MARKSIZAM JE IMAO SVOJU PRILIKU

Vlado T., radnik i student govori o uvjetima na svom radnom mjestu te o društvenoj zbilji

“Ja nisam čuo marksističku alternativu u kontekstu našeg vremena. Ja sam za nju čuo u kontekstu početka dvadesetog stoljeća, ali ne i dvadesetprvog. “

Razgovarao Marin Bakić

Krv, blato, glad i čemer, stvarnost je s kojom Čovjek od pamtivijeka mora živjeti. Moderni Čovjek ima priliku prekinuti taj krvavi kontinuitet. Evolucija, znanost i razvoj proizvodnih snaga, koji se uz njih vežu, Čovjeka stavljaju u tu poziciju da jednom zauvijek stavi ad acta historijski kanibalizam koji, po svemu sudeći, svoj zenit dostiže upravo u današnje doba. Niti jedan sistem nije bio toliko pun kontradikcija kao što je ovaj. Napisano je toliko knjiga, toliko članaka i toliko je toga izrečeno pro et contra kapitalizma, a nitko nikad nije pitao same radnike što oni o svemu tome misle (ili se varam). Vođen tom smjernicom odlučio sam napraviti intervju, ne sa pjevačima ili estradnim “veličinama” čime bi onda stvarao od njih određene elite, kako to rade neki lažni zaštitnici prava i dostojanstva najamnog radnika, već sa pripadnikom one društvene grupacije koja je najmasovnija, a u isto vrijeme i najneeksponiranija. Vlado T. je jedan od takvih. Intervju smo vodili u dnevnoj sobi njegova unajmljenog stana na, kako on kaže, “savičkoj rivijeri”. Dim, kava, naiva (Ivan Lacković Croata), pogled na minaret jedine džamije u zemlji i diktafon na stolu.

Možeš li se predstaviti širem čitateljstvu?

Ja sam Vlado T, imam 23 godine, dolazim s otoka Murtera, iz Tisnog, a u Zagrebu izvanredno studiram politologiju. Također radim u jednoj eminentnoj hrvatskoj vinarskoj tvrtki. Potječem iz radničke obitelji – otac mi je dugi niz godina radio u kamenolomu, majka mi je domaćica dok mi je brat zaposlen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru kao profesor povijesti. Imam i dvije zaposlene i situirane sestre.

Studiraš i radiš – kako uspijevaš uskladiti te dvije obaveze?

Pa mislim da ih ne uspijevam uskladiti. Mislim da ih usklađujem jako loše. Doživio sam naprosto razočaranje na to fakultetu koji nije ispunio neka moja očekivanja. No to ipak ne mogu podastrijeti kao neko opravdanje. Mislim da su tu dva faktora koja su ugrozila moju akademskpNmdu&rmsfe’Tić jenost i strah od obaveza.

Jesi li ranije osjećao taj strah od obaveza?

Ne, iz prostog razloga što nisam nikada niti imao nekih obaveza. Ovo je za mene neko novo iskustvo u kojemu i nisam reagirao baš najbolje. Naravno da uz taj posao napredak na faksu još više stagnira. Teško mi je uskladiti te dvije obaveze.

Što misliš, gdje su korijeni tvog straha od obaveza?

Pa korijeni su u jednoj lošoj socijalizaciji. Jednostavno kroz cijeli svoj dosadašnji život ja nisam bio u mogućnosti steći radne navike. U djetinjstvu nisam imao te faktore socijalizacije koji bi mi tu služili kao neki stimulans za rad, a počevši od svoje obitelji u kojoj sam bio najmlađe dijete i nekakav mezimac kojeg nitko nije obično shvaćao. Imao sam sve moguće protekcije, a da ne govorim o obrazovanju, odnosno o kvaliteti školstva za vrijeme rata, tj. poraća. Tada nije bilo nikakvih ideala i uzora kojima si mogao težiti i meni je jednostavno u jednoj takvoj atmosferi stvarni problem motivacija i stjecanje tih radnih navika.

Koju si školu završio?

Završio sam srednju ugostiteljsku, a poslije sam, u želji da upišem faks, završio četvrtu godinu za hotelijerskog tehničara tu u Zagrebu.

Koliko već boraviš u Zagrebu?

Boravim ovdje već nekih pet godina. Dolazio sam i ranije u Zagreb, uglavnom preko ferija, tako da već gotovo cijeli život živim u ovom gradu. Malo Murter, malo Zagreb i tako već cijeli život.

Zagreb ti se znači uvukao pod kožu?

Pa naravno. Ne bih mogao bez Zagreba isto kao što ne bih mogao niti bez Murtera. Zagreb je sastavni dio mene isto kao i moj rodni otok. Uvijek sam bio podvojen između ta dva lokaliteta.

Jesi li se ikada u Zagrebu osjećao kao gastarbajter?

Pa Zagreb je oduvijek bio jedna otvorena sredina. Mislim da nema previše ljudi koji bi ga mogli smatrati svojim domom. Nemam stvarno problema sa tim i u Zagrebu se osjećam stvarno ugodno. Mislim da u meni ima puno više Zagreba nego u mnogih drugih koji su u ovaj grad došli tek nedavno, a nikada nisu pokušali upoznati Zagreb niti se prilagoditi nekom urbanom načinu života, odnosno jednom zagrebačkom štihu. Dakle, ja se u Zagrebu osjećam dobro, a u isto se vrijeme ponosim i svojim dalmatinskim podrijetlom.

Kada si zadnji put bio na Murteru?

Bio sam prije nešto više od godine dana. Splet okolnosti je bio takav da sam, eto, više od godinu dana u kontinuitetu ovdje u Zagrebu. Murter mi jako nedostaje.

Vratimo se na tvoj posao. Možeš li nam reći, ako pitanje nije predrsko, koja su tvoja mjesečna primanja?

Nekih 2500 kuna. Pomažu mi financijski i sestre, iako nekako sada uspijevam spojiti kraj s krajem i bez njihovih intervencija.

Tih 2500 kuna je taman za stanarinu?

Da. Stanarinu, režije i neke najosnovnije egzistencijalne uvjete.

Možeš li nas pobliže upoznati sa svojim radnim mjestom? Koja je točno tvoja uloga u toj firmi?

Potpisao sam ugovor kao vozač, no po potrebi radim i u skladištu te na ostalim poslovima. Službeno radno vrijeme mije od 07 do 15 sati.

Uzevši u obzir sve faktore koji se vežu za tvoj posao, smatraš li da je on za tebe kao takav denuncirajući?

Mislim da nije. Smatram da bi u mojoj situaciji poražavajuće bilo da ovisim o obitelji. Ovaj posao za mene nije denuncirajući, sasvim suprotno – ovo je iskustvo iz kojega crpim dosta toga. Nekako sam se približio samom sebi – spoznao sam se, spoznao sam ono o čemu sam prije mogao tek teorijski promišljati. Sada na svojoj koži mogu osjetiti taj životni put. Mnogu se usporediti sa mnogim drugim ljudima koji se bave sličnim zanimanjem. Ovaj je posao, u biti, jedno iskustvo i jedno istraživanje koje smatram izuzetno korisnim. Kad se na radnom mjestu osjećam fizički najumomiji i psihički najiscrpljeniji uvijek postoji ta neka misao vodilja koja me podiže. Taj posao ima jednu osnovnu, odnosno financijsku pozadinu i tu istraživačku dimenziju.

On ne iziskuje pretjeran intelekt i sigurno je da mnogi taj posao ne bi shvatili svojim konačnim dometom, pa se niti ja ne razlikujem od njih po tom pitanju. Ne vidim sebe kao čovjeka koji će u nekom skladištu dočekati svoju mirovinu. Na kraju krajeva i taj posao shvaćam kao samo jednu dionicu svog životnog i stvaralačkog puta. Ne, nije mi žao što radim taj posao.

Ti radiš jedan posao koji smatraš privremenim i to iz potrebe gole egzistencije. Znači, ti si prisiljen raditi nešto što te ipak ne ispunjava. Svaki se dan dižeš u cik zore, tijekom tog istog dana stvaraš produkte, a po mnogima nisi za to prikladno materijalno honoriran. Nije li taj posao u suštini uzaludan? Osjećaš li se ikada kao moderni Sizif?

Ja jesam moderni Sizif, kao i svatko tko radi za jednu plaću koja je dostatne samo za čisto preživljavanje. Ali, taj je osjećaj životan. To je osjećaj vlastite krvi, vlastite kože. To je posao koji se može opipati i to je ono što istom daje jednu dodatnu dimenziju. Naravno daje to jedno iskustvo koje ne želim vječito proživljavati. Imao sam iskustvo Sizifa i drago mi je što sada iz vlastite perspektive, odnosno prakse mogu o tome nešto kazati. Štoviše, to neće biti samo teorijsko nagađanje i pseudointelektualno naglabanje, već uistinu jedno životno iskustvo koje imam urezano na sebi.

Možemo li govoriti samo o iskustvu? Nije li to više način života? Svaki se dan boriti za život na radnom mjestu je nešto što nas prati kroz gotovo cijeli naš biološki vijek. Forma je sekundarna.

Naravno da je današnji tempo života takav da je Čovjek naprosto prisiljen raditi da egzistira. Njegovo se cijelo postojanje svodi na puku egzistenciju. Tu postoje tek rijetki momenti koje Čovjeka mogu podsjetiti na ono što on u biti jest (ako uopće možemo govoriti o onome što Čovjek jest). Jednostavno se ne slažem s tim daje Čovjek samo kotačić u mehanizmu profita čije je postojanje determinirano pukom egzistencijom. To je jedna zastrašujuća misao.

Ne govore li sve činjenice danas tomu u prilog?

To je jedna iskrivljena slika. Mislim da sve pokazuje upravo na to daje čovjekov život u biti rad za egzistenciju, dakle, sve upućuje na to daje Čovjek u biti Sizif. U velikoj mjeri je to fakat.

Ti si radnik i student, pa je stoga tvoj a perspektiva vrlo unikatna; kako ti gledaš na inerciju tih dviju društvenih skupina? Vlast se prije nekoliko decenija užasavala radničkih i studentskih pokreta. Danas su ti pokreti iščezli – zašto?

Prije je taj progres imao otpor i taj je otpor oštrio njegovu oštricu do te mjere dok ona nije svojom oštrinom probila tu opnu iza koje stoje progres i razvitak. Danas imamo jednu lažnu slobodu koja ne pruža otpor i koja otupljuje tu istu oštricu. Naravno da svi pokušaji stvaranja nekog pokreta u startu bivaju ismijani i prikazani kao neke sulude akcije koje jednostavno nemaju niti smisla niti svrhu. Time su ti pokušaji unaprijed osuđeni da padnu na razinu donkihotovskih. Problem je u tome što ta “sloboda”, ta iskrivljena slika, upravo daje mogućnost novom svjetskom poretku koji se bazira, kao i uvijek do sada, na eksploataciji, da promovira samog sebe i da svaku organiziranu akciju otpora u startu dezavuira. Mislim da je ipak glavni problem u nedostatku otpora koji bi tu akciju učinio smislenom.

Iz kojeg smjera dolazi ta reakcija?

Pa nisam pretjerani optimist. Mislim da je jedino rješenje u samom vremenu koje bi trebalo dovesti do neodrživom stanju…

Da preformuliram pitanje, tko koči današnje studente i radnike i kojim mjerama da oni opet postanu pokretačka snaga društva?

Mislim da ne postoji alternativa za ovakvo postojanje. Mislim da su argumenti vlastodržaca jasni: živimo u jednoj džungli u kojoj će opstati samo najjači. To je njihov argument. Bilo je revolucija – one nisu bile uspješne, pokazale su se nedorečenima i pitanje je imamo li pravo na drugu šansu. Tako da nisam pretjerani optimist jer mislim da alternativa nije izrečena, ona nije konkretna niti suvisla.

Neki ipak vide alternativu u marksizmu.

Marksizam je imao svoju priliku. Jednostavno se kod mnogih stvorila skepsa u pogledu te teorije. Ja nisam čuo marksističku alternativu u kontekstu našeg vremena. Ja sam za nju čuo u kontekstu početka dvadesetog stoljeća, ali ne i dvadesetprvog. Na početku ovog stoljeća ona ostaje nedovoljno izražena. Volio bih čuti neke eminentne marksiste što mi mogu ponuditi da bi ja žudio ponudi u tom okviru.

Marksisti bi ovaj tvoj stav nazvali otuđenjem.

Slažem se, ali ako neću raditi ja, raditi će neki Kinez za nadnicu jednog dolara. Mislim da iz političko – ideološkog aspekta marksizam zvuči opravdan isto kao što je zvučao opravdan i prije sto godina, ali tada je postojao jedan konkretni moment. U svakom slučaju smatram daje ovo stanje, ne samo u pogledu radničkih prava, već i pogledu Čovjeka u cjelini kao bića svijesti, kao bića koji nije samo homo faber, već je i Čovjek Duhovnosti, Čovjek Ljepote i Čovjek Slobode, neodrživo. Taj se isti Čovjek u isto vrijeme sustavno uništava, sustavno ubija i sustavno pretvara u monstruma. U tom se pogledu nadam revoluciji, da Čovjek osjeti potrebu da izađe iz tih zabluda te da se okrene težnjama slobodi, da mu ta ista sloboda bude potrebna za samoizražavanje te da iskusi sve svoje potencijale i afinitete, ne samo one čisto fundamentalne i egzistencijalne.

Uočavaš li ti jednu, po meni, jezivu činjenicu: Čovjek je sve zasićeniji informacijama, što samo po sebi ne treba biti ni loše ako su te informacije autentične, a to su u većini slučajeva informacije o sve brojnijim ljudskim stradanjima. Međutim, to zasićenje informacija rezultira indiferentnošću sve većeg broja ljudi. Primimo informaciju, registriramo ju te u roku od jedne sekunde prebacimo program. Nije li to jezivo? Po nekim filozofima svjedočimo Trećem svjetskom ratu (po nekima čak i Četvrtom – ako uzmemo Hladni rat kao svjetski), a mi smo sve više prožeti rezignacijom. Slažeš li se s tom mojoj konstatacijom?

Mislim da to nije u potpunosti točno. Većina je po pitanju Iraka reagirala: svjedočili smo velikom broju antiratnih demonstracija i nije u potpunosti točno daje izostala jedna reakcija te da se samo prebacilo program. Ja nisam prebacio program, vjerujem da nisi ni ti. Desetak tisuća drugih nije prebacilo program. Međutim, na kraju se sve svelo na to kao da jesmo prebacili program, kao da je ta naša akcija jednostavno bila anulirana. Prema tomu, bez obzira prebacio ti program ili ne – trud je uzaludan. U tome je problem: pozitivna humanistička skupina ljudi jednostavno nije bila dovoljno snažna.

Je li razlog tomu u svojevrsnoj numerologiji, brojčanoj nemoći humanista?

Mislim da je ipak riječ o numerologiji novca. Što se tiče brojčane nemoći humanista – mislim da je puno više ljudi bilo antiratno raspoloženo, odnosno da u tome nije problem. Sigurno je da se ništa nije moglo napraviti jer je u pitanju američki interes i američki način života koji se svodi na potrebi za jeftinom energijom. To je jedini razlog napada na Irak. Tu je čak i većina ljudi, kao što smo ti i ja, minimalizirana.

Dobro, ali uzmimo npr. našu generaciju. Dok na jednom kanalu traje Dnevnik, koji može koliko – toliko objektivno prenijeti informaciju iz društva, a koja uglavnom vodi na promišljanje, naša generacija neki sasvim drugi put – put letargije, umjesto da djeluje svjesno kako se to od mladih ljudi i s pravom očekuje. Znači, dok traje Dnevnik oni gledaju neke zaglupljujuće reality showove tipa “Big Brother” te samim time izbjegavaju (svjesno ili nesvjesno) svoju društvenu obavezu forsiranja promjena, koja dolazi iz njihove potencijalne snage. Slažeš li se?

Tako je. Mislim da je to jedan krucijalni problem te da je to jedno od glavnih oružja svjetskog kapitalizma koji upravo plasira upravo takve otupljujuće emisije koje upravo služe otupljivanju Čovjeka od stvarnosti, a da se ona u isto vrijeme prepusti njima, odnosno toj vladajućoj kliki. Sigurno da me to puno žalosti. Uostalom to je jedan prastari princip koji su koristili svi robovlasnici: robovi su dobili neku malu satisfakciju na kraju radnog tjedna, da bi onda ti isti robovi živjeli u nekakvoj suludoj iluziji da je njihov život smislen. Danas robovlasničko društvo djeluje na tom istom principu otuđivanja radnika, da svi živimo naše male, pojedinačne živote i da imamo onda te stupidne emisije koje nam ispunjavaju neke naše najprizemnije apetite. “Big Brother” ispunjava naš najprizemniji ljudski osjećaj vojerizma, a sve ima smisla kada se vratimo s posla, gledamo tu emisiju i ispunjavamo se zadovoljstvom. Tada možemo lako ignorirati i Irak i Darfur te tisuću drugih nepravdi koje ne trebaju biti geografski udaljene od nas, već nam se događaju tu ispred kuće. Buržoazija je izgradila taj jedan sistem: daje nam mrvice, a mi smo tim mrvicama zadovoljni; ništa se ne može promijeniti i svaka je promjena unaprijed osuđena na propast – mi smo svi don Quijoti i desperadosi, a to je planirano i ciljano od strane robovlasnika koji nas drži u okovima. Robovlasnik će nama davati kruha i igara, a mi ćemo i dalje prebacivati taj program.

Koji ti je filozof najbliži?

To je dosta teško pitanje. U ovom mije momentu egzistencijalizam kao jedan filozofski pravac najinteresantniji. Iako nisam u dovoljnoj mjeri teoretski upoznat s njim, za to upoće nemam neku potrebu jer smatram da se s tom mišlju vrijedi upoznati na svoj način, jedan praktičan i životan način. Blizak mi je još i Kant upravo zbog ujedinjene Europe i te ideje, no na kraju će se to ipak, vjerujem, okarakterizirati kao jedan kantijanski pokušaj. Svaki filozof na kojega se namjerim pobuđuje u meni svojevrstan interes.

Friedrich Nietzsche?

Nietzsche je vitez. Europejac. Uistinu velikan. Uvijek se uzbudim čitajući Nietzschea i zaplovl- javanjem u njegove misli koje su uistinu oluja ljudskog duha. Nietzsche je za mene krasan doživljaj i čitajući njegovo djelo “Tako je govorio Zaratustra” osjećao sam se kao da plovim divljim morem. Zao mi je što je njegova filozofija za vrijeme Trećeg Reicha u tolikoj mjeri banalizarana, falsificirana i zloupotrebljavana. On nikad nije spominjao nadrasli, već je slavio Nadčovjeka kao disidenta, kao nekoga koji izabire svoj put prema istini i slobodi i koji nije unaprijed determiniran sumnjivim normama trulog morala. Nietzsche je filozofijska cjelina.

Kako ti gledaš na, mislim da neću pretjerati kada kažem, kapitulaciju bontona u našem društvu?

Ogorčen sam zbog toga. Mislim da, ako pogledamo neki povijesni presjek, ovo nije nešto bez presedana. Kroz povijest smo također imali napredne civilizacije koje bi dostigle svoj zenit manifestiran u dekadenciji, a zatim bi uslijedio krah. Meni se čini da upravo sada živimo u tom vremenu dekadencije i naravno da me ono što slijedi nakon toga ne ostavlja ravnodušnim. Kao pripadnik jednog starog europskog naroda i društva koje je uvijek ravnopravno participiralo u europskim dosezima, smatram ovo izuzetno degradirajućim stanjem. Žao mi je što se na to ne obraća dovoljna pozornost i što se to pitanje konstantno trivijalizira. Mislim da bi uistinu trebalo napraviti neke korake ka promjeni.

Opet ćemo se složiti da te ljude netko konstantno banalizira i svodi na antropoide. To je ipak u nečijem interesu.

Ma jasno.

Radiš li vikendom?

Da. Sada su u redu degustacije vina koje se održavaju po većim šoping centrima, ali, eto, nedjelja mi je slobodna. Uostalom, vidjet ćemo u obrascu plaće koliko će to imati efekta.

Sutra je radni dan (razgovor se vodio jednu nedjelju, op. a.). Kada se dižeš?

U šest. Do sedam sam na radnom mjestu.

Do kada ti traje ugovor?

Ugovor mi traje do kraja prosinca. Iako me svi nagovaraju da ga produžim, ne bih to volio. Smatram da postoji čitav niz drugih poslova koje bi mogao raditi. Ovaj posao nije toliko loš, ali osjećam potrebu za golom promjenom.

Jedno si vrijeme radio i u Njemačkoj.

Tako je. Poslije vojske sam otišao raditi u Njemačku, što je također bilo jedno veliko iskustvo za mene koje pamtim, sada s ove distance, uglavnom po dobru. Nije to bila moja odluka da odem u Njemačku, već je to bila odluka moje obitelji. Tamo sam trebao započeti karijeru u ugostiteljstvu, međutim ta je zamisao ubrzo pala u vodu jer je za mene bilo naprosto nemoguće provoditi odluku koju ja nisam, u toj dobi od nekih dvadesetak godina, donio. Ja sam nakon tog, za mene važnog iskustva, čvrsto odlučio vratiti se u Hrvatsku i ovdje zarađivati svoj kruh.

Misao za kraj…

Uvijek imam rezervnu misao koju sada osjećam najstvarnije, a to je ŽIVOT – BORBA. Dok sam bio mlađi, to je bila dječja poštapalica koja mi danas i nije toliko smiješna. Tu izjavu danas stavljam ujedan sasvim ozbiljniji kontekst egzistencije. Poslije te poštapalice s vremenom je došla jedna druga konstatacija: prokletstvo. OK, ne bih svoj život nazvao prokletstvom, iako ima momenata kada mi i ta procjena pada na pamet. Sizif je bio prokletnika, a ako se malo vratimo i na Bibliju, odnosno Knjigu Postanka, opet možemo uočiti to famozno prokletstvo: “U znoju lica svoga jest ćeš svoj kruh.” S druge strane, što je to prema prokletstvu koje je Bog dao ženi.

Druže Vlado, hvala ti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.