Nikola Mokrović
Film koji je rađen da bude jedan od holivudskih spektakala. Brdo računalne tehnike, raskošan scenarij, tako se to kaže. Naravno, ne mogu znati koje su prave intencije redatelja – usput- ne znam mu ni ime, kao ni imena glumaca, to uvijek zaboravim- iz prostog razloga jer mi to nije bitno- ali ta priča je zasigurno zaslužuje mnogo veću pozornost u smislu svoje političke relevantnosti nego što su ovdašnji recezenti vječno serući o usporenosti ili ubrzanosti radnje, o lošim i dobrim kadrovima, rekli svoje kvazi stručno mišljenje – kritiku, i na tome se zaustavili. Ja o tome estetskom dijelu imam samo reći da mi je dobar. Prizor New Yorka, čije su ulice pod 20 metara vode; među avenije je doplovio smrznuti brod, more se zamrzava i počinje padati snijeg film naprosto obiluje dobrim slikama, koje sad neću nabrajati, jer to sada nije bitno, a i nisam tome vičan.
Dakle, priča ide tako što jedan vrlo kvalitetan, i cijenjen (u tom imaginarnom svijetu sigurno postoji neka referenca gdje tako okarakteriziran, zasigurno je bio prvi ili drugi na svojoj generaciji, najbolji faksevi, kolege ga znaju kao marljivog… ukratko idealan lik koji zna što hoće, i unatoč nekim emocionalnim izgubljenostima, pronalazi pravi put – možda jedino činjenica da je u tom svijetu jako hladno nas priječi da mu vidimo mali, pozlaćeni križ- ali ipak nemojmo se zavaravati, jer kao što kaže Jodie Foster u Kontaktu, kao još jedna super znanstvenica sa misijom, ‘Nije li znanost dokazala da Bog ne postoji?’- na što joj je jedan kritičar tehničke racionalnosti koji na televiziji produhovljeno plače kako imamo sve, tehnologiju, udobnost, ali kuda nas to vodi, i koji između ostalog jako religiozan u ovom, modernom, New Age smislu, rekao jednu dosjetku : ‘Jer ti voliš svoga oca? – Da. – Dokaži!’) dakle, (ovo je bila dugačka digresija) znanstvenik ustvrdi da bi moglo doći do klimatske kataklizme, i na to upozorava predsjednike svjetskih zemalja na nekom sami tu, pa kaže: ‘Našaje klima vrlo krhka’, na što mu (mislim američki) predstavnik kaže, ‘pa i naša ekonomija je vrlo krhka’, odgovarajući na njegov zahtjev da se smanje ispušni plinovi i slične boleštine. I onda odjednom doista padne temperatura mora za 13 stupnjeva, sve počne stravično hladiti (fenomen koji je paradoksalno povezan sa takozvanim fenomenom staklenika), i počinje novo ledeno doba.
Naravno, taj otac ima obiteljski nesređenu situaciju (moment Malog Čovjeka) sa sinom, koji je otišao u New York na znanstveni skup mladih studenata, ali ne samo radi upijanja novih znanja, nego zato jer je u toj grupi i jedna djevojka koja mu se jako sviđa. I naravno da se na kraju ljube. Zato jer to jest holivudski film, sa ovakvim uvijek prisutnom emocionalnim momentom koji čini jedan dio katarze. Drugi se tiče onog političkog dijela. U tome i jest dio problema. Sa sam očekivao da će to biti film potpune katastrofe, da će se cijela zemlja ‘zalediti’ početkom novog ledenog doba- no zaledila se samo sjeverna polutka, što otvara nove situacije, o kojima ču više poslije. Naravno tu je i lik predsjednika, ili potpredsjednika, više se ne sjećam, koji misli da naš znanstvenik brije, ne želeći da prihvati ono očigledno.
Stvari stoje ovako. Koliko je pisalo po dnevnim novinama, ovaj je film nastao na temelju najcrnjih prognoza studija koje je američka vlada naručila od znanstvenika da ih provedu. No, sve što ima potencijal da tako zastraši ljude, može se dobro unovčiti. Odnosno, sve što ima potencijal da izaziva emocije kod ljudi, asimilirano je kapitalističku industriju. To je i ovdje slučaj. No, ako je američka vlada, upravni odbor najjače ekonomske sile svijeta (no, kada se radi o tako nečemu krucijalnom, kao zaštiti / uništavanju okoliša ni drugo mjesto nije nešto pohvalno), dobila takve porazne rezultate, zašto nije prevladao strah da će se ljudi kada vide te rezultate pobuniti, i shvatiti da ih vlastita država tjera u propast? Pa to bi značilo da su se stvari počele od jednom odvijati racionalno, pojavio se deux ex machina u lošoj situaciji došlo je do općeg prosvjetljenja …no takvim se stvarima može samo zabavljati mašta. Što je sada sa političkim realizmom?
Politički realizam bio bih ih sakriti od očiju javnosti, jer to je pragmatičnije i jednostavnije nego razmišljati o stvarnom razvoju održivog razvoja. Aritmetika politike ovdje ne vrijedi, odnosno vrijedi koliko je određuju ekonomski interesi i lažni, licemjerni moral. Kako ide ‘Paretov savjet Hegelu’, zašto uništiti emocije kada se mogu jako dobro iskoristiti? Ako još uzmemo kao samorazumljivu pretpostavku da ljudi ne znaju baš sve o tome što brbljaju znanstvenici (i tako i tako su potpisali brak sa državom, i uživaju radeći eksperimente nad nama), jedini način na koji se to može do njih probiti jest jedan filmski spektakl. I tu se stvari okreću naopačke, jer taj bitan moment stavljen u kontekst spektakla postaje potpuno sterilan. I ne samo to, rezultati tih studija što su ih proveli znanstvenici, očito nisu nikoga uzbudili, što ukazuje na to koliko god znanost ima povlašten status u društvu, toliko je prilično od njega odmaknuto – pa se i ta konstatacija o moći znanstvenih argumenata može uzeti sa rezervom -ili koliko ona doista postoji, toliko je i (čista) fikcija. Dakle, ako nema potrebe da makar i u svrhu nekakvog opravdanja postoji potreba za demantiranjem – sramota je postala javna, no to ju ne čini ništa sramotnijom – onda postaje suvišno govoriti o bilo kakvoj legitimaciji. Ne postoji njezin manjak, nego je zasićenje toliko, da se naprosto čini je da ovaj opći nered sasvim logičan.
Naravno, emocije bujaju, želimo da se ovi ljudi spase, (i naravno da sin i djevojka završe zajedno- jednostavno- tako je suđeno) ali ona metapriča- zbog čega se sve to za pravo dešava – ostaje daleko od promišljanja. Ono što se dešava na filmu (a ima i potencijala sa se desi nama, ustvari već nam se dešava!) je nešto nama izvanjsko, to nema veze sa našim svijetom. U krajnjem slučaju, jedan izdanak cjelokupne industrije, specijaliziran za davanje ugodnih boja i tonova našem simularkumu, ovaj put govori: ‘ej gledatelju, ubijamo te, razaramo tvoj okoliš, to ti govorimo prilično jasno, a ti uživaš u slikama i još nam za to plaćaš.’ Tako je jasno da nitko ne razumije. I još se nasmiješ, ili pustiš suzu, ako su boje malo tužnije. U svakom slučaju, katarza. U ovom slučaju nad vlastitim životom i njegovom propašću.
Odvratno. Pošto se ipak radi o filmu, mogu slobodno reći da sam htio da svi umru. Možda bi to ljude boje udarilo. Ali , naravno ništa od toga.
Ne samo, da je stvar spašena, nego na kraju i taj američki predsjednik (ili potpredsjednik, ili zamjenik predsjednika ) kaže nešto tipa ‘…vidite. Pogriješili smo. Mislili smo da možemo iskorištavati zemljine resurse bez posljedica. Evo sada smo opet na početku, mi nova ljudska vrata, živjet ćemo u harmoniji. Biti će teško, ali uspjet ćemo. Uopće ne sumnjam da bi Popper bio oduševljen, jer bi njegova misao bila: čovječanstvo napreduje pomoću metoda pokušaja i pogrešaka. Pogriješili smo, nešto naučili i idemo dalje. A Engels bi možda bio zbunjeniji. Ono o praktički neograničenim mogućnostima eksploatacije i razvoja proizvodnih snaga, sada se smrznulo. No, ta situacija dovoljno govori o iracionalnosti današnje situacije – zar se treba nešto takvo desiti da se ljudi promjene? Ne samo da ne postoji stav kako mislimo da treba biti (najracionalnija opcija), nego čak ne postoji ni stav kako ne smije biti. A upravo tako jest. Što može jedino dovesti do zaključka da ovaj održivi politički razvoj nema veze sa stvarnim. Treba biti toga svjestan.
Za koga je taj film napravljen? Da li je možda Bush, globalna personifikacija zla, gledao taj film? Jer mu se zaustavila knedla u grlu kada je onaj trenutni fiktivni Otac govorio kako smo nekoć bili blesavi?
Druga je zanimljiva situacija to što su odjedanput promijenjeni globalni geopolitički uvjeti. Amerikanci sada bježe masovno i ilegalno preko granice sa Meksikom u toplije krajeve, upravo suprotno od vremena kada su Meksikanci bježali u SAD. Kako je taj problem ilegalnih imigranata (sintagma koji se koristi u Europi) riješen? Jednostavno – američka vlada je otpisala dugove Meksiku, pa su sve granice otvorene. Ne samo da je američka vlada privremeno u izbjeglištvu, nego je cijela nacija postala ‘narod bez zemlje, zemlja bez naroda’. Možemo pretpostaviti nastanak američkog cionističkog pokreta svoje vrste: led se neće otopiti u dogledno vrijeme, pa će se na području srednje/južne Amerike, razviti borba za teritorij – Amerikanci će zasigurno polagati pravo na nj- jednako kao što sada polažu pravo da budu svjetski policajci. Ili jednako kao sto su polagali pravo na ničiju/svačiju (“indijansku”) zemlju i radili etničko čišćenje, kako Indijanaca, tako i prirode koja je tim istim Indijancima omogućavala održivi život u skladu s prirodom. Ili da se to desilo tjedan dana prije ovih famoznih izbora, te da su održani naknadno u izbjeglištvu, da li bi pobijedio Kerry? To je zanimljivo pitanje. Neki bi zlobnik mogao konstatirati da će Amerikanci loše provesti u Južnoj Americi pošto sada su sada tamo lijevo-populističke stranke na vlasti. No, kako bi tek moglo biti komplicirano, gledamo li karti malo više desno, prema Europi i Aziji?
Opet, da se radi se samo o filmu za zabavu (uostalom, opći pojam filma danas gotovo da samo uključuje -zabavu), ne bi bilo problema. I sredstva javnog priopćavanja non-stop govore o katastrofama diljem svijeta- a najmanje što ljudima pada na pamet da globalna klima povezuje neku tamo Kinu i neko naše mjesto na Balkanu: njihovi problemi su i naši problemi! Možda oni ovdje još nisu toliko vidljivi, no kada će biti vidljivi bit će prekasno. Naravno, mora se dopustiti mogućnost da su promjene koje se dešavaju prirodna evolucija same prirode- u tom slučaju ne treba se zabrinjavati. Ali mislim da se još najmanje radi o tome, a kamoli da se moguća prirodna evolucija u ovoj situaciji uzima kao opravdanje.
Film, umjetnost općenito danas je trajno odvojena od politike. Sa jedne strane umjetnost se poima kao nešto uzvišeno, elitno, a politika je, najsramnija stvar na svijetu. Sa druge strane, umjetnost je vječno rastrgana u nepremostivom dualitetu utilitarističke i larpurlartističke koncepcije, a politika između apologetske funkcije opravdanja postojećeg i moguće transcendencije čiji je potencijal još uvijek zarobljen u glavama i knjigama, među filozofima, i salonskim revolucionarima. Rj ešenj e nij e zasigurno u odvajanju politike i umjetnosti, nego nadilaženju te razdvojenosti, usporedno sa nadilaženjem cjelokupnog društvenog sistema koji ih odvaja. Kao što kaže Marcuse u Sovjetskom marksizmu, umjetnost je zadnje utočište nekomformizma. Na svoj izopačeni način, to vrijedi i danas, pitanje jest da li želimo se vječno skrivati po svojim pećinama i u njima tražiti katarzu, ili probati izaći na svjetlost dana.