(iz antologije “Revolucija nije partijska stvar ”, Filip Višnjić, Beograd, 1987)
Iz socijalističke kritike boljševičke teorije i prvih godina sovjetske vlasti u Rusiji izdvaja se jedna grupa autora i orijentacija koja sa različitim varijantama socijaldemokracije dijeli (1) kritiku diktature proletarijata u boljševičkoj varijanti i (2) pretenzije boljševika na univerzalno važenje njihovog modela socijalizma i socijalističke partije, S druge strane, ova heterogena grupa orijentacija ne dijeli sa socijaldemokratima (1) negativno mišljenje o mogućnosti realizacije socijalizma u Rusiji uslijed ekonomskog faktora i (2) odbacivanje mogućnosti realizacije komunizma u Zapadnoj i Srednjoj Evropi. Isto tako, između tih različitih varijanti komunističke kritike boljševizma i socijaldemokratske kritike postoje suštinske razlike u shvaćanju države, karakteru i sredstvima socijalističke transformacije postojećeg društva i ulozi samoupravljanja. U stvari, u pogledu shvaćanja uloge države i samoupravljanja ove varijante komunizma se podjednako razlikuju od socijaldemokracije kao i od većinske struje boljševizma. Međutim, uprkos svim razlikama unutar komunističkih kritika boljševizma koje će biti predstavljene u ovoj antologiji: lijevi i radikalni komunisti, kao i druge opozicione grupacije unutar novoformiranih komunističkih partija, predstavnici komunizma savjeta, anarhosindikalizma i anarhokomunizma — postoji za sve njih jedan zajednički nazivnik: vjera i zalaganje za komunizam uz istovremeno duboko razočaranje u praksu boljševizma.
Nesumnjiva je pripadnost ovih komunističkih orijentacija širokoj socijalističkoj i užoj komunističkoj porodici. S druge strane, ovo se također odnosi i na ruski boljševizam i komunističke partije Treće internacionale. Otuda postojanje, naročito kada su u pitanju pojedinci, mnogobrojnih varijanti prijelaza u sva tri pravca, i zato se ne može (osim na liniji sektaštva) povući odsječna granica između ova tri osnovna pristupa teoriji i praksi diktature u prvim godinama sovjetske vlasti. Socijaldemokracija, kritički komunizam i u manjoj mjeri boljševizam su heterogeni konglomerati, i samo izuzetno može se govoriti o tako jasnom tipskom razgraničenju kao što je ono između njemačkih socijaldemokrata (Kaucki), boljševika (Lenjin—Trocki—Staljin) i anarhokomunista (Kropotkin—Berkman). Ovo napominjem stoga što je Rosa Luxemburg, rodonačelnik komunističke kritike boljševika, i sama zastupala, nakon brošure Ruska revolucija, od studenog 1918. do siječnja 1919, neke od mjera koje je kritizirala kod Lenjina i Trockog, a opozicija unutar KPJ u unutrašnjoj politici 1920. bila bliža austromarksistima nego, na primjer anarhokomunistima ili pristalicama komunizma savjeta. S druge strane, lijevi komunisti, demokratski centralisti i radnička opozicija, dakle opoziciona strujanja unutar Ruske komunističke partije (boljševika), neosporno su istovremeno komunisti i kritičari boljševičke većine (Lenjina, Zinovjeva, Trockog i Staljina), ali ne i samog lenjinskog koncepta diktature proletarijata.
Rosa Luxemburg
Rodonačelnik komunističke kritike boljševizma je Rosa Luxemburg, autor nedovršene, u zatvoru pisane (u proljeće 1918) brošure Ruska revolucija(*l) (donosimo je u cjelini). Dva osnovna momenta socijalističke kritike boljševizma nalaze se u ovom posthumno izdatom djelu — ali u komunističkom kontekstu: ustaje se protiv supstituiranja samooslobođenja proletarijata djelatnošću partije i zahtjeva se novi, socijalistički oblik demokracije umjesto diktature partijske elite. Rosa Luxemburg kritizira boljševičku praksu i izvitopereni e vlasti savjeta (sovjeta) u postoktobarskoj Rusiji, ali odbacuje Kauckijevu proporuku o odricanju od radikalnog preobražaja Rusije, iako prihvaća njegov pristup stvarnosti diktature proletarijata u Sovjetskoj Rusiji kao diktaturi šačice ljudi, “tj. diktaturi po buržoaskom uzoru”. Rosa Luxemburg će postaviti još jedan, važan element ukupne komunističke kritike boljševizma: socijalistička demokracija realizira se u samom procesu ukidanja klasne vladavine i socijalističke izgradnje, dakle u takozvanom “prelaznom periodu”; sam taj period diktature proletarijata kvalitativno se razlikuje od prethodnog stanja i predstavlja društvo na istom stupnju kao i društvo radi čije realizacije izbija revolucija. “Socijalistička demokracija, međutim, ne počinje tek u Obećanoj zemlji, nakon što je baza socijalističke privrede već stvorena, kao božićni poklon za poslušni narod, koji je u međuvremenu podržavao šaku socijalističkih diktatora.”
Još prilikom diskusije o programu Ruske socijaldemokratske partije i načinu njenog organiziranja, Rosa Luxemburg je polemizirala s Lenjinom. Za Lenjina već tada, desetljeće i pol prije Revolucije, ulogu subjekta revolucije ima strogo centralizirana i hijerarhizirana kadrovska partija. Po Rosi Luxemburg, ta pozicija znači zapravo revolucionarni blankizam, kojem suprotstavlja spontani pokret naroda (pozivajući se i na spontanost iskazanu u revoluciji 1905), zajedno s demokratski shvaćenom radničkom organizacijom koja koordinara tu spontanu pobunu.(22) Problem subjekta revolucije boljševička praksa nakon dolaska na vlast reflektira kao problem subjekta vlasti, odnosno diktature proletarijata. Po boljševičkom shvaćanju diktatura proletarijata identična je s diktaturom njihovog partijskog vodstva. Rosa Luxemburg, u skladu s Marksovom tezom o univerzalnoj emancipaciji, zahtijeva diktaturu proletarijata kao djelo cijele klase, a ne jedne socijalističke partije, frakcije ili grupe profesionalnih revolucionara — radi pozitivnog proširenja demokracije i prevazilaženja ograničenosti političke, buržoaske demokracije. Otuda ona diktaturu poima kao “način primjene demokracije”, za razliku od boljševika koji su je shvatili kao ukidanje svake demokracije. Za Rozu Luksemburg, kao kritičara Lenjina i Trockog, diktatura proletarijata znači: “Energično, odlučno zahvaćanje odabrano stečenih prava i privrednog stanja građanskog društva, bez čega se socijalistički preobražaj ne da ostvariti. Ali, ta “diktatura” mora biti ne samo djelo klase već se ona mora nalaziti pod neposrednom kontrolom čitave javnosti i proizlaziti iz djelatnosti same mase.”(23)
Kao kritičar boljševizma, Rosa Luxemburg se zalaže za očuvanje klasičnih demokratskih ustanova: reprezentativnog parlamenta, slobode tiska, slobode javnog okupljanja i udruživanja, jednakog i općeg prava glasa.(24) Na taj način ona uspješno prevazilazi dilemu: diktatura (Trocki, Lenjin) ili demokracija (Kaucki), s pravom prigovarajući da obje pozicije predstavljaju samo dva načina strukturiranja društva iz perspektive građanskog načina mišljenja. Ukratko, za Rosu Luxemburg socijalistička demokracija znači proširivanje demokracije, a ne njeno sužavanje. (…)
Komunizam savjeta
Pristalice ovoga pravca bili su do 1919. naj- vatreniji podržavaoci ruskih boljševika. Još tokom te godine u njihovim brošurama nailazimo na eks- plicitne tvrdnje daje u Sovjetskoj Rusiji izgrađen komunizam na bazi samoupravljanja sovjeta strukturiranih odozdo prema gore, a time i društvo u kojem je već praktično ostvareno prevazilaženje države.(39) Prvi kritički tonovi čuju se povodom pretenzija boljševika da pretvore Treću internacionalu u univerzalni model svjetske revolucije, tj. u instrument njihove politike i prakse ruske revolucije.(40) Za pristalice komunizma savjeta bilo je neprihvatljivo da slijede zahtijevanu parlamentarnu taktiku od strane Kominterne — s motivacijom da ona znači povratak na oportunizam i birokratizam Druge internacionale i da se zahtjeva radi državnih interesa Sovjetske Rusije. Do raskida dolazi uslijed neprihvaćanja boljševičke ambicije da se svjetska revolucija i evropski radnički pokret podrede državnim interesima Sovjetske Rusije.(41)
Po mišljenju pristalica komunizma savjeta, organizacija kakva je politička partija strukturalno je predodređena za reproduciranje buržoaskog poretka. Mase dolaze u položaj objekta čije je samooslobođenje supstituirano borbom za vlast partijskog ili sindikalnog vodstva. To naglašava Herman Gorter u Otvorenom pismu drugu Lenjinu, brošuri koja je odgovor na Lenjinovu Dječju bolest “ljevičarenja” u komunizmu. Na tom mjestu Lenjin iznosi tezu o općoj obaveznosti ruskog modela revolucije i partije, uključujući subordinaciju, oligarhizaciju i suspstituiranje samooslobođenja klase djelatnošću partije kao avangarde. Po Lenjinu, smiješno je postaviti alternativu – ili diktatura partije ili diktatura klase, diktatura vođa ili diktatura masa – jer ’’svatko zna da se mase dijele na klase”, te daje moguć sukob mase sa uskim kategorijama koje zauzimaju specijalni položaj u društvu. “Klasama rukovode obično i u većini slučajeva, bar u modernim civiliziranim zemljama, političke partije; političkim partijama, po pravilu, upravljaju više ili manje stabilne grupe najautoritarnijih, najutjecajnijih, najiskusnijih lica koja se biraju na najodgovornije položaje, koja se zovu vođe.” Po Lenjinovim riječima, u Rusiji “diktaturu ostvaruje proletarijat organiziran u sovjete kojima rukovodi Komunistička partija boljševika”. Ovom partijom rukovodi uži kolegijum koji se dalje još više sužava. “Izlazi, prema tome, prava pravcata ‘oligarhija’! Nijedna državna ustanova u našoj republici ne riješava nijedno važno političko ili organizaciono pitanje bez direktive Čeka partije.”(42) Odgovor pristalica komunizma savjeta bio je da djelatnost vođa ne može zamijeniti samodjelatnost masa, kao što ni osvajanje političke moći od strane autoritarne i hijerarhizirane organizacije ne može nadomjestiti neposredno samoemancipatorsko konstituiranje novoga društva. Otuda u poretku direktne demokratizacije, za koji su se zalagali teoretičari ovoga pravca, nema mjesta za partiju i prinudnu centralizaciju.(43) Iz toga proizlazi njihov osnovni prigovor praksi diktature proletarijata u Rusiji: savjete kao oblik radničke demokracije eliminirala je autoritarna i hijerarhizirana politička partija i pretvorila ih je u običnu fasadu političke vlasti koja je ista kao u građansko-kapitalističkom društvu, odnosno ispod njegovog nivoa.(44)!
Praksu diktature proletarijata i stvarnost Sovjetske Rusije zastupnici ovoga pravca kritiziraju zbog toga što je to diktatura jedne manjine i zbog toga se temelji na vojnim sredstvima prisile.(45)
U Rusiji je uveden partijski monopol boljševika i time je, umjesto vlade sovjeta, uspostavljena vladavina birokracije.(46) To je posljedica partijskog karaktera revolucije— a socijalna revolucija ne može biti partijska stvar! (kako naglašava Ruhle u ovdje prevedenom članku: “Revolucija nije partijska stvar!”).
Karl Korsch
Kao i izvorne pristalice komunizma savjeta, i Karl Korsch prvobitno je bio nekritični pristalica Lenjina i boljševika. On je to bio još i onda kada su već bile objavljene sve prethodno interpretirane kritike. Još 1924. Korsch je pisao da “zvono svjetske revolucije odjekuje u Sovjetskoj Rusiji”.(47) Kritika počinje 1926, nakon njegovog isključenja iz KP Njemačke. Izbacuju ga, jer kao vođa radikalne frakcije nije bio voljan slijediti promjenu kursa Kominterne uslijed Staljinove politike “socijalizma u jednoj zemlji”. U tekstu “Put Kominterne” (donosimo ga u ovom izboru) suprotstavlja istinski revolucionaru politiku Lenjina oportunizmu Buharina i Staljina. Promjenu kursa SSSR-a uslijed napuštanja svjetskorevolucionarnih pretenzija, Korsch tada još uvijek tumači u duhu kominter- novske ljevice, ne dovodeći u pitanje same temelje boljševizma. Izvjesna evolucija vidljiva je u drugom tekstu: “Druga partija” (1927), a tek nakon toga slijedi temeljna kritika boljševizma. U osvrtu na kominternovsku kritiku njegovog filozofskog spisa Marksizam i filozofija, Korsch se implicitno suprotstavlja lenjinizmu i sasvim eksplicitno marksizmu-lenjinizmu, da bi članak zaključio odbacivanjem “navodne” diktature proletarijata koja se sada provodi u Rusiji kao diktatura nad proletarijatom od strane partijske vrhuške – za razliku od “istinske” revolucionarne diktature proleterske klase.(48) Do temeljne kritike boljševizma Korsch dolazi tek u članku “Prilog historiji marksističke ideologije u Rusiji” (1932).(49)
Anarhokomunizam
Uloga anarhista i anarhističkih ideja u revolucionarnim zbivanjima u Rusiji 1917. još uvijek je nedovoljno istražena, a kod nas gotovo sasvim nepoznata. Međutim, s obzirom na karakter ove antologije, prikazat će se samo kritička strana njihove doktrine u odnosu na praksu boljševika monopolske vladajuće partije postrevolucionarnog društva.
Kao i svi drugi socijalisti, i anarhisti kritiziraju monopolističke pretenzije boljševizma I praksu diktature proletarijata kao diktature jedne partije i njenog oligarhijskog rukovodstva. S drugim komunističkim kritičarima boljševizma anarhisti i revolucionarni sindikalisti dijele opće razočarenje u pretvaranje revolucije u novi sistem autoritarne vlasti i izostanak preokreta u načinu proizvodnje. S teoretičarima komunizma savjeta anarhisti i sindikalisti dijele kritiku supstituiranja samoemancipacije proletarijata partijskom diktaturom i obnavljanja strukture centralističke države. Specifično u anarhokomunističkoj kritici boljševizma je radikalno odbacivanje takozvanog “prelaznog perioda”i veoma naglašeno ukazivanje na dva konkretna postupka boljševika: likvidiranje pokreta Mahnoa u južnoj Ukrajini i pobune u Kronstadtu.(50)
Teorijski okvir anarhističke kritike teorije i prakse diktature proletarijata predstavlja Ba- kunjinova kritika Marksa. Pet desetljeća prije boljševičkog eksperimenta u Rusiji, Bakunjin je, pored ostalog, ukazao na činjenicu nemogućnosti diktature proletarijata kao diktature klase i da će ona biti diktatura partijske elite u ime radničke klase. Isto tako, Bakunjin je isticao da po logici stvari svaka diktatura teži ka tome da se ovjekovječi. Ukratko, po Bakunjinu, ona može biti samo novo ropstvo.(51) Sada, kada se pokazalo da je Bakunjin bio u pravu, anarhisti ovu kritiku postavljaju kao paradigmu kritike stvarnosti Sovjetske Rusije. Luigi Fabbri u knjizi Diktatura i revolucija (iz koje donosimo poglavlja direktno vezana za predmet ove antologije) oživljava Bakunjinovu argumentaciju o nespojivosti socijalne revolucije i diktature, komunizma i države. Kao i za komunističku opoziciju unutar Rusije, i za Fabbrija je neprihvatljivo Lenjinovo shvaćanje radnika kao pukog dodatka stroju. Fabbri i anarhisti u cjelini zahtijevaju, kao i revolucionarni(*2) sindikalist Angel Pestana (čiji izvještaj donosimo u antologiji), socijalizaciju sredstava za proizvodnju, umjesto njihovog podržavljenja (nacionalizacije), kao pretpostavke komunističkog preobražaja.
Fabbri je svjestan da proces rada nameće racionalizaciju i koordinaciju i u tom smislu centralizaciju proizvodnih sredstava. On to naziva nužnom centralizacijom, koja se zasniva na dobrovoljnom pristanku, i ta vrsta centralizacije je kvalitativno različita od bespogovornog podvrgavanja autoritetu, proizašlom iz političke vlasti. U tom smislu, u knjizi Bog i država, Bakunjin je govorio o razlici između racionalnog i prinudnog autoriteta. U cjelini gledano, u periodu 1919—1921. anarhistički autori ukazuju na pretvaranje spontane socijalističke revolucije čiju osnovu čine savjeti (sovjeti) u državni kapitalizam (52) ili državni socijalizam (53) okrivljujući diktaturu za taj osnovni promašaj boljševika (nezavisno od njihovih subjektivnih namera). Kako je kasnije napisao jedan ruski anarhist, staljinizam se samo nadovezao na Lenjinovu i Trockijevu praksu diktature. (54)
Posebno mjesto u okviru komunističke kritike boljševizma pripada radovima ruskih anarhista u periodu 1917- 1923. Kao i svi komunistički kritičari boljševizma u tom periodu, tako i ruski anarhokomunist Pjotr Kropotkin ustaje u obranu revolucije i protiv kontrarevolucije i intervencije. Isto tako, naglašava se identitet komunističkih ciljeva obiju doktrina: “Ova promjena koju žele provesti boljševici izražava temeljni princip socijalizma. Na žalost, njihova metoda čini taj cilj nedostižnim.(55) S tog stajališta Kropotkin kritizira praksu boljševičke vladavine u postokto- barskoj Rusiji u više članaka i u jednom pismu i razgovoru s Lenjinom. Kropotkin ukazuje na činjenicu da boljševička diktatura nema samo funkciju obrane od kontrarevolucije već da ideja o potpunoj kontroli društva posredstvom apsolutne samovladavine stranice i stroge centralizacije za njih predstavlja trajno društveno stanje i sredstvo za izgradnju komunističkog društva. Sa tih pozicija došlo se i do potpunog likvidiranja građanskih i političkih sloboda: i prava kao i do podržavljenja sovjeta.(56) Kao izlaz iz te temeljne krize revolucije, Kropotkin predlaže povratak na savjetski (sovjetski) period revolucije. U tim revolucionarnim organima sastavljenim od strane neposrednih proizvođača Kropotkin vidi institucionalnu operacionalizaciju samoupravljanja i garant budućnosti Sovjetske Rusije kao konfederacije komuna. Pored zamjene diktature boljševičke partije vlašću savjeta, Kropotkin zahtijeva još i potpunu decentralizaciju bivšeg Ruskog Carstva, uz puno poštovanje prava naroda na samoopredjeljenje.(57)
I drugi ruski anarhisti su do sloma pokreta Mahnoa i Kronstadtskog ustanka pisali u tom duhu. Tako Pjotr Aršinov, kao i Emma Goldman, koja je tada bila u Rusiji, kritiziraju boljševičku partijsku diktaturu, njen oligarhijski karakter, stavljajući težište na sovjetske samoupravne organe u procesu proizvodnje čijim posredstvom se konstituira i politička zajednica. Priznaju se realnosti konkretnih okolnosti, pa se u tom smislu dopušta “prelazna faza revolucije” — ali ne u smislu trajnog društvenog stanja kojim se komunizam odlaže za budućnost koja se ne nazire.(58) Međutim, nakon sloma Mahnoa i Kronstadtskog ustanka radikalizira se i anarhistička kritika boljševizma. U brošuri Kro- nsustanak (1922), Aleksandar Berkman poziva na treću revoluciju, na revoluciju protiv državnog socijalizma, a radi ostvarenja izvornog revolucionarnog principa “sva vlast savjetima.”(59) Kao i zastupnici komunizma sayeta, tako će i anarhisti i anarhosindikalisti krajem dvadesetih i u tridesetim .godinama ovoga stoljeća interpretirati stvarnost Sovjetske Rusije u okviru paradigme totalitarizma i nove vladajuće klase – partijske oligarhije.(60)
***
Ovaj prikaz širokog raspona socijalističkih i komunističkih kritika teorije i prakse diktature proletarijata u Rusiji pokazuje prvobitnu pozitivnu reakciju na evropskoj ljevici, koja je Oktobarsku revoluciju smatrala antikapitalističkom, antiimperijalističkom i demokratskom socijalističkom revolucijom. Praktične političke mjere vladajuće partijske elite pretvorile su tu prvobitnu podršku u jednodušnu kritiku. Ta kritika u svom pozitivnom aspektu (ono za što se kritičari zalažu) krajnje je heterogena, jer ima u podtekstu različite koncepcije novoga društva i puteva njegovog ostvarenja. Ipak, postoje dva zajednička suštinska elementa: (1) odbacivanje boljševičke pretenzije na bespogovorno podvrgavanje svjetskog radničkog pokreta pragmatskim ciljevima njihove unutrašnje i vanjske politike; (2) neprihvaćanje boljševičkog shvaćanja diktature proletarijata kao oligarhijske vladavine partijskog vodstva supstituiranjem samoemancipacije proletarijata.
Mi smo se opredijelili da našoj javnosti stavimo na uvid uži krug tih, prvim godinama sovjetske vlasti suvremenih kritika koje je uputila evropska ljevica: komunističke kritike boljševizma.
Ovi tekstovi na najbolji način negiraju boljševički mit o tome da su boljševici ekskluzivni nosioci komunističke teorije i pokreta. Naime, svi ti kritičari prvih godina sovjetske vlasti pristalice su komunizma, socijalne revolucije, samoemancipacije proletarijata i kvalitativno novog tipa demokracije, kojom individua i kao građanin i kao proizvođač participira u konstituciji zajednice i u procesu donošenja odluka. U tom pogledu postoje krupne razlike između pojedinih komunističkih kritičara boljševizma — ali svi oni su pristalice hegemonije proletarijata i novih demokratskih formi koje prevazilaze negativnosti i ograničenosti buržoaske, puko političke demokracije i pravne jednakosti kapitalističkog društva, uz zadržavanje svih do tada postignutih demokratskih tekovina na bazi pravne i političke jednakosti.
Postavlja se pitanje: što bi bilo da su uvaženi ključni elementi komunističke kritike boljševizma? U minimalnom obliku to znači: samostalnost svake partije da bira vlastiti put u socijalizam, a u pogledu uređenja Sovjetskog Saveza — sprečavanje razvijanja specifičnog oblika totalitarizma. Ako se u tom slučaju i ne bi bitno promijenila međuratna evropska istorija, misaoni eksperiment bi pokazao da bi situacija u vezi sa do sada neriješenim problemom — odnosom socijalizma i demokracije(*3) — izgledala sasvim drugačije u očima generacije rođene nakon Drugog svjetskog rata.
22. Rosa Luxemburg, “Organizaciona pitanja ruske socijaldemokracije ”,
u: Izabrani spisi, Ljubomir Tadić (ur.), Zagreb, 1974, str. 91; “Masovni štrajk, partija i-sindikati”, u: Isto, str 133—147.
23. R. Luxemburg, “Ruska revolucija”, u: Isto, str. 288— 294.
24. Isto. str. 297.
39. Herman Gorter, A Vi/agforradalom (Die Weltrevolution), Budapest, 1919, str. 76, 77; H. G., Der historische Materialism us, 2. izd., Berlin, 1921, str. 125; Anton Pannekoek, Bolschewismus und Demokratie, Wien, 1919, str. 5; A. P., “Weltrevolution undkommunistische Taktik”, u: Die Linke gegen Parteiherrschaft, Frits Kool (ur.), Dokummente der Weltrevolution, Frankfurt a/M,
1970, Band 3, str. 257. (Ovaj zbornik javljat će se pod skraćenicom LINKE).
40. A. Pannekoek, “Die Weltrevolution und kommunistische Taktik”, str. 411—413; Herman Gorter, Die Klassenkampf-Organisation des Proletariats, Berlin o.J. (1921), str. 3; “Offener Brief an den Genossen Lenin” (1920), u: LINKE, str. 421—423. (Ovu brošuru dajemo u cjelini).
41. Isto, str. 431, 432, 493—495; “Der Oportunismus in der Niederlandischen Kommunistischen Partei” (1921), u: LINKE, str. 262, 294.
42. V. I. Lenjin, “Dečja bolest ‘levičarstva’u komunizmu”, u: Izabrana dela, tom 13, str. 427, 428, 433, 434.
43. Karl Schroder, “Vom Werden der Neuen Gesellschaft”, u: LINKE, str. 340, 341; Otto Riihle, “Die Revolution ist keine Parteisache!” (1920), u: LINKE, str. 331; “Die Rate” (1921), u: LINKE. str. 534; A. Pannekoek, “Die Weltrevolution und kommunistische Taktik”, str. 374—378, 396; H. Gorter, “Die Oportunismus in der Hiederlandischen Kommunistischen Partei”, str. 298; “Offener Brief an den Genossen Lenin”, str. 431, 432, 478. O koncepciji savjeta u evropskoj socijalističkoj misli vidi: Slobodan Samardžić, ‘‘Nastajanje nove demokratije ”, Ideje, 1985, br. 3—4, str. 55—74., kao i Predrag Vranicki, Samoupravljanje kao permanentna revolucija, Cekade/ SNL, Zagreb, 1985.
44. H. Gorter, Die Moskau-Intemationale, Berlin o.J. ; “Offener Brief an den Genossen Lenin”, str. 430; Otto Riihle, “Die Rate”, str. 535; Henk Cane Meijer,
“Das Werden der neue Arbeiterbewegung”, u: Partei und Revolution, Berlin o.J., str. 19.
45. Ernst Daumig, “Der Rategedanke und seine Verwirklichung”, Revolution, 1919, br. 1, str. 94.
46. Otto Riihle, “Die Rate”, str. 535, 537.
47. Karl Korsch, “Der Marxismus der Ersten Internationale”, u: Politische Texte, Wienerneustadt o.J. (1976), str. 69.
48. Karl Korsch, “Sadašnje stanje problema ‘marksizma i filozofije’ u: Marksizam i filozofija, Beograd, 1970, str. 34.
49. Karl Korsch, Politische Texte,str. 255, 256.
50. Herman Gorter je, na primjer, o Kronstadtskom ustanku 1923. godine pisao kao o “seljačkom ustanku”. Navedeno prema: Die Linke gegen Parteiherrschaft, str. 527.
51. Michail Bakunin, Staatlichkeit und Anarchie, Frankfurt a/M, 1972, str. 615.
52. Errico Malatesta. His Life and Ideas, Vernon Richards (ur), London, 1965, str. 144, 145.
53. Rudolf Rocker, Zur Geschichte der parlamentarischen Tatigkeit in der modernen Arbeiterbewegung, Berlin, 1919, str. 23, 24.
54. Voline (V. M. Eichenbaum), The Unknown Revolution, New York, 1975, str. 247—258.
55. “Peter Kropotkin an Jacob Herzog ” (28. 4. 1919), u: Briefe nach Schweiz, Theodor Pinkus (ur), Zurich, 1972, str. 78.
56. Peter Kropotkin, ,,An die Arbeiter des Western”, u: Anarchism us, A. v. Borries und I. Brandies (ur), Frankfurt, 1970, str 163—167; “An die Arbeiter in der Tschechoslowakei”, u: Die Eroberung des Brotes und andere Schriften, Hans G. Helms (ur.), Miinchen, 1973, str. 293; David Shub, “Kropotkin and Lenin”, Russian Review, br. 3, oktobar 1953.
57. P. Kropotkin, “An die Arbeiter des Westens”, str.
167—169; Pogovor ruskom izdanju (1919) Riječi jednog pobunjenika, u: Kropotkin’s Revolutionary Pamphlets, Roger N. Baldwin (ur), New York, 1927, str. 76—78.
58. Pjotr Aršinov, “Konstruktivni problem i socijalne revolucije”, u: Samoupravljanje i radnički pokret, tom 1, M. Nikolić (ur.), Beograd, 1973, str. 484—487; Emma Goldman, “My further disillusionment in Russia ”, u: Anarchismus, op. cit., str. 224—231.
59. Alexander Berkman, Die Kronstadt Rebellion, Berlin, 1923, str. 31.
60. Anton Pannekoek. Worker’s Councils. Melbourne. 1946, str. 46, 85;
Thesen uber den Bolschewismus, Ratekorrespodenz, br 3, avgust 1934, Berlin (West) o.J str. 33, 40; Voline, The Unknown Revolution, str. 356—358.
(*l)Rosa Luxemburg, The Russian Revolution – WWW.marxists.org/archive/luxemburg/1918/russian- revolution – ovaj je esej vjerojatno najbolja kritika boljševika ikada napisana.
(*2)Angel Pestana zapravo je pripadao reformističkom krilu CNT (Confederacion Nacional de Trabajo, najveća i povijesno najznačajnija anarhosindikalistička organizacija na svijetu), te bi danas vjerojatno bio član CGT (reformistička organizacija nastala odcjepljenjem od CNT-a, više nalikuje klasičnom sindikatu) – np. M.J.
(*3)Direktno-demokratska Pariška komuna 1871, kao i dijelovi Španjolske uređeni na pr incipu anarhističkih kolektiva tijekom Španjolskog građanskog rata 19367, pružaju relativno uspješan, libertersko-komunistički, odgovor na to pitanje (np. M.J.).
DODATAK:
O Marxovom stavu po pitanju demokracije i socijalizma, Predrag Vranicki napisao je (da izdvojimo samo najznačajniji, gotovo uvijek prešućivani moment) u prvom tomu Historije marksizma (Cekade, Zagreb, 1987, 140.str.):
“U prvom nacrtu ovoga spisa (Građanski rat u Francuskoj, np. M.J.), pokazujući suštinu svih dosadašnjih formi države, Marx još decidiranije zaključuje daje »Komuna bila revolucija protiv same države, protiv tog natprirodnog izroda društva; ona je bila ponovno oživljavanje od strane naroda i vlastitog društvenog života naroda. Ona nije bila revolucija da bi državnu silu od strane jedne frakcije vladajuće klase prenijela na drugu, nego revolucija radi slamanja te ogavne mašine klasne vladavine.«(K. Marx, Erster Enhvurf zum ‘Burgerkrieg in Frankreich’, Werke, sv. 17, str. 541). (…) U drugom nacrtu za ‘Građanski rat u Francuskoj’ Marx je pisao: »Ali radnička klasa ne može jednostavno prisvojiti gotovu državnu mašineriju i nju staviti u pokret za svoje vlastite ciljeve. Političko oruđe njenog porobljavanja ne može služiti kao političko oruđe njenog oslobođenja.«(Zweiter Entwurf zum ‘Biirgerkrieg in Frankreich’, Ibid., str. 592).”
Očit je dijalektički razvoj Marxove misli: “…prava tajna Komune, kako je pisao Marx, bila je ta što je ona »po svojoj suštini bila vlada radničke klase, rezultat borbe proizvođačke klase protiv prisvajačke, konačno pronađeni politički oblik, pod kojim se moglo izvršiti ekonomsko oslobođenje rada…Čim bi u Parizu i u drugoste- penim centrima bilo uvedeno komunalno uređenje, stara centralizirana vlast bi morala i u pokrajinama ustupiti mjesto samoupravi proizvođača.«(K. Marx, Der Biirgerkrieg in Frankreich’, u: Predrag Vranicki, ibid., str. 140).
Priredio Mladen Jakopović