11. teza Nr 2

Uvodnik

Klik na naslovnicu – preuzimanje u pdf formatu

Inicijativa za revolucionarnu organizaciju i časopis koji izdaje preživili su svoje krvavo rođenje. Tijekom tog razdoblja prvotna ideja prevalila je dugi put vlastitog ozbiljenja da bi sada, za sobom ostavivši teret začeća, konačno mogla u pravom smislu stupiti na pozornicu društva. Od trenutka kada su članovi-osnivači iznijeli ideju za osnivanjem jedne ljevo orjenitrane grupe pa do sadašnjeg trenutka nije prošlo samo mnogo vremena već je to vrijeme bilo ispunjeno samim procesom nastanka onoga što danas možemo vidjeti i opipati. Mogli bismo reći kako se radilo o pretpovijesti časopisa. Temeljna ideja sa samog početka na putu samoostvarenja tako nije samo došla do sebe u stvarnosti već je zapravo prošla put vlastitog razvoja i spoznaje kako bi onda sa sobom izmirena mogla samosvijesno nastaviti put. Kraj te pretpovijesti i trenutak tog izmirenja upravo je ovaj drugi broj časopisa.

Continue reading “11. teza Nr 2”

PLAMENI VJETAR

Miroslav Krleža

Jednoga će dana krvavo jutro svanuti,

jednoga će dana crljeni vihor planuti,

o, jednoga dana,

nad piramidom mrtvih domobrana

buknut će plamen iz bezbrojnih rana.

U potresu će onda strahotnom

rasplinut se simboli kletve i tamjana,

komedija i crkvi, bolnica i kavana,

ludnica, bordela i samostana,

jednoga dana, o, jednoga dana!

A pjevat će zvona,

stjegovi i glazbe i gnjev kazniona.

Pjevat će plameni vjetar svetu pjesmu vatre, kaosa i eona:

“Ulico!

Krvavi talas

nek te kovitla danas!

Proklet je pean zlata,

i dok mirišu žene, svila i šokolata,

vješaju gologa boga na trgu ko tata.

O, Ulico,

danas –

budi crveni talas!”

Tako će urlati plameni vjetar jednoga dana,

nad piramidom mrtvih domobrana,

i crni će stjegovi crveno liznut ko gorući jezici,

okna će samrtnoblijedih kuća planut ko luđačke oči,

a vatrena nebeska kiša u mlazu

na grad će da se toči.

Sverazorni će ritam po ulici da ori:

“Gori! Gori!

Kugla nebeska gori!”

I u tom kolu robija, kraljeva, žena i smeća,

tramvaja, volova, konja, topova, vjetra, karteča,

u ludom ciklonu vatre i krvi gdje bukti Slobode Sreća,

gdje se božanstvo Laži ko sveto sunce vrti,

hihot će jecati glasan

Njezinog Veličanstva

Pobjednice Smrti.

U NOĆI NA SVE SVETE (NOVELA)

Filip Erceg

Noć je crna kao crni rubac te žene, i ja od te žene vidim samo taj crni rubac. A sutra su Svi Sveti, i groblja su već očišćena, a na prozorima gore voštanice, i ti crveno-žuti plamenovi jedina su svjetlost u toj crnoj noći. Na asfaltu se čuju koračnice kiše, kako tupkaju sitnim koracima, kako prolaze ispod mojeg prozora, čuju se koračnice smrti, i to su sitni koraci mrtvaca koji noćas prolaze mojom ulicom. I cijela soba jedno je staro groblje, na sred kojeg se nalazi jedna iskopana raka. A to je staro groblje zaraslo u trnje i korov, sa spomenicima na kojima se već ne razabira imena, sa slomljenim križevima i polupanim pločama, sa slupanim vazama i uvelim cvijećem, i to groblje više nitko ne posjećuje; njegov zadnji stanar ovdje se uselio prije dvijestotineipedeset godina i zadnji buket cvijeća ovdje je položen prije dvijestotine godina, i zadnja svijeća ovdje je upaljena prije sto- pedeset godina, i zadnji Očenaš ovdje je izmoljen prije pedeset godina, a eto, tu na sredini, nalazi se svježe iskopana raka, s jedne i s druge strane te rake nalaze se humke vriške zemlje, i sada će to staro groblje, nakon dvijestotineipedeset godina dobiti svojeg novog stanara.

Continue reading “U NOĆI NA SVE SVETE (NOVELA)”

DAN POSLIJE SUTRA

Nikola Mokrović

Film koji je rađen da bude jedan od holivudskih spektakala. Brdo računalne tehnike, raskošan scenarij, tako se to kaže. Naravno, ne mogu znati koje su prave intencije redatelja – usput- ne znam mu ni ime, kao ni imena glumaca, to uvijek zaboravim- iz prostog razloga jer mi to nije bitno- ali ta priča je zasigurno zaslužuje mnogo veću pozornost u smislu svoje političke relevantnosti nego što su ovdašnji recezenti vječno serući o usporenosti ili ubrzanosti radnje, o lošim i dobrim kadrovima, rekli svoje kvazi stručno mišljenje – kritiku, i na tome se zaustavili. Ja o tome estetskom dijelu imam samo reći da mi je dobar. Prizor New Yorka, čije su ulice pod 20 metara vode; među avenije je doplovio smrznuti brod, more se zamrzava i počinje padati snijeg film naprosto obiluje dobrim slikama, koje sad neću nabrajati, jer to sada nije bitno, a i nisam tome vičan.

Continue reading “DAN POSLIJE SUTRA”

KOMUNISTIČKE KRITIKE BOLJŠEVIZMA

(iz antologije “Revolucija nije partijska stvar ”, Filip Višnjić, Beograd, 1987)

Iz socijalističke kritike boljševičke teorije i prvih godina sovjetske vlasti u Rusiji izdvaja se jedna grupa autora i orijentacija koja sa različitim varijantama socijaldemokracije dijeli (1) kritiku diktature proletarijata u boljševičkoj varijanti i (2) pretenzije boljševika na univerzalno važenje njihovog modela socijalizma i socijalističke partije, S druge strane, ova heterogena grupa orijentacija ne dijeli sa socijaldemokratima (1) negativno mišljenje o mogućnosti realizacije socijalizma u Rusiji uslijed ekonomskog faktora i (2) odbacivanje mogućnosti realizacije komunizma u Zapadnoj i Srednjoj Evropi. Isto tako, između tih različitih varijanti komunističke kritike boljševizma i socijaldemokratske kritike postoje suštinske razlike u shvaćanju države, karakteru i sredstvima socijalističke transformacije postojećeg društva i ulozi samoupravljanja. U stvari, u pogledu shvaćanja uloge države i samoupravljanja ove varijante komunizma se podjednako razlikuju od socijaldemokracije kao i od većinske struje boljševizma. Međutim, uprkos svim razlikama unutar komunističkih kritika boljševizma koje će biti predstavljene u ovoj antologiji: lijevi i radikalni komunisti, kao i druge opozicione grupacije unutar novoformiranih komunističkih partija, predstavnici komunizma savjeta, anarhosindikalizma i anarhokomunizma — postoji za sve njih jedan zajednički nazivnik: vjera i zalaganje za komunizam uz istovremeno duboko razočaranje u praksu boljševizma.

Continue reading “KOMUNISTIČKE KRITIKE BOLJŠEVIZMA”

KARL MARX I ČOVJEKOVO SAMOSTVARANJE

(prvi dio)

Cyril Smith

Kako za masovno stvaranje te komunističke svijesti, tako i za ostvarenje same stvari, nužno je masovno mijenjanje ljudi koje je moguće samo u praktičnom pokretu, u revoluciji; dakle, revolucija je nužna ne samo zato što je vladajuću klasu nemoguće svrgnuti na drugi način, već zato što klasa koja nju svrgava samo u revoluciji može uspjeti da se otarasi sve stare pogani i postane sposobna da izgradi novi temelj društva. (Marx, Njemačka ideologija)

Continue reading “KARL MARX I ČOVJEKOVO SAMOSTVARANJE”

HIPERBOLIZIRANI ODGOVOR NA KRITIKU MOG ČLANKA “NENASILNI ALTERGLOBALISTIČKI OTPOR”

“Teorija je, moj prijatelju, siva, a zeleno je vječno drvo života.” – J. W.Goethe

Kritika druga Jerkića svakako je dobrodošli prilog mladome životu ll.teze, u skladu s njezinim otvoreno polemičkim karakter­om. Teze i antiteze između druga Pere i mene već se poprilično dugo nadopunjuju, ali, bojim se, više u heraklitovskom nego hegelijanskom smislu. Oni koji nas obojicu poznaju sigurno neće očekivati značajniju promjenu dinamike niti sada.

Continue reading “HIPERBOLIZIRANI ODGOVOR NA KRITIKU MOG ČLANKA “NENASILNI ALTERGLOBALISTIČKI OTPOR””

MARKSIZAM JE IMAO SVOJU PRILIKU

Vlado T., radnik i student govori o uvjetima na svom radnom mjestu te o društvenoj zbilji

“Ja nisam čuo marksističku alternativu u kontekstu našeg vremena. Ja sam za nju čuo u kontekstu početka dvadesetog stoljeća, ali ne i dvadesetprvog. “

Razgovarao Marin Bakić

Krv, blato, glad i čemer, stvarnost je s kojom Čovjek od pamtivijeka mora živjeti. Moderni Čovjek ima priliku prekinuti taj krvavi kontinuitet. Evolucija, znanost i razvoj proizvodnih snaga, koji se uz njih vežu, Čovjeka stavljaju u tu poziciju da jednom zauvijek stavi ad acta historijski kanibalizam koji, po svemu sudeći, svoj zenit dostiže upravo u današnje doba. Niti jedan sistem nije bio toliko pun kontradikcija kao što je ovaj. Napisano je toliko knjiga, toliko članaka i toliko je toga izrečeno pro et contra kapitalizma, a nitko nikad nije pitao same radnike što oni o svemu tome misle (ili se varam). Vođen tom smjernicom odlučio sam napraviti intervju, ne sa pjevačima ili estradnim “veličinama” čime bi onda stvarao od njih određene elite, kako to rade neki lažni zaštitnici prava i dostojanstva najamnog radnika, već sa pripadnikom one društvene grupacije koja je najmasovnija, a u isto vrijeme i najneeksponiranija. Vlado T. je jedan od takvih. Intervju smo vodili u dnevnoj sobi njegova unajmljenog stana na, kako on kaže, “savičkoj rivijeri”. Dim, kava, naiva (Ivan Lacković Croata), pogled na minaret jedine džamije u zemlji i diktafon na stolu.

Možeš li se predstaviti širem čitateljstvu?

Ja sam Vlado T, imam 23 godine, dolazim s otoka Murtera, iz Tisnog, a u Zagrebu izvanredno studiram politologiju. Također radim u jednoj eminentnoj hrvatskoj vinarskoj tvrtki. Potječem iz radničke obitelji – otac mi je dugi niz godina radio u kamenolomu, majka mi je domaćica dok mi je brat zaposlen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru kao profesor povijesti. Imam i dvije zaposlene i situirane sestre.

Studiraš i radiš – kako uspijevaš uskladiti te dvije obaveze?

Pa mislim da ih ne uspijevam uskladiti. Mislim da ih usklađujem jako loše. Doživio sam naprosto razočaranje na to fakultetu koji nije ispunio neka moja očekivanja. No to ipak ne mogu podastrijeti kao neko opravdanje. Mislim da su tu dva faktora koja su ugrozila moju akademskpNmdu&rmsfe’Tić jenost i strah od obaveza.

Jesi li ranije osjećao taj strah od obaveza?

Ne, iz prostog razloga što nisam nikada niti imao nekih obaveza. Ovo je za mene neko novo iskustvo u kojemu i nisam reagirao baš najbolje. Naravno da uz taj posao napredak na faksu još više stagnira. Teško mi je uskladiti te dvije obaveze.

Što misliš, gdje su korijeni tvog straha od obaveza?

Pa korijeni su u jednoj lošoj socijalizaciji. Jednostavno kroz cijeli svoj dosadašnji život ja nisam bio u mogućnosti steći radne navike. U djetinjstvu nisam imao te faktore socijalizacije koji bi mi tu služili kao neki stimulans za rad, a počevši od svoje obitelji u kojoj sam bio najmlađe dijete i nekakav mezimac kojeg nitko nije obično shvaćao. Imao sam sve moguće protekcije, a da ne govorim o obrazovanju, odnosno o kvaliteti školstva za vrijeme rata, tj. poraća. Tada nije bilo nikakvih ideala i uzora kojima si mogao težiti i meni je jednostavno u jednoj takvoj atmosferi stvarni problem motivacija i stjecanje tih radnih navika.

Koju si školu završio?

Završio sam srednju ugostiteljsku, a poslije sam, u želji da upišem faks, završio četvrtu godinu za hotelijerskog tehničara tu u Zagrebu.

Koliko već boraviš u Zagrebu?

Boravim ovdje već nekih pet godina. Dolazio sam i ranije u Zagreb, uglavnom preko ferija, tako da već gotovo cijeli život živim u ovom gradu. Malo Murter, malo Zagreb i tako već cijeli život.

Zagreb ti se znači uvukao pod kožu?

Pa naravno. Ne bih mogao bez Zagreba isto kao što ne bih mogao niti bez Murtera. Zagreb je sastavni dio mene isto kao i moj rodni otok. Uvijek sam bio podvojen između ta dva lokaliteta.

Jesi li se ikada u Zagrebu osjećao kao gastarbajter?

Pa Zagreb je oduvijek bio jedna otvorena sredina. Mislim da nema previše ljudi koji bi ga mogli smatrati svojim domom. Nemam stvarno problema sa tim i u Zagrebu se osjećam stvarno ugodno. Mislim da u meni ima puno više Zagreba nego u mnogih drugih koji su u ovaj grad došli tek nedavno, a nikada nisu pokušali upoznati Zagreb niti se prilagoditi nekom urbanom načinu života, odnosno jednom zagrebačkom štihu. Dakle, ja se u Zagrebu osjećam dobro, a u isto se vrijeme ponosim i svojim dalmatinskim podrijetlom.

Kada si zadnji put bio na Murteru?

Bio sam prije nešto više od godine dana. Splet okolnosti je bio takav da sam, eto, više od godinu dana u kontinuitetu ovdje u Zagrebu. Murter mi jako nedostaje.

Vratimo se na tvoj posao. Možeš li nam reći, ako pitanje nije predrsko, koja su tvoja mjesečna primanja?

Nekih 2500 kuna. Pomažu mi financijski i sestre, iako nekako sada uspijevam spojiti kraj s krajem i bez njihovih intervencija.

Tih 2500 kuna je taman za stanarinu?

Da. Stanarinu, režije i neke najosnovnije egzistencijalne uvjete.

Možeš li nas pobliže upoznati sa svojim radnim mjestom? Koja je točno tvoja uloga u toj firmi?

Potpisao sam ugovor kao vozač, no po potrebi radim i u skladištu te na ostalim poslovima. Službeno radno vrijeme mije od 07 do 15 sati.

Uzevši u obzir sve faktore koji se vežu za tvoj posao, smatraš li da je on za tebe kao takav denuncirajući?

Mislim da nije. Smatram da bi u mojoj situaciji poražavajuće bilo da ovisim o obitelji. Ovaj posao za mene nije denuncirajući, sasvim suprotno – ovo je iskustvo iz kojega crpim dosta toga. Nekako sam se približio samom sebi – spoznao sam se, spoznao sam ono o čemu sam prije mogao tek teorijski promišljati. Sada na svojoj koži mogu osjetiti taj životni put. Mnogu se usporediti sa mnogim drugim ljudima koji se bave sličnim zanimanjem. Ovaj je posao, u biti, jedno iskustvo i jedno istraživanje koje smatram izuzetno korisnim. Kad se na radnom mjestu osjećam fizički najumomiji i psihički najiscrpljeniji uvijek postoji ta neka misao vodilja koja me podiže. Taj posao ima jednu osnovnu, odnosno financijsku pozadinu i tu istraživačku dimenziju.

On ne iziskuje pretjeran intelekt i sigurno je da mnogi taj posao ne bi shvatili svojim konačnim dometom, pa se niti ja ne razlikujem od njih po tom pitanju. Ne vidim sebe kao čovjeka koji će u nekom skladištu dočekati svoju mirovinu. Na kraju krajeva i taj posao shvaćam kao samo jednu dionicu svog životnog i stvaralačkog puta. Ne, nije mi žao što radim taj posao.

Ti radiš jedan posao koji smatraš privremenim i to iz potrebe gole egzistencije. Znači, ti si prisiljen raditi nešto što te ipak ne ispunjava. Svaki se dan dižeš u cik zore, tijekom tog istog dana stvaraš produkte, a po mnogima nisi za to prikladno materijalno honoriran. Nije li taj posao u suštini uzaludan? Osjećaš li se ikada kao moderni Sizif?

Ja jesam moderni Sizif, kao i svatko tko radi za jednu plaću koja je dostatne samo za čisto preživljavanje. Ali, taj je osjećaj životan. To je osjećaj vlastite krvi, vlastite kože. To je posao koji se može opipati i to je ono što istom daje jednu dodatnu dimenziju. Naravno daje to jedno iskustvo koje ne želim vječito proživljavati. Imao sam iskustvo Sizifa i drago mi je što sada iz vlastite perspektive, odnosno prakse mogu o tome nešto kazati. Štoviše, to neće biti samo teorijsko nagađanje i pseudointelektualno naglabanje, već uistinu jedno životno iskustvo koje imam urezano na sebi.

Možemo li govoriti samo o iskustvu? Nije li to više način života? Svaki se dan boriti za život na radnom mjestu je nešto što nas prati kroz gotovo cijeli naš biološki vijek. Forma je sekundarna.

Naravno da je današnji tempo života takav da je Čovjek naprosto prisiljen raditi da egzistira. Njegovo se cijelo postojanje svodi na puku egzistenciju. Tu postoje tek rijetki momenti koje Čovjeka mogu podsjetiti na ono što on u biti jest (ako uopće možemo govoriti o onome što Čovjek jest). Jednostavno se ne slažem s tim daje Čovjek samo kotačić u mehanizmu profita čije je postojanje determinirano pukom egzistencijom. To je jedna zastrašujuća misao.

Ne govore li sve činjenice danas tomu u prilog?

To je jedna iskrivljena slika. Mislim da sve pokazuje upravo na to daje čovjekov život u biti rad za egzistenciju, dakle, sve upućuje na to daje Čovjek u biti Sizif. U velikoj mjeri je to fakat.

Ti si radnik i student, pa je stoga tvoj a perspektiva vrlo unikatna; kako ti gledaš na inerciju tih dviju društvenih skupina? Vlast se prije nekoliko decenija užasavala radničkih i studentskih pokreta. Danas su ti pokreti iščezli – zašto?

Prije je taj progres imao otpor i taj je otpor oštrio njegovu oštricu do te mjere dok ona nije svojom oštrinom probila tu opnu iza koje stoje progres i razvitak. Danas imamo jednu lažnu slobodu koja ne pruža otpor i koja otupljuje tu istu oštricu. Naravno da svi pokušaji stvaranja nekog pokreta u startu bivaju ismijani i prikazani kao neke sulude akcije koje jednostavno nemaju niti smisla niti svrhu. Time su ti pokušaji unaprijed osuđeni da padnu na razinu donkihotovskih. Problem je u tome što ta “sloboda”, ta iskrivljena slika, upravo daje mogućnost novom svjetskom poretku koji se bazira, kao i uvijek do sada, na eksploataciji, da promovira samog sebe i da svaku organiziranu akciju otpora u startu dezavuira. Mislim da je ipak glavni problem u nedostatku otpora koji bi tu akciju učinio smislenom.

Iz kojeg smjera dolazi ta reakcija?

Pa nisam pretjerani optimist. Mislim da je jedino rješenje u samom vremenu koje bi trebalo dovesti do neodrživom stanju…

Da preformuliram pitanje, tko koči današnje studente i radnike i kojim mjerama da oni opet postanu pokretačka snaga društva?

Mislim da ne postoji alternativa za ovakvo postojanje. Mislim da su argumenti vlastodržaca jasni: živimo u jednoj džungli u kojoj će opstati samo najjači. To je njihov argument. Bilo je revolucija – one nisu bile uspješne, pokazale su se nedorečenima i pitanje je imamo li pravo na drugu šansu. Tako da nisam pretjerani optimist jer mislim da alternativa nije izrečena, ona nije konkretna niti suvisla.

Neki ipak vide alternativu u marksizmu.

Marksizam je imao svoju priliku. Jednostavno se kod mnogih stvorila skepsa u pogledu te teorije. Ja nisam čuo marksističku alternativu u kontekstu našeg vremena. Ja sam za nju čuo u kontekstu početka dvadesetog stoljeća, ali ne i dvadesetprvog. Na početku ovog stoljeća ona ostaje nedovoljno izražena. Volio bih čuti neke eminentne marksiste što mi mogu ponuditi da bi ja žudio ponudi u tom okviru.

Marksisti bi ovaj tvoj stav nazvali otuđenjem.

Slažem se, ali ako neću raditi ja, raditi će neki Kinez za nadnicu jednog dolara. Mislim da iz političko – ideološkog aspekta marksizam zvuči opravdan isto kao što je zvučao opravdan i prije sto godina, ali tada je postojao jedan konkretni moment. U svakom slučaju smatram daje ovo stanje, ne samo u pogledu radničkih prava, već i pogledu Čovjeka u cjelini kao bića svijesti, kao bića koji nije samo homo faber, već je i Čovjek Duhovnosti, Čovjek Ljepote i Čovjek Slobode, neodrživo. Taj se isti Čovjek u isto vrijeme sustavno uništava, sustavno ubija i sustavno pretvara u monstruma. U tom se pogledu nadam revoluciji, da Čovjek osjeti potrebu da izađe iz tih zabluda te da se okrene težnjama slobodi, da mu ta ista sloboda bude potrebna za samoizražavanje te da iskusi sve svoje potencijale i afinitete, ne samo one čisto fundamentalne i egzistencijalne.

Uočavaš li ti jednu, po meni, jezivu činjenicu: Čovjek je sve zasićeniji informacijama, što samo po sebi ne treba biti ni loše ako su te informacije autentične, a to su u većini slučajeva informacije o sve brojnijim ljudskim stradanjima. Međutim, to zasićenje informacija rezultira indiferentnošću sve većeg broja ljudi. Primimo informaciju, registriramo ju te u roku od jedne sekunde prebacimo program. Nije li to jezivo? Po nekim filozofima svjedočimo Trećem svjetskom ratu (po nekima čak i Četvrtom – ako uzmemo Hladni rat kao svjetski), a mi smo sve više prožeti rezignacijom. Slažeš li se s tom mojoj konstatacijom?

Mislim da to nije u potpunosti točno. Većina je po pitanju Iraka reagirala: svjedočili smo velikom broju antiratnih demonstracija i nije u potpunosti točno daje izostala jedna reakcija te da se samo prebacilo program. Ja nisam prebacio program, vjerujem da nisi ni ti. Desetak tisuća drugih nije prebacilo program. Međutim, na kraju se sve svelo na to kao da jesmo prebacili program, kao da je ta naša akcija jednostavno bila anulirana. Prema tomu, bez obzira prebacio ti program ili ne – trud je uzaludan. U tome je problem: pozitivna humanistička skupina ljudi jednostavno nije bila dovoljno snažna.

Je li razlog tomu u svojevrsnoj numerologiji, brojčanoj nemoći humanista?

Mislim da je ipak riječ o numerologiji novca. Što se tiče brojčane nemoći humanista – mislim da je puno više ljudi bilo antiratno raspoloženo, odnosno da u tome nije problem. Sigurno je da se ništa nije moglo napraviti jer je u pitanju američki interes i američki način života koji se svodi na potrebi za jeftinom energijom. To je jedini razlog napada na Irak. Tu je čak i većina ljudi, kao što smo ti i ja, minimalizirana.

Dobro, ali uzmimo npr. našu generaciju. Dok na jednom kanalu traje Dnevnik, koji može koliko – toliko objektivno prenijeti informaciju iz društva, a koja uglavnom vodi na promišljanje, naša generacija neki sasvim drugi put – put letargije, umjesto da djeluje svjesno kako se to od mladih ljudi i s pravom očekuje. Znači, dok traje Dnevnik oni gledaju neke zaglupljujuće reality showove tipa “Big Brother” te samim time izbjegavaju (svjesno ili nesvjesno) svoju društvenu obavezu forsiranja promjena, koja dolazi iz njihove potencijalne snage. Slažeš li se?

Tako je. Mislim da je to jedan krucijalni problem te da je to jedno od glavnih oružja svjetskog kapitalizma koji upravo plasira upravo takve otupljujuće emisije koje upravo služe otupljivanju Čovjeka od stvarnosti, a da se ona u isto vrijeme prepusti njima, odnosno toj vladajućoj kliki. Sigurno da me to puno žalosti. Uostalom to je jedan prastari princip koji su koristili svi robovlasnici: robovi su dobili neku malu satisfakciju na kraju radnog tjedna, da bi onda ti isti robovi živjeli u nekakvoj suludoj iluziji da je njihov život smislen. Danas robovlasničko društvo djeluje na tom istom principu otuđivanja radnika, da svi živimo naše male, pojedinačne živote i da imamo onda te stupidne emisije koje nam ispunjavaju neke naše najprizemnije apetite. “Big Brother” ispunjava naš najprizemniji ljudski osjećaj vojerizma, a sve ima smisla kada se vratimo s posla, gledamo tu emisiju i ispunjavamo se zadovoljstvom. Tada možemo lako ignorirati i Irak i Darfur te tisuću drugih nepravdi koje ne trebaju biti geografski udaljene od nas, već nam se događaju tu ispred kuće. Buržoazija je izgradila taj jedan sistem: daje nam mrvice, a mi smo tim mrvicama zadovoljni; ništa se ne može promijeniti i svaka je promjena unaprijed osuđena na propast – mi smo svi don Quijoti i desperadosi, a to je planirano i ciljano od strane robovlasnika koji nas drži u okovima. Robovlasnik će nama davati kruha i igara, a mi ćemo i dalje prebacivati taj program.

Koji ti je filozof najbliži?

To je dosta teško pitanje. U ovom mije momentu egzistencijalizam kao jedan filozofski pravac najinteresantniji. Iako nisam u dovoljnoj mjeri teoretski upoznat s njim, za to upoće nemam neku potrebu jer smatram da se s tom mišlju vrijedi upoznati na svoj način, jedan praktičan i životan način. Blizak mi je još i Kant upravo zbog ujedinjene Europe i te ideje, no na kraju će se to ipak, vjerujem, okarakterizirati kao jedan kantijanski pokušaj. Svaki filozof na kojega se namjerim pobuđuje u meni svojevrstan interes.

Friedrich Nietzsche?

Nietzsche je vitez. Europejac. Uistinu velikan. Uvijek se uzbudim čitajući Nietzschea i zaplovl- javanjem u njegove misli koje su uistinu oluja ljudskog duha. Nietzsche je za mene krasan doživljaj i čitajući njegovo djelo “Tako je govorio Zaratustra” osjećao sam se kao da plovim divljim morem. Zao mi je što je njegova filozofija za vrijeme Trećeg Reicha u tolikoj mjeri banalizarana, falsificirana i zloupotrebljavana. On nikad nije spominjao nadrasli, već je slavio Nadčovjeka kao disidenta, kao nekoga koji izabire svoj put prema istini i slobodi i koji nije unaprijed determiniran sumnjivim normama trulog morala. Nietzsche je filozofijska cjelina.

Kako ti gledaš na, mislim da neću pretjerati kada kažem, kapitulaciju bontona u našem društvu?

Ogorčen sam zbog toga. Mislim da, ako pogledamo neki povijesni presjek, ovo nije nešto bez presedana. Kroz povijest smo također imali napredne civilizacije koje bi dostigle svoj zenit manifestiran u dekadenciji, a zatim bi uslijedio krah. Meni se čini da upravo sada živimo u tom vremenu dekadencije i naravno da me ono što slijedi nakon toga ne ostavlja ravnodušnim. Kao pripadnik jednog starog europskog naroda i društva koje je uvijek ravnopravno participiralo u europskim dosezima, smatram ovo izuzetno degradirajućim stanjem. Žao mi je što se na to ne obraća dovoljna pozornost i što se to pitanje konstantno trivijalizira. Mislim da bi uistinu trebalo napraviti neke korake ka promjeni.

Opet ćemo se složiti da te ljude netko konstantno banalizira i svodi na antropoide. To je ipak u nečijem interesu.

Ma jasno.

Radiš li vikendom?

Da. Sada su u redu degustacije vina koje se održavaju po većim šoping centrima, ali, eto, nedjelja mi je slobodna. Uostalom, vidjet ćemo u obrascu plaće koliko će to imati efekta.

Sutra je radni dan (razgovor se vodio jednu nedjelju, op. a.). Kada se dižeš?

U šest. Do sedam sam na radnom mjestu.

Do kada ti traje ugovor?

Ugovor mi traje do kraja prosinca. Iako me svi nagovaraju da ga produžim, ne bih to volio. Smatram da postoji čitav niz drugih poslova koje bi mogao raditi. Ovaj posao nije toliko loš, ali osjećam potrebu za golom promjenom.

Jedno si vrijeme radio i u Njemačkoj.

Tako je. Poslije vojske sam otišao raditi u Njemačku, što je također bilo jedno veliko iskustvo za mene koje pamtim, sada s ove distance, uglavnom po dobru. Nije to bila moja odluka da odem u Njemačku, već je to bila odluka moje obitelji. Tamo sam trebao započeti karijeru u ugostiteljstvu, međutim ta je zamisao ubrzo pala u vodu jer je za mene bilo naprosto nemoguće provoditi odluku koju ja nisam, u toj dobi od nekih dvadesetak godina, donio. Ja sam nakon tog, za mene važnog iskustva, čvrsto odlučio vratiti se u Hrvatsku i ovdje zarađivati svoj kruh.

Misao za kraj…

Uvijek imam rezervnu misao koju sada osjećam najstvarnije, a to je ŽIVOT – BORBA. Dok sam bio mlađi, to je bila dječja poštapalica koja mi danas i nije toliko smiješna. Tu izjavu danas stavljam ujedan sasvim ozbiljniji kontekst egzistencije. Poslije te poštapalice s vremenom je došla jedna druga konstatacija: prokletstvo. OK, ne bih svoj život nazvao prokletstvom, iako ima momenata kada mi i ta procjena pada na pamet. Sizif je bio prokletnika, a ako se malo vratimo i na Bibliju, odnosno Knjigu Postanka, opet možemo uočiti to famozno prokletstvo: “U znoju lica svoga jest ćeš svoj kruh.” S druge strane, što je to prema prokletstvu koje je Bog dao ženi.

Druže Vlado, hvala ti.

O ŽENSKOM PITANJU

Petar Atanacković

Hiljadama godina, već, položaj žene u društvu nije se suštinski promenio. Odlika tog društvenog položaja žene jeste njeno degradiranje na jedan podijudski nivo, na nivo društvenog bića kojem je učešće u društvenom životu značajno ograničeno, upravo jednom prirodnom, biološkom karakteristikom, a to je pol; tako se ženska društvena uloga posmatra isključivo kroz njenu prirodnu ulogu, tačnije, kroz ispunjavanje te uloge.

Naime, u vreme kada je ljudska vrsta bila najdirektnije povezana sa prirodom i u svemu zavisila od nje, i kada – jer društvo u pravom smislu te reči nije postojalo – nije bilo razlike između prirodne i društvene uloge, jedina funkcija čoveka – dakle i muškarca i žene – bila je ona prirodna, u čijoj se osnovi nalazilo prosto produženje vrste t.j. reprodukcija. Dakle, to je pravo značenje onog prirodnog – jednog stanja ultimativne neslobode, u kojem je za čoveka karakteristično nepostojanje elementarne svesti (koji samim tim nije bio u stanju da shvati da je to stanje neslobode, i nije bio sposoban da shvati zašto je ono takvo kakvo jeste), jednog stanja potpune negacije čoveka, koje je moralo biti negirano i prevaziđeno[1] jedinstvenim, do tada neviđenim promenama, koje su donele ograničenja novog tipa i kvaliteta, a koja tek treba da se prevaziđu (u tom smislu može se reči da je svrha tih ograničenja upravo njihovo prevazilaženje). Drugim rečima, prirodno stanje nije stanje idealiteta – naprotiv, u njemu je čovek predstavljao tek naznaku čoveka (najmanji deo onoga što je mogao, i može, da postane), pa je ono tek pretpostavka za ostvarenje svih čovekovih mogućnosti.

Continue reading “O ŽENSKOM PITANJU”

KAPITAL. UMJETNOST. PRAVEDNOST.

Boris Groys

Opće određenje pravednosti, kojim operira i naš današnji diskurs o pravednosti, etabliralo se u našoj kulturi već sa starim Grcima, prije svega s Aristotelom. Pravedno znači na jednako uzvraćati jednakim, a na nejednako nejednakim. Polazeći od ove definicije pravednosti relativno je lako formulirati i pozicionirati u kapitalizmu lijevi i desni diskurs o pravednosti. Lijevi diskurs teži k tome da izjednači sve ljude, pa možda i ljude i životinje ili, štoviše, ljude i stvari. Lijeva kritika kapitalizma upućuje, dakle, prvenstveno na to da kapitalizam nastavlja reproducirati nove, odnosno stare povijesne nejednakosti ondje gdje bi trebala vladati pravednost, da se jednako tretira nejednako.

Desna kritika spočitava kapitalizmu da on nejednako tretira jednako. I doista: kapitalizam se uvijek iznova optužuje za izjednačavanje, standardizaciju, uniformizaciju – za zanemarivanje ili, štoviše, uravnilovku svih kulturnih razlika, uključujući i vrijednosnih razlika. Ta desna kritika kapitalizma u ime razlike često se k tome kombinira s već spomenutom lijevom kritikom u ime jednakosti. Rezultat toga je da smo suočeni s velikom raznolikošću kritičkih diskursa koji redom kapitalizmu predbacuju nedostatak pravednosti – iako iz oprečnih razloga. Tako je kada se govori o temi kapitalizma i pravednosti iskušenje veliko da se poželi naći vlastita pozicija unutar te diskur­zivne raznolikosti, situirati se u unutar područja kritičke teorije. No zasad se želim oduprijeti tom iskušenju – i namjesto toga radije zaupitati u kojem se odnosu prema kapitalizmu nalazi jezik kao takav, jezik kojim na različite načine pokušavamo definirati jednako i nejednako. Jer odgovor na ovo pitanje ukazat će zašto svi mi – to “mi” ću u nastavku točnije definirati – zašto svi mi, bilo lijevi ili desni, imamo isti osjećaj daje kapitalizam kao takav nepravedan. Naglašavam: kapitalizam kao takav – a ne tek ova ili ona njegova djelovanja, ispoljavanja ili posljedice.

Naime – i to je presudno – sam kapitalizam ne koristi nikakav diskurs – religiozni, ideološki, filozofski, moralni ili politički – da bi sudio o jednakom i nejednakom. Kriterij za takav sud u uvjetima ka­pitalizma je, kao što je poznato, jedino ekonomski uspjeh. Jednako je ono što postiže jednak ekonom­ski uspjeh, a nejednako je ono što postiže nejednak ekonomski uspjeh. No što je to što nas u tom sudu ostavlja zbunjenima i nezadovoljenima – i to nezavisno od toga mislimo li da ta prosudba proizvodi nejednako u jednakom ili jednako u nejednakom? Čini mi se da se radi isključivo o činjenici da ka­pitalizam za donošenje i iskazivanje svog suda ne koristi medij jezika kojeg koristimo mi, ljudi koji diskutiramo, kritiziramo i teoretiziramo. Kapitalizam jednostavno koristi drugi medij – naime, medij novca. A taj je medij, prvo, heterogen naspram jezika i, drugo, nije postavljen na jednaku razinu s jezikom kao medijem. Dakle, u temelju našeg nezadovoljstva s kapitalizmom kao takvim leži uvid u jednu duboku, fundamentalnu nepravednost: nepravednost u tretmanu diskursa i kapitala kao dvama medijima u kojima mi možemo ustanoviti razlikovanje između jednakoga i nejednakoga. I ta nepravednost se sastoji u ovome: sudovi koji se donose u mediju novca računaju se. A sudovi koje donosimo u našem diskurzivnom, teorijskom jeziku – kako god da glasili u pojedinom slučaju – ne računaju se.

Upravo zbog toga možemo i postaviti pitanje o odnosu pravednosti i kapitalizma kao takvoga. Jer nepravednost povijesno, doduše, nije ništa novoga: i prije se uvijek iznova suočavalo s odlukama, dekretima i zapovijedima moćnika a koje se činilo da vape od nepravednosti. Ali sve te odluke, dekreti i zapovjedi još uvijek su bili formulirani u istom onom jeziku u kojem se mogla formulirati i kritika tih odluka i dekreta. Još su i komunističke, odnosno, kažimo, socijalističke države počivale na ideološkom diskursu i na povijesnom narativu. Svatko tko je u ovim državama želio nešto poduzeti morao se stalno ideološki opravdavati, morao je stalno dokazivati da su njegove riječi i djela u skladu s vladajućom ideologijom. Ali i vlast se morala stalno ideološki opravdavati i dokazivati da ona, primjerice, zbilja predstavlja avangardu povijesnog napretka. U tim državama sve ekonomske odluke morale su biti politički, tj. u krajnjoj instanci ideološki i jezično obrazlagane. Jezik je funk­cionirao podjednako i kao medij državnog samouspostavljanja i represije kao i medij opozicije. Svi društveni konflikti morali su se naposljetku iznijeti jezično. Vlast i opozicija kretale su se na istom terenu – terenu jezičnog, ideološkog samoopravdavanja. U takvim uvjetima ima smisla govoriti daje ovaj ili onaj moćnik pravedan ili nepravedan. Jer svaki pojedini sud vlasti mogao se jezično ospora­vati. Činjenica da su vlast i kritika vlasti govorili istim jezikom stvorila je mogućnost izjednačenja i otvorila je perspektivu više pravednosti o kojoj je u našoj kulturnoj tradiciji uvijek iznova riječ. Tada se borilo protiv vlasti koja se temeljila na diskursu koji je bio priznat kao istinit – bilo da je riječ o religioznom ili ideološkom diskursu. Borilo se protiv tog diskursa i njegovog polaganja prava na apsolutnu istinu, a za pravo slobodno diskutirajuće demokratske javnosti da postavlja u pitanje taj diskurs te time također i svaku odluku, svaki sud vlasti. Ta borba uvelike je dobivena. Društvo se emancipiralo od istinitog diskursa moći. Ali ono se pritom istodobno emancipiralo od bilo kakvog diskursa općenito. Ono je postalo postdiskurzivn- im društvom u kojemu se društvo više ne odvija u mediju jezika – a kapitalizam je upravo to postdiskurzivno društvo.

S kapitalizmom moć se oslobađa svake ideologije, svakog jezičnog obrazlaganja i time, također, svake prisile za opravdavanjem. A to znači: moć napušta teren jezika, postaje principijelno imuna na jezičnu kritiku svake vrste, jer mijenja medij svog samoodređenja. Moć je dovoljno opravdana, ako postiže ekonomski uspjeh. Ako proizvodi neuspjeh, onda se o tome isto tako nema što puno diskutirati, jer ekonomskim neuspjehom moć dokida samu sebe. Pravednost kapitala u oba slučaja djeluje bez ikakve jezične intervencije. Zbog toga se tek u tim novim uvjetima može govoriti o pravednosti i kapitalizmu kao takvom – ali istodobno više ne i o tome čini li ovaj ili onaj vlasnik kapitala pravedno ili ne. U današnjem, postdiskurzivnom društvu nitko ne duguje objašnjenje ili legitimaciju – pod uvjetom da se kreće unutar određenih, zakonom definiranih okvira. Bez obzira kupuje li se nešto ili prodaje, glasa li se prilikom izbora za ovu ili onu partiju – to se čini šutke. U svim tim slučajevima zahtijevati objašnjenje je nedopustiva drskost. Činjenica da se posjeduje dovoljno novca da bi se nešto kupilo dovoljno je opravdanje za tu kupnju. A dobiti glas na političkim iz­borima je ekvivalent minimalne nadnice. Suverenost kojom raspolaže pojedinac u kapitalističkom društvu time postaje apsolutna, premda nijema suverenost. Pa ni kraljevi ne raspolažu suverenošću u tako ogromnim razmjerima, jer iako oni svojim podanicima nisu dugovali objašnjenja, ipak su morali svoje činove pravdati pred svojim bogom.

Zanimljiv simptom te nove situacije je presušivanje afirmativnih, legitimirajućih diskursa. Mi se još uvijek divimo složenim, suptilnim i istodobno moćnim teološkim konstrukcijama koje su trebale poslužiti legitimiranju crkvenog autoriteta. Marksistička, odnosno komunistička teorija, koja je trebala legit­imirati avangardnu ulogu Komunističke partije, također je vrlo raznovrsna, često i zanimljiva i pisana s istinskim žarom.

Spisi koji žele legitimirati kapitalizam, dakle koji žele dokazati da je praved­nost koja se postiže tržištem ista kao pravednost koju je moguće definirati i legitimirati diskursom, djeluju, naprotiv, vrlo plošno i beživotno. I odmah je jasno zašto. Ti spisi ispunjavaju jednu suvišnu, antikvarnu zadaću – oni žele legitimirati nešto što ne treba nikakvu legitimaciju, nešto što je u potpunosti suvereno. Dakako, diskurs preživljava i u postdiskurzivnom društvu razvijenog kapitalizma, ali samo kao roba među mnogim drugim robama – lišena svoje tradicionalne legitimirajuće funkcije. Nije slučajnost da jezik ponovno stječe svoju legitimirajuću funkciju tek tada kada se radi zločinima, tj. o radnjama van etablirane tržišne ekonomije. Pogotovu kada se gleda holivudske filmove u posljednje vrijeme – a holivudski filmovi su uvijek posebno primjereni za dijagnostičke svrhe – zamjećuje se da su najpromišljeniji i najrječitiji junaci u ovim filmovima mafijaši, lopovi i nadasve profesionalne ubojice. Od tih junaka očekuju i saznaju se najdublje istine o smislu života. Profesora filozofije, ako se on uopće i pojavljuje u takvim filmovima, u pravilu se predstavlja kao histerika ili alkoholičara koji nikada ne može izustiti ni napola dobro sročenu rečenicu. I zbilja: nakon što je profesor filozofije dobio svoju plaću, sve ono što je rekao ili što ima za reći postaje u potpunosti irelevantno – jer je uvijek već plaćeno. Profesionalni ubojica, naprotiv, nije plaćen za svoje iskaze, nego jedino za svoja djela. Zbog toga su njegovi uvidi zanimljivi publici. No to ostaje tako dokle god profesionalni ubojica ne bude uključen u legitimnu tržišnu ekonomiju – primjerice, kao specijalist za specijalna djelovanja. Tada profesionalni ubojica dobiva svoje financijsko opravdanje – i postaje šutljiv.

Međutim, u postdiskurzivnom društvu nije suvišan samo afirmativan, nego također i kritički diskurs. Budući da kapitalistička suverenost nema, odnosno ne treba religioznu ili ideološku legiti­maciju. suverenost se ne da poljuljati ni kritikom religije ili ideologije. Kritika religije imala je svoje opravdanje pod ancien regimeom. Kritika ideologije imala je svoje opravdanje pod totalitarnim režimima. U oba slučaja intelektualac može pretendirati da govori u ime općosti. A ta pretenzija proizlazi iz pretenzije koju iznosi sama vladajuća ideologija. Naime, ako neka religija ili ideologija pretendira da legitimira društvo u njegovoj cjelini, onda i kritička delegitimacija tog društva također ima opći značaj. Međutim, u uvjetima postdiskurzivnog društva prije se postavlja pitanje koliko in­telektualac godišnje zarađuje sa svojim kritičkim diskursima. Intelektualac, spisatelj, umjetnik danas se smatra malim poduzetnikom. Kritički diskurs, ako ga prakticira, poima se u skladu s tim kao dodatna reklama za njihove naklade. Više se ne postavlja pitanje o istinitosti diskursa – jedino pitanje koje se postavlja je pitanje o njegovom financiranju i profitu kojeg on donosi. Kada bi Zola danas objavio ‘Jaccuse”, odmah bi se postavilo pitanje kako će se to odraziti na nakladu njegove sljedeće knjige. Ako bi ta naklada ispala veća od naklade njegove prethodne knjige, onda bi Zola bio u pravu sa svojom kritikom. Ako bi naklada pala, onda se on preračunao, jer se njegova kritika pokazala nesposobnom da privuče većinu te, prema tome, irelevantnom. I to pokazuje: danas nije diskurs taj koji legitimira ili delegitimira kapitalizam, nego je kapitalizam taj koji legitimira ili delegitimira diskurs – uključujući i svaki kritički diskurs.

No, netko bi mi možda mogao uputiti prigovor da zauzimam elitističku poziciju i obraćam se samo obrazovanoj manjini, jer kada nepravdu u tretmanu kapitala i diskursa iznosim kao središnji problem kapitalizma, na prvi pogled taj se problem čini isuviše marginalnim u usporedbi s takvim ogrom­nim problemima kao što su globalno siromaštvo, glad u Trećem svijetu ili neokolonijalni ratovi – problemi koji izravno pogađaju milijune, ako ne i milijarde ljudi. Međutim, ja smatram da problem jezika, ipak, predstavlja središnji problem – i to iz jednog jednostavnog razloga. Žalbe i protesti protiv tih konkretnih i ogromnih nepravdi naposljetku se također formuliraju u jeziku. I ostaju neuslišani iz istog razloga zbog kojeg žalbe obrazovane man­jine ostaju neuslišane. Nejednaki tretman kapitala i diskursa pogađa, naime, sve, jer svi mi – više ili manje vješto – djelujemo u oba ta medija. Razlika između nekog filozofskog traktata i jednostavno formuliranog protesta nekoga tko gladuje je manja no što se to možda misli. U svakom slučaju ned­jelotvornost i jednog i drugog u uvjetima postdis- kurzivnog društva imaju zajednički uzrok.

Postoji pravednost tržišta – ta pravednost očituje se u mediju novca, kapitala. I svaki diskurs, uključujući i diskurs o pravednosti podliježe sudu tržišta. Dakle, u uvjetima kapitalizma kapital i diskurs tretiraju se nejednako. Pitanje o odnosu kapitalima i pravednosti stoga je prvenstveno pitanje o pravednosti samog tog nejednakog tretmana. Može li se zbilja kazati da je kapital bolji od jezika, od diskursa – i treba li ga stoga i bolje tretirati? Čini mi se da će većina danas kazati daje kapital doista bolji od jezika. Mnogi režimi koji su se pozivali na diskurs, na diskurzivnu istinu ostali su ljudima u neprijatnoj uspomeni. Stoga se svakoj pretenziji za istinitim diskursom danas pristupa s nepovjerenjem – i odbija ju se kao potencijalno totalitarnu. Emancipaciju od jezika, suverenost u šutnji mnogi još osjećaju kao blagoslov. Sokrat i Platon, koji su državu htjeli zasnovati na istinitom diskursu, danas ne bi imali šanse da ih većina prihvati. Međutim, bilo da se pravednost kapitala pret­postavlja pravednosti diskursa ili obratno – to se još uvijek zbiva unutar jezika te se tako promašuje razina stvarnog problema. Na pitanje o jednakom i nejednakom tretmanu diskursa i kapitala može odgovoriti samo ona sila koju bismo mogli nazvati silom faktičkoga. Danas nam se čini da je pobjeda kapitalizma konačna. Citira se iskaz Fredrica Jamesona da lakše možemo zamisliti propast svijeta no propast kapitalizma. Međutim, kao što je poznato, faktičke temelje i infrastrukture tržišne ekonomije lako je ugroziti.

Nedavni uspon militarizma i ponovo javljan­je imperijalnih vizija, što upravo sada možemo promatrati, vraćaju moć jezika. Jer vojni ciljevi i naredbe formuliraju se u istom jeziku kojim i mi govorimo – i time se ponovno daju kritizirati u jeziku. Nije slučajnost da se socijalističku, odnosno sovjetsku ekonomiju određivalo kao zapovjednu ekonomiju, dakle kao ekonomiju koja operira u mediju jezika, a ne u mediju novca. Militarizacija, dakle, znači novo pojezikovljenje – pa ako militarizacija ekonomije ikada postane stvarnošću, to će značiti podvrgavanje kapitala jeziku, diskursu. Tada će i diskurzivna kritika ponovno dobiti pravu priliku. Dakle, u ovome trenutku nismo u stanju kazati jesu li emancipacija od jezika u ime kapitala i nastanak postdiskurzivnog društva definitivni ili ne.

No, budući da za sada živimo u uvjetima nejednakog tretmana kapitala i diskursa, ima smisla pitati kako se ta fundamentalna nepravednost – ako ona to jest – odražava na našu situaciju kao onih koji govore, koji pišu i koji su umjetnici. Čini mi se da je Clement Greenberg svojedobno našao najbolju formulaciju za to. Prema njegovoj teoriji u uvjetima kapitalizma znanstvenik i tehničar sustavno su preopterećeni, a umjetnici ništa manje sustavno ne­dovoljno opterećeni. Ta nedovoljna opterećenost, koja uostalom nema veze s nedovoljnom financijskom potporom, u uvjetima kapitalizma nije slučajna, nije kontingentna, već esencijalna. U kapitalizmu od umjetnika, spisatelja ili intelektualaca iz strukturnih razloga traži se da rade manje dobro no što zapravo mogu. Od njih se traži da svjesno i konzekventno reduciraju svoje aktivnosti, svoj talent, svoj elan. A razlog tome je jasan: u općem nejednakom tretmanu kapitala i jezika od svakoga se traži da proizvodi što je moguće manje jezika – a kada ga već proizvodi, on mora biti niže kvalitete. Greenberg je definirao avangardu kao revolt modernih umjetnika protiv te sustavne nedovoljne opterećenosti u kojoj se očituje da ih se nejednako tretira – u usporedbi s ranijim epohama u kojima se od umjetnika tražilo više. Sukob između umjet­nika i društva, koji je konstitutivan za kapitalizam, javlja se prema tome kao reakcija umjetnika na njegovu nedovljnu opterećenost, koju on shvaća kao nejednak tretman te protiv koje ustaje. Sada ću pokušati pobliže analizirati mehanizme tog ne­jednakog tretmana (što Greenberg sam ne čini – on ostaje pri općem ustanovljanju te nepravednosti, a da ne pojašnjava kako ona funkcionira).

(…) preveo: Tomislav Medak, izvor: www.pastforward.org