Marko Tomaš
Pada kiša. Sitna je i dosadna, hladna. Iz uličnih svjetiljki izbija para. Silvije je parkirao automobil, izašao iz njega i ne zaključavajući ga polako se zaputio preko ceste ka mostu.
Most je dugačak i širok, napravljen za prometovanje automobila i kamiona, nije to jedan od onih lijepih, ugodnih mostova kao stvorenih za šetnju preko njih, zastajanje i posmatranje rijeke. To je jednostavno dio ceste koji treba preći da bi se došlo do drugog dijela grada. Na obje strane most završava, ili počinje, ovisno od toga na kojoj se strani rijeke nalazite, velikim raskrižjima punim konfuznih semafora. Ako se i preko dana može vidjeti poneki pješak koji prelazi most, noću je to vrlo, vrlo rijetko, samo auti, autobusi i kamioni, od kojih se u polumraku mogu vidjeti jedino farovi, jurcaju preko rijeke. Silvije je jedini pješak koji ove noći prelazi preko mosta. Rekli smo da hoda polako i to je istina, ali u njegovim koracima se vidi sigurnost čovjeka koji je nešto odlučio.
Jura živi blizu mosta. Živjeti blizu mosta u ovom gradu znači često vidjeti ljude koji dolaze na most da bi razmislili o samoubojstvu ili ga počiniti bez premišljanja, makar tu na licu mjesta, to su oni koji su svoju odluku donijeli ranije. Ovaj grad je pun ljudi bez nade, jadnih, usamljenih, mračnih bolesnika kojima nitko nije dijagnosticirao ludilo u koje zapadaju i onda ne mogavši ga više podnijeti dolaze ovdje na most i bace se s njega u prljavu rijeku. U principu kad se malo bolje razmisli možemo se zapitati kako je procent samoubojica tako nizak. Nekad je teže odgovoriti na pitanje što je to što ljude koji su dotakli samo dno ostavlja u životu i tjera ih na dalje postojanje i patnju u svakom pogledu.
Jura je fotograf i posjeduje veliku kolekciju fotografija ljudi koji su na mostu razmišljali o samoubojstvu i onih koji su sa njega skočili u smrt. Čitav je jedan veliki album ispunjen posljednjim trenucima ljudskih života. Fotografije su crnobijele i izrađene u velikom formatu, od samo jednog pogleda na njih hvatala bi vas tjeskoba i osjetili bi sav užas trenutka u kojem granica između života i smrti, ako je uopće ima, postaje sve beznačajnija i neprimjetnija. Noćas, on sjedi ispred prozora, puši cigaretu i gleda prema mostu. U koracima čovjeka koji prelazi most vidi onu, njemu tako poznatu, odlučnost.
Sada je već jasno da je Slivije krenuo počiniti samoubojstvo. Kroz kišu je stigao negdje na pola mosta i naslonio se na ogradu. Potpuno je mokar i iz džepa izvlači jednako mokru kutiju cigareta. Mokra cigareta i skvašen upaljač ne dozvoljavaju mu da možda i zadnji put u životu uživa u duhanskom dimu. Iako neupotrebljive, cigarete i upaljač vraća natrag u džep. Nije lako sastaviti popis stvari o kojima razmišlja. To je čitava bujica misli i slika koje se potpuno nevezano roje u njegovoj glavi. Tako je već danima. Nikako mu ne uspijeva posložiti sve te stvari i razmisliti o njima i to je jedna od muka koja ga je dovela na most. Čini mu se kako mu je sve u životu počelo izlaziti izvan okvira u kojima on može imati kontrolu nad događajima. Skoro pa iznenada život mu je postao potpuni kaos i sve odreda je krenulo niz brdo. Ispostavilo se da ništa, ama baš nijednu stvar, nije radio kako treba. Mislio je da je sve u redu, daje njegov odnos i stav prema svemu što mu se događa i što poduzima u životu ispravan, ali nije bio u pravu. Ispalo je kao da je gradio kuću na sred korita velike i snažne rijeke tako što je oko sebe podizao ustave i brane i time isušio korito pa su odjednom svi ustavi popucali i voda je užasnom snagom krenula da ga proguta. Nespreman na takav razvoj događaja nije u stanju upustiti se u rješavanje problema pa se odlučio skokom u rijeku, sličnu onoj čije je korito isušio, pobjeći od problema.
Ako pokušate zamisliti čovjeka kojem nakon dvadeset godina predanog rada na istom poslu bez ikakvog posebnog povoda dolazi šef i govori kako nikad i ništa nije radio kako treba i kako će morati ili otići u prijevremenu mirovinu ili se suočiti sa otkazom i beznađem na burzi rada, jer dosta su ga oni trpili, a da ni sami ne znaju zašto, vrijeme je za mlađe, sposobnije, kreativnije. I onda tog istog dana taj isti čovjek dolazi kući i zatiče kufere i torbe i ženu i djecu spremne za put o kojem on ništa ne zna. Kao objašnjenje dobij a zahtjev za razvod braka jer žena mu ne može više trpiti zapostavljanje i nepažnju prema njoj i djeci. «Samo posao, posao, ni na što drugo ne misliš! Dosta sam šutjela i trpila, nama treba malo ljubavi i zahvalnosti za to što provodimo vrijeme i traćimo život pored jednog dosadnog uredskog moljca!» Govori mu ona. Bez snage da kaže i jednu riječ dopušta joj da ode. U stvari nije tu bilo samo pitanje snage, on nije ni znao što bi joj mogao reći. Njemu se sve činilo dobro. Nije bilo trzavica, svađa, preljuba. Isto kao što nikad nije zakasnio na posao, niti išta uradio izvan propisa. E sad, ako zamislite tu situaciju dobijate sliku položaja u kojem se našao Slivije, sredovječni činovnik iz gradske uprave.
Prvo je pomislio da je sve to skupa nekakva neslana šala i priprema za neko slavlje i pažnju kojom ga žele obasuti kolege sa posla i obitelj povodom njegovog 42. rođendana koji pada baš na današnji dan u kojem Silvije stoji na mostu. A stoji tu, jer žena se naredni dan nije vratila, šef mu je uručio otkaz jer je ostao potpuno nijem prema ponudi za prijevremenu mirovinu, a u njegovoj glavi nikako da se poslože slike i misli čije ga kaotično kretanje izluđuje.
Ponovo je pokušao upaliti cigaretu, ali mu to isto kao i prvi put nije pošlo za rukom.
«Trebate vatre?» Upitao ga je čovjek koji se odjednom našao iza njegovih leđa.
Silvije se iznenađeno okrenu i promrlja: «Da, hvala vam!»
Čovjek je izvadio vojnički upaljač benzinac i kresnuo ga, a smrad benzina zapuhnu Silvija.
«Ja stanujem tu, u blizini, bio sam na prozoru i ugledao vas kako stojite tu pa sam pomislio da vam možda treba netko s kim biste razgovarali! ?» Zvučalo je to kao nešto između pitanja i zaključka.
«Ne, ne, u redu je. Hvala vam.»
«Sigurni ste? Ako nemate ništa protiv ja bih ostao tu s vama neko vrijeme, muči me nesanica posljednjih dana…»
Bio je to Jura. Kad bi ljudi koji dolaze na most stajali ispred ograde dulje od pola sata on bi dolazio i izbliza ih posmatrao ili pokušao s njima zapodjenuti razgovor. Za takve mu se činilo da bi im mogao pomoći ako im odvrati misli od samoubojstva.
Stajali su par minuta šuteći, a onda Jura napola šaljivo reče:
«Čudno je to što ste došli baš ovdje po ovakvom vremenu. Niste mogli naći neki topliji kutak za razmišljanje? »
Slivije ga pogleda i ništa ne odgovori.
«Baš me zanima o čemu čovjek razmišlja na ovakvom mjestu?»
«Mladiću, to se vas ne tiče! Ja vas molim da me ostavite na miru, ako možete da odete… Mislim, ja vam ne mogu zabraniti da stojite tu, ali ako imate imalo razumijevanja, molio bih vas da odete.» Silvije je bio pomalo iznerviran pojavom ovog mladog čovjeka.
«Vi nikad nećete skočiti, predugo razmišljate, vidio sam puno ljudi poput vas, samo čudno je da ste hodali tako odlučno, kao da je za vas sve završeno, a ipak stali ste ovdje i razmišljate, to me malo zbunjuje…»
Slivije ga pogleda sa bijesom kao što gledate ljude koji su prozrjeli vaše namjere za koje ste mislili da su tajna za svakog osim vas.
«Možete li me fotografirati? » Upita Jura. «Molim vas, to mije neobično važno. I vidite onu kuću tamo, u njoj ja živim…»
«U redu, fotografirat ću vas, ali samo pod uvjetom da me nakon toga ostavite na miru!»
«Budite bez brige! Obećaj em da ću otići istog trenutka. Evo, uzmite, aparat je podešen, samo pritisnite ovdje.» Jura pokaza prstom na gumb koji je Silvije trebao pritisnuti. «Samo se izmaknite jedno dva metra dalje i ne puštajte taj gumb dok se ne upali blic, ne brinite, podesio sam svjetlo i sve će biti savršeno.»
Silvije se udaljio na par metara i stavio aparat ispred lica. Fiksirao je Juru, koji je stajao jednom rukom naslonjen na ogradu mosta. Pritisnu gumb i sačeka par trenutaka, a onda se upalio blic. Učinilo mu se da je u blještavom krugu svjetla ugledao anđela. Spustio je aparat i ostao šokiran jer je u istom trenutku vidio Juru kako se onom rukom kojom je bio naslonjen na most u laganom skoku prebacuje preko ograde. Uspaničio se, pritrčao je ogradi i pogledao prema nasipu na kojem je ležalo Jurino beživotno tijelo, samo mu je jedna ruka viseći sa obale dodirivala površinu rijeke i sa njenom snagom se klatila. Pogledao je zatim prema kući u kojoj je Jura rekao da stanuje. Pomislio je kako treba otići do nje i pozvati policiju, ili ako ima nekoga obavijestiti ih što se dogodilo. Ne može vjerovati, čovjek se ubio ravno ispred njega. Nije ni pomislio, niti je mogao, o tome koliko se ljudi ubilo ravno ispred Jure koji je položajem svoje kuće bio osuđen u smrt ispratiti nebrojene ljudske živote.
Sutrašnju crnu kroniku krasila je fotografija koju je Silvije snimio neposredno prije Jurinog skoka, a dan nakon toga u novinama se pojavila priča o neobičnom hobiju mladog fotografa koji je snimio čitavu seriju slika na kojima su se pojavljivali većinom ljudi koji su prije njega počinili samoubojstvo skačući sa mosta u blizini kojeg je ovaj stanovao.
A mi, da smo pratili način na koji je Jura te noći prilazio mostu, mogli smo u njegovom hodu primijetiti istu onu odlučnost koju je on vidio kod Silvija i još mnogo ljudi prije njega koji su došli na most okončati svoj život.