“Teorija je, moj prijatelju, siva, a zeleno je vječno drvo života.” – J. W.Goethe
Kritika druga Jerkića svakako je dobrodošli prilog mladome životu ll.teze, u skladu s njezinim otvoreno polemičkim karakterom. Teze i antiteze između druga Pere i mene već se poprilično dugo nadopunjuju, ali, bojim se, više u heraklitovskom nego hegelijanskom smislu. Oni koji nas obojicu poznaju sigurno neće očekivati značajniju promjenu dinamike niti sada.
I pored rečenoga, osjećam potrebu da ispravim propust (dubioznost) mojega teksta koji je izazvao toliko “bure”, i još jednom naglasim kako ne pripadam tolstojevcima ili gandhijevcima, ne vjerujem (unatoč optužbama druga Pere) u neposredno jedinstvo cilja i sredstava, niti u mogućnost (čak i kada bih to zaista želio) efektnog propisivanja ili proskribiran) a oblika borbe koja, u krajnjoj instanci, pripada eksploatiranim klasama, a ne šačici agitatora i “profesionalnih revolucionara” (što, naravno, ne znači da nemamo pravo propagirati naša shvaćanja). Zahvaljujući djelomično romantiziranju gerilskog ratovanja i “borbe na barikadama” (a drugu Peri usprkos korisno je ponoviti da je još Engels potkraj 19.stoljeća smatrao taj vid borbe sasvim ad acta), a djelomično mojoj drskosti, smatram daje nepotrebno spriječen i odgođen konstruktivnoj i dijalog. Već i sam moj odabir naslova dosta je odmogao -pomalo nes(p)retan termin “nenasilni otpor” (a iz teksta je očitije da se prvenstveno radi o neoružanom otporu, koji ne bježi od govora sile), i tvrdoglava provokacija s terminom “alterglobalistički” (razumljiva je alergijska reakcija srpskih drugova s obzirom na “revizionističku” grupu “Drugačiji svijet je moguć”), kojim sam se zapravo dijelom baš ogradio od naivnih “antiglobalista” i njihovih anti- internacionalističkih autarkijskih motiva (“malo je lijepo”, kao stoje tvrdio E.F. Schumacher).
Također mislim da nije sporno kako ne pripadam onom krugu “revolucionarnih biciklista” (“Do svjetske revolucije u osamdeset dana”) i buržoasko-pacifističkih (i “pacifističkih”) brbljavaca koji denunciraju militantno radničko djelovanje. Revolucija se ne stvara konsenzusom, već je “dijalog” suprotstavljenih moći. Revolucija će, nimalo ne sumnjam, uključivati ljudske žrtve, moguće i na visokoj razini (kapitalizam nije vječan, i revolucija će biti, nadajmo se samo i radimo da budu snažnije od barbarizma).
S druge strane, da razbijem intelektualnu letargiju nekih drugova, podsjetio bih na misao vrlo informiranog Napoleona:
‘’Sto više proučavam svijet, sve sam uvjereniji u nesposobnost grube sile da stvori išta trajno.”
(…)
U svome pristupu, s određenim se pravom može tvrditi, drug Jerkić zauzima dijalektičniji stav od moga (dijelom etičkog, jer i etika je praksa) “ili- ili”, koji ipak treba shvatiti uvjetno. Upravo ovdje, međutim, on upada u pogubnu kontradikciju. Ako je dijalektika, između ostalog, epistemološka disciplina, onda drug Jerkić uopće nije dijalektičar (u revolucionarno-marksističkom smislu)! Čak i ako zanemarimo njegov hermetički (i poprilično konfuzni) stil, njegova “metafizika revolucije” nalikuje u jednu ruku praksisovskoj školi historijskog materijalizma, istaknutoj po preziru prema samoj materijalnoj stvarnosti (tako je i za druga Peru “metafizika” stvarnost, a stvarnost “metafizika”). Njegovo pravocrtno, determinističko shvaćanje na principijelnoj razini odbacuje moje promišljanje stvarne prakse-jer “ispravan, ostvariv cilj, čije je ostvarenje objektivna neophodnost, a zahtjev kojeg se pojavljuje kao potreba, sam po sebi osigurat će beskonačno mnogo sredstava za svoje ostvarenje”. Ali svatko sa elementarnim poznavanjem silogističke logike (I Gajo Petrović bio je logičar!) shvaća da “beskonačnost” korisnih metoda ne isključuje postojanje štetnih metoda i da se stoga ne možemo otarasiti individualne odgovornosti (Krležine “Amsterdamske varijacije” tu su sugestivno štivo).
U tom smislu vjerujem daje moj tekst, koji se dotiče nekih od osnovnih oblika neoružane borbe, zapravo puno dublje (ma koliko plitko) zašao u jedan od centralnih problema revolucije – pitanje moći – nego što može bilo koje ahistorijsko, “hegelijansko”, od materijalne stvarnosti “oslobođeno” filozofiranje. U imaginariju druga Jerkića, “Revolucija” pomalo nalikuje na neko mitsko biće nezavisno od čovječanstva (kao u nekoj vrsti “pred-Feuerbachovske” zamjene subjekta i predikata). Veličanstvena baklja “Njemačke ideologije” tu je pretvorena u šibicu. U kritici druga Pere očit je utjecaj slavnih Marxovih i Engelsovih riječi iz toga djela:
“Komunizam za nas nije stanje koje treba da bude uspostavljeno, ideal, prema kome stvarnost treba da upravlja. Mi nazivamo komunizam stvarni pokret koji ukida sadašnje stanje ”(K.Marx & F.Engels, Njemačka ideologija, Rani radovi, Zagreb, 1967, str. 381.).
U svojoj polemici protiv raznovrsnih idealista (protiv mladohegelijanske koncepcije “samosvijesti”, protiv Feuerbacha, protiv Stirnera, protiv “istinskih socijalista” i drugih socijal- utopista) naglasak je, naravno, bio na materijalnoj podlozi povijesne promjene, ali se upravo u tom spisu krije dijalektika puno izraženija od kasnije Marxove i Engelsove, donekle vulgarne, (ako to nije bogohulno reći) mehaničke koncepcije o svemoćnoj materijalnoj “bazi” i nemoćnoj (idejnoj…) “nadgradnji”. Ova simplificistička “teorija odraza”, nažalost, prožimlje čitavu kritiku druga Jerkića. Ali “Njemačka ideologija”, zanemarimo li polemički naglasak, krije dublju dijalektiku, shvaćanje cjeline odnosa koja je potencijal (u materijalnoj realnosti integrirane) slobode:
“Ljudi su proizvođači svojih predodžbi, ideja itd., ali stvarni, djelatni ljudi, kakvi su uvjetovani određenim razvitkom proizvodnih snaga i njima odgovarajućeg odnosa do njegovih najudaljenijih formacija. Svijest nikada ne može biti nešto drugo do svjesno bivstvo, a bivstvo ljudi je njihov stvarni životni proces. Ako se u svakoj ideologiji ljudi i njihovi odnosi pojavljuju naglavačke kao u cameri obscuri, onda ovaj fenomen proizlazi isto tako iz historijskog procesa njihovog života, kao što obrnutost predmeta na mrežnici oka proizlazi iz njihova neposredno fizičkog procesa života. (…) okolnosti isto tako čine ljude koliko i ljudi okolnosti. ” (K.Marx i F. Engels, ibid., str. 370-385)
U ovom bazičnom razjašnjenju historijskog materijalizma i obostranosti odnosa između slobode i nužnosti nalazi se zaključak da se mi ne možemo pasivno pouzdati u milost Historije, nego moramo biti aktivni tragači onog “dijalektičkog ključa Revolucije”. Ponovno se vraćamo na revolucionarnu praksu, i u tom općem pristupu nalazi se najhitniji sukob između druga Jerkića i mene. Ukoliko ja pretjerujem u naglašavanju momenta slobode, a on u naglašavanju nužnosti, to se neslaganje još dublje reflektira na naš odnos prema teoriji i praksi, pri čemu smatram da sam čvršće prihvatio postulat u skladu s kojim je ovaj časopis i prozvan 11.tezom.
Sama činjenica da živimo u nerevolucionarnom periodu, i da tzv. “idealni balans u konkretnoj situaciji” (o kojem drug Jerkić priča) možemo testirati jedino na već minulim revolucijama, nikako ne znači (kao što bi se puristički dalo zaključiti) da si možemo dopustiti ignoriranje praktičnih pitanja revolucionarne borbe (iako je u našem trenutku, bez da isključuje raspravu o ostalim pitanjima, prioritet ipak neposredna agitacija i izgradnja jezgara potencijalnih revolucionarnih organizacija).
U maniri primjerenijoj intelektualnom aristokratu, drug Pero odbacuje raspravu o konkretnim problemima kao “utilitarno- pozitivističku”, zaboravljajući da su upravo njemu bliskiji boljševici, poput Antonov-Ovsejenka (glavnog arhitekta boljševičkog vojnog ustanka, jednog od vođa lijeve opozicije i kasnije sovjetskog generalnog konzula u Barceloni tijekom Španjolskog građanskog rata – www.spartacus.schoolnet.co.uk/RUSantonov.htm) ili Trockog, koji je, među ostalim, bio plodni vojni pisac i značajan strateg (vođa Crvene armije), duboko uranjali u “prizemnu” problematiku transformacije društva. Lenjin je npr. po tom pitanju ilustrativan: “Oni na kojima leži zastrašujuća zadaća podizanja čovječanstva iznad kapitalističke faze moraju biti spremni da iskušavaju metodu za metodom dok konačno ne pronađu onu koja najviše odgovara cilju. ”
Živimo u doba tragične podjele između humanističke i tehničke inteligencije, s potencijalno još katastofalnijim posljedicama. “Svjetlost je zakopana lancima i bukom u bestidnom izazovu nauke bez korijena ” (F.G. Lorca, Zora u New Yorku), i dok je najveći sponzor znanstvenih istraživanja na svijetu američka vojska, a Orwellovska tehnologija represije tek ulazi u svoje zlatno doba. dok tajne službe i strateške agencije imperijalista i onih koji bi to željeli postati šire svoju mrežu utjecaja i koordinacije, specijalne vojno-policijske jedinice naručuju novo anti-demonstracijsko oružje (poput naprava za elektrošokove, za induciranje epileptičkih napadaja, kemijskog oružja, plastičnih metaka, mreža za hvatanje ljudi premazanih kemikalijama, radiofrekventnog oružja koje povećava temperaturu itd.), privatne vojne kompanije (po prvi put u novijoj povijesti) služe kao izrazito snažni i ekspanzivni, neideološki, plaćenički potporanj regularnoj vojsci u Iraku, brojne države pripremaju ili unapređuju svoj nuklearni, kemijski i biološki arsenal, Europska Unija razvija pandan NATO-u i gradi infrastrukturu u skladu s novim militarističkim ustavom, a američki program “Future Combat Systems” već posjeduje prve primjerke robota-vojnika (vidi npr. vvvvvv.sundavherald.com/36926 i “Get ready for cyberwar’’, The Guardian, January 23, 2003) i novu, puno praktičniju generaciju atomskog oružja npr., humanistička ljevica za to vrijeme održava “radionice”, pjeva na koncertima, djetinjasto buba napamet “činjenice” iz 1917.. piše filozofske traktate, pjesme i kritike kritika.
Kada mi predbacuje a priorni stav “tko teži demokraciji, nek bježi od vojske”, drug Pero zanemaruje činjenicu da sam ja jedan od rijetkih pojedinaca (čak i u aktivističkim krugovima) koji su uznemireni činjenicom da je liberalno-pacifistički idiotizam mnoge odveo u pravcu podržavanja jedne od najvećih strukturalnih podlosti posljednjih desetljeća – riječ je o profesionalizaciji vojske i ukidanju općeg vojnog roka u razvijenim zemljama (buržoaski pacifisti ne shvaćaju da najveći neprijatelj naroda nije potencijalni strani okupator, nego domaća vojska, sile “zakona i reda”). Opći vojni rok je značio manju šansu za pobjedu tiranije i eskalaciju vojnih sukoba (odličan je i ne tako davni primjer poraz staljinističkog puča 1991. u SSSR-u, kada su, bez ispaljenog metka, ročnici uskratili lojalnost pučistima, i sprijateljili se s demonstrantima). Današnji žustri pobornici nasilne revolucije pod svaku cijenu uglavnom imaju manje znanja o relevantnim pitanjima od prosječnog čitatelja “Hrvatskog vojnika”. Jesam li ja jedini koji u tome vidi neozbiljnost? Uopće, maštati o “revolucionarnim milicijama” ili gerilcima, i vidjeti revolucionarno oružano nasilje kao bilo što osim sporednog elementa revolucionarne strategije, danas je prvorazredna djetinjarija. Oni koji truju vlastiti i tuđe umove epovima iz vremena kada su dvokrilci bili “čudo najsuvremenije tehnologije” (a i poklonici Španjolskog građanskog rata su im bliski) nemaju više što ponuditi progresivnim snagama u doba kada je, primjerice, pred vratima oružje koje će američkoj vojnoj pješadiji omogućiti borbu s distance, pet kilometara udaljenu od “prve crte bojišnice”(globalizacija po klasičnoj Giddensovoj definiciji “transcendiranja” vremena i prostora). Uvijek im, pogotovo u slučaju strane intervencije, preostaju i manje sofisticirane metode poput bombardiranja (potencijalno mnogo strašnijeg čak i od bombardiranja Barcelone 1937., ili Londona, Dresdena, Hamburga, Kassela, Tokya itd. u 2. svjetskom ratu).
Nihilističko crnilo ne stvaraju toliko oni koji realno promatraju situaciju i vide u kojem smjeru se svijet kreće, koliko je tome zaslužna konzervativna “revolucionarna” ikonografija (ne mislim pritom samo na naše prostore) koja odbacuje zdravije i realističnije alternative (vidi npr. www.aeinstein. org i www.uow.edu.au/arts/sts/bmartin/pubs). U tom je smislu posebno vrijedno proučavanja koji su faktori doprinijeli “baršunastim revolucijama” i urušavanju Sovjetskog Imperija i njegovih militarističkih satelita kao kule od karata, praktički bez ispaljenog metka (uz izuzetak Rumunjske), ali isto tako i koji su bili uzroci Tiananmena i poraza kineskog pokreta npr.. Jedno se čini jasnim – bilo koga tko bi danas pozivao na izravni vojni sukob “prsa u prsa” i zanemarivao alternativne pristupe – mase bi najvjerojatno instinktivno otpisale kao budalu (što, u krajnjoj liniji, i je).
Na optužbe o prihvaćanju “vanpovijesnih dogmi poput ‘demokracije’ i ‘slobode’”, u svoju obranu mogu samo odgovoriti kako ne pripadam onoj groucho-marksističkoj školi: “Ovo su moji principi, a ako vam se ne sviđaju, mogu vam ponuditi druge.” Čak i pored činjenice da se ne namjeravam dobrovoljno svesti samo na “pijuna historije”, zar po mišljenju druga Jerkića istinska demokracija i sloboda nisu epohalna tendencija onog “stvarnog pokreta” koji treba “ukinuti postojeće stanje”?
Što se tiče prigovora o nejasnoći, u mome rječniku “demolcracija” dosljedno uvijek znači samo onaj samoupravni sistem (’’direktna/participativna/ radikalna demokracija”), “način proizvodnje života” koji bi trebao stvoriti svjesnog čovjeka – “kovača vlastite sudbine” (“self-made man”), u kojemu je nestala ili je bar u progresivnom procesu nestajanja podvojenost između individualnih i općih interesa. Riječima Rose Luxemburg: “Nema socijalizma bez demokracije, nema demokracije bez socijalizma
Govoreći o anarhosindikalizmu, ja nigdje nisam stavio znak jednakosti između njega i neoružane borbe (baš suprotno, spomenuo sam Sorelovu koncepciju “revolucionarnog nasilja”). Istodobno, nije na odmet spomenuti da se koncepcija “nenasilne revolucije” prvi put pojavila (i svjesno i nesvjesno) među anarhosindilcalistima, pogotovo u smislu generalnog štrajka, tvorničkih okupacija i radničkih savjeta (ali i raznovrsnih oblika diverzija i sabotaža ukoliko one pošteđuju ljude) npr… Kao što je to dobro definirao Gilles Dauve: “Revolucija nema Bastillu, policijsku stanicu ili guvernerovu palaču da “osvoji”; njen zadatak je da učini bezazlenim ili uništi sve ono iz čega ta mjesta crpe svoju snagu. ”
Možda se i najzanimljiviji dio izlaganja druga Jerkića krije u prilično originalnom shvaćanju uloge države u revoluciji:
“Revolucionarnu prisilu svakako je moguće izvršiti bez nasilja, no istovremeno je jasno kako takva ‘prisila bez krvi’ može proći jedino pod uvjetom da većinu ‘nasilnih sredstava’ monopoliziraju revolucionarne snage. I upravo je to jedan pragmatičan razlog zbog kojeg revolucija državu ne može ni ignorirati, ni ići u rat protiv nje, već je mora zauzeti kako bi je mogla onemogućiti. No tu se ipak ne radi o pukom pragmatizmu već o potvrđenju revolucije. Revolucija mora monopolizirati državnu silu ne zbog toga da bije upotrijebila, već zbog toga daje drugi ne bi mogli upotrijebiti. Revolucija državu dakle zauzima da bi je hendikepirala; ona želi što više oružja da bi ga što manje upotrebljavala.”
Ovdje je već vidljiva evolucija u odnosu na klasičnu lenjinističko-trockističku viziju “revolucionarnog” terora. Naravno, izneseno je shvaćanje vrlo teško spojivo s autorovim proklamiranim marksizmom (Istina, još je Marx, reagirajući na izjave njemačkih državotvornih socijalista, ali i uzimajući u obzir vlastite misaone “fluktuacije”, za sebe izjavio da nije marksist).
Država nije i ne može biti neutralna struktura, neutralno “oruđe” u odnosu na klasno društvo, već je neodvojiva od njega. Zato je lenjinističko-trockistička dogma o “radničkoj državi” contradictio in adjecto, a ideja o puko državnoj “diktaturi proletarijata” (čitaj: diktaturi u ime proletarijata) izvrnuta, DIY dijalektika. Ni najtoplije želje i najpozitivnije namjere benevolentnih diktatora ne mogu zamijeniti samoemancipaciju masa. Komunizam prije svega priprema nova materijalna stvarnost najširih masa, a ne težnje Platonovih filozofa (to su tradicionalne boljševičke i naše sadašnje antinomye, na bazi “Njemačke ideologije”).
“Jedini put do preporoda jest škola samog javnog života, naj ne ograničenja i najšira demokracija, javno mnijenje. (…) Dakako, diktatura! Ali ta se diktatura sastoji u načinu primjene demokracije, ne u njezinom ukidanju, u energičnom, odlučnom zahvaćanju dobrano stečenih prava i privrednog stanja građanskog društva, bez čega se socijalistički preobražaj ne da ostvariti. Ali ta diktatura mora biti djelo klase, a ne vodeće male manjine u ime klase, tj. ona mora na svakom koraku proizlaziti iz aktivnog sudjelovanja masa, nalaziti se pod njihovim neposrednim utjecajem, biti podložna kontroli čitave javnosti, proizlaziti iz sve veće političke školovanosti narodnih masa. ” (Rosa Luxemburg, Ruska revolucija, u Revolucija nije partijska stvar, Filip Višnjić, Beograd, 1987., str. 41-43.). “Emancipacija radničke klase mora biti djelo same klase”, kao sto je to dobro sumirao Marx glavom i bradom (i Flora Tristan prije njega).
I pored svega rečenog, djelomično se ipak slažem (!) s drugom Perom, utoliko što, za razliku od mnogih (uključujući dijelom i anarhosindikaliste), priznajem da se država ne može jednostavno ignorirati. To je naglasio i glavni teoretičar i ideolog britanske Socialist Workers’ Party, lenjinist Alex Callinicos u najnovijem broju časopisa Capital & Class (i prije u Socialist Reviewu) u kritici autonomističkog klauna Johna Hollowaya, koji se proslavio knjigom “Changing The World Without Taking Power ’’(gdje u biti tvrdi kako je dovoljno samo “okrenuti leđa državi”). U živahnoj debati tijekom prošlogodišnjeg Evropskog Socijalnog Foruma u Londonu sami je Callinicos, istina pomalo neiskreno, ovo pitanje liberterski razriješio: “We have to smash the state!”
Poput plemenitog Boromira u “Gospodarima prstenova”, drug Pero ne može se pomiriti s inherentnom naravi države, pa je želi “čuvati kod sebe”, iako su i mnogi asketi prije njega potpali pod iskušenje (“Moć korumpira, a apsolutna moć korumpira apsolutno”).. .Da je više nitko ne bi mogao upotrijebiti, Državu treba vratiti u Mordor, otkuda je i došla.
Ja ovdje ne zazivam nikakvu anarhističku instant-utopiju, nego uređenu, historijskom zadatku doraslu istinsku Republiku (res publica), a to je već jedan kvalitativno drugačiji (autoregulativni) društveni oblik. Međutim, zajedno s drugom Perom dijelim mišljenje da je potrebna neka vrsta “zauzimanja vlasti”, da bi se ta vlast odmah zatim progresivno transformirala, a s centralnih organa prenijele brojne revolucionarne dužnosti, koje su im ionako preteške. Kontrarevolucija se može pobijediti samo s masama na našoj plitici vage.
Kao nesektarijanski liberterski komunist (na odličnim web stranicama lijevo-komunističke baltimorske publikacije “Collective Action Notes” – ww.geocities.com/CapitolHill/Lobbv/2379 – iznijeta je točna opaska da su stare ideološke forme i denominacije, poput povijesne podjele između marksizma i anarhizma, uvelike prevaziđene samim razvojem kapitalizma) tu bih se ipak prisjetio onog originalnog američkog (izrazito demokratskog) marksista Daniela de Leona, jednog od osnivača Industrijskih radnika svijeta (www.iwvv.org‘). koji je pokušao sintetizirati discipliniranu partijsko- političku i direktno-demokratsku sindikalističku strategiju. Posebno je zanimljiva poznata debata između njega i slavnog irskog socijalista Jamesa Connollya- dok je de Leon u biti tvrdio da je uloga Industrijske Unije (objedinjujućeg revolucionarnog sindikata tipa CNT-a npr.) da podržava Partiju, Connolly je tvrdio da je uloga Partije da podrži Industrijsku Uniju. Bilo kako bilo (a skloniji sam drugoj verziji), ne isključujem mogućnost da će biti potrebno, u sklopu jednog širokog, pluralnog (Ali i principijelnog!) socijalnog pokreta odigrati i na kartu izbora radi olakšanog uspostavljanja legitimacije i zauzdavanja vojnih snaga, koje su (svakako u razvijenim zemljama) tradicionalno konzervativne, ali ih ne bismo (govorim o običnim vojnicima) trebali automatski zamišljati kao neprijatelje. Stav “tko teži demokraciji neka bježi od vojske” tu mi se čini sulud; uspostavljanje veza, pa i agitacija među vojnicima (sve teža zbog profesionalizacije vojske), a gdje je moguće i među oficirima, od vitalne je važnosti. Jedan od ključnih aspekata svake revolucije razbijanje je koherentnosti vojnih snaga i fraternizacija s najvećim mogućim dijelom vojnika (za tu i druge povezane teme vidi, pored Interneta, klasičnu, iako uvelike zastarjelu studiju Katherine Chorley, Armies and the Art of Revolution, Faber and Faber, London, 1943.). Naravno, uz prihvaćanje vojnih elemenata povezane su i brojne opasnosti poput gubitka nezavisnosti samog pokreta i potpadanja pod utjecaj, ucjenu i/ili autoritet vojnih snaga (poznati je primjer militarizacija “sovjetskog” društva, o čemu je rano pisala Alexandra Kollontay u svome pamfletu “Radnička opozicija u Rusiji” npr.), stvaranja neprincipijelnih kompromisa, infiltracije, eskalacije sukoba (izvanredno opasno u doba suvremenog ratovanja) s obzirom na njihovu sklonost nasilnom pristupu i moguću reakciju antagoniziranih (uplašenih…) kontrarevolucionarnih elemenata itd.
Mehanicistički stav da će kontrarevolucionari popustiti kada mi “pokažemo da smo se spremni braniti”, kojeg se Jerkić drži, zanemaruje snagu iracionalnog u politici (i društvenom životu općenito). Možda je, unatoč popularnoj slici, revolucionarno djelovanje više nalik hodanju po špagi nego punom naletu teške konjice (ili bombardera B-52 danas). Referiram se na poznati esej militantne pacifistice Barbare Deming, On Revolution and Equilibrium, u kojem poziva na drugačije čitanje slavnog antiimperijalističkog “manifesta” Frantza Fannona “Prezreni na svijetu”. Jerkićev stav da “će svaki protivnik uvijek više manje dobrovoljno priznati poraz ukoliko mu se to priznanje pokaže kao nešto racionalno”, osim što potvrđuje njegov prezir prema psihologiji (koji je i sam priznao), nalikuje temeljnoj premisi buržoaskog pacifizma. Za budućnost je dobro uvijek imati na umu da se progresivne snage mogu zapetljati u opasnu igru u kojoj samo jedna strana drži gotovo sve kocke u ruci (i dobro je dok ih drži, jer su, na kraju krajeva, termonuklearne). Ne treba potcjenjivati niti nihilizam gubitnika, kao što su nam raznovrsni kamikaze već obilato potvrdili (i svakodnevno potvrđuju u Iraku).
Jedno od bitnih pitanja u koje ovdje ne mogu i ne želim ulaziti (jer bi to bez duboke i konkretne analize bila negacija dijalektičko-materijalističkog pristupa iza kojeg navodno stojimo) problem je Hitlerovog dolaska na vlast i socijaldemokratske, boljševičke i anarhosindikalističke interpretacije. (Jerkićeva karakterizacija Ijevičarskog partijskog legalizma kao “izrazito pacifističkog”, međutim, vulgarno je relativiziranje i generaliziranje toga pojma, što je očito i bez duboke analize. Iz te perspektive bi se svaki primjer klasne kolaboracije i klasne vladavine mogao proglasiti “pacifističkim”. Ništa nije dalje od istine. Radi se razlici između pozitivnog i negativnog mira.) Za ovo pitanje vidi briljantan tekst Gillesa Dauvea – “When Insurrections Die” (www.geocities. com/CapitolIIill/Lobbv/3909/whenidie/index.html), koji, kombinirajući deduktivni i induktivni pristup, sjajno analizira uspjeh Hitlera u Njemačkoj i Mussolinija u Italiji, te neuspjeh revolucionarnih snaga u istim tim zemljama, kao i u Španjolskom građanskom ratu.
Predrasuda druga Jerkića kada kaže da “revolucionarno djelovanje nikada ne može biti neispravno, a još manje neučinkovito i to upravo zbog toga što oblik kakav ono poprima uvijek proizlazi iz njegove revolucionarne suštine” možda i nije sasvim očita ako se premise a priorno prihvate (zapravo je riječ o besmislenoj tautologiji: dobro je djelovanje dobro ako je dobro). Kada je “Revoluciji” dan samostalni život van objektivne stvarnosti, zapravo se prešućuje tko tu odlučuje što je zaista “revolucionarno”. Ta pogubna samorazum lj ivost (pada mi na pamet ona papagajska o “radničkoj državi” i “Partiji koja predstavlja interese radničke klase”)… Tvoje viđenje revolucije (barem kako si ga ovdje iznio), druže Pero, ne samo da ne ostavlja prostora za nikakvu slobodu, nikakvu odgovornost, nego i širom otvara vrata kriminalnom makjavelizmu! Pozicija da je sve što je “revolucionarno’^?) i dopušteno poziv je na totalitarizam, nalik bezdušnoj boljševičkoj represiji (desne i lijeve) opozicije i pokolju pobunjenika u Kronstadtu 1921 .(istaknut je prikaz zaboravljenog revolucionara hrvatskog podrijetla, Ante Cilige, koji svjedoči o demokratskoj i proleterskoj naravi tog ustanka – www.geocities.com/cordobakaf/ciligakrond.html),strijeljani ima anarhista, članova POUM-a i ostalih “fašističkih kolaboratora” u republikanskoj Španjolskoj, Golom Otoku i drugim primjerima dehumanizacije protivnika – što je očito u suprotnosti s očovječenjem i općeljudskom emancipacijom, s ostvarenjem komunizma, “koji je najviša čovečnost” (Oskar Davičo). Po inerciji sirovih strasti (ne samo masa) i revolucionarne mitologije, taj stav može poslužiti samo kao opravdanje onima koji su se ugnijezdili u mesijanskoj slamici svojih jednostavnih shvaćanja (pa i izravno kontrarevolucionarnih namjera, kao što spomenuti primjeri donekle pokazuju). “U jednoj određenoj zemlji, može (…) odgajanje revolucionarnih snaga samo za oružanu revoluciju imati isto tako kobne posljedice po revolucionarni pokret, kao i jednostrano, oportunističko odgajanje samo za reforme, evoluciju i demokratski put. Historija je dosad, naročito u ovom našem stoljeću, već nekoliko puta to evidentno pokazala.”(Predrag Vranicki. Historija marksizma, Cekade, Zagreb, 1987., str. 143.)
Tako ću ja, bojim se, ponovno razočarati, zastupajući i dalje militantni (i fleksibilni) revolucionarni pacifizam. “I should suffer the misery of devils, were I to make a whore of my soul. “(Thomas Paine)… Ne strahujem da će ikada u revolucionarnim krugovima ponestati onih koji će pozivati “na barikade” i tražiti krv klasnih neprijatelja. Ja sam tu radi malo ravnoteže.
I pored svih razlika drugarski,
Mladen (“Ni Mrava Ne Bi Zgazio ”) Jakopović (danjakopovich@yahoo.co.uk)