-kritički intelektualci u službi agresije-
Ratne okolnosti plodno su tlo za jačanje binarnih logika političke podjele. Situacija je to u kojoj se pitanje života i smrti postavlja sasvim aktualno, a smisao svake riječi biva određen u odnosu na praktično-političke efekte koje izaziva. Uvjerljivost banalne, u normalnim okolnostima sasvim neuvjerljive, parole: tko nije s nama taj je protiv nas drastično raste. Sva kompleksnost političkog života, svi društveni, ekonomski i kulturni problemi, sve se više svode na jednu dimenziju. Uništenje neprijatelja sve se više prikazuje kao jedina legitimna svrha. Dok se istovremeno, dobrim dijelom upravo po samom jačanju takve opasne logike, gubi predodžba o konkretnim kriterijima i vrijednim svrhama koje čine bitnu razliku među suprotstavljenim stranama.
Puno osjećanje i osvještavanje takve dimenzije problema svake borbe, svakog rata, ustanka i revolucije u povijesti, svakog vanrednog stanja temeljni je zadatak sve do jednog dobronamjernog i kritički nastrojenog političkog aktera. Radi se o minimalnom zahtjevu, osnovnom kriteriju razlučivanja politički odgovornih i neodgovornih; vitalnih i dekadentnih; opasnih i blagotvornih. Prijatelja i neprijatelja. Povlačeći takve, po sebi paradoksalne konzekvence dolazimo do suštine problema (pred stotinjak godina tako jasno izložene od strane Carla Schmitta): sam pokušaj iskoraka van okvira binarne logike, ukoliko je politički, istu tek reproducira na višoj razini. Osvještavajući puni smisao dotičnog problema ne možemo se ne zapitati: što nam je činiti? Na koji način učinkovito djelovati protiv destruktivnih potencijala koje oslobađa logika političkog svrstavanja? Odgovor na takvo pitanje, koliko god sam po sebi bio težak, ne može nas lišiti briga. Jer i samo postavljanje takvog pitanja izvor je golemih teškoća. Začetak novog problema, očitovanog u pitanju: do koje nas mjere apstraktna zaokupljenost opasnošću binarne logike hendikepira pri rasterećenom razumijevanju predmetnih političkih alternativa na dnevnom redu? Do koje mjere veća pamet i istančaniji senzibilitet za političko sam po sebi predstavlja najveći hendikep za ispravno razumijevanje realnog političkog kretanja i alternativa? Pa onda i prepreku za određenje adekvatnih načela djelovanja. Blagotvornog političkog kompasa.
Težinu navedenih problema, s kojima se u dramatičnim povijesnim okolnostima tako živo suočavamo, nemoguće je prenaglasiti. Upravo zbog toga posebnu frustraciju izaziva činjenica da ih današnja kritički nastrojena inteligencija nije u stanju razumjeti na adekvatan način. Štoviše – da ih uslijed vlastitih ideoloških ograničenja, unatoč svom resursu znanja s kojim raspolaže, niti ne želi osvijestiti. Da, u svojoj velikoj pameti, takvim djelovanjem igra ulogu korisnog idiota političkih snaga protiv kojih deklarativno ustaje. Ilustrativan primjer takvog, inače iznimno raširenog, podbačaja tumačenje je ukrajinskog rata od strane Borisa Budena. Njegov ćemo slučaj uzeti kao predložak za kritiku sa, nadamo se, mnogo širim domašajem.[1]
I
Terminom korisna budala ne služimo se ni najmanje slučajno. Boris Buden koristi ga kako bi ukazao na apsurdnost ruske agresije. Vladimir Putin u tom se smislu pokazuje kao korisna budala jer svojim djelovanjem, protivno intencijama, pomaže vlastitim neprijateljima. Buden, i njemu slični, vjerojatno bi korisnim budalama nazvali i takve poput nas. One koji vjeruju da nedvosmisleno skupljanje svih demokratskih snaga protiv ruskog režima predstavlja nužan preduvjet svake produktivne kritike buržoaskog društva i političke prakse njegovih predstavnika. Mi znamo da je kurs koji zastupamo, u očima mnogih, kurs korisnog idiotizma u službi zapadnog imperijalizma i lažne buržoaske slobode. Što nam, naravno, ne oduzima pravo na vlastito prozivanje korisnih idiota. Lijevih intelektualaca kao korisnih idiota (1) gvozdene pesnice ruskoga tipa; (2) zapadnog odricanja od demokratskih ambicija kao realističkog odgovora na ugroze gvozdene pesnice; (3) neodrživih liberalno-kapitalističkih formi čiji će život vraćanjem starog smeća nasilja i autokracije biti zakočen, te će time preživjeti kao svojevrstan socio-politički ideali. Osnovna svrha ovog napisa utvrđivanje je tako koga, i u kom smislu, možemo smatrati korisnim idiotima.
Pogledajmo najprije kako stvari stoje sa Vladimirom Putinom. Osnovni preduvjet teze o Putinu kao korisnom idiotu je pretpostavka po kojoj je rat izgubio samim pokretanjem. Radi se o tezi široko prisutnoj u okvirima zapadne propagande, ali se kao što vidimo javlja i u bitno drugačijim ulogama. Nije velika mudrost zaključiti kako se radi o neutemeljenom prorokovanju. Ukoliko isključimo mogućnost pitijskih tumačenja, sa pouzdanošću prorokovanja nikada ne treba računati. Naša je pretpostavka, a u tome nadamo se nismo jedini, kako se konačni ishod ruske agresije ne može znati. Nepregledno mnoštvo vidljivih silnica i faktora, neizbježna prisutnost Rumsfeldovih nepoznatih nepoznanica, ali i inovativna mogućnost političkog djelovanja onemogućuje pouzdanost svakog proricanja budućnosti.
Teza o tome da je Putin rat već izgubio mogla bi se ublažiti pa reći da će rat samim započinjanjem vrlo vjerojatno i na dugi rok izgubiti. Takva retorička akrobacija mogla bi se usporediti sa prognozom Lava Trockog o neodrživosti staljinističkog režima. Uvjerenju kako je staljinizam u trenucima svoje najveće moći već propao, ali to ne razumije. Bacimo li pogled na sovjetsku povijest iz današnje perspektive moglo bi nam se učiniti da je uistinu tako. Sovjetski režim, obrazovan i sasvim konsolidiran sa početkom 30-ih, uistinu je bio osuđen na propast. Mala je to utjeha milijunima koje je kroz desetljeća svog propadanja zavio u crno. Mala utjeha i za nas koji do današnjeg dana snosimo posljedice proizašle iz dugotrajnog procesa njegova odumiranja. Današnji ruski režim si je napadom na Ukrajinu moguće i potpisao takvu smrtnu presudu. To međutim i dalje ne osporava potrebu za skraćivanjem njegovih posmrtnih muka.
I, s druge strane, nipošto ne isključuje mogućnost prevladavanja onog manje vjerojatnog – njegova trijumfa na opću nesreću. Mogućnosti takvog trijumfa mnogo su šire od ostvarenja minimalnih ratnih ciljeva. Gotovo bi se jednako uvjerljivo moglo tvrditi kako je samim napadom na Ukrajinu Putin već dobio – pa makar i izgubio. U po njega najgorem slučaju hitro bi se potvrdila moć zapadne hegemonije; ruska armija pokazala bi se nemoćnom na bojnome polju, ruska ekonomija u času bi se slomila pod silovitim pritiskom sankcija. Politička osnova i legitimitet režima u trenu bi se urušili. Putin bi sam, moguće, izvisio na nekakvoj banderi. Ključno pitanje glasi: znači li takav, krajnje optimističan i nevjerojatan ishod iz mokrih snova zapadnih sila i poraz Putina? Promatramo li njegov režim i intencije usko i bukvalno svakako da – da. Uzmemo li u obzir širu perspektivu – ne nužno. Potpuna dominacija i neočekivani povratak zapadne premoći naknadno bi, naizgled paradoksalno, opravdala logiku, strategiju i postupke ruskog režima. Pokazalo bi se da je sigurnost majke Rusije uistinu i bila ugrožena. Tada bi se moglo reći kako su greške ruskog režima bile naivnost, slabost, popustljivost i zakašnjela obrambena reakcija. Sam Putin mogao bi se iz agresora preobraziti u žrtvu. Ukrajinska avantura tumačila bi se kao novi Boj na Kosovu, sa Putinom kao Carom Lazarom. Sličnoj smo preobrazbi mogli svjedočiti čak i u slučaju monstruma kao što su Hussein i Ghadafi. Posljedice takvog razvoja situacije – uzevši u obzir duboku dekadenciju ruske političke kulture, dosadašnju dinamiku globalnog otpora američkog hegemonizmu, kinesku geopolitičku strategiju i goleme polit-ekonomske probleme unutar samog liberalnog svijeta – bile bi potencijalno pogubne. Moguće i tipičan primjer pirove pobjede. Otvaranje mogućnosti za novog Putina i korak bliže propasti Zapada za koju se Rusi u Ukrajini tuku. A radi se, kako rekosmo, o mogućnostima koje proizlaze iz za Zapad i Ukrajinu najpovoljnijeg scenarija.
Zaključimo stoga kako osnovni preduvjet proglašavanja Putina korisnim idiotom naprosto ne postoji. Razočaranje njegovom inteligencijom, po procjeni kako je olako progutao zapadni mamac, u biti je prije svega pretjerano pouzdanje u vlastite proročke sposobnosti. U tom se smislu zabavnim čini primijetiti kako je do inflacije zaključaka takvog tipa došlo tek nakon tjedan dana borbe. Nadahnuće je, kako se čini, bilo uvjetovano određenim informacijama s terena. U svojoj kritici pokušajmo biti bolji od toga. Zanemarimo stoga do sad izloženu kritiku i uzmimo da su proroci u pravu. Pretpostavimo kako si je Putin, sasvim neovisno o razlogu, potpisao smrtnu presudu napadom na Ukrajinu (što god da to značilo). Time smo utvrdili da se radi o idiotu. Korisnost njegova idiotizma potrebno je, pak, posebno dokazati. Kritički intelektualci sigurno ne vjeruju kako se radi o stvarnoj koristi za svijet u kojem vladaju mir i sreća, a cvijeće raste iz puščanih cijevi. Radikalnih dijalektičara i revolucionera vođenih logikom što gore to bolje, koji bi takvu tezu mogli zastupati u izokrenutom smislu, zasigurno će se naći. Takvi, po svojoj prirodi još i gori od kritičkih intelektualaca, zaslužuju posebnu kritiku. Ovdje polazimo od pretpostavke kako je kod Budena i njemu sličnih ostala barem trunka odgovornosti. Da se ne vesele naopakoj radikalizaciji i širenju nesreće kao korisnom prilogu revoluciji koja će doći.
Kritički intelektualac vjeruje kako Putinov idiotizam koristi nekim po sebi problematičnim interesima. Onima ukrajinskog nacionalizma i zapadnih centara moći. Moguće manjem, ali i dalje zlu! Moćne su to snage koje se, u neku ruku, može smatrati posredno odgovornima za cijelu tragediju. Pa stoga, možda, na koncu i – većem zlu! Riječima samog Borisa Budena: Zapad se u cijeloj priči može smatrati potpuno odgovornim i potpuno neodgovornim. Daleko od toga da i sami ne vjerujemo u suodgovornost Zapada. Krupna je razlika u razlozima. Budenova zamjerka Zapadu je pretjerana aktivnost i agresivni hegemonizam uz prisutnost jeftine i moćne altenative ljubavi i mira. Naša je zamjerka upravo obratna: oportunistička pasivnost i pokušaj bijega od političke odgovornosti u odsutnosti svakog lakog i jeftinog rješenja globalnih problema. Tamo gdje Buden dvoji između smještanja zapadnih režima u kategoriju manjeg ili većeg zla, mi držimo da je Zapad u najgorem slučaju (onom neodgovornosti, izolacionizma i kompromisnog pakta sa Vragovima) i dalje manje zlo. Zapad koji preuzima odgovornost i dosljedno ustaje u obranu vlastitih načela i općenitih interesa u najgorem se slučaju može smatrati manjim dobrom. Dobrom za koje se treba požrtvovno boriti bez obzira na posebnu viziju većeg dobra kojem kao politička bića težimo. Anarhija, komunizam ili islamski kalifat, sasvim je svejedno – borba za minimalni program buržoaske revolucije u ovim je trenucima, kao i uvijek prvi zadatak. Jer jedino se takvim dosljednim stavom može kupiti pravo na radikalnu kritiku buržoaskih, liberalno-demokratskih i kapitalističkih, formi ukoliko se same pokazuju neodržive i štetne po našu sigurnost i slobodu. Lijevi intelektualci nisu tako glupi. Oni misle dublje. Kritički. Velika im pamet otvara široke horizonte teško razumljive običnim smrtnicima. Površnim ljudima koji ne razumiju da je gvozdena pesnica koja im prijeti već izgubila rat, a pravi neprijatelj na našoj strani. Kako se energija treba usmjeriti u borbu protiv sila koje će se zapravo okoristiti idiotizmom ruske agresije.
Pretpostavimo onda, za svrhu argumenta, da je uistinu tako. Da su zapadni interesi kojima ruska agresija uistinu koristi pravi problem. Neka bude tako. Propitajmo tek dokaze o samoj korisnosti. Jer: kada bi se slučajno pokazalo da ruska agresija ne pomaže ukrajinskom nacionalizmu i trulom zapadu možda bi joj se mogli dosljedno suprotstaviti i sami kritički intelektualci.
II
Prvi korisnik usluga ruskog idiotizma je jasno – Ukrajina. Teza o ruskoj agresiji kao trenutku punog i neupitnog potvrđivanja ukrajinske nacije, dovršetka njenog formiranja, izrazito je popularna. Različite, u mnogo čemu sasvim suprotstavljene političke struje, pretpostavljaju njenu neupitnost. Pogrešno bi bilo osporiti da se radi o, na prvi pogled, uvjerljivoj tezi. Upravo je zbog toga važno ukazati na njene slabije strane. Razloge zbog kojih se ruska agresija može promatrati ugrozom ukrajinske nacije. Prvim i očiglednim tu se nameće mogućnost ruskog uspjeha. Koliko god se takva mogućnost, u svjetlu herojske borbe ukrajinskog naroda, činila manje vjerojatna nju se još uvijek ne smije isključiti. Realna mogućnost uspješne dekonstrukcije ukrajinskog političkog identiteta posredstvom gole sile, normalizacije ruskog režima i uvjerljivosti pripadajuće relativizirajuće propagande potencijalna je opasnost koja je pred Ukrajinu došla sa ratom. Rizik je to s kojim bi se svaki nacionalist rado suočio ukoliko kao alternativu ima postepeno osipanje i relativiziranje nacionalnog identiteta u miru. Ukrajinski nacionalist pod tim bi uvjetima priželjkivao ili čak radio na provokaciji ruske agresije. No – njemu će se, jednako tako, i najmanji rizik koji po naciju proizlazi iz otvorene ruske agresije pokazati prevelikim u okolnostima mirnodopske sigurnosti nacionalnog identiteta.
Na konkretno pitanje o sigurnost i dovršenosti ukrajinskog nacionalnog identiteta prije agresije nećemo, niti možemo, odgovarati. Tek ćemo naglasiti kako cijela stvar funkcionira i u obratom smjeru. Kako potvrđivanje identiteta u ratu uvijek ovisi o predmetnosti i moći identiteta koji mu prethodi. Američke invazije u Afganistanu i Iraku, kao i Libijski rat, primjeri su na kojima se jasno pokazuje kako ugroženost od strane vanjskog neprijatelja nipošto ne mora izazvati obrambenu patriotsku, a kamoli nacionalističku, homogenizaciju. Bez zbiljnosti samog identiteta prije vanjskog udara vanredno stanje potencirati će tek raslojavanje nestabilnog, nedovršenog, nezaokruženog identiteta. Posljedice vanrednog stanja uvijek će biti skupljanje oko već ozbiljenog kolektivnog bivstva. Moguće ne sasvim osviještenog, nedovoljno jasno očitovanog ili prikrivenog, ali neupitno već prisutnog. Doprinos ruske agresije u tom se smislu, u najboljem slučaju, može čitati kao sredstvo razotkrivanja punih mogućnosti ukrajinskog nacionalizma, a ne nužan uvjet njegova proizvođenja.
Samim se time korisnost ruske agresije po ukrajinski nacionalizam drastično dovodi u pitanje. Tome je tako ako na stvari pokušamo gledati i iz ruske perspektive. Nestabilnost i nedovoljna konsolidiranost ukrajinskog političkog identiteta otvara mogućnosti učinkovitog djelovanja sredstvima meke sile. Ideološkog i propagandnog djelovanja u kombinaciji sa svim sredstvima nenasilnog pritiska u svrhu degradiranja, dekonstrukcije i relativizacije ukrajinskog nacionalizma. Takva sredstva bila su, kako znamo, prvi izbor ruske politike. Neučinkovitost njihova korištenja sama se po sebi pokazala kao dokaz snage ukrajinskog nacionalizma. Govoriti o bezumnoj i iracionalnoj, kontraproduktivnoj akciji ruskog režima kojom se jednom za svagda potvrđuje ukrajinski identitet sasvim je promašeno. Radi se o krajnje naivnom podcjenjivanju ruskih vladara. Otvorena vojna invazija na Ukrajinu nikada se ne bi dogodila kada vladajućim ruskim elitama ne bi van svake dvojbe bilo jasno da je Ukrajina već i zauvijek izgubljena! Sama invazija se u tom se smislu može tumačiti kao najveći dokaz stabilnosti, dovršenost i moći ukrajinskog nacionalnog identiteta koji joj prethodi. Barbarski udar na Ukrajinsku državnost kojem možemo svjedočiti predstavlja tipičan primjer destruktivnog kasapljenja u bitnome zdravog političkog tijela. Potez očajnika koji ne koristi nikome.
Tu se međutim nipošto ne radi o jedinom razlogu zbog koje se ruska agresija ne treba čitati kao korisna po ukrajinski nacionalizam. Postavimo li pitanje o moći i interesu nacije na nešto sofisticiraniji način učinci nametnutog rata pokazuju se jednako štetni po ukrajinstvo. Kritičari nacionalizma sasvim opravdano naglašavaju vještačku prirodu takvog tipa kolektivnog identificiranja. Sasvim je jasno kako je svaki identitet proizveden. Onaj nacionalni je, međutim, po svojoj prirodi rezultat specifičnog potiskivanja slobodnog očitovanja dinamičke, kompleksne i preklapajuće prirode proizvodnje kolektivnih identiteta u drugi plan. Nacionalni identitet, naizgled paradoksalno, u svojoj suštini nije izraz afirmacije, već gušenja posebnosti. Pojedini, po svim predmetnim obilježjima različiti, članovi neke nacionalne zajednice u njoj se jednače prvenstveno po pripadnosti. Nacije se prema vani isto tako jednače kao ravnopravne suverene države. Svijet nacija svijet je pune jednakosti – nema i ne može biti nikakve kvalitativne razlike među nacionalno određenim političkim zajednicama. Nacije međutim nema bez razvijene nacionalne svijesti, kulturno-političkog i ideološkog sadržaja kroz koji se praktično omogućuje identifikacija. Nacije također nema ni bez institucionaliziranog nasilja koje je u stanju slomiti sve unutarnje i vanjske otpore obrazovanju takve zajednice. Nacionalna svijest i moć institucionaliziranog nasilja dva su ključna resursa o kojima ovisi zbiljnost i opstanak svake nacije. Materijalne i ideološke ugroze samobitnosti, sasvim razumljivo, izazivaju zbijanje redova, doprinoseći tako jačanju nacionalnog zajedništva. Tu dimenziju, kako smo rekli, potrebno je uzeti u obzir. Jačanje nacije u tom se smislu javlja kao mobilizacija raspoložive energije i potencijala u svrhu obrane od opasnosti. Realna ugroza, sama po sebi, slabi naciju. Reakcija na nju je interventno jača, pri tome plaćajući veliku cijenu.
Od presudne je važnosti ne zaboraviti kako nacionalni interes, u krajnjoj liniji, zbog same potrebe za takvom reakcijom gubi. Zakašnjele nacije poput Njemačke i Italije zbog svoje su unutarnje i vanjske slabosti morale su uložiti mnogo više energije u proizvodnju ideoloških i materijalnih temelja svoje samobitnosti. To što se takva investicija činila nužnom ni najmanje ne umanjuje činjenicu da je samo korištenje takvih lijekova u mnogočemu održalo bolest. U suštini tek promijenilo oblik u kojem se slabost takvih nacija manifestirala. Među lijevim kritičarima nacionalizma neobično je popularno naglašavati koristi koje nacija ima od vanjskih ili unutarnjih, realnih ili umišljenih ugroza. U svojoj jednostranosti takvi često previđaju činjenicu da jedina alternativa slaboj naciji koja potrebuje takva sredstva nisu tek različiti anacionalni oblici identificiranja i oblikovanja kolektivnog života, već i jaka nacija. Ona koja ima manje potrebe za korištenjem tako vulgarnih i, po svojoj prirodi, skupih sredstava. Gorkih lijekova sa izrazito opasnim nuspojavama. Govoreći o ukrajinskom slučaju pred nama moramo osvijestiti do koje je mjere naivno rusku agresiju promatrati kao sredstvo stvarnog jačanja nacije. Intenzivna i, neizbježno, vulgarna homogenizacija koja dolazi sa ratom i vandrednim stanjem zapravo se uvijek može promatrati kao neka vrsta apsolutnog slabljenja nacije. Hrvatska nacija osamostalila se u ratu. Njena je moć i samobitnost osigurana etničkim čišćenjem hrvatskih Srba. Ona je sama tako izgubila moć i širinu. Crnogorska nacija za sad se uspješno osamostaljuje u miru. Ukoliko taj proces uspješno i dovrši ona će u svom okrilju zadržati sve Srbe, Albance i Bošnjake ponosno skupljene pod barjak crnogorske državnosti. Crnogorci, Srbi i Albanci zajedno će gledati na Marka Miljanova, gusle, pjesme o hajducima i vidjeti svoje jedinstvo. Crnogorska nacija time će biti moćnija negoli u slučaju skupljanja oko ekskluzivnog crnogorstva živućeg tek u uskim granicama dične Katunske nahije, ponosnih Njeguša i bijelog grada Cetinja. Nametnuti rat, kao udar na kompleksnost i unutarnje bogatstvo preklapajućih identiteta koje bi Ukrajina u drugačijim okolnostima mogla mnogo lakše u sebi izmiriti, stoga se i sam može smatrati golemom nesrećom za rast moćne ukrajinske nacije.
III
Drugi korisnik ruskog idiotizma, po uvjerenju velikog broja kritičkih intelektualaca, je naravno Zapad. Evropska unija, Sjedinjene države, NATO pakt. Savjesno slijedeći logiku Borisa Budena mogli bismo reći: ako je agresija vanjskog neprijatelja Ukrajini omogućila da dovrši nacionalno formiranje zapadnim je silama (a) pružila priliku za potiskivanje unutarnjih problema i kontradikcija i (b) otvorila mogućnost njihova lakšeg rješavanja. Radi se o dvama bitno različitim, pa čak i međusobno isključivim, funkcijama kojima bi ukrajinski sukob, u teoriji, mogao služiti.
Nužna pretpostavka teze o potiskivanju važnih političkih problema uvjerenje je o manjoj važnosti trenutnog događanja na istoku Evrope za zapadni svijet. Kada bi se radilo o gorućem problemu, čije sigurnosne, ekonomske, kulturne i usko političke posljedice direktno pogađaju zapadna društva ne bi se moglo govoriti o manipulativnoj diverziji ukrajinskim ratom. Guranje dotičnog problema u prvi plan bilo bi legitimno. U okviru naše problematike tada bi se jedino moglo postaviti pitanje: predstavlja li vanredno stanje izazvano ruskom agresijom neposrednu priliku za rješavanje stvarnih problema na dnevnom redu zapadnih društava (b).
Pretpostavka kako se zapadne sile mogu okoristiti praznim baukom ruske agresije (a) sasvim je drugačija. U tom bi se slučaju neupitno radilo o opasnoj manipulativnoj tehnici. Njena bi se upotreba mogla smatrati koruptivnom, pa stoga i štetnom za svakog korisnika. Skretanje pogleda od važnih problema neizbježno donosi nesreću nositelju dotične radnje. Takvoj bi se tezi moglo prigovoriti za naivnost. Moglo bi se reći kako manipulativne tehnike mogu biti korištene za omogućavanje kratkoročne realizacije partikularnih interesa, neovisno o tome koliko su koruptivne i štetne na dugi rok. Moglo bi se reći kako u tome i je suština problema. S takvim se tvrdnjama, u načelu, potrebno složiti. Konačni je sud, ipak, potrebno donijeti u svjetlu neopterećene analize konkretnih problema, uz dodatnu refleksiju o opasnostima manipulativne eksploatacije takvog kritičkog diskursa. Predvidiva ljevičarska kritika, primjerice, izgleda ovako: potenciranjem bombastičnih, praznih, medijski atraktivnih probleme vladajuće klase i elite omogućuju skretanje pažnje sa neugodnih pitanja kojima bi se u opasnost mogli dovesti njihovi interesi. Takvo nas shvaćanje teško može zadovoljiti. Njime se pretpostavlja visoka razina svjesnog planiranja i koordinacije od strane društvenih elita, puna izdvojenost i homogenost njihova interesa, politička pasivnost potlačenog naroda. Promatrajući takve interpretacije moglo bi se reći kako se upravo u njihovom slučaju radi o tipičnom primjeru naivnog pojednostavljivanja problema i političke manipulacije. Bauku vladajuće klase! Ispraznom bauku kojim se pozornost odvraća od dubljih, kompleksnijih i teže rješivih problema.
Takvim se opservacijama približavamo boljem razumijevanju funkcije bauka. Njegova primarna svrha tako nije tek odvraćane pogleda od proste zaštite privilegija, kamufliranje očiglednih nepravdi i zloupotreba (iako i ta dimenzija može postojati), već oportunistički bijeg od tegobnih i praktički nerazrješivih kontradikcija. Ozbiljnih problema koje je moguće riješiti jedino inovativno. Golemim odricanjima, uz dosljedno rasturanje vladajuće racionalnosti. Prividna iracionalnost radikalnog suočavanja s problemima, uz neučinkovitost umjerenih rješenja, uvijek je najbolje opravdanje za skretanje pogleda. Kao prigodan primjer, na koji smo pravovremeno upozoravali, može se uzeti slučaj Islamske države. Opći kaos sirijske revolucije i građanskog rata, kao i ostalih kretanja na Bliskom istoku, zapadne su aktere stavile u izrazito neugodnu situaciju. Ruska prisutnost i angažman predstavljale su dodatan problem u cijeloj priči. Daleko od toga da su zapadne sile bile zaokupljene svojim imperijalističkim interesima. Upravo suprotno – one uistinu nisu znale što im je činiti. Našle su se u iznimno neugodnoj situaciji bez pouzdanog političkog orijentira. Odluke koje je trebalo donijeti bile su teške, a ona o punoj pasivnosti bila bi jedna od takvih. Bauk Islamske države, koja se po monstruoznosti izdvajala od ostalih frakcija, pružio je zapadnim akterima jednostavnu mogućnost jeftinog bijega od neugodnosti. Prisutnost radikalnog zla odjednom je mogla poslužiti kao politički kompas. Sve ostalo moglo je pasti u drugi plan. Pa tako i konačna izdaja arapskog proljeća, prepuštanje sirijskog naroda na milost i nemilost neprijateljskog režima, omogućavanje trijumfalnog afirmiranja globalne moći ruske autokracije, uz opasan povratak starog geopolitičkog smeća.
Ukoliko se u slučaju ukrajinskog rata uistinu radi o takvom bauku potrebno ga je prokazati, te fokus svim silama vratiti na bitna pitanja od kojih nas odvraća. S druge je, pak, strane jednako važno savjesno postaviti pitanje: koliko i kome od zapadnih igrača u trenutnoj situaciji takva manipulacija može biti atraktivna i od koristi? Treba li se ovaj slučaj, i do koje mjere, osmišljavati na takav način? Naše je mišljenje kako ne smije. Kako ukrajinski problem ne zadovoljava osnovne preduvjete iskoristivog bauka. Osnovni preduvjet za podizanje bauka svakako je medijska atraktivnost, mogućnost jeftine proizvodnje emocionalnog naboja i ideološke eksploatacije. Zaustaviti se na toj razini bilo bi krajnje površno. Bitno drugačiji, zapravo i mnogo važniji, preduvjet iskoristivog bauka uvijek je i stvarna mogućnost jednostavnog razrješenja problema čija se opasnost prenaglašava. Bauk čije bi potenciranje proizvelo nevolje veće od onih koje se nastoje zamaskirati sasvim je beskoristan. I također: bauk razvikan na osnovi hitnih, teških i ozbiljnih političkih problema ne može se smatrati korisnim u prethodno iznesenom smislu. Njegova funkcija u tom slučaju ne može biti manipulativno odvraćanje od stvarnih problema, pošto je sam njihov nesavršen izraz. Ili, sasvim precizno govoreći, može ukoliko nas odvratnost samog bauka udalji od stvarne važnosti problema koje stavlja u prvi plan. Veliki dio medijski posredovane borbe protiv ruske agresije na Ukrajinu svojom nas vulgarnošću može jedino odbijati. Golema bi pogreška, međutim, bila pretpostaviti kako se ne radi o golemom problemu, povijesnom događaju od najveće važnosti i našem vlastitom ratu – odbojnosti bauka i površne propagande unatoč!
Način na koji smo do sada odredili manipulativnu logiku, osnovne resurse i iskoristivost bauka mogla bi se radikalno dovesti u pitanje. Moglo bi se reći kako osnovna namjena bauka nije negativna nego pozitivna. Kako to nije odvraćanje pogleda od važnijih pitanja, već mobilizacija i oslobađanje političke energije za stvaranje. Vještačka proizvodnja osnovnog resursa političkog djelovanja – kolektivne volje i predanja. Tako rijetki i dragocjeni resursi po tom mogu biti iskorišteni na različite načine. Kako za svrhe u čije se ime proizvode, tako i za neke bitno drugačije. Kritičke teorije u tom će smislu često spekulirati o različitim oblicima zloupotrebe političkih mobilizacija. Velika većina takvih kritičara rijetko će imati zamjerke na korištenje vještački proizvedene volje i predanja za njima simpatične svrhe. Upravo suprotno: nerijetko će zagovarati ciljanu populističku proizvodnju takvih potencijala. Vitalan i odgovoran stav u tom smislu mora biti jasan i nedvosmislen. Politički produktivno korištenje bauka, kao i njegova zloupotreba neukidive su mogućnosti političkog života. Radi se o opasnim, na srednji do dugi rok štetnim, političkim sredstvima – sasvim neovisno o opravdanosti svrha kojima služe. Opravdanje takvih sredstava kao manjeg zla ne može se apsolutno isključiti, ali se ni za jedan trenutak ne smije zaboraviti njihova koruptivnost.
Ono ključno međutim nije tek razumijevanje inherentne nelegitimnosti i dugoročnih šteta produktivnog korištenja bauka, već i golemih ograničenja njegove korisnosti i moći. Sama količina i specifična kvaliteta moći koju je moguće proizvesti tako vulgarnim sredstvima po svojoj je prirodi izrazito limitirana. U naše se vrijeme naprosto radi o zastarjelom načinu proizvodnje političkih resursa. Među kritički nastrojenim intelektualcima popularne su dijametralno suprotne teze. Medijski posredovana manipulacija i propaganda često se guraju u prvi plan kao ključni izvori političke moći. Radi se o naivnom, u suvremenim okolnostima sasvim neuvjerljivom razumijevanju političkog realiteta. Moć se, slijedimo li Foucaulta, ne treba promatrati na instrumentalan i jednodimenzionalan način. Maksimizacija njene proizvodnje upravo zahtjeva nadilaženje jednostavnih odnosa dominacije i podložnosti; manipulacije i pasivnog zavođenja. Subjektiviranje se javlja kao uvjet, a ne prepreka učinkovitog generiranja moći. Ne samo količina, već i specifičan kvalitet, volje i predanja koje je moguće dobiti od građanstva živo je uvjetovan stupnjem njihova aktivnog učešća u reprodukciji vladajuće istine i političkog režima (pojmljenog u najširem smislu).
Upravo to je dimenzija koju ruski režim nije u stanju razumjeti. Zarobljeni u okvirima starih oblika mišljenja, savršeno adekvatnih u okviru socio-političke zbilje čijoj reprodukciji doprinose, ruski vladari pretpostavljaju kako prosta manipulacija i težnja za jednostranim upravljanjem ljudskim materijalom jesu tajna sve politike. Zapadni režimi odavno su izašli van takvih okvira. Ne samo u djelima inovativnih teoretičara, već u povijesnoj zbilji koju su takvi nastojali domisliti. Jer riječima druga Marxa – ne određuju ideje zbilju, već zbilja određuje ideje. Što svakako ne znači kako stari slojevi povijesne zbilje i dalje nisu prisutni, kao i da se mogućnost re-entrya može isključiti (vraćanje staro smeća). Upravo suprotno – ruski je režim u tom smislu najbolji dokaz. Najveća opasnost za zapadne režime upravo je povratak racionalnosti zastarjelih, jednostavnih no za potrebe vremena sasvim neučinkovitih, logika moći u njihove okvire. Težinu takve ugroze nemoguće je prenaglasiti i ona je zasigurno glavni razlog zbog kojeg se radi o nepomirljivoj borbi u kojoj ne može biti kompromisa. U samoj pojavnosti trenutnog sukoba može se čitati razlika političke logike Rusije i Zapada. Ruski režim svim silama se trudi da propagandno proizvede željene efekte. Da očuva osnove vlastite moći, na osigura adekvatnu svijest vlastitih građana. Istina u Rusiji struji odozgo prema dolje. Radi se o slabom, fragilnom i skupom obliku generiranja političke moći. Zapadna mobilizacija funkcionira po sasvim drugačijem obrascu. Borbena reakcija tu struji iz mnoštva različitih, široko disperziranih izvora. Sva sredstva koja ruski špijunsko-propagandni stručnjaci koriste ne mogu dati adekvatan plod jer moć zapadnih, buržoaskih režima operira autonomno, decentralizirano i kapilarno. Ruski građanin koji želi biti lojalan svojoj zemlji, režimu, predsjedniku djeluje pokorno i ograničava svoju slobodnu inicijativu. Njegova pasivnost njegovo je djelovanje i stoga ne može bit politički produktivan. Na Zapadu se pak mobilizacija vrši sasvim neovisno o naputcima vlasti i djeluje u suprotnom smjeru. Istina zapadnih režima struji kroz tijela samih građana, čija aktivnost čini nekontroliranu okolinu svakog političkog odlučivanja i manipulacije. Zapadni nositelji vlasti neusporedivo su slabiji u odnosu na ruske vladare u raspolaganju političkom moći. Njen ukupni potencijal je pak beskrajno veći u odnosu na zastarjele sisteme ruskog tipa.
Sasvim je jasno kako zapadni sistem ima inherentne slabosti, te može biti ugrožen u nepredvidivim okolnostima krize i rata. Jasno je da ne smijemo zaboraviti ni na specifične oblike podložnosti i ograničenja naših potencijala što proizlaze iz takvih sofisticiranijih sistema upravljanja ljudskim materijalom. Protiv njih se potrebno boriti sa jednakim žarom. No nipošto na uštrb primarnog zadatka obračuna sa starim smećem, bez kojeg si pitanje o borbi sa sofisticiranijim ograničenjima slobode niti ne možemo postaviti. Pitanje borbe protiv ruskog režima u tom je smislu od presudnog značaja. Sama motivacija Putinovog režima direktno je uvjetovana prethodno iznesenim problemima. Duboki su razlozi stvarne nepomirljivosti ruskog režima sa Zapadom. Umnogome i kontradiktorni. Promatrajući Zapad, ograničeni vlastitim vidokrugom iz kojeg ne mogu iskoračiti bez da nestanu, Rusi vide vlastiti zrcalni odraz. Pretpostavljaju kako s onu strane željezne zavjese vlada ista politička logika. Sirov i vulgaran, samosilnički oblik politike uzimaju za jedini mogući, pa stoga u istinitost vlastite propagande vjeruju i kad otvoreno lažu. Oni su uistinu iskreno zaprepašteni bezobzirnošću zapadne politike. Problem je, naravno, u opasnoj limitiranosti njihove perspektive. To međutim nipošto nije njihov jedini problem. Jednako se velik problem pojavljuje i tamo gdje je ruski režim u stanju razumjeti kvalitativno različitu prirodu političke racionalnosti na zapadu. Jer tu se razliku, s punim pravom, tumači kao razlog živog neprijateljstva. Širenje i jačanje zapadnog modela, upravo stoga što predstavlja izraz bitno drugačije političke logike, uzima se kao smrtna ugroza ruskog identiteta i opstojnosti. Daleko od toga da moskovski vlastodršci sebe promatraju kao zlotvore. Daleko od toga da su razlozi koji stoje iza njihovog djelovanja sebični interesi vladajuće vrhuške, lično bogaćenje, taština i isprazna težnja za moći. Upravo suprotno: oni uistinu pokušavaju djelovati u najboljem interesu vlastitog režima čije dobro poistovjećuju sa dobrom Rusije. Ruski režim nalazi se razapet između predodžbe o smrtnoj ugroženosti širenjem kvalitativno drugačije političke racionalnosti sa zapada i one o klasičnom nadjačavanju po prirodi istovjetnih, identično motiviranih, sila na geopolitičkoj karti. Sva sumanuta radikalnost ruske politike može se uvjerljivo objasniti polazeći od takvih pretpostavki.
Vratimo se ipak slijedu našeg izlaganja. Kao ključni argument protiv teze o politički produktivnom korištenju bauka ukazali smo na krajnje ograničene koristi koja se može izvući iz korištenja tako vulgarnih i zastarjelih instrumenata. Ostavimo time pitanje o bauku, konačno, po strani, te se usmjerimo na pitanje o koristima koje zapadne sile mogu neposredno izvući iz ruske agresije i rata u Evropi.
IV
Nužna pretpostavka kritičke opservacije o koristi ruske agresije za zapadne sile je uvjerenje o izdvojenosti i upitnoj legitimnosti time ostvarenih interesa. Kada bi bilo drugačije razloga za kritiku ne bi bilo. Ostali bi tek razlozi za skupljanje pod barjak i jasnu podršku borbi protiv neprijatelja. Neprijatelj bi se i tada mogao opisati kao korisni idiot, no on bi tad bio naš korisni idiot. Budenova teza o Putinu kao korisnom idiotu Evopske unije, Amerike, NATO pakta i vojno-industrijskog kompleksa sadržana je pretpostavka o takvim akterima kao neprijateljima stvarnih vrijednosti za koje se isplati boriti. Ponovimo još jednom: uzet ćemo tu, po našem uvjerenju paušalnu i sasvim beskorisnu tezu, kao istinitu. Pretpostavit ćemo dijaboličke interese trulog zapada. Propitati ćemo tek teze o korisnosti ruske agresije.
Buden samouvjereno govori o upravo pokrenutoj fazi naoružavanja u čiju se slavu na zapadu otvaraju šampanjci. Iz duha argumentacije da se iščitati uvjerenje kako će intenziviranje sukoba s Rusijom otvoriti mogućnosti lakšeg profitiranja. Na unutarnjem plan kroz novi ciklus akumulacije kapitala, a na vanjskom kroz otvaranje novog prostora za sigurnu eksploataciju zbog sužavanja zone ruskog utjecaja. Otvoren sukob sa Rusijom u interesu je zapadnog kapitala koji će na njemu lako i sigurno profitirati. Zapadni su akteri moguće i skovali pakleni plan provociranja rata. Po drugoj im ga je varijanti Putin ničim izazvan poklonio. Cijela konstrukcija rezultat je teško razumljive intelektualne lijenosti i potpunog nerazumijevanja ekonomske strane problema.
Daleko od toga da se vanekonomskim sredstvima, što će reći ratom i nasiljem, u povijesti uistinu nisu širile mogućnosti proizvodnje i/li realizacije viška vrijednosti. Ekonomski najproduktivnije korištenje nasilja, ukoliko govorimo o kapitalističkom sistemu, uvijek je bilo ono u svrhu razbijanja prostornih ili socijalnih barijera za slobodno investiranje i cirkulaciju kapitala. Utrošak viška vrijednosti na sredstva prisile u tom smislu uvijek je bilo iznimno važno pitanje. Racionalnost investicije dijela društveno raspoloživog kapitala na instrumente rata uvijek je bila uvjetovana (a) neophodnošću takve investicije za održanje postojećih uvjeta eksploatacije, (b) realnim mogućnostima općeg uvećanja profita kroz puštanje u pogon takvih sredstava destrukcije. Jednostavno govoreći – rat je s kapitalističkog stanovišta racionalan jedino pod uvjetom da se radi o isplativoj investiciji. Takva investicija može biti neisplativa sa stanovišta pojedinog kapitala, nekih sektora ekonomije, pa, u ekstremnim slučajevima, i cjeline gospodarstva (ukoliko se radi o kratkoročnim odricanjima sa niskom razinom rizika). Cijela se stvar pokazuje smislena ukoliko uništenje ekonomski raspoloživih resursa, bez obzira koliko bezumno bilo, može biti kompenzirano dobicima u vidu proširenja prostora cirkulacije. Marksistička kritika često je, nerijetko i s pravom, naglašavala kako se bezumno uništenje raspoloživih ekonomskih resursa u okviru kapitalističke logike može pokazati kao racionalna stvar. Neoprostiva bi greška, međutim, bilo pretpostaviti kako je svaki rat racionalan sa buržoaskog stanovišta. Takvom tvrdnjom ne bi se samo učinila nepravda kapitalizmu, već bi se u potpunosti obezvrijedila i marksistička kritika.
Korištenje nasilja u buržoaske svrhe bilo je daleko najproduktivnije u okolnostima prvobitne akumulacije kapitala. Radilo se o situaciji u kojoj je pobjeda nad neprijateljem relativno jeftina, a ekonomski dobitak velik. Povijesnim razvojem buržoaskog društva golo nasilje realno je postajalo sve manje isplativo. Novi svjetovi, djevičanski prostori prethodno nedostupni za kapitalističku eksploataciju sve su se više sužavali. Atraktivnost još uvijek dostupnih uglavnom je opadala, a cijena neophodnih sredstava prisile postajala je sve veća i veća. Intenzivno premrežavanje i organsko povezivanje svjetske privrede, kao neophodan preduvjet osiguranja normalne eksploatacije – proizvodnje relativnog viška vrijednosti – dodatno je povećao golemu cijenu korištenja nasilja u ekonomske svrhe. Bolna iskustva skupih ratova vremenom su sve više pacificirala krupni kapital. Očigledna prisutnost takve tendencije, unatoč naivnim predviđanjima optimističnih liberala, ni u kojem slučaju nije iskorijenila ratove. Politički faktori za nastanak ratova mnogo su širi od interesa krupnog kapitala. Indirektne posljedice nerazriješenih kontradikcija kapitalističkog društva u kombinaciji sa autonomnom političkom dinamikom kojom je nemoguće u potpunosti ovladati vremenom su postali glavni izvori nestabilnosti i nasilja. Primarna funkcija planski korištenog nasilja od strane razvijenih buržoaskih režima postalo je stoga osiguravanje uvjeta normalne eksploatacije. Ključan problem s kojim se suočavamo u naše vrijeme sve je veća cijena koju je potrebno platiti za zadovoljavanje te osnovne funkcije. Aktualan problem buržoaskih režima upravo je suprotan onome u što vjeruju prazne ljevičarske glave – nužni zahtjevi investiranja u kolektivnu sigurnost kapitalističkog društva sve se više nalaze u raskoraku sa kratkoročnim interesima privatnih kapitala!
Danas je dopušteno (po našem sudu i potrebno) govoriti o ozbiljnoj krizi kapitalističkog oblika proizvodnje. Paušalno pretpostaviti kako se ista može razriješiti ratnom destrukcijom i zavođenjem vanrednog stanja krajnje je lijena, u potpunosti promašena teza. Upravo suprotno – ekonomski problemi zapadnim društvima drastično umanjuju kapacitete za borbu. Razloge za takvu tvrdnju gotovo niti ne moramo obrazlagati. Pogledajmo samo konkretnu nesreću pred vlastitim očima. Ovisnost zapadnih društava o ekonomskim vezama sa Rusijom, opasnost nepredvidivih posljedica velikog povratka opće nesigurnosti na svjetsku pozornicu, neposredne štete od ratnih sukoba i angažmana. I dalje: smrtna opasnost što proizlazi iz povećanja ekonomski neproduktivne potrošnje (vojni i sigurnosni troškovi), egzogenih šokova i opće nesigurnosti u trenucima prijeteće inflacije. Radi se o faktorima koje je ruski režim nedvojbeno uzeo u obzir prilikom svojih ratnih kalkulacija. Faktori koji će nas se, na ovaj ili onaj način, jako skupo koštati. Naivno bi bilo tvrditi da se u svakoj nesreći ne nađe šačica profitera. Kako u okviru svakog društava nema igrača koji bi zaradili i sa svjetskim ratom. Radi se o banalnoj i sasvim irelevantnoj stvari. Goruća pitanja na dnevnom redu glase: (1) do koje mjere ukrajinski sukob i politička nestabilnost doprinose općim interesima krupnog kapitala; (2) do koje se mjere politike zapadnih zemalja nalaze pod njegovom neposrednom kontrolom.
Odgovori na ta pitanja zapravo su sasvim obrnuti od lijene i predvidive ljevičarske kritike. Ekonomskim interesima zapadnih kapitalista najmanje odgovara svako zaoštravanje napetosti sa Rusijom i Kinom. O ratnom sukobu da niti ne govorimo. Odlučno i neprijateljsko djelovanje zapadnih sila prema ruskom režimu dokaz je njihove političke autonomije u odnosu na neposredne ekonomske pritiske i interese. U tom se smislu nipošto ne smijemo zaustaviti na krupnom kapitalu. Njegov je interes u ovom slučaju sasvim podudaran sa neposrednim interesom goleme većine građana. To je i razlog sve naše nesreće. Osiguranje temeljnih interesa razvijenog buržoaskog društva, ovih dana neposredno ugroženih od strane ruskog agresora, nalaze se u raskoraku sa neposrednim interesom krupnog kapitala i velike većine politički neodgovornog naroda! Situacija je uistinu dramatična. Sav entuzijazam i polet u borbi za demokraciju u čas bi se mogao rasplinuti pri udaru prvog vala ekonomskih problema. Inflacije, nezaposlenosti ili vrlo vjerojatnog ishoda njihove bolne kombinacije koja dolazi. Potreba za savjesnim političkim angažmanom za naših života nije bila veća. Treba se boriti i nadati najboljem. Pokušati održati jasan i vitalan kurs u teškim vremenima.
Zaključno pitanje ovog napisa stoga glasi: rade li to naši kritički intelektualci? Oni na stvari gledaju drugačije. Oni proriču propast zapada, ali se istovremeno, sasvim apsurdno, ne boje za održanje osnova njegove moći. Čvrsto vjeruju kako će ruska agresija osigurati pokretanje novog ciklusa kapitalističke akumulacije. Kako će oslobađanje političke energije u okolnostima vanrednog stanja omogućiti rješavanje većeg broja političkih problema. Kako će proizvedeni bauk poslužiti kao zgodan razlog za skretanje pogleda sa stvarno važnih pitanja (nekakvog globalnog zatopljenja i utopijskih tlapnji o vječnome miru). Lijeva kritička inteligencija želi nas uvjeriti kako se ne trebamo zanositi baukom ruske agresije. Kako se radi o samoubilačkom potezu korisne budale. Teško da je moguće prenaglasiti golemu opasnost takvih ideja. Njihovo prevladavanje drastično bi umanjilo šanse za pobjedu u nametnutom nam ratu. Osiguralo bi jačanje metoda i svrha koje sami kritički intelektualci zasigurno ne uzimaju za svoje. Minimum uspjeha kojem se možemo nadati ostavljanje je otvorenim pitanja o korisnim idiotima. Naš odgovor na takvo pitanje sasvim je jasan i nedvosmislen.
https://autonomija.info/boris-buden-samo-revolucija-moze-zaustaviti-rat/↩