Naslov ovog teksta je jedan od najvidljivijih slogana koji se već neko vrijeme mogu vidjeti na reklamnim panoima. Mislim da ga je moguće kritizirati kao takvog, apstrahirajući od dotičnih, dnevno političkih prilika, ili barem od konkretnih osoba koje iza njega stoje, no sve mi se više čini da to nije moguće. Ipak i ovako uzet sam po sebi u skladu sa nekim općom prilikama koje nas okružuju, vrlo je logičan- no njegova ga logičnost ne čini manje zlim ili vulgarnim- ona naprosto opisuje kako stvari stoje.
Zahtjev za depolitizacijom koji gotovo da tvori nacionalni konsenzus govori više stvari: da konačno živimo u državi kakvu smo oduvjek željeli, pravni sistem se konsolidira nakon pokušaja brisanja granice privatnog i javnog – u socrealizmu se to činilo politizacijom svih sfera društvenosti. Sada se politika se povukla u svoje normalne okvire i tu treba da ostane. No ona je u tom periodu bila oruđe određenih nepravilnosti – zločini privatizacije i ostali ‘grijesi struktura’. Optimističniji kažu da to jesu samo zastranjenja anarhičnog i divljeg kapitalizma, a da nakon njega, kada se sve stvari riješe dolazi onaj pravi kapitalizam, čiji će nositelji biti mladi ljudi neopterećeni prijeporima prošlosti. No, isto tako kako se dotično ustrojstvo paradoksalno
legitimira hegelijanskim principom da je nas je duh doveo nakon svih i ne baš ugodnih lukavština, totalitarnih ideologija i srljanja kroz maglu ovdje gdje jesmo i tu smo zadovoljni ‘svoji na svome’, isto tako vladavina prava i taj kapitalizam upravo jesu to što jesu – i ništa drugo. Govoreći o kapitalizmu idealtipski, znači govoriti o tim zastranjenjima. Politički moment, prinuda, koji se ističe u državi se opravdava dok se onaj koji se tiče poretka ljudskog djelovanja i substrukture još želi mijenjati i popravljati, jer ako bi se ovako stanje prihvaćalo, ako ovo stanje ima svoje svršno opvavdanje u sebi – onda svi ti grijesi ne bi bili zastranjenja, nego bi to trebale biti imanentna nužna proturječja liberalizma. Dakle, njegovi apologeti kazuju da-se radi samo o nužnom zlu – koje je slučajno – i koje se može opravdati time što teorija i praksa nikad nisu istovjetni. Ali liberalizam ne želi prihvatiti očito, jer ako to učini, onda priznaje da nije najbolji sistem uređenja međuljudskih odnosa (ili kako se to kaže u napadu samokritičnosti: najmanje lošem), odnosno da nismo na kraju svoga puta. No, ne postoji kapitalizam koji nije anarhičan (u Marxovom smislu), granica između normalnog stanja i izvanrednog stanja- koja u ovom slučaju mogu biti ratne prilike – postoji, nego se oni međusobno prožimaju- isto kao što ne postoji slika vladavine prava bez svog pandana u stvarnosti, isto kao što na kraju, pravo postoji kao odijelo tijelu ekonomije, i kao što zahtjev za racionalizacijom i kodifikacijom postoji samo uz nepredvidljiva – sa pravnog stajališta – izvanredna stanja. Pravo se nikad ne može izdići nad ekonomskom bazom – ona ga određuje sadržajem, a ono njoj daje oblik i osjećaj predvidljivosti. Racionalnost koja se nastoji tom predvidljivošću postići, jest najviše legitimacijsko sredstvo – ono je vrhunac zastoja društva, racionalnost izvan tog prava ne postoji.
Zelja se depolitizacijom je tu usporedno sa stavom da nakon što su temeljne stvari riješene, stručnjaci dođu do riječi i rade svoje u miru, bez sebičnih političkih interesa – jer čini se daje to bit ovdašnjeg političkog, a ako je to bit političkog, onda kritčika misao nema tu što raditi- odnosno, ona je zabavljena svojim egoizmom, kao jedan egositičan duh, negdje visoko, daleko od nas, rezigniran stvarnošću ili sveden na njegovo objašnjavanje putuje sam ka sebi, kroz sebe i u sebe. Ako, kako kaže Neuman nijedan politički sistem ne može ozbiljiti slobodu , sva politička misao mora biti kritička. Ta opća tendencija za gubljenjem političkog- kritičkog nekada se nazivala opasnočću od tehnokracije. Reći to danas, bila bi psovka. Između ostalog i zbog široko je prihvaćenog mišljenja da današnji sistem stvoren odozdo za razliku od prijašnjeg koji je stvoren silama ‘odozgo’ – pretpostavljam sa neba.
‘Ljudi ispred politike’ je jedan liberalni koncept koji pokšava negirati političko među samim pojedincima – država se treba brinuti za sve nas, ali u privatnost se ne smije dirati. Taj koncept razdvaja ljude u divljem kapitalizmu- svaka vrsta nekakve akcije koji izlazi iz okvira prihvaćenog diskursa (koji je uspio asimilirati svaki otpor- on je asimiliran upravo zato jer je otpor), jest ideološki napad – tek sada antiutopije imaju pravu snagu da straše ljude. Jedina koncpecija revolucije koja se kroz takve naočale vidi jest masovni marš budućih tirana, koji žele stvoriti nova, umjetna čovjeka, čudovište. Njima se ovakav čovjek sasvim sviđa oni se sviđaju sebi samima. Ljudi su pali u divlji samozadovoljni egoizam. Ne smiju ga izgubiti, jer tada bi shvatili da njihovi životi nemaju smisla. Mali čovjek koji brine za svoj kredit, za svoj auto i da prehrani djecu, prezire pobunjenika- revolucionara – on može biti samo smetnja njegovim planovima. Jedino što razlikuje sadašnji teror od onog kojeg smo prošli -jest što je onaj bio jedinstven, nije pravio razliku između privatne i javne strane čovjeka, imao je pretenziju da ih uništi, dok današnji humanizirajućim metodama tu razliku poštuje pa stvara zasebni teror prilagođen potrebama različitih sfera.
Iako postoji organ, koji nakon pada iz ‘radničkog raja’, postaje nova nada za neutješne i preplašene (možemo li osuđivati zbog toga?), i dalje želi obuhvatiti čovjeka cijelog, neovisno o razlikama- Crkva- kao nositelj ‘istinskih vrijednosti’ – njezin utjecaj je odraz dezorjentiransoti koji je nastao padom ‘socijalističke’ propagande mašinerije- sada je crkva preuzela taj ‘transcendentalni dio’ – što joj nikako nije pohvala – i što je ovaj otvoreno (demokratski) konzervativan ako je onaj pokazivao neke napredne ideje. Sada neću ulaziti u podrobniju analizu Juglosvije već se zaustaviti na smao tri konstatacije: onaj komunizam koji se stvarao nije imao veze sa komunizmom, i to je očito, drugo; danas se Jugoslavija gledana kapitalističkim kategorijama želi ‘povijesno ocjeniti’ kao jaka socijalna država sa teškom birokarcijom i kršenjima indvidualnih sloboda – i kada papa kaže da je Bog sigurno dopustio da komunizam traje toliko dulje od nacizma – on zapravo ga nesvjenso apsolutno diskreditira, i slavi liberalnu demokraciju gdje je zločin iznimika, dok je u totalitarnim uređenjima pravilo – i treće: danas se najbolje vidi koliko je to birokratsko uređenje oslobodilo čovjeka i stvorilo pretpostavke da sebe gleda kao na subjekta koji može osvijestiti svoj potencijal za slobodom, koliko je stvorilo pretpostavke za razumijevanje svijeta u kojem opijum za narod svake vrste jednostavno postaje nepotreban.
Demokracija i sloboda koju ona utjelovljuje, u kojoj previše slobode može voditi u neslobodu dovoljno govori o tome koliko je samokritična i koliko je istinski slobodna. Paradoks slobode je karakteristika neslobodnog društva – ovog društva.
Zapravo, svaki sistem se u trenutku svog postojanja opravdava načelom da utjelovljuje sumu svih prethodnih, sve prethodne mudrosti i ne mudrosti, sve prijašnje probleme i uspjehe. Eksplicirati to načelo – ‘što je zbiljsko, to je umno i što jest umno to je zbiljsko’ može imati i legitimirajuću i delegitimirajuću funkciju; eksplicirati to načelo u smislu koji ja razmatram jest izreći vrijedonosni sud. Ali isto tako postoje stanovišta- ‘ovakav kapitalizam je loš, do onog ekstremnog – ‘kapitalizam je loš’, dakle loš je sam po sebi. no, ako zaoštrimo taj sud, koji je po svojoj prirodi subjektivan, što može predstavljati određen argument protiv njega, mislim da i sam sud ‘kapitalizam jest’, da objedinjuje subjektivni i objektivni moment- gdje prvenstveno želim staviti naglasak na to, da koliko postoji činjenica da kapitalizam postoji, da nije dobar – dakle, ‘kapitalizam jest’, jest subjektivno/objek- tivni sud. Što znači daje njegova bit loša- a bit se ispoljava kroz posljedice koje svi vidimo. Mnogi intelektualci su se našli pred vratima skpeticizma, jer kapitalizam očito ne valja to vide i sami – on, ‘nužno i zakonito vodi do grabeži’, a ‘socijalizam’ je raskrinkana kao poštena ali utopistička ideologija koja pokazuje ljudsku nesavršenost – dok je ova današnja ideologija cementira – kako dalje? No skepticizam nije daleko od konformizma, jer mi živimo sada i ovdje i reproduciramo taj isti sistem kroz cjelokupnost njegove strukture -ali ako ako skepticizam i obilježava minimum svjesnosti da nešto nije u redu, on se lako može automatizirati i postati ništa više od konformizma od kojeg se dobiva čir na želucu. Ali sa druge strane mi smo osuđeni na konformizam- sam život postaje diskreditacija, a u takvom svijetu samoubojstvo jest shvaćeno samo – bijegom i konformizmom. Profesori kojima je možda početkom 90-ih bilo neugodno zbog toga što su predavali marksizam (naravno, ne sumnjam u to da su i dalje neki iskreni u toj priči- dakle nastrojeni su kritički),ili su se morali prebacivati u nove paradigme, ‘jer je bila takva (politička) situacija’ pričajući o njima sa jednakim autoritetom kojim su nastupali sa prijašnjima – sada mogu ponosno, potiho, ali ponosno misliti o sebi kao marksistima, jer premda je ovako, na kraju završio steriliziran u knjigama sociologije, još uvijek pruža utjehu.
To prebacivanje pokazuje koliko je intelektualizam bio daleko od društvenih promjena – on nije bio autoritet ,nego je stajao na kraju kolone.
Još jedan razlog više bojati se političkog jesu opet dnevne teme. Država koja se jednim velikim djelom legitimirala nacionalnim osjećajima, sada te osjećaje ‘sekularizira’, nacionalizam se pretvara u zdravu građansku antiideologiju – ali taj potencijal ne nestaje nego samo pritajeno čeka da odgovori na opasnost koja dolazi izvana ili iznutra. Ono što ni obrazovani desničari ne razumiju, a ide pod ruku sa toliko dragom suverenošću jest da činjenica postojanja država istovremeno znači i činjenicu njihova međusobna grupiranja – zbog različitih ekonomskih zahtjeva autarhičan princip zbog toga nikad nije moguć- ni po ekonomskoj ni nacionalnoj osnovi. Svjedoci smo različitih integracija – u Europsku uniju, NATO, i ostale nad državne organizacije- koje u većoj ili manjoj mjeri narušavaju taj suverenitet. U situaciji gdje masovni mediji kreiraju javno mišljenje, i svega što su Hrvati prošli, postoji plodno tlo za sve moguće vrste paranoja- koliko će nam biti lošije, koliko će se sve rasprodati, kako srljamo u novu Jugoslaviju- u krajnjem slučaju je to čak i prihvatljivo, pod uvjetom da u njoj opet ne budu naši istočni susjedi – sastavni element tog tla jest i vječni hrvatski kompleks manje vrijednsoti koji se u određenim ratnim ili sportskim situacijama okreće u svoju suprotnost.
Ne samo da smo se riješili Jugoslavije , nego sraljamo u nešto još vjerojatno gore. Hrvatska vlada pokušava socijalnim inženjeringom – masovnim reklamiranjem razblažiti taj skepticizam- čiji su glavni nositelji okorjeli desničari, no, ne radi se o ulasku ili ne ulasku u Europsku uniju i eventualnoj računici koja potkepljuje te argumente – nego o principu koji nameće taj proces kao nužan- a to je širenje tržišta. Hrvati nisu žrtve – svakodnevni čovjek plače zbog gubitka posla, jer se mljekara u Zadru zatvara, čovjek u Srbiji se veseli jer će za manje novce raditi isti posao. Čovjek u Njemačkoj (ili negdje gdje je cjena rada viša) se plače, dok se opet čovjek u Hrvatskoj veseli. To je začarani krug pomicanja na istok – to je zakon opstanka kapitalizma. Jedan od njegovih zakona jest i taj da mora svoje lice u određenom povijesnom trenutku učiniti humanim , mora se pretvoriti u nositelja prijateljstva između klasa- no kada postane normalan, tada najčešće postane preskup- tako da je država blagostanja osuđena na smrt. Naizgled se čini da je jedino moguće okretati se prošlost nego buljiti u maglu neizvjesnosti što je donosi budućnost. Ako se i Europska Unija ne sruši dok mi uđemo u nju, kako bi željela velika većina malih ljudi ovdje izvjesno je da više nećemo više biti samo predziđe, nego da ćemo punom snagom sudjelovati u općem grabežu liberalizacije. Čini’se da jedino činjenica što Europska Unija zvuči civiliziranje i nema prizvuk rata manje odbija ljude nego što to čini NATO. Koncepcija Trockog o sjedinjenim socijalističkim državama ostala je samo snom. mi imamo priliku učniti nešto više od toga.
Ne znam da li bi se uopće trebalo osvrtati na izbore, ali oni su tu i više ili manje posredno utječu na naše živote. Nažalost, jedino što mogu konstatirati jest gađenje nad galerijom ispraznih lica i trulih populista. A i u drugom krugu kampanja je postala isljučivo negativna- biračko tijelo se podijelilo na dva tabora – svaki glasuje za jednog predstavnika samo zato da ne pobijedi onaj drugi, osim naravno uvejk gorljivih prozelitista koji vjeruju da smo samo korak od vrata raja, da smo samo korak do toga da sve racionalno uredimo i ljepo složimo.
Kada kandidatkinja govori o tome kako su joj ljudi ispred politike, ona zaparvo želi reći upravo suprotno- da joj je stalo do ljudi samo koliko to zahtjeva borba za pozicije moći u ovom ili onom obliku – i kako bi svim političarima trebalo biti prvenstveno stalo do ljudi- i kako bi svaki političar htio da je baš on uezo taj slogan – svakodnevnim ponašanjem ukazuju na suprotno. Da li kandidatkinja možda želi da upravo ono pravo političko, kakvo bi ono možda trebalo izgedati, zamjeni ovo sadašnje Najbolji odgovor je njezino ponašanje. Weber je rekao da tko želi spašavat i ljudske duše neka se kloni politike, ta je misao možda usmjerena revolucionarima, ali isto tako i njoj.
Tamo gdje jesu ljudi, tamo treba postojati političko, tamo gdje nema političkog, nema povijesti, nema slobode, a nema ni čovjeka – osim ako ta krilatica ne sugerira daje čovjek ušavši u novo prirodno stanje, pobjedio samog sebe i da je povijest završila, u toj pobjedi trijumfira mali čovjek, oslobođen tereta politike i etičkog iracionalizma kojim se ona ispoljava. Njega možete vidjeti na plakatima. Ne dajte da vas zbuni smiješak malog čovjeka – to nije istinska sreća – to je samo na silu- to je samo reklama. Ako je ovo anarhija , nepolitčko stanje, koje se nekad čini jako logičnim, onda nam treba nova doza kritičkog anarhizma da tu anarhiju dokinemo. dakle, naš kratkoročni cilj jest, mogli bismo reći, redefiniranje političkog – dokaz da to smatramo mogućim jest u krajnjem slučaju 11 .teza. no, ta redefinicija ima smisla samo koliko se tiče naših života, i koliko se tiče osvještavnja potencijala i potenciranja svijesti za općeljudskom emancipacijom. I da će ljudi kada kažu ‘jebeš državu’ i ‘jebeš političare’ – psovka koja iskazuje svu nepravdu i priznaje da drugačije ne može -biti sposobni da ih prevaziđu.