Revolucionarno djelovanje je nasilno djelovanje! Ustvrditi tako što, ukoliko se pod nasilnim djelovanjem podrazumjeva konkretno sredstvo izvršenja revolucije, mogao bi samo onaj tko ne shvaća samu nasilnu suštinu revolucije. Revolucija je kao takva nasilje spram postojećeg bez obzira na način kojim se provodi. Ona pri tom nipošto nije bilo kakvo nasilje spram postojećeg, već ukoliko želi biti uspješna i time se potvrditi kao revolucija, mora biti nasilje koje postojeće neće naprosto srušiti već ga i nadići. Ukoliko pak govorimo o konkretnoj provedbi revolucije, “revolucionarnom djelovanju”, i ukoliko o tome na takav način uopće možemo govoriti, misao o poistovjećenju nasilnog i revolucionarnog djelovanja nije samo pogrešna već i potpuno promašena. Pri tome se naravno podrazumijeva da isto vrijedi i za nenasilno djelovanje. Kada bi se nasilna revolucija kojim slučajem a priori pokušala ograničiti na nasilnu ili nenasilnu provedbu ona samim time ne bi izgubila svoju revolucionarnost već i samu nasilnost. Ona nipošto ne bi mogla biti revolucija, tj. sloboda, ali ni nasilje spram postojećeg, tj. preduvjet slobode. Kako bih izbjegao vjerojatne zablude za one koji do sada nisu bili u mogućnosti shvatiti osjećam potrebu precizirati značenje nasilja spram postojećeg. Naprosto se radi o negiranju onoga što je, ne priznavanju autoriteta kompletne cjeline datog stanja, kompletnog ignoriranja njegovih opravdanja. Takvo nepriznavanje datog samo je po sebi neizbježno i nasilje spram njega. Tema ovog teksta kritika je nerevolucionarnog promišljanja o sredstvima izvršenja revolucije. U skladu s tim pod revolucijom ću smatrati nasilnu revoluciju, a pod nasilnim ili nenasilnim revolucijama, smatrati nasilno ili nenasilno revolucionarno djelovanje.
Govoriti o nerevolucionarnosti svakog promišljanja o sredstvima izvršenja revolucije može samo budala. Svakako da su u revoluciji sjedinjeni cilj i sredstvo, no to nipošto ne znači kako su ciljevi i sredstva nestali, a njih zamijenila neka ‘revolucija’ koja vlastitu ništavnost skriva sofističkom i dogmatskom autolegitimacijom. Takvo što može voditi jedino u totalitarizam i situaciju u kojoj svaki čin ‘revolucije’ biva poistovjećen s revolucionarnim činom. Pod tim okolnostima ciljevi i sredstva nisu samo uklonjeni iz teorije već su sigurno i prije svega praktično izgubljeni. Sjedinjenje”cilja i sredstva u revoluciji ne znači samo njihovu neposrednu identičnost (cilj = sredstvo; sredstvo = cilj; a ovaj aspekt svojom važnošću zavrjeđuje više našeg prostora, no svojom samorazumljivošću posebno naglašavanje čini izlišnim), već se radi o tome da revolucionarni cilj osigurava učinkovitost sredstva; a učinkovito sredstvo ostvaruje cilj. Tako: ispravan, ostvariv cilj, čije je ostvarenje objektivna neophodnost, a zahtjev kojeg se pojavljuje kao potreba sam po sebi osigurati će beskonačno mnogo mogućih sredstava za svoje ostvarenje. Lažan će pak, nemoguć cilj koji zbiljsku potrebu vlastitog ostvarenja još ni samome sebi nije zapravo dokazao, onemogućiti svako, pa i najučinkovitije sredstvo svog ostvarenja. To naravno ne znači kako i istinski cilj ne mogu uništiti neistinita sredstva; kao i obrnuto! Takvo što zapravo je očigledno, i uz to logički potpuno neodrživo, no kao što znamo ovaj tekst nipošto neće biti prvo mjesto na kojem je logika dovedena u pitanje; upravo suprotno, stvarnost ju svakog dana ruši, a znani nam ‘socijalizam’ u Jugoslaviji kao nemoguć cilj svakako je istovremeno onemogućio i omogućio mnoštvo sredstava za svoje ostvarenje i neostvarenje. Stoga i s druge strane: samo učinkovito, moguće, ispravno sredstvo, koje istovremeno u konkretnoj djelatnosti idealno balansira i dosljedno ustraje, može osigurati ostvarenje ispravnog cilja; dok će sredstvo koje to nije i od najispravnijeg, najisitinitijeg, najneophodnijeg cilja učiniti suprotnost. Sukladno s tim moramo zaključiti kako sredstvo svoju učinkovitost i cilj svoju legitimnost mogu stvoriti jedino sjedinjeno u procesu revolucije, te ih nikako ne mogu ostvariti nekim vlastitim i neovisnim sredstvima koja na samu revoluciju gledaju svojim pristrano nepristranim znanstvenim očima.
Nerevolucionarno promišljanje sredstava za izvršenje revolucije, koje uzimamo kao predmet svoje kritike, tako je prije svega utilitarno- pozitivističko, zdravorazumsko, promišljanje koje razdvajajući cilj i sredstvo nastoji racionalno razriješiti probleme svih dosadašnjih revolucija. Zdravom su razumu neshvatljive zablude onih koji na svijet ne gledaju njegovim očima; a da ne shvaća kako se sam nalazi u vječnoj zabludi i kako su upravo njegova rješenja sigurna utemeljenja budućih zabluda. Takvo mišljenje fetišist je jasnoće i jezgrovitosti, te mu nije jasno zbog čega se neki ne žele pokoriti njegovim pragmatičnim rješenjima. Ta zar stvar nije u tome da uvidimo problem, iznađemo rješenje i riješimo ono što nas je prvotno mučilo. Problemi kao izvršenje revolucije i minimalizaciju štete prilikom toga, rješavaju se dakle pronalaženjem formule ispravnog i adekvatnog revolucionarnog djelovanja. Moguća rješenja problema izvediva su iz razmatranja dosadašnjeg iskustva. Ispravno revolucionarno djelovanje tako se izvodi iz razmatranja učinkovitosti onih dosadašnjih, te uviđanja novih okolnosti u kojima će ono biti testirano. Sve je tako jasno i razumljivo. Pitanja kao: Kakav je uopće smisao revolucije?; Čemu učinkovitost sredstva ukoliko ono teži vlastitoj učinkovitosti?; Može li sredstvo biti opravdano ukoliko se bavi prvenstveno vlastitim opravdanjem? idr. pragmatičnom zdravom razumu uglavnom se čine apsurdna i neshvatljiva.
Pojasnimo mu onda, bahato i vulgarno, ali do kraja zaoštreno kako revolucionarno djelovanje, ma kakvo bilo, nikada ne može biti neispravno, a još manje neučinkovito i to upravo zbog toga što oblik kakav ono poprima uvijek proizlazi iz njegove revolucionarne suštine. Ukoliko je revolucionarno ono u sebi nužno sadrži korekciju eventualne neispravnosti i neučinkovitosti. Teorijsko postavljanje pitanja o tome kakvo ono mora biti samo je po sebi promašeno jer bez obzira na odgovor lišava revolucionarno djelovanje njegove revolucionarnosti. Konkretno teoretiziranje o neučinkovitosti nasilnog djelovanja u revoluciji na prvi pogled može izgledati potpuno bezazleno. Ono uzima u obzir dane činjenice i sukladno s njima izvodi zaključke i rješenja problema. Ti zaključci onda mogu poslužiti kao osnova za jednu učinkovitiju praksu. Kako god bilo sam naznačeni postupak dokaz je ubijanja revolucionarnosti u takvom djelovanju. Jer praksa se kao takva ne izvodi iz činjenica već iz njihovog negiranja. Ona je uvijek ono što još nije i zbog toga njeno ograničenje na ono što je može biti jedino njeno potiranje. Netko može pretpostaviti kako je činjenica da su barikade, gerilska borba i građanski rat neučinkoviti. No taj ne smije iz toga izvesti zaključak kako je nasilno djelovanje kao takvo neučinkovito te ga izopćiti iz revolucionarnog djelovanja. Ta zar je nasilno djelovanje ono što je nabrojeno? Zar se nešto kao nasilno djelovanje ikad može nabrojiti? Ako ne onda bilo kakva veza između činjeničnog nasilnog djelovanja i onog mogućeg postaje promašena. I zar se činjenice ne mijenjaju neprestano iz krajnosti u krajnost? Ako da kako onda činjenica o neučinkovitosti građanskog rata može biti istinita? Izvođenje revolucionarnog djelovanja na taj način može biti jedino njegovo okivanje pretpostavljenim činjenicama.
U prvom broju 11. teze Mladen Jakopović u svom je tekstu “Nenasilno alterglobalističko djelovanje” krenuo upravo tim smjerom. Spornost pojedinih pretpostavki iz tog teksta i sama je dovoljan razlog zbog kojeg bi se kritički trebali osvrnuti na taj uradak. Kakogod bilo u razmatranju dotičnog teksta prije svega moramo zapaziti nerevolucionarnost samog pristupa koji je, u najmanju ruku, srodniji anglo-američkim pragmatičarima, negoli pak filozofski osviještenim revolucionarima.
II
No pređimo ipak na neke od konkretnih problema naznačenih u tekstu.
“Smatram da nasilna borba nije put kojim bi napredni antisistemski pokret trebao krenuti, u najmanju ruku zbog, čini mi se minijaturne šanse za uspjeh.” Pri početku izlaganja svojih viđenja autor poantu sažimlje u ovoj jednostavnoj i razumljivoj rečenici. Njegovu bi tvrdnju mogli, s obzirom na utilitarni smjer kojim se kreće, reinterpretirati pa reći kako upravo zbog minijaturne šanse za uspjeh moramo odbaciti nasilno djelovanje. Jer kad bi kojim slučajem ono moglo polučiti odgovarajući učinak naš autor bi, bez obzira na svoje van povijesne dogme kao što su ‘demokracija’ i ‘sloboda’, morao doći u iskušenje da prihvatiti nasilje kao učinkovitu metodu.
No eto uzevši u obzir povijesno iskustvo i činjenične okolnosti nasilje se pokazuje kao neučinkovito, pa time i neopravdano sredstvo izvršenja revolucije. Autor se tako odmah daje u empirijsko potkrepljivanie svojih tvrdnji, i odmah navodi potpunu neučinkovitost nasilnih pokreta u razvijenim zemljama, te djelomičan i jalov uspjeh u zemljama trećeg svijeta (Vijetnam. Alžir, Kenija, Palestina). Dotični ‘antisistemski otpori’ u nerazvijenim zemljama ne samo da nisu ostvarili ‘demokraciju’, ‘slobodu’ i ‘mir’ već su prouzročili genocide, razaranja i devastaciju prirode.
Te jasno iznesene činjenice jasne su nam i mimo samog iznošenja. Ipak ono što nam pri tome ostaje nejasno pitanje je zašto se autor postavlja tako kao daje nasilje u revolucijama proizašlo iz nasilnih revolucija. On ne osjeća potrebu napomenuti kako se možda radi o tome da su nasilne revolucije proizašle iz nasilnih kontrarevolucija. Samo se potpuna budala može za ostvarenje svojih ciljeva koristiti nasiljem ako ih istovremeno može ostvariti na druge načine. No isto tako samo će se budala svojih privilegija odreći ukoliko ih nasiljem može obraniti. Monstruozne posljedice nasilja u revolucijama svakako je potrebno neprestano naglašavati, ali s ciljem optuživanja onih koji su za njih i odgovorni; kako u posrednom tako i neposrednom smislu.
Osim toga također se ne primjećuje autorovo razlikovanje svih ‘antisistemskih otpora’i revolucije s velikim R kojoj teži. Razni ‘antisistemski otpori’ žele trenutno poraziti svog protivnika, dok ga Revolucija želi apsolutno uništiti kao takvog. Sukladno s tim držim kako će svaki protivnik uvijek više manje dobrovoljno priznati poraz ukoliko mu se to priznanje pokaže kao nešto racionalno, i trenutno korisno. No on sigurno nikada neće dobrovoljno izvršiti suicid (ili možda nenasilnu eutanaziju); takvo što mu se subjektivno nikada ne može pokazati kao korisno i racionalno, bez obzira na to koliko njegovo držanje i postojanje bili objektivno iracionalni. Na takvo što ga se naprosto mora prisiliti.
Uz samo obrazlaganje neučinkovitosti nasilja autor neprestano naglašava i suprotnost između nasilja i ‘ demokracije ’, ‘slobode ’, pa ga tako osuđuje sama po sebi. Pri tome uvijek gleda iz svojevrsne anarhosindikalističke perspektive koja državu, tj politiku, vidi kao glavnog i ključnog neprijatelja, a suvremeno oružje osuđuje jer ga samo država može koristiti. Time zatvara krug i ponovno se vraća na korisnost od koje nikako ne može pobjeći. Istina naglašava se kako eventualna upotrebe suvremenog oružja od strane revolucionarnih pokreta ne bi bila emancipatorska. No tome je tako upravo zato što je u to oružje otisnut žig države, vojske, hijerarhije. Tako se opet s korisnosti vraćamo na moralne dogme; jer zapovijed kaže: tko teži demokraciji neka bježi od vojske.
Pitanje je samo što bi bilo kada bi se empirijski pokazalo kako je vojna organizacija revolucionarno učinkovita? Tada bi valjda presveta moralna dogma morala promijeniti svoje naličje. Korisnost je tako sama sebi svrhom, a njoj suprotstavljeni apstraktni postulati njena su duhovna pratnja kao i njeno iskupljenje grijeha. Nasuprot tome bi ipak mogli postaviti pitanje: postoji 1 i možda vojna organizacija kao takva zbog toga dabi onemogućila demokraciju, ili pak demokracije nema jer se između ostalog pojavljuje i potreba za vojnom organizacijom? Tako problem opasnosti suvremenog oružja i njegove povezanosti sa državom razrješujemo na drugačiji način. Revolucionarnu prisilu svakako je moguće izvrši bez nasilja; no istovremeno je jasno kako takva ‘prisila bez krvi’ može proći jedino pod uvjetom da većinu ‘nasilnih sredstava’ monopoliziraju revolucionarne snage. I upravo je to jedan prilično pragmatičan razlog zbog kojeg revolucija državu ne može ni ignorirati, ni ići u rat protiv nje, već je mora zauzeti kako bi je mogla onemogućiti. No tu se ipak ne radi o pukom pragmatizmu već o potvrđenju revolucije. Revolucija mora monopolizirati državnu silu ne zbog toga da bi je upotrijebila, već zbog toga da je drugi ne bi mogli upotrijebiti. Revolucija državu dakle zauzima da bi je hendikepirala; ona želi što više oružja da bi ga što manje upotrebljavala.
Naglašena anarhosindikalistička linija koja se proteže kroz cijeli tekst nipošto ne mora biti nešto loše; naravno ukoliko se slažete s iznesenim idejama. Ono što je tu sporno svakako je način dokazivanja anarhosindikalističke učinkovitosti kao takve i nakalemljivanja nenasilja na anarhosindikalizam. Tako autor dosljedne socijaldemokratske pacifiste bez ikakve sumnje smatra etatističkim kontrarevolucionarima, dok u anarhosindikalističkoj praksi traga za nenasiljem kao dokazom ispravnosti ignoriranja političke sfere.
U dijelu teksta u kojima se okomljuje na državu i parlament kao najveće neprijatelje demokracije nipošto ne postavlja pitanja: kakve su demokracije oni neprijatelji, što pretpostavlja ta demokracija, kakav je odnos političke demokracije prema ekonomskoj ‘ne demokraciji’ u građanskom društvu itd. No autor naprosto kaže kako je parlamentarna praksa “otuđujuća, neparticipatorna i birokratska, pa time ne oslobađujuća i duboko nedemokratska”. Nakon što je eto iznio osudu politike kao takve i time obavio moralni dio svog izlaganja, autor se tada prebacuje na ono bitno: dokaz njene neučinkovitosti. Pa je onda parlamentarna praksa taktički beskorisna, doprinosi uljuljkivanju i ‘buržoaskom pripitomljenju’ radnika. Kao da kapitalistički način proizvodnje života stvarajući radnike ne stvara pripitomljene radnike čija je politička organizacija tada rezultat njihovog nerevolucionarnog bivstvovanja.
U tekstu se sve temelji na svojevrsnom računu učinka koji kao takav čak ni nije dosljedan jer polazi od unaprijed utvrđenih vrijednosti: ‘demokracije’, ‘slobode’, ‘nenasilja’. Neučinkovitost politike dokazuje se osvajanjem vlasti od strane nacista u Njemačkoj, pri čemu je moćni SPD (na vrlo jaki KPD autor zaboravlja) praktički bez otpora priznao njihovu vlast. Da se kojim slučajem radnici nisu organizirali politički već isključivo ekonomski oni bi u trenutku dolaska nacista na vlast podigli generalni štrajk i ostvarili besklasno društvo! No autor zaboravlja kako SPD i KPD kao najjače partije u Njemačkoj tada nisu postupile samo legalistički već i izrazito pacifistički. S druge strane ne postavlja pitanje kako bi se morali ponašati (imaginarni) anarhosindikalistički radnici kada bi na njih kao štrajkače nasrnule tisuće izvrsno opremljenih i organiziranih SA odreda stvorenih u tu svrhu. Dosljedni socijaldemokrat mogao bi našem autoru uputiti primjedbu kako su fašiste i naciste na vlast doveli upravo generalni štrajkovi koje su ugušili, a ne parlamentarna praksa pacifističkih legalista.
Boljševik bi s druge strane sigurno ustvrdio kako naciste na vlast nisu doveli generalni štrajkovi već neodlučnost i nedostatak agresivnosti i vizije pri njihovoj radikalizaciji i zauzimanju državne vlasti, zajedno s već spomenutim pacifističkim legalizmom. No drug Jakopović tada ne bi kao nepoželjan osuđivao naivni, miroljubivi i neodlučni etatistički pacifizam socijaldemokrata (i staljinista), već bi jasno ustvrdio kako je upravo etatistički militarizam boljševika najveći neprijatelj revolucije i mira. Iz dotičnih obrata nam se nameće zaključak kako se u ovom tekstu uopće ne radi o obrani nenasilne revolucije, već o napadu na državu bez obzira na njenu prirodu i djelovanje.
Anarhosindikalizam se u tekstu također tijesno poistovjećuje s direktnom akcijom koja se uzdiže na razinu svetosti, i to bez uviđanja kako se ispravnost svake direktne akcije nalazi u potpunoj ovisnosti o revolucionarnosti onoga što joj prethodi. Svaka direktna akcija svoj smisao dobij a upravo u odnosu na društveni razvoj prije i izvan nje. Svaka revolucija koja otpočne direktnom akcijom s njom će neizbježno i završiti. Spontanost revolucije (Pri tom mislim na prosto, zdravorazumsko, shvaćanje spontanosti viđene kao prirodno / nagonskog djelovanja prije suprostavljenog negoli poistovjećenog s umom i inteligencijom. Ukoliko spontanost shvatimo u filozofskom smislu naš zaključak će morati biti upravo suprotan, a najbliži sinonim revolucije biti će istinska spontanost kao autonomija.) može biti jedino nadopuna one bitne, osviještene, stvorene, ‘isplanirane’ baze. ali nipošto njena zamjena.
Sam društveni razvoj unutar kapitalizma jedini je koji može sam način njegovog funkcioniranja dovesti u pitanje. Radnici u društvu moraju zadobiti radikalne potrebe koje ne mogu ostvariti unutar njegovih granica; čovjek mora uvidjeti svoje onečovječenje da bi istupio ka emancipaciji. No sam društveni proces nipošto ne mora ići tim tijekom; iz besmisla i nesreće jednog društva automatski nipošto ne mora proizaći svijest o mogućnosti njegovog nadilaženja. Aktivna izgradnja revolucionarne svijesti koja se odvija paralelno s samom reprodukcijom kapitalističkog života preduvjet je energičnog trzaja koji bi mogao biti konačna Revolucija. Revolucija nije ni puč, ni rušenje države, ni promjena ekonomske organizacije društva, već promj ena načina proizvodnje života. Onaj e u našem slučaju i više od toga: specifična promjena načina proizvodnje života koja predstavlja općeljudsku emancipaciju. Takva se Revolucija niti može, niti smije, niti želi izvršiti ‘spontano’; ona zna za sebe i zahtijeva da se zna za nju kao takvu!
Drug Jakopović ne pokazuje takvo shvaćanje no ipak direktnu akciju u tekstu ne shvaća kao samodostatnu i neovisnu o onome što joj prethodi. Tako on naglašava važnost ‘desetljeća borbe za porast životnog standarda koja stvaraju uvjete za intelektualni i kulturni razvoj radnika’. O tome kako taj ‘porast životnog standarda’ utječe na intelekt i kulturu radnika ne bih htio govoriti iako se pokazuje kako porast nadnica (koji je zapravo njihovo relativno smanjenje) prije otupljuje radnikov intelekt, a njegovu ‘kulturu’ uzdiže robnom nekulturom. Ono što pak vrijedi zapaziti je kontradikcija, ovog puta, s anarhističkim principima. Pitanje je kako se to radnik može učinkovito boriti za porast životnog standarda i istovremeno apsolutno ignorirati politiku? Sama ekonomskom borba u tom smislu potpuno je jalova ukoliko svoj izraz ne pronađe u političkoj sferi. Čisto ekonomistički zahtjevi sindikalnih štrajkova za konkretnim poboljšanjima ostvaruju se upravo kroz općenite zakone na državnoj razini. Intelektualni i kulturni razvoj dakle dolazi s povećanjem životnog standarda; kao takav je preduvjet smislenoj direktnoj akciji radnika. No s druge strane povećanje životnog standarda pretpostavlja političko organiziranje radnika, njihovu ‘indirektnu borbu’, koja se ne može ostvariti inzistiranjem na anarhističkim principima. Znači li to da trenutni neuspjeh anarhizma stvara njegov budući uspjeh? Ukoliko je tako čemu onda zauzimanje tako dogmatičnog i ne dijalektičkog pristupa pitanju zvanom država?
III
Sam kraj teksta “Nenasilni alterglobalistički otpor” donosi nam dio u kojem drug Jakopović ukazuje na smisao koji bi htio dati svome tekstu. Tako on ispravno, no ipak deklarativno, govori o općeljudskoj emancipaciji i progovara protiv vulgarnog shvaćanja revolucije (iako s ciljem uzdizanja kontrakulture ‘60tih!?). Sam tekst zaključuje uvidom o ‘nenasilnom otporu’ kao preduvjetu jedinstva cilja i sredstva, pa onda i ostvarenja istinske emancipacije. Pri tome on možda iskreno vjeruje kako u tekstu iznesene ideje idu u prilog takvom cilju; no to naravno ne znači kako se ne nalazi u potpunoj zabludi. Dotična zabluda je jasna; dok njegov utilitarizam i zdravi razum, koje prije svega osuđujemo, niti ne mogu uvidjeti vlastitu nekompatibilnosti s revolucionarnim jedinstvom cilja i sredstva. Upravo stoga ovaj kritički osvrt započeli smo upravo razmatranjem tog dijalektičkog odnosa.
Jedinstvo cilja i sredstva drug Jakopović shvaća isključivo u ne dijalektičkom smislu, kao logičku istovjetnost, svojevrsno neposredno jedinstvo. Prema tome ukoliko je cilj emancipirani čovjek i ljudsko društvo u kojem potreba za nasilnim sukobima postaje izlišna, tada ne možemo koristiti nasilna sredstva u revoluciji. Tim smjerom bismo ondamogliićidounedogledpareći:akojecilj društvo bez antagonizama nemojmo poticati antagonizme; ako je cilj ljubav među ljudima ljubimo svoje porobljivače itd.; te na koncu završiti u apsurdu s: ako je cilj društvo bez potrebe za tolerancijom nemojmo biti tolerantni. Ukoliko izuzmemo svoju apsurdnu konzekvencu takva zđravorazumska vizija jedinstva cilja i sredstva potpuno je jasna, razumljiva i kontrarevolucionarna.
Radi se o viziji antidijalektičkih pragmatista, pa nas onda u tom smislu uopće ne mora čuditi što drug Jakopović ne vidi proturječnost između teoretskog kalkuliranja o korisnosti sredstava, s revolucionarnim jedinstvom cilja i sredstva. Ta ukoliko možemo ustvrditi da je neko sredstvo korisno i pri tome istovjetno s ciljem onda smo uspjeli ostvariti ideal njihovog ‘jedinstva’. Tako on ne vidi ništa sporno u traženju ispravnog revolucionarnog djelovanja neovisno o samoj revoluciji. No ukoliko je pronalaženje učinkovitog sredstva svrha praktično/teorijskog rada (prilikom pisanja teksta “Nenasilni alterglobalistički otpor” recimo) gdje li je tu mjesto za revolucionarni cilj kao svrhu? Sama izolirana kalkulacija o korisnosti nužno se pretvara u samosvrhu, te se time nužno odvaja od svog prvotnog cilja kao svrhe. Na sličan način proizvodnja se u klasnom društvu preobražava i osamostaljuje kao samosvrha. Revolucija predstavlja pomirenje cilja i sredstva nadilaženjem njihove razdvojenosti. Upravo zbog toga ona ne poznaje ispravno sredstvo koje joj prethodi, kao ni ispravan cilj izvan sebe same.
Dotična dijalektika jedna je izrazito čudna stvar. Onaj tko voli uživati u raju logičke jasnoće i čvrste određenosti u njoj će vidjeti ludilo besmisla. Revolucija je također čudna stvar. Onaj tko voli uživati u raju mirne pasivnosti i blažene sigurnosti u njoj će također vidjeti besmisleno ludilo. No onaj tko razumije čari dijalektičke misli revoluciju će prigrliti objema rukama; dok će onaj tko revoluciju provesti želi neprestano tragati za svojom dijalektikom.