11. teza Nr 2

Uvodnik

Klik na naslovnicu – preuzimanje u pdf formatu

Inicijativa za revolucionarnu organizaciju i časopis koji izdaje preživili su svoje krvavo rođenje. Tijekom tog razdoblja prvotna ideja prevalila je dugi put vlastitog ozbiljenja da bi sada, za sobom ostavivši teret začeća, konačno mogla u pravom smislu stupiti na pozornicu društva. Od trenutka kada su članovi-osnivači iznijeli ideju za osnivanjem jedne ljevo orjenitrane grupe pa do sadašnjeg trenutka nije prošlo samo mnogo vremena već je to vrijeme bilo ispunjeno samim procesom nastanka onoga što danas možemo vidjeti i opipati. Mogli bismo reći kako se radilo o pretpovijesti časopisa. Temeljna ideja sa samog početka na putu samoostvarenja tako nije samo došla do sebe u stvarnosti već je zapravo prošla put vlastitog razvoja i spoznaje kako bi onda sa sobom izmirena mogla samosvijesno nastaviti put. Kraj te pretpovijesti i trenutak tog izmirenja upravo je ovaj drugi broj časopisa.

Temeljna ideja iznesena na osnivačkom kongresu IROa bila je sjedinjenje grupe lijevo orijentiranih pojedinaca u jednu Inicijativu. Ideje i perspektive pojedinih osnivača bile su različite, a ta je različitost, uz zajedničku radikalnost, bila temeljno polazište pri osnivanju. Projekt se bazirao na zamisli kako zajedničko djelovanje kroz kritiku društva kojeg smo dio treba biti ostvareno sukobom ideja unutar same »organizacije«. Zajednički idejni okvir i temeljna radikalnost naših ideja sažet je u Manifestu IROa. Konkretni projekti koje je IRO odmah trebao ostvariti sastojali su se u pokretanju internet stranica i časopisa, skupljanju zajedničke knjižnice, održavanju skupnih seminara i redovitih sastanaka.

Prvi zadatak kojem se cijela grupa okrenula bilo je pokretanje časopisa za čije je ime odabrana Marxova zaključna teza o Feuerbachu. Sadržaj prvog broja brzo je skupljen, tako daje snage trebalo spregnuti tek pri tehničkoj realizaciji časopisa. Nakon objavljivanja i distribuiranja prvog broja 11. teze uredništvu se obratilo više ljudi spremnih na suradnju. Svaki novi suradnik svojim je prisustvom utjecao na oblikovanje prvotne zamisli. Cijela se djelatnost organizacije bazirala na časopisu, a sam je časopis povećanjem svoje neovisnosti dobivao na važnosti. Organizacija tako nije uspjela stvoriti ništa osim časopisa, te se upravo zbog toga časopis nužno okrenuo protiv organizacije. Ukoliko se naime radi o tome da ‘politička’ organizacija izdaje svoj časopis on će nužno predstavljati njen instrument, bez obzira na to kako ona samu sebe definira ili shvaća. S druge strane samostalan časopis koji oko sebe okuplja skupinu pojedinaca sam po sebi može izvršiti znatno veći utjecaj i, sputan jedino ograničenošću vlastitih mogućnosti, uvelike doprinjeti oblikovanju kritičke svijesti i revolucionarne prakse.

U skladu s tim pitanje o svrhovitosti Organizacije moralo je biti postavljeno na dnevni red, a pošto svako pitanje u sebi zapravo sadrži i sam odgovor uredništvo 11. teze odlučilo je ugasiti Inicijativu za Revolucionarnu Organizaciju.

Kako god bilo ipak ne možemo govoriti o stvarnom gašenju, jer se zapravo radi o tome da je ideja IROa svoje ozbiljenje našla upravo u 11. tezi koja će kao takva kroz vlastiti razvoj neprestano stvarati preduvjete vlastitog negiranja kao časopisa. 11. teza nije običan časopis koji izoliran od društvenih zbivanja, samozadovoljan vlastitom pojavom, zaboravlja na svoj smisao i svrhu. Upravo suprotno 11. teza u se prima sav sadržaj Inicijative za revolucionarnu organizaciju, te tako već sada predstavlja anti-časopis.

Iz onog do sad rečenog netko bi možda mogao izvući zaključak kako 11. teza kao časopis i okupljalište šireg kruga radikalno ljevih individua i grupa sama za sebe nema i ne može imati nikakav vlastiti identitet, ne može predstavljati jednu konzistentnu i čvrstu struju na ljevici i u revolucionarnom pokretu, i štoviše, ne može odlučno istupiti protiv samog buržoaskog društva. Takvo što ne samo da nije točno već je i potpuno pogrešno. Ne radi se o tome da 11. teza ne vidi sebe kao jednu od struja na ljevici, već se radi o tome da 11.teza jedino sebi priznaje istinsku revolucionarnost. Beskompromisna kritika svih ljevih strujanja jedan je od glavnih principa 11. teze. To ipak ne znači kako časopis i grupica ljudi okupljenih oko njega iz svoje idejno monolitne i dogmatske perspektive kritizira svoje protivnike i konkurente. Bespoštednu kritiku 11. teza vrši kao cjelina, no kritika se isto tako ostvaruje kroz samu 11. tezu. Tekstovi koje časopis sadrži, tako svoju kritiku usmjeravaju prema drugim, od teze općenito različitim, lijevim tendencijama; no isto tako i prema samim sadržajima 11. teze koji se nalaze u suprotnosti s idejama pojedinog autora. Takav princip funkcioniranja nipošto nije nekakav dezintergrator svake, pa onda i ove, revolucionarne grupe, već upravo suprotno temeljni i nužni preduvjet svakog zbiljskog idejnog sjedinjenja i integracije. Primitivisti i sindikalisti objektivno se ne mogu pomiriti, isto kao što se opet oni kao anarhisti objektivno ne mogu pomiriti s marksistima, među kojima opet nalazimo humaniste i boljševike koji sjedinjeni u odnosu na anarhiste sami sa sobom vode krvave borbe (razne »anarhiste«, »žonglere« i ostale lakrdijaše naravno niti ne uzimamo u obzir). 11. teza si kao zadatak nipošto ne postavlja pomirenje onog nepomirivog, već, opet, upravo suprotno želi omogućiti konstruktivan sukob dotičnih strana kako bi iz njega moglo proizaći nešto novo, jedinstveno, historijski adekvatno i zbiljski revolucionarno; dakle nešto našem novom i jedinstvenom, dakle historijskom vremenu odgovarajuće. Jer upravo je to preduvjet onog stvarnog i praktičnog čina od svjetsko-historijske važnosti, revolucionarnog čina nakon kojeg će nešto poput 11. teze izgubiti razlog vlastitog postojanja. No dok taj razlog, u vidu buržoaskog društva baziranog na najamnom radu, bude postojao 11. teza neće moći stati. Tako također mora biti jasno kako je upravo odlučno, otvoreno i radikalno istupanje protiv buržoaskog društva ona samorazumljiva pretpostavka postojanja 11. teze. Promjene, previranja, odlazak članova i suradnika tezu možda mogu zauvijek unazaditi, no trenutak njene smrti može biti jedino trenutak nestanka te bitne odrednice koja tezu prati od njenog početka.

Naposlijetku dolazimo i do drugog broja 11. teze, izdanja kojeg držite u rukama. U skladu s već spomenutom odlukom o radikalnom, otvorenom i odlučnom istupanju (kritici) protiv društva spektakla došli smo do zaključka da bi trebali zaoštriti isto tako i samu praksu. Odnosno borbu protiv kapitalističkog sistema koji generira međuljudske odnose koji pridonose reprodukciji njega samog. Naravno, koliko je god to moguće učiniti u postojećim ekonomskim odnosima i to kroz formu časopisa.

Odlučili smo da od sada pa na dalje komunikej za društvena i politička pitanja (i odgovore), 11. teza, ne bude više uvjetovan nikakvom cijenom, da jednostavno, bude besplatan. Džabe. Izrečeno na ovako vulgaran način može se steći dojam da 11. teza time gubi na svojoj sadržajnoj kvaliteti, da smo kao uredništvo neozbiljni i u krajnjoj liniji da nam uopće nije stalo da se sve ovo nastavi, za što je, nažalost, potreban novac (jer ni drvarija, ni tvornica papira, pa ni štamparija nisu učinili to za džabe). No uopće se ne radi o tome, jer da nam nije stalo do teze ovaj tekst ne bi ni postojao, već se radi o tome da smo odlučili staviti jači naglasak na određene stvari. U konkretnom slučaju, na odnos 11. teze kao robe i 11. teze kao klice/ideje koju ubacujemo u Svijet-Robe da bi ga uništili. I tu leži paradoks. Ali samo na prvu ruku. Jer, zapravo, tu se radi o pitanju mijenjanja svijeta “iznutra” ili “izvana”. Sto je opet samo po sebi zamka, jer radeći na promjeni svijeta oko nas “iznutra” istodobno ne razvijajući sasvim “izvanjske” odnose, koji su u sukobu s postojećim stanjem stvari, ne postižemo ništa. Vrijedi i obratno. Znači bitna je sinteza, tj. općenito prevazilaženje tih lažnih suprotnosti. I tu dolazimo do ideje koju smo primjenili u praksi, a to je odbijanje bilo kakvog uslovljavanja, što je suština “cijene”, jer je ona uvijek ucjena, uslov da se nešto dobije. Opet, taj “džaba” momenat nije najbitniji u ovoj priči, on je samo putokaz ka afirmaciji drugačijih odnosa bez robe i ucjene, odnosa baziranih u solidarnosti, u neopterećenošću prema dobitku i gubitku, u tome da se oslonimo jedni na druge umjesto na one kojima se jebe za sve nas.

Ali: “Još jednom, ovo je samo protest, poruka – iako, realno, činimo i korak više: prelazimo na neke drugačije odnose. Sav vic je u tome. Za tako nešto nije potrebno da dođe do masovnog pros- vetljenja ili do konačnog “sazrevanja objektivnih uslova”. To je nešto što možemo da uradimo u svakom trenutku. Ne “ljudi” ili ne znam ko, već mi. Ipak, za raščišćavanje prostora između nas, za proterivanje svih tih posredničkih i prisilnih mehanizama i uljeza, biće nam potrebna neka jača medicina.” Jer: “Tržište je apsolutno, ono ne dopušta ništa drugo. Prekidi i ispadi su mogući, ali uvele uz rizike (gubitke) na koje niko normalan ne pristaje. Baš te rizike treba preuzeti. To je samo protest, ali takvi protesti nam i trebaju. Oni nas navode da sagledamo suštinu takvih idiotizama kao što su cena, tržište, vrednost, mera, rad. Da shvatimo do koje je mere sve to proizvoljno, neprirodno, iracionalno, pogubno. Taj sistem ne može biti reformisan ili urazumljen. Pošto blokira sve druge pristupe i pravi veliku štetu, mora biti uništen. Ovako ga sigurno nećemo uništiti, ali ćemo bar zaoštriti to pitanje.”

Također princip Operacije Džabalesku (vidi unutarnje korice) će pripomoći samom postupku distribucije odnosno rasprostranjenosti 11. teze, a time i širenju prostora za diskusiju i djelovanje. Znači, ne smije sve ostati samo na časopisu. On je samo poticaj, medij za prepoznavanje, signal. Treba vidjeti kuda sve to vodi, koji oblici akcije i ponašanja vode ka željenom cilju, izoštriti viziju, požuriti ususret posljedicama. Sto se priloga/ poklona tiče, ne dozvolite da to u vama stvori bilo kakav moralni pritisak ili neku drugu dilemu.“Pošto smo navikli da trgujemo (“čist račun – duga ljubav”), “prilozi” izazivaju upravo to. Da li sam dao malo? Previše? Da li da dam išta? Zašto nisu lepo stavili cenu pa da nam svima bude lakše? Ali, upravo tako se ovaj košmar u kojem živimo nastavlja. Tako što se pre ili kasnije vraćamo na isprobana “rešenja” koja zahtevaju samo našu pasivnost. Pošto smo svakodnevno izloženi svakakvim pritiscima, koji nas strahovito iscrpljuju, nije nikakvo čudo sto “tržišni sistem” funkcioniše tako dobro. …ovo sranje neće nestati samo od sebe. Ono ne “opada” i ne krizira već raste. Zato je potrebna ljudska intervencija. Kraj pasivnosti.”

I sada, nakon krvavog rođenja 11. teze, predstoji nam još teže i žilavije odrastanje, nadamo se, ispunjeno frapantnim obratima i ustrajnom borbom. “Pravi odgovor je sigurno nešto jače od svake kritičke teorije. I to podrzumeva čitav spektar aktivnosti i ponašanja. Napad … svim sredstvima, na svim nivoima stvarnosti: od stvaranja novih odnosa i oblika života do uništavanja svih tačaka u kojima se taj svet svakodnevno reprodukuje (u nama, između nas, izvan nas). Za sada, za barem jednu od tih stvari niko od nas nema dovoljno hrabrosti. I sa tim se treba suočiti. Važno je ne odustati unapred, iz bilo kog razloga.”

Uredništvo*

(citati: A.G., blok45.dzabalesku.net)

*Ostale ideje iznesene u pojedinim tekstovima ne predstavljaju zajedničko mišljenje uredništva ili pak samog časopisa.