na toj širokoj sceni (nacionalno i internacionalno) nipošto nisu nestale brojne konceptualne i praktično političke suprotnosti, pa je pitanje smije li se govoriti o jedinstvenom političkom usmjerenju. Da ipak može, najbolje se dokazuje izostankom uzajamne kritike između očito neuskladivih koncepcija, kao i drugarskim sjedinjavanjem oko nekoliko zajedničkih pretpostavki. Te su, prosto rečeno, anti-neoliberalizam (koji se katkad poistovjećuje sa antikapitalizmom), anti-predstavnička demokracija (što se katkad poistovjećuje sa promoviranjem neposredne demokracije), anti-krupni kapital (što se katkad poistovjećuje sa zahtjevnom za samoupravljanjem).
Kakav je realni domašaj lijeve scene, a posebno ozbiljnijih političkih stranaka čiji utjecaj iz dana u dan sve više raste? Ozbiljan odgovor na to pitanje zahtijevao bi ozbiljnije istraživanje, ali je za ovu svrhu moguće iznijeti nekoliko slobodnijih tvrdnji. U Americi, uslijed slabosti povijesnog socijalističkog nasljeđa, pokreti poput Occupya praktički se teško mogu razlikovati od onodobnog antiglobalizma. Barem po njihovom domašaju. S druge strane u Evropi, kao i sa desnicom, ljevica ima mnogo bolje izglede. Sadržajna smrt socijaldemokracije još od izuma trećeg puta u ovim kriznim okolnostima otvara široki prostor za novu ljevicu. Ponegdje dolazi do golemih preslagivanja stranačkih sustava; kao u Grčkoj gdje je Syriza najprije proždrla PASOK, a sada je preuzela vlast. Ili u Španjolskoj sa PODEMOS-om. I drugdje su trendovi jačanja institucionalne ljevice prisutni, iako umjereniji. Van predstavničkog sustava obrazuju se različite institucije koje nastoje vršiti pritisak, razvijati se i što aktivnije utjecati na politiku. Kao i u slučaju desnice takva komešanja i trendovi iritiraju oficijelnu, faktički pokojnu centrističku socijaldemokraciju i za očekivati je prilagođavanja slično onima na desnici. Iako ovu novu, radikalniju ljevicu, kako se za sada pokazuje, možemo smatrati limitiranom u ideološkom i programskom smislu, ipak je ne treba smatrati sumanutom kao što je to slučaj sa radikalnom desnicom. Kada se stvari sagledaju u širokom kadru ispostavlja se da ono što mainstream mediji nazivaju opasnošću radikalne ljevice u suštini nije ništa radikalnije od nekoć sasvim normalnog programa stare socijaldemokracije.
U toj točki dolazimo do potrebe za osvrtom na centar, na trendove sve više ugroženog političkog mainstreama. Govoreći o ograničenjima probuđenih lijevih i desnih alternativa predstavničko-demokratskom i umjereno neoliberalnom konsenzusu moglo bi se pomisliti da je taj centar vredniji nego što je. Pošto je očito kako taj centar, taj politički i ekonomski kompromis koji je vladao od pada Berlinskog zida do krize iz 2008. može funkcionirati sve teže i teže. O krizi demokratskog legitimiteta općenito je moguće govoriti. U evropskim okvirima radi s o najhitnijem dnevnopolitičkom pitanju. Institucionalna rješenja, odnos Unije, država i građana, uobičajeno su komplicirani, a prosječni građanin, uz svu propagandu i poticanje razvoja političke kulture i aktivnosti, ima osjećaj sve manjeg utjecaja. Političke elite poduzimaju sve što je u njihovoj moći da podignu razinu legitimnosti institucija, no metode koje pri tom primjenjuju u svojoj su suštini pretežno tehnokratske. Impuls političke vitalnosti koji se kreće odozdo prema gore jednostavno izostaje, te je sve jasnije o koliko se nezamjenjivom faktoru demokracije radi.
Na području ekonomske politike vlada određena bezidejnost i predvidivost. Prisutan je nastavak vladavine politički kontrolirane neoliberalne doktrine. No to više ne iz općeg uvjerenja u njenu superiornost, već iz neupotrebljivosti poznatih alternativa (kao što je recimo dosljedni povratak starih, intervencionističkih teorija i praksi). Kada netko, pod pritiskom jačanja ljevice, poput francuskog predsjednika Hollanda i pokuša zauzeti alternativni kurs vrlo brzo postaje jasno kako je isti nemoguć. I to – ne uslijed planske sabotaže i otpora klase kapitalista, već uslijed operativne zastarjelosti većine starih, socijalističkih i kejnzijanskih ekonomskih pretpostavki i rješenja. Donekle je sličan i slučaj Zorana Milanovića koji je premijerski mandat započeo odmjerenim, razboritim naglašavanjem kako Hrvatska neće slijediti put bolnih rezova, kako neće gušiti ekonomiju jer je takva praksa iracionalna, kako će uz racionalizaciju proizvodnje nastojati pod svaku cijenu održati i visoku razinu potražnje. Nakon par godina neodlučnih glavinjanja ekonomske politike u zadnje je vrijeme shvatio kako se stvari moraju svesti na suštinu, najjasnije izraženu u formulaciji nema besplatnog ručka. Tu se ne radi o nekakvom paklenom planu, zavjeri političara, kapitalista i međunarodnih buržoaskih institucija. Drugačije jednostavno, Zokijevim riječima, ne ide. A to i je najveći problem. Što se vizija političkog i ekonomskog mainstreama svela na jednu opciju, koja osim što očito kratkoročno stvara osiromašenje i intenziviranje eksploatacije (i što je čak manje bitno) više ničim ne može uvjerljivo dokazati svoju teorijsku istinitost i blagotvorni dugoročni učinak pošto je od prethodne krize svima jasno kako sa neoliberalizmom ipak nije otkriven ekonomski kamen mudrosti, već su prije od toga stvorena oružja masovnog ekonomskog uništenja. Situacija unutar političkog i ekonomskog mainstreama stoga je u svojoj suštini, barem na evropskoj razini, prilično depresivna. Kad skupimo sve ekonomske i vanekonomske faktore (sa posebnim naglaskom na st(r)anje u ruskoj sferi interesa i naznake ozbiljnog zaoštravanja odnosa velikih sila, tj. dizanje glave autoritarne opasnosti sa Istoka kao posljedicu iznevjerenih prijetvornih obećanja tipično licemjernog Zapada), depresiju političkog mainstreama (vladajućeg posthladnoratovskog liberalnog političkog i ekonomskog modela) čini se kako nas krize čekaju i u budućnosti.
U tom je smislu važno istaknuti kako politički i ekonomski mainstream predstavlja centar moći. On je stoga i osnovna točka na koju se potrebno referirati. I ako se pokazuje disfunkcionalan, a trendovi u njemu nesretni i opasni, on je glavni neprijatelj na kojega je politički potrebno jurišati. U tom smislu, a i uzevši u obzir svjetonazorske pretpostavke od kojih krećemo, u ovom se radu moramo svrstati uz ljevičarsko traženje alternative (neo)liberalizmu i kapitalizmu općenito. Utoliko se politički i ekonomski centri moći pokažu funkcionalni, dovoljno vitalni i dinamični da se iskobeljaju iz nereda koji su sami priredili, utoliko naš poduhvat gubi na smislenosti. No dok se to ne dogodi radi se jedinoj suvisloj političkoj reakciji. S druge strane naličje alternative koju ljevica postavlja, što se i do sada moglo razabrati među redovima, teško da se može smatrati zadovoljavajućim. Štoviše – još uvijek se nalazi ispod razine svog protivnika. Stoga je ovakvo pisanje u svom samorazumijevanju pokušaj osnaživanja političke i ekonomske opozicije liberalnom mainstreamu radikalnom kritikom postojećih alternativnih, lijevih teorijskih uporišta i praksi.
III
Time smo jasno skicirali osnovna praktična i, u prethodnom djelu, neka od nešto apstraktnijih, teorijskih polazišta ovog rada. Sada je najprije potrebno ukazati na specifične veze među tim dvama razinama. Stoga je potrebno postaviti pitanje o društvenom rascjepu u vrstama spoznaje iz prvog dijela, na nešto konkretniji način. Primjerice, postaviti pitanje uzimaju li današnje lijeve alternative dotični problem u obzir i jesu li načini na koji ga pokušavaju riješiti zadovoljavajući. Odgovor je jasan i porazan: dotični problem uglavnom se previđa, a načini njegovog rješavanja dodatno ga produbljuju. Obrazložimo ukratko takav zaključak.
Intenziviranje društvenih napetosti i otvaranje problema na mnogim razinama, sasvim razumljivo, dobiva svoj izraz na razini popularnog diskursa. Imamo različita buđenja tipičnih narodnih mudrosti. Recimo: različita koketiranja sa teorijama zavjera. Spekulacije o kontroli različitih centara moći kao istini iza pojave političkih problema. Stalno prisutni bauk razbojničkih bandi koje, eto, sve pljačkaju, pa se, po toj varijanti politika svodi na prikrivenu pljačku. Po potrebi se te narodne mudrosti kombiniraju pa se govori o bandi koja istovremeno pljačka i teži totalnoj kontroli. Na to se nadovezuju predrasude o nekakvoj kroničnoj nesposobnosti elita – promovirane od strane anonimnih narodnih galamdžija (koji, istina, barem znaju što znači biti nesposoban). Prisutno je i depresivno samosažaljevanje svjetine po logici: tako nam i treba kad smo glupi u svojoj poslušnosti. Pod utjecajem takvih predrasuda periodično se pojavljuju nekakvi prosvjedi, neartikulirani izljevi narodnog bijesa ili organizirane aktivnosti grupa zahvaćenim takvim političkim boleštinama. Tu se radi o predvidivim, potencijalno opasnim, reakcijama mnogoglave narodne nemani. Na njih se nije potrebno posebno osvrtati pošto su bezvrijedne i u potpunosti su zatvorene u onaj jadni, ideologični diskurs iz prvog dijela na njegovoj najnižoj razini.
Mnogo interesantnije pitanje je ono u kakvom se odnosu nalazi probuđeno društveno nezadovoljstvo i pokušaji obrazovanja ozbiljnijih, alternativnih političkih vizija. Jesu li vidljive naznake praktičnog premoštenja jaza između znanja i politike, teorije i prakse, potrage za istinom i narodnog interesa? Spajaju li pokušaji artikulacije konzistentnih, alternativnih političkih pozicija mudrost i znanje upućenih sa interesima nevaspitanog puka sa gaćama na štapu? Nova politička ljevica, na nacionalnoj i internacionalnoj razini, sve više nastoji istupati sa učenim objašnjenima političkih problema i vizijom rješenja istih. Ti pokušaji spadaju u okvire one politički inventivne artikulacije koju smo u prvom djelu imenovali ključnim preduvjetom političke regeneracije i pronalaženja učinkovitijih ekonomskih rješenja. Njima se otvara politička konkurencija različitih vizija iz koje proizlazi pronalaženje novih rješenja za probleme. Vladajuće prakse i doktrine tjeraju se na usavršavanje i prilagođavanje, dok se alternativne učvršćuju, razvijaju, pa možda i prevladavaju. Neartikulirano nezadovoljstvo i pogubljenost masa uslijed novonastalih problema organizira se, konstruktivno kanalizira u okvire novih institucija kroz koje može istupiti u obliku političkog interesa sa zahtjevom vladavine. Opća razina upućenosti u društvene probleme se postepeno podiže, a dijelovi akademske zajednice se politiziraju i spuštaju na zemlju uz povećanje iskoristivosti vlastitih spoznaja. Time se, barem u teoriji, štetni jaz u razini spoznaje praktično premošćuje.
To praktično ne mora biti slučaj. Uzmimo hrvatski primjer. Ljevičarski trendovi što su na marginama životarili i prije krize njenim su nastupanjem odjednom dobili na značaju. Posebno su postali prisutni po prvoj okupaciji Filozofskog fakulteta, događaja o kojem je danas dopušteno govoriti kao o inkubatoru nove ljevičarske scene. Uslijed vlastitog entuzijazma i globalnih poticaja ljevica je do danas razvila prepoznatljivu javnu aktivnost i stabilne institucije. Neovisne institucije sa određenim kontinuitetom rada (kao različiti BRID-ovi, CRS-ovi, Akademski sindikati, Filozofski teatri i slično), hrpa projekata u civilnom sektoru, filmski festivali, časopisi i televizijske emisije. Odnedavno i inicijativa za pokretanje Radničke fronte, (samozvane) hrvatske SYRIZE. Iako široko shvaćena scena ne može biti jasno svedena pod zajednički nazivnik do neke ju je mjere dopušteno promatrati kao jedinstvenu političku cjelinu. Iako, u našim okvirima, u odnosu na službenu političku vlast, ili cjelinu akademske zajednice, ili golemi privatni medijski prostor, ili raspoloženje velike većine populacije ta ljevičarska scena može izgledati beznačajno, sama činjenica da uspijeva održati kontinuitet te djelovati reprezentativno dovoljno je značajna. Nema razloga da joj se ne prizna status potencijalne baze za političku promjenu i demokratsku regeneraciju.
Zbog čega je onda njenu praksu, takvu kakva je, potrebno smatrati štetnom u najopćenitijem smislu o kojem smo govorili u prvom dijelu? Prvenstveno jer se čini da:
1) njenim načinom politiziranja elita/obrazovanja masa problem rascjepa u spoznaji ne biva otklonjen, već se zamagljuje, a onda i produbljuje; 2) politički uzevši ne predstavlja ozbiljnu i inovativnu opciju, već uglavnom djeluje predvidivo i limitirano; dok je u polit-ekonomskom smislu još uvijek izrazito ideologizirana.
Zadržimo se najprije na točki (1). Način na koji ljevičarski aktivisti, čak i oni akademski najobrazovaniji, pristupaju problemima o kojima govore sasvim je očito politički tendenciozan. Politička tendencioznost u ovom se smislu ne može poistovjetiti sa političkom motiviranošću. Politički motiviran akter može djelovati zaslijepljeno ili razborito. Utoliko ukoliko je razborit nastojati će otići što dalje u učvršćivanju vlastite pozicije i pri tome težiti suočavanju sa što težim problemima, inventivno nadograđujući svoju stvar. Politički zaslijepljen, pa onda i tendenciozan akter konzervativno će se držati utvrđenih postulata uslijed nesigurnosti pri iskoraku u nepoznato, i/ili po logici ne talasaj kako ne bi bespotrebno unosio nered, nesigurnost unutar pokreta kojeg je dio. Inventivan politički akter po logici svog djelovanja nastoji se maksimalno, u okviru mogućnosti, odmaknuti od ideološke logike uprošćavanja karakteristične za razinu nevaspitane svjetine. Koliko je moguće udaljiti se od ispraznih fraza i gotovih rješenja, kako bi politički ojačao svoju poziciju. Tendenciozan akter ne samo da će biti sklon u određenju svog političkog identiteta, metoda i interesa polaziti od nekritičkih polazišta, već će se time čak i ponositi kao svojom političkom zaslugom. Tretirati će ih kao neku vrstu otklanjanja akademskih i salonaških prepreka konkretnom učešću u politici. Ukoliko se faktično radi o članovima akademske zajednice i onima koje bi sagledavši cjelinu mogli nazvati obrazovanom, upućenom populacijom, onda njihovo politiziranje po tendencioznom obrascu nipošto ne znači da je jaz između teorije i prakse, znanja i politike, radnika i inteligencije premošćen. To mnogo vjerojatnije znači kako je inteligencija preuzela onaj dio najgorih osobina masa, uz istovremeno gubljenje najboljih kvaliteta svojstvenih inteligenciji. To nije nadilaženje problema spoznajnog rascijepa, već nekakav truli kompromis narodnih strasti i predrasuda sa intelektualnom samouvjerenošću i spretnom retorikom.
Takvom se praksom jaz između popularnog mnijenja i stručnog znanja produbljuje. Jeftino politiziranje dijela inteligencije uvijek je najbolji poticaj mudrijem dijelu obrazovane elite da se praktično učvrsti u svom ekskluzivizmu. Kao što se običnim ljudima (kojima je isprazna kultura politizirane akademije ionako, na sreću, strana) ta poštena inteligencija u pravilu ogadi čim je uspiju primijetiti. I to s razlogom i uslijed, u ovom slučaju, blagotvornog narodnog zdravorazumskog instinkta koji je u stanju bez problema odgonetnuti svu limitiranost ljevičarskih prosvjetitelja. Jer ta dična poštena inteligencija oduvijek je uglavnom mediokritetska, malošto ima za ponuditi, kao u intelektualnom tako i u političkom smislu. Povijesne dokaze takvih istina posebno je teško previdjeti s obzirom na iskustvo nove ljevice i njenih unutarnjih paradoksa. Problem marksističkog prosvjećivanja masa od strane entuzijastičnih studenata 60-ih nije ležao, kao što vjeruju liberali, u činjenici da su radnici željeli novi auto, a ne klasnu emancipaciju. Problem je ležao u činjenici da neomarksistička inteligencija nije bila u stanju na uvjerljiv način povezati to dvoje, već ih je čak i suprotstavljala. Teorija sa kojom su tadašnji mladi radikali pokrivali tako sumanute zahtjeve prema radničkoj klasi bila je filozofična, tanka, apstraktna, politički neuvjerljiva. Stoga je nova ljevica 60-ih godina doživjela političku katastrofu u skladu sa svojim zaslugama. Današnja nova ljevica jako se trudi izbjeći filozofičan, bajalački karakter, trudi se biti realistična.[4]No razlika u pristupu malo što znači ako se iza nje krije jednaka sadržajna praznina. Odgovornom demokratskom narodu ne treba ulagivanje, već efikasnost u rješavanju problema. Put do političke uvjerljivosti ide preko razvoja teorije, a ne njenog populariziranja. Kao što i razvoj političke i ekonomske teorije, razvoj stručnog znanja, koji iz vida ispušta živ, konkretan interes naroda i važnost demokracije ne može biti praktično smatran razvojem i unapređenjem, već spoznajnom dekadencijom.
Kritika sadržaja političke i ekonomske doktrine aktualne lijeve alternative stoga je neophodna za dokazivanje njene praktične limitiranosti. I iako je ovaj rad općenito posvećen takvoj svrsi do kraja ovog uvodnog dijela potrebno je primijetiti neke općenite aspekte tog problema kojima se u nastavku nećemo moći baviti pošto će tamo biti riječi o suženom predmetu; najprije o poduzetništvu i poduzetničkoj funkciji općenito, pa onda o socijalnom poduzetništvu i njegovim mogućnostima. Ovdje pak moramo spomenuti neke općenite pogreške ljevičarske kritike, po kojima ista umnogome nalikuje svom neoliberalnom protivniku.
Prvi problem koji je nemoguće preskočiti redukcionističko je viđenje političkog fenomena. Općeprihvaćeno svođenje političkog na funkciju ekonomskog. Pri čemu se to političko nerijetko poistovjećuje sa nasiljem, a ekonomsko sa spontanom, racionalnom zakonitošću razvoja društva. Odnos ekonomskog i političkog fenomena stoga se ne promatra kao odnos dvaju autonomnih sfera, sa posebnim svrhama i logikama djelovanja, već se njihov odnos određuje na uzročan način. Dokazivanje postojanja takvih zabluda u slučaju liberalne doktrine nije teško pošto se ona njima ponosi. Jasno – uz uvjerenje da se radi o istinama. Tako je po njoj ekonomska sfera sfera slobode od prisile, sfera slobodnog očitovanja privatnih interesa koji se kroz nepogrešivu, spontanu regulaciju nevidljive ruke sjedinjuju u općeniti interes. Konkurencija privatnih vlasnika potiče maksimizaciju opće učinkovitosti, iz čega proizlazi prirodan rast proizvodnosti na korist sviju – čak i tržišnih gubitnika ili običnih džabalebaroša. Pri tome je svima jasno kako nema slobode za neprijatelje slobode. Pa je silom potrebno suzbiti nekoliko smetnji, sitnica koje se ne podudaraju sa temeljnim pretpostavkama liberalne doktrine koje ova uzima za istine. Ta legitimna sila je, jasno, politička sila. Legitimnost politike tako ovisi o poslušnosti iste ekonomiji (ili preciznije o jednoj ekonomskoj doktrini koja se ni sama sa sobom, istini za volju, ne može u potpunosti dogovoriti što sve spada u nužnu prisilu). Utoliko ukoliko politička aktivnost izlazi izvan zadanih okvira ona je nelegitimno nasilje. Nasilje koje je nemoguće moralno opravdati. Dakle – tiranija. To bi u osnovnim crtama bila dobro poznata shema tipičnog (neo)liberalnog tretiranja političkog fenomena.
Reduciranje politike, i podređivanje iste ekonomiji od strane ljevice nešto je nejasnije, kompleksnije. Marksizmu se, doduše, pripisuje ekonomski determinizam, no do zla boga kompliciran odnos baze i nadgradnje, povijesti i klasne svijesti na koncu najbolje pokazuje koliko je nošenje s dotičnim problemima prijeporno za ljevicu. Kako bi izbjegli zakopavanje u marksističku skolastiku ovdje ćemo ipak poći od što prostijeg, zdravorazumskog ljevičarskog argumenta koji je ionako prevladavajuć, pa onda i najrelevantniji. Ljevica, progresivisti, ekonomski intervencionisti uglavnom polaze od društvene i ekonomske blagotvornosti političkog djelovanja i intervencije. Politika se tu ne promatra razdvojenom od ekonomije već se naglašava njihova međuovisnost, dok se društvo percipira kao integralna, međuovisna cjelina. Takve se pretpostavke, jasno, prigodno slažu sa kolektivističkom antropologijom i etikom. Nasuprot važnosti konkurencije naglašava se suradnja, nasuprot golom privatnom interesu solidarnost. Liberalna logika u biti se okreće naopačke. No to samo po sebi i dalje ne znači kako shvaćanje politike nije reducirano i instrumentalno. Upravo suprotno – bit politike lako se može odrediti kao borba konkurentskih društvenih interesa. To jest nasilno provođenje jednog na račun drugog. Interesi o kojima je riječ uzimaju se kao predpolitički, realni, ekonomski, društveni interesi, a njihova politizacija kao njihovo naoružavanje sredstvima prisile. Neovisno o tome argumentira li se po logici marksističke ili nemarksističke doktrine ljevica političkom fenomenu uglavnom oduzima autonomiju i posebnu političku svrhovitost, neovisnu od ekonomije. Njen integralizam to radi mnogo temeljitije negoli je liberalizam u mogućnosti.
Neprijateljska politika laissez fairea, čija se teorijska nekonzistentnost (s punim pravom) najprije razotkriva, olako se svodi na golo političko nasilje; ogrešenje o istinski, ekonomski, znanstveno dokazani opći interes (ili u tvrdo marksističkoj varijanti partikularni, klasni interes od svjetskopovijesne važnosti). Iz činjenice da bogati vlasnici kapitala realno imaju koristi od nametanja liberalne doktrine, automatski se pretpostavlja da je njena dominacija isključivo posljedica njihove kontrole nad politikom. To jest političko nasilje protivno stvarnom, pretpolitičkom interesu, stvarnoj ekonomskoj racionalnosti (naravno – definiranom u skladu sa postulatima vlastite ekonomske doktrine). U tom smislu imamo neobičnu sličnost socio-ekonomskih liberala i antiliberala
– oboje vjeruju kako je prevlast neprijateljske doktrine na neki način rezultat političkog nasilja, a svoju vide kao otkrivanje istine koja je, jasno, socio-ekonomska. Uistinu dobra politika, ona ispravna, u zbiljskom je interesu cijelog društva. U sebi obuhvaća interes radnog naroda. To što taj opći interes je, što je konkretno u interesu radnog naroda različito je određeno u okvirima različitih ekonomskih doktrina. U ovom slučaju to je promicanje ekonomske slobode, u onom slučaju to je plansko usmjeravanje kolektivne ekonomske djelatnosti. Politika je, pak, sfera borbe za moć. Legitimnost ovakve ili onakve politike, tj prisile, izvodi se iz vanpolitičkih, ekonomskih svrha koje realizira ili onemogućuje. Time se ukida autonomija specifičnih političkih svrha, a politika promatra u reduciranom, instrumentalnom smislu.
Od presudne je važnosti primijetiti da se takvim postupkom sužava razumijevanje ekonomskog, kao i političkog fenomena. Politička i ekonomska sfera nalaze u konstantnoj vezi i nužno utječu jedna na drugu. No one funkcioniraju po dvama različitim logikama. Političke svrhe protežu se od osiguranja gole egzistencije povijesnih jedinki do maksimiziranja političke slobode kao praktičnog utjecaja na oblik i sadržaj te egzistencije. Ekonomska svrhovitost vezana je pak za maksimiziranje učinkovitosti njihove upotrebe, tj. instrumentaliziranja fizičkih i duhovnih potencijala tih istih povijesnih jedinki. Pogrešno je pretpostaviti kako se jedna od tih sfera treba promatrati u funkciji druge. Njihov odnos nije hijerarhijski ili uzročan, ali ni odnos funkcionalne usklađenosti. To je uistinu, i prije svega, odnos uzajamnog trvenja, latentnog ili otvorenog nasilja. To nasilje proizlazi iz problema konkretnog usklađivanja njihovih specifičnih sadržaja, tj. političkog i ekonomskog fenomena.
Stvarni, historijski ekonomski trendovi i doktrine koje ih tumače nikada se ne mogu u potpunosti svesti na puka sredstva političkih ciljeva. Kao što se politička sredstva (mobilizacija i legitimna primjena sile) ne mogu razumjeti bez političkih svrha koje ih pokreću, kao da se po svojoj prirodi prvenstveno nalaze u funkciji, samoj politici izvanjskih, ekonomskih svrha, empirijskih društvenih interesa i slično. Politička sredstva najprije se odnose prema specifično političkim svrhama, dok se prema ekonomskoj zbilji odnose kao prema svojoj nužnoj, materijalnoj okolini. Politička se sfera svojoj ekonomskoj okolini prilagođava, kao i obratno. No jedna drugu nikada ne može ukinuti jer takvim postupkom ukida samu sebe. Ili bolje – tome može praktično težiti, uz golemo nasilje i destruktivne posljedice, kao recimo u slučaju staljinističkog totalitarizma.
Istinitost liberalnih i antiliberalnih ekonomskih doktrina potrebno je stoga ocjenjivati u odnosu na specifičnu ekonomsku dinamiku i izazove, a ne njihovim uzajamnim, tako uobičajenim, diskreditiranjem kao političkih. Njihova istinitost ne može se potvrditi političkim nametanjem, kao što se ne može ni obezvrijediti razotkrivanjem političkog interesa kojem pogoduje. Pri ocjeni ekonomske doktrine jedino je bitno koliko ona učinkovito odgovara aktualnim materijalnim, historijskim ekonomskim izazovima. Sasvim prosto: koliko je u stanju u konkretnim historijskim okolnostima osigurati razvoj opće proizvodnosti. Promjene u ekonomskoj strukturi, kao izraz rješavanja postojećih problema primjenom novog ekonomskog znanja, jasno, moraju biti politički ostvarene. Nametnute i osigurane političkim sredstvima. No to ne znači da postoji neposredna, uzročna veza između dvaju specifičnih sfera, politike i ekonomije. Različite političke svrhe moraju biti posebno artikulirane i jednako tako inventivno proizvođene. Njihov oblik, sadržaj i moć uvijek su ovisni o uvjerljivosti interesa koje predstavljaju. Politički interes koji je u stanju osigurati političku mobilizaciju i legitimitet samim time ne mora biti usklađen sa ekonomskim interesom društva. Otvoreno političko pitanje jest ono odnosa dobra zajednice i ekonomske/tehničke racionalizacije. Dijalektika odnosa političke i ekonomske sfere, tj uzajamna iritacija, napetost, međusobno prilagođavanje, pitanja su koja je potrebno promatrati s obzirom na konkretne historijske okolnosti. Izbjegavanje jednostranog redukcionizma, tretiranje političke i ekonomske sfere kao autonomnih i specifičnih stoga je od presudne važnosti.
Takvo razdvajanje glavni je preduvjet deidologiziranja ekonomskog i političkog diskursa. Rasprava o istinitosti liberalnih ili intervencionističkih doktrina, tj. ekonomskoj učinkovitosti ovakvih ili onakvih ekonomskih politika mora biti oslobođena svođenja na politički sukob. Štoviše: upravo politička produktivnost tog političkog sukoba ovisi o shvaćanju kako nema smisla protivniku ostavljati mogućnost izbora između toga da bude glup ili prevarant, tj. netko tko ne razumije stvari ili ima skrivene interese. Upravo takav postupak glavno je obilježje ideologizirane komunikacije. Prevladavanje takve diskusije prije ili kasnije rezultira razornim posljedicama po politiku, ekonomiju, ali i civilizaciju uopće. Dovoljno je pogledati što je za sobom ostavila ideologija marksizma među našim narodom i narodnostima (ali i mnogo šire). Njene pogubne ostatke moguće je prepoznati čak i u slučaju probuđene ljevice o kojoj govorimo. Zar se ne osjeća nešto sasvim skojevsko u danas popularnom prešućivanju i zanemarivanju težine stagflacije 70-ih godina, krize kejnzijanizma, iskakanju ekonomije iz nacionalnih okvira, temeljite promjene tehnološkog sadržaja kapitalističke proizvodnje? Ili u svođenju neoliberalne revolucije na zavjeru pohlepnih kapitalista i njihovih političkih slugu? To su čak, promatravši samo retoričku razinu, neobično odbojne navade. Današnja ljevica u pravilu zvuči ideologizirano. Analizirajući rezultate deregulacije to se kontroverzno ekonomsko rješenje dogmatski dosljedno i neizbježno uzima kao ekonomska katastrofa i objava klasnog rata. Planirana distribucija bogatstva u ruke onih 1% i barbarsko razaranje proizvodnih kapaciteta. Neoliberalnu politiku doslovno se svodi na nasilje, promicanje partikularnog interesa manjine i ništa više od toga. Iz tako jasnog definiranja problema, jasno, proizlaze jednako jasna rješenja. Povratak općeg narodnog interesa na mjesto pljačke od strane bogatih; povratak stvarne ekonomske znanosti na mjesto neoliberalnog šarlatanstva; povratak provjerenih metoda državne regulacije na mjesto alkemičarskih eksperimenata vukova sa wall streeta. Pravda, istina i opće dobro na mjesto pohlepe, laži i sumraka vrline. Da; suvremeni ljevičarski diskurs uistinu zvuči prilično skojevski. Čini se nepopravljivo ideologiziranim. Takvim se pristupom u potpunosti zanemaruje i isključuje ekonomska racionalnost određenih neoliberalnih mjera. Zanemaruje se proizvodna nerentabilnost zaštićenih velikih sustava i iracionalnost nefleksibilnosti unutar ekonomskog poretka. Zanemaruju se posljedice revolucionarnih tehnoloških promjena čija primjena zahtjeva nove oblike upravljanja i uopće odnosa prema ekonomskom fenomenu. Zanemaruje se vezanost starog, intervencionističkog sustava za specifičnu historijsku situaciju razvoja nacionalnih privreda i nemogućnost teškoće provođenja takvih rješenja u uvjetima globalizacije. Takvi problemi uglavnom ne nalaze mjesta u ljevičarskom diskursu. Ili još gore – bivaju diskreditirani kao neoliberalne laži.
S druge strane imamo jednako limitiranu neoliberalnu doktrinu koja na uvjerljivosti dobiva zbog slabosti protivnika. Kako drugačije objasniti činjenicu da imbecilna utopija tržišnog fundamentalizma, unatoč svemu, tako sporo gubi na ugledu? Praktična privlačnost neoliberalne doktrine u vrijeme njenog uzleta, unatoč teorijskoj plitkosti, proizašla je iz očite neučinkovitosti tada prevladavajućih rješenja. Ta doktrina sve je kontradikcije političkog i ekonomskog života svela na vjekovnu borbu dobra i zla. Borbu nasilne države, politike (kao po definiciji tiranske sfere), besposličara i lijenčina, privilegiranih, uhljebljenih parazita – i – slobodnog tržišta, ekonomije (transhistorijski definirane kao slobodne komercijalne djelatnosti), kreativnih poduzetnika i radišnih malih ljudi okrenutih privređivanju, a ne pljački. Sa tako prostim, ideološkim polazištem (kao i u slučaju ljevice) sva pitanja i problemi lako bivaju riješeni. Ekonomska znanost više niti ne služi istraživanju konkretnog uzroka problema, već predstavlja kanal primjene upisane dogme. Stoga je potrebno raspuštati razmjerno funkcionalne, u teoriji nepodobne sustave (da bi ih se zamijenilo sa tržišnom anarhijom) i srezati javnu potrošnju (osim u slučaju kada je potrebno sređivati nered izazvan tržišnom anarhijom). Od populacije je potrebno tražiti odgovornost i konkurentnost, što će reći više rada za manje para (tj. intenziviranje eksploatacije) i za uzvrat nuditi obećanje kapitalističke utopije u neizvjesnoj budućnosti. Dokazivati zašto si kao društvo ne možemo priuštiti blagostanje u svijetu u kojem učinkovitost materijalne proizvodnje i bogatstvo proizvodnih kapaciteta, u čisto tehničkom smislu, sasvim neupitno omogućuje osnovno osiguranje egzistencije kao općeg prava.
Trezveno promatranje javnih polemika između ljevice i neoliberala, na različitim razinama i u različitim oblicima ponajviše razotkriva tupost i limitiranost njihovih diskursa. Kako je uopće moguće da se tako ideologizirane rasprave održavaju na životu? Jedan od razloga svakako leži u činjenici da se međusobno hrane. Iz toga proizlazi kako je jedini način promjene pokušati govoriti drugačije. Polazište od kojeg krećemo stoga bi se moglo sažeti u slijedeće: pokušaj artikulacije drugačije ljevičarske kritike neoliberalnih dogmi. U ovom slučaju, konkretno: raspravom o poduzetničkoj funkciji i mogućnostima socijalnog poduzetništva.
PODUZETNIŠTVO
Privatno poduzetništvo može se uzeti za srce (neo)liberalne doktrine. Ekonomska blagotvornost širenja tržišnih sloboda, opće deregulacije i stroge monetarne discipline teško bi bili tako uvjerljivi bez teorije poduzetništva. Poduzetništvo nije tek jedan od pokretača ekonomskog razvoja; ono se danas uzima za njegovu otkrivenu tajnu. Vjeruje se, barem u okvirima raširenih dogmi ekonomskog liberalizma, kako su razvoj poduzetništva i razvoj ekonomije po svojoj prirodi nerazlučivi, a ekonomska politika prvenstveno ima da vodi računa o poticanju i oslobađanju poduzetničkih potencijala.[5]Kako, zašto i s kojim stvarnim legitimitetom?
I
Da se u slučaju poduzetništva radi o posebnom, gotovo posvećenom fenomenu jasno je već na razini najprostijeg, popularnog diskursa. U našim je, nekad socijalističkim zemljama, ono postalo dostojan nasljednik udruženog rada ili samoupravljanja. Realno egzistirajući socijalizam nije znao za ekonomski, društveni i politički problem koji se neće magično riješiti sa ispunjenjem potencijala udruženog rada i samoupravljanja. Pametni ljudi uvijek su znali koja je glavna kvaliteta čudesnih i univerzalnih lijekova – ona da, uglavnom, ne liječe ništa. No takvih je bilo malo i, uz to im nije bilo dopušteno širiti skepsu o svijetloj budućnosti što čeka iza ugla. Iza ugla je, pak, čekalo samo produbljenje potiskivanih problema, pa je jednoga dana cijeli sistem pošao u vražju mater. Nakon prelaznog rješenja u obliku nacionalnog jedinstva, vrlo smo brzo dobili dostojno, uistinu učinkovito, novo rješenje svih problema – poduzetništvo. Tržište tog novog lijeka mnogo je šire, a njegova dokazana uvjerljivost do današnjeg dana ne potrebuje čak ni zaštitu od zlogukih proroka što u nju sumnjaju. Njegova privlačnost toliko je velika da čak i mnogi ljevičarski kritičari neoliberalizma, prije svega oni radikalnog malograđanskog duha, rijetko imaju što da zamjere dobrom, poštenom poduzetništvu. Ili, kao što ćemo nešto kasnije i vidjeti, grade alternativna, postkapitalistička rješenja utemeljena na etičkom poduzetništvu lišenom privatnog profita.[6]
U ovom se dijelu, za razliku od onog prvog, ipak nećemo previše baviti analizom popularnog viđenja problema. Ukoliko želimo da kritika koju iznosimo ima dalji domašaj moramo se pozabaviti sa ozbiljnom, teorijskom legitimacijom fenomena kojeg držimo sumnjivim.
Autor ključan za razumijevanje poduzetništva u suvremenom smislu je J.A. Schumpeter (1883. – 1950.). U njegovoj Povijesti ekonomske analize sasvim se uvjerljivo da iščitati kako u okviru ekonomske teorije koja je prethodila njegovom radu poduzetništvo nije razmatrano kao poseban fenomen u svom čistom obliku. Poduzetnička funkcija tradicionalno je potpuno zapostavljena ili konfuzno brkana sa onima poslovnog rizika, vlasništva kapitala, sjedinjavanja proizvodnih faktora i organizacije proizvodnje. Poduzimanje rizika samo po sebi može značiti štošta. Stoga ne čudi da Richard Cantillon, rodonačelnik političke ekonomije koji je termin prvi koristio (i, ako je vjerovati Zvonimiru Baletiću uglavnom uzimao u značenju istom kao i trgovac) drži da su i “prosjaci i lopovi poduzetnici”. Vlasništvo nad kapitalom, kao moguća suština poduzetništva, dosljedno slijedeći logiku klasične političke ekonomije, pokazuje se kao razmjerno beskorisna djelatnost, svojevrsno ubiranje rente na novac. Kapitalist se već od Adama Smitha jasno razotkriva kao ekonomski parazit; blagotvornost tržišne konkurencije i sastoji se u tome da njegovu rentu, tj. profit, nemilosrdno obori do razine realnog doprinosa, dakle približi nuli. Otud prirodan razvoj teorije eksploatacije od Smitha, preko Ricarda, do Marxa. S druge strane organizacija proizvodnje, tj. upravljačka funkcija sjedinjena je sa proizvodnim procesom, po sebi neovisna o vlasništvu, sasvim tehnička, neekonomska funkcija. Iz čega i proizlazi socijalistički zaključak (bilo u svom radikalnom ili reformističkom obliku) o prevaziđenosti privatnog vlasništva i buržoaske ekonomije, te zamjene istih racionalnim upravljanjem društvene proizvodnje u cjelini. I na koncu: sjedinjavanje faktora proizvodnje, definicija u duhu J.B.Saya, na dobrom je tragu, ali i dalje ispušta ono ključno ukoliko se zadržava u okvirima statične perspektive. Ukoliko naglašava važnost čina sjedinjavanja ekonomskih faktora bez uzimanja u obzir kvalitativnih promjena u prirodi proizvodnje sa kojima se poklapa suštinska izmjena ekonomske strukture i, u biti, samog fenomena. U tom se smislu, od Schumpetera, presudnim za definiranje poduzetništva pokazuje specifična kvaliteta i oblik sjedinjavanja faktora proizvodnje, a ne banalna činjenica kombiniranja faktora s ciljem maksimizacije produktivnosti ili profita u okvirima zatečene ekonomske strukture i materijalnih pretpostavki.
Sam Schumpeter, poznat po ispravnoj tezi kako čovjek koji ništa nije napravio do tridesete ništa neće ni napraviti, još je u svojim mladim danima, u okviru analize ekonomskog razvoja i privrednih kriza, izoštrio viziju i razjasnio specifično značenje poduzetništva. Pred kraj životnog i radnog vijeka, netko bi rekao na vrhuncu mudrosti, u svom je jedinstvenom radu o kapitalizmu, socijalizmu i demokraciji[7] uz jasno određenje prirode poduzetništva, njegove presudne povijesne uloge, razotkrio i njegove povijesne granice, razloge neizbježnog nestanka. Na osnovi Schumpeterove analize, ili bolje njenom razmjerno slobodnom, kreativnom preradom, u naše se vrijeme novog kapitalističkog poleta i općeg liberalnog entuzijazma poduzetnička funkcija uzdiže na pijedestal otkrivene tajne ekonomskog rasta. I to sa takvom naivnošću i lakoćom sa kojom bi se intelektualni gorostas Schumpeterovog kalibra teško mogao složiti. No krenimo redom.
Govoreći o Schumpeterovom određenju poduzetničke funkcije i njenih ograničenja prigodno je krenuti od njegove kritike pretpostavki neograničene konkurencije toliko karakterističnih kako za klasičnu, ali i neoklasičnu ekonomsku teoriju. Temeljna pretpostavka po kojoj je optimalna tržišna ravnoteža uzeta za normalno stanje u njegovoj se otrežnjavajućoj perspektivi pokazuje kao u zbilji neutemeljena predrasuda učenih ekonomista. Gotovo kao nužna zabluda discipliniranih učenjaka koji u svojoj fokusiranosti na idealne, konzistentne, teorijske modele ekonomske reprodukcije iz vida ispuštaju konkretan ekonomski život. Taj život nigdje ne izgleda kao savršena konkurencija neograničeno fleksibilnih tržišnih aktera. On se empirijski pokazuje kao život ograničene, monopolističke konkurencije. Što će reći: niti su proizvodi koji si konkuriraju po svojoj kvaliteti identični, niti je mogućnost privrednih subjekata da se prilagođavaju konkurenciji apsolutna, niti realizacija njihovih interesa takvo što nužno pretpostavlja.
Stvarni tržišni akteri nemaju apsolutnu slobodu u oblikovanju svoje djelatnosti pošto su s jedne strane ograničeni objektivnim, nužnim limitiranostima, a s druge strane sami ne mogu predstavljati maksimalno racionalne kalkulatore, već su u pravilu inertni i nesavršeno informirani. To samo po sebi u ekonomskoj zbilji ne predstavlja poseban problem pošto su i ostali akteri jednako neracionalni, neinformirani i inertni. Tako kupci njihovih roba realno nisu savršeni kalkulatori koristi već prije robovi navika ili proizvoljnih, kontingentnih preferencija. Empirijski interes konkretnog ekonomskog subjekta stoga nije određen nužnim pretpostavkama neograničene konkurencije. Sama kvaliteta konkurentskih roba u zbilji nikada ne može biti istovjetna, iz čega proizlazi da je savršena konkurencija praktično nemoguća pošto ne postoji identičan predmet oko kojeg bi se konkurencija mogla razvijati. Proizvođači mogu, štoviše u pravilu svoju proizvodnju praktično i ostvaruju u uvjetima sasvim različitima od onih neograničene konkurencije.
Suviše bi naivno bilo pretpostaviti kako genijalni klasični ekonomisti nisu bili u stanju primijetiti takve očite empirijske činjenice vidljive svakom zdravorazumskom promatraču. Kao što bi jednako naivno bilo vjerovati kako je genijalan ekonomist poput Schumpetera mogao pretpostavljati tako nešto. On je zasigurno vjerovao kako su profesionalne deformacije, zajedno sa specifičnim općim filozofskim pretpostavkama klasičnih ekonomista uvjetovale limitiranost njihove perspektive. Oni su idealan model uzimali kao istinski realan i postojan, kao zbilju kojoj empirijska pojavnost tendira. Znanstveni zadatak teorije u tom je smislu bio u razotkrivanju nevidljivih sila koje nužno upravljaju empirijskim činjenicama, a ne u opisu tih činjenica. Klasični ekonomski teoretičar empirijske privredne nesavršenosti uzimao je kao očite. No ono mnogo teže i od veće vrijednosti, čemu je kao znanstvenik težio, bilo je pronalaženje nužne zakonitosti ekonomskog života po kojoj se ekonomija, oslobođena vanjskih smetnji i slučajnosti, prirodno upravlja. Konkretna struktura potražnje, jasno, nije sasvim racionalna, no ona nije ni sasvim iracionalna – štoviše utoliko ukoliko je ekonomska ona u sebi ima tragove ekonomske racionalnosti i posjeduje spontanu tendenciju daljnjoj racionalizaciji. Fleksibilnost proizvodnje je, jasno, konkretno limitirana no, utoliko ukoliko ta proizvodnja nije u potpunosti podređena vanekonomskim svrhama, ona po svojoj prirodi teži prilagođavanju i ponašanju po logici savršene konkurencije. Filozofska logika klasične političke ekonomije donekle se može usporediti sa logikom kršćanske teologije, u kojoj se očituje metafizička suština zapadne filozofije. Po njoj je sasvim jasno da je čovjek jadan, grešan, prolazan i nesavršen; te u tom smislu beskonačno udaljen od božjeg savršenstva. No on ipak nije od Boga razdvojen, on nije pod kontrolom Nečastivog. Pošto je nešto kao kontrola Nečastivog samo po sebi kontradikcija. Zakoni Nečastivog su kaos i ništavilo. Suprotnost savršenstva Božje egzistencije nije zlo, već ništa. Utoliko ukoliko je sve što je, u svoj svojoj nesavršenosti, čovjek mora da posjeduje nekakvu božansku kvalitetu, mora da na neki način participira u božanskom poretku stvari. U tom smislu otkriti istinu o Čovjeku znači otkriti istinu o Bogu. Razvojem moderne filozofije ta teološka istina postepeno je sekularizirana i u različitim, specifičnim oblicima ostala filozofski relevantna sve do druge polovice 19. stoljeća. Recimo do Nietzcheove obznane o smrti Boga. Krajnje, kako teorijske tako i praktične, konzekvence od tog vremena začete antimetafizičke filozofske revolucije do današnjeg dana se provode na različite načine. No – to je već povod za sasvim drugačiju raspravu.
Ono što je ovdje bitno za primijetiti je činjenica da široko obrazovan ekonomist kao Schumpeter početkom dvadesetog stoljeća nije imao nikakvog epistemološkog razloga robovati predrasudama klasične teorije. To, jasno, ne znači kako je ista imala da bude obezvrijeđena golim empirijskim fakticitetom u kojem ljudi, eto, svašta prodaju pa zarađuju ili ne, nekakve konkurencije ima ili nema, sad se prodaju ovakve sad onakve robe i slično. On je pošao od alternativne teorijske vizije ekonomskog procesa. Njegova teorija izrazito naglašava bitnu razliku između kvantitativne i kvalitativne strane razvoja proizvodnje, pa onda i, s tim usko povezanu, razliku statičke i dinamičke konkurencije. Teorijsko pitanje koje si je Schumpeter morao postaviti glasi: ako je istina da logika neograničene konkurencije ne djeluje u realnom ekonomskom životu, što pokreće ekonomiju? Što potiče razvoj proizvodnje i učinkovitosti, o kojima direktno ovisi razina općeg bogatstva i blagostanja? Težnja za bogaćenjem i sama trgovina kao po sebi progresivni faktori dolaze u pitanje sa rušenjem mitova o savršenoj regulaciji nevidljive ruke. Ako se tajna ne nalazi u otvaranju prostora slobodne, ili bolje, stvaranju uvjeta neograničene konkurencije (kao što je uzimala klasična politička ekonomija) pošto se ista otkriva kao tek nešto više od obične predrasude, koje je stvarno uporište ekonomskog rasta i razvoja?
Načinom na koji je odgovarao na dotično pitanje Schumpeter si je osigurao mjesto u povijesti.[8]Tajna je u prebacivanju fokusa na dinamičku dimenziju ekonomskog razvoja i njegove konkretne povijesne nositelje sa svojim specifičnim socio-kulturnim i motivacijskim osobitostima. Stara teorija na konkurenciju je gledala kao na prirodni zakon. Idealni ekonomski akteri (kao suština, istina onih empirijskih, nesavršenih prema prethodno naznačenom metafizičkom ključu) definirani su kao savršeno racionalni i informirani slobodni subjekti očišćeni svih konkretnih svojstava. Njihova motivacija određena je isključivo utilitarno, ali sasvim apstraktno, na dosljedno univerzalistički način. Ekonomski odnosi takvih aktera javljaju se kao izraz želje za maksimizacijom koristi u čistom, formalnom smislu (dakle ne kao sredstvo zadovoljenja konkretnih, promjenjivih i relativnih subjektivnih svrha, već kao sredstvo maksimizacije apsolutne količine svih mogućih svrha kojima subjekt raspolaže). Zbog toga se privatni interes ekonomskog subjekta klasične liberalne teorije ne zaustavlja na konkretnim, empirijskim dobrima i potrebama, već je po svojoj prirodi određen kao beskonačan.[9] Kao prirodni, savršeno pravedni i neutralni regulator odnosa takvih ispraznih, beskonačno sebičnih aktera pokazuje se konkurencija. Savršena konkurencija između idealnih, formalno ravnopravnih ekonomskih aktera njihove dobitke uvjetuje dobicima drugih pošto se ni jedan ekonomski odnos ili čin ne smatra legitimnim prije negoli je dokazao kako maksimizira korist (u prethodno definiranom smislu) aktera sa druge strane. U razvojnom smislu to znači kako tržišni akteri-proizvođači jedino racionalizacijom proizvodnje, koja povlači apsolutno uvećanje dobra drugih aktera-potrošača, mogu doći do apsolutnog uvećanja svog interesa. Konkurencija među proizvođačima istovremeno ograničava rast njihovih dobitaka preko prirodnih granica, kao što ih potiče na stalno prilagođavanje i daljnje funkcionalno usavršavanje proizvodnje na opće dobro. Tu se radi o jednoj metafizičkoj i evolucionističkoj viziji ekonomskog razvoja. Ona ona je po svojoj formalističkoj, univerzalističkoj prirodi sklona stavljanju po strani kvalitetivne dimenzije ekonomskog razvoja. Previđaju specifičnih ekonomskih, ali i općehistorijskih, posljedica promjena iz kojih proizlazi razvoj proizvodnosti, revolucionarne tehničke promjene i slično.
Klasična perspektiva uzima da konkretno postoji više načina različito učinkovitog uposlenja raspoloživih ekonomskih faktora. Unapređenje učinkovitosti za sobom povlači smanjenje troškova i povećanje profita koji se brzo, uslijed konkurencije, obara na prirodnu razinu. Tehnološke inovacije prvenstveno se promatraju u kvantitativnom smislu – kao sredstva uštede i povećanja učinkovitosti, dok se u drugi plan stavljaju njihovi inovativni efekti, revolucionarne posljedice njihovih primjena na same uvjete konkurencije i prirodu proizvodnog procesa. Promjena kvalitete proizvodnog procesa u staroj se paradigmi ne previđa, ali se stavlja izvan fokusa ekonomske znanosti. Ona se promatra kao usavršavanje starih oblika proizvodnje (sa prirodnim pokretačima i predefiniranim svrhama) koje je glavna osnova ekonomskog rasta. Schumpeter inovativno doprinosi stvaranju nove paradigme koja stvari okreće naglavačke naglašavajući kako je kvantitativan ekonomski rast uvijek rezultat konkretnih, kvalitativnih revolucija u procesu proizvodnje. Revolucija kojima se praktično i tehnički redefinira čak i sama priroda ekonomskog fenomena, pa se stoga više ne može govoriti o bilo kakvim predefiniranim pokretačkim silama i metafizičkim svrhama ekonomskog razvoja. Kvalitativna promjena u proizvodnom procesu ne potiče stare ekonomske oblike i aktere koji ih reprezentiraju na prilagođavanje, već u potpunosti ukida njihovu racionalnost. Ona, a to će se pokazati posebno važno, ne predstavlja korak naprijed prema trenutnom unapređenju prosperiteta zajednice, već predstavlja udar na stare načine proizvodnje i blagostanja. U staroj je teoriji savršena konkurencija određena kao preduvjet svemoćnog djelovanja nevidljive ruke, božanskog mača općeg interesa kojim se beskonačna sebičnost privatnih aktera spreže na dobro cijele zajednice. Nova teorija ograničene konkurencije stvari postavlja na nešto drugačije osnove. Tu se konkurencija razmatra u svojoj konkretnoj, empirijskoj pojavnosti, a ne kao apstraktni ideal ili viša realnost. Empirijska ekonomska pojavnost, oslobođena starog teorijskog oslonca, osmišljava se na alternativan način. Konkurencija se sada tumači kao borba starih i novih ekonomskih oblika. Inertna ekonomska struktura, sa svojim konkretnim interesima, određuje se kao nositelj starih navada i sadržaja, dok je individualni ekonomski akter nositelj inovacije. Ograničena konkurencija ističe kako individualan ekonomski akter realno ne može konkurirati etabliranim igračima po ustaljenim pravilima, no istovremeno naglašava kako on ima mogućnost njihovog rasturanja sa dovoljno prodornom inovacijom. Stari oblik proizvodnje, sa starim akterima i starim interesima, realno ograničava konkurenciju i monopolizira ekonomsku moć. Novi akteri, nositelji novih ekonomskih oblika su pak u stanju inovacijom u korijenu uništiti izvore moći starih igrača, zajedno sa starim ekonomskim strukturama i interesima, te se sami uzdići na monopolistički položaj. Tim uzdizanjem novi akter maksimizira svoju ekonomsku dobit, doprinosi povećanju društvene proizvodnosti (čime se stvaraju realne mogućnosti više razine općeg blagostanja), ali vrši i revolucionaran utjecaj na društvenu i kulturnu okolinu.
Schumpeterovim riječima: “Važna je konkurencija novih roba, nove tehnologije, novih izvora opskrbe, novog tipa organizacije… – konkurencija koja određuje odlučnu prednost u pogledu troškova ili kakvoće i koja ne pogađa granice profita i proizvodnju postojećih firmi nego njihove temelje i njihov opstanak.” U okvirima ograničene konkurencije, jasno, ne nestaje mogućnost realizacije normalnog profita ukoliko se konkretni uvjeti približavaju onima iz savršene konkurencije. Na tržištu, stoga, postoje dva sasvim različita načina uspješnog investiranja: (1) kroz primjenu i prilagođavanje prevladavajućim uvjetima proizvodnje (uz maksimalno iskorištavanje postojećih potencijala, ali i neumitan pad profitne stope); (2) kroz proizvođenje inovativnih, kvalitativno različitih oblika koji ukidaju ekonomsku i proizvodnu racionalnost starih načina proizvodnje. Schumpeterova zasluga ne leži u tome da je otkrio kako promjene u kvaliteti proizvodnje (uvođenje drugačijih vrsta sredstava za proizvodnju, metoda i proizvoda) značajno utječu na ekonomsku učinkovitost (proizvodnost rada i uštedu sredstava). To je sasvim očigledno. Njegova zasluga leži u promjeni fokusa teorije, posebnom naglašavanju važnosti dinamičkoj strani promjena. Stavljanje težišta na inovaciju ne znači kako pitanje općeg razvoja proizvodnosti gubi na značaju. Schumpeterova perspektiva jednostavno preokreće dotadašnju viziju. Revolucije u prirodi proizvodnje, sa svojim raznolikim povijesnim uzrocima i kontradiktornim efektima, od tada su se sve više morale interpretirati kao tajna dugoročnog rasta proizvodnosti, dok je vizija ekonomskog rasta kao funkcionalnog usavršavanja pokretanog univerzalističko-utilitarnim (metafizičkim) istinama, osiguranog nevidljivom rukom, morala postati neuvjerljivom.
Takva promjena perspektive povlači krupne promjene u shvaćanju ekonomije kao cjeline, kao i njenih sastavnih dijelova. Pojedini tržišni subjekt više ne mogao biti uzet kao lutka u rukama providnosti tržišnih sila. Sasvim suprotno: njegova je aktivnost postala aktivnost proizvođenja novih tržišnih okolnosti, a ne slijeđenja signalizacije unutar velikog ekonomskog mehanizma. Njegov je profit prestao biti izraz apsolutne ili relativne konkurentske prednosti, i postao izraz izlaska izvan okvira konkurencije. Iz perspektive cjeline ekonomske proizvodnje od sekundarne je važnosti postalo puštanje u pogon postojećih proizvodnih faktora, dok je u prvi plan došao zahtjev za konstantnim revolucionariziranjem uvjeta proizvodnje. To jasno još uvijek ne znači da su konkretne ekonomske politike ili trendovi ekonomske znanosti morali slijediti tu inovaciju. Dapače: od Schumpeterovog vremena pa sve do uzleta takozvanog neoliberalizma u naše vrijeme dominantni trendovi ekonomske teorije i prakse praktički su djelovali u okvirima neoklasične paradigme sa nadopunama u vidu kejnzijanske makroekonomije. Teorija se uglavnom formalistički vrtjela oko tržišta, a centralna politička pitanja fokusirala su se na produktivno upošljavanje postojećih faktora proizvodnje i racionalno iskorištavanje raspoloživih tehnoloških i ljudskih potencijala. O tome će još biti riječi u trećem djelu (III). Zadržimo se za sad na skiciranju Schumpeterove vizije kao bi konačno i došli do onoga što nas primarno zanima, naime – određenja i uloge poduzetničke funkcije.
Pomjeranjem ekonomskog težišta sa prilagođavanja tržišnim silama, na proizvođenje vlastitog tržišta inovacija je morala postati glavna proizvodna snaga. Temeljni impuls koji održava kapitalistički stroj u pokretu prema tome dolazi od stalne proizvodnje roba nove kvalitete. Na najpovršnijoj razini to se očituje u zahtjevu za robom koja će na bolji ili drugačiji način zadovoljiti potrošača, pa će stoga i svom proizvođaču omogućiti tržišnu prednost i realizaciju dodatnog profita. Taj potrošački aspekt sam je po sebi od manjeg značaja (unatoč priličnoj popularnosti potrošački orijentiranih ekonomskih spekulacija). Ono mnogo značajnije su nove kvalitete roba korištenih u proizvodne svrhe. Upravo o takvim robama ovisi povećanje opće društvene produktivnosti, o kojoj isključivo ovisi rast blagostanja. No – inovacija, sama po sebi, stvar je koja se tiče posebne djelatnosti u posebnim konkretnim područjima. Ona izvorno nema ekonomski karakter.[10] Ekonomski je neodređena, izvorno neutralna. Pojedini znanstvenik ili tehničar koji se bavi strojarstvom ili organizacijom rada radeći u okvirima svoje posebne struke ovakvim ili onakvim putem doći će do novog, potencijalno revolucionarnog rješenja ili ideje. Značajan problem proizlazi iz činjenice da je inventivni rad uglavnom specijalistički i fokusiran, te, po svojoj prirodi, nije osposobljen za testiranje ekonomske rentabilnosti pronalazaka, kao i njihovu kreativnu primjenu u širim ekonomskim okvirima (posebno s obzirom na konkretnu dinamiku društvenih potreba). Prilično je teško iz velikog broja novih raspoloživih mogućnosti u mnogim sferama života i proizvodnje procijeniti koje su u stanju osigurati zaradu investitoru. Kao i čija će primjena za sobom povući revoluciju u kvaliteti proizvodnje i rast društvene proizvodnosti. Provođenje inovacija čiji proizvodni i revolucionarni efekt izostane pokazuje se kao skup i beskoristan eksperiment koji umanjuje društveno blagostanje. Zadržavanje i razvoj postojećih proizvodnih oblika mnogo su racionalniji izbor negoli bacanje društvenih sredstava u vjetar beskorisnih inovacija.
Poduzetništvo je način rješavanja dotičnog problema privatnom inicijativom u tržišnim okvirima. Poduzetnik je akter koji teži ekonomskom realiziranju inovacije. On, sa svoje strane neku inovaciju pokušava unovčiti i tako ostvariti najveću zaradu na najlakši način. No, sa stanovišta društvene proizvodnje njegova je svrha testiranje ekonomske korisnosti inovacija. Sasvim precizno govoreći Schumpeter razlikuje invenciju od inovacije. Invencija bi bila realni, materijalan novi kvalitet i mogućnost. Inovacija je pak sljubljena s poduzetničkom funkcijom i predstavlja kreativnu, ekonomski održivu primjenu invencije. Što u tržišnim uvjetima jednostavno možemo izraziti kao njenu komercijalizaciju. Unovčivost se pokazuje kao relativno pouzdan indikator općenite ekonomske korisnosti nekog izuma. Njena se glavna prednost sastoji u činjenici da ako i previđa mnoge vrijedne i potencijalno revolucionarne sadržaje, vrlo rijetko društvena sredstva baca u vjetar.[11]Poduzetnik se zatiče u zgodnoj situaciji i okušava sreću sa nekonvencionalnim, do tada neiskorištenim sadržajima. Kreativno stavlja u pogon neki raspoloživ izum, te obavlja posao, radi biznis. Schumpeterovim riječima: “Ta se funkcija u biti ne sastoji u pronalaženju nečega ili pak u stvaranju uvjeta kojima se koristi poduzetništvo. Ona se sastoji u obavljanju posla.”
Važnost razlikovanja između predmetne i poduzetničke inovacije, Schumpeterovim riječima invencije i inovacije, nemoguće je precijeniti. Bez jasnog razumijevanja te razlike sasvim je nemoguće razumjeti o čemu se u poduzetništvu zapravo radi. Preduvjeti poduzetništva u potpunosti stoje izvan njegovih granica. Invencija je materijal s kojim poduzetnik radi. Ona je njegovo prvo sredstvo. Njegovo drugo neophodno sredstvo je kapital. Kapital sam može se uposliti na najrazličitije načine, a poduzetništvo je samo jedan od njih. Štoviše: funkcija kapitala je trajna i postojana u vremenu, dok je funkcija poduzetništva po definiciji trenutna i prolazna. Biti poduzetnik znači biti svojevrsni ekonomski revolucionar. Govoriti o permanentnom poduzetništvu jednako je kao govoriti o permanentnoj revoluciji – u biti besmisleno.[12]Invencija sama osim što se može uposliti na različite načine potencijalno je sasvim ili relativno beskorisna, nerentabilna kako za zaradu, tako i za društvenu korist i povećanje bogatstva. Suština poduzetničke inovacije je pronalaženje novog načina komercijalizacije dostupnih invencija. Poduzetnička funkcija u biti, sasvim strogo govoreći, nije nužna i nerazdvojna od predmetno-inventivnog procesa, kao što nije jedini način kreativnog realiziranja proizvodnih mogućnosti, niti jedina metoda testiranja društvene korisnosti inovacija. Mnogo je izuma čija je rentabilnost i korisnost očita. Primjena takvih invencija uvijek je revolucionarna, i ukoliko se radi o primjeni u tržišnim, kapitalističkim okvirima može se smatrati poduzetničkom aktivnošću. No takva primjena korisnog izuma u biti nije poduzetnički inovativna pošto otkrivanje njene rentabilnosti nije rezultat poduzetničke inicijative. Kao što je sasvim moguće prevladavanje (od uvijek prisutnih) alternativnih oblika učinkovite primjene inovacija, društvenog testiranja rentabilnosti novih metoda kojima poduzetnička funkcija sama biva inovativno ukinuta. Upravo na jasnom razumijevanju tog presudnog razlikovanja jedino je moguće zasnovati čvrsto uporište za kritiku suvremene ideologije poduzetništva o kojoj će biti riječi nešto kasnije.
Za sada se vratimo na Schumpeterovu viziju. Slijedom našeg izlaganja, na pitanje o vanekonomskim pretpostavkama i povijesnim granicama poduzetništva. Schumpeter, za razliku od svojih suvremenih, neoliberalnih nastavljača poduzetništvo je promatrao kao prolazan, povijesni fenomen. On ga ne smatra prirodnim, postojanom i bitnom karakteristikom ljudskog bića. Upravo suprotno: poduzetništvo ima svoje konkretne socijalne, kulturne i političke korijene; specifičnu povijesnu funkciju i svrhovitost. Ono je prolazan fenomen od golemog značaja, ali sa konkretnim, nužnim povijesnim granicama. Schumpeterova široka perspektiva (koja u obzir uzima uzajamno uvjetovanje socijalne, kulturne, političke i ekonomske sfere) i historicizam spoznajno su superiorni i bitno se različiti od tipične liberalne ideologije, koja se po porazu klasične ekonomije prilagodila novim ekonomskim spoznajama i u prerađenom obliku održala do današnjih dana. Ta superiornost u odnosu na filozofski neobrazovanu ideologiju kapitalizma ne znači kako njegova perspektiva nema svoje specifične probleme. Schumpeter kreće od određenja historijskih zasluga kapitalističkog poduzetništva. Poduzetnički duh i praksu, revolucionarno djelovanje herojskih vitezova buržoazije on određuje kao ključni faktor modernog ekonomskog i uopće društvenog čuda. Schumpeterovu viziju mogli bi nazvati historicističkom, ali ne i sasvim materijalističkom. On ne drži kako su za razvoj buržoaske ekonomije bili presudni spontani razvoj pretkapitalističkih ekonomskih i društvenih oblika, pretpoduzetničkih predmetnih invencija i viška slobodnog kapitala (neupregnutog pod direktnu političku komandu i više svrhe), tj. činjenica da je buržoaski razvoj u društvenim i povijesnim okolnostima koje su mu prethodile realno bio prisutan na odsutan način. U njegovoj teoriji mnogo je veće težište na aktivnoj strani, poduzetničkoj volji i akciji sa svojim konkretnim motivacijskim pretpostavkama. Marksistički govoreći, njegova je vizija modernog razvoja umnogome idealistička. Specifične kulturne, identitetske i moralne karakteristike buržoaske klase tu se stavljaju u isti rang sa njenim konkretnim ekonomskim interesima, tu se sami razmatraju kao pokretači njene revolucionarne ekonomske aktivnosti i tajna poduzetništva.
Kao distinktivno obilježje buržoaske kulture Schumpeter, protivno klasičnom liberalizmu, ali i antikapitalističkim kritičarima, ne uzima golu ekonomsku korist i želju za bogaćenjem. Pretpostavljeni prirodni poriv za beskrajnim apsolutnim uvećanjem mogućnosti zadovoljenja utilitarnih prohtjeva on, kako smo rekli, uzima kao običnu predrasudu. Schumpeter zna kako je pri analizi motivacijskih poticaja na poduzetništvo potrebno razmatrati konkretne povijesne činjenice, a ne apstraktne istine o ljudskoj prirodi. U tom je smislu njegovo mišljenje slično marksističkom. Bitna je razlika u konkretnom određenju značenja tih činjenica, slikanju slike buržoaske kulture i motivacije.[13] Za razliku od marksističke vizije buržoazije kao klase koja je u svom najčišćem obliku lišena svih posebnih kulturnih kvaliteta i svedena na bezdušni subjektivirani kapital Schumpeter specifične kulturne karakteristike buržoazije drži presudnima za razumijevanje kapitalizma. Promatrajući novovjekovnu povijest on buržoasku kulturu određuje kao kombinaciju herojskog aristokratizma i prodornog, racionalnog, plebejskog materijalizma. Kulturna obilježja buržoazije kao klase poduzetnika i kapitalizma kao društva pod njenom dominacijom jedinstven su spoj prerađene herojske težnje za statusom i samopotvrđivanjem, u kombinaciji sa bezobzirnom silinom instrumentalne racionalnosti. Taj spoj, distinktivni racionalistički individualizam temeljna je buržoaska karakteristika. U individualističkoj težnji za samopotvrđivanjem sadržana je ona viša, herojska suština proizvedena kreativnom preradom i spajanjem različitih slobodarskih, ali i aristokratskih vrijednosti preostalih iz predburžoaskog naslijeđa. S druge strane profana, hladna, plebejska, pragmatična racionalnost u svom najokrutnijem, najrazornijem obliku druga je strana buržoaske kulture. Ta u sebi dinamična i potentna kulturna mješavina izvorište je konkretne buržoaske motivacije. Tu se u biti ne radi o prostoj težnji za bogatstvom. Ta težnja, iako se ne može smatrati ljudskom suštinom, prisutna je od pamtivijeka, a njene su posljedice uvijek bile lijenost, oportunizam i stagnacija – bilo na razini vladara ili potlačenih. No to nije ni požrtvovna motivacija odricanja i rada u korist viših vrijednosti. Ona je također oduvijek prisutna sa ekonomski jednako štetnim posljedicama – herojskim samouništenjem kreposnih izvrsnika i bogobojaznim samounižavanjem pokornog stada.
Buržoaska kultura, u Schumpeterovoj viziji, povijesno nasljeđe prerađuje na jedinstven, eksplozivan način. Povijesno prezrena i ponižena kultura društvenog skorojevića u svom se buržoaskom obliku pokazuje najmoćnijom kulturom u povijesti. Njene ekonomske i društvene posljedice neizbježno su revolucionarne. Poduzetnička praksa akumulirana sredstva koristi na radikalan, do buržoaske epohe nezamisliv način. Sredstva koja se inertno opredmećuju u starim oblicima proizvodnje i(li) neproduktivno troše ona iskorištava na kreativan, ka općem povećanju produktivnosti usmjeren način. No ona, čak i sasvim neovisno o svojim subjektivnim težnjama, ide i dalje od toga. Svojim revolucionarnim djelovanjem proizvodi materijalne i duhovne preduvjete stvaranja novih predmetnih invencija. Oslobodivši društvene potencijale za razvoj znanosti, poticanjem novovjekovne slobodarske kulture, proizvođenjem neposrednog interesnog poticaja (koji bi bilo pogrešno previdjeti bez obzira na skepsu oko profita kao efikasnog motiva realne inovacije) buržoazija iz temelja stvara novi svijet. Poduzetnički čin i kultura koja ga pokreće tako su povijesni preduvjet i izvor golemog razvoja kapitalističke proizvodnosti, sa svim civilizacijskim zaslugama. Uz svu bogatu varijaciju buržoaskih kulturnih oblika temeljno određenje buržoaske civilizacije kao racionalističko individualističke za Schumpetera je, čini se, neupitno.
Sve do trenutka kada vlastitim povijesnim uspjehom razori svoju kulturnu i materijalnu osnovu, naznake čega Schumpeter prepoznaje već u svom vremenu i ocjenjuje kao neminovnost. Buržoazija svoju materijalnu osnovu razara svakim svojim uspjehom u razvoju proizvodnosti. Korak po korak racionalizirajući proizvodnju, proizvodeći društvenu međuovisnost, ona stvara materijalne preduvjete nove kolektivističke kulture, kao što proizvodi tehnološku osnovu na kojoj je jedan ekonomski sistem planske proizvodnje u kojem je glavno načelo maksimizacija socijalne sigurnosti postao moguć. U duhovnom smislu buržoaska kultura postepeno odumire, a njeno mjesto zauzima nova, kolektivističko racionalna, socijalistička kultura sa kojom dolaze i nove vrijednosti, vizija pravednosti i interesa. Zbog takvih je razloga Schumpeter sklon vjerovanju kako su kapitalizam općenito, pa stoga i privatno poduzetništvo konkretno, povijesno osuđeni na propast. Za našu svrhu prilično je nevažno spekulirati o tome koliko se Schumpeterovo predviđanje pokazalo općenito promašenim, a koliko je još uvijek aktualno.
Osim u jednom specifičnom smislu preko čije se važnosti u današnjoj raspravi o poduzetništvu ne smije preći. Radi se o izrazitom naglašavanju kako kapitalistički razvoj uništava same prepreke koje je jedino poduzetnik mogao prekoračiti. Schumpeterovim riječima:”…sada je lakše raditi ono što je izvan uobičajene rutine – sama inovacija svela se na rutinu.”. O toj specifičnoj tendenciji koja podriva kapitalizam i poduzetništvo, pretvaranju inovacije u rutinu, tj. uzdizanju iste na razinu neupitne društvene vrijednosti potrebno je reći par riječi. Tu se u najčišćem smislu dokazuje kako je konačni uspjeh poduzetništva i njegov kraj. On je od presudne važnosti pošto se neposredno nastavlja ono temeljno uporište kritike suvremenih kapitalističkih trendova koje smo prethodno imenovali naglašavanjem važnosti razdvajanja predmetnih i poduzetničkih inovacija. Ako se poduzetnička funkcija sastoji u lomljenju inertnosti starih načina proizvodnje, konstantnom nastojanju primjene inovacija koje su na raspolaganju onda je trenutak u kojem društvo ciljano nastoji djelovati inovativno trenutak u kojem poduzetnik kao izniman akter gubi posao. Individualni poduzetnik u tom kontekstu gubi na vrijednosti, a njegova funkcija se na različite načine može inventivno nadići. Ona postaje podložna kolektivizaciji i većoj tehnifikaciji kao što se otvaraju alternativni načini njenog zadovoljavanja mimo logike profita. Čak i u tržišnim okvirima inovativna posvećenost cjeline ekonomskih subjekata ukida smisao izdvojene funkcije privatnog poduzetnika kao nekakvog usamljenog jahača sa iznimnim kvalitetama. Zbiljsko poopćavanje poduzetničkog zahtjeva maksimalno otežava mogućnost individualnih dobitaka na takvoj osnovi, kao i društvenu potrebu za izdvojenom funkcijom privatnog poduzetnika.
Dotični moment posebno je bitan pošto se Schumpeterova vizija sumraka poduzetništva obično čita u duhu suprotnosti između opće racionalizacije proizvodnog procesa, razdvajanja funkcija vlasništva i upravljanja, birokratizacije i starog, privatnog, integralnog poduzeća pod kontrolom poduzetničkog vizionara. To je logičan, ali ne i najkorisniji način čitanja njegove teze. Iz današnje se perspektive čini kako postoji bitna razlika između rutinizacije, birokratizacije kao očitog sužavanja prostora inovativnog djelovanja i uzdizanja inovacije na razinu općeg načela djelovanja (kako ekonomskog, tako i uopće društvenog, političkog i kulturnog). U prvom se smislu inovacija guši kroz nesavladivu moć birokracije. Ona otpor privatnog aktera čini uzaludnim, pa s poduzetništvom i inovativnost opstaje u rutiniziranom, konzervativnom, nedovoljno intenzivnom obliku. U tim pretpostavljenim, novim okvirima to ne predstavlja problem pošto kultura novih, socijalističkih vrijednosti i potreba na postojećoj razini proizvodnosti mogu biti sigurno zadovoljene, te tako proizvesti stabilno stanje općeg, demokratskog, ugodnog preživljavanja. U tom smjeru ide Schumpeterova vizija trijumfa socijalističkog principa nad kapitalističkim – što mu osobno možda i ne paše, ali takav razvoj stvari smatra praktično izvjesnim, ako ne i znanstveno dokazivim. No – njegovu se opservaciju kako postaje sve lakše raditi ono što je izvan rutine s obzirom na naše povijesno iskustvo može čitati u sasvim drugačijem smislu. Sa sasvim drugačijim posljedicama jednako nepovoljnim za budućnost poduzetničke funkcije i kapitalizma. Ono što je nekoć bilo rezervirano za funkciju privatnog poduzetnika ekonomskim razvojem sve više postaje normalna karakteristika sve većeg broja različitih aktera unutar sve više integrirane društvene proizvodnje. Inovacija ne biva sputana nego prije prerasta privatno-poduzetničku ljušturu u kojoj je povijesno razvijena. Takva argumentativna linija u biti bi predstavljala alternativnu interpretaciju razloga nadilaženja poduzetništva koja se otvara u suvremenim okolnostima. Sa tim interpretativnim naglaskom u nastavku ćemo se u različitim kontekstima ponovo susretati.
Prije završetka izlaganja Schumpeterove vizije poduzetništva potrebno je zaključno eksplicirati jednu često previđanu činjenicu koja nužno proizlazi iz dosadašnjeg izlaganja. Očita napetost između Schumpeterove šire, socio-historijske vizije i uzdizanja poduzetničke funkcije iznad svojih konkretnih povijesnih okolnosti i značenja – na razinu vječnog i neprolaznog svojstva ljudske prirode. Tom se napetošću na samom izvoru suvremene teorije poduzetništva otkrivaju problemi uspostavljanja prirodne i nužne veze između slobodno-tržišne forme, težnje za profitom i poduzetničke inovacije. Schumpeter svaki od tih fenomena u svojoj analizi promatra konkretno historijski (bježeći od apstraktnih teorijskih dogmi i naivnih pretpostavki). Uzdizanje golog profita na razinu prirodne, temeljne odrednice poduzetničkog motiva bila bi, prema schumpeterovskoj logici, negacija specifičnosti buržoaske, poduzetničke kulture, sa svim ekonomskim koristima koje nosi. Poduzetnička motivacija svakako se može podudarati sa težnjom za profitom, no ona se nikada ne može svesti na nju kao svoju temeljnu svrhu. Takvim određenjem poduzetništva ide se ka ukidanju njegove posebnosti.[14]Slijedeći Schumpetera suvremena teorija poduzetništva tu istinu nerijetko naglašava. No ona to radi na jedan revizionistički način. Uglavnom propušta stvar izvesti do kraja i naglasiti kako se pod takvim pretpostavkama u pitanje moraju dovesti klasične liberalne dogme o nerazdvojnosti ljudske prirode, težnje za profitom i ekonomskog razvoja. Neoliberalna ideologija, naročito u svom popularnom obliku, preuzima schumpeterovsku viziju važnosti poduzetničke praske i duha, ali istovremeno nastoji na životu održati klasične pretpostavke o profitu kao univerzalnom motivacijskom pokretaču svojstvenom ljudskoj prirodi. Taj se problematični spoj legitimira na različite načine. U najboljem slučaju se naglašava kako je kreativna, poduzetnička praksa najbolje, najfunkcionalnije sredstvo ostvarenja najvećeg mogućeg profita, pa će stoga sebični, savršeno racionalni tržišni akter prirodno težiti poduzetništvu u okolnostima odsutnosti alternativnih načina uvećanja bogatstva (političkih privilegija i slično). Do sličnih se zaključaka dolazi i iz suprotnog smjera kada se naglašava kako individualna težnja za samoostvarenjem (koja se u toj varijanti određuje kao ljudska priroda na alternativan način) svoj prirodni izraz dobiva u kreativnom poduzetništvu, čime se proizvodi dobro za cijelu zajednicu, i uz to spontano generira golemi profit koji bi, valjda, sama providnost stavila u ruke uspješnog poduzetničkog izvrsnika. I jedno i drugo neoliberalno izvođenje posebne veze između težnje za profitom i poduzetništva na više načina odstupa od izvorne Schumpeterove vizije. Što samo po sebi nije važno kako bi se naglasila neautentičnost u suvremenim okolnostima prevladavajućih, neoliberalnih diskursa o poduzetništvu, već prije svega kako bi se ukazalo na njihovu unutrašnju napetost čijim se otkrivanjem u pitanje dovodi uvjerljivost njenih objašnjenja. Takav zaključak sasvim je zgodan način za završetak skiciranja značenja, značaja i granica poduzetničke funkcije u duhu J.A. Schumpetera.
II
U ovom trenutku nastavak našeg izlaganja zahtjeva svojevrstan korak unatrag. Povratak na pitanje o obilježjima Marxove kritike kapitalizma i razloge njegova potpunog zanemarivanja važnosti poduzetništva. Što će reći: pitanje o odnosu marksističke kritike političke ekonomije i schumpeterijanske vizije ekonomskog razvoja kao posljedice poduzetničkih inovacija i kreativne destrukcije. Takvo pitanje prilično je važno iz više razloga. Kako zbog posebne, neuobičajene veze Marxa i Schumpetera, tako i s obzirom na našu kritičku nakanu koja dobar dio inspiracije vuče iz Marxove kritike.
Schumpeterovo tretiranje Marxa i marksizma bilo je neobično, za njegovo vrijeme nevjerojatno trezveno. Posebno je cijenio Marxa, bez ikakve dvojbe bio njime uvelike inspiriran, iako je izražavao radikalno neslaganje sa većinom njegovih teorijskih pretpostavki i teza, a po ličnim nagnućima bio nesklon socijalizmu.[15]Njegov pristup Marxu drastično se razlikuje od tipične, dobronamjerne liberalne kritike marksizma, za čiji se tipičan primjer može uzeti Popperov rad. Kako bi se oslobodio neprimjerenih predrasuda dobronamjerni će liberal u slučaju Marxa svoje predrasude napraviti primjerenima. Takav se cilj obično postiže patetičnim pohvalama marksističke časne, emancipatorne motivacije (tj. etičke legitimnosti svrha kojima teži), pohvalama Marxove velike učenosti (tj. teorijske legitimnosti njegovog rada), detektiranju razumljivosti socijalističkih predrasuda u okviru nesretnih povijesnih okolnosti u kojima je taj uzorni gospodin stvarao (tj. razumijevanju zbog čega zaslijepljeni radikalizam može izgledati uvjerljivim). Na toj, u osnovi retoričkoj osnovi, nastavlja sa, više ili manje uvjerljivim, uglavnom predvidivim pokopavanjem Marxove teorije na osnovu uobičajenih liberalnih dogmi. Schumpeterov pristup je sasvim drugačiji. On prije svega nema razloga hvaliti svete slobodarske ciljeve marksizma, pošto im je umnogome nesklon i, osim toga, na rijetko viđen, dosljedan način budno razlučuje vrijednosna nagnuća i znanstvenu analizu. Marxovu učenost on ne hvali unatoč njegovim greškama (što je po sebi bizarno, ali prilično često u odnosu učenog liberala prema Marxu), već je hvali po zaslugama, tj. tamo gdje se pokazala ispravnom. Što ga ne sprečava da većinu tipičnih marksističkih teza dovede u pitanje ili u potpunosti obezvrijedi. Razumljivost ideoloških predrasuda, sklonost njihovom legitimiranju s obzirom na društvene i političke okolnosti, za Schumpetera su besmislice. Što se jasno očituje u njegovom konzekventnom odbijanju takvih olakotnih okolnosti – bilo da se radi o tretiranju tuđeg djelovanja ili vlastitom radu. Dobronamjernim liberalima olakotne okolnosti koje priznaju Marxu u kontekstu nemoralnog, dark satanic mills kapitalizma obično služe kako bi legitimirali vlastite, tendenciozne predrasude u okvirima onodobne kolektivističke, totalitarne prijetnje.
Schumpeter ne daje nikakav praktično-politički alibi intelektualnom nepoštenju i analitičkoj nedosljednosti. Rezultat stroge primjene takvog pristupa na Marxovu teoriju Schumpetera vodi u neuobičajenom smjeru. Unatoč subjektivnoj nesklonosti socijalističkim svrhama, golemim i nepopravljivim rupama marksističke teorije, nevjerojatnoj političkoj limitiranosti socijalističkih praktičara on, ipak, prihvaća dobar dio Marxovih lucidnih zaključaka. Kao što smo u prethodnom odjeljku naznačili predviđa odumiranje poduzetničke funkcije, ukidanje kapitalizma i nezaustavljivi marš planirane, socijalističke ekonomije u funkcionalnoj kombinaciji sa demokratskim ustrojstvom vladavine. Schumpeterovo tretiranje marksizma već u toj sitnici odstupa od ustaljenih običaja kritike i apologetike. U nastavku se nećemo baviti cjelovitim izlaganjem mogućih filozofskih, socioloških, političkih i ekonomskih razilaženja i podudarnosti između Marxa i Schumpetera. Zadržat ćemo se na nekoliko momenata relevantnih za bolje razumijevanje problema poduzetničke funkcije i s njom povezanih dinamičkih promjena kapitalističke proizvodnje. Postaviti pitanje za što nam Marx, u tom smislu, može poslužiti.
Ako ćemo vjerovati Schumpeteru, uz svo priznanje zasluga, malo za što. Razlog se sastoji u pogubnim zabludama klasične ekonomije, sa svojom radnom teorijom vrijednosti i idealnim pretpostavkama čiste konkurencije, iz čijih se okova Marx, uz svu svoju inovativnost nije uspio izvući. Fokusiranjem na odnos rada i kapitala, eksploatacije, on je morao ostati slijep na posebnu vezu inovacije i poduzetništva. Morao je zanemariti presudnu važnost te veze, kao pokretačke sile kapitalističke ekonomije, čijim se uvažavanjem stara paradigma u potpunosti obezvređuje. Marxa je stoga potrebno promatrati kao (ekscentričnog) predstavnika stare, klasične, paradigme u okvirima ekonomske znanosti. Schumpeter tu istinu odlučno ističe. Ipak, bilo bi pogrešno previdjeti kako se čak i kod njega naziru određene dvojbe. Takve je dvojbe teško izbjeći pošto se već sa površnim skretanjem pogleda na Marxov teorijski doprinos neuvjerljivim pokazuju svi jednostavni odgovori.
Krenimo od nekih općenitih karakteristika Marxove teorije. Jedna od najrazvidnijih neupitno je naglašavanje važnosti dinamičke, revolucionarne strane ekonomskog, političkog, i uopće povijesnog razvoja. Takva vizija sasvim je razumljiva s obzirom na njegovo hegelijansko obrazovanje i vlastite filozofske spekulacije koje su očito suprotstavljene buržoaskim, prosvjetiteljskim, metafizičkim pretpostavkama klasičnih ekonomista. Svi fenomeni društvenog života, pa tako i buržoaska ekonomija, u njegovoj su perspektivi promatrani s fokusom na unutarnje napetosti, u njihovom kretanju i prolaznosti. Iz takve je opće teorijske orijentacije moglo proizaći određenje kapitalističkog sistema kao inertne, socio-ekonomskom razvoju izvanjske, politički nametnute forme čijim se održavanjem povijesna dinamika guši u svrhu konzervativnog održanja interesa vladajućih klasa. Marksistička teorija i politika u svojoj je prevladavajućoj, zdravorazumskoj varijanti kapitalizam nerijetko određivala na takav način. Sam Marx je na stvari gledao mnogo kompleksnije i, u biti, sasvim suprotno. On je kapitalističko društvo definirao kao povijesno jedinstvenu, po svojoj prirodi dinamičnu socio-ekonomsku formu u kojoj je rasturanje prevladavajućih oblika proizvodnje, i uopće života, temeljni preduvjet ostvarenja konkretnih klasnih interesa. Na toj karakterističnoj, nužnoj unutarnjoj dinamičnosti kapitalističkog sustava on je i zasnovao svoju viziju komunizma kao zbiljskog stanja čiji se tragovi (na perverzan, disfunkcionalan i netransparentan način) jasno razaznaju u okvirima buržoaskog društva. Slavni i često citirani pasus iz Komunističkog manifesta jasno izražava takvo određenje prirode kapitalizma: “Buržoazija ne može postojati a da neprekidno ne revolucioniše oruđa za proizvodnju, dakle odnose proizvodnje, pa prema tome, i cjelokupne društvene odnose. A svima ranijim industrijskim klasama bio je, naprotiv, prvi uslov egzistencije zadržavanje starog načina proizvodnje. Buržoaska epoha se razlikuje od svih ranijih epoha po stalnom revolucionarisanju proizvodnje, po neprekidnim potresanju svih društvenih slojeva, po večnoj nesigurnosti i stalnom kretanju.”
Već na prvi pogled prilično je jasno kako Marxove filozofske i praktične pretpostavke radikalno odstupaju od onih klasične ekonomije. Jasno je da se u njegovom slučaju radi o jednom od prvih autora koji je ekonomske fenomene težio promatrati u kretanju i promjeni, u dinamičnom odnosu sa svojom povijesnom okolinom, a ne kao manifestaciju fiksnih, vječnih, prirodnih zakona. Prirodu kapitalističke ekonomije neupitno je definirao kao inherentno dinamičnu. Pitanje stoga glasi: kako je moguće da teorija koja 1) polazi od filozofskih pretpostavki što istinu svakog fenomena promatraju kao jedan moment u njegovoj izmjeni i nadilaženju; 2) koja revoluciju, kvalitativnu promjenu postojećeg reda stvari, vidi kao motor historije; 3) kapitalističko društvo vidi kao jedino povijesno društvo koje je po vlastitoj nužnoj logici dinamično i revolucionarno – kako je, dakle, moguće razumjeti da takva teorija (unatoč činjenici da je njen glavni protagonist neupitno vrhunski obrazovan erudit koji je većinu svog aktivnog života posvetio detaljnom studiju političke ekonomije) previđa presudnu važnost kvalitativne strane ekonomskog razvoja? Kako je moguće da Marx ostaje zaokupljen drvljenjem po razmjeni ekvivalenata i eksploataciji? Zašto previđa važnost poduzetničke funkcije u smislu u kojem ju je odredio Schumpeter?
Odgovori na ta pitanja postaju jasniji što je savjestan čitatelj bolje upoznat sa Marxovim radom. Njegovo mišljenje još od početka studija političke ekonomije pridaje posebnu važnost kvalitativnoj strani buržoaske proizvodnje. Ako zbog ničega drugoga onda iz vrijednosno-političkih nagnuća koja u ranim radovima naglašavaju iskustveno, predmetno, kvalitativno destruktivne posljedice radnog procesa koji politička ekonomija znanstveno reducira na čisto kvantitativnu dimenziju.[16] U njegovoj je teoriji vrlo rano prisutna ideja o posebnoj dijalektičkoj vezi, uzajamnom uvjetovanju, kvalitativne i kvantitativne strane ekonomske reprodukcije. Posebno u okvirima kapitalizma kao specifičnog historijskog oblika proizvodnje života. Na osnovi takvih mladenačkih ideja Marx se posvetio životnoj teorijskoj preokupaciji – kritici političke ekonomije. Promišljena logika njegove analize kapitalizma u zrelim radovima distinktivnost kapitalističkog društva određuje upravo s obzirom na specifični odnos između kvantitativne i kvalitativne strane proizvodnje u njegovim okvirima. Prethodnom navodu iz Manifesta u tom je smislu korisno pridružiti izuzetno važan navod iz Kapitala (I) u kojem se govori o glavnoj pretpostavci kapitalističke proizvodnje i funkcionalne eksploatacije, tj. proizvodnji relativnog viška vrijednosti: “Dok smo, dakle, kod proizvodnje viška vrijednosti u dosad posmatranom obliku polazili od pretpostavke da je način proizvodnje dat, dotle za proizvodnju viška vrednosti putem pretvaranja potrebnog rada u višak rada nije nikako dovoljno da kapital zavlada procesom rada u njegovom istorijski nasleđenom ili zatečenom obliku pa da samo produži njegovo trajanje. On mora revolucionarisati tehničke i društvene uslove procesa rada, dakle sam način proizvodnje, da bi povećao proizvodnu snagu rada, a povećavši proizvodnu snagu rada snizio vrednost radne snage i tako skratio onaj deo radnog dana koji je potreban za reprodukovanje te vrednosti.”
Revolucija u tehničkim i društvenim uvjetima procesa rada promatra se dakle kao uvjet proizvodnje viška vrijednosti i eksploatacije. Uvažavanje, štoviše, posebno isticanje važnosti, kvalitativne i dinamične strane ekonomskog procesa tu je neupitno. Marxovo drvljenje u duhu klasične ekonomije očito izlazi izvan njenih granica pošto problem kvalitativne promjene načina proizvodnje postavlja kao suštinu kapitalističke eksploatacije, pa onda i razvoja. Pa se razmjena ekvivalenata u svom najčišćem obliku pokazuje istovremeno i neekvivalentnom razmjenom; rast društvenog bogatstva osiromašenjem većine društva i slično. Marxov se teorijski poduhvat sastoji u pokušaju razjašnjavanja inherentno dinamične logike kapitalizma, razotkrivanju metamorfoza kapitala i kvalitativnih promjena u materiji koju zahvaća sa neizbježnim posljedicama na valjanost formalnih, klasičnom ekonomskom znanošću otkrivenih zakona. Tu tendenciju Marxove teorije sam je Schumpeter vidio i sasvim je razvidno kako je ona najveći razlog njegovih simpatija prema ocu naučnog socijalizma. On to u više navrata otvoreno priznaje, naglašavajući kako je Marxova teorija, unatoč takvim jasnim tendencijama ipak ostala u okvirima stare paradigme.
No, ovdje se morao upitati i obrnuto: koliko je Schumpeter, unatoč znalačkom razumijevanju inovativnosti Marxove teorije, zbog posebnih osobina vlastite morao ostati slijep na specifičnost njegove perspektive? Zar Marxovu viziju nije logičnije čitati kao treću perspektivu? Marxovo uzimanje klasične političke ekonomije kao vrhunca i najsavršenijeg izraza buržoaske racionalnosti moguće je pogrešno utoliko ukoliko konkretan razvoj buržoaskog ekonomskog znanja nije ostao na Ricardu. Zbog toga se relevantnost Marxove kritike ne može beskonačno nekritički širiti i poopćavati. No to bi se ionako trebalo podrazumijevati za svaku teoriju, i ne može isključivati onu potencijalnu, specifičnu vrijednost koju neka konkretna vizija nosi u sebi. Zbog toga se korisno posvetiti razumijevanju specifičnosti Marxove intencije. Svrha njegova rada očito se nije sastojala u otkrivanju vječnih istina ekonomskog fenomena[17] (pošto je iz čisto filozofskih razloga vjerovao kako su takve istine po prirodi kontradiktorne i prolazne, kako je svaki pokušaj njihovog otkrivanja tipična ideologija) već u dokazivanju kako unutar klasične teorije, u čijim je okvirima najkonzistentnije razvijena samosvijest, pa onda i legitimacija kapitalističkog poretka, postoji unutarnja napetost, nekonzistentnost koja se poklapa sa realnom kontradiktornošću fenomena koji se tim znanjem istražuje i legitimira. Marxova teorija je, naravno, sasvim slijepa na mnoge spoznajne i tehničke probleme, kao što se zbog svog neobičnog pristupa izlaže kritici zbog cjelovitog i dosljednog preuzimanja dogmatskih pretpostavki klasične teorije.
Marx si postavlja zadatak inherentne kritike političke ekonomije, kroz izvođenje njenih vlastitih pretpostavki do krajnjih granica uz istovremeno suočavanje sa neupitnim, iskustveno razvidnim činjenicama ekonomskog, i uopće društvenog života. Takvim se pristupom postiže prodoran kritički učinak. Praktični efekt rušenja legitimnosti realnog društvenog fenomena, kapitalističkog sistema, koji je predmet i nužna pretpostavka buržoaske znanosti i teorije.[18] Marxu je sasvim jasno koliko su naivne pretpostavke o neograničenoj konkurenciji. To je, uostalom, moralo biti jasno i samim klasičnim ekonomistima. Oni su imali posebne spoznajne i filozofske razloge za takvu spekulaciju. Marx te razloge nije imao već ih je podvrgavao oštroj kritici te proglasio ideologijom. No on njihovu viziju nije uzimao ni kao pogrešno mnijenje koje je potrebno zamijeniti onim ispravnim. Sasvim suprotno: on je, kao najbolji Hegelov učenik, njihove zablude promatrao kao istine jednog povijesnog društva. Njegova je preokupacija bilo dokazivanje kako se dosljednim guranjem buržoaske teorije do krajnjih granica kapitalističko društvo ne može legitimirati, već se, sasvim suprotno, mora pokazati kao prolazan, kontradiktoran socio-ekonomski poredak osuđen na propast (pošto se i sama teorija, buržoaska politička ekonomija, pokazuje kao kontradiktorna i neodrživa). Takav kritički poduhvat, kao što je opće poznato u krajnjoj je liniji i prije svega bio praktično-politički motiviran artikuliranjem i ostvarenjem konkretnog interesa radničke klase, te se tom vrhovnom političkom svrhom, ako ničim drugim, sasvim jasno razlučuje od ekonomskih znanstvenika i neutralnih analitičara.
U tom smislu prilično je ironično da Schumpeter koji toliko naglašava inovativnost, kvalitativnu razliku i nesumjerljivost različitih fenomena u biti zanemaruje razlike u svrhama marksističke i buržoaske ekonomske teorije.[19] Marxova je kritika kritika klasične političke ekonomije sa njenim pretpostavkama, a ne kritika njenih pretpostavki. On je bio sasvim osposobljen za kritiku klasične ekonomije na način sličan Schumpeterovom, ali mu takva mogućnost, s obzirom na njegovu specifičnu, praktičnu svrhu i filozofski background nije mogla biti posebno interesantna. Danas je sasvim jasno kako se korisnost i istinitost neke teorije ne može razmatrati neovisno o konkretnim namjenama. Te je namjene, krajnje svrhe, nemoguće unaprijed fiksirati. One ovise o promjenjivim povijesnim potrebama i njihovom konkretnom artikuliranju (koje je po svojoj prirodi uvijek otvoreno). Praktične svrhe od kojih je kretao Marx (emancipacija radničke klase) nemoguće je neprijeporno legitimirati njegovom ili bilo kojom drugom teorijom, kao što se ni ta teorija ne može smatrati njihovim odrazom. Radi se o različitim kategorijama (teorija i praksa), među kojima se konkretna komunikacija uspostavlja, razvija i puca na najrazličitije načine. Marxova, kao i svaka druga teorija, s obzirom na svoje specifične karakteristike (čije se značenje također ne može fiksirati) može biti više ili manje osposobljena za održavanje ili uspostavljanje nove komunikacije sa živim povijesnim realitetom i aktualnim teorijskim trendovima. Ona se, takva kakva je, u posljednjih stoljeće i pol (kako na dobro, tako i na loše) pokazala kao vitalna i iskoristiva u najrazličitije svrhe. Kakve su njene mogućnosti danas, u okvirima rasprave o poduzetništvu, prvenstveno ovisi o tome kako je koristimo. Mogućnosti, pak, kreativnog korištenja direktno ovise o njenim potencijalima do kojih dolazimo kroz pisane tragove, ali i duhovne ostatke/prerade, različita opredmećenja i slično.
Danas se zbog golemog utjecaja koji je kroz prethodnih stoljeće i pol imala Marxova kritika kapitalizma nalazimo u situaciji u kojoj je njeno kreativno korištenje gotovo u potpunosti onemogućeno zaglušujućim, kontradiktornim i višeznačnim morem izvornih potencijala. Marx je tako u startu sasvim neiskoristiv pošto je njegov izvorni rad (u nekim aspektima i s punim pravom) rasturen od strane specijalističkih znanstvenika-analitičara, dok, s druge strane, imamo prezasićenost potencijalima marksističke tradicije koja, ako zbog ničega onda zbog svoje mnogoznačnosti i neodređenosti nije u stanju uspostaviti komunikaciju sa aktualnim povijesnim realitetom. Zbog toga je selekcija i rekonstruiranje onoga što bi si mogli predstaviti kao izvorne potencijale Marxove kritike iznimno zahtjevan i, što je najvažnije, beskoristan posao. Time se danas neće baviti pametni ljudi. Ovdje se, unatoč uvjerenju u istinitost prethodno izrečenog, ipak biramo upustiti u tu naopaku rabotu jer nam se čini kako se tu još uvijek moguće nešto ušićariti. Stoga ćemo u nastavku pokušati pokazati za što nam Marxova kritika u raspravi o poduzetništvu može biti od koristi.
To najprije znači kako je tamo gdje se pokazuje neupotrebljiva, Marxovu teoriju takvom potrebno i tretirati.[20] Tu se ne radi o velikoj mudrosti, ali je takvo što potrebno naglasiti zbog ideološkog obrambenjaštva koje se razvilo u najkarakterističnije obilježje marksističke tradicije. Unatoč činjenici da su ekonomisti (kao i akteri u drugim, socijalnim, političkim i sličnim područjima), uključujući one u socijalističkim režimima, u praktičnom smislu Marxovu teoriju takvom i uzimali. Poznata je Lenjinova izjava u kojoj je po preuzimanju vlasti ustvrdio kako o onome što da rade s ekonomijom ništa ne piše u Kapitalu. Neprilagođenost Marxove teorije praktično ekonomskim svrhama toliko je očita da će ju samo potpuni idioti pokušati koristiti kao vodič za vođenje ekonomske politike. Marxova kritika političke ekonomije vjerojatno je, i to samosvjesno, tehnički najneupotrebljivija ekonomska teorija svih vremena. Znanstveno-tehnički ideologizirani kritičari to joj uzimaju kao najveći grijeh (proglašavajući je, prilično ironično – Marxova se kritika pokazuje sasvim specifičnom i u čistom, teorijskom smislu, pošto si kao cilj ne postavlja otkrivanje istine fenomena koji istražuje, nego njegovu praktičnu izmjenu. Takvo je vrhovno načelo, sasvim jezgrovito izloženo u 11. tezi o Feuerbachu (Filozofi su svijet samo različito interpretirali; stvar je u tome da ga se izmijeni) u svojoj suštini antiteorijsko i predstavlja pokušaj radikalnog preokretanja cjelokupne spoznajne tradicije od Platona do njegovih dana. U povijesti su (kako intelektualnoj tako i političkoj) od uvijek postojale dvije filozofske struje od kojih je jedna veću važnost pridavala teoriji, spoznaji istine, a druga praksi, djelovanju na oblikovanju konkretnog života. Praksa se uglavnom držala realno ovisnom o višim, teorijskim istinama, dok su se koplja lomila oko pitanja determiniraju li više istine praksu neposredno ili postoji prostor slobode; ili koji je ispravan raspored vrhovnih moralnih vrlina za čovjeka. Spoznaja se nikada nije unizila na funkciju konkretnog, prolaznog, života; teorija nikada nije mogla biti podređena praksi. Filozofska revolucija, preokretanje cjelokupne tradicije, začeta je u Marxovo vrijeme, a on je bez daljnjega jedan od njenih značajnih predstavnika. Drugi bi nezaobilazan prevratnik, u čisto filozofskom smislu mnogo i značajniji, po sadržaju mišljenja sasvim različit bio Friedrich Nietzsche. Na takvim su se (post) historicističkim vrelima napajali oni koji će sa 20. stoljećem postaviti temelje suvremene filozofije (Husserl, Heidegger). U tom bi smislu pogrešno bilo prenaglašavati Marxov utjecaj, ali je sasvim neupitno kako njegovo mišljenje jedan od glasnika radikalno drugačijih, suvremenih pogleda na temeljna filozofska pitanja. No, tu već ulazimo u sferu mnogo težih pitanja koja moramo ostaviti za neku drugu prigodu.
Ovdje je jedino bitno razumjeti kako Marxova ekonomska teorija, zbog specifičnih filozofskih pretpostavkikojesuteorijskiradpodređivalepraktično-političkim svrhama, nikada nije bila, niti je treba svoditi na teoriju posvećenu otkrivanju upisane, objektivne istine. Takvo što je često, s pravom i na različite, često i oprečne načine, naglašavala marksistička filozofija, uz kardinalnu grešku da je tom istinom nastojala dokazati viši teorijski status, superiornost Marxove teorije u odnosu na njene buržoaske kritičare. Ona je utoliko, htjela ne htjela, postajala marksistička ideologija. Stvari je potrebno postaviti na sasvim drugačiji način. Specifičnost Marxove intencije i teorije svakako je potrebno naglašavati, ali se time ne može dokazati njegova teorijska superiornost. Dapače. Time se prije potvrđuje ono što buržoaski teoretičari naglašavaju na drugačiji, jednako ideologičan način – da njegova teorija nije u stanju produktivno komunicirati sa suvremenim razvojem ekonomske teorije koja je po svojoj prirodi posvećena sasvim drugačijim svrhama. Marxova kritika političke ekonomije takvim se dosljednim razdvajanjem krušaka i jabuka istovremeno može proglasiti teorijski neupotrebljiva u aspektima u kojima to sasvim razvidno je, ali se istovremeno oslobađa za eventualno neopterećeno održanje i razvoj svojih specifičnih svrha za čije je izvršavanje buržoaska ekonomska teorija po svojoj prirodi beskorisna. Pa – kud koji mili moji.
Specifičnu namjenu Marxove kritike političke ekonomije potrebno je stoga tražiti tamo gdje je u biti uvijek i bila – u praktično-političkoj, revolucionarnoj sferi. Das Kapital, naravno, nije politički manifest. U njemu se na studiozan način nastoji razotkriti istina ekonomskog fenomena – s jedne strane kao u sebi proturječnog apstraktnog, idealnog, modela, s druge strane kao realnog historijskog procesa u nužnoj vezi sa socijalnim, tehničkim i političkim dinamikama. No, u samom se sadržaju tog specifičnog teorijskog, znanstvenog poduhvata sasvim transparentno artikulira vrhovna praktično-politička svrha (filozofski formulirana u 11.tezi, konkretno historijski određena kao ostvarenje interesa radničke klase). Marxova kritika političke ekonomije stoga se vrijednom, ako ne i nezamjenjivom, pokazuje pri izgradnji alternativnih teorijskih okvira na kojima je moguće zasnovati uvjerljivu postkapitalističku političku poziciju.
Upravo zbog te specifične, praktično-političke svrhe utjecaj Marxova rada bio je toliko širok i dugotrajan. Konkretna praktična uobličenja marksističke kritike kapitalizma proizvodila su štetne političke, pa onda i ekonomske, kulturne i druge posljedice (kroz teoriju i praksu realnog socijalizma), ali su kao bitan dio radničkog pokreta dali važan doprinos razvoju suvremene demokracije i ograničavanja mnogih disfunkcionalnosti kapitalizma. Vrlo bi naivno bilo pretpostaviti kako su njeni potencijali u naše vrijeme u potpunosti iscrpljeni. Kako po dobrom, tako (što je u zadnje vrijeme posebno vidljivo) i po lošem. S druge strane Marxov rad, sa svojim specifičnim osobinama, u čisto teorijskim okvirima živio je, i još uvijek živi svoj život. U trenutku svog nastanka faktički je bio kreativna prerada postojećeg znanja, kao što je i sam poslužio kao predmet buduće prerade. Preradom Marxovih ideja nisu se okoristili samo njegovi politički nastavljači, već i sasvim neovisni teoretičari poput Schumpetera. Govoreći o poduzetničkoj funkciji mogli bi do kraja zaoštriti stvari pa reći kako ju je Marx morao previdjeti, da bi je Schumpeter mogao otkriti. Schumpeterovo otkriće značaja poduzetništva sasvim je nerazdvojno od njegovog otkrića zanemarivanja istog od strane klasičnih ekonomista, Marxa, ali i kasnijih neoklasičara. Posluživši se riječima Davora Rodina možemo reći kako je Schumpeterova spoznaja u okvirima rada njegovih prethodnika bila prisutna na odsutan način. Nju je trebalo otkriti kroz odbacivanje postojećih objašnjenja koja su je istovremeno prikrivala i sadržavala njenu mogućnost. Schumpeter do svog određenja poduzetničke funkcije ne dolazi kroz novi, neposredniji, istinskiji kontakt sa ekonomskim fenomenom kakav zapravo je, već kroz inovaciju u razumijevanju tog fenomena preokretanjem starog znanja. Nova, takvim preokretanjem konstituirana istina, ne smjenjuje do tada prisutne s trona već se dodaje kao proširenje mogućnosti teorijske interpretacije po sebi bezimenog realiteta. Takvo postavljanje stvari krajnja je točka one suvremene spoznajne revolucije, tj. izraz postmodernih filozofskih i metodoloških pretpostavki (čijem je nastanku, na svoj način, doprinijela i Marxova filozofija). Stoga je kroz raspravu o Schumpeteru iz prethodnog, ili Marxu iz ovog dijela uvijek potrebno imati u vidu diskurzivnu prirodu istinitosti svake teorije. Za našu stvar to konkretno znači (ponovimo još jednom) kako specifična iskoristivost neke teorije ne može biti ukinuta alternativnom teorijom koja svoju istinitost konstituira kroz njenu kreativnu preradu i preokretanje njenih pretpostavki. Alternativne teorije faktički opstaju paralelno, a njihova relevantnost ovisi o mogućnostima njihova kreativnog iskorištavanja i nametanja. U tom smislu Marxova teorija može se iskoristiti za vizibiliziranje mnogih problema koji ostaju prikriveni prihvaćanjem logike Schumpeterovog izvođenja.
Marxova kritika političke ekonomije, sa posebnim analizama robne forme, vrijednosti, eksploatacije, kapitala kao osamostaljene ekonomske sile ne može biti opovrgnuta zdravorazumskim prigovorima na osnovi užih teorija o graničnoj korisnosti i subjektivno-utilitarnim izvorima vrijednosti pošto se tu sasvim razvidno radi različitim odgovorima na sasvim različita pitanja. Njena specifična vrijednost ne ukida se ni schumpeterijanskim preokretanjem odnosa kvalitativne i kvantitativne strane same proizvodnje, tj. stavljanjem u središte interesa poduzetničke funkcije i inovacije, a ne akumulacije kapitala i proizvodnje relativnog viška vrijednosti. Suvremena spoznaja o preddiskurzivnoj anonimnosti svakog fenomena i nesumjerljivost različitih načina definiranja i obrazovanja istine lišavaju nas većine besmislenih rasprava o uzajamnom ukidanju teorija na osnovi višeg uvida u ono po sebi istinito. Iz te se perspektive pokazuje kako Schumpeterova i Marxova teorija opstoje u uzajamnoj semantičkoj napetosti i iritaciji, te u tim nužnim okvirima kuće bitka mogu uspostaviti više ili manje produktivnu komunikaciju – ovisno o vrsti problema u svjetlu kojeg se prizivaju i kreativnosti interpretacije.
Što se onda, u svjetlu takvih spoznaja, čini vrijednim istaknuti o Marxovom teorijskom poduhvatu? Njegova analiza robe razotkriva kako zadovoljavanje egzistencijalnih potreba kroz društveno posredovanje, tj. uzdizanje subjektivnih, utilitarnih, ekonomskih preferencija ravnopravnih i jednakih privatnih vlasnika na razinu vrhovnog načela konstituiranja društvenosti istovremeno znači i obrazovanje intersubjektivne, čisto formalne, ekonomske logike po kojoj se upravlja njihov odnos. Konkretan radni proces posebnih kvalitativnih obilježja iz kojega proizlazi upotrebna korisnost konkretne robe čini jednu stranu procesa robne proizvodnje. Druga strana istog procesa očituje se kao količina apstraktnog, društveno potrebnog rada, kao izvora razmjenske vrijednosti. Zašto? Zbog temeljne kontradikcije između društvenog karaktera robne proizvodnje i privatnog vlasništva kao načela njenog konstituiranja. Različiti privatni, formalno neovisni akteri tu proizvode kako bi svoje konkretne potrebe zadovoljili tek po izvršenju društvenog posredovanja; tek nakon što se ispostavi da je njihova aktivnost korisna za društvo slobodnih, jednakih privatnih vlasnika u cjelini. To što je korisno za društvo u cjelini, upravo s obzirom na nepreglednu raznolikost preferencija i otklanjanje vanekonomskog poretka vrijednosti, u tržišnim okvirima mora biti određeno čisto formalno – neovisno od specifične, kvalitativne suštine svakog dobra i specifičnosti njegova proizvođenja. Ono se ne može izvoditi proizvoljno od strane proizvođača kao zaštićenih monopolista ili po preferencijama političkog/moralnog autoriteta. No ono nije niti rezultat slučajnog zbira potrošačkih preferencija pošto one, same po sebi, predstavljaju samo jednu stranu robnog posredovanja – potrošačke preferencije odlučuju između upotrebnih kvaliteta različitih roba, i ne tiče ih se način njihove proizvodnje. Potrošači svojim preferiranjem roba određenih kvaliteta pokazuju naličje svojih promjenjivih želja, no u slobodnim, tržišnim okvirima način njihovog zadovoljenja prepušten je specijaliziranoj, strogo izdvojenoj sferi društvene proizvodnje (u kojoj i sami participiraju u funkciji proizvođača, i na osnovu svog učešća prisvajaju njemu odgovarajuću razmjensku vrijednost). Osamostaljenje ekonomskog fenomena, sa strogim razdvajanjem funkcija proizvodnje i potrošnje izraz je konkretnog povijesnog procesa razvoja društvene podjele rada, ali i pretpostavka obrazovanja i poopćavanja buržoaske slobode kao privatnog vlasništva (pošto održavanje razumljive, neposredne veze između proizvodnje i potrošnje u svim pretkapitalističkim društvima ne podređuje samo oblike prisvajanja zahtjevima konkretnog proizvodnog procesa, već onemogućuje emancipaciju privatnog vlasnika vlastite osobe od konkretnih proizvodnih, pa onda i društvenih i političkih okolnosti).
Slobodni i ravnopravni privatni vlasnici u funkciji racionalnih potrošača transparentno izražavaju svoje specifične konzumerističke preferencije (koje mogu ovisiti o njihovom kontingentnom ukusu, kulturi i slično); no oni u isto vrijeme, neovisno subjektivnim željama, jednoglasno izražavaju osnovnu i opću buržoasku preferenciju – onu za nižim cijenama, tj. sklonost kvantitativnom maksimiziranju prisvajanja.[21]Racionalni i slobodni potrošač, s jedne strane, od robe traži posebnu kvalitetu, a s druge strane manju cijenu, nižu razmjensku vrijednost, u kojoj se očituje lakša dostupnost iste. To što se izoliranom potrošaču na pojavnoj razini pokazuje kao lakša dostupnost (više vrijednosti za isti novac) u samoj sferi proizvodnje (čija specifična kvalitativna obilježja njega kao potrošača ne zanimaju, kao što ga ne zanima ni koja je suština te razmjenske vrijednosti) znači bolju učinkovitost, veću proizvodnost. Potreba za strogo formalnim, apstraktnim, od konkretne upotrebljivosti različitim određenjem razmjenske vrijednosti robe tako je vidljiva i iz očite razdvojenosti potrošačke preferencije – naime: preferencije kao želje za konkretnim kvalitetama roba, i kao želja za većom količinom roba neovisno o njihovoj kvaliteti. Temeljna racionalnost radne teorije vrijednosti (a u skladu s njom je potrebno vrednovati njenu korist ili štetu) sastoji se u naglašavanju kako upravo specifičnost proizvodnje različitih roba, s obzirom na njihove posebne kvalitete, pa onda i nesumjerljive razlike u procesu proizvodnje onemogućuje izvođenje univerzalne mjere proizvodnosti iz upotrebnih obilježja različitih roba (bilo da se radi o proizvodnim ili potrošnim robama, bilo da se radi o proizvedenim predmetima ili radu samom). Ono što je potrebno pronaći kako bi se ta kvantitativna strana samih upotrebnih vrijednosti učinila vidljivom je zajednička supstancija u čijoj se veličini reflektira konkretna učinkovitost društvene proizvodnje različitih roba.
Takvom se supstancijom Marxu pokazuje apstraktno shvaćeni rad, kao nužna sjenka, dvojnik svakog korisnog, društveno potrebnog rada u okolnostima opće komodifikacije. Svaki pojedinac različito ocjenjuje subjektivnu korisnost ili nekorisnost (u smislu odricanja, muke) različitog konkretnog rada koji može da izvrši, pa onda može da na različite načine važe utilitarnu isplativost poduzimanja nekog rada za neku naknadu u protuvrijednosti zadovoljenja nekih subjektivnih potreba. Tu je riječ o radu u konkretnom upotrebnom smislu, promatranom kroz prizmu subjektivnih vrednovanja, i time jasno ni riječ nije rečena o radu kao apstraktnoj mjeri razmjenske vrijednosti robe. Apstraktni rad nije neko predmetno obilježje konkretnog rada, već karakteristika koju svrhoviti rad poprima u okvirima robne strukture. Marginalistička kritika radne teorije vrijednosti uglavnom previđa kako apstraktni rad kao mjera vrijednosti postoji jedino kao pratnja i apstrakcija konkretnog, svrhovitog, upotrebljivog rada – koji se takvim mora potvrditi u društvenoj korisnosti, tj. u korisnosti za nekog drugog tržišnog aktera. Neki rad nije svrhovit zato što je apstraktan, već se kao apstraktan društveno potreban rad može pojaviti jedino ako je koristan, služi kao sredstvo za izvršenje neke konkretne, tražene svrhe. U okvirima kapitalističke proizvodnje neki konkretan, svrhovit rad (jasno – pod pretpostavkom savršene konkurencije) nema nikakvu posebnu vrijednosnu privilegiju u odnosu na bilo koji drugi rad, kao što ni njegov ishod, predmet (roba kao poseban upotrebni kvalitet) nema nikakav privilegij u odnosu na bilo koji drugi predmet. Svijet robe svijet je pune egalitarnosti. Prirodna razlika u vrijednosti pojedinih roba stoga mora biti izvedena iz čisto kvantitativne razlike u količini društveno potrebnog apstraktno shvaćenog rada – razlike u kojoj se učinkovitost proizvodnje različitih roba svode na čistu, kvantitativnu mjeru. I ponovo: razmjenska vrijednost robe ne može se alternativno izvoditi iz (nekakve) apstraktno shvaćene, društveno prosječne, subjektivne korisnosti robe. Pošto je takva apstrakcija još uvijek apstrakcija upotrebne vrijednosti i potrošačkih preferencija s obzirom na specifičan kvalitet različitih roba, pa stoga ne može dati odgovor na pitanje o očitoj vezi proizvodne učinkovitosti i promjena u vrijednosti roba (sasvim neovisnima od njenih specifičnih upotrebnih karakteristika ili promjena subjektivnih preferencija).
Namjena radne teorije vrijednosti, što se neobično često previđa zbog potpune neupućenosti ili naopakih, tendencioznih namjera nije uzdizanje konkretnog rada na pijedestal jedinog tvorca bogatstva naroda. Suprotno: ona pretpostavlja kako neki konkretan rad narodno bogatstvo proširuje jedino ukoliko se njegovim vršenjem ne povećava društveno nužna količina apstraktnog rada sadržanog u proizvedenoj robi, tj. ako se proizvodnja odvija na najučinkovitiji način. Kao što će se kasnije pokazati funkcionalno održanje kapitalističke robne proizvodnje, iz perspektive Marxove teorije vrijednosti, zahtjeva čak i permanentnu revoluciju proizvodnosti, konstantno smanjenje količine apstraktnog rada sadržanog u robama kao uvjeta produktivnosti konkretnog rada. Radnom se teorijom vrijednosti konkretan rad zapravo obezvređuje, njegova ekonomska korisnost radikalno se dovodi u pitanje. Svrhovitost nekog rada više se ne procjenjuje s obzirom na njegovu izdvojenu namjenu i korisnu svrhu, već u odnosu na opće, društveno vladajuće oblike tražene produktivnosti. Tek po ispunjenju uvjeta prilagođavanja konkretnog rada zahtjevima najučinkovitije moguće proizvodnje on postaje društveno koristan. I tek u tom obliku društveno korisnog rada njegova apstrakcija, gola količina, postaje mjera vrijednosti svih ostalih roba. On sam, konkretan, društveno potreban, svrhovit rad po vrijednosti je jednak samome sebi – i po tome se razlikuje u odnosu na druge robe čija vrijednost ovisi o u njima opredmećenoj njegovoj količini.
Apstraktan rad kao razmjenska vrijednost svoje lice ne pokazuje u vidu različitih konkretnih roba (bilo da se radi o korisnom radu ili njegovim proizvodima) već se empirijski predstavlja kao univerzalna roba – novac. Novac je u tom smislu osamostaljena vrijednost robe, tj najčišći simbol apstraktnog, društveno potrebnog rada. Oslobođenje novca iz podređenog položaja u kojem se nalazi kao sredstvo razmjene u okvirima prostog robnog prometa (tj. prodaje radi kupovanja) poklapa se sa njegovim obrazovanjem kao kapitala. Novac kao tržni medij, posrednik između različitih roba obično je sredstvo, kao što je i apstraktni rad u takvim okvirima sredstvo uzajamnog odmjeravanja različitih upotrebnih vrijednosti u okvirima nerazvijene robne proizvodnje. Novac kao kapital, koncentrirani i osamostaljeni apstraktni rad/vrijednost, pak, početak je i kraj ekonomskog procesa u uvjetima razvijene, kapitalističke robne proizvodnje. Kapital je koncentrirana, akumulirana vrijednost koja je raskinula veze sa konkretnim svrhama svojih vlasnika i usmjerena je isključivo na proizvodnju. I to na proizvodnju u apstraktnom smislu, bez pretpostavljenih ili nužnih veza sa proizvodnjom kao ovakvom ili onakvom predmetnom, korisnom djelatnošću. Upravo suprotno: ovakva ili onakva predmetna djelatnost proizlazi iz investicije kapitala, njegova opredmećenja kao pokretanja ekonomske aktivnosti. Kapital tako nije vrijednost koja posreduje između korisnih svrha različitih privatnih vlasnika, već te svrhe posreduju između njegove veličine i njenog uvećanja. Proizvodnja na koju je kapital usmjeren, stoga, nije proizvodnja društvenog blagostanja, pa čak ni proizvodnja efikasnijih metoda konkretne proizvodnje (prvo se može javiti kao njegova pratnja, a drugo je njegovo nužno sredstvo u idealnim okolnostima) već proizvodnja viška vrijednosti. Što će reći: izvlačenje dodatne količine apstraktnog rada iz proizvodnog procesa i dodavanje iste na vlastiti konto. No: čistim određenjem kapitala idemo na korak ispred vlastitog izlaganja. Apstraktan prikaz logike kapitala malo što znači bez izlaganja konkretnog povijesnog razvoja buržoaskog društva, predmetnih revolucija u načinu proizvodnje kao materijalne osnove takvih strukturalnih promjena.
Prosta robna proizvodnja sa svojim tržišnim posredovanjem i zakonom vrijednosti logičan je izraz predkapitalističkih okolnosti mladog buržoaskog društva. Sitnoburžoaskih okolnosti koje su kao opipljivu, empirijsku realnost uzimali još i autori poput Adama Smitha (pekar prodaje kruh kovaču kako bi kupio štrudlu od slastičara). U tim okvirima proizvodni proces (ili preciznije: tehnički i organizacioni uvjeti maksimiziranja učinkovitosti) još uvijek se, barem u teoriji, nalaze pod kontrolom ravnopravnih, privatnih vlasnika. To znači kako je mnoštvo privatnih vlasnika u stanju vlastitim snagama osigurati proizvodna sredstva i metode neophodne za traženu razinu učinkovitosti proizvodnje, angažirati vlastiti rad (uz dodavanje određene količine kupljenog) i kroz tržišno posredovanje prisvojiti željeni ekvivalent angažiranog rada/vrijednosti. Stvar se drastično mijenja dinamičkim razvojem robne proizvodnje čiji tehnički i socijalni efekti iz korijena mijenjaju naličje ekonomskog realiteta. Jezgrovito sročeno: prije svega se radi o posljedicama industrijske revolucije, do tada nezamislive akumulacije kapitala i obrazovanja klasnih proturječnosti u okvirima građanskog društva. Promjenom tehnološke i organizacione prirode proizvodnje (proizašle iz težnje za povećanjem produktivnosti u okvirima tržišne kompetitivnosti) optimalna učinkovitost sve više i više ovisi o skupim sredstvima za proizvodnju koje je sve teže amortizirati, a konkretni traženi rad sve više postaje specijaliziran/uprošćen, dio organski povezane cjeline i ovisan o strogoj disciplini proizvodnog procesa. Mogućnost utjecaja pojedinca na društveno koristan oblik svog konkretnog rada postaje sve manji, kao što se smanjuje i njegova mogućnost pribavljanja neophodnih sredstava za pokretanje proizvodnje traženih roba po tržišnoj vrijednosti. Oni tržišni akteri koji se nalaze u prilici akumulirati veću količinu vrijednosti u mogućnosti su je sve produktivnije investirati te tako proces razdvajanja društveno korisnog rada i njegovih nužnih preduvjeta gurati do krajnjih granica. Dio privatnih vlasnika sve se više nalazi u privilegiranoj poziciji vlasništva nad kapitalom – što praktično znači vlasništvo nad nužnim sredstvima proizvodnje. Što će reći: sredstvima bez kojih se konkretan rad ne može potvrditi kao društveno koristan, kao vrijednost. Većina se slobodnih i ravnopravnih privatnih vlasnika vlastite osobe svodi na proletere. Roba koju imaju za ponuditi sada je samo vlastita radna sposobnost, radna snaga. Ta pak roba, kao i svaka druga, za svoju proizvodnju zahtjeva određenu količinu upotrebnih vrijednosti određene kvalitete. Ta količina i kvaliteta varira ovisno o specifičnim izvanjskim (prije svega socio-kulturnim) ili unutarnjim (traženim, konkretnim, upotrebnim karakteristikama konkretnog rada koji mora ponuditi – što se, sasvim precizno govoreći, pokazuje kao investicija u ono što se danas popularno zove ljudski kapital, a ne naknada za korištenje radne snage) faktorima, ali i ima svoju apsolutnu, prirodnu granicu – što bi bilo održavanje jedinke na životu uz osiguranje razmnožavanja. I iako radna snaga, naizgled, ne predstavlja posebno atraktivnu robu u njoj se, pod pretpostavkama Marxove kritike i teorije vrijednosti, skriva izvor siline kapitala. Razlog tome njena je specifična fleksibilnost, poseban kvalitet – stvaranja vrijednosti kroz vršenje društveno korisnog rada preko granica nužnih za vlastitu proizvodnju.
Tu se radi o poznatoj, i uglavnom populistički iskasapljenoj, teoriji eksploatacije. Marx u svojoj analizi pretpostavlja neku razinu kulture i ljudskih potreba kao danu, vanekonomsku (iako, jasno, promjenjivu) kategoriju. O zadovoljenju tih zadanih potreba ovisi vrijednost radne snage u okvirima kapitalističke proizvodnje. Te je potrebe moguće zadovoljiti sa određenom količinom vrijednosti, tj. apstraktnog, društveno korisnog rada (uprošćeno rečeno – novca). Radnik je, pak, po zaposlenju u stanju proizvesti više rada, tj. vrijednosti negoli košta njegovo uzdržavanje (i amortizacija fiksnog kapitala). Višak vrijednosti povećava ukupni fond kapitala dostupan za novu investiciju, dok se njegov manji dio odvaja za potrošnju vlasnika kapitala.
Logično pitanje glasi: zbog čega bi kapital morao težiti uvećanju? I s druge strane: zbog čega bi proizvodnja viška vrijednosti bila iracionalna ako se radi o akumulaciji sredstava za produktivnu investiciju koja ima da osigura veću proizvodnost rada i veću razinu materijalnog blagostanja? Odgovor na prvo pitanje razmjerno je jednostavan. Činjenica da kapital realno predstavlja osamostaljenu ekonomsku, u svojoj biti društvenu silu i dalje ne znači kako on formalno ne predstavlja privatno vlasništvo. Građansko društvo pravno, ekonomski, politički, ali čak i kulturno i filozofski nije u stanju razumjeti da neka potreba, vrijednost ili sila može biti socijalna, tj. ne može biti izvedena iz privatnog vlasništva. Ideologije sitnoburžoaskih radikala i anarhista kapitalističku koncentraciju vrijednosti i klasno raslojavanje kritiziraju kao pljačku izvornog, egalitarnog privatnog vlasništva nad vlastitom osobom, nepoštene, neekvivalentne razmjene i slično. Pitanje na koje buržoaski radikali ne mogu odgovoriti sasvim je očito: kakva je to pljačka provedena slobodnim ugovorom[22], čiji je (mogući) rezultat zadovoljenje postojećih radničkih potreba uz njihovo izgledno uvećavanje kao efekata progresivnog razvoja produktivnosti? Radi se jasno o tome da sve razvijenija društvena podjela rada, funkcionalno, organsko premrežavanje, kao i konkretna kolektivizacija proizvodnog procesa proizvode veću proizvodnost, iz koje proizlazi veće materijalno bogatstvo.
To novo bogatstvo nije proizvod rada kao korištenja privatnog vlasništva nad vlastitim sposobnostima, nego sinergijskog efekta razvoja društvene proizvodnje. Takvim se razvojem stvari, uz održanje starih, buržoaskih formi kapital pojavljuje kao nepregledna, koncentrirana vrijednost koja jasno više ne može biti uzeta kao rezultat živog, privatnog rada. On nije rezultat rada proletera kao privatnih lica pošto korisnost privatnog rada proletera neposredno ovisi o njihovom prilagođavanju zahtjevima integralnog, racionaliziranog proizvodnog procesa – tj. zahtjevima kapitala koji ih unajmljuje. Korisni privatni rad pojedinog radnika rezultat je pokretanja kapitala, a ne njegov uzrok.[23] S druge strane kapital još teže može predstavljati rezultat privatnog rada vlasnika kapitala. Dohodak koji kapitalist koristi po volji, profit, tek je skroman fragment viška vrijednosti pa se u tom smislu kapital realno nalazi van dispozicije svog vlasnika. No: formalno kapital se drži privatnim vlasništvom. On uživa u tom povlaštenom pravnom i političkom statusu pa stoga na koncu živi život privatnog vlasništva. Što znači da njegovo puštanje u pogon ima svoju razumljivu cijenu. Kako to buržoaski ideolozi običavaju prezentirati: zbog kojeg bi se razloga netko uzdržao od trošenja i požrtvovno posvetio investiranju? Privatni vlasnik kapitala svoju koncentriranu apstraktnu vrijednost, svoja sredstva koja se mogu pretvoriti u bilo kakav predmet, investira kako bi mogao ostvariti profit. Što je sasvim legitimno i po zakonu. No njegov će biznis svakako propasti ako ne bude mudar, ne bude mislio dugoročno, ne osigura što veća sredstva za razvoj i buduće reinvestiranje – jer drugog načina osiguranja budućnosti u okvirima predatorskih, konkurentskih kapitala nema. Kapital stoga po prirodi stvari teži svojoj maksimalnom uvećanju ne zbog neke prirodne sklonosti ljudskih bića (beskonačno bogaćenje, moć, pohlepa), već zbog sistemski određene težnje za samoodržanjem.
Odgovor na drugo pitanje u biti se nastavlja na prvo. Kapital kao privatno vlasništvo zapravo nije zainteresiran za razvoj proizvodnosti. Konkretni kapitali svoje će produktivno opredmećenje s obzirom na kontingentne okolnosti u kojima se mogu zateći tražiti sasvim neovisno o općem interesu i racionalnosti kapitala kao cjeline. Ukoliko višak vrijednosti lakše mogu realizirati žrtvovanjem opće proizvodnosti takav se čin sa stanovišta kapitala kao privatnog vlasništva uvijek pokazuje racionalnim. Kao što i prepuštanje općeg ekonomskog razvoja nepredvidivoj sumi partikularnih volja različitih kapitala dugoročno mora rezultirati iracionalnim i destruktivnim posljedicama. Uspostavljanje nekakve opće, političke kontrole nad privatnim kapitalima, stvaranjem neke vrste državnog i kontroliranog kapitalizma limitirano je iz više razloga. Takav se čin praktično pokazuje kao čin podređivanja ekonomske racionalnosti političkoj volji što samo po sebi ne mora značiti proizvodno racionaliziranje, a nerijetko sa sobom donosi i štetne političke posljedice. Ukoliko državni kapitalizam uistinu i je podešen da bude izraz općeg interesa kapitala on je i dalje državni, što znači da je limitiran u odnosu na internacionalnu zbilju i nezaustavljive tendencije iskakanja ekonomskih odnosa izvan nacionalnih granica. I na koncu ako taj faktor i zanemarimo i da državni kapitalizam uistinu može funkcionirati on i dalje održava, štoviše kao političku nužnost cementira odnos eksploatacije (i bez klasičnih buržoaskih sloboda punog privatnog vlasništva nad vlastitom osobom – za što je 20. stoljeće pokazalo da nipošto nije beznačajna stvar), te se može poklapati sa čišćim uzdizanjem represivne tehničke racionalnosti na tron vrhovne društvene svrhe. Što znači da proizvedeni višak vrijednosti sam po sebi predstavlja problem pošto: a) predstavlja odricanje za budućnost koja nikako da dođe; b)sam proizvodni proces kao racionalno uobličenje kapitala ostaje izvan demokratske kontrole proizvođača koji po logici kapitala moraju biti svedeni na sredstva za proizvodnju.
Kapital stoga prirodno teži proizvodnji viška vrijednosti, a ta proizvodnja, iako ćemo vidjeti da može (ali i ne mora) biti funkcionalna, održiva i tehnički progresivna, ne jamči rast općeg blagostanja i posebno ne olakšava uvjete eksploatacije. Marx je čak, kao što je opće poznato, bio duboko uvjeren kako je epoha pred njim epoha postepene dekadencije i krize kapitalizma s kojom dolazi i sasvim nepotrebno, besmisleno pogoršanje egzistencijalnih uvjeta širokih slojeva. Pri tome je neobično važno razumjeti razliku između apsolutnog osiromašenja, pauperizacije kao izvanrednih efekata historijske dekadencije, disfunkcionalnosti sistema i normalne, funkcionalne eksploatacije koja, barem u teoriji, predstavlja održiv oblik klasne dominacije i buržoaskog poretka. Kapitalistička proizvodnja osim što nije pljačka ne znači nužno ni apsolutno povećanje radnog intenziteta uz održavanje ili obaranje životnog standarda. Marxova analiza na momente je obilno popraćena isticanjem empirijskih dokaza apsolutnog osiromašenja/ intenziviranja eksploatacije. Uporno navođenje takvih primjera, osim kao dokaz prethodno spomenutih tendencija opće dekadencije kapitalizma, služi i isticanju krajnje granice kapitalističke eksploatacije kao prirodne granice proizvodnje radne snage – u vidu pukog preživljavanja radnika – koja proizlazi iz jedinstvene fleksibilnosti radne snage koja je u stanju da se povine kao ni jedna druga korisna roba. Da svoju predmetnu vrijednost pod pritiskom obori do dna. Takva je dimenzija problema u okolnostima prije uzdizanja radničkog pokreta i pobjede u borbi za demokraciju (čijim se najvećim saveznikom pokazala politička akcija organiziranog proletarijata) bila mnogo hitnija od isticanja relativnog osiromašenja. Što je, kao što znamo, obilno kompenzirano teorijskim radom marksističke apologetike dvadesetog stoljeća, u situaciji kontinuiranog podizanja radničkog standarda i nestanka konkretnih političkih, revolucionarnih potencijala radničke klase. No ono što ostaje neupitno, bez obzira na jad i bijedu marksističke apologetike, Marxovo je izričito isticanje relativnog viška vrijednosti kao najkarakterističnijeg obilježja kapitalističke eksploatacije. Da je ta teza od presudne važnosti vječno, crno na bijelo, ugravirana na stranicama Kapitala nitko ne može dovesti u pitanje.
A to znači kako specifičnost kapitalističke eksploatacije, prema Marxovoj kritici, ne leži u apsolutnom povećanju količine rada u proizvodnom procesu kako bi se kapital nahranio što većim ostatkom. Dinamična kapitalistička proizvodnja i eksploatacija zasnivaju se na sasvim drugačijoj logici. Proizvodnja apsolutnog viška vrijednosti, kao rezultat apsolutnog povećanja količine traženog rada uz održavanje vrijednosti radne snage na postojećoj razini svakako je moguć, ali i dugoročno besmislen, neodrživ oblik eksploatacije. Većina povijesnih oblika izrabljivanja zasnovana je na sličnoj logici, što je uvijek zahtijevalo politička i moralna sredstva za obuzdavanje takve iracionalnosti koja razara zajednicu i društveno tkivo. Izrabljivanje na osnovi prostog tjeranja na rad preko granica održanja egzistencije radnika ne samo da je i sa zdravorazumskog stanovišta besmisleno, da nije održivo, nego se zapravo (što marksisti u svojoj ideologiziranosti, ali i neobrazovanosti uglavnom previđaju) ne može pojaviti kao politički vladajuće načelo. Predburžoaska društva taj višak rada moraju legitimirati religijskim, kulturnim ili političkim svrhama, kao što funkcionalna politička zajednica mora iznaći načine razumnog ograničenja apsolutnog izrabljivanja. Limitiranost eksploatacije na takvoj osnovi u buržoaskim okvirima čak je i očitija s obzirom na jednakost privatnih vlasnika i radikalno ukidanje svih svrha koje se ne mogu izvesti iz njihovog interesa. U buržoaskim okvirima razina opterećenja koje je radna snaga u stanju podnijeti ima svoje uobičajene prirodne granice, ali specifični historijski i kulturni minimum modernog radnika čije je potčinjavanje sve teže ideološki legitimirati mnogo je viši u odnosu na limitirane podanike povijesnih despocija. Koliko su opasne političke posljedice težnji za apsolutnim intenziviranjem eksploatacije u modernim okvirima – bez obzira na svrhu iste, tj. koristi li se akumulirani višak vrijednosti na luksuz buržoazije, izgradnju svjetskih čuda ili unapređenje tehnologije čija primjena ne utječe na vrijednost roba široke potrošnje (što se, prilično ironično, pokazuje relevantnijim za razvoj nekadašnje socijalističke, a ne kapitalističke privrede) –sasvim je očito kada se u obzir uzme kako je politička revolucija tek u modernim okolnostima postala trajno prisutna i često realizirana prijetnja ustaljenom političkom poretku.
Stoga se pokazuje kako osim čisto ekonomskih granica eksploatacija kao proizvodnja apsolutnog viška vrijednosti u modernim okolnostima ima svoje nepremostive političke i kulturne granice. Ona se može pojaviti kao iznimka, nipošto kao pravilo. Pravilo je uvećanje kapitala kroz proizvodnju relativnog viška vrijednosti. To je specifičan, najodrživiji oblik kapitalističke proizvodnje i eksploatacije. I upravo se njime naglašava dinamička suština kapitalizma, objašnjavaju se razlozi zbog kojih je buržoazija prva vladajuća klasa koja održanje svoje dominacije zasniva na stalnom revolucionariziranju proizvodnog procesa. Višak vrijednosti je moguće proizvesti bez apsolutnog intenziviranja eksploatacije rada, čak i uz smanjivanje ukupne količine rada isisane iz unajmljene radne snage. Takvo što moguće je ukoliko se izmjenom zatečenog načina proizvodnje povećava proizvodnost potrošnih roba (bilo povećanjem učinkovitosti proizvodnje postojećih upotrebnih kvaliteta ili proizvodnjom novih, kvalitativno drugačijih, jeftinijih alternativa – recimo sirnog pripravka na mjesto sira, televizije na mjesto bioskopa isl.) koje konzumiraju radnici čime se realno obara vrijednost radne snage, a povećava količina rada rezervirana za uvećanje kapitala. Proizvodnja relativnog viška vrijednosti u Marxovom je radu izričito podcrtana kao najkarakterističniji način uvećanja kapitala. Upravo iz teze o proizvodnji relativnog viška vrijednosti proizlazi Marxova dinamična vizija ekonomskog procesa u kapitalističkim okvirima. Proizvodna inovacija, revolucioniranje načina proizvodnje, u krajnjoj je liniji ključni faktor u razvoju i održanju kapitalističkog društva.[24]
Pitanje koje je stoga potrebno postaviti tiče se odnosa inovacije kao preduvjeta proizvodnje relativnog viška vrijednosti i poduzetničke funkcije u schumpeterovskom smislu. Tu se radi o dvama sasvim različitim, nesumjerljivim teorijama koje se upravo s obzirom na sve svoje različite pretpostavke u svojoj srži neobično podudaraju. U srži i jedne i druge teorije leži uvjerenje kako promjena ustaljenog načina proizvodnje, revolucija u proizvodnom procesu, inovacija, pokreće ekonomski rast i predstavlja ekonomski razvoj. I jedna i druga teorija podrazumijevaju da korisna inovacija u ekonomskom smislu ovisi o krajnjim blagotvornim učincima na opću proizvodnost. To je ono što je neobično bitno imati na umu – naročito s obzirom na suvremeno banaliziranje smisla inovacije po kojem je inovacija korisna jer je nekakva novost, a da se njeni realni efekti na razvoj proizvodnosti previđaju (o čemu će detaljnije biti riječi u slijedećem dijelu). Golema je razlika u svemu ostalom. Zadržimo se na aspektima bitnima za pitanje poduzetništva. Kao što smo vidjeli proizvodna inovacija po Schumpeteru ne proizlazi iz nikakve logike kapitala ili njene blagotvornosti za njegovo opće uvećanje. Iz njegove perspektive stvar je prije suprotna. Inovacija kao kreativan poduzetnički čin komercijalizacije/primjene nekog izuma ukida vrijednost u staroj, sada beskorisnoj materiji opredmećenog kapitala. Ona stvara proces kreativne destrukcije u kojem se sa starim oblicima proizvodnje golemi kapitali tope kao snijeg na žarkome suncu. Poduzetnički monopolisti pak iz svoje inovacije ostvaruju ekstraprofite, akumuliraju golemu vrijednost u svojim rukama, ali ne po nekakvom ubiranju viška društveno potrebnog prosječnog rada nego sasvim suprotno – vršenjem rada koji nije društveno prosječan, već jedinstven, izniman. Taj izniman rad na izradi novih proizvoda bogato je honoriran kao i inovativno uloženi kapital. Monopol koji se time proizvodi nije parazitski monopol. Poduzetnički kapital zbog svoje posebno korisne upotrebe zaslužuje ekstra profit, kao što i njime uposleni jedinstveni rad zbog svoje iznimnosti zaslužuje ekstra honorar. Taj je privilegij i jednog i drugog po prirodi prolazan jer postepena imitacija i širenje inovacije društvu donosi benefite, a njihovi profiti i honorari padaju na prosječnu razinu.
Čime se jasno otvara prostor za novu poduzetničku inovaciju. Ponovimo još jednom: otvara se prostor za inovaciju i mogući ekstraprofit. Taj je ekstraprofit moguće odrediti kao mogući motivacijski poticaj, ali ga je pogrešno vezivati sa nekakvim prirodnim sklonostima bogaćenju. Dosljedno slijedeći Schumpetera, kao što smo vidjeli, potrebno je zaključiti kako se želja za beskrajnim bogaćenjem i uvećanjem kapitala uglavnom nalazi u neprijateljskom odnosu sa nadahnutim poduzetnikom čije se inovativne osobine u pravilu vežu za druge, vanekonomske svrhe. Popularno neoliberalno, u suštini metafizičko vezivanje prirodne žeđi za profitom i poduzetničke inovacije u biti baca vodu na čak i na vulgarno marksistički mlin jer naglašava kako između želje za kvantitativnim uvećanjem kapitala i poduzetničke inovacije postoji nužna, prvorazredna veza. Samom su Schumpeteru, kao što smo vidjeli, mnogo važniji oni specifični socio-kulturni, vanekonomski poticaji na poduzetničku aktivnost, zbog kojih se cijeli fenomen i promatra mnogo šire, ali oni i određuju njegove povijesne granice.
Marx, jasno, ostaje slijep na poduzetničku funkciju shvaćenu u schumpeterovskom duhu. Iz njegove perspektive inovacija stvara novi upotrebni kvalitet ili povećava učinkovitost proizvodnje. No ona ne stvara novu vrijednost. Ona mijenja naličje konkretnih potreba i, što je posebno bitno, upotrebne karakteristike traženog, korisnog rada. Što znači: ona ne proizvodi novu vrijednost time što proizvodi novi, poseban upotrebni kvalitet (pa onda stari kvaliteti uslijed drastično manje korisnosti gube tržišnu vrijednost). Inovacija ukida društvenu korisnost starih upotrebnih vrijednosti , sa starim načinima proizvodnje. To ukidanje znači da stari koristan rad više nije tvorac vrijednosti jer više nije koristan. On se može činiti korisnim subjektivno, recimo njegovom izvršitelju. On se zdravorazumski može činiti korisnim jer i dalje proizvodi konkretan koristan predmet koji netko treba. No on objektivno kao društveno potreban rad više nije koristan; društvo u cjelini nema interesa da ga održava na životu kad je stvoren mnogo učinkovitiji način izvršenja istog zadatka, ili je, svejedno, pronađena učinkovitija alternativa za izvršenje iste funkcije. Stari konkretni rad se ne može ekonomski održati pošto nije u stanju niti reproducirati vrijednost vlastite radne snage, a kamoli uvećati kapital (osim možda u uvjetima obaranja cijene radna snage ispod vrijednosti – što je jasno praktična mogućnost). S druge strane stara proizvodna sredstva, staro opredmećenje fiksnog kapitala jednako tako gubi svoju vrijednost. Ona se nalaze na udaru iz dva smjera pošto se njihova korisnost ukida sa alternativnim načinima zadovoljenja njihove funkcije, kao što se jednako tako obezvređuju sve učinkovitijom proizvodnjom njih samih. Taj nestanak vrijednosti starih oblika opredmećenja kapitala Marx stavlja u središte svog interesa pošto upravo iz njega izvodi zaključak o nužnoj tendenciji opadanja profitne stope povećanjem dinamike kapitalističkog razvitka. Kapital se ne može održati ili uvećati nikako osim stalnom investicijom koja je po mogućnosti inovativna. No on povećanjem i ubrzanjem tempa investicija uz sve brži razvoj proizvodnih tehnika sam sebe izjeda; nije u stanju reproducirati i očuvati svoju vrijednost posebno s obzirom na promjene u organskom sastavu kapitala, tj činjenicom da sve više vrijednosti ide u fiksni kapital koji rapidno gubi na vrijednosti, a količina živog, društveno potrebnog rada o kojem ovisi njegovo uvećanje razmjerno je manja i manja.
Ono što se iz Schumpeterove perspektive pojavljuje kao prolazni i uvijek obnavljajući monopolistički ekstraprofit oko kojeg se okreće kapitalistička ekonomija Marx nema potrebe negirati. Suptilne teorijske razlike u određenju vrijednosti tu u biti niti ne čine razliku u shvaćanju kapitalističke dinamike. Činjenica da se procesom kreativne destrukcije ukida vrijednost starih sredstava za proizvodnju sa starim radom i organizacijom ne predstavlja problem za Marxovu kritiku, već sa njenog stanovišta predstavlja problem za kapitalizam. Pogrešna je pretpostavka po kojoj Marx kapital smatra konzervativnim; kako će on, kako bi osigurao reprodukciju svoje vrijednosti po starim uvjetima, ciljano ograničavati inovacije koje ga ugrožavaju. O tome je moguće govoriti u kontekstu kasnijih marksističkih kritika monopolističkog kapitalizma i imperijalizma. Marxova vizija bila je sasvim suprotna. Ono što je on imao pred očima i uzimao kao pretpostavku je nemogućnost razdvojenih i suprotstavljenih kapitala da se usuglase oko zajedničkog interesa, pa se stoga moraju ponašati predatorski i uzajamno si ukidati mogućnost realiziranja viška vrijednosti. Uzajamno klanje konkurentskih kapitala tu se ne može promatrati kao nekakva klasična vizija konkurencije u statičnim okolnostima. No ono ne znači da se ne pretpostavlja visoka razina prilagodljivosti, fleksibilnosti kapitala, naročito s obzirom na od Marxa detektirane tendencije njegovu osamostaljenju u čisto financijskom obliku. Financijski kapital po definiciji je slobodan za različite vrste opredmećenja. Njegova sve veća moć, sloboda i mobilnost sve brže i brže ukidaju poseban inovativni privilegij i monopol. Što s jedne strane znači da se ubrzava širenje korisnosti od inovacija, ali i istovremeno sužavanje mogućnosti monopolističkih ekstraprofita čime se praktično i barem aproksimativno uvijek iznova obnavlja relevantnost dobrog dijela klasičnih pretpostavki bez kojih Marxova kritika umnogome gubi na relevantnosti.
Poduzetnička funkcija, kao izraz konstantne potrebe kapitala za nalaženjem novih, učinkovitijih oblika opredmećenja i uvećanja propuštena kroz prizmu marksističke kritike jednako uspješno stvara nove korisne vrijednosti kao što stvara i nove probleme. Ono što je pri tome važno imati u vidu da se poduzetništvo nipošto ne izdvaja iz logike kapitala kao posebnog procesa društvene proizvodnje. Poduzetništvo (ukoliko o njemu kao samostalnom fenomenu uopće možemo govoriti) ne predstavlja faktor izdvojen iz metamorfoza kapitala. Upravo suprotno – ono je sasvim u funkciji kapitala. Pri tome je uvijek bitno imati u vidu razliku u određenju značenja kapitala između Marxa i konvencionalne ekonomije (razliku između apstraktne ekonomske sile čijim se opredmećenjem javljaju svi faktori proizvodnje i kapitala kao posebnog faktora pored ostalih). Integralno promatranje poduzetništva kao posebne funkcije u službi kapitala, u skladu sa specifičnim pretpostavkama Marxove kritike, raspravu stavlja u sasvim drugačije okvire. Slijedeći Schumpeterovu logiku interes kapitala kao inertne, koncentrirane vrijednosti i poduzetništva kao njene blagotvorne primjene, oni se teže promatrati kao razdvojene i u svojoj suštini suprotstavljene. Izvori poduzetništva u tom se smislu teže promatrati u njihovoj kulturnoj, socijalnoj i etičkoj dimenziji, a da se od manje važnosti uzima njegova nužna, konkretna simbioza sa robnom strukturom i kapitalom kao svojim nužnim preduvjetima. Suprotnost između kapitalističkog i poduzetničkog interesa tako se mogu prikazati kao sukob održavanja stare i stvaranja nove vrijednosti, a ne napetost među različitim tendencijama u okvirima proizvodnje relativnog viška vrijednosti. Ideološki prikaz te suprotnosti opće je poznat i na popularnoj razini. Kapitalist je konzervativan, on je novčani rentijer i po svojoj je prirodi posvećen održanju postojećih uvjeta proizvodnje koji mu donose profit. Poduzetnik je revolucionaran, vizionar, posvećen rušenju postojećih oblika proizvodnje kako bi iz ničega stvorio dodanu vrijednost, te prisvojio trenutni ekstraprofit. Iako je te dvije strane moguće pronaći sjedinjene u istim akterima, njihova se kultura, izvori društvene moći i interesi uzimaju kao suprotstavljeni. Slične vizije o dvama vrstama kapitalista neobično su raširene i raznolike. Tako kod liberala i desnice imamo schumpeterijansku podjelu, dok kod ljevice imamo viziju socijalno odgovornih velikih igrača koji surađuju s politikom na opće dobro, ili socijalnih poduzetnika koji ispred profita stavljaju etičke ciljeve i suprotstavljenih im predatorskih poduzetnika i multinacionalnih korporacija vođenih pohlepom za uvećanjem profita.
Marksistički gledajući radi se o bespredmetnim brbljarijama. Tu se na problem gleda iz sasvim drugačijeg ugla. Dvije tendencije o kojima je riječ, progresivna i razorna, i konzervativna i inertna, tu su izraz unutarnje napetosti svojstvene samoj prirodi logike kapitala. Unutarnja napetost kapitalističkog društva subjektivira se na različite načine, djelovanjem različitih aktera. Kapitalu kao osamostaljenoj sili i vladajućem odnosu proizvodnje, ali i privatnim kapitalima kao posebnim ekonomskim fenomenima za razvoj i opstanak potrebna je i jedna i druga strana. U tom smislu ono što predstavlja poduzetnička funkcija sasvim je potrebno kapitalu kao koncentriranoj vrijednosti čije uvećanje nužno ovisi o stalnom kretanju i produktivnijim oblicima opredmećenja. Kapital uzet kao statična, na osnovu postojećih uvjeta proizvodnje opredmećena koncentracija vrijednosti, na osnovu čijeg vlasništva se izvlači profit kao svojevrsna renta svodi kapitalista na razinu bukvalnog parazita. Iz čega bi morala proizaći doslovna homogenost interesa kapitalističke klase, te bi se njihov status morao štititi posebnim političkim sredstvima kao što su sve prijašnje klase štitile svoje privilegije. Reprodukcija uvjeta izrabljivanja bila bi statična kao i sam ekonomski proces. Ne bi bilo posebnog razloga za studiranje metamorfoza kapitala i otkrivanja uvjeta proizvodnje relativnog viška vrijednosti kako bi se buržoaski poredak doveo u pitanje. Zdravorazumski bi se mogao osporiti kapitalistički privilegij. To bi se čak moglo učiniti na osnovi buržoaskih zahtjeva slobode, jednakosti i bratstva. Marxova analiza, ponovimo još jednom, uzima kapitalističko društvo kao zbiljsko, povijesno ostvarenje građanskih ideala. Razvijeni oblik buržoaskog društva kao kontradiktornu negaciju vlastite ideje. Kapital kao apstraktna, koncentrirana vrijednost i potencijal ekonomskog pokretanja društva po sebi je samo jedna strana cjelovitog poimanja kapitala. Njegova konkretna sadržina, adekvatan oblik njegovog opredmećenja ne može biti proizvoljno zakupljeni rad, materijal i sredstva proizvodnje. Inovativan način njihove kombinacije po samoj se logici kapitala postavlja kao imperativ. Sam kvantitativni rast kapitala ostvariv je jedino uz uvjet stalnog povećanja proizvodnosti, jedinog sredstva obaranja vrijednosti radne snage. U tom smislu kapitalist i poduzetnik moguće su lica u trvenju, ali su nužno lica u simbiozi.
Spekulacija o posebnim motivacijskim preduvjetima poduzetništva na liniji takve perspektive pokazuje se sasvim irelevantnom. Ili bolje: tipičnom ideološkom spekulacijom. Nebitno je teži li subjektivno kapitalist basnoslovnom bogatstvu, moći ili filantropiji. On kao vlasnik kapitala, ukoliko je vlasnik kapitala i sebe kao takvog želi održati, teži tome da održi svoj kapital. On ga mora držati u opticaju i tim procesom uvećati. Njemu kao kapitalistu, vlasniku sredstava, oblik te materijalizacije može biti od sekundarne važnosti. No kapitalu kao temeljnoj vrijednosti o čijem uvećavanju, uostalom, ovisi i sam poredak nipošto nije. Kapitalist kao poduzetnik, onaj akter koji zadovoljava poduzetničku funkciju direktno je povezan upravo sa tim oblikom materijalizacije i utoliko se o njegovom nužnom motivu uistinu ima govoriti na drugačiji način. Ali ne i neovisno od dotične svrhe; nekakvom spekulacijom o kulturnim i svjetonazorskim korijenima poduzetničkog duha i slično. Poduzetnik može biti herojski vizionar ili pohlepni skorojević, duhovni gorostas ili gola sirotinja. No ono što, htio – ne htio, mora biti, sadržaj njegove motivacije pronalazak je učinkovitog načina stavljanja kapitala u pogon, uspješne realizacije viška vrijednosti. On kao imitatorski poduzetnik može ponavljajući prokušane novine pokrenuti posao, tj. proširiti postojeći oblik proizvodnje poznatih proizvoda u prostoru u kojem to nije bilo realizirano i time osigurati realiziranje trenutne razine profita za koju je neupitno da opada ka prosječnoj društvenoj razini pošto nastupa u fazi širenja, a ne stvaranja inovacije. On može istisnuti stari oblik proizvodnje ili proširiti neki proizvod u djevičanskoj zoni do tad netaknutog i/li privilegiranog tržišta. Ili, na koncu, djelovati najproduktivnije i u skladu sa čistim određenjem svoje inovativne funkcije proizvesti/pronaći novi način uobličenja kapitala, po svojoj kvaliteti različit od postojećih, koji posredno ili neposredno razara postojeće obrasce proizvodnje. Uspješan poduzetnik u biti osigurava učinkovitost investicije, i u najboljem slučaju osigurava stvaranje nove situacije u kojoj uloženi kapital trenutno dolazi u poziciju posebne privilegije, tj. trenutnog monopola na tu inovaciju. Sa stanovišta općeg interesa kapitala takav realni monopol, sa obezvređivanjem zastarjelih investicija može izgledati kao destruktivan, ali se on na dugi rok pokazuje blagotvornim ukoliko su njegovi nužni efekti obaranje vrijednosti radne snage. Produktivan brak inertne i aktivne strane kapitala stoga u biti predstavlja preduvjet funkcionalnog održanja kapitalizma. Ukoliko se takav brak nije u stanju uspostaviti poduzetnik ne može izvršiti svoju temeljnu misiju i svrhu. Poduzetnik za razliku od rentijerskog kapitalista uistinu ne mora težiti očuvanju ili uvećanju kapitala uopće, pa čak i konkretno (očuvanju ili uvećanju svog ličnog kapitala na raspolaganju). On može biti posebno vezan za neku konkretnu svrhu koja ga zaokuplja, koja predstavlja njegovu osobnu vrijednost. No kapital je njegovo nužno sredstvo, on bez njega ne može oživjeti svoju svrhu. Ukoliko nije u stanju da tu svrhu efikasno ekonomski oživi, ako eventualne teškoće, početna odricanja, gubitke ne okrene u njihovu suprotnost njegova je svrha izgubljena. I s druge strane: društvena vrijednost njegovog posebnog interesa i svrhe koja ga zaokuplja u buržoaskim okvirima ne proizlazi iz njegova korisnog sadržaja, već je taj sadržaj koristan utoliko ukoliko je u stanju poslužiti čisto formalnoj svrsi uštede apstraktnog društveno potrebnog rada i proizvodnje viška vrijednosti.
Time smo okvirno skicirali način na koji se dosljedna marksistička teorija odnosi prema ekonomskoj dinamici, proizvodnim inovacijama i poduzetničkoj funkciji. Kako bi se ta vizija dodatno izoštrila preostaje nam još odrediti koje su granice preko kojih Marxova kritika postaje neupotrebljiva. Bez jasnog razumijevanja takvih granica ne samo da se može upasti u guranje teorija tamo gdje joj nije mjesto, već se teže prepoznaje situacija u kojoj ona postaje vrijedna. Političke granice marksizma opće su poznate i od 60-ih godina sasvim neupitne, a odnose se na iscrpljivanje revolucionarnih potencijala radničkog pokreta, političku integraciju radničke klase u okvirima predstavničke demokracije i, što je u direktnoj vezi sa konkretnim proizvodnim i ekonomskim trendovima, očite socijalne i kulturne promjene te nestanak distinktivnih klasnih karakteristika. Teorijske i praktične vratolomije nove ljevice u pokušaju održavanja antikapitalističkog političkog subjektiviteta na životu pokazale su se kao bijedna, umiruća agonija, a ne revolucionarna renesansa. Uzgredno rečeno nova je ljevica u tome postupala u potpunoj suprotnosti Marxovom strogom, trezvenom, realističnom duhu koji do određenja proletarijata kao ključnog aktera političke promjene nije došao na temelju spekulacija o revolucionarnom subjektivitetu i utopijskoj misiji, nego je radnički pokret zatekao, od njega pošao kao opipljive političke činjenice. Naše vrijeme bez ikakve dvojbe donosi specifičnu krizu države i predstavničke demokracije, kao što suvremene socijalne i ekonomske napetosti ukidaju politički mir u kojem se razvijeno buržoasko društvo našlo od zlatnih godina po Drugome ratu. U tom smislu mnogi aspekti onoga što se da razabrati kao Marxova politička teorija mogu biti od posebne koristi. No o njegovoj viziji rješenja kroz borbu za ostvarenje interesa radničke klase danas se iz više razloga ne može govoriti. Barem na stari način. No, socio-politička dimenzija problema ovdje nas ionako primarno ne interesira i sama po sebi zahtjeva posebnu analizu. U kontekstu dosadašnjeg izlaganja bitno je razabrati specifično ekonomske granice Marxove kritike.
Te je granice moguće podijeliti na vanjske i unutrašnje. One mogu biti rezultat konkretne, povijesne, praktične, prije svega političke, suspenzije logike kapitala i spontanih tendencija razvoja buržoaskog društva. Takva mogućnost nije samo teorijski neotklonjiva nego se od druge polovice 19. st. praktično ostvarila na različite, nepredvidive, ali i ništa manje pogubne načine. Efikasnim korištenjem političkih sredstava i, naročito, inovativnih tehnika moći kapital je moguće spregnuti u višu praktičnu ili ideološku svrhu. Kritika kapitala kao osamostaljene ekonomske sile koja nastaje uslijed suprotstavljenosti odnosa slobodnih privatnih vlasnika i realne integracije/organskog povezivanja/razvoja društvene proizvodnje gubi svaki smisao ukoliko zajednica na ovakav ili onakav način kapital i/li slobodne privatne vlasnike vlastite osobe stavi pod svoju komandu. Podredi ih svrhama iznad poopćenog, ravnopravnog privatnog interesa. Suprotno temeljnoj buržoaskoj paroli formalne slobode, jednakosti i bratstva. Već i rasprava o mogućem državnom kapitalizmu dobrim djelom izlazi van okvira Marxovih pretpostavki. Izvorna kritika kapitalizma kao izraza praktičnog ostvarenja buržoaskih principa, sa svim posebnim tezama koje smo prethodno izdvojili, suočena sa tumačenjem imperijalističke zbilje pokazuje se još nespretnija, beskorisnija. Potrebna je široka, kreativna interpretacija različitih marksista da bi se imperijalistički oblik fuzije političke, vojne i ekonomske/monopolističke moći izveo iz kritike čistog, u sebi kontradiktornog razvoja buržoaskog poretka ekonomske slobode u kojem se politička moć nalazi u funkciji općeg interesa privatnog vlasništva. Kako ne bi konkretno ulazili u probleme marksističke kritike imperijalizma zadržimo se na zapažanju kako je dotična krajnje sumnjiva i u svojim najboljim varijantama. Slijedeći povijesni slučaj za čije se shvaćanje Marxova kritika pokazuje još i beskorisnijom slučaj je fašizma i posebno nacional-socijalizma. Totalitarno podređivanje ekonomskih potencijala višim svrhama, uz doslovno ukidanje buržoaske slobode; izgradnja poretka u kojem je ne samo kapital i rad, već i sama ličnost podređena vrhunaravnom interesu rasne ili nacionalne zajednice – što bi o tome mogao reći jedan Marx kao strogo fokusirani kritičar buržoaskog društva? Baš ništa. To doduše uobičajeno ornu ljevicu nije spriječilo da izvrši kritiku fašizma na dosljednoj marksističkoj osnovi. Takva praksa nije se pokazala samo teorijski beskorisnom i praktično jalovom, već je proizvela brojne štetne posljedice. Zanemarivanje sitne razlike kao što je ona organske zajednice i građanskog društva, nedodirljivog privatnog vlasništva nad vlastitom osobom i totalnog ukidanja pravne sigurnosti, eksploatacije rada i upravljanja ljudskim materijalom na raspolaganju može se potkrasti jedino nekome u potpunosti ideološki zaslijepljenom (ukoliko nije riječ o bukvalnom intelektualnom debilu). Korisno je ustvrditi da onaj tko ne želi govoriti o kapitalizmu šuti o fašizmu. No to samo ukoliko je fašizam politička nepredvidiva posljedica buržoaske neodgovornosti, kapitalističke kratkovidnosti, ideologičnosti elita, destruktivne, anarhične stihijnosti nevidljive ruke i, na koncu, potencijalne iskoristivosti kapitala kao koncentrirane vrijednosti i ekonomske sile za različite svrhe (od kojih neke izlaze izvan okvira buržoske racionalnosti). Fašizam je svakako rezultat buržoaske politike i njenih neuspjeha u rješavanju kapitalističkih kontradikcija (iako je on, sasvim konkretno govoreći, možda i više rezultat slabosti i pogrešne politike radničkog pokreta – pri čemu njegova desnica i ljevica, tj. socijaldemokracija i komunisti, snose podjednaku odgovornost). No Marxova kritika kapitalizma, sasvim je očito, nema što da kaže o fašizmu i sasvim je neiskoristiva u tu svrhu. Prihvaćanje takvih granica kritike kapitalizma uz održavanje kritičke oštrice i političkog elana povijesno se pokazalo kao zadaća kojoj se realno egzistirajući marksizam, u svim svojim varijantama, pokazao nedorastao. Kako je vrijeme prolazilo sve se više zaplitao u svoje unutarnje, ideološke kontradikcije, da bi na koncu od Marxovog silnog, prodornog udara ostala bijedna, neodređena teorijska bljuvotina u službi diskreditiranih i štetnih politika. Ili možda, uz održanje svoje slobodarske misije, u službi utopijskih ideala i nekakvog sasvim dalekog, apstraktnog interesa radničke klase i (u najgorem slučaju) Čovjeka uopće. Krajnja točka razvodnjavanja i dekadencije marksizma pokušaj je korištenja kritike kapitalizma za kritiku sovjetskog poretka (uglavnom kako bi se dokazalo da u njemu postoji eksploatacija i legitimiralo njegovo rušenje na marksističkoj osnovi). U našu je svrhu potrebno – iako je dobro pitanje je li to uistinu potrebno – reći kako Marxova kritika nema što da kaže ni o tom samosvjesno antiburžoaskom poretku. Komunisti su u malo čemu uspjeli. Jedan od tih uspjeha jest da su izašli van okvira buržoaske racionalnosti (ako ne i racionalnosti uopće). Fašistički totalitarizam imao je sumanute svrhe, ali se pokazao razmjerno konzistentan u korištenim sredstvima. Socijalistička revolucija bila je pak, više manje, nekonzistentna i iracionalna u svakom smislu. Razina neobuzdane proizvoljnosti, silovanja socijalnog, ekonomskog, političkog, kulturnog realiteta dosegnuta za Staljinove vladavine teško će ikada biti nadmašena. Stoga je, pomalo ironično, konkretan slučaj realno egzistirajućeg socijalizma, njegovo održavanje i posebna logika, neoborivi praktični dokaz kako korisnost Marxove kritike kapitalizma može biti sasvim ukinuta vanjskom, političkom izmjenom povijesne zbilje. Takav je zaključak, uostalom, u bitnome konzistentan sa općenitim pretpostavkama historijskog materijalizma.
Što se kapital više nalazi u situaciji podvrgavanja vanjskim, političkim ili ideološkim svrhama, to Marxova kritika manje služi svrsi (ma kakva ona bila). Njeno mnogo značajnije ograničenje (naročito u suvremenim okolnostima gdje kapital, kako se čini, sve slobodnije diše) ono je unutrašnje. Ono koje proizlazi iz realnih, materijalnih promjena u načinu proizvodnje uz razvoj funkcionalne, otvorene dinamike buržoaskog društva. Marxova analiza (kao što smo vidjeli) takvu dinamiku pretpostavlja, no ona naglašava njene nepremostive prepreke; nužne probleme nerješive bez političke transformacije društvenih odnosa (konkretno: ukidanja kapitala kao privatnog vlasništva, tj. stavljanja društvene proizvodnje pod političku, demokratsku kontrolu). Marxova kritika pretpostavlja kako prilagođavanje robne strukture i kapitalističkih proizvodnih odnosa zasnovanih na privatnom vlasništvu povratnim efektima kvalitativnih promjenama u načinu proizvodnje ima ograničenja preko kojih ne može ići. Situacija u kojoj interesi većine društva (konkretno – radničke klase), koji se sami nalaze u neposrednijoj, transparentnijoj vezi sa razvojem proizvodnosti nađu u konfliktu sa kapitalističkim ograničenjima iskorištavanja postojećih, ali i, što je čak i važnije, progresivnog razvoja novih proizvodnih potencijala oslobođenih od besmislene diktature mrtvog rada nad živim (tj. apstraktnog rada kao vrijednosti nad konkretnim radom kao živom, praktičnom i proizvodnom djelatnošću), situacija je u kojoj socijalna revolucija postaje aktualni politički zadatak. Takva se vizija, tj. teorija na kojoj je zasnovana nalazi u neprilici ukoliko se ispostavi da kvalitativne promjene načina proizvodnje same po sebi djeluju revolucionarno i doprinose emancipatornoj transformaciji logike kapitala. Da povratni efekti na ekonomsku strukturu i njene zakonitosti, pa onda i društvene i političke odnose, spontano, prema svojim zahtjevima, modeliraju i na koncu neumitno savladavaju inertnost i konkretne otpore. I konačno, što je od presudne važnosti, da se posljedice tog procesa strukturalnog prilagođavanja pokazuju blagotvorne za konkretne učesnike u proizvodnom procesu, ali i društvo u cjelini. Što konkretno znači da razvojem buržoaskog društva učesnici u proizvodnji dobivaju sve više slobode u oblikovanju proizvodnog procesa, a njihov se živi rad zbog specifične kvalitete sve teže može reducirati na sredstvo uvećanja kapitala. Marksistička kritika gubi svaki smisao ukoliko opća potreba kapitala za uvećanjem kroz razvoj proizvodnosti u postindustrijskoj situaciji sve više ovisi o skupom, kreativnom, živom radu, a ne o integriranju jeftinog, prostog, zamjenjivog rada u sustav čija učinkovitost biva maksimizirana nametanjem mašinske logike.[25] Organski sastav kapitala time se mijenja pošto sredstva za proizvodnju postaju relativno jeftinija, a konkretan kreativni rad skuplji (ako ne i kao jedinstveni monopol svog vlasnika u potpunosti izvan kalkulacija o apstraktnom društveno potrebnom radu). Neslućeni razvoj opće produktivnosti kapitalu omogućuje lakše uvećanje i kvantitativni ekonomski rast, ali je i status/kvalitet rada drastično izmijenjen pa svo isticanje relativnog osiromašenja i eksploatacije postaju irelevantne, bespredmetne. U tom smislu od presudne je važnosti imati na umu kako Marxovu kritiku u biti (barem čisto teorijski) ne ugrožava činjenica da radnici rade apsolutno manje ili lakše, a pri tome mogu prisvojiti više korisnog bogatstva. Činjenica da radnik u fabrici radi manje nego neki autarkični, izolirani seljak uz pretpostavku istih potreba ili da može zadovoljiti više različitih potreba sa istim (čisto kvantitativno uzetim) radom ne ukida eksploataciju i konkretno robovanje proletera od njega otuđenom proizvodnom procesu i uvećanju kapitala. Pošto se u konkretnom radu gologuzi čobanin, krajnje siromašan u svojim potrebama i mogućnostima njihova zadovoljavanja, u pravilu osjeća slobodnije, kreativnije, a predmetna korisnost njegove djelatnosti (sami uvjeti njegove egzistencije) ne ovisi o nekakvoj čudnoj potrebi proizvodnje viška vrijednosti. Marxova kritika kapitalizma gubi svoju unutarnju racionalnost ukoliko se ispostavlja da maksimiziranje učinkovitosti konkretnog, korisnog procesa proizvodnje zahtjeva prepuštanje sve veće kontrole individualnim proizvođačima (kao privatnim vlasnicima svojih radnih potencijala), a kapital se bez većih otpora pokorava takvoj tendenciji. Klasična eksploatacija (kao proizvodnja relativnog viška vrijednosti) takvim promjenama, naravno, ne bi bila ukinuta, ali bi njena važnost morala biti potisnuta u drugi plan. Jer ako aktualne tendencije ukazuju na produktivno ovladavanje proizvodnjom u okvirima privatnog vlasništva onda se moć kapitala sama od sebe osipa, a njegovo kolektivno prisvajanje postaje nepotrebno. Konkretni problemi koji ostaju tada se u biti moraju rješavati korištenjem drugačijih teorijskih vizija. Tu se za sada moramo zaustaviti. U slijedećem ćemo dijelu konkretnijom skicom suvremenih promjena u načinu proizvodnje vidjeti čemu nam kritika kapitala kao samosvrhovite, koncentrirane vrijednosti, društvenog odnosa i osamostaljene ekonomske sile još može poslužiti. Naročito s obzirom na raspravu o značenju i realnoj koristi poduzetništva u suvremenim okvirima.
Kad saberemo do sada izrečeno čini se neupitnim da Marxova i Schumpeterova teorija, svaka na svoj način, presudan naglasak stavljaju na kvalitativne promjene u načinu proizvodnje kao tajni ekonomske dinamike i razvoja. Obje teorije naglašavaju usku vezu tih promjena i društvenih odnosa, politike, kulture i, na koncu, znanosti i filozofije. I jedna i druga ekonomsku revoluciju, najopćenitije određenu kao inventivno korištenje/opredmećenje kapitala (što se u marksističkoj varijanti na neki način pretpostavlja, a schumpeterijanskoj određuje kao izraz poduzetničke aktivnosti) uzimaju motorom takve dinamike. Konkretne socijalne i ekonomske teškoće što proizlaze iz takve dinamike (obezvređenje na starim osnovama opredmećenih vrijednosti, ukidanje korisnosti prethodno upotrebljavanih proizvodnih faktora uz promjenu njihovog traženog kvaliteta i vrijednosti, općenito tegobno prilagođavanje inertne ekonomske strukture nužnim promjenama i slično) Marxova teorija interpretira pesimistično kao dokaz povijesne prevaziđenosti i disfunkcionalnosti kapitalizma, dok ih Schumpeter shvaća optimistično kao proces kreativne destrukcije i regeneracije buržoaskog poretka (koji na koncu uslijed svoje spektakularne uspješnosti ukida vlastite pretpostavke). No, ponovimo još jednom: i jedna i druga teorija ne vide mogućnost razvoja bogatstva bez ciljanog razvoja proizvodnosti; razvoj proizvodnosti bez revolucija u načinu proizvodnje; revolucije u načinu proizvodnje bez energičnog odbacivanja starih, neučinkovitih metoda i sredstava.
U suvremenim okolnostima radikalnih tehnoloških promjena sa nesagledivim, već prisutnim, efektima na ekonomiju, društvo i kulturu takve se teze mogu učiniti banalnima. Gotovo samorazumljivima. U okvirima prevladavajućeg političkog i ekonomskog diskursa, posebno s obzirom na glavne trendove u razumijevanju ekonomskih i političkih problema kroz dvadeseto stoljeće, one su daleko od toga. Rađanje specijalizirane, matematizirajuće ekonomske znanosti u okvirima neoklasične teorije značilo je skretanje pozornosti sa širih spekulacija o izvorima bogatstva naroda ili supstanciji vrijednosti na formalno rekonstruiranje tržišne racionalnosti, izgradnju konzistentnih, apstraktnih modela kojima se kontingentno ponašanje individualnih aktera može svesti na bitno, kvantificirati, propustiti kroz nekoliko formula i time egzaktno objasniti. Takav spoznajno limitiran, prije stotinjak godina sasvim razumljiv, scijentistički otklon od političke ekonomije može se uzeti kao trenutak stvaranja ekonomike kao stroge znanosti (sa svom korišću i štetom koje, više-manje, dijeli sa ostalim redukcionističkim, pozitivnim znanostima). Transformacija političke ekonomije, koja je poseban ekonomski fenomen nastojala promatrati u njegovom odnosu sa socijalnom, političkom i tehnološkom okolinom, u strogu, matematizirajuću ekonomiku morala je značiti ispuštanje dobrog dijela nepodobnih pitanja, kao i dogmatsko prihvaćanje nužnih pretpostavki kao preduvjeta važenja apstraktnih kalkulacija. Takve trendove uvelike je omogućila i marginalistička revolucija na čijem je osnovu mnogo biti izvršeno kvantificiranje tržišnih preferencija, izgradnja apstraktnih modela optimalne iskoristivosti raspoloživih proizvodnih faktora i spekulacija o silnicama koje ekonomiju guraju ili odvlače od takvog ideala. U tom smislu otvoreno je široko polje stručnog rada specijaliziranih ekonomista u skladu sa uspostavljenim metodološkim normama. Takvo istraživanje u drugi je plan, ili čak i izvan sfere stručnog interesa, bacilo razmatranje uzroka i posljedica kvalitativnih promjena u načinu proizvodnje na obilježja ekonomskih odnosa i ekonomsku strukturu uopće.
Schumpeterova teorija pojavila se stoga kao iznimka. Sa svojom je širom, integralnom perspektivnom, uz odlučno odbacivanje klasičnih pretpostavki i redukcionističkih metoda istraživanja odstupala od glavnih trendova svog vremena. Neoklasična teorija izvršila je metodološku revoluciju, opovrgnula stare teorije vrijednosti, ali je na životu ostavila njene centralne dogme. Metafizičke pretpostavke o ljudskoj prirodi i psihologiji, savršenu konkurenciju, nevidljivu ruku i tržište kao nepogrešiv mehanizam (koji iz funkcionalnog balansa izbacuju tek vanjski poremećaji stavljeni izvan interesa specijalizirane ekonomske znanosti). Pa su onda ključna pitanja ona što preciznijeg otkrivanja zakona tržišnog mehanizma i pronalaženja načina praktičnog približavanja njegovom idealu. Osiguranje uvjeta tržišne slobode i jednakosti, uz otklanjanje vanekonomskih smetnji po takvoj se logici pokazalo kao put ostvarenja optimalne iskoristivosti sistema koja se poklapa sa najvećim mogućim interesom pojedinih aktera. Schumpeterova teorija stajala je izvan takve logike. Skretanjem pogleda sa idealnih modela na realno društvo i povijest njegova je teorija ukazala kako tajna iznimnog kapitalističkog rasta ne leži u kompetitivnom tržištu sačinjenom od slobodnih, jednakih, savršeno racionalnih aktera, već u realizaciji proizvodnih inovacija od strane iznimnih pojedinaca. Inovacija pretpostavlja razliku, a ne jednakost na tržištu. Njena je posljedica ustoličenje monopola, a ne usavršavanje konkurencije. Primjena inovacije nasilno razara uspostavljenu ravnotežu, neposredno udara na interese većine aktera, da bi se tek po prilagođavanju promjenama pokazala blagotvornom. Inovacija u biti djeluje suprotno od klasičnih, liberalnih pretpostavki. Kao takva se pokazuje revolucionarnom pošto doprinosi razvoju opće društvene proizvodnosti, marksistički rečeno: razvoju društvenih proizvodnih snaga. Efekti razvoja trgovine, podjele rada, širenja tržišta, iskorjenjivanja ekonomski neproduktivne potrošnje po sebi su krajnje limitirani bez kvalitativne promjene u načinu proizvodnje sa kojom se opća učinkovitost društvene proizvodnje podiže na novu razinu. Što će reći: nije egalitarizam i sloboda tržišta, nego stalna promjena u proizvodnom procesu, kreativna destrukcija, pokretač uspješne kapitalističke ekonomije.
Razumljivo je zbog čega neoklasična ekonomika nije u stanju dosljedno usvojiti krajnje posljedice takvih teza. Udžbenici ekonomije i danas su, kao što je poznato, posvećeni izučavanju slobodnog tržišta kao suštine i pokretača privrednog razvoja. Inertnost starih struktura znanja, naročito ukoliko se poklapaju sa dominantnim društvenim interesima i u stanju su razmjerno uvjerljivo osmisliti procese u okolini teško su salomljivi. Što se stari oblici mišljenja očitije počinju pokazivati mutavima u komunikaciji sa okolinom to njihova ideološka, tehnička i spoznajna funkcionalnost sve više biva dovedena u pitanje. Po toj se logici kroz dvadeseto stoljeće vršila revizija i prilagođavanje ekonomske teorije. Za našu je svrhu najvažnije primijetiti kako se schumpeterijanska vizija o presudnom značaju proizvodnih revolucija, kreativne destrukcije i poduzetništva u dominantni ekonomski diskurs integrirala tek sa približavanjem kraja 20. stoljeća. To se integriranje uglavnom izvršilo uz održavanje na životu starih liberalnih dogmi o tržištu kao nepogrešivom mehanizmu, prirodnoj blagotvornosti konkurencije i savršeno utilitarnoj motivaciji ekonomskih aktera. O tome smo već nešto i natuknuli, a govoriti ćemo i u nastavku.
Prije toga potrebno se kratko, možda i površno, ali za našu svrhu dostatno, osvrnuti na drugu veliku granu ekonomske misli 20. stoljeća, koja je izvršila nemjerljivo veći povijesni i znanstveni utjecaj – kejnzijanski intervencionizam. Ta doktrina po svojoj je prirodi morala biti sasvim nesklona stavljanju revolucija u načinu proizvodnje u središte svog interesa. U okolnostima velike gospodarske krize (koja je zorno pokazala koliko su bezvrijedna fantaziranja o samoregulirajućoj prirodi tržišnog mehanizma i optimalnoj iskoristivosti proizvodnih kapaciteta kao rezultata laissez fairea) ekonomika je morala pronaći alternativu (ili barem makroekonomsku nadopunu) neoklasičnim teorijama. Inovativna i jedinstveno utjecajna teorija J. M. Keynesa u tom se kontekstu pojavila kao osnova novih trendova državne intervencije s ciljem otklanjanja tržišnih anomalija, uz strateško usmjeravanje nacionalne privrede. Popularan je Keynesov odgovor na liberalnu kuknjavu oko dugoročnih poremećaja koji proizlaze iz petljanja u tržišne zakone
– onaj da smo na dugi rok svi ionako mrtvi. I iako bi bilo pogrešno pretpostaviti kako dotični gospodin nije mislio o dalekoj budućnosti (s obzirom da je spekulirao o konkretnim ekonomskim izgledima budućih stoljeća – nešto čega se kod navodnog utopiste Marxa ne nalazi niti u tragovima) teško je otkloniti dojam o iznimno uskoj vezi njegova slavnog teorijskog doprinosa i aktualnih problema na koje je tražio odgovor. Velika je kriza u svojoj silini i domašaju otkrila kako je najhitniji ekonomski problem zapuštenost proizvodnih kapaciteta prepuštenih slobodno tržišnoj stihiji. Pokazala je kako gospodarska regeneracija i novi uzlet bez ciljane intervencije mora biti spor i neizvjestan. Kao realna mogućnost pokazalo se uspostavljanje nove tržišne ravnoteže na nižoj razini ekonomske aktivnosti unatoč postojanju neiskorištenih kapaciteta. U takvoj situaciji političko rješenje problema nadavalo se očito čak i bez Keynesove mudrosti. Ona se ipak pokazala teorijskom podlogom od tada dominantne polit-ekonomske prakse za koju se ni dan danas ne može reći da je završena – naročito s obzirom na silne bailoute i quantitative easinge.
O čemu se radi opće je poznato: država neposrednim fiskalnim izdacima proizvodi efektivnu potražnju i pokreće investicijski ciklus – upošljava nezaposlene proizvodne faktore; kako bi se financirala, i inače povećala dostupnost kapitala, okreće štamparske prese do usijanja; obrazuje javne regulatorne institucije i nastoji usmjeravati privredu u skladu sa općenitim interesima; osigurava minimalnu razinu socijalne zaštite kao bi ublažila za samu ekonomiju štetne posljedice socijalne nesigurnosti. Ukoliko se pokaže da ekonomija odlazi u drugu krajnost, pokazuje znakove pregrijavanja, pretjerane aktivnosti i inflacija prijeti da iskoči iz tračnica primjerno obrazovani kejnzijanci (kao kakvi liječnici narodne privrede) primjenjuju obrnutu terapiju i stanje vraćaju ka ciljanom ekonomskom optimumu. Ekonomske zakonitosti tako se promatrane iz ptičje perspektive pokazuju bitno drugačijima od klasično pretpostavljenih, a načini postizanja maksimalne učinkovitosti privrede više se ne prepuštaju slobodnim tržišnim akterima nego postaju zadaća ekonomske politike.
Takva nova perspektiva, metodološki gledano, stremi dodatnom sužavanju i specijaliziranju ekonomskog znanja. Iako je istina da spoznaju proširuje na jednu prethodno zanemarenu razinu njome se teorija do kraja postručnjava. Ako je sa neoklasičnom revolucijom ekonomija postala stroga znanost, onda je od kejnzijanske ona postala i konkretna profesija. Matematizirajuća, strogo kvantitativna metodologija primijenjena u makroekonomskim okvirima rezultate istraživanja čini sve apstraktnijima i apstraktnijima. Sve ih više udaljava od realne, empirijske proizvodnje sa njenim svojim specifičnim, kvalitativnim karakteristikama. Ekonomijom se bave stručnjaci čiji se zadatak više ne sastoji jedino u otkrivanju tržišnih zakona, negoli prije u učinkovitoj manipulaciji istima. Davanjem što pouzdanijih uputa za vođenje učinkovite ekonomske politike na nacionalnoj razini. Fascinantni rezultati poslijeratne primjene kejnzijanskih uputa (ili da kažemo, u skladu sa mudrom neoliberalnom opaskom – rezultati za koje se činilo da su njen rezultat) proizveli su uvjerenje po kojem je otkrivena tajna trajnog ekonomskog rasta i progresivnog širenja općeg blagostanja na opći interes svih učesnika. Tajna je bila institucionalno upravljanje makroekonomskim procesima na osnovi egzaktnih, pouzdanih metoda u posjedu školovanih ekonomista. Postojanost takve naivne, slatke iluzije bila je, naravno, ograničena. Zlatno doba trajalo je niti tridesetak godina. Nedodirljivost kejnzijanske paradigme oborena je, kako se čini, konkretnim problemom na koji nije znala odgovoriti – stagflacijom 70-ih godina. Zajedničko pojavljivanje i održavanje općeg rasta cijena i opadanja ekonomske aktivnosti u času je uvažene kajnzijanske autoritete učinila beskorisnima, a vladajuću ekonomsku teoriju dovelo u pitanje jednako radikalno kao što je velika ekonomska kriza u pitanje dovela onu neoklasičnu. Iz dotične krize proizašao je rast popularnosti monetarizma i, općenito, onoga što se danas popularno imenuje neoliberalnom doktrinom. U tom je smislu neobično bitno razumjeti jednu specifičnu razliku stare kejnzijanske i nove neoliberalne paradigme. Značenje i smisao kejnzijanske doktrine bio je neobično precizno definiran. Radi se o teoriji koja nije težila objašnjenju svojih pretpostavki i okoline, ali je zato svoju funkciju prilično jasno odredila. Konkretna namjena, konkretni problemi, konkretne metode, konkretna uputstva, konkretni ishodi. I iako se, jasno, nikada ne može otkloniti dvojba o tome što to prave metode u biti jesu i kakva je njihova ispravna primjena u praktičnim okolnostima, takva stroga, znanstvenjačka usmjerenost kejnzijanizma činila ga je posebno podobnim za opovrgavanje. U trenutku kada njegova primjena ne donosi očekivane opipljive, kratkoročne efekte on malo toga ima za reći u svoju obranu.[26]
Neoliberalne doktrine su po svojoj prirodi sasvim različite. Ni dan danas, kada je taj termin raširen preko svakih granica, gotovo je nemoguće neprijeporno odrediti suštinu neoliberalizma. Čini se kako je sam termin neoliberalizam uvijek potrebno držati u navodnicima. Takvo stanje teško da je rezultat opće neupućenosti ili neznanja. Prije se radi o neodređenoj prirodi samog fenomena. Moguće je analizirati Hayekovu teoriju, skicirati obilježja Friedmanove ili čak rekonstruirati različite teorijske pretpostavke konkretnih neoliberalnih politika (Thatcherice, Regana i slično). No neoliberalizam je uvijek i nešto više, ali i nešto manje od toga. U teorijskom i političkom smislu neoliberalizam je najlakše odrediti negativno – kao ono što nije. Samim se time njegovo diskreditiranje pokazuje problematičnim. Posebno na osnovi konkretnih empirijskih problema za koje je teže neprijeporno dokazati kako proizlaze upravo iz neoliberalne prakse. Njegova se obećanja ionako tiču dugoročnih učinaka. Ono što je u tom smislu bitno očita je istina da se samim time najbolje potvrđuje upitna učinkovitost različitih neoliberalnih rješenja. Neoliberalna doktrina nije jasno određena (kao što misle mnogi ljevičari u svom svođenju iste na izraz zavjere bogataša). Njen glavni problem prije se sastoji u neodređenosti, negoli u krutosti. U stalnom, nerijetko bezglavnom i nerefleksivnom, traženju uvjerljivih teorijskih objašnjenja i učinkovite ekonomske prakse. Traganje neoliberalizma za samim sobom pokazuje kao najočitiji dokaz kako u zadnjih nekoliko desetljeća ta doktrina nije uspjela potvrditi svoju legitimnost i osigurati dominaciju. Što god značio neoliberalizam faktično nije uspio pronaći jasne, neupitno učinkovite metode rješavanja ekonomskih problema na dnevnom redu kao što je to kejnzijanizam bio u stanju za vrijeme svoje vladavine. Ekonomska kriza iz 2008. pokazala je kako primjena neoliberalnih naputaka osim nepouzdanih rješenja, gotovo sigurno, donosi i nešto pouzdaniju destrukciju.
No vratimo se za čas korak unatrag: neprijateljstvu kejnzijanizma i dinamičnog razumijevanja ekonomskog razvoja po schumpeterovskoj ili marksističkoj liniji. S obzirom da je suština konkretnih problema s kojim se kejnzijanska doktrina hvata u koštac prije svega iracionalno zapuštanje dostupnih proizvodnih kapaciteta ona je po svojoj prirodi nesklona kreativnoj destrukciji i ekonomskim revolucijama. Intervencionističke doktrine pogrešno bi bilo proglasiti nužnim saveznicima starih oblika proizvodnje. Sasvim je moguće da tržišno neangažirani proizvodni kapaciteti nisu zastarjeli već naprosto iracionalno zapušteni, a njihovo ciljano stavljanje u pogon nema zbog čega štetiti mogućim kvalitativnim promjenama u proizvodnji. Također je moguće da racionalizacija upravljanja ekonomijom i fokusirano strateško usmjeravanje javnih investicija otvori mogućnosti proizvodnih inovacija (pa i preduvjeti informatičke revolucije nisu nastali po garažama propalih studenata, već u vladinim institucijama). Unatoč tome nemoguće je previdjeti kako kejnzijanska doktrina: a) teorijski (ograničena vlastitom namjenom i metodologijom) ostaje slijepa i nezainteresirana za kvalitativne promjene u proizvodnji; b) praktično može pogodovati konzervativnim politikama koje će progresivni rastproizvodnosti žrtvovati optimalnom zadovoljenju postojećih potreba i interesa. Umjesto promjene i revolucije kejnzijanska doktrina prirodno preferira funkcionalnu evoluciju i kontinuitet. Umjesto poremećaja i žrtvovanja trenutnih interesa budućem rastu ona teži odmjerenom općem interesu i stabilnosti. Njen konzervativizam ne proizlazi iz neke konkretne ideološke tendencioznosti (ili barem ne nužno) već iz njene ograničene namjene, ali i suženog, specijalističkog fokusa na samo jednu dimenziju složenog ekonomskog fenomena. Ne radi se o tome u što neki kejnzijanski ekonomist želi ili vjeruje već se radi o tome što govore mjerljivi makroekonomski pokazatelji, brojke i proračuni. A brojke i proračuni po svojoj su reduciranoj, kvantitativnoj prirodi nesenzibilni na kvalitativne promjene u načinu proizvodnje. U praksi se pokazalo kako konkretna povijesna situacija u kojoj postoji mnogo tržišno neiskorištenih ekonomskih potencijala (inače samih proizvedenih ostvarenim inovacijama) predstavlja pogodnu okolnost za korisnu primjenu kejnzijanskih makroekonomskih naputaka. Tim više ukoliko vanekonomski faktori, kao što je na primjer svjetski rat, raščiste teren i otvore dodatne mogućnosti produktivnog angažiranja raspoloživih faktora proizvodnje pod okolnostima postojećih, ali do kraja nerealiziranih, uvjeta. U tom smislu je moguće promatrati čak i recentni uspjeh kineskog državnog kapitalizma u kojem planska intervencija igra veliku ulogu. Globalni neoliberalni trend Kini je omogućio lagan pristup stranim tržištima, veću dostupnost investicijskog kapitala i lakši transfer znanja i tehnologije. Liberali stoga održanje državne kontrole nad ekonomijom u Kini smatraju običnom smetnjom, iracionalnim zaostatkom prošlih vremena. Pri tome uglavnom previđaju kako okolnosti primjene starih proizvodnih inovacija u prethodno od njih netaknutom području, dakle mogućnost jednostavnog produktivnog angažiranja nedovoljno iskorištenih kapaciteta, uvijek pogoduje stvarnoj racionalnosti i najkrućeg intervencionizma. Problemi jasno nastaju kada mogućnosti produktivnog iskorištavanja faktora proizvodnje primjenom gotovih znanja, tehnologija, metoda ili njihovim funkcionalnim usavršavanjem dosegnu svoje granice. Tada nastaju ozbiljni problemi. No to je ionako problem koji se pojavljuje na dugi rok na koji smo svi ionako mrtvi.
S obzirom da se ta granica razvoja u okvirima postojećih proizvodnih mogućnosti do 70-ih godina, barem u razvijenom svijetu, neupitno počela pokazivati, morale su se javljati i naznake strukturalne krize. Jasno je kako je razdoblje poratnog buma, naročito na Zapadu, bilo obilježeno nebrojenim proizvodnim i upotrebnim inovacijama. No njihova mogućnost direktno je proizlazila iz razrade/iskorištavanja postojećih proizvodnih mogućnosti. Radilo se o guranju potencijala oslobođenih drugom industrijskom revolucijom do krajnjih granica. Golemi razvoj proizvodnosti u postojećim okvirima omogućio je postojani rast profitne stope i realno podizanje standarda, dok je stroga regulacija obuzdavala nepredvidive, potencijalno destruktivne posljedice tržišnih kolebanja. Dosezanje realnih granica razvoja produktivnosti u postojećim okvirima i sve jasnije očitovanje negativnih efekata regulacije na ekonomsku, ali i čisto proizvodnu efikasnost staru su paradigmu osudili na propast. Ostalo je jedino pitanje na koji način će njeno rušenje biti izvršeno i kakva će biti alternativa. Od svih mogućih alternativa najprivlačnijom se, očito, pokazao mnogoznačan, fleksibilan, sofistički neoliberalni trend. Slabost stare paradigme i izostanak pametnije političke i teorijske alternative od ideja opće deregulacije, poticanja privatne inicijative kao jedinog načina otklanjanja ekonomskog parazitizma, poboljšanja produktivnosti investicija i poduzetničkog revolucionariziranja proizvodnje učinilo je materijalnu silu. Istom je trendu doprinosilo otvaranje svjetskog tržišta, izvlačenja ekonomske aktivnosti iz uskih nacionalnih granica kao razumljivog načina povećanja opće produktivnosti i poticanja gospodarskog rasta. U naše je vrijeme prilično popularno neoliberalna rješenja grditi na pasja kola bez priznavanja neupitne racionalnosti dobrog dijela njene kritike starog režima. Razbijanje nacionalnih okova privređivanja, blagotvornost ekonomske globalizacije sa enormnim učincima transfera tehnologije i produktivnije upotrebe kapitala u nerazvijenim područjima u pitanje mogu dovesti jedino tendenciozne budale. Eventualne štetne posljedice neodgovornih spekulativnih investicija i uzdizanje moći transnacionalnog kapitala iznad političke kontrole nisu problemi ekonomske globalizacije, nego njenog tržišnog oblika. Isto se odnosi i na intenziviranje eksploatacije rada u nerazvijenim zemljama. Uz opasku kako su za održanje uvjeta ultraeksploatacije jednako odgovorni neoliberalizam, kao i vanekonomski antiliberalni faktori (kao što je recimo održanje diktature komunističke partije u Kini isl.) s kojima se kapital, jasno, bez ideoloških predrasuda dobro sporazumijeva. S druge strane ugrožavanje interesa razvijenih zemalja, pa onda i povijesno izboreni status blagostanja njihove populacije, ne razara samo kapitalistička zavjera, već je isti ugrožen samim racionalnim i emancipatornim jezgrom globalizacije. Razvijene buržoaske nacije u naše se vrijeme na ponešto neočekivan način dovode pred svršen čin kapitulacije i odricanja od svojih posebnih privilegija. Racionalizacija golemih javnih izdataka ne predstavlja naprosto objavu klasnog rata, već je također i trezveno iznošenje zahtjeva za čistim računima. Iz čega jedino može proizaći novo, praktično postavljanje pitanja što uopće čisti računi znače. Također, a to je za našu stvar i bitno, konačno uvažavanje presudne važnosti revolucija u načinu proizvodnje kao suštini ekonomskog razvoja od strane buržoaskog ekonomskog mainstreama, pa makar se javilo u ideologiziranom, tržišno fetišističkom obliku, bez daljnjega je veliki korak naprijed.
Time smo okvirno izložili praktične i teorijske okolnosti koje su kroz 20. stoljeće ograničavale dostojno uvažavanje značaja dinamičnih promjena u načinu proizvodnje i konačne razloge zbog kojih se u zadnjih nekoliko desetljeća perspektiva radikalno okreće. Sada nam slijedi hvatanje u koštac sa suvremenim trendovima i dvojbama po tom pitanju o kojima ovisi konačni sud o poduzetničkoj funkciji i njenim vezama sa blagotvornim razvojem opće proizvodnosti. No prije toga moramo se osvrnuti na jednu sitnicu koju smo u izlaganju namjerno preskočili – naime realno egzistirajući socijalizam. To pitanje sasvim je neizbježno ne samo s obzirom da je njegovo izlaganje prigodan dodatak analizi Marxove kritike kapitalizma iz prethodnog dijela, već i zbog toga što je sudbina realnog socijalizma uvelike odredila razvoj samog buržoaskog društva u 20. stoljeću. I, za našu svrhu posebno relevantno, na svoj način doprinijela buržoaskoj neoliberalnoj renesansi sa svim svojim dobrim i lošim stranama.[27]
Krajem 1917. godine, na vrhuncu Prvog svjetskog rata, svijet je potresao jedinstven povijesni događaj. Bila je to Oktobarska revolucija po kojoj je radikalno krilo ruske socijaldemokratske partije preuzelo vlast u zemlji i oglasilo početak svjetske socijalističke revolucije – kraj kapitalističkog poretka. Povijest je pokazala kako iz te iskre nije buknuo plamen koji će progutati diktaturu kapitala i svijet odvesti u svijetlu budućnost, ali je zato zapaljen požar kojih je slijedećih sedamdesetak godina uglavnom donosio štetu. Od takve uprošćene, naknadne pameti, jasno nema velike koristi. Potrebno je stvar razmotriti izbliza i bez tipičnih predrasuda. Boljševičko krilo ruske socijaldemokracije predstavljalo je jednu od agilnijih i inovativnijih frakcija druge, Socijalističke internacionale. Druga internacionala bila je zasnovana na pravovjernim marksističkim dogmama, te je na prijelomu stoljeća sve teže i teže usaglašavala svoju revolucionarnu teoriju i političku praksu. Tim se specifičnim problemima nećemo zamarati s obzirom na njihovo praktično razrješenje (gotovo) jednoglasnom podrškom velikom imperijalističkom ratu od strane vođa internacionalnog proletarijata. Kažem gotovo jednoglasnom pošto dvije partije nisu prihvatile poguban, no sasvim razumljiv, oportunistički kurs. Poimence: Ruska i Srpska. Boljševička frakcija ruske partije bila je razmjerno dobro organizirana, te je obilovala političkim i intelektualnim talentom svojih viđenijih članova. Za razliku od zapadne, socijaldemokracija u ruskim je crnim, reakcionarnim okolnostima morala održavati opipljiv revolucionarni žar. S druge strane: strogo marksističko obrazovanje razdvajalo ju je od ostalih progresivnih političkih grupa sa polovično artikuliranim programom i nejasnim ciljevima. Ta kombinacija politički se pokazala izrazito eksplozivnom.
Revolucionarno preuzimanje vlasti u Rusiji sa isticanjem socijalističkog programa iz ortodoksno marksističke perspektive bio je sasvim sumanut čin. Jedini problem bio je u tome što je ortodoksni marksizam Druge internacionale od objave rata bio i službeno mrtav. Boljševička revolucija, što velika većina budućih interpretacija iz ovog ili onog razloga uporno previđa, nije bila posebno radikalan događaj s obzirom na političke okolnosti u kojima se odvijala. Marksističko pravovjerje imalo je stotine dobrih razloga zbog kojih je takav čin bio nedopustiv. O buržoaskoj politici da niti ne govorimo.
No zar su svjetski rat ili njime stvoreno izvanredno stanje u Rusiji bio išta dopustiviji? A opet su službeni marksizam i buržoaski demokrati podržali rat i aktivno doprinijeli stvaranju političkog kaosa i destrukcije. Lenjinova revolucija bila je konkretan politički odgovor na destruktivne posljedice buržoaske politike i propast Druge internacionale. Svjetski je proletarijat u tim dramatičnim povijesnim trenucima, po boljševičkoj viziji, trebalo potaknuti da oružje okrene kući, organizira se i političkom akcijom ostvari provođenje socijalističkog programa na svjetskoj razini. Što se vidjelo kako jedini neupitno učinkovit način prevencije budućih katastrofa. Sovjetska vlast ustoličena je kao organ svjetske revolucije, a ne nacionalni politički eksperiment. To je valjda i razlog zbog kojeg je svijet ostao toliko potresen.
Kako se dakle u praksi odvijala svjetska revolucija? Zanemarimo za čas specifično političke probleme rane sovjetske vladavine (koji su svakako od velike važnosti, ali za našu stvar nisu presudni). Ekonomski gledano boljševička elita mučila se sa primjenom svog marksističkog obrazovanja na konkretne okolnosti i probleme koje je zatekla po preuzimanju vlasti. Kada kažem mučila, mislim nastojala kreativnom interpretacijom pronaći najučinkovitija rješenja konkretnih problema. Takozvani ratni komunizam, što će reći proizvoljna diktatura nad privredom od strane vlasti, kao prolazna mjera u okolnostima građanskog rata na trenutak se činio podoban i za mirnodopsku ekonomiju tranzicijskog perioda. Takve iluzije brzo su i temeljito odbačene čim se ispostavilo koliko pogubno guše privredu. Uspostavljena je nova ekonomska politika kao liberalizacija sitne, posebno poljoprivredne, proizvodnje uz zadržavanje kontrole nad krupnom industrijom. Time je otvoren prostor za procvat ekonomske polemike i političke borbe u Sovjetskom savezu 20-ih godina. Teorijska razina Buharina, Preobraženskog, Lenjina i Trockog bila je prilično napredna, naročito ako se u obzir uzme činjenica da se radilo o političarima i revolucionarima, a ne profesionalnim ekonomistima i političkim teoretičarima. Usporedi li se ekonomska polemika oko politike razvoja sovjetske privrede sa tretiranjem ekonomskih problema od strane buržoaskih vlada tog vremena sasvim je neupitna sofisticiranija, naprednija razina diskusije od strane boljševičkih vlastodržaca. Budući razvoj ekonomske politike socijalističkih režima, proizašao iz Staljinove druge revolucije, ne skriva samo neizvjesnost i otvorenost ranog boljševičkog režima, već i njegovu teorijsku naprednost. Slična promjena, strahovita dekadencija sovjetskog projekta, na sličan se način odigrala i u kulturnoj, intelektualnoj i drugim sferama.
Rani su boljševici pretpostavljali kako je razvoj proizvodnih snaga i revolucionarno unapređenje proizvodnosti rada temeljni uvjet održanja i legitimnosti socijalizma. Ostvarenje takvog cilja smatrano je, dosljedno marksistički, apsolutno nemogućim u autarkičnim uvjetima nacionalne ekonomije, posebno ako je riječ o ekonomiji na nerazvijenoj predmodernoj razini. Njihov je problem bio da je ruska ekonomija bila upravo takva. To ih je stavljalo u sasvim nezavidnu situaciju. Trebalo je prihvatiti realnu racionalnost kapitalističkih proizvodnih odnosa i tržišta s obzirom na materijalna obilježja ruske privrede (čemu je bila posebno sklona desnica sa Buharinom kao predvodnikom, sa Lenjinovim, ali i simpatijama većine društva). Druga opcija je bila politika ciljanih investicija u suvremenu tehnologiju (dakle – industriju) kao preduvjeta izmjene i povećanja proizvodnosti u okvirima neupitno predominantne poljoprivredne proizvodnje (ljevičarska opcija teorijski artikulirana od strane Preobraženskog, sa Trockim kao najvažnijim političkim protagonistom koja je razvoj sovjetske privrede promatrala iz globalne perspektive). I jedna i druga strana u tom velikom sukobu 20-ih godina bila je realistična, neprijateljski nastrojena prema političkom silovanju ekonomije. Njihov problem prije je bio sasvim suprotan – uslijed pridavanja prevelike važnosti ekonomskom fenomenu u potpuno su zanemarili važnost onog političkog što su na koncu po Staljinovoj političkoj inovaciji i preuzimanju vlasti svi od reda platili glavom.
Rane boljševičke vizije političke ekonomije socijalizma bile su otvorene i suvremene (u mnogim aspektima superiorne vladajućim buržoaskim vizijama). Praktični problemi s kojima su se suočavale bili su neopisivo teški, naročito s obzirom na megalomanske svrhe socijalističkog preobražaja. No to je i razlog zbog kojeg je šira politička vizija povezana sa različitim razlikama u ekonomskoj teoriji morala varirati – od pomirljivog socijalizma u jednoj zemlji preko poticanja sitnih proizvođača na bogaćenje do svjetske revolucije osigurane prvobitnom socijalističkom akumulacijom i inovativnim izmjenama načina proizvodnje. Sovjetska ekonomija dvadesetih godina bila je na koljenima, na dnu, do grla u govnima. To je svima bilo jasno. No sasvim je neupitno da se razmjerno kvalitetno radilo na pronalasku što učinkovitijih rješenja, i da se (posebno s obzirom na politički entuzijazam) činilo kako su potencijali golemi, a gore ionako ne može biti. Takvo se uvjerenje pokazalo previše optimističnim. Ispostavilo se da može biti mnogo gore – kako u političkom, tako i u ekonomskom smislu. To gore proizašlo je iz konačnog odlučnog definiranja novog socijalističkog poretka u Staljinovoj temeljito pripremljenoj drugoj revoluciji s kraja 20-ih godina. Nedefinirani, disfunkcionalni i sasvim neodrživ politički poredak jednopartijske vlasti kao diktature proletarijata pucao je po šavovima uslijed žučnih frakcijskih, realno političkih, podjela unutar boljševičkih elita. Sovjetska demokracija kao oblik diktature proletarijata pokazala se jednako beskorisnom, nerealnom alternativom. Uz napomenu kako je uvijek prilično upitno pridavanje posebne važnosti povijesnim ličnostima može se reći kako od Lenjinove smrti u krugu boljševičkog sajmišta taština nije bilo dovoljno beskompromisne, realistične i moćne figure koja bi bila u stanju razbiti ustaljene predrasude i tabue. A razvoj je stvari sve više pokazivao da je političko definiranje režima najveći tabu, a diktatura proletarijata – koja je sama po sebi mogla značiti bilo što – najopasnija predrasuda. Cijela je stvar završila staljinističkim stvaranjem reda iz kaosa. Konačnim određenjem modernog socijalizma kao sablasne zajednice podaničkih drugova i drugarica u kojoj ekonomski, politički, kulturni fenomeni, pa čak i osobnost jedinki, bivaju podređeni tehnologiji moći i proizvoljnim odlukama vrhovnog i neupitnog autoriteta.
U praktično ekonomskom smislu to je značilo prije svega podređivanje kriterija ekonomske i proizvodne racionalnosti transmisijskom pokoravanju volji Partije kao silovitoj volji zajednice pred kojom se povinjuju sva nužnost i zakoni. Pa se onda događaju čuda neviđena od vremena kada su bogovi hodali zemljom. Kolektivizacija, industrijalizacija, streloviti uzlet proizvodnje. Nema problema koji udruženi rad pod mudrim Partijskim vodstvom nije mogao riješiti. Od Lenjinovog dosadnog pesimizma i stalnog gunđanja Sovjetski je savez u desetak godina došao do sveopćeg, kolektivnog entuzijazma i trijumfa volje. Samo se nebo činila granica nezaustavljivom maršu socijalističke ekonomije. Tako su barem govorili službena propaganda i po potrebi štelovana statistika. Radilo se jasno o velikoj laži. U tom se smislu posebno zanimljivo pozvati na staromodnu, dosljedno boljševičku kritiku sovjetske ekonomije za vrijeme njenog najvećeg uzleta iz pera L.D. Trockog. Trocki iza razvikanih dostignuća na temelju činjeničnog stanja otkriva jad i bijedu sovjetskog čuda i potpunu inferiornost u odnosu na buržoasku proizvodnju. Igrajući se sa brojkama Trocki (u svojoj Izdanoj revoluciji), navodi kako, primjerice, 81% sovjetskih traktora, ponosa industrije, svake godine mora biti otpremljeno na generalni popravak; kako američki kamioni komotno prevaljuju do 100000 km godišnje, a sovjetski i do pet puta manje (dok njihovi troškovi popravka dvostruko premašuju cijenu novih vozila); kako je stanje u lakoj industriji još i poraznije pa su proizvodi, općenito govoreći to slabiji što su bliži potrošaču; kako se u američkim kamenolomima po kopaču iskopa 5000 tona, a u sovjetskim tek 500 tona kamena; kako Sovjetski savez proizvodi 0,6 automobila na 1000 stanovnika, a SAD 23; kako unatoč jako zaostalom stanju željezničkog, riječnog i automobilskog prometa SSSR ne premašuje ni Francusku, ni SAD, u omjeru konja po stanovniku, a uz to jako zaostaje i u prosjeku kvalitete životinja; kako SSSR godišnje po stanovniku proizvodi 0,5 cipela, dok SAD proizvodi više od tri; kako u Francuskoj i SAD-u jedna krava dolazi na pet stanovnika, a u SSSR-u jedna na osam (s tim da se dvije sovjetske krave u proizvodnji mlijeka mogu računati kao jedna); kako se u Sovjetskom savezu uglavnom jedu kruh i krumpir, a čak i u toj stavci proizvodnost drastično zaostaje za onom u kapitalističkim zemljama; kako sovjeti godišnje proizvode 4 kg papira po stanovniku, dok Njemačka proizvodi više od 47 kg; kako SAD godišnje po stanovniku proizvede dvanaest olovaka, dok sovjeti proizvode manje od četiri koje upotrebno vrijede kao jedna. Ono što se iz politički tendencioznog natezanja činjenica i tupog čitanja kvantitativnih makroekonomskih pokazatelja imenovalo ekonomskom superiornošću sovjetskog kolektivizma i planiranja, savjesnim se promatranjem jasno moglo razabrati kao skromni apsolutni napredak koji je u biti golemi podbačaj u odnosu na mogućnosti i u usporedbi sa kapitalističkom konkurencijom.
Čemu uopće navođenje konkretne kritike sovjetske ekonomije u vrijeme njenog (navodno) spektakularnog uzleta iz pera Trockog? Njom se otkriva ono što se danas ionako pretpostavlja – kako je socijalistička ekonomija drastično kaskala za svojim kapitalističkim konkurentnom čak i tamo gdje je navodno pokazala goleme uspjehe. Realni razvoj bogatstva i proizvodnosti u Sovjetskom savezu bio je jadan po čisto kvantitativnim, a naročito uzevši u obzir kvalitativne kriterije. Primjena dostupnih proizvodnih inovacija u okvirima sovjetskog režima, koja je sama po sebi s obzirom na početnu zaostalost ruske ekonomije, morala proizvesti enormno povećanje produktivnosti u pravilu je podbacivala. Njeni su se neuspjesi od strane socijalističke propagande i zapadnih simpatizera proglašavani za goleme pobjede – kao da je ideološko uvjeravanje u stanju promijeniti činjenično stanje. To je danas sasvim izvjesno. Ili bi barem trebalo biti – što možda i nije s obzirom na nekakvu obnovljenu sklonost nekritičkim pohvalama socijalističkih dostignuća u ekonomiji. Stoga bi kritika iz Izdane revolucije mogla poslužiti kako bi se razlučila dosljedno marksistička ocjena ekonomskog razvoja i ideološko, tendenciozno zamajavanje. Na takvo bi što, samo po sebi, uzaludno bilo trošiti vrijeme. Mnogo je značajnije spomenuti se tako trezvene kritike kako bi razbila moguća iluzija o koristi tendencioznih interpretacija kvantitativnih ekonomskih pokazatelja u korist preferiranog režima ili poretka. Trocki, u pravu ili krivu, bio je istinski prijatelj Sovjetskog saveza čijem je stvaranju toliko doprinio i za tu je zaslugu, kao što je poznato, primio pijuk u glavu. Što je danas stvar od povijesnog interesa. Od povijesnog interesa međutim nije ljevičarski revizionizam kojim se i dan danas pjevaju hvalospjevi socijalističkim ekonomskim dostignućima. Ili, što je od mnogo veće važnosti, negira i mistificira neučinkovitija proizvodnja u okvirima javnih sustava i državnih poduzeća koja je toliko popularna u okviru kritike neoliberalizma. Takvim se postupcima, sasvim suprotno intenciji, dovodi voda na mlin tržišnih fundamentalista. Jer tržište barem, ako ništa, uglavnom nema koristi od besramnog lažiranja faktičnog stanja. Od lažiranja i mistifikacije, jasno, nitko nema koristi, ali se na tu sitnicu u kontekstu političke borbe olako zaboravlja. Što za realizaciju nekog političkog interesa, ma kakav on bio, obično ima pogubne posljedice.
No vratimo se povijesnom izlaganju. Iz Sovjetskog saveza, riječima Ante Cilige, zemlje velike laži, realni socijalizam pod prisilom ili ideološkim utjecajem proširen je na sve strane svijeta. Taj politički i ekonomski div na glinenim nogama približavanjem 20. stoljeća kraju doživio je svoju konačnu kataklizmu. Totalitarno, sasvim sumanuto silovanje ekonomije i prenaprezanje društva (sa dobro poznatim, katastrofalnim posljedicama) u ekstremnim staljinističkim, maoističkim i sličnim varijantama bio je njegov najčišći izraz koji je nasiljem održavao nekakvu revolucionarnu dinamiku i utopijski žar. Mlake, razblažene varijante, sasvim inertnog, dekadentnog, brežnjevljevskog, raspadajućeg tipa vremenom su postale glavno obilježje režima u odumiranju. Naši jugoslavenski eksperimenti sa samoupravljanjem pokazali su se kao najznačajniji pokušaj praktičnog stvaranja asocijacije slobodnih proizvođača po nekakvoj izvornoj Marxovoj viziji. Taj se eksperiment s jedne strane pokazao kao izrazito naivan i utopijski, a s druge strane kao nekakav disfunkcionalan, bastardni spoj komandog i tržišnog modela. Sama utopija neposrednog prisvajanja sredstava za proizvodnju od strane radnika, inače vrlo raširena kod nedoučenih ultraljevičara, u svojoj je suštini ćiftinskog karaktera. Teorijski rečeno svoje uporište ne može naći u Marxovoj teoriji, već prije odgovara onoj Proudhonovoj (ukoliko se to što su Proudhon i njemu slični mislili može nazvati teorijom). Iole obrazovani naučni socijalisti nikada se nisu zalagali za neposredno, bukvalno prisvajanje proizvodnih sredstava od strane radnika, već za posredno prisvajanje cjeline društvenih proizvodnih sredstava kroz političko posredovanje. Radi se o suštinskoj razlici između socijalizma kao mogućeg, alternativnog oblika organizacije društvene proizvodnje i socijalizma kao konfuzne, kontradiktorne utopije. Dilema je jasna: ili će cjelokupna društvena proizvodnja biti organizirana planski, kao jedna cjelina (što može biti više ili manje učinkovito od spontane regulacije tržišta) – u tom slučaju priča o nekakvoj kontroli radnika nad vlastim tvoricama je sasvim besmislena. Ili će pojedina poduzeća funkcionirati kao neovisni privredni subjekti – u tom slučaju radnici mogu imati punu kontolu nad poduzećima. Što znači da je a) moraju moći otuđiti; b) da se ne može govoriti o neposrednom integralnom upravljanju društvenom proizvodnjom. Što će reći faktično nemamo socijalizam. Našim dičnim kreativnim komunistima sa ljudskim licem ni jedna ni druga opcija jasno nije odgovarala, pa su stoga proizveli taj bastardni jugoslavenski model. U kojem su Partiji kao vrhovnom autoritetu i jamcu ekonomske disfunkcionalosti, pridruženi radnički savjeti (po svojoj korporativističkoj prirodi i interesu još i štetniji), te kvaziburžoasko-tehnokratski kadrovi u rukovodstvu poduzeća (koji su svakako bili i najracionalniji, ali su u okvirima takvog sistema sami djelovali partikularistički i koruptivno). Detaljniju kritiku tog, kako se čini, danas prilično popularnog modela ostaviti ćemo za drugu prigodu. Za sada je dovoljno reći kako su ideje na kojima je zasnovan možda i najbolji dokaz dekadencije socijalizma.[28]
No ipak naivno bi bilo poput fundamentalističkih liberala u potpunosti obezvrijediti ekonomsku praksu socijalizma. Potrebno je u obzir uzeti i ekonomsku racionalnost socijalističkih režima ukoliko se ista da razabrati tamo iza ideologije i laži, silovanja zbilje i tehnologije moći. Jer sasvim je neuvjerljiva teza kako su jedino laž i sila realni socijalizam držali na životu. Istina je kako je, ako zanemarimo njegove političke specifičnosti, socijalizam poživio život donekle sličan životu zapadnog državnog intervencionizma. Tri su sretne, što će reći nesretne, okolnosti kojima je providnost nagradila socijalizam 20. stoljeća. To su: 1) njegova vladavina nad primitivnim, ekonomski bijedno razvijenim područjima; 2) očita disfunkcionalnost slobodnotržišnog poretka koja se ispoljila u velikoj ekonomskoj krizi, 3) Drugi svjetski rat kao katastrofa koja je omogućila uzdizanje Sovjetskog saveza u rang super sile. Ogromna većina socijalističkih režima nastala je na primitivnoj ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj osnovi što popularni marksizam obično uzima kao glavni razlog njihovog neuspjeha. Stvar je jasno suprotna: upravo zbog tako niske početne razine relativna proizvodna i ekonomska neučinkovitost tih krutih, ideologičnih režima mogla se prikazivati kao apsolutni rast. Marxova, ali i rana boljševička vizija dolaska komunizma kao svjetskog procesa nadilaženja kapitalističke proizvodnje, u konkretnoj se praksi preobrazila u pomalo bizaran, više ili manje učinkovit proces modernizacije u samom buržoaskom razvoju zaostalih zemalja, tj njihovo podizanje prema kapitalističkoj razini. Takvo što učinilo se racionalnim i zbog duboke međuratne krize kapitalizma iz koje se izvukao kroz nešto što je nalikovalo približavanju socijalizmu. Državna intervencija na kejnzijanskoj osnovi socijalistima (ali i ne samo njima, pošto su mnogi liberali strahovali od takvog puta u ropstvo) se mogla činiti kao izraz nužnog procesa tranzicije. Stajanje na pola puta. Tendencije ka socijalizmu koja će se nastaviti po neumitnoj povijesnoj nužnosti. Površnost i tupost takvih uvjerenja danas je sasvim jasna, no svakako je praktično igrala veliku ulogu u legitimaciji realnih socijalističkih poredaka i općenitoj privlačnosti socijalističkih ideja. I na koncu, Drugi svjetski rat prvu državu socijalizma uzdigao je na rang svjetske velesile. Politička i vojna moć, gola silina, same su po sebi predstavljale faktor zbog kojeg se površnima, a takvih je uvijek velika većina, moglo činiti kako je socijalizam velik i uspješan. Iz današnje perspektive sasvim je neobično da je tako malo ljudi za trajanja Hladnoga rata jasno razabiralo činjenicu kako je Sovjetski savez tigar od papira. No to je opet možda ona beskorisna naknadna pamet.
Pod takvim pretpostavkama potrebno je promatrati socijalističku ekonomiju i njene teorijske kontradikcije. Od Staljinove prisilne kolektivizacije i ostvarivanja petoljetnih planova u četiri godine velika iluzija o nekakvoj predodređenoj superiornosti velikih sustava i centralne ekonomske komande bila je glavna odlika socijalističkog preobražaja. Činjenica da ekonomska superiornost velikog ili malog sustava, plana ili neovisne inicijative ovise o realnoj proizvodnosti, o konkretnim proizvodnim efektima koji su sami po sebi promjenjivi, dinamični, ovisni o tehnološkim promjenama i inovacijama malo što je značila (navodnim) marksistima na vlasti. Komandna ekonomija uz političku diktaturu, i općenito krajnja ograničenja slobodne inicijative, svođenje pojedinca na instrument ne samo proizvodne, nego i društvene te kulturne reprodukcije o kojoj se u okvirima kapitalizma nije moglo ni sanjati, sama je sebi osiguravala razbijanje motivacije, gušenje kreativnosti i proizvodnu disfunkcionalnost. Unatoč načelnoj usmjerenosti na revoluciju u proizvodnji njena ekonomska struktura ne samo da je faktično bila izuzetno inertna i konzervativna (promjena u nju ulazila je kao politički, proizvoljan diktat, pa se stoga uglavnom pokazivala sasvim promašenom i disfunkcionalnom) već nije imala ni osnovne preduvjete za realnu inovaciju. Moguće je i legitimno osporavati liberalne tvrdnje o posebnoj, unutarnjoj vezi tržišta i kreativnosti, no sasvim je nesporno da buržoaska ekonomska sloboda inovativnost barem, uglavnom, eksplicitno ne guši. Da bi se dokazalo da je komandna ekonomija realnog socijalizma upravo to radila ne trebamo se čak primati suvremenih dokaza, ili klasičnih liberalnih kritika. Poznata je izreka prethodno spomenutog organizatora oktobarskog preuzimanja vlasti i tvorca Crvene armije kako je za život planske ekonomije potrebna demokracija kao što je tijelu za život potreban kisik. Što će reći da socijalističku ekonomiju (kakva je realno bila) u bitnome možemo smatrati mrtvorođenom, održavanom na aparatima do njenog konačnog urušavanja. Takva je tvrdnja djelomično pretjerana, ali otkriva dobar dio istine.
Nesporno je kako su socijalistički poreci imali svoj život, pa su postojale i određene komparativne prednosti komandne ekonomije u odnosu na neke disfunkcionalne tendencije slobodnog tržišta. No i dalje ostaje činjenica da je regulirani kapitalizam od kraja Drugog svjetskog rata pokazivao nemjerljivo bolje rezultate i na koncu, kao što se pokazalo, kada je 70-ih upao u krizu iznašao kakva takva sredstva njenog kreativnog rješavanja. Osim toga posebno je interesantna usporedba sa režimima koje bi se moglo nazvati državnokapitalističkim (što su, u sasvim slobodnoj interpretaciji dalekoistočne sile uključivo postmaoističku Kinu) – ti režimi svoju su zaostalost nadišli strogim, racionalnim, centralnim planiranjem u okvirima kapitalističke racionalnosti te postigli fascinantne rezultate u odnosu na koje sav realni ekonomskih razvoj socijalističkih režima izgleda bijedno. Pitanje koje se tu ne da zaobići svakako je niža razina eksploatacije rada u socijalizmu i veći troškovi na društveno korisne, neproduktivne svrhe u kojima bi se valjda trebalo očitovati ljudsko lice realnih socijalizama u odnosu na truli kapitalizam. To je jasno magla u očima koju danas niko, osim opet – tupih ljevičara, ne puši. Ako iz ničega drugog onda iz Marxove kritike političke ekonomije, kao što smo vidjeli, jasno se da iščitati kako društveno blagostanje prije svega ovisi o proizvodnosti rada. Konzervativno održavanje oblika proizvodnje na danoj razini u pitanje dovodi opstanak kapitalističkog društva i eksploatacije. No ono samo po sebi u pitanje nužno ne dovodi prirodno statične, autarkične, komandne, kolektivističke ekonomske poretke. Povijesne orijentalne despocije bile su statične i njihova je ekonomija bila kolektivistička pa su trajale tisućama godina. Izolirana socijalistička, ekonomski autarkična zajednica u teoriji je svakako moguća, a realni socijalizam po većini svojih obilježja upravo je tome nalikovao. U tom se smislu logično nameće očito praktično-političko pitanje: mogu li se takvi poreci smatrati poželjnim u suvremenim okolnostima? Mogu li primitivni komunizmi sa svojim egalitarizmom bijede, održive stagnacije predstavljati alternativu kapitalizmu? Svaki marksist koji drži do sebe morao bi se postidjeti takve pomisli. A opet velika većina marksista na ovakav je ili onakav način na toj političkoj osnovi branila socijalističke poretke. Ili ih, što je još žalosnije, i dan danas svjesno ili nesvjesno brani.
Da zaključimo i vratimo se na tijek izlaganja pred skretanje u ovu podužu socijalističku digresiju. Socijalistički poreci u ekonomskom smislu bili su, kao i u svakom drugom, ekstremno limitirani. Njihovo nesretno održavanje na životu stjecajem konkretnih povijesnih okolnosti značilo je nasilno održavanje na životu gore alternative kapitalizmu. Danas se često, posebno na ljevici, naglašava kako je pad socijalizma morao značiti i pad zapadne socijaldemokracije i neobuzdani povratak divljeg kapitalizma. Stvar je u biti sasvim drugačija. Konkretni nužni i slučajni ekonomski trendovi (dakle trendovi koji proizlaze iz realnog razvoja uvjeta proizvodnje i prateće kapitalističke forme kroz koje se odvijaju) iznutra su razarali i socijalizam i socijaldemokraciju (kao bitno različite, ali povijesno, ideološki i po metodama srodne pojave), a neoliberalni kapitalizam pojavio se u izostanku ikakve suvislije artikulirane političke i ekonomske vizije primjerene realnim povijesnim trendovima otvorenim od kraja Drugog svjetskog rata. Uprošćene spekulacije o vječnoj borbi svjetla i tame, gologuzog naroda i bogataša, društvene harmonije i divljeg kapitalizma ne samo da su glupe i opasne nego se njima na najbolji način baca voda na mlin tržišnih fundamentalista i neoliberala. Pošto održavanjem lijeve kritike na skromnoj, tupoj, predvidivoj razini buržoaske opcije dobivaju na većem legitimitetu, a njihova praktična rješenja, koliko god bila nepouzdana i suprotstavljena interesima većine, pokazivat će se kao realniji vodič za politiku. U tom smislu prigodnim se čini parafrazirati popularnu Horkheimerovu izreku i reći – tko ne želi govoriti o socijalizmu neka šuti o neoliberalizmu.
Realni razvoj buržoaskog društva, kao razvoj proizvodnih snaga u okvirima kasnog kapitalizma, od kraja Drugog svjetskog rata odvijao se u regulatornim okvirima nacionalnih ekonomija, ali mu je ta ljuštura svakim danom, svakom godinom sve više i više bila uska i neadekvatna. Najprije prikrivene, a onda i eksplicitne realne tendencije stvaranja sve neophodnijih internacionalnih ekonomskih veza, uz zahtjeve za efikasnim prilagođavanjem inertnih nacionalnih sustava i proizvođenjem kvalitativnih inovacija kao uvjeta održanja ekonomskog rasta i dinamike sve su se agresivnije bacale u lice kako je poratni bum zlatnog doba neumitno jenjavao. Ideološka inertnost konzervativnih snaga i potreba za svježom teorijom koja je u stanju uvjerljivije objasniti očite promjene društva i ekonomije značila je intenziviranje sukoba kejnzijanske i neoliberalne paradigme. Nastupanjem 80-ih i, posebno, 90-ih godina pobjednik u sukobu je postao jasan. Ekonomski se liberalizam u novome ruhu vratio na univerzitete, u nacionalne gospodarske politike i sve značajnije međunarodne ekonomske institucije. Kao što smo prethodno napomenuli, što točno odlikuje neoliberalizam teško je sasvim precizno odrediti. Njegove doktrine odbijaju neposrednu intervenciju, regulaciju, monetarnu ekspanziju, fiskalnu opterećenost, protekcionizam, preraspodjelu bogatstva, planiranje. Ukratko: razmjerno predvidivi laissez-faire program.
Jedna od najznačajnijih specifičnosti neoliberalnih doktrina koju se ne može neproblematično izvesti iz klasične liberalne tradicije posebno je mjesto koje u njoj zauzima teorija poduzetništva kao pokretača promjene u ekonomskoj strukturi. Poduzetništva kao pokretača schumpeterovske kreativne destrukcije. Ta je teorija, kao što smo na samom početku istaknuli, samo srce neoliberalne doktrine. To bi se možda mogla učiniti pretjerana tvrdnja, no pozornije razmatranje problema otkloniti će takvu skepsu. Dugovječni realni socijalizam i intervencionistička praksa zapadnih država iskustveno su dokazali kako je organizacija društvene proizvodnje moguća uz ograničenje, ili čak potpuno ukidanje ekonomske slobode. Proizvodne, tehničke disfunkcionalnosti o kojima je prethodno bilo riječi, svakako su postojale i bile su velike, no njihovo otklanjanje moralo se smatrati mogućim u okvirima postepene racionalizacije, prirodnog usavršavanja socijalističkog planiranja (u što su svoje nade polagali socijalistički optimisti naivno zanemarujući temeljnu disfunkcionalnost socijalizma, naime onu političku). Uobičajeni prigovor ortodoksnih liberala da je organizacija suvremene, društveno posredovane, kompleksne proizvodnje bez tržišne signalizacije, mehanizma cijena kao semafora racionalne organizacije apsolutno nemoguća teorijski je obezvrijeđen teorijom slobodnog socijalističkog tržišta potrošnih dobara (iz čega je i sam Schumpeter izvodio dokaze da socijalizam može funkcionirati). I iako realna komandna ekonomija, sa svim političkim utezima koje su je nezaustavljivo vukle prema dnu, nikada nije došla u mogućnost stvarne racionalizacije ona je i takva kakva je bila, vođena planiranjem na slijepo u kombinaciji sa proizvoljnim partijskim direktivama, opstala i čak uspijevala rasti bez problema. Ili preciznije: uspijevala je rasti onoliko koliko joj je to dopuštala produktivna primjena raspoloživih proizvodnih kvaliteta.
Konačna kriza sovjetskog modela nastupila je kada je nestala mogućnost produktivnog sljubljivanja raspoloživih faktora proizvodnje u okvirima postojeće, industrijske paradigme. Pogrešno bi bilo sasvim zanemariti činjenicu da je tehnička i proizvodna inovacija bila jedan od propisanih, realnih ekonomskih ciljeva u socijalizmu. Socijalistička ekonomija ni u jednom se trenutku nije promatrala kao statična i inertna, već je proizvodna inovacija u njenim okvirima bila planski forsirana. U tom smislu svakako je postojala napetost između neupitne inertnosti golemog birokratiziranog sustava i političkog imperativa za proizvođenjem inovativnih revolucija u proizvodnji. Kako je vrijeme prolazilo inertni, proizvodno konzervativni, autarkični sustav sve je više prevladavao. No važno je primijetiti kako je jedan od faktora takvog razvoja bila i činjenica potpunog podbačaja u ideološki i partijski nametanoj proizvodnoj inovativnosti. Golema sredstva narodne privrede bačena su u vjetar megalomanskih, revolucionarnih investicija i rješenja koja su se pokazala kao beskorisni eksperimenti. Sama činjenica da je proizvodna inventivnost uzdignuta na rang temeljnog političkog principa u okvirima totalitarne vlasti (ili kasnije posttotalitarne oligarhijske, partijske diktature) mogla je imati jedino pogubne posljedice po stvarnu inovativnost. Golema sredstva bacana su u nerentabilne eksperimente čija se legitimnost mogla osporiti jedino od strane ideologiziranog partijskog vrha, dok su okolnosti političke tiranije i pravne nesigurnosti izrazito destimulirale i ograničavale slobodnu individualnu inicijativu. Zbog toga se (kakva-takva) funkcionalnost socijalističkog modela iz današnje perspektive može povezati sa ograničenim ostvarenjem potencijala druge industrijske revolucije.
Kapitalističko društvo, osim tipičnih prednosti kao što je obilnost kapitala ili širina svjetskog tržišta, vremenom je pokazalo kako je u stanju osigurati kreativne, kvalitativne inovacije u proizvodnji na nemjerljivo učinkovitiji način. Sama inovativnost u iskorištavanju proizvodnih potencijala druge industrijske revolucije do krajnjih granica samo je po sebi socijalizam dovelo u situaciju grogiranog diva koji se jedva održava na nogama. Konačni knockout bila je prava revolucija u kvaliteti proizvodnje – ona informatička. Poduzetnička inovacija i promjena u kvaliteti proizvodnje od tada je dobila počasno mjesto u okvirima buržoaske ekonomije. Revolucionarni ciklus otvoren informatičkom revolucijom ne ostavlja ni kamen na kamenu od starih proizvodnih navada, a dugoročni učinci otvaranja do tada neviđenih mogućnosti još su nam i dan danas nesagledivi. Neoliberalni trend koji je i bez takvih sretnih okolnosti podizao glavu umješno je izvršio fuziju tržišne slobode, opće deregulacije i proizvodne inovacije. S bitnom opaskom da se temeljno uporište sada gradi uglavnom na inovaciji. Inovacija je priznata kao izvor svog bogatstva i ekonomske dinamike. Tržišne slobode i deregulacija uzete su kao nužna sredstva kreativnih, neovisnih, privatnih poduzetnika. Profit je pretvoren u pravednu naknadu za kreativni doprinos, a koncentracija kapitala u rukama inovativnih poduzetnika, jasno, stavljanje ekonomskih sredstava u ruke najsposobnijih. Najčvršće uporište neoliberalne obrane od različitih kritika naglašavanje je presudne važnosti poduzetničke funkcije u procesu proizvodnje i kreativne primjene inovacija. Spajanje teza o propasti ekonomskog planiranja, prirodnoj blagotvornosti privatne inicijative i inovativnosti sažete su u riječima R.G. Holcombea: “The centrally planned economies of the twentieth century placed a big premium on the development of both human and physical capital, and on the production of advances in technology. Their collapse at the end of the twentieth century shows that it is not the advancement of human capital, physical capital, and technology by itself that leads to economic growth, but rather the environment within which these advances take place. The economic policies of those centrally planned economies fit the production function model of economic growth well, but that production function approach omits the key entrepreneurial foundations for economic progress. Centrally planned economies failed because central planning precludes entrepreneurship, which is necessarily decentralized in nature.”[29]
Temeljni problem suvremene, neoliberalne teorije poduzetništva sastoji se u tome što nije u stanju razdvojiti slobodnu, individualnu ili kolektivnu, inicijativu i privatni interes izveden iz logike tržišnog posredovanja među formalno razdvojenim robnim proizvođačima i konzumentima. Radi se o očiglednoj razlici čije je dosljedno zanemarivanje samim time opasnije. Jedna je stvar zahtjev za maksimiziranjem slobode kao glavnog resursa kreativnosti, promocija adekvatnih motivacijskih poticaja za stvaranje ili olakšavanje savladavanja inertnosti starih navada. Sasvim je druga stvar pretpostaviti kako su privatni interes, tržišna sloboda ili rasturanje socijalne sigurnosti prirodni i nužni preduvjeti realizacije takvih korisnih ciljeva. Oni se takvima mogu pokazati u određenim konkretnim okolnostima. Između takvih, mogućih, uvijek neizvjesnih činjenica i pretpostavljene veze privatnog vlasništva i slobodne inicijative krije se nepremostiv ponor. Schumpeterova originalna vizija ne smije se poistovjetiti sa suvremenim dogmama o poduzetništvu. On je korijene buržoaske, poduzetničke inventivnosti tražio u specifičnim kulturnim obilježjima, a ne u prirodnoj težnji za profitiranjem. Radi se o historijskim i klasnim, a ne prirodnim i individualnim kvalitetama. Vulgarna neoliberalna doktrina problemu pristupa na mnogo dogmatskiji način. Ona pretpostavlja kako je prirodni potencijal svake jedinke da bude, s obzirom na svoje konkretne mogućnosti, aktivna umjesto inertna, kreativna umjesto repetitivna, slobodna duhom umjesto pokorna uvriježenoj rutini. No: čovjek je rođen slobodan, a svuda je u okovima – stara je buržoaska mantra. Pa je tako potrebno otkloniti štetne, artificijelne povijesne tvorbe i vrijednosti koje koče slobodno ispoljavanje individualne prirode u svoj svojoj veličini. Tržište i robna forma su, naravno, idealni, nepogrešivi izrazi združivanja privatnih, slobodnih, potencijala u skladnu društvenu cjelinu. Interes za većim prisvajanjem vrijednosti tu se pojavljuje kao izraz veće korisnosti individualnog doprinosa koja sama proizlazi iz uspješnije realizacije svog prirodnog, individualnog potencijala. Takva je uglavnom (transparentno osviještena ili prikrivena) filozofska suština neoliberalne ekonomske doktrine. Kako se ovdje ne radi o filozofskoj raspravi zadržati ćemo se na opservaciji kako se radi o, za naše vrijeme, u potpunosti bezvrijednoj viziji. To jasno ne znači kako njeno prevođenje u ekonomsku teoriju ne može u nekom trenutku biti korisno. Ali svakako znači da će mnogo vjerojatnije biti štetno.
Ono se najštetnijim pokazuje po nekritičkom vezivanju motiva profita i težnje za inovacijom. I, s druge strane, kreativne inovacije u proizvodnji i koncentriranog privatnog vlasništva nastalog u okvirima tržišnog posredovanja, tj. kapitala. Donekle je razumljivo zbog čega bi netko tko u idealnim, slobodno tržišnim okvirima teži profitu morao težiti inovaciji. To je, kao što smo vidjeli, razumljivo i iz Marxove kritike kapitalističke eksploatacije i težnje za proizvodnjom relativnog viška vrijednosti. No sasvim je nejasno zbog čega bi težnja za profitom morala proizvoditi realnu mogućnost proizvodnje inovacije. Upravo suprotno, u skladu sa logikom Schumpeterove teorije poduzetništva, očito je kako isključivo fokusiranje interesa na profit hendikepira kreativnost i poklapa se sa kulturom kapitalističkog rentijera, a ne poduzetnika. Uvažavanjem takve očigledne istine mudri liberalni apologeta mogao bi reći kako goli, ekonomski interes naravno nije motivacijski pokretač kreativnog poduzetnika, ali je slobodno tržište njegovo nužno sredstvo, a ishod njegove aktivnosti koncentriranje je ekonomske vrijednosti u njegovim rukama (koju može i ne mora nastaviti koristiti u kreativne svrhe). Da je slobodno tržište nužno sredstvo poduzetnika teško je dovesti u pitanje – no to i dalje ne znači kako korist same poduzetničke inovacije ne može biti dovedena u pitanje razdvajanjem od realne funkcije koju izvršava (koja je podložna promjeni).
Ali i sasvim neovisno od tog dubljeg uvida, sasvim je jasno kako je tvrdnja da koncentracija ekonomske vrijednosti nužno proizlazi iz poduzetničke inovacije, pa stoga predstavlja pravednu nagradu za društveno koristan doprinos i, uz to, stavlja kapital u najbolje ruke sasvim naivna. Prije svega: ako se prihvati da kreativnost ne proizlazi iz težnje za profitom, već nastaje sasvim neovisno o njoj, u pitanje je potrebno dovesti i drugu pretpostavku da netko invetivan i kreativan prirodno teži akumuliranju kapitala. S druge strane: monopolistički ekstraprofit od inovacije nije, i ne može biti nekakva pouzdana mjera društvene korisnosti tog i takvog doprinosa. Moguće je beskrajno spekulirati o tome kolika je pravedna razina ekstraprofita – što je samo po sebi besmisleno. No sasvim je jasno da nema nikakvog razloga zbog kojeg bi se sasvim slučajne mogućnosti njegova tržišnog održanja i realiziranja poistovjetile sa nekakvom pravednom nagradom za koristan inovativni doprinos. Upravo suprotno, realna se društvena korist inovacije ne može realizirati bez žrtvovanja monopolističkog profita. Što znači: ne postoji razlog zbog kojeg bi inovativni poduzetnik (koji možda i nije prvenstveno motiviran beskrajnom zaradom), ukoliko ga se promatra kao predmetnog inovatora, težio održanju svog monopolističkog ekstraprofita kojim, sasvim nedvojbeno, ograničava korisnu primjenu konkretne inovacije. Njegova motivacija za koncentriranje ekonomske vrijednosti u svojim rukama ne može biti ni uvjerenje kako će time kapital doći u najsposobnije ruke pošto je temeljna pretpostavka poduzetničke teorije kako je sasvim nepredvidivo gdje se inovacija može pojaviti, a koncentracija vrijednosti i ekonomske moći u nečijim privatnim rukama mora djelovati destimulativno. Cijela je priča sasvim neodrživa osim eventualno pod pretpostavkom – i to je konačni ironijski obrat u cijeloj priči – marksističke vizije o vladajućoj logici kapitala. Jer jedino Marxova kritika dopušta istovremeno postojanje kontradiktornih tendencija ka privatnom interesu i razaranju njegove osnove; uvećanju kapitala i kreativnoj destrukciji; golom motivu zgrtanja blaga i njegovom bjesomučnom trošenju.
Naivno poistovjećivanje golog privatnog interesa i poticaja na inovaciju bitno se popravlja preciznim razlikovanjem specifičnosti poduzetničke funkcije sa svojom posebnom svrhom i motivacijskom strukturom od konkretnih, korisnih, predmetnih invencija. Ta je razlika izrazito naglašena kod nešto sofisticiranijih teorija poduzetništva. Njome je moguće uvažiti većinu prethodno navedenih kritika naglašavanjem nerazdvojnosti poduzetništva i slobodnog tržišta, uz jasno razlikovanje konkretne invencije i usko shvaćene poduzetničke funkcije kao pouzdanog ispitivača ekonomske rentabilnosti predmetnih invencija. Poduzetnička inovacija u tom smislu nema nikakve veze sa nekom inovacijom u procesu proizvodnje ili pronalaskom nekog novog upotrebnog kvaliteta. Poduzetnik može biti istinski inovator, pronalazač novih, do tada nepoznatih korisnih svojstava ili njihove učinkovitije proizvodnje. No to nije ono što ga čini poduzetnikom. Poduzetnikom ga čini otkrivanje prethodno neprimijećene mogućnosti za realizaciju profita. Poduzetnička djelatnost stoga kao gotova sredstva svog rada uzima prethodno proizvedene izume, u biti dostupne, ali ekonomski nerealizirane sadržaje i metode. Područje realnih invencija uvijek je daleko šire od područja tržišne rentabilnosti (zanemarimo za sada da je ono što je tržišno rentabilno nerijetko mnogo uže od onoga što je društveno najkorisnije) pa je stoga potrebno iznaći najučinkovitiji način prokušavanja i unošenja potencijalno revolucionarnih novosti u postojeću strukturu proizvodnje i potrošnje. Takav se poduzetnički poduhvat sasvim jednostavno svodi na stvaranje novog tržišta i/li različitih, dramatično učinkovitijih metoda proizvodnje postojećih korisnih roba. Popularno glorificiranje poduzetništva (na takvoj osnovi) u prvi plan obično stavlja manje značajne poduzetničke doprinose u stvaranju novih potrošačkih kvaliteta. S obzirom na sve što smo rekli o Marxu i Schumpeteru sasvim je jasno kako je daleko značajnije kakve su posljedice primjene novih kvaliteta, bilo da se radi o potrošnim ili proizvodnim sredstvima, na razvoj društvene proizvodnosti. Poduzetničkom aktivnošću na tržište donose se novi proizvodi, ili bolje nove kategorije proizvoda čijom primjenom dolazi do radikalnog preokretanja sustava. Konkurencija ne biva natjerana na prilagođavanje, već se trenutačno ukida. Takav razvoj poduzetniku donosi i ostvarenje basnoslovnih ekstra profita (što mu, bio ili ne bio izvorno profi no motiviran, sigurno ne pada previše teško). Društvu donosi povećanje proizvodnosti i veće bogatstvo. Izvornim pronalazačima, ukoliko sami nisu poduzetnici ili inovativni proleteri plaćeni obilnim bonusima, malošto osim satisfakcije da su promijenili svijet. Poduzetnička funkcija i inovacija, u tom se smislu, mogu vezati za slobodno tržište i kapitalizam sasvim neovisno o klasičnoj liberalnoj metafizici. Oni se također mogu očistiti od nužnih kulturnih pretpostavki poduzetništva. Poduzetničku je funkciju moguće svesti na goli novčarski interes, bez opasnosti od izlaganja uobičajenim kritikama.
Problem takvog jasnog razdvajanja poduzetničke inovativnosti (kao pronalaženja novih načina profitiranja) i inventivnosti u predmetnom smislu (kao njenog resursa) leži u činjenici da se takvim zahvatom, potpuno suprotno intenciji, važnost poduzetništva u potpunosti relativizira i čini prolaznom. Realne korisne inovacije tu se uzimaju kao nužni resursi poduzetništva, ali se njihova proizvodnja dosljedno gura izvan poduzetničke sfere i interesa. Poduzetnička se funkcija zapravo strogo razdvaja od konkretnog inventivnog procesa. S druge strane korisnost same poduzetničke funkcije, kao posrednika između robne proizvodnje i proizvodnje inovacija, u biti ovisi o (a) tehničkoj neučinkovitosti proizvodnje inovacija i (b) nerazvijenosti učinkovitijih načina njihove primjene i testiranja. Ukoliko se slučajno pronađu načini učinkovitijeg, planskog generiranja inovacija (recimo u okvirima velikih javnih ili, vjerojatnije, privatnih, korporativnih sustava), pouzdanijeg testiranja njihove rentabilnosti i hitre transmisije u opticaj – sama potreba za poduzetništvom biva ukinuta. I samu Schumpeterovu najavu kraja poduzetništva, barem djelomično (u skladu sa primjedbom “… sada je lakše raditi ono što je izvan uobičajene rutine – sama inovacija svela se na rutinu” o kojoj je bilo riječi), moguće čitati u takvom svjetlu. I s druge strane: u suvremenim je okolnostima, naročito kroz realizaciju potencijala informatičke revolucije sasvim realna (i uostalom sasvim opipljiva) pretpostavka o jačanju neovisnog, neprofitnog sektora koji inovacije jednostavno proizvodi, testira i primjenjuje, a pri tom djeluje na slobodarskim i komunalnim principima. S obzirom na moguće (ili čak sasvim izgledno) jačanje tih dviju realnih tendencija u trvenju (korporativnog tehnificiranja inovacije i razvoja neprofitnog, inovacijski učinkovitog sektora), poduzetništvo se može pokazati kao prilično inferiorno i prevaziđeno. Ekonomska funkcija koju zadovoljava biva ukinuta inovativnim, tehnološkim, društvenim, pa onda i političkim razvojem.
Cijeli se problem stoga na koncu svodi na ono bitno: pitanje najučinkovitijeg načina proizvodnje i primjene produktivnih inovacija. Neoliberalna ideologija svoju uvjerljivost izvodi iz pretpostavljene, posebne veze privatnog poduzetništva i proizvodnje inovacija. Kada se, međutim, razgrnu zastarjele filozofske pretpostavke i isprazna retorika poduzetništvo tek treba praktično dokazati svoju korisnost u poticanju inovativnih procesa. U povijesnom sukobu sa raspadajućim socijalističkim truplom ili isto tako inertnim, učmalim sustavima starih intervencionističkih država privatno poduzetništvo se može činiti kao savršeno efikasno sredstvo inovativnosti (iako je otvoreno pitanje koliko je poduzetnički uzlet u krajnjoj liniji parazitski, tj. proizašao iz potencijala koje su ti sustavi stvorili, ali nisu bili u stanju do kraja realizirati). No: kakvo je stanje po nestanku takvih političkih i ekonomskih zombija? Konkretno – koji je stvarni motor inovativnosti u suvremenom društvu: privatno poduzetništvo, krupna kapitalistička korporacija ili o tržištu neovisni sektor? Razdvajanje privatnog poduzetništva i kapitalističke korporacije može se učiniti bespredmetnim pošto opstanak i moć krupnih korporacija danas više nego ikad ovise o poduzetništvu. No upravo zbog toga je važno naglašavanje razlike između različitih funkcija i fenomena u okvirima suvremenog kapitalizma. Kada bi se krupni kapital sa svojom golemom mašinerijom ograničio na primjenu prokušanih inovacija, a poduzetnički vizionari bavili njihovim otkrivanjem imali bi jasnu podjelu rada. No ukoliko su velike korporacije jednako fokusirane na zlatnu koku inovativnosti konkurencija između slobodnog poduzetništva i poduzetništva integriranog u tehnificirani sistem proizvodnje sasvim je neupitna. Priča o poduzetničkoj viziji koja počinje u staroj garaži, a završava na Wall Streetu sasvim je različita od one o razgranatim R&D sustavima i specijaliziranim metodama testiranja i primjene potencijalnih poslovnih pogodaka. U okvirima velikih multinacionalnih korporacija poduzetnička funkcija postoji, ali u sasvim drugačijem obliku negoli se pretpostavlja u teoriji i propagandi neoliberalizma. Ona je faktično kolektivizirana, izlomljena na različite faze i ne može se razmatati neovisno o pretpostavljenog interesa krupnog kapitala. Golemi kapital uložen je u istraživački proces koji ima da proizvede materijal, potencijalno utržive invencije. Viskokoobrazovani specijalisti procjenjuju eventualnu isplativost u odnosu na korporacijsku strategiju da bi finalna poduzetnička akcija bila rezultat dugotrajnog plana, golemih upotrjebljenih sredstava i zajedničkog rada mnoštva uključenih specijalista za različite faze procesa. Poduzetnička funkcija u realnim okvirima velikih korporacija ne samo da je neprepoznatljiva ukoliko se držimo liberalnih dogmi, već je jasno da taj faktični inovativno-poduzetnički proces, u čisto operativnom smislu, funkcionira mimo navodno neophodne privatne inicijative zasnovane na privatnom vlasništvu. Korporativni operativci se mogu tući za bonuse i status no oni faktično služe kolektivnom interesu firme i utoliko ukoliko se mogu smatrati poduzetnicima, to su kao jedna karika u lancu.
Izloženi problem kolektivizacije, tehnifikacije i lomljenja poduzetničke funkcije od strane velikih tržišnih igrača sa obiljem sredstava očit je problem teorije poduzetništva kao iznimnog, nepredvidivog, privatnog skoka u nepoznato. Razuman odgovor na takvu suprotnost mogao bi biti zaključak kako poduzetnička funkcija ne može biti tehnificirana, kako svako rutiniziranje po sebi nužno previđa onaj ostatak izvan rutine – a upravo je to ono što kreativni, slobodni poduzetnik lovi; kako se gomilanjem kapitala i rada u istraživanje i primjenu inovacija još uvijek ne može proizvesti ona neočekivana ideja o kojoj sve ovisi. Stoga je nužno stvoriti i održavati poduzetničko okružje –
tj. što više ekonomske slobode i konkretnih poticaja poduzetničkoj aktivnosti. U tom bi se trenutku moglo posegnuti za različitim statističkim podacima koliko je inovacija proizašlo iz korporativnog planiranja, a koliko iz genijalnih umova nekakvih autsajdera. Pa onda i (a to je također korisno s obzirom na ono opovrgavanje poduzetničke korisnosti iz drugog smjera) koliko je tih genijalnih umova uistinu bilo genijalno, a koliko se našlo u sretnoj situaciji (pa onda i njihov čin ne predstavlja izvoran, subjektivni doprinos). Pošto nisam u posjedu takvih podataka tu nemam što za reći. No ti podaci, kao i svi ostali goli podaci, ionako ne mogu riješiti problem pošto sporovi i nastaju tek u njihovom osmišljavanju.
Važnijim se čini primijetiti kako se uistinu razumno složiti sa tezom da inovativni proces ne može biti tehnificiran, da se ne može na planiran i predvidiv način proizvesti neočekivana ideja. Istina je da je moguće jedino raditi na što stimulativnijim okolnostima (kako za predmetnu inovaciju tako i za traženje njenih korisnih primjena). No upravo zbog toga liberalna priča o poduzetništvu i tržištu konačno pada u vodu. Jer konkretne posljedice liberalizacije i maksimiziranja ekonomske slobode stvaraju povoljne okolnosti za realizaciju profita, ali ne i za stvaranje inovacija – pošto opća nesigurnost, stalno strahovanje za opstanak na tržištu realno ne može biti stimulativno okružje za stvaranje (ukoliko se ponovo ne vratimo na klasične dogme liberalne metafizike koja je danas sasvim neodrživa). To može biti produktivna prisila na stvaranje inovacije kako bi se opstalo – no prethodno smo rekli da inovacija proizlazi iz više slobode, a ne iz više prisile. Prisila tržišta da proizvedeš inovaciju ili propadneš teško da je mnogo različita od prisile nekog socijalističkog komandnog komiteta da proizvedeš inovaciju ili ideš pred strljački vod. Moguće je tvrditi kako kreativno okružje uopće ne može biti umjetno, planski stvoreno. No opet: utoliko ukoliko može ono se danas stvara u okvirima golemih korporacija (raznih Googlea, Facebooka i slično) koje nastoje osmisliti alternativne oblike organizacije rada i upravljanja kako bi polučili veći inovativni učinak. Stimulativno okružje, dakle, zahtjeva određene pretpostavke koje su upravo suprotne maksimiziranju ekonomske slobode i odgovornosti uz prepuštanje tržišnim silama. Microsoft ili Google svojim uposlenicima na slobodno raspolaganje stavlja mali disneyland[30] da se igraju dok rade kako bi bili inovativniji, dok na općoj društvenoj razini imamo stari kapitalistički princip tjeranja na produktivan rad i inovativnost pod okrutnom prisilom gole borbe za opstanak (o uzrocima i posljedicama takvog paradoksa biti će riječi nešto kasnije).
U tom bi se smislu, govoreći u prilog poduzetništvu, opet mogla istaknuti razlika poticajnih uvjeta za predmetne inovacije, od specifično ekonomskih poticaja pronalaženja nove profitne prilike. Takva je primjedba sasvim pogrešna jer je jasno kako je poduzetnički tip inovacije gotovo sigurno najlakše tehnificirati, te je i bez navođenja konkretnih podatka razumno pretpostaviti kako velike korporacije uspješno rade koju stvar po tom pitanju. Osim toga sasvim je jasno da u realnim okvirima to pronalaženje novih profitnih mogućnosti u velikoj većini slučajeva za sobom ne vuče nikakvu revolucionarnu, blagotvornu promjenu. Slučaj je nerijetko upravo suprotan. Naročito s obzirom na suvremene uvjete u kojima korištenje novih poslovnih prilika često znači parazitsko iskorištavanje sretnih okolnosti. I na koncu, što smo i prethodno u više navrata spomenuli: ono čemu ta poduzetnička inicijativa zapravo služi neovisno o profitu – eksperimentalno testiranje rentabilnosti dostupnih invencija izvan okvira ustaljene racionalnosti – u suvremenim je okolnostima sve lakše izvršavati uslijed revolucije u informacijskoj tehnologiji i razvijanja neovisne, neprofitne aktivnosti koja je na alternativan (vrlo je moguće i superioran) način u stanju izvršavati tu korisnu i neotklonjivu funkciju.
Sama suština argumentacije u prilog povlaštenog statusa poduzetništva kao individualne djelatnosti pokretane motivom ostvarenja profita tako je na više razina ispresjecana očitim problemima. To jasno ne znači kako privatna ekonomska inicijativa treba biti gušena ciljanim antipoduzetničkim akcijama. To samo znači da ju je potrebno svesti u realne okvire i prestati tretirati kao nekakav otkriveni kamen mudrosti suvremene ekonomske teorije i prakse. Ako je teorija poduzetništva čvrsto uporište i srce neoliberalne doktrine onda je to uporište o koje se nije mudro oslanjati pošto nije u stanju ni sebe (bez velikih napora) održati na nogama. Sveprisutna ideologizirana razvikanost poduzetništva, kao što smo na početku istaknuli, razboritog čovjeka i bez detaljnijeg poznavanja materije potiče na skepticizam. Na sličan je skepticizam u našoj dičnoj socijalističkoj prošlosti pozivalo zazivanje ekonomskog planiranja i udruženog rada. I iako ni privatno poduzetništvo, ni ekonomsko planiranje, pa ni udruženi rad sami po sebi ne mogu biti štetni ekonomski fenomeni ukoliko proizlaze iz zbiljskih potreba proizvodnje i društva, njihovo posvećivanje, uzdizanje na rang univerzalnog lijeka normalne ljude u najmanju ruku mora potaknuti na oprez.
Naše pak izlaganje mora poći još koji korak naprijed. Naime – uz dosadašnju kritiku reći i pokoju stvar koja je dodatno produbljuje. To prije svega znači nastaviti s razjašnjavanjem zbiljskih problema koji se kriju iza rasprave o posebnoj vezi poduzetničke funkcije i inovacije. O zbiljskim, suvremenim promjenama u uvjetima proizvodnje, te različitim mogućnostima političkog i ekonomskog prilagođavanja.
Realizacija potencijala druge industrijske revolucije u razvijenim je kapitalističkim zemljama poslije Drugog svjetskog rata donijela bitne promjene u načinu proizvodnje. Rasprostranjenost analize tih promjena omogućuje nam da natuknemo samo ono za našu stvar najvažnije. Razvoj materijalne proizvodnosti drastično je reducirao količinu potrebnog rada u industriji, ali u bitnome nije promijenio njen kvalitet (što će se dogoditi tek sa robotizacijom i informatičkom revolucijom). S druge je strane došlo je do povećanja potražnje za uslugama izvan materijalne proizvodnje. Neophodne, sve raširenije, administrativne djelatnosti, uzlet javnih servisa, komodifikacija kulturne proizvodnje, otvaranje tržišta novih usluga kao posljedica povećanja kupovne moći uslijed kapitalističke ekspanzije. Što znači: konkretan karakter razvoja materijalne proizvodnosti proizveo je konkretne promjene u kvaliteti društveno potrebnog rada. Interes i status industrijskog proletarijata bio je zaštićen prethodno osiguranim sindikalnim i političkim sredstvima. Interes i status uslužnih radnika osim političke zaštite štitio je i sam karakter proizvodnje (korisnost rada takve kvalitete u društvenoj proizvodnji). Primjena tehnoloških inovacija u industriji još od 19. stoljeća drastično je smanjila količinu rada uposlenog u neposrednoj proizvodnji, a njegov kvalitet reducirala na repetitivno ponavljanje operacija, na dodatak stroju. Taj je proces omogućio golemi rast bogatstva, ali je vrijednost rada u proizvodnji oborena na razinu vrijednosti reprodukcije radne snage. Razvoj industrijskih proizvodnih potencijala nije imao slične efekte na vrijednost i kvalitetu uslužnog rada. Količina vrijednosti potrebne za proizvodnju korisnih sposobnosti uslužnog radnika, tj. količina investiranog ljudskog kapitala, ostala je razmjerno velika. Jednako tako realni proces proizvodnje tražio je angažiranje sve većeg broja radnika sa bijelim ovratnicima pa su i tržišni zakoni išli na ruku tom ekonomskom segmentu. To je značilo zastoj u razvoju proizvodnosti usluga. Zastoj koji je bio kompenziran golemim rastom u sferi materijalne proizvodnje. Daljnji nastavak takvih trendova u čisto ekonomskom smislu morao je proizvesti krizu pa je i stagflaciju 70-ih godina potrebno promatrati u tom svjetlu.[31]
U sferi našeg interesa prvenstveno su izmijenjene okolnosti proizašle iz informatičke revolucije. Informatička revolucija donijela je radikalne promjene u proizvodnom procesu. Industrijska proizvodnja izmijenjena je uvođenjem CNC strojeva i robotizacijom (kao nastavak takvog puta izgledan je razvoj i širenje tehnologije 3d printa i slično.[32]Što će reći: proizvodnost rada u industriji dodatno je, dramatično porasla. No dogodila se i kvalitativna promjena: suvremeni rad u industriji prestao je biti prost i repetitivan. On se polagano pretvara u stručno operiranje sofisticiranom tehnologijom, koje zahtjeva sve više znanja tako da suvremeni industrijski radnik, tehničar, inženjer postaje vredniji. Njegova je proizvodnja skuplja, pa prirodna tržišna cijena rada u industriji raste. I, s druge strane, otvara se neumitan trend dodatnog raspuštanja starog, beskorisnog rada koji nam se još uvijek odvija pred očima. Posljedice informatičke revolucije u sferi takozvanih uslužnih djelatnosti sasvim su suprotne. Nekoć zahtjevne, sofisticirane operacije informatičkim razvojem pretvorene su u dječju igru, a ne tako davno ugledne profesije simplificirane, statusno unižene, ili čak potpuno prevaziđene. Dolazi do općenitog razvoja produktivnosti u uslužnom sektoru koja se postiže primjenom novih tehnologija i izmjenom kvaliteta korisnog rada. Ono što se prethodno dogodilo sa proizvodnim sada se događa sa uslužnim, ali i intelektualnim radom. Dramatično olakšanje proizvodnje i distribucije informacija obezvređuje stare načine proizvodnje ideja. Otvaraju se prethodno nezamislive mogućnosti tehnificiranja intelektualne proizvodnje. I, s druge strane, potencijali razvoja znanja eksplodiraju do neslućenih visina. Takav razvoj stvari ima posebne posljedice na proces obrazovanja pošto sve lakše i lakše biva proizvesti traženu kvalifikaciju, bilo da se radi o inženjeru ili književniku. Time se otvara tendencija radikalnog obezvređivanja kvalifikacija. Marksistički govoreći: obara se količina društveno potrebnog rada za osposobljavanje u izvršavanju korisne radne funkcije, pa se stoga vrijednost rada tendencijski obara ka vrijednosti gole radne snage.
Ipak: najspecifičnija promjena koju donosi ova zadnja velika, revolucionarna inovacija promjena je u statusu inovacije same. Pri tome se opet neophodno pozvati na rad Davora Rodina koji tu istinu uporno i uvjerljivo ističe. Inovacija je oduvijek bila razorna proizvodna snaga što je sasvim jasno barem od Marxa, ako ne i ranije. No društveni, ekonomski i kulturni uvjeti njene proizvodnje bili su različiti u različitim povijesnim okolnostima. Moderno kapitalističko društvo raslo je na krilima inovacije, no ona se u njegovim okvirima još uvijek realno javljala kao izvanjska pojava. Kao faktor na koji je razmjerno teško utjecati. Razlog je tome bila činjenica da su nužni, materijalni uvjeti inovacije (prije svega njen glavni resurs – znanje) bili krajnje ograničeni. Realno su bili rezervirani za usku elitu i nisu bili podobni za kapitalističko uzdizanje na rang društvene proizvodnje. Najslikovitiji dokaz takve istine je činjenica da je od svih cehova i srednjovjekovnih korporativnih zajednica buržoasku revoluciju, pa makar u izmijenjenom obliku, preživjela samo jedna – ona akademska. Inovacija se nije mogla pojaviti kao roba pošto su troškovi njene ciljane proizvodnje morali premašivati njenu ekonomsku iskoristivost. Kapital je stoga dostupne inovacije prije koristio kao vanjski resurs, i nije se mogao odlučno upustiti u robnu proizvodnju inovacije same. Informatička revolucija konačno je promijenila takvo stanje. Ona je lako dostupnim učinila svo postojeće znanje i uz to proizvela nevjerojatno učinkovita sredstava njegove manipulacije. Takvom se promjenom ostvario temeljni preduvjet za uvlačenje inovacije u sferu društvene proizvodnje. Inovacija jasno ne proizlazi automatski iz postojećeg znanja. No olakšavanje pristupa i manipulacije informacijama olakšava i proizvodnju inovacije. Stoga se u suvremenim okolnostima inovacija počinje smatrati dostupnom za proizvodnju, faktorom na koji se može utjecati. Zbog stoga i produktivno investiranje kapitala u proizvodnju inovacije postaje sve više moguće.
Očiti problem koji pri tom javlja glasi: kako je moguće da se inovacija pojavi u robnom obliku, ako je njena glavna karakteristika neponovljivost? Odgovor je jasno – ne može. Što doduše ne znači da se ne može pokušati održati u okvirima logike robne proizvodnje i kapitala. Konkretan proces proizvodnje inovacija može biti manje ili više učinkovit i u tom smislu se može govoriti o razlici u količini društveno potrebnog rada angažiranog u procesu proizvodnje neke nepoznate inovacije. No konkretan ishod tog rada je neponovljiv, po prirodi jednokratan. Njegov rezultat ne može biti roba. Vrijednost inovacije stoga ne može biti svedena na društveno potrebno radno vrijeme za proizvodnju pošto se ona u svojoj jedinstvenosti ne da svesti na njega. Iz toga proizlazi da inovativni rad i inovacija iskaču iz okvira Marxove izvorne kritike. No to je u cijeloj priči čak i manje bitno. Mnogo je interesantniji problem sagledavanje iz kuta inovacije kao rezultata i uvjeta produktivne investicije kapitala. Ako je u klasičnim kapitalističkim okvirima kapital bio inovativno investiran u povećanje učinkovitosti robne proizvodnje, on se u suvremenim okolnostima sve više investira u, tehnološkom revolucijom olakšanu, proizvodnju samih inovacija. Specifičnost kvalitete inovacija znači kako stari obrazac robne proizvodnje ne može biti nekritički repliciran na nove okolnosti. No pravo je, u praktičnom smislu mnogo važnije pitanje: kakve su realne posljedice tih novih okolnosti po kapitalističku reprodukciju? Kapital investiran u proizvodnju inovacija sve više raste. Rezultat procesa – inovacija – ekskluzivno se primjenjuje za povećanje učinkovitosti ili stvaranje novih upotrebnih kvaliteta. Ekonomska vrijednost inovacije održava se toliko koliko traje ekskluzivnost. No: ista tehnologija, isti faktori koji doprinose olakšanju proizvodnje inovacija jednog tržišnog aktera olakšavaju posao i drugom koji mu radi o glavi. I s druge strane olakšavaju brzinu zastarijevanja svakog novog znanja. S obzirom na takve neupitne trendove inovacija svoju ekskluzivnost, pa onda i vrijednost gubi nerijetko i prije negoli ju je počela tržišno realizirati. Proces obezvređivanja vrijednosti kapitala investiranog u inovaciju pokazuje se brži, za interes kapitala možda i opasniji, od starog procesa zastarijevanja mašina. Jasno ukoliko se razina proizvodnje inovacija konstantno, progresivno ne unapređuje. Čime si kapital, sasvim slično staroj Marxovoj kritici, pili granu na kojoj sjedi. No on, kao i ranije, nema izbora. Njegov je jedini način opstanka produktivno investiranje. Povećanje sigurnosti investicija i osiguravanje nekakvih formalnih monopola uglavnom ne dolazi u obzir pošto je službena politika, barem za sada, usmjerena na povećanje konkurentnosti. Kao jedino rješenje preostaje povećanje pritiska na inventivni rad uz nastojanje pronalaženja njegovog što učinkovitijeg tehnificiranja (što znači sve od poticanja predatorske konkurencije do pajdaškog team buildinga) ili razvoj marketinga kao proizvođenja lažnog dojma o realnoj inovativnosti u očima potrošača (kao jeftinije zamjene za predmetnu invenciju).
Ekonomski presudna razlika između stvarne inovacije i njene fabricirane predstave u suvremenim se okolnostima (od strane buržoaskih ideologa ili antikonzumerističkih kritičara) uglavnom u potpunosti previđa i, stoga, zaslužuje posebnu pozornost. To previđanje razumljivo je s obzirom na neobično raširene, vrlo površne ideje o potrošačkim preferencijama kao proizvodu nekakvih ideološki iskonstruiranih, lažnih potreba (koje se javljaju kao suprotnost diskreditiranih ideja o savršeno racionalnom, utilitarnom potrošaču). Takve su se ideje pojavile u okvirima novoljevičarske kritike konzumerističkog društva kao kapitalističke obmane. Na koncu su doživjele sudbinu ostalih novoljevičarskih zabluda – prisvojila ih je buržoaska ideologija. Pa se onda danas više ne podrazumijeva kako su potrošači savršeno racionalni, već se prije pretpostavlja da su potpuno iracionalni. Iz toga proizlazi da je sa ekonomskog stanovišta jednako produktivno stvarno proizvesti novi sadržaj i učinkovito stvoriti dojam kako je nešto novo i korisno napravljeno. Žalosno je da je uopće potrebno raspravljati o takvim glupostima. Ali je, pa stoga kažimo i koju riječ o tome. Ukoliko do zbiljske varijacije proizvoda uistinu dolazi (ma kakva ona bila) utoliko može biti riječi o korisnom, upotrebnom obogaćivanju ponude. Ukoliko se ta razlika u kvaliteti nastoji isključivo marketinški iskonstruirati nje naprosto nema. Na primjer: razvoj goleme varijacije upotrebnih kvaliteta roba na Zapadu bila je jedna od najočitijih razlika u odnosu na razvoj socijalističke ekonomije. To je realno (ne fiktivno kao što je tvrdila komunistička propaganda) značilo kvalitativni razvoj bogatstva na koji socijalistička društva nisu bila u stanju odgovoriti (koja su osim toga drastično kaskala i po čisto kvantitativnom učinku). Očito je da, recimo, predmetne karakteristike sovjetskih proizvoda uspoređene sa zapadnim robama predstavljaju realno siromaštvo čak ako bi zanemarili koliko je više rada potrebno za njihovo prisvajanje. Takvo što nije rezultat baksuznih lažnih, marketinški iskonstruiranih, potreba potrošačkog društva. To je rezultat realnih inovacija koje se, same po sebi, nalaze u nužnoj vezi sa razvojem produktivnosti društvene proizvodnje. Sasvim je drugi par rukava marketinška predstava o varijaciji kvaliteta, neovisna o realnoj razlici. Inovativno brendiranje, marketing i slično u svom najkreativnijem smislu ne dodaje ništa realne, ekonomske korisnosti proizvodu (iako može više ili manje učinkovito, ali i kontraproduktivno utjecati na subjektivne preferencije potrošača). Socijalistička autoindustrija jednu te istu Ladu može nazivati različitim imenima, predstavljati na različite načine, no taj će se auto i dalje kvariti nekoliko puta godišnje, trošiti ogromne količine benzina, biti ružan, neudoban i tako dalje. Čovjek koji vozi to smeće moći će praktično osjetiti specifičnu kvalitetu Lade, te se nekom sa posebno perverznim ukusom to može i svidjeti. Socijalistička propaganda taj bezvrijedni proizvod može predstaviti kao rezultat udruženog radnika oslobođenih trudbenika, te mu na takav način marketinški dodati upotrebnu vrijednost no to i dalje neće unaprijediti ni jednu od njegovih predmetnih karakteristika. Marketinški trendovi u suvremenim kapitalizmu u suštini nisu ništa različiti. Njihova je svrha, posebno u kontekstu konstantne potražnje za inovacijama, sasvim prosto rečeno – podvaliti rog za svijeću. U tom smislu prilično je nebitno je li korisni sadržaj robe neka nova, realna (bilo materijalna, bilo simbolička) vrijednost. Podvala nastaje kada se učinkovitim marketinškim metodama prikriva faktični izostanak te vrijednosti, ma kakva ona bila. Očita opsjena nastaje kada se sve veća potreba za naglašavanjem razlika, specifičnosti različitih roba, poklapa sa tendencijama sve veće unifikacije kvaliteta. Danas se pokazuje kako iza različitih brendova i maski uglavnom stoje isti sadržaji. Pa je onda jedan Rollce Royce u biti BMW zapakiran u retro kućište. Razlog je jasan i proizlazi iz svođenja metoda proizvodnje na one najučinkovitije, uz izostanak predmetnih inovacija koje bi otvarale prostor novim oblicima kvalitativne diferencijacije (koja je sve više i više tražena). Je li moguće pretpostaviti kako ta iskonstruirana predstava može biti uzeta za legitimnu upotrebnu vrijednost (barem sa stanovišta interesa kapitala)? To se pitanje u ljevičarskoj kritici obično postavlja na sasvim pogrešan način. Ukoliko je uistinu moguće uvjerljivo stvoriti osjećaj razlike utoliko je prodaja stila i identiteta u robnom obliku poštena trgovina. No manipuliranje subjektivnim preferencijama ima svoja ograničenja i sasvim je naivna pretpostavka da je realne ljude moguće svesti na potrošačke zombije. Oni će s jedne strane dopuštati da ih se zavede, ali će s druge strane strogo suditi svaku neautentičnost koju detektiraju. Stoga se kao golemi problem pojavljuje činjenica da realna unifikacija proizvoda drastično otežava proizvođenje uvjerljivije simboličke razlike/predstave. Proizvodnja uvjerljivih inovacija u proizvodnji predstava stoga poskupljuje jednako kao i proizvodnja predmetnih inovacija (iz kojih spontano izvire stilska razlika). S druge strane sama robna forma specifičnu, simboličku vrijednost nekog korisnog predmeta po svojoj prirodi nerijetko obezvređuje samim trenutkom stupanja na tržište. Što samo po sebi otežava unovčavanje izrazito skupog proizvođenja stvarne stilske posebnosti. Marketinško prodavanje roga pod svijeću stoga nije čak ni stvaranje veće simboličke vrijednosti upotrebnih roba, već se ono pojavljuje kao njegova jeftina zamjena. Njime se zapravo ne stvara različit osjećaj, dojam o različitom identitetu, već se nastoji što učinkovitije stvoriti iluzija o tome da takva razlika postoji. Ljevičarska kritika konzumerizma stoga je u svojoj suštini promašena. Nebitno je (barem u ekonomskom smislu) kakva je potrošačka motivacija i što konzumenti žele. Bitno je jedino dobivaju li više toga što žele za istu vrijednost koji daju. Ako se količina te korisnosti realno ne povećava ne može se govoriti o poboljšanju njihovog blagostanja. Stvar je osim toga, čini se, smisleno i dodatno zaoštriti: ako se iza šarenila posebnih potrošačkih preferencija praktično ne povećava realna korisnost društvene proizvodnje, njena proizvodnost koja proizlazi iz primjene korisnih inovacija, nema tog marketinga ili ideologije koji će biti u stanju zakrpati rupe. Ako ništa propast nas socijalizma može ponešto naučiti o tome.
No, vratimo se ipak tijeku izlaganja i mnogo važnijim stvarima negoli su potrošačke preferencije i marketinške opsjene. Jedino rješenje problema u kojima se kapital danas nalazi povećanje je proizvodnosti inventivnog rada. Što znači – nastojanje pronalaženja njegovog što učinkovitijeg instrumentaliziranja. Ključno pitanje stoga postaje ono o mogućnostima tehnificiranja suvremenog procesa proizvodnje inovacija i efikasnosti kontrole radnog prostora. Mašinska logika, razrađena u starim teorijama organizacije polazila je od repetitivnog rada kao osnove produktivnosti. Discipliniranje rada, kao preduvjet eksploatacije, stoga je bilo razmjerno jednostavno. Prebacivanjem težišta na proizvodnju inovacije kao izvor ekonomske produktivnosti mašinska logika drastično gubi na korisnosti. Njenom se primjenom u novim okolnostima tražena upotrebna vrijednost rada razara, umjesto da održava i potiče. Realizacija ekonomskog interesa, sa stanovišta kapitala kao posebnog privatnog vlasništva ili opće društvene vrijednosti, zahtijeva povećanje produktivnosti. Stoga se presudnim pokazuje pitanje: je li moguće pronaći učinkovitu tehniku instrumentalizacije i kontrole kreativnog rada? Ukoliko je to moguće imamo rješenje ekonomskih problema, ali i uvjete održanja vlasti kapitala nad radom i eksploatacije u novim okvirima. Štoviše i njihovo izgledno kvalitativno produbljivanje pošto je realno moguće da bi tehnificiranje kreativnosti moglo obuhvaćati i discipliniranje osobnosti, uopće identiteta. S druge strane ako tehnifikacija kreativnosti nije moguća imamo situaciju u kojoj eksploatacija rada na osnovi kupovanja gole radne snage više nije moguća jer se njen nužni, traženi upotrebni kvalitet vraća pod kontrolu samog aktera u proizvodnji, radnika. On više ne ovisi o podvrgavanju tehnificiranom, kolektivnom proizvodnom procesu čiji je ekonomski izraz kapital. Kreativni rad time postaje centar ekonomije, a kapital se pretvara u njegov instrument. Po toj se logici u optimističnoj buržoaskoj ili alternativnoj, još i optimističnijoj postkapitalističkoj viziji izvodi dolazak slobode neslućenih razmjera. Kraj starih oblika dominacije i tlačenja, ali i poravnavajućih, egalitarističkih ugroza slobode. Konačno nastupanje doba vodenjaka.
Podrobnijim razmatranjem stvar se pokazuje nešto kompliciranijom i svakako neizvjesnom. Ekonomske posljedice nemogućnosti tehnificiranja kreativnog rada ne donose samo veću slobodu, već i očite probleme – barem u kapitalističkim okvirima. Nemogućnost učinkovitije proizvodnje inovacija, kao što smo vidjeli, gotovo sigurno znači izvjesnost ekonomske stagnacije. To praktično povlači potrebu sve većeg pritiska na unajmljeni kreativni rad unatoč tome što učinak izostaje. Eventualna situacija u kojoj se ispostavi kako kapitalističke metode i odnosi razaraju realne preduvjete povećanja inventivnosti društva (kao što je razvoj općeg blagostanja i podizanje slobode na više razinu) i dalje ne znače kako će ustaljene strukture ekonomske i političke moći radosno kapitulirati i priznati poraz. Upravo suprotno – za očekivati je energičniju borbu za opstanak. Moguće i kroz stvaranje paraekonomskih sfera pod tehnokratskom komandom kao potencijalnog generatora tražene inovativnosti. S druge strane sasvim je jasno kako stari odnosi eksploatacije, sa starim oblicima repetitivnog rada, ne mogu nestati sa povećanjem relativne važnosti inovacije u proizvodnji. Dapače – posljedice takve promjene iz više su razloga potencijalno opasne. Primjena samih inovacija tehnološki širi granice i mogućnosti eksploatacije na staroj osnovi – što je vidljivo iz rutinizacije i pojeftinjenja rada u značajnim sferama kao što je uslužni sektor. Osim što obara vrijednost starih oblika rada ona ih jednako agresivno u potpunosti ukida. Veliki dio populacije sve više i više postaje bukvalno neiskoristiv, nepotreban. Što znači da se kao suprotnost oslobođenju kreativnog, inventivnog rada u suvremenim buržoaskim okvirima javljaju mogućnosti do sada neviđenog svođenja ljudskih života na potpunu beskorisnost. Masovno pojavljivanje suvremenog lumpenproletarijata predstavlja realnu ugrozu. S posebno interesantnom činjenicom da je i današnji akademski građanin potencijalni lumpenproleter. I iako i iz pašteta koje otvaramo vrište savjeti za usmjerenje radnih potencijala na inovativnost i prilagođavanje sasvim je jasno da, u realnim okvirima, većina populacije iz različitih razloga nije u stanju odgovoriti na takav zahtjev.[33] Što u čistim buržoaskim okvirima znači da mora prihvatiti odgovornost za svoje grijehe. I s druge strane: sumanuti diktat inovativnosti pod komandom kapitala bez daljnjega znači nasilni udar na slobodnu egzistenciju konkretnih proizvođača bez obzira radi li se o klasičnoj eksploataciji rada ili ne. Posebno s obzirom da cijeli svijet nije Google, te se inventivnost konkretno nadodaje kao specijalan zahtjev na stare oblike traženog, rutinskog rada, a ne dolazi kao njegova zamjena. Čisto politički uzeto produbljivanje jaza između onih prilagođenih i neprilagođenih, sposobnih za inventivni rad i nesposobnog viška posebno je značajan problem. Ta nova društvena stratifikacija prijeti kataklizmičnim posljedicama. Unatoč povećanim mogućnostima saznavanja i obrazovanja neupitna je činjenica da inventivan rad sve više znači strahovito sofisticiran i specijaliziran rad sa dodatkom kreativnosti. To znači kako se svaka jedinka nalazi pod golemim opterećenjem oko osiguranja vlastite iskoristivosti. Golema populacija mladih i obrazovanih danas je slična populaciji običnih klošara. Razlika visokog stručnog znanja i društvenog mnijenja sve se više produbljuje što postaje posebno relevantno za neka od ključnih političkih pitanja s kojima smo započeli naše izlaganje u prvom dijelu. Razorne posljedice takvog trenda po opstojnost demokracije nemoguće je prenaglasiti.
SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO
Takvim smo ne odveć optimističnim refleksijama o krupnim političkim problemima na dnevnom redu došli do trenutka kada konačno možemo govoriti o socijalnom poduzetništvu. Širina i iscrpnost dosadašnjeg izlaganja može se činiti nepotrebnim uvodom u takav razgovor. U nastavku će se, nadamo se, pokazati zbog čega je prethodno izlaganje bilo potrebno i kako omogućuje dublje razumijevanje centralnog predmeta sa kojim se hvatamo u koštac. No također, konkretni politički problemi koje smo osvijestili na kraju će morati biti dovedeni u vezu sa socijalnim poduzetništvom kao mogućim sredstvom njihova rješenja.
U slučaju socijalnog poduzetništva radi se o popularnoj pojavi kojoj se uglavnom pristupa na prilično plitak i tendenciozan način. Već na prvi pogled, uvidom u njegovu promociju i javne diskusije, vidljivo je da se radi o fenomenu nejasno određenog značenja koji se čini prihvatljivim različitim, umnogome i nepomirljivim akterima. Zbog toga će stvar mudrijem promatraču, još i više nego u slučaju klasičnog poduzetništva, u samome startu izgledati prilično sumnjiva. Ako se uistinu radi, kako se tvrdi, o perspektivnom socio-ekonomskom rješenju (prosto rečeno – inovativnom spajanju tržišne učinkovitosti i viših socijalnih svrha) koje objektivno doprinosi realizaciji općeg društvenog interesa onda je očito kako njegovo nametanje izlazi van političkih, po definiciji konfliktnih okvira. Sam fenomen tada ne traži političku legitimaciju, već angažman na promociji i provođenju političkim, ali i ekonomskim, prosvjetnim i ostalim raspoloživim sredstvima. Problem je jasno u činjenici da već na prvom koraku, pri konkretizaciji značenja socijalnih svrha, pa onda i na definiranju prepreka koje treba savladati i učinkovitih sredstava na raspolaganju pobornici socijalnog poduzetništva počinju govoriti političkim jezikom, iznoseći konkretne zahtjeve koji imaju svoje mjesto u okvirima živih društvenih sukoba, pa u svojoj biti ne mogu biti nadpolitički. To se uglavnom, kako to obično biva, radi ideološki pa se posebni interesi odijevaju velom istine i općeg dobra. Konkretne socijalne svrhe (uglavnom prezentirane kroz izolirane i kritički neobrađene empirijske primjere) određuju kao etičke, po sebi vrijedne (katkad ističući nasuprot upitnim političkim, ekonomskim i privatnim svrhama). Prepreke realizaciji tako posvećenih svrha socijalnog poduzetništva definiraju se uglavnom kao neprijeporne iracionalnosti koje je potrebno eliminirati. Primjerice: sebični interes krupnih tržišnih igrača, otuđenost politike od interesa zajednice, neobrazovanost javnosti, kulturna nerazvijenost, socijalna neodgovornost i slično. Sredstva premošćenja takvih prepreka traže se sasvim otvoreno; izborom među svim sredstvima na raspolaganju, neovisno o tome kakvo je njihovo porijeklo i izvorna namjena.
Što se i predstavlja kao najveća novost koju socijalno poduzetništvo donosi. Takvom se inovacijom u izboru sredstava otvara očigledno pitanje o mogućem žrtvovanju socijalnih svrha dijaboličnoj logici instrumentalne racionalnosti. Pa se posebna pozornost posvećuje budnom održavanju finog, pravednog balansa između ekonomskih i tehničkih sredstava s jedne, i socijalnih svrha s druge strane. Napetost između vrijednosne preopterećenosti i instrumentalne reduciranosti vlastitog djelovanja pokazuje se kao jedna od glavnih karakteristika socijalnog poduzetništva, a njeno smirivanje možda i najveći problem. U tom smislu priča izgleda problematično pošto se, u najboljem slučaju, radi o uspješnom kompromisu između dva zla. Glavni je problem fenomena, koji se uglavnom skriva, zapravo u pretpostavljenim svrhama (tzv. socijalnom dobru) koje se predstavljaju kao racionalne i općeprihvatljive, dok su u svojoj biti konfliktne i nerazlučive od širih političkih problema. Vic je u tome da se sa stanovišta socijalnog poduzetništva, koje se pozicionira strogo izvan političkog (ali i ekonomskog u slobodnotržišnom smislu, što i čini problem) posredovanja, teško postavlja pitanje o partikularnim izvorima i stvarnoj legitimnosti tih svrha. Vlastiti, u tom smislu, očiti apolitični karakter socijalno poduzetnička propaganda uzima kao prednost pošto naivno vjeruje kako se društveni problemi mogu riješiti direktnim povezivanjem etičke i aktivističke sa tehničkom i ekonomskom sferom. Već se iz toga može razabrati o kako se opasnoj pojavi radi pošto se, barem u demokratskim okvirima, svaka viša vrijednost mora potvrditi, izboriti za legitimnost u političkoj sferi, dok se zapostavljanjem politike gotovo neizbježno na tron uzdiže instrumentalna racionalnost iz tehničke i ekonomske sfere.
Naivna propaganda socijalnog poduzetništva posebno se vulgarnom pokazuje na širokoj, popularnoj razini. Ona se u zadnje vrijeme sve češće čuje u glasu različitih aktera; samih socijalnih poduzetnika, građanskih aktivista, institucija lokalne, nacionalne i nadnacionalne vlasti, političkih partija, socijalno odgovornih korporacija, zanesenih medija i slično. Kao što se široko i slobodno povezuje sa popularnim ideologijama održivog razvoja, lokalizma, socijalne ekonomije i poduzetništva u klasičnom smislu. Stvar nije mnogo bolja ni na akademskoj razini (iako je moguće naići na časne iznimke) gdje se znanstvenim pristupom nastoji uzdići do strožeg pojmovnog određenja fenomena i ozbiljnije razmotriti probleme s kojima se on suočava. Znanost, kako je poznato, svoje političke pretpostavke mora skrivati kao zmija noge, a time se još i ponosi. Ona je svakako u stanju priznati kako je teško izmaći utjecaju različitih političkih i vrijednosnih podražaja, ali je u potpunosti nesposobna prihvatiti da je ono što uzima za svoju objektivnu, nepristranu, univerzalnu istinu uvijek samo najčišći izraz i uobličenje jednog posebnog političkog interesa, jedne trenutno vladajuće, više ili manje funkcionalne, ali i dalje sasvim iskonstruirane vrijednosti. Postmodernom kritikom znanosti kao ideologije i metafizičkog usidravanja istine taj se problem sasvim transparentno razotkriva. Naivno bi, i uz to teorijski nekonzistentno, bilo pozvati znanstvenike na usvajanje te više, nazovimo to tako, filozofske istine. Znanstvena težnja za zadržavanjem vlastitih predrasuda nije samo razumljiva, nego je i legitimna. Znanstvena nerefleksivnost (u filozofskom smislu) i prihvaćanje suženih pretpostavki pojedine discipline ono je što omogućuje opstanak i razvoj njihova specijaliziranog znanja. No, ono što se danas ne može, ili barem ne bi trebalo, smatrati legitimnim nekritičko je prihvaćanje vandiskurzivne istinitosti njihovih spoznaja, kao i političke nepristranosti istih. Neki će istraživači i znanstvenici to vrijedno saznanje prihvatiti, neki zanemariti, a rad je jednih i drugih potrebno vrednovati s obzirom na njegov sadržaj. Tu odnos prema granicama istinitosti vlastitog rada predstavlja tek jednu vrstu znanstvenih predrasuda. Osim tog najopćenitijeg problema u raspravama o socijalnom poduzetništvu[34] jasno su vidljivi i mnogi drugi spoznajni problemi koji su na samom početku vrijedni spomena.
Njih ćemo, donekle proizvoljno, podijeliti na tri razine na kojima do izražaja dolaze (a) popularne, (b) znanstvenjačke i (c) filozofske predrasude.
Na prvoj, najplićoj razini znanstveno istraživanje problema boluje od tipičnih popularnih boljki, pa se na različite načine, nekritički pretpostavljaju više vrijednosti koje u sebi nosi socijalno poduzetništvo. Njima se legitimira i, istovremeno, kontaminira razmatranje instrumentalne dimenzije fenomena. Odnos fenomena sa ekonomskom, tehničkom, političkom i kulturnom okolinom određuje se tendenciozno, očitim prikrivanjem uzajamnih napetosti i problema koji proizlaze iz same njegove prirode. Pretjerano bi bilo reći kako ovakve tendencije prevladavaju na akademskoj razini, ali je dovoljno porazno da ih se uopće može primijetiti. One se posebno jasno očituju tamo gdje znanstvenici pokazuju nekakva aktivistička nagnuća (što će se na nešto drugačiji način pokazati bitnim i za suvremene filozofske predrasude na trećoj razini o kojima će više biti riječi).
Na drugoj, strože znanstvenoj razini problem istraživanja socijalnog poduzetništva (sasvim slično istraživanju društvenih fenomena općenito) pokazuje se na sasvim drugačiji način. Tu se vrijednosti, posebne svrhe i prijeporni interesi nastoje ciljano isključiti iz razmatranja ili pozitivistički promatrati kao faktori što utječu na oblikovanje fenomena. Jedina svrha koja preostaje kada se sporni sadržaji eliminiraju uvijek je ona tehnička. Objektivna istina koju su više ili manje uspješno u stanju otkriti društvene znanosti u svojoj je srži odgovor na pitanje o najučinkovitijem načinu funkcioniranja sistema ili njegovih posebnih dijelova. Pri čemu se jasno nepristrano, dakle nekritički, prihvaća zbiljnost njegovih neposrednih obilježja. Zbog toga je sa stanovišta društvene znanosti najvažnije strogo definirati funkciju nekog fenomena i dati odgovore na pitanje o uvjetima maksimiziranja njegove unutarnje učinkovitosti, kao i ocjenu njegove funkcionalnosti u odnosu na širi sistem i okolinu. Rezultati takve stroge, znanstvene sklonosti, koja se na specifičan način očituje u okvirima posebnih disciplina, nedvojbeno su mnogo korisniji od rezultata tendencioznih sklonosti o kojima smo prethodno govorili, ali su zbog toga i mnogo opasniji. Posebno u političkom smislu. Reduciranje zbiljskog fenomena na njegovu tehničku dimenziju čak se i intuitivno čini spoznajno represivnim, kao što se kritički razmjerno lako može razotkriti kao izraz nekog povijesnog, partikularnog i političkog interesa. Recimo, u skladu sa izlaganjem kritike političke ekonomije iz prethodnog poglavlja kao ideološko uobličenje kvaziobjektivne potrebe za proizvodnjom/realizacijom relativnog viška vrijednosti koja se poklapa sa klasnim interesom vlasnika kapitala. No, i sasvim neovisno o marksističkoj kritici – suvremeno, postmoderno mišljenje uvjerljivo dokazuje kako je svako razdvajanje znanja od moći, pa stoga i znanosti od politike naivna iluzija. Kako je tehnička, instrumentalna svrha samo prividno neutralna, a njeno uzdizanje na povlašteno mjesto nad ostalim svrhama ima izrazito politički, a ne samo spoznajni karakter. Zbog toga je od presudne važnosti shvatiti kako istine društvenih znanosti nipošto nisu istine društva, a svako je znanje potrebno staviti pred sud politike, što će reći živih, povijesnih težnji i interesa u svoj konfliktnosti, kontradiktornosti i mnogoznačnosti kojima se uvijek praktično odlikuju.
Na osnovi takve opravdane kritike znanstvenog i tehničkog redukcionizma uzdiže se treća razina problema u istraživanju socijalnog poduzetništva (i uopće društvenih fenomena), gdje se stvar često vraća na aktivistički problem sa prve razine uz usvajanje mnogo sofisticiranije filozofske legitimacije. Problem se pokazuje na slijedeći način. Ako se svaka spoznaja, vrijednost i svrha (pa onda i sama povijesna zbilja koja o njima ovisi) gradi diskurzivno, a znanje i moć nisu razlučivi onda se put izmjene vladajućeg znanja može učiniti ključnim načinom utjecaja na povijesnu zbilju. Rješavanje političkih problema uz prilagođavanje živim potrebama i raznolikim, često isključivim emancipatornim svrhama koje s obzirom na nove temeljne spoznaje ne potrebuju višu, metafizičku legitimaciju. Tu se, kako što smo u više navrata naglašavali, radi o legitimnim i uvjerljivim spoznajama koje nas umnogome izvlače iz slijepih ulica filozofske tradicije. Olakšavaju mišljenje i djelovanje. Ipak, u praksi se pokazuje kako takva perspektiva ima specifične zamke i ograničenja. Naročito u političkom smislu i proizvođenju realnog utjecaja izvan kulturne i intelektualne sfere. Postmodernom paradigmom otvara se široki put artikuliranja alternativnih političkih interesa i svrha, omogućuje plodonosna komunikacija između različitih disciplina (filozofije, znanosti, umjetnosti i dalje), potiče nesputan razvoj i diferencijacija znanja slobodnog od sprezanja pod jedinstvenu svrhu. No, ona nam je, čak i mnogo manje od bilo koje druge, stare teorije, u stanju pripomoći u davanju konkretnog odgovora na temeljno praktično pitanje šta da se radi. To je pitanje o sadržaju političkog djelovanja suvremenim mišljenjem čak i razvodnjeno, relativizirano zbog popularizacije sklonosti ka dekonstrukciji stabilnih i postojanih političkih programa koji se šire dalje od iznimno uske, katkad čak i individualne razine. Zbog toga se jako malo radi na obrazovanju alternativnih političkih institucija i vizija od šireg političkog domašaja, koje se hvataju u koštac sa temeljnim napetostima aktualnog povijesnog trenutka. Proizvođenje novog znanja i prevrednovanje dominantnih vrijednosti uglavnom se zadržava na elitističkim marginama gdje se ugodnije osjeća ili hvata lakših, površnijih zadataka od manje važnosti.
Revolucionarni politički angažman uglavnom se svodi na svoju kulturnu i intelektualnu dimenziju. U biti se, čak i protivno svojim najdubljim željama, povlači iz ekonomske, tehničke i političke sfere. Težnja za izmjenom realno egzistirajuće logike u tim sferama aktivistički se zadržava, ali se faktično prepušta drugim akterima (buržoaziji, tehnokratima, neartikuliranim masama i populističkim galamdžijama). Takvo povlačenje nipošto nije slučajno već je praktična posljedica nedostatka uvjerljive političke vizije i općenito teškoća pri uspostavljanju komunikacije sa autonomnim razvojem ekonomske, tehničke i političke zbilje. Postmoderna ljevica, o kojoj se na ovoj razini problema prvenstveno radi, politički je, kao i ekonomski nesposobna za ozbiljniji utjecaj pa se često samozadovoljno povlači u kulturnu sferu. Takvo stanje može predstavljati izvor frustracije, naročito s obzirom na temeljnu aktivističku svrhu. Zbog toga se svaki tračak nade, svaki realni društveni fenomen koji se čini iskoristivim uporištem za artikulaciju alternativnog, kontrahegemonijskog političkog ili ekonomskog diskursa čeka ko ozebli sunce. Zbog toga se zbiljskim političkim, ekonomskim i tehničkim fenomenima nerijetko pristupa vrlo tendenciozno. Previše ih se slobodno interpretira i preopterećuje alternativnim značenjima koja nisu u stanju usvojiti, dok se istovremeno, u izostanku šire političke perspektive i realnog uporišta, olako prihvaća legitimnost starih obrazaca mišljenja i djelovanja koji se u njima manifestiraju. Pristup zbiljskim fenomenima tako se kontaminira vrlo slično kao i na prvoj, nerefleksivnoj, popularnoj razini.
Realni, spoznajni, a posebno praktično-politički domašaj takvog pristupa u pravilu je vrlo limitiran, pošto se njegove konkretne vrijednosti i interesi često zadržavaju u okvirima ustaljenih alternativnih oblika. Ti ustaljeni alternativni oblici pokazuju se posebno problematičnima pošto se, kada se odstrane intelektualni uresi i iritantna preseravanja alternativnih elita, pokazuju tek neznatno različiti od banalnih popularnih predrasuda. Zbog toga se dodatno otežava produktivna komunikacija sa ekonomskom i političkom zbiljom, pa stoga produbljuje otuđenost u odnosu na realnu političku i ekonomsku dinamiku. U našem se konkretnom slučaju socijalnog poduzetništva nejasno ističu njegove vrijednosti i ograničenja u okvirima prevladavajuće društvene racionalnosti. Kao što se naivno nastoji pokazati njegove alternativne dimenzije i revolucionarni potencijali zanemarujući unutarnje napetosti samog fenomena i njegova stvarna ograničenja koje su čak buržoaska znanost i ideologija u stanju razumjeti na ispravniji način. Zbog toga se ozbiljnijem alternativnom političkom djelovanju čini medvjeđa usluga.
U samoj je literaturi i raspravama sa kojima smo se u pripremi ovog rada susreli svaki od osviještenih problema više je ili manje prisutan. Oni su na samom početku morali biti izloženi kako bi što jasnije osvijestila potreba za izbjegavanjem njihovih zamki u vlastitom izlaganju. Sa takvim zaključkom možemo preći na konkretno izlaganje stvari. U nastavku ćemo se najprije posvetiti problemima pojmovnog određenja socijalnog poduzetništva (I), potom raspravi o njegovim konkretnim društvenim poticajima i očekivanim korisnim ishodima (II), te na koncu jezgrovito izložiti glavne razloge zbog kojih se socijalno poduzetništvo može smatrati politički deficitarnim ili, čak, štetnim konceptom (koji se nadavaju iz cjeline sadržaja ovog rada) (III).
I
Određenje pojma socijalnog poduzetništva[35] sasvim je nerazdvojno od jasnog definiranja njegove funkcije u okvirima ekonomskog, ali i šireg društvenog sistema. Razumljiv istraživački put tog temeljnog određenja s jedne se strane oslanja o prikupljanje iskustvenog materijala (po svojoj prirodi vrlo raznolikog i mnogoznačnog), a s druge strane na njegovo dovođenje u red kroz preradu pojmovnog aparata na raspolaganju. Što u ovom konkretnom slučaju u pravilu znači pokušaj jasnog definiranja sličnosti i razlika socijalnog poduzetništva u odnosu na ono klasično, čije je značenje mnogo jasnije određeno, kako bi se iskustvena materija mogla osmisliti na što uvjerljiviji način, odrediti najprimjereniji odnos fenomena sa društvenom okolinom i zadati smjernice njegova što funkcionalnijeg razvoja. Egzaktno razgraničavanje i određivanje funkcije socijalnog poduzetništva preduvjet je rasprave o njegovoj društvenoj koristi i legitimnosti, kao što se pokazuje kao nužan uvjet produktivnog usmjeravanja samoniklih društvenih i ekonomskih praksi koje provociraju potrebu za strožim definiranjem u znanstvenom i formalno-pravnom smislu. Neka će teorija fenomen u nastajanju nastojati smjestiti u okvire postojećeg znanja. Druga će ga definirati inovativno, tj. pokazati zbog čega se novi fenomen ne može uskladiti sa starim fenomenima i njihovim definicijama (primjerice poduzetništvom, aktivizmom i slično) već ih možda i dovodi u pitanje. I u jedinom i u drugom slučaju, u skladu sa tehnički usmjerenom prirodom moderne znanosti, svrhovitost fenomena kao i samog istraživanja određivati će se s obzirom na krajnju svrhu maksimizacije efikasnosti društvene reprodukcije. U rjeđim slučajevima fenomen će se pokušati definirati sasvim izvan okvira dominantne znanstvene paradigme. U ovome djelu pokušati ćemo izložiti najočitije probleme s kojima se suočavaju pokušaji definiranja socijalnog poduzetništva.
Okvirna definicija socijalnog poduzetništva od koje ćemo krenuti, i na kojoj se većina pobornika i istraživača u biti zadržava, neobično je isprazna i problematična. Po njoj se socijalno poduzetništvo određuje kako poduzetništvo sa socijalnom misijom. I malom je djetetu jasno kako socijalna misija može značiti bilo što, pa se čovjek mora svojski truditi pri nastojanjima preciznijeg određivanja tog jezgra oko kojeg se uvijek gradi priča o socijalnom poduzetništvu. Sa tim ćemo se problemom na različite načine navlačiti do kraja rasprave. Preciznije definiranje u literaturi obično završava u preimenovanju socijalne misije socijalnom svrhom, a socijalne svrhe stvaranjem socijalne vrijednosti ili socijalnim unapređenjima, i tako u krug. Nemogućnost da se jasno izađe iz tog začaranog kruga na momente je upravo tragikomična. Spoznajne teškoće takvog tipa proizlaze iz činjenice da se pojam nastoji odrediti preko mora najrazličitijih iskustvenih pojava koje se tek na sasvim apstraktan i neodređen način mogu podvesti pod zajednički nazivnik. Zbog toga se iskustveno raznolike i po izvornim obilježjima gotovo isključive pojave (koje se nastoje odrediti kao socijalno poduzetničke) pokušavaju skupiti pod jedan kišobranski pojam. Takvim se rješenjem dopušta da cvijeta tisuću cvjetova, a istovremeno čini korak naprijed u osmišljavanju tog fenomena u nastajanju. Kritikom kišobranskog pojma lako je moguće prikazati svu dubinu teškoća teorijski uvjerljivog definiranja. Pošto se nemogućim pokazuje otkrivanje zajedničke suštine iskustveno raznolike pojave sjedinjuju se izvanjski, stavljanjem pod jedan pojmovni kišobran. To se većinom, kako smo rekli, opravdava činjenicom da se radi o novoj pojavi čije je znanstveno istraživanje tek u povojima. Mi ćemo se mnogo skeptičnije zadržati na primjedbi kako koncept stoji na tankim empirijskim temeljima, a znanje o njemu, bilo ono u povojima ili na vrhuncu, na samom početku razmatranja čini se vrlo ograničeno. Praktična posljedica široke, labave definicije prevelika je inkluzivnost, što za sobom povlači nisku iskoristivost iste.
Zbog tog očiglednog problema, na čijem će rješavanju neki od akademskih vucibatina možda i zaraditi plaću, lako bi se mogli previdjeti drugi, moguće i važniji problemi. Nevolje široke definicije socijalnog poduzetništva kao poduzetničke aktivnosti sa socijalnom svrhom u pravilu se traže u drugom dijelu – socijalnim svrhama. Problem definiranja prvog djela, poduzetništva, uglavnom se odnosi na određivanje razlike i posljedica usvajanja socijalnih svrha na izmjenu klasičnog poduzetničkog fenomena. Pitanje definicije klasičnog, privatnog poduzetništva pretpostavlja se riješenim, u biti neprijepornim. Spornim se jedino, posebno od onih sa ljevičarskim nagnućima, uzimaju njegove socijalne posljedice. Klasično poduzetništvo propituje se u vrijednosnom smislu, ali se problemi u preciznom određivanju njegovog značenja i, posebno, dublje polit-ekonomske kontradikcije koje ga prate u pravilu zanemaruju. Teorija socijalnog poduzetništva na ovaj ili onaj način pretpostavlja istinitost teorije poduzetništva – bilo u neoliberalnoj ili nekoj alternativnoj, u samoj suštini vrlo sličnoj varijanti. Konzervativniji autori sasvim će nekritički prihvatiti (neo)liberalne i/li schumpeterijanske pretpostavke. Oni progresivniji nastojati će poduzetništvo interpretirati u duhu kreativnosti i samoinicijativnosti, a pogled skrenuti od buržoaskog, tržišnog i komercijalnog značenja. Ovako ili onako unutarnje napetosti poduzetništva kao poduzetništva neće se problematizirati. Upravo suprotno: oko pretpostavljenog znanja što je poduzetništvo u izvornom smislu graditi će se vizija onoga što bi socijalno poduzetništvo, sa svojom neupitno upitnom socijalnom misijom trebalo biti. Naše radikalno neslaganje sa takvim postupkom najbolje se pokazalo dugom i sveobuhvatnom problematizacijom klasičnog poduzetništva od koje smo pošli kao neophodne pretpostavke za raspravu o socijalnom poduzetništvu. Ako smo eventualno sa zaključcima našeg izlaganja problema poduzetništva u najširem smislu promašili ceo fudbal, teško je poreći kako smo jasno pokazali da je pitanje poduzetničke funkcije same po sebi mnogo složenije negoli se čini na prvi pogled. Određivanje njenog značenja nije lako i ne može se razdvojiti od političkih nagnuća, a neupitnost njene ekonomske, tehničke i političke korisnosti daleko je od samorazumljivosti.
Propagatori i istraživači socijalnog poduzetništva pretjerano se ne zamaraju pitanjima koje smo si mi postavili u drugom djelu ovog teksta. Oni uglavnom pretpostavljaju kako privatno poduzetništvo, nerijetko poistovjećeno sa slobodnim djelovanjem tržišnih aktera, stvara ekonomsku vrijednost (što će reći financijske prihode za pojedinca i maksimalnu učinkovitost društvene proizvodnje). Njegovim se nedostatkom gdjekad prikazuju pogreške u izboru svrha kojima služi i moralna neodgovornost u selekciji sredstava. U tom smislu postoje varijacije koje sežu od utopijskog fantaziranja do striktno tehnokratskog pristupa koji bi učinke socijalnog poduzetništva htio kvantificirati i matematički vrednovati. Zajednička karakteristika različitih pristupa težnja je za (1) unošenjem vanekonomskih svrha u razmatranje i (2) iznošenje pitanja o čisto tehničkoj učinkovitosti. Idealistički akteri, skloniji utopijskoj dimenziji, više će naglašavati prvu, a oni realističniji, sa tehnokratskim fokusom, naglašavati će drugu komponentu. I jedni i drugi polazit će od temeljne legitimnosti obaju komponenti, te će se natezati oko njihovog odnosa i prioriteta.
U okvirima prevladavajućeg diskursa socijalnog poduzetništva stoga se od najveće važnosti pokazuje ispravno određivanje sličnosti i razlika između klasično poduzetničke i socijalne varijante. U tom smislu ključnim se pokazuje određenje motivacijskih razlika, promjena funkcije financijskog dobitka i uloge poduzetničke inovativnosti. Nekritički se polazi od poduzetništva kao pokretača promjene u društvu, pokretača inovativnosti i maksimizatora efikasnosti u ostvarenju željenih ciljeva. Pri tome se u potpunosti zanemaruje specifičnost poduzetničke funkcije; nemogućnost njenog proizvoljnog izdvajanja iz tržišne ekonomske strukture i goleme probleme poistovjećenja sa predmetnom inovativnošću o kojima smo naširoko govorili. Naizgled se uvažava uzajamna uvjetovanost kvalitativnih promjena u ekonomskoj zbilji i prirode poduzetništva, ali se pri pozornijem uvidu jasno pokazuje kako se radi površnom zamajavanju. Vizija potrebe za promjenom značenja i funkcije poduzetništva sukladno promjenama u ekonomskoj, tehničkoj i društvenoj okolini zasniva se na nerazumijevanju kakva je uopće funkcija klasičnog poduzetništva, bez većeg interesa za razumijevanje kontradiktornih tendencija suvremenog tehničkog, ekonomskog i političkog razvoja. Poduzetništvo se naprosto definira kao efikasna djelatnost koja inovativno mijenja društvenu strukturu i predstavlja kreativan odgovor društvenog aktera na same promjene. Takvo je određenje, samo po sebi, sasvim apstraktno i malo što znači. Konkretizacija promjena u društvenoj i ekonomskoj okolini iz kojih proizlazi potreba za promjenom klasičnog poduzetništva u pravilu se određuje površno i tendenciozno kao rađanje novih društvenih potreba i sve veća promjena svijesti o onim starima uz razvoj tehničkih mogućnosti njihovog harmoničnog zadovoljenja. Teško je vjerovati da se od takvih (ne)određenja stvarno polazi kao od čvrstih pretpostavki diskusije o socijalnom poduzetništvu, ali je to, na žalost, uistinu slučaj.
Jedna od najčešće naglašavanih razloga za rađanje novih oblika poduzetništva navodne su promjene u motivacijskoj strukturi ekonomskih aktera. Previđajući dublje probleme o kojima smo u drugom djelu govorili, tu se pretpostavljaju različite poduzetničke ideologije na čijim se, argumentativno konkurentnim osnovama dolazi do nevjerojatno sličnih zaključaka. U prvoj se varijanti motiv klasičnog poduzetništva poistovjećuje sa profitom. Tu se onda u ljevičarskoj verziji naglašava kako se u naše vrijeme empirijski primjećuje veća sklonost ka altruističkim oblicima motivacije konkretnih poduzetnika. U liberalnoj varijanti naglašava se kako privatna, profitna usmjerenost u suvremenim okolnostima sve manje isključuje zadovoljavanje širih, društvenih i etičkih svrha – dapače, sve je više njima uvjetovana. U drugoj se varijanti motivacija klasičnog poduzetnika razdvaja od stroge sklonosti za profitiranjem i naglašava kako je poduzetništvo oduvijek bilo pokretano specifičnom težnjom za samoostvarenjem i kreacijom, koju je po prirodi nemoguće poistovjećivati sa interesom kvantitativnog uvećanja vlastitog bogatstva. Tu se u lijevoj varijanti naglašava poduzetnička, što će reći kreativna i inovativna suština ljudskog bića koja mora biti oslobođena sputavajućih okova sebičnosti i profita, te se na vlastito dobro sjediniti sa višim etičkim i socijalnim svrhama – što se, po njihovom sudu, u suvremenom društvu i događa (valjda zbog nekakvog razvoja svijesti o slobodi i slično). S druge strane liberalna interpretacija radije će naglasiti kako taj oskudni i jedinstveni resurs u posjedu iznimnog pojedinca i aktera, poduzetnička inovativnost, neovisno o konkretnim svrhama koje si taj akter postavlja, objektivno doprinosi općem društvenom dobru, a oslobađanje aktivnosti takvih pojedinaca u sferi proizvodnje društvene vrijednosti može proizvesti jedino njeno neslućeno uvećanje i kvalitativnu progresivnu transformaciju – kao što se, po njihovom uvjerenju, u suvremenim okolnostima i događa.[36] U svakom se od tih slučajeva radi o bespredmetnom naklapanju. Specifičnim promjenama u poduzetničkoj motivaciji nastoji se odrediti specifičnost socijalnog poduzetništva sasvim previđajući činjenicu kako spekulacije o poduzetničkoj motivaciji predstavljaju jedan od najspornijih momenata u teoriji poduzetništva uopće. Također se previđa kako za razmatranje poduzetništva empirijska motivacija aktera nije od presudne važnosti, već strogo određenje poduzetničke funkcije u okvirima ekonomskog i šireg društvenog sistema. Zbog toga se pri razmatranju socijalnog poduzetništva, sasvim neopravdano, fokus sa jasnog preciziranja funkcije, skreće na beskrajne rasprave o ovakvoj ili onakvoj motivaciji aktera, empirijskom dokazivanju istih i slično.
Takve su spekulacije o motivaciji aktera u pravilu usko povezane sa još gorim nagađanjima o promjeni uloge financijske dobiti kao jedne od karakterističnih obilježja socijalnog poduzetništva. Tu se onda opet razbacuje ispraznim frazama o pretvaranju financijske dobiti, profita iz svrhe u sredstvo poduzetničke aktivnosti. Što bi to konkretno trebalo značiti ni najmudriji istraživači nisu u stanju istjerati na čistac. Naši dični društveni znanstvenici i aktivisti na svu sreću nisu skloni skolastičkim raspravama pošto bi se na tom zamršenom odnosu financijsko/društvenih svrha i sredstava dala izgraditi kakva socijalno poduzetnička summa. Pošto nemaju takve sklonosti oni se obično zadržavaju na labavoj tvrdnji kako je specifičnost socijalnog poduzetništva da maksimizacija profita i stvaranje bogatstva, kao dvije glavne poslovne svrhe, tu postaju sredstva za ostvarenje posebne društvene misije. Ako tu definiciju uzmemo za ozbiljno unatoč svoj njenoj labavosti sasvim je jasno da se radi o obznani očiglednog. Otkrivanju tople vode. Je li moguće da postoji netko toliko glup pa vjeruje kako se te genijalne ideje nitko u povijesti nije sjetio? Ideja o korištenju interesa maksimizacije profita i stvaranja bogatstva u više svrhe poznata je oduvijek, ali se iz različitih praktičnih razloga uvijek pokazivala prilično nerealnom i problematičnom. U praksi se u pravilu pokazivalo kako je neposredno ili politički posredovano spajanje ekonomski učinkovitih sredstava i financijski gubitničkih svrha vrlo problematično. Koji bi stoga bio razlog za drastičnu promjenu situacije u okvirima suvremenog društva? Zagovaratelji socijalnog poduzetništva po tom pitanju uglavnom zadržavaju na spekulacijama o promjeni socijalne svjesnosti (koje su uvijek spremni dokazati kroz konkretne, izolirane ili statistički, što će reći redukcionistički obrađene, empirijske primjere). Njihov se diskurs čisto formalno zasniva na takvom otkrivanju realne tendencije ka instrumentalizaciji ekonomskih svrha kao vrijedne suštine socijalnog poduzetništva. Pri tome se sasvim zanemaruje ključno pitanje o uvjetima pod kojima ekonomske svrhe mogu poslužiti koristan instrument bilo kakve socijalne svrhe i vrijednosti. A upravo to je pitanje u samoj srži legitimacije buržoaske, instrumentalne racionalnosti. Koja je suština uzdizanja ekonomskih i instrumentalnih svrha do statusa vrhovne društvene vrijednosti u okvirima liberalne teorije; koliko je takva legitimacija zbiljski utemeljena i na koji je se način može najučinkovitije kritizirati i prevazići – to su pitanja koja je u okvirima ograničenog diskursa socijalnog poduzetništva nemoguće postaviti. U njemu se sa izvanjske, u biti moralističke pozicije, uzdizanje ekonomskih vrijednosti na status vrhovne svrhe zdravorazumski proglašava lošim, te se autistično predlaže/otkriva alternativa (koja se kako smo rekli uglavnom podudara za razvojem socijalne osviještenosti i individualnim pounutrenjem općeg interesa).
Ipak, pogrešno bi bilo pretpostaviti kako se traganje za preciznim određenjem socijalnog poduzetništva zadržava na toj mudrosti. Društveni znanstvenici, za divno čudo, ipak mogu i bolje od toga. Mnogo se značajnijim momentom u tom zadatku određuje unošenje značaja inovacije u cijelu priču. Inovacija se uzima kao ključna karakteristika poduzetništva. U skladu sa schumpeterijanskom tradicijom naglašava se neraskidiva veza poduzetništva i revolucionarnih promjena ekonomske strukture koje prolaze iz kreativne izmjene njenog sadržaja. Socijalno poduzetništvo stoga se određuje kao vrsta kreativnog djelovanja koje ne karakterizira jedno alternativni oblik motivacije već i inovativan način zadovoljavanja/proizvođenja društvenih potreba. Sama alternativna motivacija stoga se, ukoliko je ikako moguće, nastoji predstaviti kao inovativna, a ne naprosto izraz starih, dobro poznatih vrijednosti i interesa (pravda, solidarnost i slično). Time se postiže dvostruki efekt pošto se socijalno poduzetništvo predstavlja kao prirodni razvoj, kontinuitet buržoaske prakse na kojoj je izgrađen moderni svijet, dok se istovremeno zahtjev za usvajanje socijalnih svrha predstavlja kao konkretna inovacija u duhovnom i tehničko-ekonomskom smislu (a ne izraz nekih pretpostavljenih, utopijskih svrha i dobrih želja).
Dobro je poznato da jezik sve podnosi, pa onda i takve vratolomije. U zbilji i pred sudom ozbiljnijeg mišljenja stvari je mnogo teže legitimirati. Prvi se problem u toj priči pojavljuje pri razgraničenju različitih oblika inovacije, sa različitim specifičnim svrhama. Kulturna inovacija, sa svim svojim razinama, tiče se najopćenitije razine osmišljavanja i oblikovanja ljudskog života i iako je sasvim jasno kako između te razine i one ekonomske postoji živ odnos uzajamne interakcije i prilagođavanja, sasvim je jasno da se a) one odvijaju po svojoj specifičnoj logici; b) nikada ne mogu imati neposredne efekte u drugim sferama, tj. s njima se ne nalaze u uzročnom odnosu. Politička inovacija mnogo je uža i sasvim različita od kulturne, te se tiče aktivnog, praktičnog i kolektivnog osiguravanja opstanka zajednice, sa temeljnim svrhama razrješenja unutarnjih sukoba koji se u svakoj zajednici vječno vraćaju u različitim oblicima i ostvarenja što većeg utjecaja na uvjete svoje egzistencije. Političko djelovanje, pa onda i provođenje političkih inovacija u pravilu ima neposredne posljedice na ekonomsku, tehničku ali i kulturnu sferu, no pri tome ostaje ograničeno vlastitom logikom. Društvena i povijesna zbilja o njemu neposredno ovisi, ali se na njega nikada ne može svesti pošto strogo političko mišljenje i djelovanje ne može biti senzibilno za ostvarenje specifičnih svrha iz drugih sfera (spoznajne, kulturne, tehničke, ekonomske) jer bi time u pitanje dovelo učinkovitost svoje vlastite. Zbog toga je, posebno s obzirom da se radi o neizbježno kolektivnoj djelatnosti, dovođenje političke inovacije u vezu sa čisto partikularnom, poduzetničkom aktivnošću sasvim besmisleno.
Inovacija o kojoj se govori tako je očito vrlo specifična i tiče se tehničke (organizacija ljudi i/li materije sa svrhom maksimizacije učinka) i uže, buržoasko-ekonomske (organizacija društva sa svrhom maksimizacije realiziranog viška vrijednosti) sfere. Poglavljem o poduzetništvu pokazali smo u kako se složenom odnosu nalaze tehnička i ekonomska inovacija pa se ovdje ne moramo ponavljati. Ono što moramo primijetiti je kako određenje ekonomske i tehničke inovacije u okvirima definiranja socijalno poduzetničke inovacije ostaje prilično nejasno. Inovacija koja dolazi sa socijalnim poduzetništvom može se najopćenitije čitati kao kulturna i čak politička inovacija koja staru logiku proizvođenja/primjene ekonomskih i tehničkih inovacija čini prevaziđenom. No čak i pod takvom pretpostavkom potrebno je objasniti na koji se način tehnički i ekonomski, a ne samo kulturno i politički, manifestira ta inovacija. To se u mnogim trenucima, prilično neuspješno, i pokušava (o čemu će kasnije još biti riječi). No, inovacija koju socijalno poduzetništvo donosi može se čitati (što se također često radi) i kao specijalno tehnička ili ekonomska, tj. predstavlja inovaciju u okvirima tih posebnih sfera uz zadržavanje njihovih pretpostavljenih svrha.
Ekonomska inovacija u poduzetničkom smislu, vidjeli smo, sasvim je nerazdvojna od pronalaženja novih oblika profitiranja, tj. komercijalizaciji predmetnih invencija. Socijalno poduzetništvo kao poduzetnička inovacija s jedne, i njegova konkretna poduzetnička inovativnost s druge strane sasvim su nezamislive bez realiziranja profita ili u najmanju ruku tržišne samoodrživosti – jasno ako želimo ostati dosljedni čistom, sasvim konzistentnom određenju poduzetničke funkcije u ekonomskom smislu. Bez tržišne rentabilnosti sasvim je suludo govoriti o inovativnosti u čisto ekonomskom smislu. Ta činjenica sasvim je neupitna i od nje se, nadovezujući se na specifičnost motivacije i određenjem profita kao sredstva, polazi kao osnove za razlikovanje klasičnog i socijalnog poduzetništva. Zbog toga se socijalno poduzetnička aktivnost u biti prikazuje kao predmetna inovativnost, što će reći inovativnost u tehničkom smislu, inovativnost koja doprinosi efikasnosti sistema. Time se jasno, sasvim neopravdano vrši nasilje nad pojmom poduzetništva koji svoju vrijednost i uvjerljivost izvlači upravo iz razdvojenosti od čisto predmetne inovativnosti. No to je ovdje čak od manje važnosti. Mnogo se važnijom pokazuje činjenica da se kroz određenje suštine socijalno poduzetničke inovativnosti na takav način uzdižu konkretne tehničke, a ne nekakve neodređene etičke svrhe. Što samo po sebi ne bi bilo sporno kada bi se takvim transparentno i prikazalo, bez tendencioznog maskiranja hrpom šarenih fraza iza koje se često skriva pretpostavljanje političke nepristranosti tih svrha od općeg interesa. I posebno: kada bi se bilo spremno sasvim konzekventno vrednovati inovativne potencijale socijalnog poduzetništva u tom smislu (dakle: odreći se kulturno i politički inovativnih ambicija). Takve minimalne zahtjeve donekle prihvaćaju desni i tehnokratski pobornici socijalnog poduzetništva, pa se u tom se smislu, neovisno na manjak političkih simpatija s njima lakše možemo složiti. Ljevica i aktivistički nastrojeni akteri/istraživači, intimno vezani za maglovite socijalne svrhe tu u pravilu potpuno podbacuju. Tendenciozno šire svrhu socijalno poduzetničke inovativnosti izvan čisto tehničkih okvira, te se uz još izrazitiju nesklonost ekonomskoj inovativnosti, nerazumijevanje specifičnosti kulturnih i političkih inovacija, i općenito sasvim nekritički odnos prema višim socijalnim svrhama – dovode u situaciju spoznajne konfuznosti i političke tendencioznosti.
Sumirajmo do sada izrečeno o inovativnosti. Inovativnost kao ključ za određenje razlike između klasičnog i socijalnog poduzetništva, iako nešto suvislija od ostalih određenja s kojima smo se do sad susreli, i dalje se pokazuje kao vrlo problematična. Tu imamo tri mogućnosti: a) ili je ta inovativnost ekonomskog karaktera (pa je stoga nejasno po čemu bi se uopće socijalno trebalo razlikovati od klasičnog poduzetništva);
b) ili se radi o inovaciji u tehničkom smislu (po čemu je prilično nejasno zbog čega se uopće govori o poduzetništvu, te se pitanje socijalnih svrha mora postaviti na tehnokratski način, što je svakako dopušteno ali se onda kao takvo treba i osvijestiti, a ne kititi šarenom ideologijom); c) ili je inovativnost prvenstveno kulturnog i/li političkog karaktera (pa stoga nije jasno zbog čega se nastoji izvoditi iz razvoja tehničke i ekonomske racionalnosti, tj. pojam socijalnog poduzetništva ponovo biva doveden u pitanje na više načina).
Mogućnost jasnijeg određenja značenja socijalnog poduzetništva kroz inovativnost svakako ostaje sasvim ovisna o načinu definiranja one problematične socijalne misije, svrhe, vrijednosti i slično. S obzirom na mogućnost uvjerljivog razlučivanja društvene svrhe karakteristične za socijalno poduzetništvo njegov pojam, kako bi se reklo, stoji ili pada. Jedino s obzirom na specifičan karakter te svrhe moguće je cijeniti vrijednost njenih konkretnih instrumentalnih obilježja i inovacija. A tu, kako smo već natuknuli imamo potpuni kaos. Ako se i nećemo, kako smo na početku rekli, zamarati sa svom silom popularnih (od utopijsko-moralističkih, preko patetično-humanitarnih, do konzervativno-parazitskih) određenja socijalne svrhe i vrijednosti, ni ozbiljnija literatura ne pokazuje se mnogo bolja. Znanstvena literatura te će različite socijalne svrhe koje se empirijski manifestiraju u biti pretpostaviti kao istinite, te će ih se kišobranski neodređeno obuhvaćati apstraktnim definicijama, ostavljajući nešto prostora i za vlastite normativne sugestije. Tu opet postoji nekoliko varijanti. Navedimo dvije najvažnije, koje se uvelike poklapaju sa dvama najraširenijim interpretacijama socijalno poduzetničke inovativnosti. Prva naglasak stavlja na socijalnu pravdu, a druga na ispravljanje tržišnih disfunkcionalnosti.
Ukoliko se socijalna vrijednost i misija nastoje odrediti kao viši oblik socijalne pravde tada se uglavnom pretpostavlja kako postojeći, tržišni i privatno poduzetnički oblik ekonomske organizacije djeluje funkcionalno s obzirom na zahtjeve ekonomske i tehničke racionalnosti, ali su legitimne društvene svrhe i vrijednosti mnogo šire i više od nje. Mnogi primjeri pokazuju kako tržište (ili kapitalistička ekonomija općenito) maksimizira učinak, ali mnoge ljudske potrebe ostavlja nezadovoljenima ili ih čak direktno ugrožava. Kako se ekonomskim i tehničkim svrhama žrtvuje pravednost i stvarni interes zajednice.[37] Osiguravanje više socijalne pravde u prošlosti je uglavnom bila stvar političke intervencije ili pojedinačne filantropije kao izraza subjektivnih preferencija onih u mogućnosti. Danas se otvara mogućnost da se takvoj misiji posvete i poduzetnički usmjereni akteri koji bi svoju energiju i kreativnost uložili u profesionalan, socijalnim vrijednostima posvećen rad neovisan o politici, ali i bitno različit od potrošačkog ostvarenja moralnih preferencija privatnih vlasnika. U tom smislu stvar stoji ukoliko se takva inovativna praksa i njene visoke svrhe promatraju apstraktno, neovisno o realnim legitimacijskim osnovama. Promatranjem stvarnih, društvenih i materijalnih legitimacijskih temelja na kojima se zasniva socijalna svrha kao viša pravednost u okvirima socijalnog poduzetništva dolazi se do poraznih zaključaka. Politička intervencija za uspostavu društvene pravednosti legitimnost, ali i sredstva vuče iz kolektivne političke volje do koje se dolazi u okvirima političke borbe. Individualna filantropija legitimnost vuče iz slobodnog raspolaganja privatnim vlasništvom. Socijalno poduzetništvo po samoshvaćanju je neizvedivo na takvim osnovama. Ono sredstva za vlastitu djelatnost može pribavljati kroz tržišno posredovanje, no tada se dovodi u pitanje njegova razlika u odnosu na klasično poduzetništvo, tj. prioritet pravednosti nad ekonomskim svrhama biva doveden u pitanje. Krajnje liberalna shvaćanja socijalnog poduzetništva rezoniraju upravo po tom ključu pa se socijalno poduzetništvo teško razlučuje od socijalno odgovornog poslovanja privatnih poduzetnika. Time se više vrijednosti nužno vezuju za financijsku održivost, pa se stoga ekonomska svrhovitost na mala vrata uzdiže na vrhovnu razinu. Taj održiv i konzistentan liberalni koncept socijalnog poduzetništva sasvim je nedostatan za obrazovanje posebnog fenomena, već se socijalno poduzetništvo svodi na podvrstu šireg pojma poduzetništva.
Zbog toga je, ukoliko se želi dokazati posebnost i inovativnost fenomena, potrebno prihvatiti kako je socijalno poduzetništvo kao poseban oblik djelovanja na ostvarenju društvene pravde ovisan o sredstvima sa strane, izvan okvira tržišnog posredovanja – bilo sa političke, bilo sa privatne razine. U tom smislu ono po definiciji ne može stajati na vlastitim nogama i vrijednost svojih svrha mora prodavati potencijalnim financijerima,[38] dok s druge strane kao jedinu uistinu neupitnu legitimaciju može imati veću učinkovitost u ostvarenju viših svrha društvene pravde u odnosu na konkurente iz javne i neposredno filantropske scene. Zbog toga se može reći kako promicanje viših etičkih vrijednosti u okvirima socijalnog poduzetništva uglavnom pretpostavlja ekonomsku i tehničku racionalnost tržišnog sistema, kao što u krajnjoj liniji svoj legitimitet zapravo mora tražiti kroz marketinšku promociju vlastitih svrha i, posebno, najveću moguću financijsku rentabilnost/ tehničku učinkovitost u njihovoj realizaciji.
Druga mogućnost određivanja socijalne vrijednosti kojoj socijalno poduzetništvo teži zasniva se na naglašavanju tehničke disfunkcionalnosti tržišnog, privatno poduzetničkog sistema. Tu se u biti suprotno prethodnom slučaju pretpostavlja kako privatno poduzetnički sistem ima bitne defekte u tehničkom i ekonomskom smislu, posebno u nekim specifičnim područjima za koja se pokazuje nesenzibilnim. Socijalna vrijednost se u tom smislu ne veže za neku višu pravdu već za stvaranje funkcionalnijeg sistema suočenog sa konkretnim problemima u potrazi za najučinkovitijim rješenjima. Pa se onda može govoriti o javnim dobrima, o razvoju ljudskog i socijalnog kapitala za koje tržište nije osposobljeno, osiguravanju političke stabilnosti, ispravljanju ekonomskih anomalija tržišta i tome slično. Kao i u prethodnom slučaju tu je funkciju u prošlosti uglavnom zadovoljavala politička sfera (bilo kroz državno kapitalističke ili socijal-demokratske tendencije, tj. dogovorom krupnog kapitala oko dugoročnog interesa ili pod političkim pritiskom odozdo, od strane organizirane radničke klase). Takva se rješenja u konkretnim povijesnim okolnostima pokazuju nedovoljno učinkovitima, dok se istovremeno otvara prostor za slobodnu poduzetničku inicijativu u toj funkciji (posebno u sprezi sa tehnokratskim institucijama i političkim elitama). U tom smislu cijela je priča u svojoj srži tehnokratska. Sama takva činjenica predstavlja očit problem u političkom smislu. To pustimo za sada po strani. Pošto tehnokratska vizija ima i svoje unutarnje probleme. Socijalne svrhe u tom smislu moraju biti zasnovane na realnim pretpostavkama. Ili bolje: moraju se moći uvjerljivo legitimirati pred sudom tehničke racionalnosti.
Socijalno poduzetnička inovacija kao konkretna predmetna inovacija u tom smislu postaje vrlo aktualna, no iz toga proizlaze novi problemi. Naime: oni njenog egzaktnog testiranja i dokazivanja bez kojeg ne može biti tehničke legitimacije. Postavlja se pitanje: tko je konkretno pozvan da sudi o korisnosti socijalno poduzetničkih inovacija i mogu li se naći egzaktni, znanstveni kriteriji po kojima se može suditi u tom smislu? Izvorna poduzetnička inovacija, kako smo vidjeli, u kapitalističkim okvirima upravo i služi takvom testiranju posredstvom rentabilnosti u tržišnim okvirima (gdje se po sebi pretpostavlja vrhovni status privatnog interesa). Isključivanjem tržišne (i)racionalnosti kao pouzdanog sredstva ta mogućnost je isključena. S druge strane u planskim sustavima (bilo starim socijalističkim i državno kapitalističkim, bilo suvremenim – posebno vidljivo na slučaju institucija Evropske unije) o najboljem tehničkom rješenju, pravo ili krivo, odlučuju suverene tehnokratske, političko-ekonomske institucije, a uloga socijalnog poduzetništva je više transmisijska. U tom je slučaju neovisnost poduzetnika isključena, pa se, prema prevladavajućem uvjerenju, moraju izgubiti i nepredvidivi inovativni efekti. Rješenje se nadaje u prepuštanju konkretne inicijative socijalno poduzetničkom akteru koji vrijednost (sada ne moralnu već čisto tehničku) svog rješenja, svoje inovacije i djelatnosti mora prodati vrhovnom autoritetu koji raspolaže sredstvima i znanstveno-tehnički arbitrira o općim interesima. Bitna razlika u odnosu na prethodan slučaj sastoji se u činjenici da se ovdje socijalna vrijednost i misija prodaju s obzirom na (kvazi)objektivne, tehničke svrhe, a ne s obzirom na one subjektivne, etičke.
Na kraju je bitno primijetiti dvije stvari: 1) socijalne svrhe i u prvoj (etičkoj) i u drugoj (tehničkoj) varijanti i dalje ne predstavljaju distinktivno socijalno poduzetničke svrhe, kao što pri njihovom ostvarivanju socijalno poduzetništvo ne stoji na svojim nogama, pa se još uvijek ne može razabrati specifična funkcija socijalnog poduzetništva koja bi ga izvukla iz podređenosti drugim fenomenima (tu ćemo posebnu funkciju i distinktivnu svrhu pokušati odrediti nešto kasnije); 2) obje vrste koncipiranja vanekonomskih socijalnih svrha suočavaju se s problemom egzaktnog vrednovanja, kvantifikacije doprinosa nekog socijalnog poduzetnika, bez kojeg se u okvirima prevladavajuće racionalnosti ne može odrediti legitimnost pojedinih socijalnih investicija.
Taj problem vrednovanja naročito je važan s obzirom da, kako smo vidjeli, socijalno poduzetništvo, ako ćemo mu dati ikakvo pravo na postojanje, po definiciji ne može biti financijski samoodrživo u tržišnim okvirima. Bez egzaktnog vrednovanja nema i ne može biti racionalnog upravljanja i približavanja idealu maksimalne učinkovitosti sistema. Kontradikcija je jasna: legitimitet socijalnog poduzetništva realno je potrebno odrediti s obzirom na financijsku održivost i efikasnost u obavljanju svoje misije, ali se ta misija istovremeno, po definiciji, odlikuje tržišnom i kvantitativnom nemjerljivošću. Problem vrednovanja socijalne svrhe i mjerenja efikasnosti pojedinog socijalnog poduzeća vrlo je problematičan posebno zbog toga što se ne radi o klasičnom neprofitnom sektoru civilnog društva. Legitimnost klasičnog neprofitnog sektora mnogo se transparentnije određuje u manjoj ovisnosti o financijskoj održivosti i efikasnosti, dok se taj zahtjev u slučaju socijalnog poduzetništva direktno uvlači u legitimaciju i svrhovitost same djelatnosti.
Zbog toga se, što liberalnije orijentirani autori naglašavaju, smislenom pokazuje mogućnost zadržavanja tržišnih mjernih jedinica i instrumenata kao relativno najpouzdanijih. Time se posebnost i inovativnost fenomena, njegova posebna funkcija koja se pokorava specifičnim kriterijima ponovo dovodi u pitanje. S takvim jednostavnim zaključcima po kojima bi socijalno poduzetništvo u realnim okvirima predstavljalo širenje neoliberalne ideologije u sferu javnih dobara, ljevica svakako ne može biti zadovoljna. No alternativo uporište za mjerenje socijalno poduzetničkog doprinosa ona jako teško pronalazi. Stare, politički nametnute i legitimirane socijalne vrijednosti mogle su se pouzdanije mjeriti politički izraženom preferencijom naroda kroz predstavničke, a ponegdje čak i neposrednodemokratske forme. One su, kao što znamo i vidimo, takvim mjerenjem i izgubile na vrijednosti.[39]Ukoliko izlazi izvan strogo liberalnih okvira socijalno poduzetništvo stoga se, razumljivo, fokusira na konkretne zadatke i njihovu kreativnu promociju (lobiranje). Najdalje što realno može ići je do prodaje vlastitih svrha izvorima kapitala alociranog za socijalne svrhe, što za rezultate ima stvaranje nečega što bi se moglo nazvati osamostaljenom logikom socijalno investiranog kapitala o kojoj će kasnije biti riječi.
Prije toga potrebno je ponoviti definiciju od koje smo krenuli te se pozabaviti sa nekim aspektima u kojima posebnost i inovativnost socijalnog poduzetništva nešto jasnije dolazi do izražaja, te se na taj način nadovezuje na do sada ocrtane mogućnosti sa svim svojim dvojbama i problemima. Tu se radi o sve primjetnijem trendu premrežavanja sektora (privatnog, javnog i neprofitnog) koji se socijalnim poduzetništvom intenzivira na prethodno nepoznat način, i jačanja unutarnjih napetosti takvog oblika aktivnosti u kojima se na koncu i stvaraju okolnosti gdje se socijalno poduzetnička funkcija, ako je o njoj uopće moguće govoriti, kako se čini, pojavljuje u svom najčišćem obliku.
Sve dosadašnje funkcije, svrhe i sredstva o kojima smo govorili socijalno poduzetništvo posuđuje iz drugih sfera, a njihovim se frankenštajnovskim gomilanjem teško može uvjerljivo potvrditi novi fenomen. Upravo suprotno, kako smo vidjeli, njihovo spajanje može se dogoditi na mnoštvo različitih načina iz čega će proizaći više različitih fenomena koje je moguće objediniti samo izvanjski, pod nekakvim kišobranskim pojmom koji malo toga govori. Socijalno poduzetništvo kao poduzetništvo sa socijalnom misijom suočava se sa mnoštvom problema: same poduzetničke funkcije, motivacije aktera, statusa financijske dobiti, inovacije, značenja socijalnih svrha i njihovog vrednovanja, mjerenja efikasnosti koje je samo u neraskidivoj vezi sa legitimnošću poduhvata. No, čak i kroz izlaganje tih problema do izražaja dolazi jedna karakteristika koja se uistinu pokazuje posebno vezanom za socijalno poduzetništvo. To je težnja za premrežavanjem različitih sektora, njihovom integracijom ili stvaranjem novog, paralelnog sektora u kojem njihove posebne logike i racionalnosti funkcioniraju u simbiozi. To se premrežavanje sektora uistinu čini kao jedinstvena karakteristika, jedna konkretna organizaciona inovacija koju je moguće učiniti centralnom za određenje socijalnog poduzetništva. Takvim postavljanjem stvari dvije komponente socijalnog poduzetništva koje se najčešće spominju i uostalom prisutne su u samom nazivu (poduzetništvo i socijalna svrha) čine se mnogo manje bitne, i do kraja problematične, dok se treća o kojoj se također naširoko govori, ali rjeđe stavlja u prvi plan – djelovanje preko granica ustaljenje podjele na sektore – pokazuje ključnom.
U ovom je trenutku korisno specijalno istaknuti ono što do sada nismo imali potrebe raditi, konkretno se pozvati na jedan dio navedene literature. Koristan tekst u kojem se nastoji strogo razlučiti značenje socijalnog poduzeća, socijalnog poduzetnika i socijalnog poduzetništva.[40] U tom su eseju stvari i dalje problematično postavljene, ali se njime ipak možemo poslužiti. Tu se od privatnog, preko civilnog/socijalnog, do javnog sektora postavlja tablica različitih vrsta organizacija koje se s njihovim granicama uglavnom (ne i u potpunosti) poklapaju (profitne, mješovite, neprofitne, javne i državne organizacije). Državne i javne organizacije spadaju u javni sektor; neprofitne i mješovite (tj. djelom profitne) spadaju u civilni/socijalni sektor; profitne u privatni (manjim djelom i civilno/socijalni sektor). Samo imenovanje trećeg sektora pokazuje se prilično problematičnim, ne samo u tom tekstu nego i inače. Termini civilno društvo, nevladine organizacije, neprofitni sektor i slično sasvim dobro funkcioniraju ukoliko se govori o kulturnom ili političkom aktivizmu koji zbog svojih izvorno pretpostavljeno neekonomskih svrha nije direktno vezan za nekakvu socijalnu ekonomiju ili poduzetništvo. Stvari se mijenjaju kako se u trećem sektoru sve više javljaju organizacije sa ekonomskim svrhama (kako bi se buržoaski reklo – organizacije posvećene stvaranju društvenog bogatstva, a eventualno i financijske dobiti). Civilni je sektor u tom kontekstu, gledano iz ekonomske perspektive, primjerenije nazvati sektorom socijalne ekonomije. U navedenom se eseju civilne organizacije čija svrha nije stvaranje društvenog bogatstva stavljaju u posebnu, usku ladicu pod nazivom Other NGO-s.
Kakogod bilo, postavljanjem takve sheme pitanje socijalnog poduzetništva može se činiti prilično jednostavno. U najvulgarnijem obliku sfera civilnog društva, kao sfera socijalne ekonomije, može se poistovjetiti sa socijalnim poduzetništvom. U toj varijantni kišobranski pojam dodatno se širi i postaje još besadržajniji. Takvo značenje, koliko mi je poznato ne ističu čak ni aktivisti, te bi se moglo čuti jedino od sasvim neupućenih. No, što kažu autori spomenutog eseja? Oni određuju značenje socijalnog poduzeća koje se prostire sve od državnih organizacija do većine onih profitnih u privatnom sektoru. Ta definicija je dobra jer socijalno poduzeće veže za zadovoljenje neke društvene potrebe (community benefit) bez obzira na oblik vlasništva, pravni status, razlike u financijskoj samoodrživosti, inovativnosti i usmjerenosti ka društvenoj promjeni. Time se vrlo jasno naglašava ono očigledno, što u raspravama o socijalnom poduzetništvu često ostaje prikriveno – kako realne društvene potrebe svakoga dana bivaju zadovoljene od strane privatnih, javnih, državnih i neovisnih organizacija sasvim različitih vrsta pa je pojam socijalnog poduzeća, ukoliko ćemo ga dosljedno izvoditi iz zadovoljenja neke društvene potrebe bez vrijednosnih i specijalno tehničkih preciziranja, obuhvaća gotovo kompletnu ekonomiju, uključujući dobar dio tržišnog sektora koji se u suvremenim okolnostima sve više i više, nerijetko sasvim sa razlogom širi. Ta primjedba sasvim je očigledna i važna iz više razloga o kojima će i u nastavku biti riječi.
Kako autori vide ulogu i mjesto socijalnog poduzetništva (u razlici spram socijalnog poduzeća)? Njegov je prostor znatno uži i nalazi se u okvirima trećeg sektora koji zauzimaju mješovite i profitno orijentirane organizacije sa laganim prelaskom u čisto tržišnu sferu, a njegova je uloga određena na otprilike jednak način kao u nesretnoj definiciji s kojom smo se do sada hrvali. U biti se funkcija socijalnog poduzetništva posebno upečatljivo ostavlja nejasnom pošto kaže da je “socijalno poduzetništvo koncept koji predstavlja različite aktivnosti i procese kojima se stvara i održava društvena vrijednost korištenjem poduzetničkijih i inovativnijih pristupa”. Što bi to trebalo značiti poduzetničkije i inovativnije, i koja je razlika u odnosu na poduzetničko i inovativno? Što uopće, u ovom kontekstu, znače pristupi? Spomenuti autori dileme oko socijalne svrhe/ vrijednosti svojim pristupom rješavaju na elegantan način, ali i dalje ostaju zapetljani u probleme određenja specifičnosti poduzetničke i inovativne strane fenomena. S druge strane u njihovom se tekstu jasnim sužavanjem granica u kojima operira socijalno poduzetništvo (desnica trećeg sektora i rubni dio privatnog), fenomen barem jasno smješta u okvirima sheme triju sektora. Sa tim se smještanjem u bitnome slaže i većina ostalih autora. Socijalni poduzetnik određen je kao akter, nositelj socijalno poduzetničkog projekta bez kojeg je ovaj nezamisliv, te se opet bespredmetno spekulira o njegovim subjektivnim svojstvima i kvalitetama, što je sasvim neinteresantno. Ono što je u određenju socijalnog poduzetnika važno, naglašavanje je kako socijalno poduzetništvo nužno karakterizira samoinicijativnost, autonomija aktera zbog koje se stvara još jedna vrijedna, čisto formalna distinkcija sa kojom se potrebno složiti (zbog čega se mora povući zaključak o tendencijama suprotstavljenim socijalnom poduzetništvu gdje god se ta samoinicijativnost pokazuje nerealna i neučinkovita).
No, što ne valja sa tom shemom i kakav zaključak iz njenog preokretanja treba izvući? Ukoliko disciplinirano slijedimo potrebu za distinktivnim određenjem poduzetničkog aspekta i inovativnosti u okvirima socijalnog poduzetništva i njih dovedemo u vezu sa ovakvim ili onakvim, no prije svega svojim specifičnim svrhama i na taj riješimo probleme s kojima se poimanje tog fenomena očito suočava vrlo će nam izrazito, kako smo naglasili, upadati u oči moment premrežavanja različitih sektora. Iz toga proizlaze logični zaključci kako socijalno poduzetništvo ne postoji kao jedan poseban, lokaliziran sektor u strukturi cjelovite privrede, već se prije pojavljuje kao fenomen koji ih sve prožima, ali ne u potpunosti već na mjestima njihova preklapanja. Brouard i Larivet to ističu ukoliko se radi o graničnom području između profitnog i trećeg sektora, ali taj moment ne ističu kao suštinu socijalnog poduzetništva. Također se u literaturi općenito naglašava moment preklapanja, bilo da se radi o preklapanju između zadruga i aktivističkih udruga, tromeđi civilnog, javnog i tržišnog sektora i slično.
To je moment koji se, kako se čini, treba staviti u prvi plan. Svaki od klasičnih sektora ima svoju logiku, funkciju i svrhovitost. Privatni sektor vodi se svrhom proizvodnje viška vrijednosti kroz tržišno posredovanje i kao svoje, barem u idealnom scenariju, nužno sredstvo koristi maksimizaciju društvene proizvodnosti i predmetnu inovaciju.[41] Funkciju javnog sektora i države mnogo je teže neprijeporno odrediti pošto je u liberalno fundamentalističkoj varijanti njegova jedina svrha ona noćobdijska, pa onda u nešto realnijoj, socijalno-liberalnoj varijanti, da bude maksimalno učinkoviti servis privatnom sektoru, pa dalje da u različitim centrističkim varijantama učinkovito osigurava maglovite javne potrebe svojih građana neovisne o tržištu, te na koncu, u različitim socijalističkim varijantama, omogući politički utjecaj na ekonomske procese i osigura realizaciju politički artikuliranih, kolektivnih interesa. Ono što je uz sve te varijante određivanja funkcije javnog sektora neupitno, jest njegova veza sa političkom razinom pošto legitimitet usvajanje ovakve ili onakve funkcije ovisi o trendovima na političke dinamike koji ga u biti usmjeravaju u ovom ili onom smjeru (što se jasno uvijek kontekstualizira strogo ekonomskim i tehničkim razvojem). Zbog toga se funkcija javnog sektora ekonomije nalazi u najužoj, iako opet ne sasvim neposrednoj, vezi sa političkim realitetom. Treći pak, civilni sektor, neovisan je ne samo o vlasti, već i o političkom fenomenu općenito. To se može činiti sasvim promašenom tezom pošto sfera građanskog aktivizma po nekima predstavlja autentični izraz političkog angažmana slobodnih građana, a sadržaj tog angažmana nerijetko se mora okarakterizirati kao politički. Razlog zbog kojega držimo kako ga je neophodno smatrati u srži nepolitičkim proizlazi iz činjenice da se a) legitimitet tih vrijednosti i angažmana realno izvodi iz osobnih preferencija i nagnuća nekog djela civilnog društva, a ne artikulira u političkoj sferi gdje se susreću i sukobljavaju konfliktni politički interesi; b) jer se ne izražavaju neposredno političke ambicije i težnje, tj. težnje ka zauzimanju pozicije političkog autoriteta; c) jer se svrhe građanskog aktivizma u pravilu vežu za konkretne i specijalne svrhe, politički problemi u njihovim djelovanjem lome i fragmentiraju, uz potpunu nemogućnost integriranja pošto logika civilnog sektora u svojoj suštini nije konfliktna i politička, već komunikativna i lobistička. Angažman u okvirima civilnog sektora ne predstavlja izraz borbe za vlast i podizanje na poziciju političkog autoriteta, već utjecaj na nj; dok s druge strane predstavlja oblike djelovanja koji su u svojoj suštini antipolitički, tj djeluju u potpunosti neovisno o političkom fenomenu i svrhama, u okvirima prostora građanske slobode. No, civilni sektor jednako je neovisan i o svrhama privatnog, čisto ekonomskog sektora, kako u uže ekonomskoj, tako i u tehničkoj dimenziji. Njegove raznolike svrhe koje ovise o subjektivnim preferencijama i nagnućima pojedinih aktera nalaze se u prirodnoj suprotnosti sa gvozdenom logikom ekonomske zakonitosti, kao što se prostor trećeg sektora u svojoj izvornoj definiciji upravo otvara između onog političke kontrole i ekonomske logike – kao prostor neovisne djelatnosti slobodnih građana zaokupljene raznolikim svrhama koje izlaze iz usko osobnih okvira, ali su ipak nerazdvojne od njihovih subjektivnih preferencija.
Prostor, logike i svrhe različitih sektora tako su, sasvim je jasno, strogo odvojeni. Sljubljivanje njihovih funkcija konkretnim preklapanjem uvijek je moguće, ali nipošto samorazumljivo i neproblematično. Štoviše, predstavlja relativno nov trend koji se iz dana u dan pokazuje sve prisutnijim. U tom se prostoru preklapanja (čija širina ovisi o mnogim izvanjskim, realnim faktorima) u suštini otvara mogućnost socijalnog poduzetništva. Preklapanje granica među sektorima, njihovo konkretno sljubljivanje kroz socijalno poduzetništvo može se čitati na sasvim različite načine, ali je sasvim neupitno da ono postoji neovisno o tim interpretacijama. Liberali i poduzetnički skloni taj će očigledan trend vidjeti kao blagotvoran prodor kapitalističke racionalnosti i logike u javni i treći sektor. Politička vlast može čitati kao učinkovito sredstvo svojih posebnih svrha, zgodan način rješavanja aktualnih političkih problema. Na primjer: smanjenje rashoda, održavanje razine blagostanja i povećanje mogućnosti utjecaja na ekonomske procese kroz učinkovito investiranje u različite, tržišno upitne, ali u široj viziji perspektivne projekte. Sa neovisnih, aktivističkih, moguće i utopijskih pozicija iz civilnog sektora preklapanje može biti dokaz postepenog nametanja vrijednosti, svrha i logike civilnog sektora u širim ekonomskim i političkim okvirima, tj. praktični dokaz sve većeg utjecaja. Iza svakog od tih naglasaka stoji djelomična istina, no svakako je neupitna činjenica da se time stvara jedna posebna sfera koju je teško svesti na bilo koju od postojećih. Zbog toga je moguće ustvrditi da socijalno poduzetništvo uistinu ima svoj poseban prostor koji se otvara na mjestima konkretnog preklapanja pojedinih sektora, koji na neki način doprinosi većoj općoj efikasnosti društvene proizvodnje u najširem smislu.
Kontradikcija između potrebe za nadilaženjem razdvojenih logika u konkretnim slučajevima (gdje se javlja mogućnost povećanja efikasnosti) i praktične nemogućnosti da se to premošćavanje ostvari zbog teškoća u izmirivanju logike različitih sfera sama od sebe ne može nestati. Nju je teško izvanjski ukinuti. Tamo gdje logika jedne sfere uspješno ovladava drugom, tj. širi se na prostor koji do tada nije zauzimala, ne događa se preklapanje sektora, već širenje jednih na uštrb drugih. Primjerice širenje privatne sfere na prostor koji je prethodno zauzimala javna. Ili širenje neovisne, neprofitne na područje koje je prethodno zauzimala privatna. Socijalno poduzetništvo, u smislu u kojem se čini da ga je najsmislenije odrediti, događa se u prostoru preklapanja različitih logika. No, to preklapanje uglavnom povlači i intenziviranje unutarnjih napetosti. Čini se kako je upravo iz te napetosti najsmislenije izvoditi funkciju socijalnog poduzetništva u najčišćem smislu, njenu specifičnost i inovativnost po kojoj se razlikuje od bilo kojeg drugog fenomena. Socijalno poduzetništvo u tom bi smislu bila samoinicijativna djelatnost koja u konkretnom slučaju uspješno premošćuje unutarnje napetosti između suprotstavljenih svrha koje se javljaju na mjestima gdje se, u svrhu povećanja tehničke i ekonomske efikasnosti, javlja potreba za preklapanjem među različitim sektorima.
Napetosti kroz čije je razrješavanje moguće odrediti socijalno poduzetničku funkciju otkrivaju se u samim problemima oko definiranja značenja poduzetništva, inovativnosti, socijalnog dobra, konkretne motivacije, tehničke efikasnosti. Problemi u definiranju socijalnog poduzetništva koji se poklapaju sa realnom mnogostrukošću fenomena u tom se smislu mogu odrediti kao realne okolnosti u kojima se socijalno poduzetništvo ne očituje, već predstavljaju probleme koje jedino socijalno poduzetnička inovacija može razriješiti. Traženo preklapanje različitih sektora tu može izazvati različite napetosti koje otežavaju njihovu fuziju. Navedimo neke od najočitijih kombinacija složenih po shemi neformalnih koalicija različitih sektora:
1. Logika privatno tržišnog sektora, sasvim je očito, nalazi se u napetosti sa logikama civilnog i javnog sektora u smislu da se a) povećanje ekonomske efikasnosti nalazi u suprotnosti sa na različite načine određenim etičkim vrijednostima, nekakvom pretpostavljenom društvenom pravdom i slično; b) osamostaljeni interes kapitala nalazi u suprotnosti sa različito percipiranim neposrednim ili dugoročnim interesom društva (bilo društva u cjelini, bilo većinskim interesom suprotstavljenom interesu vlasnika kapitala).
2. Logika javnog interesa povezanog sa političkim institucijama i legitimacijama jednako se tako nalazi u suprotnosti sa logikama privatnog i civilnog sektora, i to a) ukoliko prva proizlazi iz službe zajednici, a druge dvije se izvode iz osobnih ambicija njihovih protagonista (bilo da se radi o suprotnosti želje za samorealizacijom i pokoravanja zajedničkom interesu, ili suprotnosti egalitarne demokratske logike i partikularnih ekonomskih interesa)[42]; b) ukoliko prva pretpostavlja političko nametanje kolektivnog interesa nesenzibilno za specifičnost i unutarnju legitimnost različitih svrha, u suprotnosti sa njihovim slobodnim samoočitovanjem koje na različite načine promoviraju logika civilnog i privatnog sektora.
3. Logika civilnog sektora nalazi se u suprotnosti sa logikama privatnog i javnog: a) zbog težnje za otvorenim, komunalnim karakterom i participacijom na realizaciji željenih svrha koja se nalazi u suprotnosti sa autoritarnom, top-down logikom vodstva tipičnom za javni i privatni sektor; b) lobističke potrebe za samopromocijom, prodajom svoje misije i svrha koja je neodvojiva od prve, u suprotnosti sa legitimnim, materijalnim očitovanjem socijalne vrijednosti (bilo kroz politički iskazanu volju, bilo kroz volju iskazanu u okviru transparentnih tržišnih preferencija).
Ovdje je nepotrebno navoditi konkretne primjere u kojima svaka od tih napetosti predstavlja problem za funkcionalno preklapanje različitih sektora koje se realno pokazuje efikasnijim u odnosu na trenutne oblike. Socijalno poduzetnička inovacija sastoji se u njihovom konkretnom nadvladavanju samoinicijativnim angažmanom izdvojenog aktera posvećenog rješavanju nekog konkretnog problema. Pri tom rješavanju nipošto se nužno ne uspostavlja harmonija između suprotstavljenih strana, ali se njihova suprotnost na dovoljno uvjerljiv i održiv način zatomljuje kako bi se posao mogao odraditi. U najinovativnijem slučaju stvaraju se novi oblici u kojima sve suprotstavljene svrhe bivaju zadovoljene, što se svakako poklapa sa uistinu revolucionarnom predmetnom inovacijom, ali u realnim okvirima mora predstavljati iznimno rijedak slučaj strahovito ovisan o vanjskim okolnostima koje samo socijalno poduzetništvo u biti ne može kontrolirati.
U tom je smislu potrebno naglasiti dvije stvari. (1) Sam termin socijalno poduzetništvo čini se prilično nepriličnim pošto specifična funkcija o kojoj je riječ kada se stvari istjeraju na čistac nema velike veze sa poduzetništvom, izuzev eventualne konkretne potrebe za spajanjem privatnog poduzetništva sa civilnim i javnim sektorom koja je jedna od mogućih uobličenja socijalnog poduzetništva, ali ne i njegova suština. Osim ako se poduzetništvo interpretira na predmetno inovativan način, što je kako smo vidjeli sasvim pogrešno. Ono socijalno izvor je još veće mistifikacije i zamagljivanja problema u svakome smislu. Ovdje se nećemo baviti beskorisnim pokušajima alternativnog imenovanja čistog socijalnog poduzetništva u odnosu na more onoga što se pod njim pretpostavlja. Nastaviti ćemo koristiti termin socijalno poduzetništvo imajući u vidu neodređenost značenja ispod kišobrana koji ima svoje realno uporište u praksi konkretnih aktera, ali i ovo usko određenje za koje se čini da je najsuvislija, jasna i distinktivna definicija tog fenomena u najčišćem smislu. (2) Vrijednost i uspješnost te čiste, inovativne funkcije se, jasno, ne može mjeriti kvantitativnim (primjerice financijskim) kriterijima, ali se ne može ni procjenjivati s obzirom na nekakve više vrijednosti i socijalne svrhe. Njena je učinkovitost, u ovom čisto fokusiranom smislu, veća što je manje trvenje između suprotstavljenih logika javnog, civilnog i profitnog sektora u konkretnim slučajevima u kojima oni zbog različitih praktičnih razloga (o kojima će biti više riječi u drugom djelu, II) moraju funkcionirati zajedno. Socijalno poduzetništvo konkretan je izraz zatomljenja te napetosti. Ono ne traži da se nametnu neke nerentabilne vrijednosti, kao što ne predstavlja ni prost zahtjev za povećanjem rentabilnosti u proizvodnji javnih usluga (iako može značiti i jedno i drugo, tj. uglavnom sa sobom povlači i te efekte) već inovativno razrješava postojeću napetost između različitih razina kroz subvencionirani angažman neovisnih aktera.
Nakon takvog izlaganja mnogoznačnosti širokog i labavog određenja socijalnog poduzetništva sa svojim najočitijim problemima i kako-tako uvjerljivog dolaska do njegovog uskog, čistog određenja možemo rekapitulirati dosadašnje izlaganje na nešto kritičniji način i obzirom na refleksije iz poglavlja o privatnom poduzetništvu.
Poduzetnička inovativnost u schumpeterijanskom smislu konkretne socijalne probleme ne rješava već ih, kao kreativna destrukcija, na mnogo načina i produbljuje. Schumpeterijanski poduzetnik nije usmjeren naprosto na zadovoljavanje postojećih već stvaranje novih potreba koje stare čine ekonomski neodrživima skupa sa korisnim radom i interesima koje stoje iza njih. Takva djelatnost dugoročno osigurava razvoj društvene proizvodnosti, ekonomski rast, ali kratkoročno predstavlja nasilje nad ustaljenim vrijednostima, potrebama i običajima. Njeno glavno sredstvo ekonomska je sloboda u svom najbezobzirnijem smislu – sloboda masakriranja konkurencije kroz ukidanje njene rentabilnosti i realni ekonomski monopol iz kojeg proizlaze golemi ekstraprofiti. Olako prenošenje logike poduzetništva u logiku socijalnog poduzetništva kroz reinterpretiranje kreativne destrukcije u nekakvo kreativno zadovoljenje socijalnih potreba ne može biti gore negoli je. Dobro su poznate teze o tome kako će kreativna destrukcija vremenom postati destruktivna za logiku kapitala. To su, kako smo vidjeli, na različite načine tvrdili i tako različiti autori kao što su Marx i Schumpeter. No konkretan oblik tog okretanja kreativne destrukcije prema kapitalu i neupitnoj povijesnoj dominaciji ekonomske sfere nad društvenim životom uvijek je potrebno cijeniti s obzirom na specifičnu argumentaciju i povijesne tendencije na kojoj se zasniva.
U kontekstu rasprava o socijalnom poduzetništvu u tom se smislu mnogo toga pretpostavlja, a malošto uvjerljivo dokazuje. Umjesto razmatranja kontradiktornog odnosa između zahtjeva za održanjem profitnih stopa koje pokreću buržoasku ekonomiju, mogućnosti i specifičnih kvaliteta tehnoloških promjena, tehničke manipulacije ljudskim materijalom u svrhu maksimizacije opće produktivnosti i sa njom povezanih kulturnih promjena (koje legitimnost tih logika dovode u pitanje ili predstavljaju njihovo širenje) i nepredvidive političke dinamike tu se sva mudrost uglavnom svodi na isticanje nužne i prirodne potrebe za povezivanjem (pretpostavljeno) tehnički i ekonomski učinkovitih sredstava sa socijalnim, (još dogmatskije pretpostavljenim) po sebi pravednim svrhama i nekakvim višim moralnim vrijednostima, te se takav zahtjev predstavlja kao socio-ekonomska inovacija. Takva se vizija nerijetko predstavlja kao alternativa neoliberalnom modelu, čija se racionalnost a priori, bez savjesne analize po definiciji dovodi u pitanje. Takvim se pristupom neoliberalizam (kako smo rekli – vrlo neodređen fenomen) kritizira na limitiran i neuvjerljiv, a vlastita stvar promovira na tipično tendenciozan način. O razumijevanju temeljnih kontradikcija kapitalističkog društva koje proizlaze iz kompleksnog, netransparentnog i disfunkcionalnog preplitanja tehničkog, ekonomskog i političkog fenomena u njegovim granicama da se niti ne govori.
U okvirima suvremenog neoliberalnog diskursa profit se nekritički postavlja za temeljnu svrhu poduzetničke aktivnosti. Kao savršena mjera društvene korisnosti uzima se tržišna rentabilnost, a kreativna destrukcija usko veže sa svojom pojavom u okvirima kapitalističke racionalnosti zbog posebne veze sa proizvodnjom ekstraprofita. Korisnost poduzetničke inovacije potvrđuje se kroz financijsku rentabilnost, a njena predmetna osnova pretpostavlja se dobrom po sebi. Socijalno poduzetništvo neovisno o logici kapitala u tom se smislu pokazuje nemoguće, ukoliko se značenje poduzetništva ne izmjeni do neprepoznatljivosti (čime bi se tvrdi buržoaski diskurs unatoč svojim manjkavostima mogao pokazati kao uvjerljivija opcija). Poduzetnička inovativnost neupitno se sastoji u pronalaženju novih, nepredviđenih poslovnih prilika. Socijalno poduzetnička inovativnost mogla bi biti pronalaženje nepredviđenih poslovnih prilika sa socijalno blagotvornim učincima. Takvo određenje liberalni diskurs sasvim je u stanju prihvatiti, ali je ono, kako smo vidjeli, odviše usko i socijalno poduzetništvo pretvara u podvrstu onog klasičnog, a ne poseban fenomen. Značenje poduzetništva se stoga, u okvirima socijalnog poduzetništva mora odvojiti od zahtjeva za profitom i tržišnom rentabilnošću ukoliko se želi spasiti neovisnost fenomena. Time se njegova inovativnost shvaćena dosljedno duhu poduzetništva mora odrediti kao pronalaženje novih poslovnih neprilika. Pronalaženje inovativnih načina kako spiskati uložena sredstva. Što je, jasno, mnogo lakši zadatak za koji ne treba posebna umješnost – sredstva na raspolaganju svatko može uložiti, a da ih ne povrati na tisuće različitih neupitno socijalno korisnih načina.
Socijalno poduzetnička inovacija stoga ne može biti definirana poduzetnički. Da bi imala smisla ona se mora odrediti predmetno, u vezi sa svojim konkretnim inventivnim doprinosom, a ne inovativnošću kao njegovim kreativnim, neposredno korisnim i rentabilnim upošljavanjem. Ta predmetna inovacija može se zadržati u granicama tehničkog usavršavanja postojećeg društvenog sistema (što je realnija opcija), ili interpretirati alternativno, radikalno i utopijski. I jedna i druga varijanta ima svoju posebnu logiku i probleme, ali se daleko najgorom pokazuje njihova fuzija na koju se većina pobornika uglavnom odlučuje. Ta se tipično ideološka fuzija ne može pravdati i tolerirati ni u kakvom smislu kako zbog tehničkih tako i zbog političkih, ali čak i moralnih razloga. Sužavanje socijalnog poduzetništva na predmetnu inovaciju u funkciji povećanja efikasnosti svakako je legitimno, no to znači njegovo pokoravanje strogim tehničkim kriterijima koji, uz posebne probleme mjerljivosti, u sebi sadrže stari problem vlastite političke legitimnosti, i posebno održavaju netransparentnom općedruštvenu vezu između povećanja društvene proizvodnosti i ekonomskog interesa kapitala.[43] Alternativna, utopijska vizija boluje od svojih općepoznatih problema legitimnosti i uobičajenog podcjenjivanja važnosti tehničkog faktora. Ona u potpunoj suprotnosti sa tehnokratskom, redukcionističkom logikom umjesto deifikacije instrumentalne logike u pravilu ide za njenom radikalnom negacijom – posebno jer je uglavnom smatra nerazlučivom od interesa kapitala i eksploatacije. U detaljnije izlaganje njenih specifičnih problema ipak nećemo ulaziti. No, tek fuzija tih dvaju po sebi problematičnih logika nakaradno je rješenje u kojem se tendenciozno miješaju dobre želje i tehnički optimizam sa ekonomskim prosperitetom u ideološkom miksu koji je, kao što obično biva, jednako neodrživ u svjetlu iole mudrijeg razmatranja, jednako kao što biva fantastično privlačan na popularnoj razini.
Zadržimo se ovdje na najrealnijoj razini interpretacije socijalnog poduzetništva podređenoj svrsi povećanja efikasnosti sistema kojoj uglavnom tendiraju ozbiljnije rasprave i politički mainstream. Tu se, kao što smo rekli, postavlja pitanje mjerenja i vrednovanja doprinosa socijalno poduzetničkih inovacija u najširem smislu. Različita više ili manje uvjerljiva znanstvena istraživanja sa različitim metodologijama tu će učiniti bolji ili lošiji posao, pa stoga i služiti kao više ili manje iskoristiv orijentir za djelovanje. No, ona nikada neće moći biti sasvim, pa možda ni približno precizna te će vrednovanje socijalno poduzetničkih inovacija uvijek ovisiti o buržoaskom političkom autoritetu ili volji vlasnika privatnog kapitala. Sama kreativnost upošljavanja sredstava koje socijalno poduzetništvo ima na raspolaganju tako će realno ovisiti prije svega o konkretnim zahtjevima, politikama i mogućnostima onih voljnih da svoj kapital ulože u više svrhe od općeg interesa (bilo samovoljno, bilo pod političkom prisilom u ovom ili onom obliku). Ti konkretni zahtjevi mogu varirati i biti vrednovani na različite načine u skladu sa trenutno prevladavajućim diskursima i aktualnim društveno-političkim konfliktima.[44]No granice tog općeg interesa bit će realne granice buržoaske racionalnosti. Što u biti znači kako će ovako određena logika socijalnog poduzetništva ostati prirodno podređena kvaziobjektivnoj logici kapitala. I to mnogo manje zbog nasilnog održavanja postojećih vrijednosnih obrazaca, a mnogo više zbog realne nerazlučivosti tehničke svrhe povećanja društvene proizvodnosti od ekonomske svrhe uvećanja viška vrijednosti bez artikuliranja alternativnog političkog programa sa realnim društvenim uporištem. Nemogućnost tog razlučivanja osigurava švercanje interesa kapitala kao ekonomske kategorije kroz tehnički interes uvećanja društvene produktivnosti, ali i (što je čak i mnogo opasnije) švercanje interesa bezdušne tehničke racionalnosti kroz obećanja ekonomskih benefita članovima buržoaskog društva. Taj je spoj uvijek i bila tajna kapitalističke dominacije. Bez razlučivanja tih dvaju posebnih racionalnosti (ekonomske i tehničke) sasvim je nemoguće uspostaviti adekvatnu demokratsku kontrolu kako nad jednom tako i nad drugom, te ih podrediti živim društvenim potrebama.
No, takvo političko i revolucionarno rješenje, kako smo vidjeli, ne mora biti nužno ukoliko se konkretno pokaže da same predmetne inovacije koje kapital potrebuje iznutra dekonstruiraju obilježja njegove dominacije. Predmetna inovacija, jasno, sama po sebi nije nužno vezana sa kapitalom ili buržoaskim poretkom, no iskoračivanje izvan njihovih okvira upravo se najjasnije pokazuje unošenjem pitanja kvalitete i intenziteta konkretnog rada iz perspektive slobode i interesa konkretnih aktera kao proizvođača u analizu čisto instrumentalnog, ekonomskog procesa. Moguće je da represivna i eksploatacijska logika kapitala sama biva transformirana sa promjenom kvaliteta suvremene proizvodnje, sa konkretnim predmetnim inovacijama, da učinkovitost proizvodnje produktivnih inovacija zahtjeva realno oslobođenje rada od nasilne instrumentalizacije i tehnifikacije kao preduvjeta uspostavljanja dominacije kapitala. No takvi, sasvim mogući, trendovi ni u kakvom smislu ne potrebuju socijalno poduzetništvo za koje smo rekli da zapravo predstavlja izoliranu i nerentabilnu investiciju kapitala. Upravo suprotno – oni bi pretpostavljali neposredno jedinstvo profita i emancipatornih kvalitativnih trendova čime bi se sama potreba za socijalnim poduzetništvom drastično umanjila (pošto bi problemi zbog kojih ono postoji bili rješavani spontano i na drugačije načine).
Njegov bi se smisao tu mogao interpretirati kao ekonomski nesigurne socijalne investicije koja ne donosi dobit na kratki rok, ali dugoročno povećava vjerojatnost revolucionarne predmetne inovacije i uopće ekonomskog razvoja. To je sasvim razborita pretpostavka uz koju je potrebno dodati dvije opaske čime se, realne mogućnosti socijalnog poduzetništva kao pokretača promjene realno dodatno ograničavaju. To je u prvom redu očigledna činjenica kako mogućnost investiranja u revolucionarne inovacije koje bi mogle promijeniti svijet direktno ovise o mogućnostima realizacije viška vrijednosti u konkretnim ekonomskim okvirima, koja pak direktno ovisi o uspješno realiziranim inovacijama na kratki i srednji rok, kao i, uzgred budi rečeno, o intenzitetu eksploatacije rada u apsolutnom smislu. Pa onda i o političkim prioritetima koji ovise o mnogim faktorima, između ostalog i realnim ekonomskim preferencijama i sklonostima populacije kojima se, kao što znamo, kroz povijest već pokušalo manipulirati u korist viših svrha budućeg društva utemeljenoj na tehnološkim revolucijama sa vrlo pogubnim posljedicama. Druga stvar je jednako očigledna činjenica da ta kratkoročno nerentabilna investicija u predmetne inovacije nipošto ne mora, nije i neće biti primarno fokusirana na nekakvo neovisno poduzetništvo, već će prvenstveno ići u velike znanstvene i tehnološke sustave koji zahtijevaju kontinuitet rada i golema sredstva, te se ni u kakvom smislu ne mogu smatrati poduzetničkim. Moguće je spekulirati o tome kako u realnim okolnostima imamo očito bujanje predmetnih inovacija u zadnjih nekoliko desetljeća čije su posljedice revolucionarne. To je, kako smo u više navrata naglasili, sasvim jasno[45] no tu se u pravilu, kako smo vidjeli, radi o poduzetničkim, vrlo utrživim inovacijama. Specifičnost socijalnog poduzetništva je upravo u tome da ima problema sa utrživošću, pa se onda u njegovim okvirima konstantno vraća pitanje o njegovoj koristi i legitimnosti.
Ovako ili onako teško je vjerovati da će revolucionarne predmetne inovacije eksplodirati u okvirima socijalnog poduzetništva, kao što je jasno da to nitko u biti niti ne očekuje. Njegova je primjena mnogo ograničenija i prizemnija. Njegova je ključna namjena, u onom labavijem smislu, testiranje i nametanje predmetne inovacije koja povećava efikasnost sistema u točkama gdje se tržišni i javni sustavi pokazuju neučinkovitima, a civilni sektor pretjerano rastrošnim i nediscipliniranim. Spektar mogućih socijalno poduzetničkih poduhvata, sa svojim posebnim svrhama i načinima zadovoljavanja, vrlo je širok i prostire se u svim sferama ekonomije. Oko širine tih sfera uvijek će se pogađati ljevica i desnica; to pogađanje imati će svoju političku, tehničku i ekonomsku dimenziju, no to nije od presudne važnosti za socijalno poduzetništvo. Za (široko shvaćeno) socijalno poduzetništvo od presudne je važnosti unošenje predmetne inovacije u sferu socijalne proizvodnje bez obzira na njenu širinu. Ta inovacija mora imati revolucionarne efekte na povećanje proizvodnosti društva, posebno javnog i socijalnog sektora. Ukoliko tu funkciju ne izvršava, nema nikakvog smisla. Tako određena predmetna inovacija, kako smo vidjeli, još uvijek se teško može smatrati socijalno poduzetničkom inovacijom u najužem, najdistinktivnijem smislu. Po čistom određenju socijalno poduzetničke funkcije nju je potrebno vezati isključivo za preklapajuće točke različitih sektora u kojima se pojavljuju problemi praktične realizacije tehnički izgledno učinkovitih fuzija.
Problemi tako određenog socijalnog poduzetništva nešto su specifičniji, ali je konačni ishod na koncu prilično sličan ishodima profitnog poduzetništva. Poduzetničke inovacije tamo su vezane za uspješnu komercijalizaciju predmetnih invencija. Ovdje pak uz inovativno razrješenje realnih napetosti između tržišne rentabilnosti, emancipatornih društvenih vrijednosti i zahtjeva za maksimalnom učinkovitosti sistema. Kao što suvremenim razvojem društva poduzetnička funkcija ima svoje alternative (korporativna ili neovisna) tako i socijalno poduzetnička ima svoje. Primjerice sveobuhvatno preuređenje sistema kojim bi takve napetosti bile nadiđene političkom inovacijom ili revolucionaran razvoj kapitalizma koji bi ih također ukinuo u trenutno postojećem obliku (recimo osiguravši opće blagostanje u tržišnim okvirima i široki prostor slobode za nesputane eksperimente u sferi civilnog društva). Poseban, praktično mnogo značajniji problem onaj je realne mogućnosti i sadržaja konkretnih kvalitativnih zahtjeva proizvodnje, tj. vrste traženih inovacija u okvirima specifičnih, kvaziobjektivnih zahtjeva kapitalističke socio-ekonomske strukture. U slučaju privatnog poduzetništva vidjeli smo kako mnogo toga ovisi kvaliteti najučinkovitijeg oblika konkretne proizvodnje i s tim povezanim mogućnostima ovladavanja kapitala nad živim radom. Ukoliko povećanje učinkovitosti proizvodnje, koja istovremeni znači i povećanje viška vrijednosti, realno zahtjeva više investicije u ljudski i socijalni kapital i (što je posebno važno) otvaranje većeg prostora slobode u okvirima i izvan samog proizvodnog procesa neupitno postoji realna tendencija ka razvoju emancipacije u okvirima kapitalizma. U tom se slučaju može reći kako samo komercijalno poduzetništvo socijalne probleme i napetosti rješava spontano, bez potrebe za posebnom socijalno-poduzetničkom djelatnošću.
Ukoliko pak nismo takve sreće i konkretan sadržaj suvremenih predmetnih inovacija nije tako jednoobrazno pozitivan, kako je teško očekivati tako neupitno optimističan ishod poduzetničke i predmetne inovacije koja sa njima dolaze, spontano će težiti stvaranju novih oblika eksploatacije konkretnih društvenih i ekonomskih aktera, uz sve ostale socijalne i političke probleme koji s tim dolaze, te će se napetosti s kojima se imaju hrvati politika s jedne, a socijalno poduzetništvo s druge strane nužno održati, a možda i povećavati. Politička intervencija i/li socijalno poduzetništvo te će napetosti moći više ili manje učinkovito rješavati, ali ukoliko dođe do tendencije njihovog povećanja neće ih moći razriješiti bez općeg preuređenja društvene i ekonomske strukture, tj političke inovacije. S druge strane, sama sredstva koja se javljaju kao konkretna rješenja tih napetosti, pa tako i socijalno poduzetništvo, sama su uvjetovana kvalitativnim obilježjima tehničkih mogućnosti sa kojima raspolažu. Mogućnost kreativnog rješenja društvenih napetosti ovisi o dostupnosti predmetnih inovacija s jedne, ali i količine dostupnih financijskih sredstava s druge strane. Moglo bi se reći kako socijalno poduzetništvo, za razliku od komercijalnog mnogo manje ovisi o mogućnostima povećanja neposrednog učinka (pošto se radi o subvencioniranoj, ekonomski zaštićenoj djelatnosti), ali zato mnogo više i neposrednije ovisi o emancipatornim potencijalima predmetnih inovacija na raspolaganju (pošto će bez njih mnogo teže dokazati svoju legitimnost).
To je, kako smo vidjeli, isti faktor o kojem ovisi emancipatorni potencijal samog kapitalističkog društva. U njegovom podbačaju, koji se sasvim realno može očekivati, društvene, kulturne i političke kontradikcije povezane sa represivnim zahtjevima kvalitativnih obilježja proizvodnog procesa biti će održane, a potencijalno i intenzivirane. U boljem slučaju te će kontradikcije ostati, kao i eksploatacija, ali će barem rasti i profitna stopa. Pa će se onda apsolutno veća količina sredstava moći odvojiti za direktnu socijalnu intervenciju ili socijalno poduzetništvo. Socijalno poduzetništvo u tim se okolnostima suočava sa relativnom oskudnošću sredstava i punog rješavanja napetosti, ali može biti razmjerno učinkovito. Treća varijanta je ona u kojoj izostaju produktivne inovacije u cjelini, pa stoga proizvođenje relativnog viška vrijednosti postaje sve teže, te se sve više javljaju tendencije za povećanjem apsolutnog opterećenja prema radu. U toj varijanti (koja je realna mogućnost iz više razloga – strukturalnih, tehnoloških ili ekoloških) svako poduzetništvo postaje sve teže, materijal za rentabilne inovacije u tržišnom sektoru nestaje, a socijalno poduzetništvo osim jednakog izostanka materijala u tom smislu posebno se nalazi na udaru eksplozije socijalnih napetosti s kojima se ne može nositi. U svakom se slučaju čini kako je sudbina klasičnog i socijalnog poduzetništva usko povezana. Bez prevelikog upuštanja u spekulacije o aktualnoj povijesnoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji u kojoj se nalazimo, čini se kako smo negdje u sredini, sa primjetnim naznakama krize i usporavanja, ali i velikih, prije svega tehnoloških, očekivanja o kojima je teško donijeti konačan sud (iako se razumnim čini umjereni skepticizam).
Time smo dovoljno jasno odredili značenje socijalnog poduzetništva, te na njega bacili kritički pogled s obzirom na prethodnu diskusiju o poduzetništvu. U nastavku ćemo se posvetiti stvarima koje smo u tom izlaganju stavili po strani i odgodili. Tu se prije svega radi o konkretnom postavljanju pitanja o aktualnim društvenim i povijesnim poticajima iz kojih socijalno poduzetništvo proizlazi, te konkretnije raspraviti o ishodima koji se od njega očekuju.
Na samom početku prilično je bitno naglasiti kako postoje značajne razlike u poticajima na socijalno poduzetništvo, s kojima se onda jasno poklapaju i razlike u poimanju, između Sjedinjenih država i Evrope. To je razumljivo s obzirom na sasvim različite političke kulture i tradicije, kao i umnogome nepomirljive (institucionalne i vaninstitucionalne) obrasce rješavanja društvenih problema i njihovog dominantnog razumijevanja. U kontekstu liberalne Amerike socijalno se poduzetništvo čita sa interpretativnim naglaskom na poduzetništvu, dok se u evropskom kontekstu naglašava njegova socijalna dimenzija i misija. U američkom slučaju inovativnost socijalnog poduzetništva prije se veže za unošenje, realno ili navodno učinkovite logike slobodnog tržišta u javni i civilni sektor, osiguranje veće razine financijske neovisnosti proizvodnje socijalnih usluga, ali i trendove usvajanja socijalno odgovornih svrha od strane privatnog biznisa. U evropskom slučaju mnogo važnijom se pokazuje socijalna strana i to u smislu servisiranja tržišno nerentabilnih društvenih potreba sa višom etičkom ili političkom legitimacijom, te djelovanje na ispravljanju disfunkcionlnosti koje na kratki ili duži rok generira logika slobodnog tržišta. U tom je smislu jako važno naglasiti ono što radikalno ljevičarski kritičari često ističu u sektaškom, neuvjerljivom obliku, a nešto umjerenije, jednako tendenciozne lijeve opcije u potpunosti previđaju stajući uz minimalan socijalni program i tekovine evropske socijalno osjetljive kulture. Naime – činjenicu da se tu ne radi o nekakvom nepomirljivom sukobu svjetova, već o svađi unutar obitelji.[46] Konkurentskim nastojanjima da se na što funkcionalniji način ostvare temeljne svrhe buržoaskog društva (prije svega proizvodnju/realizaciju relativnog viška vrijednosti bez kojeg nema održivog rasta profitnih stopa) i s tim usko povezani razvoj društvene proizvodnosti (koja je pod uvjetom da se podudara sa transparentnim, politički posredovanim, demokratskim interesima legitimna i izvan njegovih granica). Evropa je, kako je poznato, sredinom dvadesetog stoljeća imala određene utopijske iluzije o mogućnostima vođenja nekakve alternativne, socijalističke politike koja bi više socijalne svrhe nametnula kapitalističkom društvu. Te su naivne iluzije, sa svojom materijalnom bazom državne kontrole nad ekonomskim procesom, razmjerno brzo doživjele svoju propast o kojoj je u drugom djelu bilo više riječi. Svakako od pada Berlinskog zida, a realno i prije, stvari su sjele na svoje mjesto, a ljevičarske iluzije potisnute su iz političke u neovisnu sferu, civilno društvo, gdje i danas životare. Pokušavaju djelovati koristeći svaku priliku, nastaviti borbu prvenstveno u kulturnoj sferi, ali i kroz socioekonomske oblike poput socijalnog poduzetništva. Na mnogo načina doprinoseći mistifikaciji zbiljskog značenja tog fenomena (u čemu im doduše pomažu i politika, i kapital, i akademska zajednica).
Ovdje nas prvenstveno, iz političkih razloga, prije svega interesira društvena i politička zbilja onakva kakva jest.[47]Zbog toga ćemo se u raspravi o konkretnim izvorima socijalnog poduzetništva u aktualnim okolnostima nastojati ponašati krajnje trezveno (pa samim time najbolje lobirati za političku perspektivu koja nam to omogućuje).
U literaturi se često, svakako s pravom, govori o dva ključna faktora iz kojih proizlazi potreba za preklapanjem sektora, pa stoga i socijalnim poduzetništvom. To su kriza države blagostanja i povećanje kompetitivnosti u okvirima trećeg sektora. Tome je svakako potrebno pridodati i ponegdje primjetnu tendenciju unutar privatnog sektora za socijalno odgovornim poslovanjem kao sredstvom za osiguranje dugoročnog uspjeha i rasta. Prva i druga proizlaze iz sve veće oskudnosti sredstava na raspolaganju za socijalne svrhe, dok treća proizlazi iz sve veće akumulacije privatnog kapitala koja si stoga može priuštiti ciljanu socijalizaciju (bilo u marketinške svrhe, bilo iz etičkih nagnuća pojedinih aktera, bilo iz svijesti o potrebama ulaganja u budućnost u okvirima širim od pojedinačne firme). Od tih faktora treći je zapravo najmanje važan pošto se tu socijalno poduzetništvo često javlja kao dio korporativnog poslovanja, a sredstava koja privatni kapital plasira u tržišno nerentabilne svrhe ne potrebuju drugu legitimaciju osim neposredne volje i interesa privatnih vlasnika. Sa prvim je dvama tendencijama socijalno poduzetništvo kao distinktivan fenomen povezano mnogo užom vezom. Iz krize države blagostanja i mogućnosti političkog upravljanja ekonomskim procesima proizlazi živa potreba za pronalaskom alternativnih rješenja koje će moći efikasnije iskoristiti sve oskudnija sredstva za javnu potrošnju, kao i stvoriti nove, slobodnom tržištu alternativne oblike društvene organizacije koji bi neposrednije u obzir uzimali opći i dugoročni interes, a smanjili fokus na kratkoročnoj realizaciji profita. To su zadaci koji se još uvijek neizbježno stavljaju pred buržoasku državu, i naročito danas sve važnije nadnacionalne institucije.[48] Ti će zadaci ostati sve do trenutka u kojem se taj utopijski, emancipatorni karakter slobodnog tržišta u nekom smislu konačno i neupitno ne potvrdi (u što je, u najmanju ruku, potrebno sumnjati). Socijalno poduzetništvo tu se pojavljuje kao jedan od perspektivnih instrumenata. S druge strane unutarnja veza dinamike civilnog sektora i socijalnog poduzetništva još je jasnija i neupitnija. Relativna oskudnost financija prouzrokovana manjkom fondova na raspolaganju u kombinaciji sa golemim povećanjem konkurencije[49] u okvirima civilnog sektora nužno vuče potrebu za povećanjem učinkovitosti i financijske samodrživosti kao ključnog uvjeta pribavljanja sredstava i ostvarenja svoje ciljane svrhe.
Osvrnimo se najprije na probleme države blagostanja i općenito državne intervencije. Posebno je važno istaknuti razliku između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Kriza države blagostanja i političkog upravljanja ekonomijom postoji jedino u razvijenim zapadnim zemljama koje su si takav luksuz u prošlosti uopće mogle priuštiti. Stoga se i socijalno poduzetništvo u njihovim okvirima javlja kao prilog za rješavanje te krize. Ekonomski nerazvijene zemlje, izuzev socijalističkih režima koji predstavljaju poseban slučaj (o kojem je bilo riječi i danas su uglavnom više manje integrirani u razvijeni svijet), nikada ni nisu imale takav luksuz pa se u njihovim okvirima potreba za socijalnim poduzetništvom javlja iz sasvim drugačijih razloga. Prije svega iz problema pokretanja funkcionalnog ekonomskog razvoja na slobodnotržišnim osnovama (kako u čisto financijskom, tako i mnogo više tehničkom i socijalnom smislu), neučinkovitosti državne intervencije u tu svrhu (kako zbog same nerazvijenosti političkih institucija tako i zbog slabljenja državne moći u uvjetima globalizacije i uskog integriranja svjetske ekonomije), ali i neučinkovitosti oko toga angažiranih neovisnih organizacija. U tom je smislu osobito važno primijetiti kako se mnogi poticaji na socijalno poduzetništvo tipični za nerazvijene zemlje često javljaju i u okvirima razvijenih ekonomija (posebno onih postsocijalističkih). Nepremostiva razlika mnogo je vidljivija u odsutnosti krize države blagostanja u svijetu gdje nikada nije ni postojala. Ta se okolnost u okvirima kapitalizma ne pokazuje samo kao problem, već i kao komparativna prednost nerazvijenih. Zbog toga se one i pokazuju sve konkurentnije u okvirima globalizirane ekonomije, pa se u tom smislu sve više otvara i ostvaruje realna mogućnost ekonomskog razvoja na čistoj kapitalističkoj osnovi uslijed sve većeg prebacivanja ekonomske aktivnosti na periferiju. Čime se povratno otežava održanje socijalnih privilegija u visokorazvijenim zemljama. Širu raspravu o toj dinamici ostavimo za neku drugu prigodu i zadržimo se na opservaciji kako uspješnim ekonomskim rastom nerazvijenih zemalja na tržišnoj ili državnokapitalističkoj osnovi poticaji na socijalno poduzetništvo u njihovim okvirima moraju slabjeti, dok je za očekivati da će upravo takav razvoj doprinositi njihovom jačanju u okvirima ekonomski razvijenog svijeta.
Ostavimo po strani i Ameriku kao staru tvrđavu liberalizma[50] i nerazvijeni svijet kao njegovu (u ovom posebno aspektu količine ukupnih socijalnih izdataka) novu utvrdu (iz sasvim različitih razloga – bijede kao komparativne prednosti) – u kojima su socijalno poduzetnički pritisci mnogo uži i manji.[51] Usmjerimo se na probleme evropske socijalne države. U literaturi se govori o zamjeni welfare state-a sa welfare mixom. Što će reći mješovitim sistemom osiguranja ostvarene razine socijalnih prava čije se ukidanje pokazuje politički problematičnim, a možda i dugoročno disfunkcionalnim u socio-ekonomskom smislu. Ključna riječ postaje podjela odgovornosti između javnih vlasti, privatnih profitnih servisa i organizacija iz trećeg sektora.[52]Tu se ne radi samo o mogućnosti već o materijalnoj zbilji na kojoj se već dosta dugo radi u okvirima Evropske unije i pojedinih država koje je sačinjavaju. Rasprava o empirijskim obilježjima i posljedicama takvog modela ovdje nas se same po sebi ne tiču. Tiču nas se dvije druge stvari. Prva je činjenica da se primjenom novog modela, ma kako u teoriji bio dobar, konkretni društveni problemi ne mogu riješiti već tek rekontekstualizirati. Stvoriti novi okviri za konfliktno pogađanje oko društvenih interesa i političku borbu koja se nipošto ne može zadržati u njegovim granicama. Druga stvar, sa kojom se ovdje moramo pozabaviti, tiče se tehničkih i uže ekonomskih potencijala socijalnog poduzetništva u okvirima welfare mixa.
Sve izraženija potreba za formalno-pravnim definiranjem socijalnog poduzetništva, kao i bujanje njegove ideologije i popularne privlačnosti svakako govore kako je njegovo mjesto sasvim rezervirano i neupitno. Ono je možda i najkarakterističniji izraz welfare mixa pošto se u okvirima socijalnog poduzetništva odgovornost dijeli kroz neposredno sjedinjavanje profitnog, javnog i civilnog sektora u različitim kombinacijama u samim konkretnim aktivnostima na terenu. Za prikaz konkretnih karakteristika socijalnopoduzetničkih poduhvata na evropskoj razini u literaturi se često koriste rezultati istraživanja EMES-a.[53] Umjesto za određivanje značenja fenomena, kako se obično koristi, nama se to istraživanje pokazuje mnogo vrednijim kako bi se razabrao način na koji institucije i znanstvenici percipiraju njegov doprinos. Iz čega je najbolje vidljivo što od socijalnog poduzetništva očekuju tehnokrati i političke elite, pa stoga i kakva su obilježja i problemi konkretnih poticaja na njega. Rezultati spomenutog istraživanja razvrstani su dvije skupine indikatora. Prva se odnosi na ekonomsku, druga na socijalnu sferu.
Ekonomski doprinosi socijalnih poduzetnika promatrani su na četiri razine:
1) doprinos kontinuirane proizvodnje dobara i usluga (za razliku od lobističkih ili aktivnosti usmjerenih na raspodjelu proizvedenih dobara; suprotno kampanjskoj aktivnosti uobičajenoj za civilni sektor); 2) samoinicijativnost i visoka razina autonomije (za razliku od javnih struktura organiziranih po inertnim birokratskim načelima); 3) održavanje ekonomskog rizika (kao poticaja na budnost, angažman, sa mogućom nagradom u obliku profita, ponovo za razliku od zaštićene, inertne strukture stare socijalne države); 4) minimizacija plaćenog rada (kao održavanja neprofitne/aktivističke logike u kojoj se velik dio rada dobiva besplatno, protivno logikama kako tržišnog tako i javnog angažmana).
Iz priloženog sasvim je lako razabrati razloge zbog kojih se preklapanje sektora i socijalno poduzetništvo pokazuju racionalni sa stanovišta maksimizacije učinkovitosti zadovoljenja postojećih socijalnih svrha, tj. osiguranja realizacije dosegnutih socijalnih prava. Civilni sektor se sa (1) neposrednije uvlači u sferu društvene proizvodnje, dok se pod (2), (3) i (4) predstavlja jasna alternativa neučinkovitosti dosadašnjih oblika zadovoljavanja socijalnih potreba. Pri tome se uglavnom uvoze rješenja iz tržišnog sektora, ali se nastoje zadržati i specifične pozitivne karakteristike onog neprofitnog [(4), pa i (2)]. Prilično je jasno kako takva izmjena predstavlja funkcionalni napredak sa stanovišta tehničke racionalnosti, ali i da se pri tome fokus stavlja na efikasnost u okvirima jednog uskog sektora, a manje pozornosti posvećuje pitanju učinkovitosti društvenog sistema u cjelini (bilo u statičnim okolnostima bilo dugoročno, s obzirom na kvalitativne promjene ekonomske i proizvodne strukture u cjelini).
Drugi se dio više hvata u koštac sa tom, općom razinom i širim, dugoročnijim benefitima. I to sa mnogo nejasnijim, upitnijim prikazom negoli je slučaj u izlaganju onih ekonomskih. Tu se navodi: 1) ciljana usmjerenost na interes zajednice u cjelini ili nekog njenog posebno potrebitog djela (što je apstraktno, isprazno određenje koje kao smo već vidjeli malošto znači); 2) samoinicijativnost kao izraz samoostvarenja aktera i njihove aktivne participacije na ostvarenju vlastitih interesa neobuhvativih privatnom logikom (umnogome promašena karakteristika ako se uzme u obzir kako se motivacija socijalnih poduzetnika potiče profesionalizacijom, a angažman za samorealizacijom postoji i u drugim sferama, te se ne može smatrati karakterističnim za socijalno poduzetništvo); 3) razdvajanje procesa odlučivanja i vlasništva kapitala – unutarnja demokratizacija poduzeća (što je moguć, nipošto nužan, doprinos čija je korisnost daleko od samorazumljive, te se opet nipošto ne radi o doprinosu karakterističnom za socijalno poduzetništvo); 4) veći utjecaj korisnika usluga, posebno na lokalnoj razini, na oblik i sadržaj djelatnosti poduzeća (kao suprotnost nesenzibilnosti velikih javnih i nezainteresiranih privatnih aktera za konkretan glas specifičnih potreba stvarnih ljudi. To je svakako vrijedan doprinos, iako ostaje upitno koliko socijalno poduzetništvo može pripomoći toj svrsi, kao što je sasvim neupitno da lokalna ovdje i sada participacija predstavlja tek utjecaj na manje važne i periferne, uglavnom čisto preferencijske stvari); 5) ograničeno prisvajanje profita (što se naglašava kao promicanje pravednosti i težnja za destimulacijom aktivnosti usmjerenih na maskimiziranje profita. Ta je točka možda i najsmješnija kada se uzme u obzir sa socijalno poduzetnički poduhvati, dok su to što jesu, nisu u stanju poslovati na pozitivnoj nuli, a kamoli još i ostvariti profit na čisto tržišnoj osnovi. Ograničenje distribucije profita nije nekakvo inovativno načelo, već nužan uvjet pošto profiti ne postoje, tj. djelatnost je subvencionirana. U tom smislu vrlo je upitna legitimnost i svake isplaćene plaće u okvirima socijalnog poduzetništva – kako sa buržoaskog, tako i sa dosljedno egalitarnog stanovišta – a kamoli još da socijalni poduzetnici prisvajaju i nekakve subvencionirane profite. Iako se u zbilji upravo to događa jer se profitni motiv sa socijalnim poduzetništvom ne briše, već upravo uvodi u priču što je jedan od elemenata preklapanja sektora, pa se i u ovoj točki govori o ograničavanju prisvajanja profita.
Takvo određivanje socijalnih koristi očito se umnogome poklapa sa novim vrstama društvenih potreba na koje su stari javni i privatni sustavi, pa čak i neovisni oblici djelovanja, nedovoljno senzibilni. Sam način na koji se te potrebe prezentiraju, uzimaju legitimnima i povezuju sa socijalnim poduzetništvom vrlo je problematičan. Već smo i prije vidjeli kako se stavljanjem težišta na supstancijalne, a ne tehničke svrhe u raspravama o socijalnom poduzetništvu uglavnom upada duboko u mulj ideologije i neodređenosti. Zbog toga moramo još jednom, sasvim jasno sumirati probleme prethodnog nabrajanja.
Problemi sa fantomskim, neodređenim dobrobitima zajednice (1) toliko su očiti da je o njima nepotrebno ponovo govoriti – iako se njih do kraja nećemo otarasiti. Samoinicijativa kao samorealizacija (2) utoliko je nesporna ukoliko je autentična, ali je jasno kako ona nije specifična karakteristika socijalnog poduzetništva. Upravo suprotno – njegova je distinktivna karakteristika mnogo prije profesionalizacija društveno korisne aktivnosti. Odvajanje procesa odlučivanja od vlasništva (faktično neka vrsta radničkog samoupravljanja) (3) i širenje participativnog utjecaja klijenata na politiku poduzeća (4) u biti se nastavljaju jedno na drugo i kao takvi uglavnom su smiješni. Pitanje organiziranja odlučivanja unutar socijalnog poduzeća od sekundarne je važnosti i u biti predstavlja čisto tehničko pitanje. Potpuna je iluzija kako u privatnim korporacijama i poduzećima vlasnik ima monopol na odlučivanje, kao što je još bedastija pretpostavka da socijalna poduzeća, nekakve zadruge i slično mogu ignorirati tehničku zakonitost optimalnog oblika organizacije odlučivanja. Kakav je najbolji oblik unutarnje organizacije i odlučivanja potrebno je donijeti s obzirom na konkretne zahtjeve učinkovitosti, a ne nekakve apstraktne vrijednosne preferencije (samoupravljanje, zadrugarstvo i slične bedastoće). Uvijek je moguće samoupravljanje politički nametnuti kao temeljnu društvenu vrijednost i najvažniju ljudsku potrebu. Takvo smo iskustvo imali u okvirima našeg samoupravnog socijalizma i ono nam najbolje pokazuje o kako se jadnom, nerealnom konceptu radi – čak ako i zanemarimo neprihvatljivost i disfunkcionalnost nedemokratskog oktroiranja bilo kakve više svrhe. Samoupravljanje u okvirima radne ili kolektivno poduzetničke organizacije[54] predstavlja jednu od najmanje legitimnih, najbesmislenijih svrha pod uvjetom da se ne poklapa sa najučinkovitijim oblikom organizacije proizvodnog procesa. Ukoliko je ono uistinu najučinkovitiji oblik organizacije nikakvog problema nema, tj. taj se oblik organizacije može usvojiti, kao što ga i usvajaju i privatna poduzeća kad god se takvo što pokaže.[55]Tu je jedino potrebno i sasvim smisleno napomenuti kako je otvorena mogućnost da bi radnici, kada bi mogli birati možda i radije izabrali manje bogatstva, manje prihode pod uvjetom da ne moraju sudjelovati u samoupravljanju na radnom mjestu, dok kapital nikada takvo nešto ne bi mogao željeti pošto bi se pod pretpostavkom da je samoupravljanje tehnički racionalno ono postavljalo kao nužan, objektivan zahtjev maksimiziranja društvene proizvodnosti i proizvodnje relativnog viška vrijednosti. Tada bi konkretni sudionik u proizvodnji umjesto diktatu poslovođa na radnom mjestu bio potlačen mnogo gorim diktatima samoupravljanja u kojima sam participira (što se možda upravo i događa, naročito u okvirima poduzeća usmjerenim na proizvodnju inovacija gdje alternativni organizacioni modeli imaju najviše smisla).
No, vratimo se na temu i kažimo još par riječi o povećanju participacije korisnika u određenju sadržaja djelatnosti poduzeća (4). Tu je stvar nešto smislenija, ali i dalje prilično problematična. Povećanje slobode korisnika u određivanju kvalitete dobara i usluga koje dobiva neupitno je vrijedna stvar. Danas su takvi trendovi, sasvim olakšani tehnološkim inovacijama, sveprisutni u okvirima privatnog sektora. Tu svaki potrošač robe ima sve veću mogućnost u biranju njenih svojstava – pa tako i kupac radne snage sve više nastoji neposredno utjecati na njena svojstva i osobine (iako je u slučaju te posebne robe utjecaj na njenu kvalitetu od uvijek bio vrlo izražen, kako smo vidjeli i dominantan). Važno je pitanje koje se stoga postavlja ono po čemu baš socijalno poduzetnička forma specijalno uvećava mogućnost utjecaja korisnika na dobra koja dobiva? To se tek mora konkretno empirijski istražiti iako se čini kako o posebnim kvalitetama socijalnog poduzetništva u tom smislu moramo biti skeptični zbog toga što je takav trend mnogo širi i obuhvatniji. No, tu je također jako važno primijetiti kako se utjecaj korisnika i zajednica prvenstveno tiče karakteristika dobivenih dobra i usluga, a tek sekundarno kvalitete proizvodnog procesa i korištenih sredstava. Tu je posebno važno naglasiti kako se participacija u određivanju karakteristika proizvodnog procesa ne može izvršiti neposredno i lokalno, bez političkog posredovanja kao ključnog momenta u toj priči. A to je već razina za koju se svako poduzetništvo, pa tako i socijalno, po svojoj prirodi pokazuje nesenzibilno.
U slučaju ograničenja distribucije profita (5) kako smo rekli stvar je jasna. Možda bi samo bilo prigodno dodati kako je subvencioniranje profita javnim sredstvima razumljivo u disfunkcionalnim okvirima stare intervencionističke i socijalističke logike koje se mnogi i danas sa sjetom prisjećaju. Pa čak i bore za nju. Ideologija socijalnog poduzetništva u tom je smislu svakako progresivna i funkcionalnija pošto iz čisto liberalnih nagnuća nastoji smanjiti subvencionirane profite koliko je god to moguće. No to nije preveliko postignuće sa kojim bi se trebalo hvaliti, a kamoli ga proglašavati nekakvim udarom na logiku kapitala.
Time smo došli do točke kada je izlaganje o realnim poticajima na socijalno poduzetništvo u okvirima krize države blagostanja i stvaranja alternativnog rješenja kao welfare mixa potrebno sumirati. Iz ekonomski izloženih doprinosa socijalnog poduzetništva da se razabrati kako preklapanje sektora u mnogim slučajevima doprinosi unošenju veće efikasnosti i rentabilnosti u javni i civilni sektor; kako istovremeno održava kontinuitet proizvodnje javnih dobara i usluga, a održavanjem aktivističke i neformalne proizvodnje i motivacije dodatno doprinosi uštedama i povećanju produktivnosti proizvodnje čak i u odnosu na tržišnu logiku. To su sve redom gorući zahtjevi koji se podudaraju sa trenutnim problemima socijalne države koji traže povećanje efikasnosti u proizvodnji socijalnih usluga i dobara. S druge strane doprinos obogaćenju, širenju i produbljivanju tih socijalnih svrha pokazuje se vrlo tankim i ograničenim. Ipak iz tog nabrajanja jasno se nazire realno pojavljivanje novih socijalnih zahtjeva, bitno različitih, premda još uvijek nedovoljno jasno artikuliranih, naročito u odnosu na širi ekonomski i politički kontekst. Pogrešno bi bilo ignorirati kako se uistinu sve više pojavljuju alternativni zahtjevi za širenjem i razvojem socijalnih dobara, a ne samo njihovim konzerviranjem na postojećoj razini i u postojećem obliku. Upravo zbog toga je nužna jasna, deideologizirana, politička i socijalna artikulacija takvih interesa koja se, kako smo vidjeli, diskursom socijalnog poduzetništva otežava i onemogućuje (pošto njihovo ostvarenje u biti nije moguće u tim okvirima i bez političkih inovacija).
Na kraju bi trebali reći još par stvari o dugoročnim i sveobuhvatnim tehničkim i ekonomskim poticajima prema socijalnom poduzetništvu koji se ne navode kroz otkrivanje neposrednijih ekonomskih doprinosa socijalnog poduzetništva u ovom istraživanju. Ta razina poticaja vrlo je važna no nju ćemo pokušati obuhvatiti kada u nastavku budemo govorili o različitim ishodima socijalnog poduzetništva.
Slijedeća stvar na koju se potrebno osvrnuti su poticaji proizašli iz civilnog sektora, sa posebnim naglaskom na povećanje konkurencije u njegovim okvirima i sve veću relativnu oskudnost sredstava na raspolaganju. Povećanje takve konkurencije bez obzira na njene razloge – bilo zbog činjenice da sve veći broj mladih nezaposlenih i beskorisnih visokoobrazovanih vucibatina na taj način žele doći do lake zarade, bilo zbog povećanja prosvijetljene motiviranosti za zadovoljenje vrijednih društvenih, nerentabilnih svrha, bilo zbog postepenog smanjivanja sredstava na raspolaganju – dakle bez obzira na razloge zbog kojih se konkurencija povećava sasvim je jasno da taj trend postoji. Zbog toga se, sasvim razumljivo, javlja zahtjev za povećanjem učinkovitosti, specijalizacijom i usvajanjem provjerenih metoda pretežno iz privatnog sektora, kao što se povećava zahtjev za stvarnom inovativnošću kao uvjetom legitimacije vlastite aktivnosti (pošto se dobrim željama i utopijama svatko može razbacivati). Kroz specifičnu prirodu tih poticaja ponovo se očituje besramnost ideoloških konstrukcija kako je stvaranje profita i vrijednosti (pod čime se misli povrata/uvećanja investicije i utrživog korisnog proizvoda) postalo sredstvo posebnih, neovisnih, vrhovnih vanekonomskih svrha koje se socijalnim poduzetništvom stavljaju na prvo mjesto. Stvar je gotovo suprotna: ne samo da su neposredno ekonomske svrhe u svom prostom smislu poželjni ciljevi bez kojeg ostvarenje posebnih socijalnih svrha stoji na klimavim nogama (što je posebno jasno u liberalnijim varijantama koje u biti dominiraju čak i politikom Evropske unije, a kamoli tek Sjedinjenih Država) već sama logika maksimizacije učinka u ostvarenju tih po-sebi-vrijednih, sasvim raznolikih svrha stvara svojevrsnu osamostaljenu logiku socijalno investiranog kapitala. Način zadovoljenja posebnih socijalnih potreba realno sve više prestaje biti određen slobodnom voljom ili preferencijom različitih aktera, te se objektivizira kroz nužno uvjetovanje učinkovitosti, proizvodnošću rada na opće dobro. Na mjesto neovisnih aktera u okvirima civilnog društva sve više nužno dolaze socijalni poduzetnici koji postaju profesionalci zadovoljavanja socijalnih potreba, čija aktivnost po logici stvari sve više prestaje biti autentično samoostvarenje i postaje profesija, ali se istovremeno pretvara u transmisiju volje visokih tehnokratskih autoriteta koji zbog kontrole nad sredstvima predstavljaju zbiljske suverene u cijelom procesu.
Zanemarimo li za čas taj transmisijsko tehnokratski aspekt, ostaje očito pitanje zbog čega bi se socijalno poduzetnička djelatnost trebala limitirati; primjerice hendikepirati ograničavanjem vlastitog profita? Ako su neprofitni akteri sve više prisiljeni da se profesionaliziraju, specijaliziraju i podređuju svoje djelatnosti vanjskim diktatima, zašto se za uzvrat ne bi mogla tražiti posebna nagrada za svoj doprinos? Iz tog pitanja proizlazi problem poštene naknade za socijalno poduzetnički doprinos. U idealnom slučaju socijalno poduzetništvo prirodno prerasta u ono tržišno, uspješno i profitabilno. No ta vizija u biti optimistično pretpostavlja postepeni razvoj utrživosti velike većine socijalnih svrha, u što iz više razloga, od kojih smo neke i naveli treba sumnjati. Osim toga: time se ne poriče kako je bitna karakteristika socijalnog poduzetništva, ukoliko je to što je, upravo to da nije u stanju proizvesti profit, tj. što ne mogu poslovati rentabilno u slobodno tržišnim okolnostima. Čime se korisnost tog i takvog rada za društvo s jedne strane izvodi iz (zanemarimo kako i od kojeg autoriteta) specifičnom korisnošću te svrhe, no također i po pokoravanju prosječnom društvenom zahtjevu prema radu i pokoravanju pravilu maksimalne moguće produktivnosti. Što osim socijalne (same po sebi uvijek upitne) korisnosti kao nužnu, u biti najnužniju svrhu postavlja i maksimizaciju efikasnosti pri ostvarenju svojih svrha. Čime se sami socijalni poduzetnici i njihovi zaposlenici iz kategorije potencijalno privilegiranog kruga, stavlja u poziciju ugroženih aktera jednakih svim ostalim učesnicima u društvenoj proizvodnji. To je svakako jako pohvalan trend sa stanovišta liberalne ili egalitarne, socijalističke teorije pravednosti, koji je vjerujem potrebno pozdraviti u svim svojim aspektima – političkom, ekonomskom, tehničkom i kulturnom.
Međutim – tu imamo i druge specifične promjene. Zbog intenzivirane konkurencije u okvirima civilnog društva na mjesto tržišnog pritiska za maksimizacijom učinkovitosti i razmjerno transparentnog kriterija financijske održivosti (koji se u tom kontekstu pokazuju u bitnome promašenim) dolazi više ili manje učinkovita direktna kontrola vlasnika filantropskog i/li socijalno investiranog kapitala koji su u poziciji arbitra što vrši slobodnu kalkulaciju oko ispravnog odnosa učinkovitog opredmećenja svojih sredstava i specifične vrijednosti neke svrhe pored drugih. U te okvire potrebno je smjestiti i onaj transmisijsko-tehnokratski pritisak. Pritisak vlasnika sredstava može biti labaviji ako je dostupnost kapitala uopće obilna, a konkurencija u neprofitnom sektoru manja. No u obratnoj situaciji razvoj socijalnog poduzetništva faktično znači razvoj fleksibilnijih, učinkovitijih sredstava zadovoljenja tih i tih pretpostavljeno legitimnih i nužnih potreba. Faktično uvođenje kapitalističke logike u sektor koji je prethodno bio u oblasti državnog upravljanja i neovisnog, aktivističkog angažmana. Socijalni poduzetnik ne djeluje slobodno i neovisno već je legitimnost njegova rada u svakom času dovedena u pitanje, te je glavna aktivnost bez koje je osuđen na propast stalna samopromocija, promocijom posebne važnosti svoje svrhe. To jasno bez ikakvog interesa da se ona propituje i vrednuje u odnosu na općenite političke zahtjeve pošto se ta funkcija prepušta tehnokratskim institucijama i vlasnicima sredstava koji taj teret preuzimaju na sebe. Zbog toga je socijalno poduzetnička aktivnost u svojoj srži antidemokratska, čak i mnogo izrazitije od klasičnog, privatnog poduzetništva koje mora zadovoljiti želje tržišta, a ne centara moći i vlasnika kapitala.
Unošenje discipline u civilni sektor povećava učinkovitost proizvodnje konkretnih usluga i izjednačava uvjete rada u privatnom i socijalnom sektoru (po dobrom ili lošem) no problemi su očiti i dvostruki: s jedne strane pitanje legitimnosti svrha koje se priznavanju i koje za razliku od čisto tržišnih uvjeta sada direktno ovise o volji vlasnika sredstava (što liberalna kritika jasno naglašava i sasvim je u pravu – posebno s obzirom da je postojanje tih sredstava direktno ovisno o uspješnosti privatnog sektora, tj faktički parazitsko) s jedne i uvjerljivom cehovskom lobiranju sa druge strane dok, istovremeno, sasvim neupitno povećava i zaokružuje podređenost konkretnog rada kapitalu (s posebnim posljedicama na inventivnost – pošto inventivan akter u tržišnim okvirima ima mogućnost da postane multimilijunaš i filantrop sa daleko većom mogućnošću utjecaja, vlasnik filantropskog kapitala, negoli konkretan socijalni inovator što se po sebi očito ispostavlja sjajnom pozicijom za mediokritete i parazite, nakupinu niškoristi hiperproducirane omladine sa fakultetskom diplomom koja ne može naći posao, a htjela bi nešto raditi. Što znači da se prije radi o konzervativnim, a ne uistinu inovativnim dijelovima pučanstva koji se s razlogom mogu svesti na razinu suvremenog proletarijata. U tom smislu sasvim su jasni konkretni poticaji na socijalno poduzetništvo u kontekstu intenziviranja konkurencije u civilnom sektoru i neki od njih mogu biti kritički prihvaćeni, dok se drugi uklapaju u klasične poticaje po logici kapitala. U ovom slučaju osamostaljenoj logici socijalno investiranog kapitala.
U dosadašnjem izlaganju društvenih, ekonomskih i političkih poticaja zbog kojih socijalno poduzetništvo u širem, pa onda i u užem smislu postaje aktualno već je umnogome bilo prisutno naznačivanje očekivanih ishoda, tj. do jasnijeg razumijevanja tih poticaja uglavnom smo i dolazili prekopavajući po očekivanim ishodima. Sada se moramo prebaciti na njihovo fokusirano i ozbiljnije razmatranje, na razlučivanje njihovih različitih vrsta i postavljanje konkretnih pitanja o njihovoj legitimnosti u okvirima potrebe za unapređenjem performativnosti sistema (kao vrhovnom, kvaziobjektivnom svrhom koju uglavnom pretpostavljamo u ovom cijelom poglavlju). U te svrhe za početak moramo iskoristiti izlaganje iz teksta Helen Haugh, Social Enterprise: Beyond Economic Outcomes and Individual Returns.[56]U tom korisnom eseju autorica na vrijedan način postavlja pitanje o različitim vrstama socijalno poduzetničkih ishoda, te ih jasno prezentira. Njenim radom možemo se poslužiti kao predloškom (iako se vizija koju ovdje izlažemo gotovo u potpunosti razlikuje).
Prva stvar koju je potrebno naglasiti, a koju smo istaknuli u više navrata, problem je egzaktnog mjerenja ishoda socijalnog poduzetništva. Rekli smo kako to mjerenje nema nikakvog smisla ukoliko se naglašava kvalitativna razlika svrha koje izlaze izvan granica buržoaske, ali i tehničke racionalnosti. U zbilji je takvo naglašavanje iznimno rijetko, te se u pravilu specifičnost različitih svrha uvažava, ali istovremeno, barem aproksimativno, nastoji mjeriti u realnim okvirima razvoja proizvodnosti i najracionalnijeg oblika zadovoljenja društvenih potreba na najodrživiji način. Haugh, kao što je slučaj u većini literature, naglašava razliku između ishoda, koji su mnogo širi i kompleksniji, i neposrednih outputa ili rezultata neke poduzetničke djelatnosti. Moglo bi se reći kako je to razlikovanje od opće važnosti, no to je ovdje manje bitno. Mnogo je važnije ponovo naglasiti kako ishodi socijalnog poduzetništva, tim više zbog njegove posebne prirode, ne mogu biti jednostavno kvantificirani i egzaktno mjereni. Uvijek je važno imati na umu kako se indirektni ekonomski učinci, socijalni učinci i okolišni učinci upravo prikrivaju naizgled preciznim kvantitativnim metodama mjerenja fokusiranim na neposredne ekonomske i tehničke efekte neke djelatnosti. To je jasno i neupitno. Rijetko će tko tu razumnu tezu dovesti u pitanje. Iz nje Haugh pokušava izvesti jasnu predstavu različitih vrsta neposrednih i posrednih; ekonomskih, socijalnih i okolišnih ishoda nekog socijalno poduzetničkog poduhvata koji na koristan način utječu na razvoj funkcionalnosti i održivosti društvene proizvodnje u najširem smislu.[57]
S obzirom na našu viziju i tijek izlaganja njeno prezentiranje korisnih ishoda socijalnog poduzetništva promotriti ćemo na nešto drugačiji način. Haugh razlučuje ishode koji se tiču posebnih sfera. Oni se u biti poklapaju sa predmetima različitih društvenih znanosti: ekonomije, sociologije, ekologije i slično. Ishodi se također razdvajaju na neposredne koji su razmjerno mjerljivi, naročito u slučaju onih ekonomskih, i posredne koje je teško ili nemoguće kvantificirati, ali njihova važnost teško može biti dovedena u pitanje. S obzirom da se neposredni ishodi mogu mjeriti pred njih se relativno lako može postaviti zahtjev za maksimizacijom učinkovitosti njihove proizvodnje i iako je važno imati na umu kako se u socijalnom poduzetništvu može pretpostaviti ekonomska nerentabilnost, kako smo vidjeli, svejedno se može uspostaviti tehnički zahtjev za maksimalnom mogućom efikasnošću. U slučaju posrednih ishoda koji su nemjerljivi, i u biti teško predvidivi, takva se logika i zahtjev konkretno teško može postavljati. Iz toga slijedi da je potrebno ostaviti određeni prostor slobode, a legitimacija socijalnog poduzetništva u tom se smislu mora određivati na konkretan i kvalitativni način, te se ne može do kraja tehnificirati i kvantificirati.
Za našu svrhu takva podjela prilično je neadekvatna. Tu se u kategoriju ekonomskih svrstavaju ishodi koji doprinose stvaranju ekonomske vrijednosti u najširem smislu, dok su socijalni oni gdje takvo što izostaje, ali se zadovoljava neka pretpostavljeno neupitna društveno korisna potreba. Mi ćemo stvari postaviti nešto drugačije: neposredna ekonomsku korist definirati ćemo s obzirom na mogućnost konkretnog profitiranja bez obzira spada li njen sadržaj u uže ekonomsku, socijalnu ili okolišnu sferu. Kao bitno drugačiju odrediti ćemo socijalnu korist u najopćenitijem smislu, kao one ishode koji se na različite načine mogu povezati sa općenitim interesom zajednice, a može se razdijeliti u nekoliko različitih kategorija – neposredne socijalne koristi (izraz konkretnih društvenih potreba i interesa koje ne nalaze adekvatan oblik zadovoljenja u okvirima tržišnog posredovanja, te su po svojoj specifičnoj funkciji različiti od ekonomskih svrha maksimizacije proizvodnosti – kako viška vrijednosti tako i u materijalnom smislu), posredne ekonomske koristi (koje također djelomično ili potpuno ispadaju iz okvira tržišne logike, te se ne podudaraju nužno sa neposrednim interesima privatnog vlasništva, ali su po svojim svrhama vezane uz opći i dugoročni ekonomski interes zajednice) i alternativnu vrijednosnu dimenziju (koja po svojim svrhama izlazi, ili pokušava izlaziti van granica sistemske racionalnosti, u ekonomskom, socijalnom, ali i kulturnom ili političkom smislu). Prva su dva socijalna efekta/koristi u pravilu legitimni sa buržoaskog stanovišta, doduše na različite načine (iako se njihova legitimnost konkretno može osporiti i ne prestaje biti i političko pitanje), dok je treća u pravilu nelegitimna iako se gotovo nespornom može smatrati njena korisnost za razvoj inovativnosti i promjena u socio-ekonomskoj strukturi (pa njene konkretne sadržaje s obzirom na njihovu sistemsku racionalnost socijalna ili čak ekonomska logika nerijetko kooptira kada se to pokazuje razboritim).
Neposredne ekonomske koristi u tom smislu nipošto se ne podudaraju u potpunosti sa neposrednim ekonomskim koristima kako ih određuje Haugh. One se poklapaju sa konkretnim mogućnostima profitiranja koje se uglavnom, ako zanemarimo posebne koruptivne, očito predmetno disfunkcionalne slučajeve, uglavnom poklapaju sa povećanjem usko određene ekonomske efikasnosti. Do tog je povećanja efikasnosti moguće doći na račun pretjeranog trošenja besplatnih i teže mjerljivih ekonomskih resursa ili sasvim protivno općem interesu razvoja proizvodnosti, te se tako pokazati disfunkcionalnim u općem smislu. U idealnim, liberalnim okolnostima neposredna ekonomska korist i efikasnost spontano se poklapa sa ekonomskom koristi cjeline društva i povećanja opće društvene proizvodnosti. U zbilji ta podudarnost objektivno ne postoji sama po sebi, te ju je potrebno aktivno osiguravati. To znaju i prihvaćaju i najzagriženiji liberali, a negiraju jedino ekstremni (anarho)libertarijanci. Neoliberalna ekonomska politika jedna je vrsta vizije nametanja općenitog interesa zajednice u tom smislu, i ona samim svojim postojanjem podrazumijeva kako ne postoji neposredno jedinstvo između interesa pojedinačnog privatnog aktera i njegovog liberalnog ideala. U tom smislu može se reći kako postoji opći konsenzus oko postojanja općih društvenih interesa izvan granica onih neposredno ekonomski izraženih. Bitne razlike postoje u teorijskom i političkom određenju tog općeg interesa. Razlike u viziji tog interesa pokazuju se u različitom definiranju neposrednih socijalnih koristi, posrednih ekonomskih koristi i alternativnih vrijednosnih ciljeva.
U neposredne socijalne koristi obično se ubrajaju stvari kao: povećanje zaposlenosti (s čime se mogu spojiti i neposredni ekonomski dobici sa stanovišta ispravljanja tržišnih anomalija, kao način da se veliki dio nezaposlene visokokvalificirane populacije makne sa grbače društva, zaradi plaću, a s druge strane poveća i porezne prihode i stvorenom potražnjom stimulira pokretanje ekonomije – to uvrštavamo u socijalne koristi jer su ekonomski dobici te logike krajnje diskutabilni sa liberalnog stanovišta maksimizacije učinkovitosti sistema) i zadovoljstva u društvu koje se poklapa sa neposredno izraženim željama i potrebama te zbog toga predstavljaju realan faktor koji je nemoguće zanemariti sa stanovišta funkcionalnosti i maksimalne performativnosti sistema (bilo da se radi o sretnosti zbog većeg blagostanja ili zbog samoostvarenja, angažiranja i slično).
Kao što neposredne socijalne koristi jednim dobrim dijelom ulaze u ekonomsku sferu, tako i posredne ekonomske koristi dobrim dijelom ulaze u socijalnu. To su onda izgradnja infrastrukture (posebno u nerazvijenim, ruralnim područjima), obrazovanje/stvaranje korisnih vještina i razvoj socijalnog kapitala, neformalnih ili poluformalnih ekonomski iskoristivih društvenih veza, stvaranje inovativnih organizacionih modela i općenito širenje mogućnosti proizvodnje nepredvidive inovacije, uopće – poticanje i razvoj poduzetničke kulture i duha.
Treća, alternativna dimenzija specifično bi mogla preuzeti većinu svrha iz prve i druge ukoliko se poklapaju sa specifičnim vrijednosnim kvalitetama koje se mogu svesti pod najopćenitiji učinak promjene društva, što bi značilo supstancijalno težište na samoostvarenju i slobodnoj inicijativi združenoj sa kolektivističkim oblicima organizacije posvećeni višim vrijednostima (kao što je ekologija, egalitarizam, opće blagostanje i slično).
Takvo razlučivanje je nezamjenjivo jer se njime razotkrivaju očite napetosti između različitih svrha. Svaka od kategorija posebnih, neposredno nerentabilnih svrha može biti dovedena u pitanje sa stanovišta pojedinačnog, izoliranog zahtjeva za tržišnom rentabilnošću, koji se mogu poklapati sa partikularnim klasnim i korporativnim interesima. To su realni pritisci koje je potrebno imati u vidu. No ono mnogo važnije realna je napetost i praktična nepomirljivost između samih najšire shvaćenih općih, društvenih svrha. Tako su prve dvije neupitno u izrazitom raskoraku sa zadnjom, alternativnom koju je uistinu teško legitimirati u ekonomskom i tehničkom smislu. No i prva i druga se nalaze u očitoj napetosti pošto se neposredne socijalne i posredne ekonomske koristi nerijetko suprotstavljaju (recimo, vrlo tipično – poticanje zaposlenosti i razvoj poduzetničke kulture, ili povećanje zadovoljstva na postojećoj bazi i poticanje inventivnosti). Tu se prva uglavnom pokazuje kao konzervativna, a druga kao progresivna strana. Njihovo je usuglašavanje, kompromis, moguć i realan, ali do njega tek treba doći i trajna se napetost tu ne može ukinuti. I dalje: unutar samih kategorija postoje realni, neotklonjivi prijepori i napetosti kojima se može jedino politički arbitrirati. U svakom momentu pojavljivanja napetosti na svim razinama vraća se politički pitanje u konkretnom smislu. Zbog toga se njegovo zanemarivanje, previđanje, bacanje kroz vrata pokazuje neuspješno jer se isti odmah vraća kroz prozor.
Tu se posebno potrebno osvrnuti na tri pitanja: mjerenja nemjerljivih ishoda, legitimnosti različitih ishoda s obzirom na njihove uzajamne napetosti, mogućnosti socijalnog poduzetništva da doprinese rješenju tih problema – proizvede ishode, olakša njihovo mjerenje, i inovativno razriješi pitanje legitimiteta, tj njihovo uzajamno trvenje. Pri odgovoru na svako od tih pitanja moramo biti skeptični, a u nekima i izrazito neprijateljski raspoloženi prema socijalnom poduzetništvu.
Funkcija društvenih znanstvenika između ostalog se sastoji u tome da pokušaju što preciznije mjeriti ono nemjerljivo. Pouzdana mogućnost mjerenja dalekih i nepredvidivih ishoda nekog ekonomskog čina ili investicije sasvim nemoguća. No, s druge strane postoji realna potreba za takvim mjerenjem, zbog koje znanost konstantno proizvodi različite, nerijetko međusobno isključive, redukcionističke metode koje će svoju tehničku funkciju s obzirom na okolnosti izvršavati više ili manje uspješno. Sama učinkovitost njihovih rješenja ostati će u sferi neizvjesnog i nepredvidivog. S druge strane, iz te činjenice neodredivosti i neizvjesnosti, uvijek će se otvarati prostor i mogućnost, u biti neizbježnost politizacije čisto tehničkih i ekonomskih fenomena. Na to se direktno nastavlja uzajamno trvljenje pretpostavljeno poželjnih ishoda koji se u realnim povijesnim okolnostima nikada ne pojavljuju u harmoniji nego uvijek i nužno u konfliktu. Legitimitet nekog ishoda s obzirom na održivo povećanje proizvodnosti društva uvijek će morati biti doveden u vezu sa nekim političkim interesom i vizijom. Zbog toga mogućnost uspješnosti socijalnog poduzetništva u svojoj misiji ne ovisi samo o neposrednoj efikasnosti ili mogućnosti da se u konkretnom slučaju izmire inače suprotstavljeni principi, već u bitnome prevazilazi njegove mogućnosti pošto ono ostaje vezano za konkretnu svrhu, a ne uzdiže se do vizije cjeline i ne razvija preko konfliktnih, kontradiktornih političkih interesa. Međutim, socijalno poduzetništvo se jasno legitimno može pojaviti u užim okvirima težnje za povećanjem efikasnosti u nekim egzaktnijim i užim okvirima različitih posebnih misija za koje se zbog konkretnih razloga pokazuje najsposobnije. Zbog toga je u nastavku ovog poglavlja potrebno razmotriti neke od najvažnijih konkretnih socijalnih svrha koje se najčešće povezuju sa korisnom primjenom socijalnog poduzetništva.
Prva je svakako mogućnost povećanja zaposlenosti i takozvanog zarađenog dohotka u okviru socijalnog poduzetništva koji se iz više razloga može smatrati socio-ekonomski korisnim ishodom. Danas bi svakome, pa i najzagriženijim braniteljima tekovina socijalne države, trebalo biti jasno kako se zaposlenost i zarađeni dohodak ne mogu smatrati po sebi legitimnima niti sa tehničkog, ekonomskog, političkog, ili etičkog stanovišta. U zadnjih se nekoliko desetljeća nije dogodio samo nasilni neoliberalni udar, nego i mnogo dublje, realne povijesne promjene zbog kojih stara socio-politička paradigma naprosto ne može opstati, i postaje prevaziđenom. Našoj tranzicijskoj generaciji rođenoj u vrijeme samoupravnog socijalizma takvo bi nešto trebalo biti posebno jasno. Svima je, a posebno radničkoj klasi naših postsocijalističkih zemalja sasvim jasna ekstrema ekonomska i tehnička disfunkcionalnost starih režima. Našoj radničkoj klasi u sjećanju je ostala uzrečica iz starih vremena – jedan radi, troje piše, nemože se tako više. U tom je smislu bio izražen antibirokratski stav radničke klase koji razotkriva jednu stranu disfunkcionalnosti starog sistema. No taj birokratski režim bio je socijalistički, te je svoju legitimnost izvodio upravo iz vrhovnih vrijednosti opće zaposlenosti i prava na zaradu osobnog dohotka za svakog člana političke zajednice. Što je u praksi starih socijalističkih režima značilo proizvoljno otvaranje disfunkcionalnih radnih mjesta ne samo u administraciji već i u sferi proizvodnje. Nije bila stvar samo u tome da oni koji pišu ne rade, već i u tome da oni koji su radili nisu trebali raditi. Radnička klasa Jugoslavije, takozvani samoupravljači, neko su vrijeme bili sretni takvim stanjem. Očiti izostanak povećanja materijalnog blagostanja uslijed ekonomske i tehničke neučinkovitosti sistema kompenzirali su socijalističkom sviješću najbolje izraženom u drugim slavnim parolama kao: “ne možete vi toliko malo da nas platite koliko mi malo možemo da radimo” (optimistična), ili “mi kao radimo, vi nas kao plaćate” (nešto pesimističnijoj, ali još uvijek režimu lojalna varijanta).[58]Ljevičarski je mit koji se i dan danas održava na životu kako radnička klasa nije znala u što ulazi, kako se bezumno odrekla svojih socijalnih prava iz starog režima i slično. U tome se očituje elitističko podcjenjivanje radničke klase toliko tipično za njene ljevičarske skrbnike i prijatelje. Radnička je klasa dugo radila pogrešku jer je politički i ekonomski bila i najmanje lojalna takvom režimu, iz različitih razloga – djelomično zbog političke pasivnosti i potčinjenosti, ali djelomično i zbog klijentelističke zaštite svojih partikularnih interesa. Od osamdesetih godina svakome je normalnom moralo postati jasno, pa čak i samoj Partiji, da tako više naprosto ne ide. Radnici su u svom savjesnom i progresivnom odbacivanju socijalističke lešine sa njenom ideologijom i parazitskim interesima na kojima je bila zasnovana (prije svega zbog vlastite političke kržljavosti također proizvedene nedemokratskim sistemom), postali izloženi naivnim političkim utopijama liberalizma i nacionalizma. No to je u cijeloj stvari manje bitno pošto je sasvim razvidno da su relativno gledano čak i tržišno fundamentalističke i ognjištarsko nacionalističke sumanutosti u odnosu na ekstremnu neodrživost starog, raspadajućeg sistema i zbiljski bile suvislija i realnija opcija.
Stvarne ekonomske i socijalne vrijednosti zaposlenosti naroda i danas postoje, ali se one moraju legitimirati na drugačiji način, uzimajući u obzir realne tehničke i ekonomske zahtjeve s jedne, a političke s druge strane. Socijalno poduzetništvo u tom se smislu pojavljuje kao donekle perspektivan oblik zapošljavanja neiskorištenih radnih potencijala kojim se, posebno s obzirom na sve ozbiljniji problem tržišno generirane nezaposlenosti, osigurava korisno zaposlenje populacije na održiviji način. Socijalnim poduzetništvom se u tržišnim okvirima uistinu može ostvariti viša razina financijske samoodrživosti, što će reći neovisnosti ciljanog zapošljavanja isključivo o javnim sredstvima. No ono je osim toga u stanju proizvesti društveno korisne proizvode, raditi na proizvodnji različitih ishoda od opće društvene koristi (razvoj ljudskog i socijalnog kapitala, predmetna inovativnost i slično – o čemu će kasnije biti riječi) koje je teško kvantificirati. Tu se korist socijalnog poduzetništva posebno može naglašavati s obzirom na potencijalnu dinamičnost i neposredniju povezanost sa autentičnim društvenim potrebama na koje veliki javni sustavi ne mogu biti dovoljno senzibilni, kao što se s druge strane sredstva mnogo slobodnije mogu alocirati iz jedne vrste socijalnih poduzeća u drugu na mnogo fleksibilniji način. Opći obim javne potrošnje može se drastično umanjiti kako zbog realne konkurentnosti socijalno poduzetničkog sektora tako i zbog sve većeg financiranja tog sektora iz alternativnih izvora, između ostalog i neposredno, ciljano od strane privatnog kapitala. Pod takvim okolnostima dohodak zarađen u okvirima socijalnog poduzetništva i njime ostvarena zaposlenost može se smatrati društveno korisnom, možda i korisnijom od samog zaposlenja u privatno sektoru i istovremeno predstavljati realizaciju povećanja zaposlenosti u klasičnom smislu. U tom smislu moguću smislenost i racionalnost socijalnog poduzetništva teško je dovesti u pitanje.
Međutim, uvijek je potrebno imati u vidu kako se radi o mogućnosti koja ovisi o mnogim samoj djelatnosti izvanjskim faktorima: s jedne strane o stalnom prilagođavanju maksimalnoj mogućoj efikasnosti (koja može imati represivne i eksploatacijske karakteristike vrlo slično djelatnosti u normalnim tržišnim okvirima); s druge strane ovisi o političkim trendovima koji su ključni za definiranje korisnih svrha (pošto iste u krajnjoj liniji ne mogu biti znanstveno i tehnički legitimirane). Dalje: potrebno je imati u vidu postojanje unutarnjih kontradikcija i napetosti samog socijalnog poduzetništva koje se, kako smo vidjeli, nužno javljaju u mnogim točkama gdje se logike različitih sektora društvene proizvodnje preklapaju. Njihovo razrješenje u konkretnim slučajevima predstavlja uistinu kreativnu socijalno poduzetničku inovaciju u najstrožem smislu, ali je jasno da je do nje teško doći. Stoga će većina realnih socijalno poduzetničkih poduhvata takve napetosti mnogo radije ideološki prikrivati, kao što će općenito težiti fabriciranju predstava o vlastitoj socijalnoj vrijednosti i inovativnosti u nekakve marketinške svrhe. Prikrivanje vlastitih kontradikcija socijalni poduzetnici shvaćati će kao jedan od svojih zadataka i zbog svog partikularnog, ekonomskog interesa direktno povezanog sa ciljem vlastite zaposlenosti, zarade svog dohotka uz otvorenu mogućnost budućeg profita u nekom obliku. Taj se problem ne smije zanemariti pošto se tu radi o posebnom klasnom, ili bolje korporativnom interesu socijalnih poduzetnika i njihovih zaposlenika. Taj korporativni interes s jedne je strane svakako u sukobu sa interesima kapitala, no on je jednako tako u suprotnosti sa interesima radničke klase, kao što se u konkurentskom odnosu nalazi sa interesom javnih uposlenika, ali i sa tvrđim, dosljednije neovisnijim dijelovima civilnog sektora. Prva razina konflikta sasvim je jasno osviještena i često naglašena. Druge dvije/tri često se prikrivaju iz različitih motiva. Postavljeno sasvim jednostavno: preusmjeravanje sredstava iz javnog u civilni sektor znači da će stare birokratizirane strukture izgubiti posao, dok će ga dobiti novi, agilni, poduzetni. To je samo po sebi svakako i dobro, uistinu vrijedan ishod (iako to sasvim neupitno znači kako će zaposlenost u ukupnom smislu vjerojatno pasti i slično). S druge strane kanaliziranje sredstava namijenjenih trećem sektoru u smjeru socijalnog poduzetništva svakako će značiti kako će opet posao dobivati oni efikasniji, ekonomski rentabilniji, čije svrhe se vrlo vjerojatno podudaraju sa opipljivijim sistemski korisnim svrhama, a gubiti alternativniji akteri u okvirima civilnog sektora. To je također, barem prema našem viđenju stvari, potrebno pozdraviti ukoliko će time biti uveden red u taj (umnogome) džabalebaroški sektor, dok su s druge strane takvi trendovi izuzetno opasni pošto se njima sužava mogućnost alternativnog, naročito političkog djelovanja. Civilna se scena time, gotovo sigurno, sve više depolitizira uz faktično širenje logike kapitala na mala vrata. Na trećoj razini sukoba očituje se obrnuta tendencija koja dodatno komplicira stvari – naime vladavina instrumentalne racionalnosti i kapitala u okvirima socijalnog poduzetništva može biti povećana (na opći interes povećanja performativnosti sistema), ali se nikada ne može u potpunosti nametnuti pošto bi to značilo ukidanje neovisnosti samog fenomena u njegovoj specifičnoj funkciji. To bi neupitno bilo kontraproduktivno za sam kapital i buržoaski interes u svom općenitom smislu. Tako je sasvim jasno kako će socijalno poduzetničke djelatnosti ipak ostati zaštićena, faktično privilegirana u odnosu na radničku klasu koja ostaje na milost i nemilost izložena u okviru privatnog sektora. Zbog toga je sa stanovišta egalitarne pravednosti čak i ispravnije podržavati čisto buržoasku, liberalno fundametalističku argumentaciju po kojoj se realni, subvencionirani privilegij socijalnog poduzetnika da zarađuje dohodak na lakši način, neizložen direktnom udaru tržišta u odnosu na ostatak radnika umnogome može smatrati istinitijim nego ideološka sranja o posebnoj društvenoj misiji i svrhama. Također, socijalnom poduzetništvu događa se još jedna opasna tendencija u kojoj se, za razliku od javnog i čistog neovisno-aktivističkog sektora, ne osjeća posebna politička i društvena odgovornost izvan sfere svoje posebne djelatnosti, kao što svoju poduzetničku ulogu mnogo lakše određuje kao ekonomski legitimnu u skladu sa prevladavajućim iluzijama poduzetničke ideologije u klasičnom smislu. Zbog toga socijalni poduzetnik ne samo da postaje apolitičniji i politički neodgovorniji, već mnogo lakše dolazi u iskušenje postaviti legitiman zahtjev za prisvajanjem profita koji socijalno poduzeće u određenim okolnostima može realizirati kroz kombinaciju tržišnog poslovanja i povlaštenog, subvencioniranog statusa. Pravnom regulacijom mogućnost prisvajanja profita na takav način svakako je i bit će regulirana, ali je istina kako ta regulacija ne može biti sasvim restriktivna prema profitiranju na socijalno poduzetničkoj osnovi, tj. prisvajanju vrijednosti koje prelazi okvire zarade dohotka. U toj točki socijalno poduzetništvo postaje u sebi umnogome kontradiktoran i sa političkog stanovišta sasvim neprihvatljiv koncept koji je u biti mnogo manje legitiman negoli je čisto, privatno poduzetništvo.
Pozitivni socio-ekonomski ishodi socijalnog poduzetništva, vidjeli smo, na sasvim se različit način trebaju promatrati u kontekstu razvijenih ekonomija u odnosu na podrazvijene lokalne ekonomije. Ako je stari intervencionizam sa svojim vrhovnim svrhama, kao što je zaposlenost i zaštita postojeće ekonomske strukture u posljednjih nekoliko desetljeća doživio potpunu političku i ideološku propast, isto se ne može sa sigurnošću reći za potrebu za zaštitom i intervencijom u okvirima nerazvijenih zemalja. Barem u ideološkom smislu. Neoliberalizam i međunarodne institucije svakako su učinile mnogo da rasture ekonomsku suverenost zemalja periferije. No oni su taj, neupitno progresivan i nužan proces, uprljali na jedan dogmatičan, nerijetko tržišno fundamentalistički način, pošto zbog izostanka njihove direktne veze sa političkim autoritetom i buržoaskog karaktera, nisu imali instrumente za upravljanje procesom funkcionalne globalizacije i najbezbolnijeg ujednačenja razvoja. Zbog toga se pri promatranju nejednake razvijenosti na globalnoj razini ponajviše održava nekakav antiliberalizam i s tim spojena realna naklonost jačoj intervencionističkoj politici, pošto se u praksi po periferiji vrlo razvidno ispostavljalo kako je primjena liberalnog programa, sa svojom kreativnom destrukcijom i povećanjem konkurentnosti, nerijetko djelovala razorno po lokalne ekonomije te nije se pokazala dovoljno djelotvornom po razvoj ekonomskih potencijala. No, kako smo rekli, jednako se tako često pogubnim pokazala korumpirana i besperspektivna politika lokalnih političkih režima – što je sasvim razumljivo ne samo zbog nerazvijenosti političke kulture i institucija, već i zbog činjenice kako trenutni razvoj proizvodnih snaga i odnosa zahtjeva integriranje u internacionalni ekonomski saobraćaj i sasvim je nemoguć nekakvim zatvaranjem u uske granice lokalne ekonomije sa nekakvom izgradnjom ekonomije iz temelja. Također se u mnogim krajevima pokazalo kako kronični nedostatak kapitala i elementarnih uvjeta paralizira ne samo zdravo pokretanje rasta, već i bilo kakvu iskoristivost tih područja čak i za najgore oblike eksploatacije od strane predatorskog kapitala (posebno u Africi). Kao što se pokazalo da nekontrolirano upumpavanje filantropskog kapitala ne mora, štoviše u pravilu i neće polučiti nikakva znatna poboljšanja na terenu. U tom se kontekstu otvara mogućnost socijalnog poduzetništva kao sredstava za rješavanje neposrednih ekonomskih problema, ali i stvaranja pretpostavke normalnog ekonomskog razvoja na buržoaskoj osnovi u nerazvijenim zemljama.
Važno je razumjeti kako širina tog prostora direktno ovisi o mogućnostima pokretanja razvoja na slobodnotržišnoj ili državnokapitalističkoj osnovi koja se fokusira na plansko poticanje globalne konkurentnosti pojedine nacionalne ekonomije. Ukoliko se na tim osnovama pokreće ekonomski razvoj, pa makar to imalo i destruktivne socijalne i ekološke posljedice, socijalno poduzetništvo kao pokretač ekonomskog razvoja nerazvijenih zemalja sasvim ispada iz igre (iako ulazi u priču oko saniranja tih pogubnih posljedica, no i tu ima sasvim ograničenu mogućnost djelovanja iz više razloga). Tu se radi o posebnoj temi za raspravu, ali je danas sasvim jasno kako imamo slučaj sve većeg broja galopirajućih ekonomija zemalja u razvoju koje sa određenim političkim razlikama svoj rast baziraju na ekonomskoj politici koja maksimalno nastoji iskoristiti komparativne prednosti (koje jasno variraju, ali se uglavnom svode na veći intenzitet eksploatacije radne snage, resursa, u kombinaciji sa uvozom kapitala sa kojim dolazi i tehnologija, ali i državnokapitalističkim planiranjem i intervencijom) u okvirima globalizirane ekonomske konkurentnosti.
Socijalno poduzetništvo se može pojaviti kao nekakva alternativa takvom razvoju sa kojim neupitno dolaze mnogostruke štetne posljedice, ali se realno pokazuje mnogo aktualnije u zemljama gdje i takvo pokretanje ekonomije izostaje. Tu se onda spekulira kako je socijalnim poduzetništvom moguće otkriti jedinstvena rješenja u lokalnim okvirima i doprinijeti socijalnom, ljudskom i ekonomskom razvoju. Kao suprotnost neoliberalno-državnokapitalističkim rješenjima ona se ne prikazuju kao univerzalna i opće primjenjiva već se fokusiraju na specifičnost situacije u pojedinoj zemlji, ili još bolje u pojedinom uskom području neke lokalne situacije koja omogućuje spoj postmodernih i postindustrijskih metoda, inovativne tehnologije i lako dostupnih sredstava sa izvornim, održivim oblicima života i ekonomije kakvi postoje u okvirima socio-ekonomski zaostalog stanja nerazvijenih zemalja. Progresivna uloga socijalnog poduzetništva u tom smislu moguća je u jednoj relativno uskoj i dugoročno vrlo ograničenoj sferi koja, suprotno megalomanskim, gotovo utopističkim očekivanjima različitih projekata ne može biti od veće važnosti. Upravo suprotno – naivno zagovaranje takvih alternativnih modela u široj se slici pokazuje nerealno i štetno. Nerealno utoliko ukoliko je razvoj nerazvijenih zemalja sve izglednije moguć na jednoj represivnoj, neekološkoj, industrijskoj, predatorskoj, državnokapitalističkoj i/li neoliberalnoj logici koja je u stanju u paramparčad razbiti ostatke starih oblika života uz maksimalno zadržavanje onih koji se mogu iskoristiti kao konkurentske prednosti, i od zemalja u razvoju stvoriti moćne, potencijalno opasne igrače na svjetskoj političkoj i ekonomskoj sceni koji se čak mogu grupirati u nekakve globalne koalicije izgrađene oko komplementarnih ekonomskih interesa (BRICS i slično). To su kako politički tako i ekonomski izuzetno opasne tendencije, koje nekakve alternativne vizije nerazvijenih zemalja kroz održive modele u kojima socijalno poduzetništvo može naći svoje mjesto čini sasvim nebitnima. S druge strane, ideje socijalnog poduzetništva i tamo gdje se mogu pokazati realnima, nerijetko su opasne pošto se u razboritijim varijantama mogu pokazati robovima neoliberalnih i/ li ćiftinskih predrasuda (mikrokrediti, fair trade i slično) doprinijeti održavanju preživjelih ekonomskih struktura i raspirivati tipične utopijske iluzije.
Ako bi se na socijalnom poduzetništvu uistinu zasnovao alternativni model razvoja podrazvijenih sredina, cijela bi stvar bila osuđena na propast pošto socijalno poduzetničke inicijative (osim očitog problema nedostatka sredstava i inicijative koja bi mogla imati dovoljno velik domašaj i učinak) mogu u sebi sadržavati konzervativna nastojanja za održanjem postojećih ekonomskih, socijalnih i kulturnih formi koje su ekonomski i tehnički prevaziđene, tj. održavaju uvjete zaostalosti. Klasičan je primjer fair trade pokreta. Ne tako davno radilo se o idejama koje su se vrtjele na marginama, da bi u naše vrijeme u potpunosti bile institucionalizirane i u ušle u mainstream. Logika je jasna, nevjerojatno imbecilna i konzervativna. Cijena roba proizvedenih od strane lokalnih proizvođača tehnikama koje su u pravilu višestruko manje učinkovite od realnih tehničkih mogućnosti – što se jako dobro reflektira na tržištu gdje se otvaranjem slobodne trgovine ta proizvodnja, sa njihovim oblicima života rastura u paramparčad – želi se iz nekakvih etičkih razloga, pravednosti i slično oblikovati prema konkretnim troškovima proizvodnje i uloženom radu. Još prije desetak godina takve su se ideje više poistovjećivale sa anarhizmom i naoružanim, nevaspitanim gerilama negoli institucionaliziranim socijalnim poduzetništvom. Danas je stvar, kao što znamo, sasvim suprotna. Pošto se ispostavilo da je politička zaštita prevaziđenih načina proizvodnje i života u globaliziranom svijetu usko povezane ekonomije nemoguća (iako funkcionira tamo gdje predstavlja komparativnu prednost i izvor produktivnosti – s čime nikakvih problema nemaju liberalni fundamentalisti što je njihov neotklonjiv i kriminalan defekt), logičnom se pokazala mogućnost zaštite te proizvodnje etičko prosvjetiteljskim i aktivističkim metodama koji brendiranjem pravedne trgovine žele proizvesti neposredni učinak povezivanja interesa osviještenih konzumenata prvog i proizvođača trećeg svijeta. Svakako se zadržava kritika slobodne trgovine i neoliberalizma pošto je jasno kako djelovanje krupnog kapitala i internacionalnih korporacija (nezaustavljivo) realno razara ono što bi pravedna trgovina htjela štititi. No to nipošto ne znači kako se sasvim u skladu sa logikom socijalnog poduzetništva ne zadržava uvjerenje o aktivističkim i etičkim mogućnostima korištenja tržišta, prije svega kroz angažman oko organizacije distributivne mreže nerentabilno proizvedenih roba nerazvijenog svijeta i oslanjanje na adekvatne, osviještene konzumerističke preferencije. Postmaterijalističke konzumerističke preferencije, unatoč svojoj iritantnoj odbojnosti, bile bi najmanji problem i u teoriji bi mogle polučiti učinak kada sam izvorni problem nerazvijenih krajeva i proizvođača ne bi bio bitno različit od tog upitnog ukusa. Krajevi koji, primjerice, kavu proizvode na stari način bez suvremenih tehničkih sredstava, znanja i organizacije za to dobivaju fair trade čijim bi održavanjem bila održana i njihova materijalna osnova proizvodnosti. Koja stvarnim ljudima po nerazvijenom svijetu, sa svim svojim socijalnim nedaćama, naravno ne odgovara i žele je se riješiti (prosto rečeno – mnogo bi radije pili etičku kavu u New Yorku negoli uživali u svoj romantici prekrasnog života u nekoj bijednoj džungli). Eventualnim povećanjem mogućnosti profitiranja i akumulacije na fair trade osnovi oni će sami svoje metode autentične proizvodnje prilagođavati suvremenim zahtjevima produktivnosti, sa kojima će dolaziti novi problemi koji će biti vrlo slični onima koji nastaju kapitalnim investicijama od strane privatnog kapitala ili države. Rezultat će ovako ili onako, u najoptimističnijoj varijanti po kojoj se fair trade pokazuje ekonomski uspješnim instrumentom ekonomskog razvoja nerazvijenih krajeva biti nestanak same osnove priče o fair tradeu i autentičnosti egzotičnog proizvoda. Što samo po sebi nije loše, ali u potpunosti bedastom čini nekakvu radikalno-utopističku i postkapitalističku interpretaciju primjene takvih socijalnopoduzetničkih metoda u okvirima nerazvijenog svijeta.
Mnogo je opasnija i uz to realnija opcija da će eventualni uspjeh nametanja fair tradea kao zahtjeva zapadnih konzumenata, koji sam po sebi predstavlja ogavnu romantizaciju nerazvijenih zemalja i nekakvo čišćenje savjesti u najpatetičnijem obliku, doprinijeti održavanju starih, štetnih i preživjelih socio-ekonomskih obrazaca na terenu. Doprinijeti preživljavanju podrazvijene populacije u čijem je interesu revolucionarna transformacija, a ne održanje trenutnog stanja, primitivne ekonomije i načina života. Zbog toga je uspješnost aktivističkog socijalnopouzetničkog poduhvata sa bilo kakvom radikalnijom misijom štetna i nepoželjna. Najvjerojatnije je da taj oblik djelatnosti sasvim beskorisno trošenje sredstava.[59]Primjer fair tradea je tipičan primjer besperspektivnosti i vrijednosne preopterećenosti, ali i političko-ekonomske štetnosti koju može predstavljati socijalno poduzetnička djelatnost u kontekstu nerazvijenog svijeta. Slično je, ili još i gore sa mikrofinancijama i etičkim bankarstvom. Razvoj podrazvijenog svijeta stoga je posebno sklizak teren za socijalno poduzetništvo, ali i jedan od tipičnih propagandno razvikanih i popularnih, što svakako nešto govori o kulturnoj i političkoj pozadini koja stoji iza motivacije za samo socijalno poduzetništvo. No, jasno je kako unatoč tome postoji nešto prostora za instrumentalnu, ograničenu i strogo kontroliranu primjenu tog modela za poticanje razvoja na periferiji, ali jedino kao dio šire planske i kontinuirane političke i ekonomske intervencije velikih političkih i ekonomskih igrača pod komandom dovoljno moćnih međunarodnih organizacija sa jasnom vizijom bez fige u džepu.
Nakon ovih sa konkretnom ekonomijom neposredno povezanih ishoda, potrebno je nešto reći o još teže mjerljivim, ali nipošto manje važnim svrhama kojima se legitimiraju i ti efekti socijalnog poduzetništva pošto se u njima očituje dugoročni interes cijele zajednice. Te svrhe različite su prirode i kako smo rekli, imaju znanstveno-tehničku, kulturnu i političku razinu legitimacije. Ovdje se, ponovimo još jednom, uglavnom zadržavamo na znanstveno tehničkoj razini. U tom se smislu čini nužnim posebno osvrnuti na ishode u obliku svrha povezanih sa razvojem socijalnih kapaciteta za razvoj i inovaciju (samo izricanje već je političko) povezanih sa onime što se obično naziva razvoj ljudskog i socijalnog kapitala.
Velika većina socijalnih svrha putem kojih socijalno poduzetništvo može doprinijeti razvoju opće proizvodnosti društva, vezana je uz investiranje u ljudski i socijalni kapital na koji tržište uvelike ostaje slijepo iako u široj i dugoročnoj perspektivi direktno ovisi o njemu. U toj se tvrdnji sve više poklapaju interes zajednice i privatni interes, tj. interes buržoaskih političara, spoznaje društvenih znanstvenika i socijalno osviještenih pojedinaca sa vlasnicima kapitala i individualnom ekonomskom probitku orijentiranih jedinki. Sve se više i više vanekonomskih fenomena interpretira s obzirom na svoju važnost u proizvodnji viška vrijednosti, povećanju proizvodnosti i društvenog bogatstva. Kapital, u buržoaskoj ekonomiji shvaćen kao faktor proizvodnje pored zemlje i rada, sve se više interpretira na širok način (u predmetnom smislu), dok se korisnost investiranog financijskog kapitala sve više promatra na društveno sveobuhvatan i dugoročan način. Taj spoznajni trend očit je izraz sve veće kolonizacije svijeta života od strane ekonomskog fenomena, tj. sve veće socijalizacije načina proizvodnje u kapitalističkom obliku zbog koje praktična, kulturna, individualna zbilja biva ekonomizirana, što svakako doprinosi i određenim povratnim djelovanjima na sadržaj i značenje same ekonomije. Oko karaktera i značenja tih promjena dolazi do trvenja pošto se tu umnogome radi o trendovima i spoznajama nesporazumljivm sa većinom postulata liberalnog fundamentalizma. Međutim, iz perspektive dosljedne marksističke kritike političke ekonomije to trvenje oko razvoja socijalnog i ljudskog kapitala pokazuje se kao prilično ideologizirano i ograničeno, u biti svađa unutar buržoaskih okvira mišljenja i djelovanja. Zbog toga je potrebno par riječi reći o specifičnosti određenja kapitala iz kritike političke ekonomije koje se nadovezuje na naše prethodno izlaganje, a ovdje se pokazuje naročito važnim.
Kako smo vidjeli, za razliku od buržoaske ekonomije Marx kapital ne razmatra kao faktor proizvodnje, pored zemlje i rada, već kao osamostaljenu ekonomsku silu – rezultat disfunkcionalnog spoja društvene proizvodnje uz održavanje pravne, političke i ekonomske strukture privatnog vlasništva – pa stoga i specifičan oblik društvenog odnošenja, konkretan povijesni oblik proizvodnje života. Njegovu podjelu na fiksni i promjenjivi kapital potrebno je čitati u duhu njegovog općeg izvođenja koje smo skicirali kao podjelu na opredmećenje kapitala kao apstraktne ekonomske vrijednosti (na primjer u financijskom obliku) u svrhu proizvodnje upotrebnih sredstava koja odgovaraju traženoj razini društvene proizvodnosti i kupovanja radne snage, kao nositelja promjenjive količine apstraktnog rada, na slobodnom tržištu. Neupućeni kritičari često naglašavaju kako Marx griješi u podcjenjivanju važnosti sadržaja fiksnog kapitala u proizvodnji nove vrijednosti, kao što pretpostavljaju da je fiksni kapital u Marxovoj teoriji jednak strojevima, mašinama i slično. Takve zablude proizlaze iz nerazumijevanja specifičnosti same njegove teorije, značenja i razlikovanja upotrebne i razmjenske vrijednosti, robne forme, zakona vrijednosti. Kako smo vidjeli Marx a) umjesto da podcjenjuje značaj konkretnog sadržaja fiksnog kapitala isti postavlja na centralno mjesto pri razmatranju razvoja predmetne proizvodnosti, pa onda i omogućavanje nekom konkretnom radu da bude društveno koristan, ali razmjensku vrijednost, dosljedno svojoj viziji, s razlogom ne izvodi iz njega. b) O mašinskom opredmećenju fiksnog kapitala, kako u vidu mašina tako i u vidu organizacije proizvodnog procesa i tražene djelatnosti, Marx govori jer mu se taj oblik produktivnog opredmećenja nalazi pred očima. On se ne zamara bespredmetnim spekulacijama o vrstama dugoročno korisnog predmetnog opredmećenja kapitala na opće dobro. To su jasno uvijek utopijske, bespredmetne spekulacije. Marx se u strogom duhu naučnog socijalizma fokusira na konkretne odnose, konkretne interese i konkretna materijalna svojstva i oblike koji se poklapaju sa zahtjevom maksimizacije proizvodnosti i proizvodnje viška vrijednosti. Marxova teorija svakako naglašava razliku između predatorskog interesa pojedinog kapitala i općenitog interesa kapitala u cjelini, kao što primjećuje eksploataciju upotrebnih svojstava od strane kapitala iz sfere koju još uvijek sam nije zahvatio pa stoga te korisne kvalitete koristi kao besplatni resurs, dok, s druge strane, primjećuje tendenciju i mogućnost obrazovanja općenitog interesa kapitala na političkoj razini čime bi se omogućilo investiranje djela kapitala u njegovom općenitom interesu, tj. u općenitom interesu buržoaskog društva, a protivno disfunkcionalnosti individualističkog stanovišta privatnih kapitala koji pile granu na kojoj sjede i fokusirani su samo na izoliranu, neposrednu razinu. Marxova kritika političke ekonomije pruža inovativan okvir za razumijevanje kapitalističkog društva, ali je njena logika – što je neprestano potrebno naglašavati – bitno različita od banalne logike suprotstavljanja općeg i dugoročnog interesa kratkoročnom i sebičnom; ili javnog dobra privatnom; ili održivog razvoja društvene proizvodnosti maksimizaciji trenutnog bogatstva; ili povećanja socijalnog kapitala u odnosu na financijski i slično. Iz tvrde, dosljedne marksističke perspektive takve dvojbe i sukobi predstavljaju kretanje unutar buržoaske racionalnosti i u svojoj su suštini ne samo politički štetni nego i tendenciozni, spoznajno zaslijepljeni.
Pitanje o traženoj kvaliteti, konkretnom sadržaju fiksnog kapitala u svojoj je suštini tehničko pitanje. Vlasnik pojedinog kapitala, konkretan investitor iz svoje perspektive može biti u stanju besplatno eksploatirati mnoga prirodna, materijalna, socijalna i duhovna dobra koja zatiče. Ta dobra ne moraju biti proizvedena u okvirima buržoaskog društva ili ekonomske sfere, tj. investicijom kapitala. Ona mogu biti rezultat nasljeđa, starih obrazaca proizvodnje, mišljenja i djelovanja, biti rezultat djelatnosti članova društva u osobnoj sferi/samoinicijativi i slično. Individualni investitor na osnovu sretne okolnosti da te upotrebne kvalitete dobiva besplatno može maksimizirati svoju proizvodnost i tako ostvariti poslovni uspjeh. On također svojim djelovanjem, instrumentalizacijom tih upotrebnih svojstava izvršiti njihovu destrukciju – prvenstveno kroz destrukciju socijalnih i kulturnih pretpostavki njihove proizvodnje. Nad tim uglavnom kukaju konzervativni radikali i svakojaki reakcionarni utopisti sa kojima se Marx u svoje vrijeme obožavao sprdati, a danas su, kao što vidimo življi nego ikad. Kao individualni, izolirani vlasnik privatnog kapitala u konkurentnim okolnostima on se ne može previše obazirati na takve vanekonomske faktore kao što se ne može, niti ima razloga uzdizati na razinu vizije općenitog interesa i razloga zbog kojih je u stanju proizvesti višak vrijednosti, tj. ostvariti profit. Razlog uglavnom leži u kombinaciji tehnike i kapitala sa kojima dolazi povećanje efikasnosti u kombinaciji sa eksploatacijom socijalnih, kulturnih i materijalnih korisnih vrijednosti koje dobija besplatno. Takvo što je dan danas recimo eksploatacija radišnosti nekog Kineza i slično. Ono što je sa marksističkog stanovišta u tom smislu od presudne važnosti, razumijevanje je načina na koji buržoasko društvo razrješava taj očiti problem pred kojim se nalazi – naime problem presušivanja svojih pred i van buržoaskih osnova koje neupitno eksploatira i ukida njihovu mogućnost. Neki marksisti, poput Rose Luxemburg, olako su i površno pretpostavljali kako se kapital približava svome kraju što više rastura svoje vansistemske izvore na kojima životari. Takve su površne spekulacije legitimne, iako se nalaze u potpunoj suprotnosti sa duhom marksističke kritike u njenim najvrednijim aspektima. U tom se smislu mnogo uvjerljivijim, naročito iz današnje perspektive, čini naglašavanje dvaju tendencija koje su doprinosile, i danas kao što vidimo posebno doprinose, razrješavanju tog problema u buržoaskim okvirima. Jedna je razvoj i jačanje političkih institucija koje iz upravnog odbora buržoaske klase postaju predstavnik općenitog interesa kapitala. One sa demokratizacijom prestaju biti servis buržoazije i realno postaju čuvar općeg društvenog interesa (što je jasno i dalje opći interes buržoaskog društva). Drugi je faktor rast i razvoj izoliranih privatnih kapitala do neslućenih razina; pretvaranje konkurentskih poduzetnika u goleme korporacije koje se pretvaraju u monopoliste i sami postaju društvena sila lišena uske, pojedinačne perspektive. Zbog toga njihova racionalnost prestaje biti vođena izoliranom perspektivom pošto krupni kapital, ogromne korporacije, realno ne predstavljaju pojedinačnog igrača već se i u njihovim okvirima pojavljuje potreba općenitog interesa same firme, a ne njenih pojedinih dijelova, kao što i monopolistički, ili bolje oligopolski paktovi sa drugim jednako moćnim tržišnim igračima i državom, uzajamno klanje i razaranje vlastite baze sve više zamjenjuju uvažavanjem općih interesa. Razvoj jedne i druge tendencije moguće je pratiti kroz dvadeseto stoljeće gdje su iz nje proizašli mnoge pogubne, ali i korisne posljedice. Važno je razumjeti kako Marxova kritika konkurentske kapitalističke ekonomije sama po sebi nikada nije dovršena i zaokružena, a kamoli da je još u njoj sadržana analiza političke dimenzije budućih monopolističko kapitalističkih tendencija. Te povijesne tendencije koje su uslijedile povremeno su iskakale iz okvira Marxove kritike (kako smo rekli umnogome i sam imperijalizam, ali neupitno fašizam i komunizam), ali su u mnogim aspektima razumljive iz njegove perspektive (to se uglavnom odnosi na funkcionalan razvoj buržoaskog društva sa svojim tipičnim kontradikcijama). Kroz razvoj političkog faktora i povećanje značaja krupnih igrača u privatnoj sferi, posebno u kombinaciji sa uzletom intervencionističke ekonomske politike, buržoasko društvo kroz dvadeseto stoljeće pronašlo je način uspješne proizvodnje novih socijalnih, kulturnih i ljudskih upotrebnih svojstava na raspolaganju za ekonomsku eksploataciju, koja u okvirima intenzivne, slobodne konkurencije vjerojatno ne bi mogla biti proizvedena. Onoga što se u danas prevladavajućem diskursu zove socijalnim i ljudskim kapitalom. Njihovo stvaranje odvijalo se bilo u okvirima javne proizvodnje, bilo kroz direktne socijalno korisne investicije krupnog kapitala u okvirima interesa nacionalne ekonomije: razvoj javnih servisa i dobara, socijalnih prava, obrazovanja i slično. Takvo što bilo je omogućeno političkim faktorima, kao što je i rast profitnih stopa omogućavao takvu alokaciju sredstava, dok je povratno djelovanje tih socijalnih investicija, naročito poslije Drugog svjetskog rata polučilo goleme pozitivne učinke na ekonomiju. Kako je vrijeme protjecalo, sve je veća važnost bila neovisnost razvoja kulture i odnosa u okvirima civilnog sektora, tj neovisnog općenja slobodnih građana u slobodnom vremenu. Taj se prostor otvarao samim golemim razvojem produktivnosti u okvirima buržoaskog društva; ako i činjenicom da zbog prethodno navedenih razloga logika kapitala nije djelovala neobuzdano, bile su joj postavljene određene političke granice.
U poglavlju o poduzetništvu smo djelu iz nešto drugačijeg ugla gledali na dolazak tog starog reda stvari do svojih limita. Sada ćemo isti proces pogledati iz kuta proizvodnje socijalnog i ljudskog kapitala. Sa 70-tim godinama sasvim su se jasno počele pokazivati dvije nove tendencije. Prva je značila pretjerani rast ekonomski neproduktivno investiranog kapitala u socijalne svrhe koji je prestao davati korisne ekonomske povratne efekte; drugi je razvoj alternativnih oblika socijalnih i individualnih kvaliteta koje su se sve više pokazivale proizvodno i ekonomski produktivne, a bile mnogo usklađenije sa neoliberalnom, negoli socijalnom vizijom društva, politike i povijesti. Takav se razvoj od 70-ih poklopio sa mnogim izvanjskim i političkim faktorima koji su stari režim bacili u smrtnu agoniju. Sve se više ispostavljalo kako upumpavanje sredstava u narodno blagostanje ne donosi očekivane proizvodne i ekonomske efekte, a nekakve idealističke i kolektivističke tlapnje realno se tope kao snijeg na žarkome suncu pošto konkretni interesi, kultura i identiteti stvarnih ljudi sa razvojem bogatstva sve više bivaju diferencirani i individualizirani, a ne dio nekakve velike harmonične zajednice. Alternativna kultura iz galopirajućeg civilnog društva postavljala je raznolike i posebno radikalne zahtjeve, ali je po svojoj prirodi rasturala zastarjele kolektivističke, socijalno orijentirane dogme na kojima je bio zasnovan stari sistem. S druge strane ekonomski inertni i neinventivni stari sustavi otvorili su mogućnost poduzetničke, neoliberalne revolucije u kojoj su neovisni privatni igrači intenzivirali konkurenciju, razbijali stare granice kreativno realiziravši predmetne inovacije. Takva se tržišna i individualistička orijentacija sve više uzdizala do ekonomskog i političkog mainstreama pošto je predstavljala konkretan odgovor na aktualne ekonomske probleme (stagflacija, pad profitnih stopa, nerentabilnost starih oblika proizvodnje, nemogućnost održavanja javne potrošnje, iskakanja ekonomije iz nacionalnih okvira). Ekonomsko otvaranje svijeta koje je uslijedilo sa krajem Hladnoga rata koje se poklopilo sa informatičkom revolucijom čije je posljedice nemoguće prenaglasiti, u povijesnoj se perspektivi može smatrati simboličkim krajem jedne povijesne epohe, iako nipošto kao što su vjerovali buržoaski ideolozi i krajem povijesti.
Neoliberalni entuzijazam sa sobom je donio radikalno drugačiju perspektivu. Proizvodnja korisnih društvenih i ljudskih svojstava koje kapital ima na raspolaganju po njoj se drži krajnje neučinkovitom na planskoj, socijalističkoj i intervencionističkoj osnovi. No ona nije proglašena nepotrebnom. Sasvim suprotno – učinkovita i inventivna proizvodnja korisnih vanekonomskih svojstava proglasila se presudnim zadatkom, ali i radikalno depolitizirala, spustila na socijetalnu i osobnu razinu (ako se baš pokazala nepodobnom za komodifikaciju). U kulturno liberalnijim varijantama na neovisnog, nesputanog pojedinca; u onim konzervativnijim na intimnu zajednicu skupljenu oko obiteljskog ognjišta i tradicionalnih vrijednosti. Ekonomija se time jedinim udarcem oslobodila gvozdenog stiska politike koji ju je gušio i ograničavao, kao što je otvorila nove mogućnosti učinkovitije proizvodnje traženog socijalnog i ljudskog kapitala od strane samih individualnih aktera, te se time oslobodila goleme odgovornosti. Takva revolucija omogućena je uzletom buržoaske ekonomije u okolnostima blještavog posthladnoratovskog rasta, kao što je istovremeno bila poticana tehničkom disfunkcionalnošću i nestankom političke osnove starog sistema. Pri tome je važno imati na umu razliku između traženog svojstva, kvaliteta socijalnog i ljudskog kapitala od uštede sredstava na njegovom proizvođenju. I jedno i drugo potrebno je promatrati u kontekstu potrebe za maksimizacijom društvene proizvodnosti spojene sa potrebom proizvodnje relativnog viška vrijednosti. Kakva su tražena svojstva ljudskog i socijalnog kapitala, kako smo vidjeli, ne može biti objektivno određeno s obzirom na više vrijednosti ili univerzalne znanstveno-tehničke spoznaje. Svojstvo tog traženog kvaliteta ovisi o zahtjevima u okvirima konkretnih kvalitativnih osobina proizvodnog procesa i, neovisno o toga, od konkretne prirode na njihovoj osnovi izrađenih ekonomskih odnosa, kako na konkretnoj tako i na općedruštvenoj razini. Ti zahtjevi variraju s obzirom na specifične razlike u ekonomskim granama, ali svakako postoje određene općenito prihvatljive vrijednosti koje maksimiziraju učinak. Tako će se recimo u sastavljanju iphonea tražiti mašinska disciplina, dok će u inovativnoj proizvodnji njegovih aplikacija biti potrebna igra i slobodna imaginacija (koja sama, kao što smo rekli, pokušava biti tehnificirana ako je to moguće). No i u jednom i u drugom slučaju biti će važna individualna odgovornost i fleksibilnost pri prihvaćanju novih zahtjeva, rad na sebi kako bi se povećala iskoristivost i slično.
S druge strane imamo konkretan, mnogo transparetniji interes maksimizacije proizvodnosti takvih korisnih svojstava. Najekstremniji liberalni fundamentalisti držati će se svojih dogmi o prirodnim svojstvima ljudskog bića koje prepušteno samo sebi spontano razvoja svoje najbolje i najfunkcionalnije potencijale. Takva naivna vizija danas je ipak u manjini iako se ni njen utjecaj ne smije zanemariti. Mnogo je raširenije vjerovanje kako ta željena, tražena svojstva uistinu moraju biti planski proizvedena i politički poticana, a sam proces njihove proizvodnje kao i proizvodnje svakog drugog proizvoda mora biti maksimiziran. Razlike se javljaju u mišljenju može li proces proizvodnje socijalnog i ljudskog kapitala biti u potpunosti komodificiran, ili on mora ostati izvan sfere općeg ekonomskog posredovanja. Najveći kapitalistički optimisti (a među njima ima i onih vrijednosno/politički suprotstavljenih tom sistemu) vjeruju kako je funkcionalno koloniziranje svih sfera života od strane kapitala ne samo moguće nego nam se odvija pred očima. Kapital je po njima u stanju samu proizvodnju traženih socijalnih, kulturnih i individualnih korisnih svojstava koje koristi u stanju učiniti utrživom, tj komodificirati. Time bi se, sasvim je jasno, ostvarila kapitalistička utopija (ili distopija ukoliko se nekome takvo stanje ne sviđa). Takva se vizija pokazuje prilično naivna s obzirom na činjenicu da ničim nije unaprijed zajamčena spontana uskladivost izoliranih privatnih interesa i njihovih zbiljskih pretpostavki, kao što same promjene kvaliteta proizvodnje, kako smo vidjeli, mogu izlaziti izvan okvira kapitalističke racionalnosti. S druge strane postoje vizije koje vjeruju u nužnost održanja vanekonomske sfere života. Tu s jedne strane imamo konzervativne vizije koje će naglašavati vrijednost nekakvih tradicionalnih veza i kulture, lokalističke posebnosti, obitelji, starih, zaštićenih oblika odgoja i obrazovanja i slično. S lijeve strane tu imamo (post)socijalističke, lijeve varijante koje će naglašavati značaj društvene solidarnosti, blagostanja, pravde, javnih dobara, političkog angažmana u osiguranju tih svrha i slično. Te se dvije tendencije obično umnogome preklapaju (kao što se recimo kod nas preklapaju interesi udruga U ime obitelji i Ne damo naše autoceste).
U suvremenim okolnostima kontradikcije na tom planu sasvim se očito zaoštravaju. S jedne je strane još uvijek itekako vidljivo kako stari oblici i načini proizvodnje socijalnog ili ljudskog kapitala ne odgovaraju realnim potrebama maksimizacije društvene proizvodnosti i s tim povezanim interesima kapitala kao osamostaljene ekonomsko-političke sile. Primjerice javno financirano obrazovanje golemi je gubitaš i rupa bez dna koju je nemoguće napojiti sredstvima, koje proizvodi sasvim neupotrebljive, beskorisne kadrove sa nezadovoljavajućim društvenim vrijednostima koji ničim nisu u stanju doprinijeti razvoju društvene proizvodnosti i ekonomskom rastu. Stare sile naravno brane posebnu, višu vrijednost tog modela, ali će one kao i svi njihovi prethodnici, uz izostanak opasnih političkih trendova, biti rastureni u paramparčad. S druge strane istovremeno se sve više pokazuje kako naivna vjerovanja u fantastičnu funkcionalnu proizvodnju komercijalizacijom obrazovanja može donekle doprinijeti učinkovitosti i ekonomskoj održivosti sustava (što sasvim neupitno financijski teret svaljuje na konkretnog korisnika čime se faktično povećava razina eksploatacije rada jer se ta sredstva moraju pribaviti kroz prodaju radne snage – što jasno može imati i svoje negativne posljedice) no mnogo se slabija postignuća postižu po pitanju proizvodnje traženog svojstva, tj. sužavanjem i specijalizacijom u biti se sasvim jasno sužava njegov obim i bogatstvo. Dakle – investicija u socijalni ili ljudski kapital realno se reducira i podređuje neposrednom mjerljivom interesu i neposrednoj tehničkoj racionalnosti čime se dugoročno radi na korist vlastite štete i zapravo radi na sužavanju inovativnog potencijala.
Iz te napetosti javlja se potreba i mogućnost u najširem smislu shvaćene socijalno poduzetničke proizvodnje socijalnog i ljudskog kapitala. Sasvim je jasno što se traži sa sistemskog stanovišta. Pronalaženje načina održivijeg, ekonomski i tehnički učinkovitijeg proizvođenja traženog ljudskog i socijalnog kapitala. Kada bi bilo neupitno da je komodifikacija svih sfera života moguća (tj. rentabilna) i uz to još ima i korisne tehničke posljedice onda prostor za socijalno poduzetništvo u ovom smislu ne bi postojao. Kapitalistički poredak u svojoj neposrednoj ekonomskoj dimenziji bio bi samoodrživ, a njegovi politički i vrijednosni protivnici mogli bi ga i morali propitivati sa nekog antiekonomskog i antitehničkog stanovišta. S druge strane: kada bi održanje i reprodukcija starih predkapitalističkih i vankapitalističkih oblika socijalnih odnošenja i kulture; ili kolektivna politička i ekonomska intervencija u neke progresivne svrhe iz kojih proizlaze korisna svojstva koja korigiraju štetne posljedice ekonomske logike, te učinkovito stvaraju vrijednosti koje ona može eksploatirati na opće dobro, kada bi dakle taj stari, konzervativni oblik bio uvjerljiv i praktično moguć potreba za socijalnim poduzetništvom također bi bila mnogo manja. Kao što i, s treće strane, kada bi u okvirima trećeg sektora, civilnog društva, kroz aktivizam i samoinicijativu na jeftin i učinkovit način zajednica spontano, pouzdano i kontinuirano generirala taj učinak, pa eventualno uvjerljivo u pitanje dovodila tržišnu i državnu logiku, potrebe za socijalnim poduzetništvom u tom smislu također ne bi bilo. Ni jedno od toga nije slučaj već se svaka od tih neovisnih logika nalazi u priličnoj krizi. Zbog toga se javlja potreba njihovog preklapanja i stvaranja socijalnog i ljudskog kapitala kroz socijalno poduzetništvo.
U konkretne spekulacije o ovakvom ili onakvom doprinosu u općenitim kontradikcijama socijalnog poduzetništva i mogućnostima u tom smislu nećemo ulaziti. Samo razumijevanje smisla dosadašnjeg izlaganja najbolje razotkriva limitiranost takvog koncepta, ograničenost njegova doprinosa. Jedinu stvar koju ovdje posebno treba istaknuti je različitost upotrebe i značenja socijalnog poduzetništva u tom smislu. S jedne strane imamo postojeći socijalni kapital, bez obzira na način koji je proizveden koji se kroz socijalno poduzetništvo može kreativno iskoristiti za korisne svrhe. Tako se može povećati racionalnost ulaganja društvenih sredstava u resurse koji su bez socijalnog poduzetništva ostali neiskorišteni – recimo krdo visokoobrazovanih džabalebaroša sa društveno-humanističkih fakulteta financiranih javnih sredstvima. S druge strane imamo socijalno poduzetništvo kao način stvaranja korisnog socijalnog kapitala koji može biti blagotvoran za ekonomiju i društvo, tj. predstavlja alternativni, učinkovitiji model opredmećenja socijalno investiranih financijskih sredstava.
Pošto smo time na dostatan način obradili najvažnije ishode koji se tiču neposrednije ekonomskih i socijalno inovativnih svrha socijalnog poduzetništva potrebno je koju riječ reći i o potencijalnima socijalnog poduzetništva u tehnološki inovativnoj sferi. U drugom smo djelu vidjeli zbog čega nije moguće nekritički vezati konkretne procese proizvodnje i primjene znanstvenih i tehnoloških inovacija sa nekim pretpostavljeno univerzalno superiornim ekonomskim ili političkim formama. Pri tome smo podržali tvrdnju kako je sloboda uistinu najveći resurs inovacije, ali smo vidjeli koliko je problematično odrediti na koji se način maksimizira i što ponajprije znači sloboda u konkretnim povijesnim i političkim okolnostima. Isti smo problem upravo razotkrili i kroz razmatranje problema socijalnog i ljudskog kapitala. Zbog toga je jasno kako i samo pitanje najučinkovitijih podloga (ekonomskih, političkih, društvenih, kulturnih) tehničke inovativnosti nije nimalo lako i jednostavno. U slučaju tehnološke inovativnosti zadnjih smo desetljeća mogli svjedočiti daleko većoj predmetnoj inovativnosti u odnosu na socijalnu i političku sferu. Tehnološki razvoj ne samo da nije u krizi već je dinamika tehnološke inovacije i revolucije gotovo neobuzdana, strelovito juri daleko pred društvenim i političkim razvojem. Čini se kako tehnološku inovaciju sve potiče, a ona iskače sa svih strana. Tehnološki optimizam koji se pri tome javlja pokazuje određene opasne tendencije uobičajene za povijesne trenutke u kojima se jedan faktor nalazi u revolucionarnoj fazi pa se stvara iluzija njegove predominantne važnosti nad drugima. To je uz ostalo problematično pošto je prilično neizvjesno hoće li visoka razina tehnološke inovativnosti (posebno s revolucionarnim efektima na razvoj proizvodnosti)[60] moći progresivno biti održana, kao što neobično jasno upada u oči da socijalna i proizvodna iskorištenost suvremene tehnologije dobrano kaska za njenim inovativnim razvojem. Iako nisam u posjedu nikakvih konkretnih istraživanja čini se izvjesnim kako ekonomski i socijalno revolucionarne posljedice primjene najnovijih tehnoloških inovacija onemogućuju i inertni društveni faktori. Između ostalih i zastarjele buržoaske pravne i ekonomske forme čije konzervativno djelovanje danas primjećuje i svako dijete (najjasnije recimo u pogledu intelektualnog vlasništva, limitiranja slobode informacija i slično). Također – političke karakteristike buržoaskog sistema i limitiranost planskih investicija u kratkoročno nerentabilnu, potencijalno revolucionarnu suvremenu tehnologiju zasigurno ograničavaju potencijalne efekte novih tehnologija na razvoj proizvodnosti. No, pogrešno bi bilo previdjeti kako kapitalistička logika u konkretnim društvenim okolnostima ne smije biti smatrana najvećim kočioničarem tehnološkog razvoja pošto postoje i mnogo konzervativnije sile. Prije svega inertne društvene strukture koje u težnji za očuvanjem svog statusa i ekonomskih privilegija priječe provođenje već prisutne proizvodne revolucije; posebno u obrazovanju, uslužnom i administrativnom sektoru, kao i uopće intelektualnoj proizvodnji. I dalje – u civilnom sektoru još uvijek postoji dominacija beskorisnih kulturnih i socijalnih sadržaja, dok se tehnološki, kao i općenito ekonomski sadržaji, rjeđe uzimaju kao povod za djelovanje. Iako je istina da postoje prilično agilne aktivnosti u području razvoja slobodnog softwarea i informacijskih tehnologija.[61]
Zbog takvih faktora otvara se mogućnost socijalno poduzetničke aktivnosti u sferi razvoja novih tehnologija. U tom se smislu najvažnijim čini pitanje razlike između tehnološke inovacije u okvirima privatnog i socijalnog poduzetništva. Tu se nameću dvije opcije: 1) mogućnost socijalnog poduzetništva kao od tržišnih sila zaštićenog, a ipak dinamičnog i odgovornog inovativnog inkubatora (iz kojeg se po uspješnoj inovaciji stvaraju jaki tržišni igrači); 2) mogućnost trajnog primjenjivanja tržišno nerentabilne, ali sa društvenog i proizvodnog stanovišta korisne tehnologije u okvirima socijalnog poduzetništva. I u jednom i u drugom smislu postavlja se pitanje specifične razlike između socijalnog poduzetništva i klasičnog, neovisnog angažmana u okvirima trećeg sektora.
Krenimo od kraja. Kako smo rekli socijalno poduzetnička inovacija u tom smislu vezana je za fokusiranu težnju za preklapanjem različitih sektora, njihovo povezivanje sa ekonomski i tehnički korisnim posljedicama. To znači stavljanje većeg naglaska na primjenu i iskorištavanje neke tehnološke inovacije u širim okvirima i stvaranje inovacija koje su na takav način iskoristive. Što može značiti poziv na izlazak iz autistične začahurenosti koja je moguća u slučaju nepoduzetničkih, tehnološki fokusiranih neovisnih aktera. Također je, u tim okvirima, posebno značajan zahtjev za većom učinkovitošću i kvantificiranjem vlastitog učinka kako bi se lakše mogao vrednovati i mjeriti u okvirima legitimacije na široj, sistemskoj osnovi. Starim stanjem u trećem sektoru investicija se manje nalazi u neposrednoj vezi sa zahtjevom za efikasnošću i vezom sa drugim sektorima, dok se kod tendencije prema socijalno poduzetničkim principima ta veza nastoji uspostaviti na što izravniji način.
Prema slučaju (2) moguće je da postoji tržišno trajno nerentabilna, besperspektivna tehnologija koja je u stanju proizvesti pozitivne efekte. Takav slučaj svakako je posebno rijedak pošto je, kako smo vidjeli, karakteristika učinkovitih i perspektivnih tehnoloških inovacija, čak i pod uvjetom da je interes njihove primjene radikalno suprotstavljen prevladavajućem ekonomskom interesu, uglavnom u skladu sa onim poduzetničkim. Tu se i radi o glavnoj, ili barem najčešćoj, pretpostavci uspješne poduzetničke inovacije i rasturanja postojećeg tržišta. Poduzetnička inovacija preuzimanjem i umješnim nametanjem novog tehnološkog rješenja iz ničega stvara novo tržište, pa stoga, ako je rješenje u predmetnom smislu perspektivno, doprinosi povećanju učinkovitosti proizvodnje. Zbog toga je teško govoriti o trajnoj neutrživosti korisne tehnološke inovacije (iako je neophodno govoriti o njenoj neoptimalnoj iskorištenosti u buržoaskim okvirima koja je dobro poznata još od industrijske revolucije). Poseban je problem, kao što smo vidjeli, oblik traženog rada koji se nameće sa tom inovacijom i kapitalistički kvaziobjektivni pritisak na intenziviranje rada pri njenom korištenju (unatoč tome što se njome otvaraju sasvim očiti potencijali smanjena eksploatacije). No to nam je ovdje manje bitno.
Ovdje se pitamo o dugoročno neutrživim, a korisnim tehnološkim inovacijama. Takav slučaj moguć je kod inovacije čija je primjena vrlo uska i specifična, a iz nje ne proizlazi znatno povećanje opće proizvodnosti (u literaturi se govori o tehnologijama za invalide i slično). U tom je slučaju socijalno poduzetnička aktivnost, načelno govoreći, moguća je i korisna. No ta je kombinacija mnogo manje važna i interesantna za našu stvar. Mnogo je važniji slučaj trajno neutrživih tehnoloških inovacija koje omogućavaju revolucionariziranje društvene proizvodnosti. Tu s jedne strane imamo goleme kapitalne investicije u strahovito skupu stratešku investiciju na najvišoj razini koja se nikada nije i nikada ne može održati bez sprege politike i krupnog kapitala. S druge strane postoji mogućnost proizvodno pozitivnog efekta sitnih investicija u tehnologiju u situacijama u kojima ta tehnologija može biti korisna, a i dalje trajno tržišno nerentabilna. Nećemo spekulirati oko toga kolika je važnost koje potencijalne investicije – samo ćemo navesti slikovit primjer (iz područja energetike) kako se u prvom slučaju radi o krupnim projektima kao što je izgradnja golemih nuklearki, hidrocentrala i slično, a u drugom o razvoju i distribuciji mikro solarnih kolektora za afričku sirotinju. I jedno i drugo u čisto proizvodnom smislu može imati korisne efekte i realno nije isplativo na čisto tržišnim osnovama, ali se radi o sasvim različitim kategorijama i fenomenima. Mi se ovdje zadržavamo na onome što je relevantno za socijalno poduzetništvo, pa stoga moramo isključiti važnost istoga u prvom smislu, a priznati relevantnost u drugom. Pri tome se bitnim čini naglasiti kako socijalno poduzetnička inovacija u užem smislu ne može biti naprosto primjena tehnologije koja se može izvršiti i administrativno, kao što ne može biti i predmetna inovacija sama po sebi, već predstavlja jedan čin u kojem se ostvaruje preklapanje tehnološkog izuma sa proizvodnjom potrebe za njim, ali ne u okvirima slobodnog, već socijalnog tržišta. Potreba za tim proizvodom se s jedne strane mora prodati vlasniku socijalno investiranog kapitala; prije svega kroz dokazivanje stvarne korisnosti – potkrepljivanje veće učinkovitosti i predmetne inovativnosti u odnosu na alternative, te blagotovornim okolnim efektima. Time se prostor socijalno poduzetničke tehnološke inovacije dodatno sužuje (ukoliko ćemo stvar gledati sasvim strogo), ali svakako postoji i podložan je širenju kroz samu poduzetničku inicijativu. On je s jedne strane omeđen granicama utrživosti – pošto je samo socijalno poduzetništvo nepotrebno ukoliko neka tehnološka inovacija može biti sadržaj tržišnog poslovanja – dok je s druge strane omeđen očitim tehnološkim poboljšanjima koja je moguće uvesti drugim sredstvima bez socijalnopoduzetničke forme.
S druge strane (1) otvorena je mogućnost kako upravo investicija u socijalno poduzetništvo znači investiciju u razvoj tehnoloških inovacija koje mogu biti revolucionarne, od opće koristi i sasvim utržive u okvirima normalne poduzetničke i tržišne racionalnosti. Tu se pitanje odnosa socijalnog poduzetništva i tehnološke inovacije postavlja na sasvim drugačiji način, a njegova funkcija postaje po definiciji transferna i u funkciji kapitala. Tu je svakako moguće da konkretan sadržaj i kvaliteta tehnološke inovacije ima nužno, supstancijalno emancipatoran karakter ne samo u smislu povećanja društven proizvodnosti već i oslobođenja rada kroz promjenu njegove tražene kvalitete. No tu, što smo više puta ponovili, ne postoji razlika između klasičnog i socijalnog poduzetništva. Ako je taj emancipatorni karakter tehnologije uistinu nužan sasvim je nebitno u koju svrhu je ta inovacija proizvedena, s kojim sredstvima i na koji način. Što je više i učinkovitije privatni sektor u stanju generirati revolucionarne tehnološke inovacije to je onaj socijalni (barem u tom smislu) manje potreban. On osim toga vrlo vjerojatno ima i manje mogućnosti što se povećavaju nužni preduvjeti uistinu inovativne tehnološke inovacije (recimo veličina investicije i količina uposlenog rada). Potreba za investiranjem golemih planskih investicija u znanost i tehnologiju neupitno izlazi iz okvira (socijalno) poduzetničke racionalnosti. Prostor socijalnog poduzetništva i u ovom je smislu stoga relativno uzak i odnosi se na poticanje tehnološke inovativnosti javnim sredstvima u okviru manjih poduzetničkih inkubatora i slično. Tu osim pitanja objektivne mogućnosti da se do inovacije dođe na takav način, imamo i pitanje realne dinamike inovativnosti u okvirima privatnog sektora. Ukoliko je dinamika tehnološke inovativnosti u privatnom sektoru veća, utoliko je iracionalnije u tu svrhu investirati sredstva namijenjena za socijalno poduzetništvo pošto je mnogo smislenije njihovo alociranje u druge svrhe. I na koncu imamo karakter samih zahtjeva koji se stavljaju pred tehnološku inovaciju u čisto političkom smislu, uvjete koje konkretno socijalni poduzetnici moraju zadovoljiti kako bi svoju djelatnost prodali investitorima (što se nikada ne smije izgubiti iz vida).
U tom smislu jedan od najznačajnijih prioriteta direktno spojen sa tehnološkom inovacijom koji zaslužuje posebnu pozornost i kritiku danas su razvoj zelenih tehnologija i održivi razvoj. Tu imamo jednu sve utjecajniju viziju i diskurs u kojima se povezuju više vrijednosti (ekologija, solidarnost, autonomija), razvoj novih tehnologija i socijalno poduzetnička aktivnost, ali na takvoj osnovi artikuliran i jedan konkretan politički program. Analiza i kritika tog diskursa i njegovih realnih osnova vrlo je zgodan način okrunjenja izlaganja željenih socijalno poduzetničkih ishoda.
Za razliku od starog defenzivnog fokusa na zaštitu okoliša, kao zahtjeva za ograničenjem visokoproduktivne industrijske tehnologije, u okvirima ideologije održivog razvoja fokus se prebacuje na razvoj inovativnih (zelenih) tehnologija koje se sa stanovišta tehničke racionalnosti pokazuju učinkovitijima, a po svojim kvalitativnim svojstvima poklapaju sa ekološki prihvatljivijim, dugoročno održivim, ali i emancipatornim socijalnim i kulturnim svrhama. Takva mogućnost zasnovana je na već ostvarenim tehnološkim inovacijama na tom planu za koje se čini kako se uz odlučnu podršku, povećanje investicija u njihovu proizvodnju kao i uz aktivni angažman u skoroj budućnosti moraju ispuniti velika očekivanja i u potpunosti ukinuti racionalnost starih tehnologija. Čini se kako je takav razvoj, u kombinaciji sa tekovinama informatičke revolucije, u stanju sasvim sahraniti industrijsku paradigmu staroga tipa sa svojim nepoželjnim socijalnim efektima. U toj se viziji prije svega radi o tipično naivnoj, tehnološki determinističkoj ideologiji koja povijesnom razvoju pristupa na redukcionistički način i zbog svoje pristranosti nije u stanju sagledati složenost razvoja tehnologije sa svim kontradiktornim socijalnim, političkim i kulturnim posljedicama. Sasvim je neupitno kako uspješno stvaranje realno učinkovitih, zelenih tehnologija koje su u stanju izvršiti revoluciju u načinu proizvodnje sa drastičnim povećanjem produktivnosti i uz to za sobom povlače slobodniji oblik ljudskog rada u njihovom korištenju znače kraj velike većine socijalnih, ekonomskih i političkih problema s kojima se danas suočavamo. Tu istinu nitko normalan neće dovesti u pitanje. No, pravo pitanje je ono o neupitnosti takvih tehnoloških inovacija (kako danas tako i u doglednoj budućnosti) i nepredvidivim praktičnim posljedicama njihove primjene pod idealnim, čisto tehnološkim pretpostavkama. Stoga se moraju postaviti pitanja realnosti tehnološke utopije održivog razvoja u smislu njihove: a) ekonomske rentabilnosti na kratki i srednji rok (tj. pitanje opravdanosti visokih investicija); b) izvjesnosti dugoročnih tehnoloških obećanja; c) potencijalnih društvenih problema koji se unatoč tehnološkim promjenama, s njima ili možda i upravo zbog njih, mogu održavati i razvijati.
a) Ekonomska rentabilnost na kratki i srednji rok na dnevnoj političkoj razini javlja se kao bitno pitanje pošto investicija u nove tehnologije na postojećoj osnovi razvoja ne mora biti, štoviše još uvijek u pravilu nije ekonomski rentabilna. Privatni kapital, u okviru svog sve većeg fokusa na proizvodnju inovacija, goleme investicije u zelenu tehnologiju može smatrati razboritim izborom, kao što i se sa političke razine jednom od glavnih zahtjeva može činiti subvencioniranje i poticanje takve inovacije. No, konkretan povrat takvih investicija ne može biti zajamčen te će sa čisto ekonomskog stanovišta napetost postojati sve do trenutka kada veća učinkovitost takvih inovacija postane neupitna. Pri tome je jako važno naglasiti kako tu nipošto nije dovoljno da se proizvodni efekti zelene tehnologije pokažu konkurentni klasičnim tehnologijama, već je (kako bi se golema inicijalna investicija i teškoće u implementiranju opravdale) potreban revolucionaran proizvodni efekt. Bez ulaska u tehnološke detalje (za koje ni najmanje nismo kvalificirani) sasvim je jasno kako je takav ekonomski koristan ishod na srednji, a naročito kratki rok prilično nesiguran. Pri tome je jako važno uzeti u obzir kako u konkretnim, dnevno-ekonomskim okolnostima povećanje investicija i subvencioniranje inovacije čiji realni proizvodni i ekonomski efekt izostaje, realno mora prouzročiti sve veći pritisak na visinu i održanje profitnih stopa, koje se nalaze u direktnoj vezi sa povećanjem intenziteta eksploatacije (pošto po logici marksističke kritike koju ovdje zastupamo povećanje investicija u tehnologiju čiji neposredni efekti izostaju u krajnjoj liniji mora imati posljedice na realno društveno bogatstvo, ali i mogućnost realizacije relativnog viška vrijednosti sa čime je povezana potreba za intenziviranjem eksploatacije radne snage). Time se ideologija održivog razvoja nalazi u direktnom konfliktu sa neposrednim interesom kapitala, ali i interesom njime uposlenih radnika čije se neposredno blagostanje njenim nametanjem u svakome smislu ugrožava.
S druge se strane (b) otvara mogućnost dugoročnije i sveobuhvatnije, političke vizije, što ideologija održivog razvoja u svojoj suštini i jest, kojom se ističe kako je takva investicija investicija u budućnost, a eventualno kratkoročno žrtvovanje interesa nema alternative pošto se razvoj proizvodnosti u okvirima starih tehnologija približava kraju, pa i naše dugoročno materijalno blagostanje ovisi o novoj tehnološkoj revoluciji. Uglavnom se previđa kako takva legitimacija održivog razvoja (koja u biti traži kratkoročno odricanje na opće društvenoj razini kako bi se provela tehnološka revolucija što će dugoročno osloboditi čovječanstvo) neobično nalikuje staroj komunističkoj, tehnološkoj utopiji po kojoj će trenutno odricanje zbog megalomanskih investicija u najnoviju tehnologiju onoga doba dugoročno razriješiti sve probleme čovječanstva. Buržoaska, kapitalistička logika, kako smo vidjeli, uvijek je funkcionirala na nešto pragmatičnijoj osnovi – u njoj je odricanje za bolju budućnost uvijek bilo neposredno vezano na konkretne ekonomske interese s jedne, pa često i materijalnim povećanjem blagostanja (uz žrtvovanje slobode i autonomije učesnika u proizvodnji) s druge strane. Iz čisto kapitalističke, poduzetničke perspektive zelena tehnološka revolucija sasvim je opravdana i legitimna pod uvjetom da pronađe način sjedinjavanja sa opipljivim ekonomskim interesima i potrošačkim preferencijama. Što iz perspektive pojedinog privatnog vlasnika kapitala znači da daje realne mogućnosti realizacije profitabilne investicije; iz perspektive kapitalističke politike da daje realne, uvjerljive dokaze o pozitivnim općim ekonomskim efektima direktno povezanim sa razvojem opće proizvodnosti u društvu na kratki do srednji rok; iz perspektive vlasnika radne snage da ne povećava razinu eksploatacije i maksimizira bogatstvo, ponovo na opipljivi, kratki do srednji rok. U tim okvirima postoji mnoštvo mogućih preferencijskih i interesnih kombinacija.
Važno je razumjeti kako je politička opcija i ideologija održivog razvoja mnogo radikalnija. Mnogo više naglašava dugoročnu perspektivu, magloviti i daleki, etički superiorniji interes stavlja ispred onog neposrednog, opipljivog i konkretnog. Zbog toga je ona, u čisto formalnom smislu, vrlo slična logici stare komunističke, tehnološki determinističke utopije zasnovane na tadašnjim iluzijama razvoja industrijske tehnologije. Ako zbog ničega drugoga onda zbog toga moramo biti posebno oprezni pri njenom vrednovanju i toleriranju. Tih je opasnosti, tvrdo buržoaska opcija svjesna iz svojih partikularnih interesa, ali se unatoč tome na političkoj razini sve više pokazuju simpatije prema takvim radikalnim perspektivama. Nama je najvažnije razumjeti logiku tog sukoba političkih diskursa i s njima povezanih interesa u kojem s jedne strane imamo kratkoročni ekonomski interes, trenutno maksimiziranje korisnog bogatstva, maksimizaciju proizvodnosti u starim tehnološkim okvirima, te težnju za njihovim konzervativnim održavanjem, a s druge strane imamo ekološki, i (neizvjesni) dugoročni politički i ekonomski interes, umjereno do izrazito odricanje u višu svrhu, rad na razvoju novih tehnologija, i težnju za revolucionarnom promjenom tehnološke paradigme. Ponovimo još jednom: takvi diskurzivni prijepori ne bi postojali da ne postoji realna ekonomska i politička napetost, stoga se ne mogu svesti na različite ideje i teorije. Ta je napetost, sa svojim materijalnim izvorima, za sada prisutna i gotovo će se sigurno, ukoliko skoro ne dođe do uistinu revolucionarnih tehnoloških inovacija na tom polju, vrlo vjerojatno sve više produbljivati.
Treća točka je (c) pitanje održanja društvenih problema i kontradikcija koje se realno mora očekivati čak i pod pretpostavkom ostvarenja najoptimističnijih tehnoloških revolucija. Goli tehnološki napredak nikada neće i ne može sam po sebi riješiti kompleksne političke, socijalne, kulturne, pa ni i ekonomske probleme. Nećemo previše spekulirati o svoj sili problema koji se sa promjenom tehnološke paradigme mogu održati ili čak pogoršati. Dovoljno je naglasiti kako se svi društveni problemi ne mogu riješiti uvođenjem nove tehnologije; već i samo uvođenje nove tehnologije ovisi o političkim, socijalnim i kulturnim mogućnostima. Sama ideologija održivog razvoja stoga nije i ne može biti isključivo tehnološki deterministička, već u svojim različitim uobličenjima predstavlja jednu posebnu kulturnu, društvenu i političku ideologiju. Kroz čija se uobličenja, neovisna o samom tehnološkom elementu, u pravilu pokazuje mnogo manjkavija, površnija, naivnija, utopističnija negoli u tom svom stožernom smislu. Jedna od rijetkih stvari u kojima se s njim možemo složiti teza je da – promjene tehnološke paradigme ne mogu funkcionirati bez adekvatne promjene stanja svijesti na individualnoj i političkoj razini, osim pod sasvim nerealnim pretpostavkama prema kojima bi se proizvodnost na alternativnoj osnovi podigla na razinu iz znanstveno fantastičnih filmova. No ta promjena svijesti ne može imati nikakvu višu legitimaciju, te se mora konkretno izboriti za svoju legitimnost, a ne biti pretpostavljena.
Učinkovita zelena tehnologija kao temeljno uporište održivog razvoja samo se po sebi pokazuje prilično klimavom osnovom šire ideologije. Realno se može očekivati razvoj zelene tehnologije, ali je malo vjerojatno da će on u dogledno vrijeme moći prouzročiti krupne revolucije u razvoju proizvodnosti. Nerealno bi recimo bilo očekivati javljanje efekata prve i druge industrijske revolucije na zelenoj bazi. Zbog toga se stara tehnološka paradigma sigurno neće moći ukinuti u svim sferama proizvodnje. Tako ni uz optimistične pretpostavke uspješnog razvoja i uvođenja učinkovitih zelenih tehnologija čak ni ekološko stanje neće moći popraviti uz zadržavanje postojećih ekonomskih i materijalnih očekivanja. I, s druge strane sasvim bi naivno bilo velike nade polagati u fantastične emancipatorne zahtjeve prema radu od strane nove zelene tehnologije. Sasvim suprotno – vrlo je vjerojatno kako će u njenoj proizvodnji i operiranju konkretan radnik biti pritisnut, kao što će njegov rad i dalje biti podložan učinkovitom tehnificiranju.
I tamo gdje je najjača, ideologija održivog razvoja treba se promatrati vrlo skeptično. Po izlasku iz tih okvira ona, kako smo rekli, pokazuje svoje mnogo odvratnije lice. A upravo takva se uglavnom javlja u retorici konkretnih poduzetnika, deklariranim ciljevima javnih politika, političkim partijama u borbi za vlast, inicijativama civilnog društva i općenito u javnosti. Tu se radi o ideologiji u kojoj se praktički križaju svi željeni ishodi socijalnog poduzetništva o kojima smo govorili (neposredna ekonomska korist generirana na osnovu upošljavanja lokalnih potencijala, dugoročna i posredna korist društvenog sistema razvojem ljudskog i socijalnog kapitala u najširem smislu, poticanje razvoja i primjene novih tehnologija koje mogu doprinijeti općem razvoju proizvodnosti, uz čuvanje okoliša i razotuđenje rada). Ideologija održivog razvoja nije samo zbir i kombinacija tih realnih ili zamišljenih efekta, već predstavlja opću političku viziju koja sve više sa margine prelazi u mainstream. Glavni razlozi njene opasnosti su tendencioznost, ideologičnost i politička nevaspitanost. O posebnim vrijednostima je bespredmetno raspravljati i svaka ima svoju specifičnu legitimaciju koja se ne može povezati sa višom zbiljom ili istinom. Važno je razumijevanje na koji se način te vrijednosti konkretno artikuliraju u okvirima konkretne društvene i političke zbilje, tj. na koji se način ostvaruje komunikacija između njih i povijesne okoline u kojoj se zatiču.
Ideologija održivog razvoja u samom je imenovanju sporna pošto ističe jednu općeprihvaćenu vrijednost – održivost razvoja – kao svoju posebnu kvalitetu i karakteristiku. Pravo pitanje naravno nije tko se zalaže za održivi, a tko za neodrživi razvoj. Na neodrživom razvoju može raditi pojedinačni akter, ali ne i ozbiljna politička opcija. Svaka politička vizija dostojna razmatranja vizija je održivog razvoja – dok značenje održivosti drastično varira. Također – sasvim je moguće da neka politička opcija u određenom trenutku biva zaslijepljena konkretnom situacijom pa nema znanje o neodrživosti razvoja koji uzima za nužan i održiv. To je problem koji se odnosi na samu ideologiju održivog razvoja pošto ni ona ne može imati uvid u ono što joj po definiciji mora biti nepoznato, tj. u nepredvidive buduće efekte vlastitog djelovanja. U vrijeme prve industrijske revolucije, kada su golemi dimnjaci zamjenjivali pašnjake nitko nije mogao znati za posljedice koje će nekontrolirana primjena industrijske tehnologije imati na okoliš, ljude i slično. To se djelomično pokazalo neodrživim (iako je i to do današnjeg dana stvar za raspravu). S druge strane u pravilu se pokazuje kako najbolje, najrealističnije ideologije održivog razvoja, naročito u okvirima političke borbe, ne pokazuju previše interesa za otkrivanje unutarnjih napetosti i predvidivih problema o kojima smo prethodno govorili. Štoviše – oni se ponašaju po uobičajenoj ideološkoj logici gdje se jače strane svoje stvari redovito naglašavaju, a vjerojatne probleme radije izbjegava – naročito ukoliko propituju temeljni legitimitet samog političkog angažiranja. Problemi ideologije održivog razvoja vrlo su jasni te se jasno očituju prateći njen vlastiti diskurs (koji je realno mnogo tanji od ozbiljnih klasičnih buržoaskih diskursa sa svojim boljim razumijevanjem političkih, društvenih i ekonomskih problema). Jednom od njenih najgorih karakteristika pokazuje se naivno brkanje predindustrijskih i postindustirjskih tehnologija/načina proizvodnje kojima je izrazito sklona. Tu se nekakve navodno autentične, lokalističke i samoodržive utopije nastoje povezati sa kompleksnim, međuovisnim, svjetskim ekonomskim saobraćajem i na visokorazvijenom metodama proizvodnje zasnovanim društvenim i kulturnim oblicima. To brkanje nije puka slučajnost već je upravo ono jedan od politički najpopularnijih mamaca za hvatanje onih politički naivnih. Ideologija održivog razvoja djelomično je zasnovana na suvremenim tehnološkim i socijalnim tendencijama, ali se umnogome oslanja na stare, prevaziđene, lokalne socijalne, kulturne, proizvodne i identitetske oblike. Pa se onda globalizmu suprotstavlja lokalizam; krupnom kapitalu konzervativna utopija ekonomske mikro suverenosti; angažiranju oko osiguranja maksimalne društvene proizvodnosti i postavljanju općenitih zahtjeva za maksimizacijom slobode u društvenoj proizvodnji angažiranog pojedinca političkim sredstvima nekakvo angažiranje na lokalnoj razini, kroz poduzetništvo i nekakve sitno, ili bolje mikroburžoaske ili anarhističke oblike uz bedastu promociju rasta osobnog bogatstva bez razvoja realne proizvodnosti rada na općedruštvenoj razini. Na kulturnoj razini promoviraju se alternativne vrijednosti koje realno predstavljaju održanje arhaičnih i konzervativnih kulturnih obrazaca na klasičan romantično-reakcionaran način. Buržoaski politički mainstream i velika većina građana teško će ikad dopustiti uspjeh takvih opasnih opcija. No ono što se može dogoditi i već uvelike događa švercanje je tih ideja u politički mainstream pri čemu dolazi do njihovog užeg spajanja sa tehnokratskim metodama rješavanja političkih problema koji će ionako po sebi ideološku viziju održivog razvoja dodatno ideologizirati čvršćim sprezanjem uz interes kapitala.
Kroz takvu je prizmu potrebno promatrati iskoristivost socijalnog poduzetništva u tom smislu, u kojem se na neki način najaktualnije isprepliću svi različiti željeni ishodi o kojima smo govorili. Utoliko ukoliko nova tehnološka revolucija, tj. prodoran i nezadrživ razvoj nove tehnologije pretpostavlja velike investicije i viskokosofisticiranu industrijsku tehnologiju koja ovisi o kolektivnom znanstvenom i tehničkom radu (kao što je razvoj atomske tehnologije, fizijskih elektrana i slično) socijalno poduzetništvo, kao i poduzetništvo sasvim je isključeno iz priče. Tu mogućnost ideologija održivog razvoja uglavnom ne naglašava iako je realno mnogo veća vjerojatnost da će održivi razvoj biti zasnovan na krupnim inovacijama primjenjivim na razini velikih kapitalnih zahtjeva, a ne nekakva lokalnog mikroangažmana koji može polučiti određeni uspjeh tek pod pretpostavkom da ima solidnu ekonomsku pozadinu velikih igrača i sustava. S druge strane ukoliko je stvaranje, a posebno primjena tehnoloških inovacija vezana za lokalnu zajednicu, primjenjiva u okviru jednostavnih, autonomnih, horizontalnih okvira socijalno poduzetništvo ima nekog, tim granicama uvjetovanog smisla. Što će reći: dostupna sredstva mogu biti učinkovito plasirana u razvoj alternativnih tehnologija i njihovoj primjeni od strane malih, autonomnih društvenih aktera koji takvu aktivnost mogu spajati sa nekakvim kulturnim i ekološkim ideologijama i nekakvim razvojem socijalnog kapitala na lokalnoj razini gdje se, kako se i ističe u socijalnom poduzetništvu, nekoliko muha ubija istim udarcem i stvara integracija i sinergijski efekt. Uz to se takva djelatnost može povezivati sa neposredno ekonomskim mikro projektima koji cijeli proces mogu činiti održivijim u funkcionalnom smislu, kao što i angažiranje besplatnog aktivističkog rada može također znatno tome doprinijeti. Simbolična, aktivistička i ekološka dimenzija socijalpoduzetničkih projekata u ovome smislu može predstavljati specifični utrživ kvalitet koji u tržišnom okvirima omogućuje realizaciju onoga što se u buržoaskom ekonomskom diskursu obično naziva dodana vrijednost. S druge strane doprinos takvih poduhvata povećanju opće performativnosti i financijske održivosti sistema legitimira investiciju u to područje. No tu se, u široj i ozbiljnijoj perspektivi pokazuju uskima granice djelovanja u realnim povijesnim, ekonomskim i socijalnim okolnostima koje sigurno neće doprinijeti razvoju blagostanja i obaranja intenziteta eksploatacije barem za golemu većinu društva (ili kazano marksističkim riječima radničku klasu).
III
Kroz dosadašnje izlaganje o socijalnom poduzetništvu pokušali smo na što jasniji način odrediti značenje, društvene izvore i očekivane koristi tog fenomena u realnim okvirima. Za kraj nam preostaje ekspliciranje razloga njegove političke štetnosti (što se u različitim oblicima očitovalo i u samom sadržaju). Na samom početku, govoreći o praktičnim i teorijskim polazištima, istaknuli smo kako je namjena ovog rada prije svega političke prirode – obrazovanje što uvjerljivije lijeve perspektive koja bi se mogla na najbolji način nositi sa konkretnim društvenim problemima i, posebno, doprinijeti premoštenju opasnog jaza između sve sofisticiranijeg, u biti tehničkog znanja i neupućenog, popularnog mnijenja. Istraživanje socijalnog poduzetništva posebno je važno pošto se ono često promovira kao inovativna forma u kojoj se problem spoznajnog rascjepa, ali i neposrednog utjecaja na socio-povijesnu zbilju mogu razriješiti. Svojevrsna alternativna politika ili, prije, alternativa politici. Takva se vizija pokazuje naivnom i neprihvatljivom.
U svrhu iznošenja političkih problema socijalnog poduzetništva smisleno je početi od rada A.H.Choa[62] koji, u okvirima literature o tom fenomenu, iznenađujuće jasno iznosi suštinu problema. Tu se kreće od temeljnog problema pri definiranju. Problema određenja konkretnog sadržaja socijalnih svrha. Ta neodređenost moguće je održiva na retoričkoj razini, ali u času praktičnog ozbiljenja ona, htjela ne htjela, mora pokazati lice. U tom trenutku sasvim se materijalno, pa onda i legitimacijski postavlja pitanje odnosa te i takve konkretne svrhe sa drugim mogućim svrhama, alternativnim načinima njihovog ostvarenja i općenito širom okolinom i političkim realitetom. Cho naglašava dva problema koja se tu nužno pojavljuju pri legitimaciji socijalnog poduzetništva, a imaju i negativne praktične posljedice. Prvi je problem tautološkog legitimiranja socijalnih svrha, a drugi monološkog legitimiranja poduzetničkih sredstava.
Tautološko legitimiranje socijalne svrhe sasvim je očito, a njime smo se već i naširoko bavili. Socijalna svrha legitimira se kao izraz općeg interesa, a i izraz je općeg interesa jer ostvaruje socijalne vrijednosti i tako u krug. Kako bi se izbjeglo relativiziranje vrijednosti pojedinih svrha po njihovom očitovanju, te nužno politiziranje uvlačenjem u borbu konfliktinih društvenih interesa njih je uvijek moguće usidriti u neupitnoj, višoj vrijednosti. Božjem, prirodnom ili moralnom zakonu, sasvim je svejedno. Takav zahvat na popularnoj je razini vrlo raširen i uglavnom nerefleksivan, zdravorazumski, te se sam nerijetko poklapa sa nekim partikularnim interesom koji se tipično ideološkim sredstvima prodaje pod opći. No, zbiljnost općeg interesa moguće je braniti i na nešto sofisticiraniji način. Cho se u tom smislu sasvim opravdano poziva na Habermasa i njegovo određenje deliberacije slobodnih i racionalnih građana kao izvora legitimnosti općeg, socijalnog interesa. Habermasova teorija po samoshvaćanju predstavlja nastavak i unapređenje prosvjetiteljskog univerzalizma, pa stoga ima svoje dobro poznate pretpostavke. Prije svega vjeru u zbiljnost nekog bitnog svojstva koje čuči u svakome čovjeku, čijom je realizacijom moguće uspostaviti harmoničnu vezu stabilne zajednice i njenih autonomnih djelova, grupa i jedinki. To se svojstvo određuje kao mogućnost slobodne i razborite javne komunikacije čijim se otvaranjem, poticajom i razvojem mogu premostiti kontingentne interesne i identitetske razlike, te na pouzdanoj, nadkonfliktnoj osnovi uspostavlja konsenzus oko sadržajno promjenjivog općeg interesa. Opći su se interes i socijalna svrha tako u stanju uzdignuti iznad konfliktnih ekonomskih, kulturnih i političkih sila, a istovremeno usidriti u konkretnoj društvenoj djelatnosti, onoj komunikativnoj. Ta teorija, jasno, ima svoje dogmatske pretpostavke. Bez vjere u jedinstvenu, racionalnu suštinu ljudskog bića koja pod odgovarajućim praktičnim okolnostima, oslobođenim izvanjskih smetnji, može doći do izražaja i rezultirati razboritim usaglašavanjem različitih aktera oko onoga što se po deliberacijskom posredovanju pokazuje kao opći interes ona je neodrživa. Ukoliko se povijesna zbilja odredi kao u svojoj srži konflikta, a priča o ovakvoj ili onakvoj suštini čovjeka i slobodnom subjektu otkrije kao puki konstrukt, sa svojim konkretnim diskurzivnim granicama i pretpostavkama opći se, harmonični, interes zajednice pokazuje jednako tankim kao i pri oslanjanju na bilo koju drugu, nerefleksivnu temeljnu pretpostavku.
Cho naglašava druge, svakako i uvjerljivije teorije kojima se u pitanje dovodi mogućnost artikulacije općeg, socijalnog interesa kroz otvorenu javnu raspravu umnih bića. On redom govori o socijalno/klasno konfliktnom određenju društvenog života (Marx), nesumjerljivosti različitih svjetonazora i vizija dobra (Berlin), javnoj sferi kao po definiciji isključivom prostoru, na čijim se marginama i podzemlju uvijek obrazuju alternativni diskursi i interesi koji u njoj ne mogu doći do izražaja (Fraser). U realnim okolnostima priča o deliberativnoj demokraciji, civilnoj sferi kao slobodnom prostoru artikulacije općeg, legitimnog socijalnog interesa stoga se pokazuje prilično naivno. No, mnogo se veći problem što se takvim pretpostavkama potiče potraga za općim, socijalnim, nadkonfliktnim, neprijepornim svrhama, od čije se realnosti/mogućnosti polazi, a uzdizanje do njih vidi kao izraz komunikativne djelatnosti pojedinačnih aktera (u biti neovisno od političkog posredovanja i autoriteta). Cho ispravno primjećuje kako se jaz između apstraktnih, neodređenih socijalnih interesa i njihovih realnih, partikularnih uobličenja ideološki premošćuje vizijom lažne zajednice (false we). Pretpostavljanje zajednice interesa tamo gdje u zbilji postoje konflikti, napetosti i isključivanja različite vrste u svojoj je suštini politički štetno.
Socijalno poduzetništvo uglavnom se legitimira na osnovu tankih pretpostavki o neupitnoj zbiljnosti općeg interesa, javnog dobra i slično. Ono nastoji dokazati opću društvenu vrijednost svojih svrha pretpostavljajući kako je njihova zbiljnost sasvim neprijeporna. U popularnoj, nerefleksivnoj varijanti njihov je sadržaj zdravorazumski pretpostavljen. U nešto mudrijoj varijanti taj sadržaj može biti (pogrešno) percipiran kao izraz općenite volje zajednice artikulirane u slobodnoj, javnoj diskusiji. Ako ta opća, legitimna kolektivna volja zajednice faktično ne postoji, a svaka konkretna socijalna svrha realno predstavlja jedan partikularan interes i vrijednost svaka od konkretnih svrha socijalnog poduzetništva mora tražiti drugačiji način legitimacije. Ta legitimacija ne može biti čisto instrumentalna pošto su “...provedba, efikasnost i najučinkovitije prakse operacionalna mjerila koja imaju smisla tek u odnosu na specifične i precizno definirane krajnje ‘socijalne’ svrhe”. Zbog toga se na koncu mora postaviti pitanje o legitimnosti socijalnih svrha u realnim okolnostima, što povlači njihovu unutarnju politizaciju i odlučnu važnost političkog posredovanja. Socijalno poduzetništvo se tako nalazi u krajnje paradoksalnoj političkoj situaciji. S jedne se strane diči apolitičnošću i neutralnošću uslijed koncentracije na konkretne ciljeve (čija je vrijednost opća i neprijeporna) i njihovo inovativno rješavanje privatnom inicijativom po uzoru na privatno poduzetništvo. Pri čemu se, moguće, upravo takvu depolitiziranu (ovdje-i-sada) djelatnost neovisnog aktera promiče kao zbiljsku političku alternativu za novo doba (čime, realno, predstavlja varijantu neoliberalne ideologije). S druge strane zbog nemogućnosti čisto ekonomske legitimacije sadržaja svoje djelatnosti, tj konkretnih svrha koje nastoji realizirati (uslijed tržišne neodrživosti), zbog neupitne heterogenosti i konfliktnosti konkretnih socijalnih interesa i dobara ideologija socijalnog poduzetništva upravo je politička u najčišćem smislu bez obzira na svoju apolitičnu formu. Ona u sebe uvlači vrijednosne sadržaje kojih se sve više tehnificirana, tehnokratska službena politika rješava kao problematičnog viška.
S tim je povezan problem monološkog karaktera socijalnog poduzetništva, ali na nešto drugačiji način. Način na koji socijalni poduzetnik teži ostvarivanju svojih ciljeva direktno je preuzet iz privatnog poduzetništva. Fokus je stavljen na neovisnu djelatnost samoinicijativnog subjetka-pokretača promjene. Utemeljenost na neovisnom subjektu propagandno se uzima kao po sebi vrijedan, najučinkovitiji i najfunkcionalniji način ostvarenja željenih ciljeva. Ukoliko čak i zanemarimo problem konkretne efikasnosti koja radikalno varira u različitim okolnostima i nipošto ne može biti univerzalno poistovjećena sa samoinicijativom iz te pretpostavke proizlaze druge, neposredno politički i pogubnije posljedice. Prije svega činjenica da pojedinačna vizija po definiciji od drveća ne vidi šumu. Fokusiravši se na ono ovdje-i-sada, konkretne probleme ostaje na površini, u okvirima posljedica, te nije u mogućnosti sagledati značenje pojedinih problema u široj slici, kao ni njihove kompleksne uzroke. Socijalni poduzetnik angažira se oko rješavanja konkretnog problema u svojoj domeni i ne samo da nije zainteresiran za druge, konkurentne, svrhe i probleme već i u rješavanju onoga što je naumio često djeluje kontraproduktivno. Tako Cho navodi znakovit iskustveni primjer državne lutrije, kao neke vrste socijalno poduzetničkog poduhvata koji je trebao doprinijeti lakšem financiranju javnih izdataka. Konkretan problem – problemi sa financiranjem javnih usluga. Konkretno rješenje – lutrija koja je tržišno održiva i profitabilna te svojim profitima može poslužiti u tu svrhu. Faktično se međutim pokazuje da cijeli poduhvat predstavlja svojevrsni regresivni porez pošto srećke uglavnom kupuje sirotinja, a prikupljena sredstva troše se na dobra koja realno koriste svim članovima društva. Dotični problemi posebno dolazi do izražaja gdje se uspostavlja brak između tržišne logike i izoliranih socijalnih svrha koje u vidu nemaju, i ne mogu imati, šire posljedice takve djelatnosti. Takvo što je vidljivo u svoj sili popularnih magičnih rješenja kao što su ekoturizam, mikrokrediti, etične banke, poštene trgovine, održivi razvoji i slično. U tom se smislu socijalno poduzetništvo uistinu pokazuje kao izrazito limitiran brak neoliberalnih dogmi i patetičnih, malograđanskih nagnuća. Sa neupitno pogubnim posljedicama pošto je učinkovito rješavanje ozbiljnih socijalnih problema sasvim nemoguće bez korištenja političkih sredstava, koja se takvim jeftinim socijalnim inovacijama nastoje pokazati nepotrebnima.
No, jednako je važno razabrati kako političke opasnosti socijalnog poduzetništva ne proizlaze isključivo iz ćiftinsko-neoliberalnih predrasuda. Ono je jednako opasno kao izraz tehničke, transmisijske funkcionalnosti. Ako svaka vrijednost mora biti politički legitimirana, a zaobilaženje takve legitimacije predstavlja tipičnu ideološku prijevaru onda i tehnička svrha povećanja učinkovitosti sistema uvijek iznova mora biti izvođena pred sud politike. Socijalno poduzetništvo nije upitno samo kada je disfunkcionalno sa sistemskog stanovišta, već i kada je u tehničkom smislu sasvim vrijedno i korisno. Politička pitanja koja se uvijek moraju postavljati o vrhovnim svrhama na kojima se prevladavajuća racionalnost oslanja, kao i konkretnim, vrhovnim autoritetima koji njima raspolažu. Takvo političko pitanje nikada se ne može postaviti na neposredno društvenoj i ekonomskoj razini u čijim okvirima operira socijalno poduzetništvo. Ograničavanjem vlastitog djelovanja na konkretne svrhe, pa makar to značilo i predmetno inovativno djelovanje i efikasnije rješavanje konkretnih problema, prostor političkog autoriteta prepušta se drugim akterima. Uzmimo primjerice za razvoj socijalnog poduzetništva vrlo značajan slučaj Evropske unije. Kako bi se kontrolirale nepredvidive, anarhične posljedice različitih, uistinu neovisnih socijalno poduzetničkih poduhvata, ali i proizvoljno uzdizanje nekih partikularnih svrha preko opravdane razine, političke, realno tehnokratske institucije, koje raspolažu sa golemim financijskim sredstvima i autoritetom, na sebe preuzimaju ulogu da vode računa stvarnom interesu cjeline. Šumi nad drvećem. Koristeći raspoložive metode tehnificiranih društvenih znanosti ti centri političke moći realno odlučuju o svrhama i prioritetima, rade cjeloviti plan i program, te raspodjeljuju sredstva u skladu sa svojim zaključcima prema konkretnim socijalno poduzetničkim akterima koji se onda u tim granicama mogu zabavljati sa svojim stablima i socijalnim svrhama na mikro razini. Kako se u toj aktivnosti ne bi suviše zaigrali postoji stroga kontrola, te se legitimnost pojedinog poduhvata određuje prema efikasnosti u provođenju propisanih ciljeva, kao i prema korisnosti ishoda koja se jednako disciplinirano nastoji pratiti. Socijalno poduzetništvo u tom smislu prestaje biti centrirano na subjetku pokretaču, te se realno treba promatrati kroz komunikaciju i prilagođavanje višeg tehnokratskog autoriteta i regulatora (kao glavnog izvora sredstava) i konkretnih aktera koji samostalno djeluju u strogo propisanim okvirima.
Zbog toga se od najveće važnosti lišiti naivnih subjektivističkih, na izolirane svrhe, interese i djelatnosti fokusiranih perspektiva pošto pred nama realno stoji integrirani sustav ekonomskog i društvenog posredovanja što samo slijepci mogu stavljati u drugi plan. Razvoj društvene proizvodnje ima svoje konkretne tehnološke, ekonomske, socijalne i kulturne karakteristike, te je sasvim neupitno kako sa sobom donosi sve veću i veću integraciju. Stvaranje unutarnje funkcionalne veze o sve širim i dubljim okvirima. Zbog toga pitanje vrhovnog političkog autoriteta sve više postaje pitanje najneposrednije povezano sa neposrednim interesima i izoliranim svrhama na socijalnoj razini. Taj autoritet može biti prepušten političkim tehničarima i stručnjacima, dok se slobodna aktivnost građana može fokusirati na konkretne svrhe i njihovo realiziranje. To je naivno rješenje kojim se isključuje pitanje demokratskog odlučivanja o vrhovnim svrhama, što u konkretnim povijesnim okolnostima gotovo sigurno znači nekritičko prihvaćanje vrhovne vlasti političkih stručnjaka i općenitog interesa kapitala, kao najčišćeg primjera lažnog interesa zajednice čija se dominacija u pitanje može dovesti jedino političkim sredstvima.[63]Socijalno poduzetništvo umnogome predstavlja tipični primjer, marksistički rečeno, sitnoburžoaskog radikalizma koji bi stvarao/promicao nekakve etičke, javne, socijalne svrhe i interese nasuprot privatnima, pri tome sasvim previđajući kako se u razvijenom kapitalističkom društvu svaka privatna svrha i interes ostvaruju isključivo kroz društveno posredovanje pa su u svojoj biti socijalni. Kako je sam kapital socijalni fenomen, konkretan rad u privatnom sektoru socijalan, a nužna veza političkog odlučivanja, ekonomije i društva sve nužnija i uža. Kako se realna funkcija socijalnog poduzetništva zapravo ne određuje o odnosu na subjektivna nagnuća i preferencije samih aktera, nego u odnosu na vrhovne, uglavnom, tehnokratsko-političke autoritete koji raspolažu sa sredstvima i monopoliziraju pravo odlučivanja o općim društvenim svrhama. Tu se, ponovimo još jednom, postavlja temeljno pitanje političke legitimnosti vrhovnih svrha i autoriteta koji su pretpostavljeni. Problem lažnog interesa zajednice tako je zapravo mnogo širi negoli bi se na prvi pogled mogao činiti. Njegovo propitivanje ne može se zadržati na vrijednosnim prijeporima i natezanjima oko različitih vizija zajedničkog dobra. Ono se tiče realnih uvjeta reprodukcije vladajućeg socio-ekonomskog poretka, usklađivanja istih sa političkom i kulturnom razinom. Zbog toga je od posebne važnosti u prvi rang staviti pitanje o neophodnosti produbljenja demokratske kontrole nad društvenom i ekonomskom reprodukcijom, o kojoj se ne može govoriti bez transparentnog iznošenja i potenciranja pitanja o nepomirljivim društvenim konfliktima (kao i realnim kontradikcijama koje stoje iza njih). Zbog toga je put rješavanja aktualnih socijalnih i ekonomskih problema upravo više politike i jedino politike, a savjesno političko djelovanje, u svojim temeljnim pretpostavkama i metodama, predstavlja suštu suprotnost poduzetničkom angažiranju oko konkretnih društvenih problema.
1. Upravo zbog toga proizvodeći mnogo postojanije znanstvene i filozofske predrasude koje se onda različitim kanalima povratno vraćaju u šire društvene okvire i postaju materijalna sila (Marxovim riječima), znanje/moć (Foucaultovim) i slično. Ta nam razina problema u ovom trenutku nije od presudne važnosti.↩
2. U spoznajnom kroz propitivanje vrijednosti iste za razvoj spoznaje (recimo kroz štetnost specijalizacije i izdvajanja znanstvenog staleža, razvojem njegova novog znanja kao nove ideologije i slično); u političkom kroz naglašavanje praktičnih opasnosti takvog rascjepa.↩
3. Britanija je u tom smislu, kao i inače, negdje na pola puta pošto partije poput UKIP nastoje promovirati nacionalni suverenizam na liberalnoj osnovi, sa kritikom mračnjaštva kontinentalne desnice.↩
4. Iako se treba složiti sa Žarkom Puhovskim kada kaže kako je žalosno da ona uglavnom odbija učiti na iskustvima svojih drugova i prethodnika.↩
5. Već sam izraz poticanje poduzetništva u sebi sadrži nešto čudno i kontradiktorno. Plansko poticanje po svojoj je prirodi očito suprotstavljeno spontanoj, autonomnoj aktivnosti privatnih aktera. No, pustimo to za sada po strani.↩
6. Potrebno je biti iskren pa priznati da većina današnje neosocijalističke scene možda i nije sklona takvim shvaćanjima, ali im se ni to ne može uzeti u prilog pošto se njihova viđenja pokazuju prilično dogmatska, predvidiva u svojoj kritici poduzetništva.↩
7. Jozef Šumpeter, Kapitalizam, Socijalizam i demokracija, Plato, 1998.↩
8. Iako bi bilo pogrešno previdjeti kako je i prije njegova vremena bilo specifičnih pokušaja okretanja logike klasične ekonomije naglavačke uz naglašavanje značaja promjena u kvalitativnoj strani proizvodnje. Prije svega onaj Marxov – o čemu će biti govora u drugom dijelu II.↩
9. Prva istina kojom se i danas indoktrinira svaki srednjoškolac predrasuda o beskonačnosti želja i prirodnoj težnji pojedinca za njihovim apsolutnim maksimiziranjem.↩
10. Čak i inovacije u užoj ekonomskoj sferi (recimo financijske inovacije) teško su zamislive bez stručnog rada u specijaliziranim, predekonomskim okvirima (matematika i slično) te se tek naknadno trebaju ekonomski realizirati, tj. primjeniti.↩
11. Upravo je obrnuto sa inovacijama u bivšim socijalističkim zemljama. Tamo je postojao i ideološki, možda i prenaglašen, zahtjev za ekonomskom i tehničkom inovativnošću. Problem se sastojao u činjenici da se u okvirima takvih režima jako mnogo sredstava bacalo u vjetar sasvim beskorisnim eksperimentima, dok se kruto oklijevalo sa usmjeravanjem sredstava u ideološki nedostojne, ekonomski rentabilne svrhe koje su se dugoročno pokazale iznimno važnima – što se jasno nije moglo unaprijed znati. O različitim problemima socijalizma i inovativnosti biti će riječi nešto kasnije.↩
12. Iako je istina da je upravo stvaranje permanentno poduzetničkih korporacija (posebno u IT sektoru, ali i općenito), u naše vrijeme, kako se čini, najuzvišeniji poslovni cilj. Zbog toga najhitnije pitanje postaje ono o mogućnostima, održivosti i posljedicama ostvarenja permanentnog poduzetništva i inovativnosti kao glavnog ekonomskog načela. O tome će biti riječi u nastavku (III).↩
13. Mnogo je važnija razlika na spoznajnoj i uopće filozofskoj razini pošto Marx nikada ne upada u subjektivizam i idealizam. Što će reći: nikada ne pretpostavlja kako neka izdvojena činjenica, recimo prevladavajuće vrijednosti iz kojih proizlazi konkretna motivacija, može biti određena kao pokretač povijesne dinamike. Upravo suprotno, za Marxa se takve neposredne činjenice moraju čitati u odnosu na strukture društvene reprodukcije, ali i znanja koja ih uvjetuju.↩
14. Specifičnost određenja poduzetničke funkcije jednako se nalazi na udaru svođenjem na predmetnu inovaciju. To bi bio udar na specifičnost poduzetništva iz suprotnog smjera.↩
15. Po ličnim nagnućima, ali ne i po racionalnim, znanstvenim zaključcima po kojima je, kako smo rekli, dokazivao neumitnost dolaska socijalizma – unatoč teorijskoj i političkoj bijedi samih socijalista.↩
16. Takozvana teorija otuđenja i slično.↩
17. Još i manje u pronalaženju tehnika učinkovitog manipuliranja ekonomskom zbiljom pošto je, ako ništa zbog klasičnog obrazovanja i osobnih nagnuća, bio cijepljen na modernu bolest uzdizanja tehnike na tron vrhovne znanosti.↩
18. Ali je, što se iz današnje perspektive čini i mnogo jasnije, neupitnije, njome direktno uvjetovan.↩
19. Schumpeter svakako analitički razdvaja različite strane Marxove teorije. Cijepa je na filozofiju, sociologiju i ideologiju. On izrazito naglašava posebnost marksističke vizije općenito, kao i u pojedinim elementima. Ono što Schumpeter ipak ne priznaje je specifičnost namjene Marxove čiste ekonomske teorije. Ili, sasvim precizno, on prihvaća kako Marxova politička ekonomija kao sastavni dio integralne marksističke teorije ima specifičnu svrhu, ali pretpostavlja kako po strogom analitičkom razlučivanju onog čisto ekonomskog, znanstvenog u njegovoj teoriji on, u bitnom, može biti proglašen Ricardovim učenikom. Schumpeterovom se postupku, pa onda i njegovim zaključcima malošto ima za zamjeriti, ali pod jednim uvjetom – osvještavanjem neupitne spoznajne legitimnosti njegovog analitičkog, u biti redukcionističkog postupka. Taj se uvjet, jasno, ne može osigurati.↩
20. Bilo da se radi o beskorisnosti za svrhe kojima nije ni namijenjena, ili o čistim zabludama i beskorisnosti za izvršavanje vlastitih svrha. Iako sama takva podjela svrha, s obzirom na prethodno izrečeno u biti nema nekog smisla pošto se same svrhe mijenjaju pa se teorija uvijek gleda kroz žive svrhe na dnevnom redu, a ne one za koje je izvorno stvorena ili koje vječno opstoje same po sebi.↩
21. Ta se sklonost, razumljiva jedino u okvirima buržoaske ekonomije liberalnim ekonomistima prikazuje kao prirodna sklonost ljudskog bića za apsolutnim uvećanjem mogućnosti zadovoljenja beskonačnih potreba. Liberalna teorija zbog toga je u svojoj suštini ideološka.↩
22. Svakako je važno razlučiti formalno slobodan ugovor kao izraz pravne jednakosti, od očite realne nejednakosti socijalnog statusa. O tome naveliko govori i Marx, te se vrlo često naglašava u lijevoj kritici ekonomske slobode i formalne jednakosti u kapitalizmu. Međutim – ljevica u pravilu tendenciozno previđa, a liberali joj to često guraju pod nos, kako formalno slobodan ugovor ima svoju realan sadržaj. Radi se o jasno o odsutnosti neposredne prisile, neotuđivom pravu na izbor. Radnička klasa realno odvojena od alternativnih mogućnosti proizvodnje vlastitog života (recimo zemlje) može biti prisiljena prodavati radnu snagu. No ona je i dalje mora prodati, mora u danoj situaciji izračunati svoju korist od toga da bude eksploatirana. Da taj izbor i u najgorim okolnostima ipak postoji dokazuje porazna činjenica o obrazovanju lumpenproletarijata kao posebne klase buržoaskog društva. Taj polusvijet, društveni otpad, klošari i vucibatine nisu rezultat eksploatacije, oni ne čine rezervnu armiju radne snage, već su rezultat činjenice da ljudi čija je socijalna situacija očajna unatoč tome imaju punu slobodu odbijanja eksploatacije, te na alternativne načine pokušavaju osigurati svoju egzistenciju. Marxova kritika kapitalizma istovremeno nastoji ukazati na realne socijalne uvjete nejednakosti, ali ni u jednom trenutku ne zanemaruje činjenicu kako formalno slobodan ugovor u kapitalističkim okvirima nije puka forma (koja prikriva prisilu i prijevaru) već glavno načelo konstituiranja društvenosti. Što je uostalom najdistinktivnije obilježje kapitalizma. Velika većina marksista to, naravno, (iz različitih razloga) nije u stanju do kraja razabrati.↩
23. Isto se odnosi i na korisni rad pojedinih, izoliranih proizvodnih kolektiva, zbog čega se ideje o radničkom samoupravljanju, prisvajanju tvornica od strane radnika i slično uvijek pokazuju kao tipične malograđanske zablude, i unatoč nekim naivnim, povijesnim eksperimentima ni pod kakvim uvjetima ne mogu izvoditi iz promišljene i konzistentne Marxove kritike kapitalizma.↩
24. Stvar se dodatno komplicira kada se sa pitanja proizvodnje viška vrijednosti u nastavku Marxove (nedovršene) analize pređe na pitanje realizacije istog u okvirima tržišnog saobraćaja, tj krene govoriti o problemima strukturalno uvjetovanog nedostatka efektivne potražnje u kapitalističkim okvirima. Tu ćemo izuzetno važnu, ali sasvim drugačiju razinu analize procesa kapitalističke reprodukcije ovdje izostaviti. Kako zbog uvjerenja da ta razina nije od primarne važnosti za problem poduzetništva i inovacija (kako ih ovdje promatramo), tako i zbog činjenice da se, sasvim transparentno govoreći, ne osjećam dovoljno osposobljen za njeno ozbiljno razmatranje.↩
25. Takav trend promjene u prirodi suvremenih kapitalističkih odnosa na uobičajeno lucidan način u svom radu uvjerljivo obrazlaže Davor Rodin.↩
26. Što jasno ne znači kako se kejnzijanska doktrina ne može pokušati održati okretanjem priče naglašavanjem kako je na dugi rok ona u pravu (što je sasvim ironično) ili da se njene upute ne primjenjuju dosljedno i na ispravan način. I jedno i drugo malo će koga uvjeriti. Radi se o tipičnim znakovima problema u koje jedna doktrina upada↩
27. Teza od koje polazimo tako je upravo suprotna uobičajenoj ljevičarskoj mantri kako je do novog uzleta divljeg kapitalizma u naše vrijeme došlo zbog nestanka konkurencije u vidu realno egzistirajućeg socijalizma. Stvar je prije suprotna: taj divlji kapitalizam svoju legitimnost u naše vrijeme crpi upravo iz totalnog podbačaja i neuspjeha socijalističkih režima.↩
28. Taj je model možda i bio napredniji od krutog socijalizma bez ljudskoga lica iza željezne zavjese, no njegov djelomičan i kako se pokazalo neodrživ uspjeh bio je prije svega rezultat kontroliranog usvajanjem ono nešto buržoaskih rješenja. Sve socijalističke inovacije kojima se dičio samoupravni socijalizam redom su bile gore čak i od istočnih uzora; toliko disfunkcionalne da su onemogućile izvlačenje koristi od po sebi racionalnijih, buržoaskih rješenja.↩
29. Randall G. Holcombe, Entrepreneurship and economic progress, Routledge 2007, str. 105↩
30. Zanemarimo očiti problem prisiljavanja na zabavu i igru kako bi se potaklo na inovativnost koji zaslužuje posebnu pažnju i nekritički pretpostavimo kako sreća i sloboda hipsterskih uposlenika cool korporacije nije trula i planski simulirana.↩
31. Što zahtjeva posebne, ozbiljnije analize koje ovdje ne možemo izvršiti iz više razloga.↩
32. S obzirom da je moje razumijevanje suvremenih tehnologija u najboljem slučaju sasvim površno ni na kakav način nisam pozvan spekulirati o izgledima ovakve ili onakve tehnološke inovacije u proizvodnji).↩
33. Kao što je sasvim jasno da bi realno i opće ozbiljenje ideje o permanentno inovativnom društvu moralo biti ostvarenje jezovite antiutopije.↩
34. Literaturu od koje polazimo, unatoč nesklonosti akademskim navadama u svakom smislu, ipak je potrebno navesti zbog zahtjeva minimalne transparentnosti na koje se unatoč intimnim željama ne možemo oglušiti. U nastavku ovog teksta uglavnom se referiramo na sadržaj slijedećih radova: Social entrepreneurship (ed. by Johanna Mair, Jeffrey Robinson & Kai Hockerts), Palgrave Macmillan, 2006; Handbook of Research on Social Entrepreneurship (ed. by Alain Fayolle & Harry Matlay), Edward Elgar, 2010; Social Enterprise – At the crossroads of market, public policies and civil society (Ed. by Marthe Nyssen), Routledge, 2006; J. Gregory Dees, The Meaning of Social Entrepreneurship, 2001; Peter J. Boettke and Anne Rathbone, Civil Society, Social Entrepreneurship, and Economic Calculation: Toward a political economy of the philanthropic enterprise, 2002; Barinaga Ester, Politicising Social Entrepreneurship: Three Social Entrepreneurial Rationalities towards Social Change, Journal of Social Entrepreneurship, 2013; Vlatka Vincetić, Zdenko Babić, Danijel Baturina, Definiranje područja i potencijal razvoja socijalnog poduzetništva Hrvatske u komparativnom kontekstu, Ekonomski pregled, 2013.↩
35. Kako bi se izbjegla moguća zabuna potrebno je naglasiti kako se u našem jeziku često razlučuje društveno poduzetništvo, kada se govori o fenomenu u širem smislu, dok se termin socijalno poduzetništvo veže uz uže svrhe socijalne zaštite, skrbi i slično. Za naše izlaganje to razlikovanje od manje je važnosti pošto razmatramo fenomen u najširem smislu, posebno u odnosu sa ekonomskom i političkom razinom. Pri tome smo (stjecajem okolnosti) izabrali koristiti termin socijalno poduzetništvo.↩
36. U toj se liberalnoj varijanti ne govori o promjeni motivacijske strukture poduzetnika već širenju poduzetničke motivacije sa svojim benefitima u do tada od nje zaštićenu sferu, onu socijalnih dobara.↩
37. Trenutno nam je nebitno kako se ta pravednost i stvarni interes legitimiraju dok god su nepomirljivi sa tehničkom i ekonomskom logikom.↩
38. Što praktično s jedne strane može predstavljati nekakvu komodifikaciju moralnih vrijednosti, a s druge strane svrhe socijalnih poduzetnika podrediti moćnim političkim financijerima koji kao vlasnici socijalno investiranog kapitala zadržavaju moć selekcije uistinu legitimnih viših svrha.↩
39. Da za neoliberalne reforme glasa samo buržoazija i njeni sluge one bi, po političkoj moći i utjecaju, bile tamo gdje su danas socijalistički programi.↩
40. Essay of clarifications and definitions of the related concepts of social enterprise, social entrepreneur and social entrepreneurship, François Brouard and Sophie Larivet (u Handbook of research on social entreprenuership)↩
41. Zadržimo se na tom određenju koje kombinira elemente marksističke kritike i buržoaskih ekonomskih istina.↩
42. Bilo u obliku transparentne težnje za profitom u privatnom sektoru, ili prikrivenih, realno privilegiranih profit earning motiva rada u civilnom sektoru.↩
43. Koja se inače, kako smo vidjeli, ne može kritizirati nego na općoj, sistemskoj i političkoj razini, dok se socijalno poduzetništvo po definiciji zadržava na razini posebnog djela sistema sa posebnom funkcijom (teorijski), te na razini konkretnog, izoliranog slučaja i problema praktično.↩
44. Oni uglavnom u buržoaskim okolnostima nikada neće biti pod demokratskom kontrolom jer bi to značilo ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima socijalizirane proizvodnje uz uspostavu stroge podjele ekonomske vlasti između strogo tehničke, političke i individualno-preferencijske razine. No to čak ovdje nije ni bitno, iako je potrebno imati na umu.↩
45. Premda bi bilo pogubno previdjeti kako je veliki broj tih bombastičnih inovacija u biti ima mnogo veće potrošačke i kulturne efekte, te na žalost nije donio očekivanu revoluciju u društvenoj proizvodnosti.↩
46. Kako što su nekoć ispravno govorili liberalni kritičari socijalizma za različite unutarsocijalističke sukobe.↩
47. Uz svo razumijevanje da to kako nešto jest nužno predstavlja jedan konstrukt – no tim se samo traži veća razina rada na uvjerljivosti koju je nemoguće proizvesti na tendenciozan način.↩
48. Koje će svakoga dana sve više dobivati na važnosti i čija se demokratska nadopuna hitno traži. Što predstavlja poseban politički problem i jedan od ključnih razloga zbog kojeg je kolektivni politički angažman nezamjenjiv.↩
49. Kada govorimo o konkurenciji mislimo prije svega na konkurenciju različitih aktera u borbi za izvore financiranja. Direktna borba za tržište u iznimnim slučajevima može biti prisutna, ali je od daleko manje važnosti.↩
50. U kojoj također nije izražena kriza države blagostanja jer je ni tamo, iz sasvim oprečnih razloga, tj. blagostanja generiranog na čisto tržišnoj osnovi, također nikada nije bilo, iako bi i tamo bilo pogrešno previdjeti progresivističke tendencije kroz dvadeseto stoljeće koje puževim korakom i dalje napreduju (recimo i u politici današnjeg predsjednika).↩
51. Poseban je slučaj ogroman dio nerazvijenih zemalja u kojem logika kapitala, iz različitih razloga, i dalje ne može profunkcionirati na najbolji način. O tome ćemo nešto kasnije govoriti. Za sada samo napomenimo kako je i u tom smislu jasno da socijalno poduzetništvo nije prva opcija za rješavanje takvih problema. Mnogo se atraktivnijom pokazuje kombinacija novog etatizma/intervencionizma sa nekakvim neosocijalističkim populizmom i kontroliranim razvojem kapitalističkih pretpostavki. Trend posebno vidljiv u Južnoj Americi i iako u široj perspektivi izrazito štetan, na neki način perspektivan.↩
52. Vidjeti recimo Jacques Defourny, Concepts and realities of social enterprise: a European perspective. (u: Handbook of research…)↩
53. Ibid str. 67, Vincetić str. 260.↩
54. Po danas prevladavajućem diskursu ovo drugo mnogo bolje zvuči zbog čega se valja malo radikalniji ljevičari posebno ponose svojim nastavkom korištenja starinskih termina kao kakvim revolucionarnim činom. Dječja posla.↩
55. Javna možda nešto manje zbog svoje birokratske strukture i inertnosti, ali se i u njihovim okvirima pod tim uvjetima mogu primijeniti isti organizacijski principi.↩
56. U Social entrepreneurship (ed. Mair, Robinson, Hockerts)↩
57. Ibid, str 186., tablica 12.1↩
58. Koje su spontano izrasle u onu zbunjenu izjavu ročnika za puškaranja u Sloveniji “Oni se kao ocepljuju, a mi im kao nedamo”. Socijalistička realnost bila je u biti jedna velika predstava od početka do kraja.↩
59. Iako, kako bi rekao Milford Bateman kritizirajući navodne uspjehe mikrofinancija, sredstva koja baciš iz aviona u nerazvijenoj zemlji moraju imati neke pozitivne učinke.↩
60. Sasvim je moguće da tehnološke inovacije bujaju, ali drastično ne povećavaju proizvodnost rada – bilo u smislu da se za njihovu proizvodnju angažira sve više društvenih sredstava, bilo da njihov sadržaj realno nema proizvodno revolucionarne posljedice.↩
61. Dok se, barem prema našem površno upućenom mišljenju, hardverska proizvodnja i inovacija jednom za vazda iz garaža i neformalnih grupa preselila u okrilje velikih, profesionalnih sustava nezamislivih bez velikih investicija.↩
62. Politics, Values and Social Entrepreneurship: A Critical Appraisal (U Social entrepreneurship, eds. Mair, Robinson & Hockerts.)↩
63. Uz iznimku unutarnje dekonstrukcije kroz jednoznačno emancipatoran razvoj tehnike u čiju je izglednost u najmanju ruku potrebno sumnjati.↩