– promišljanja o sukobu u Palestini –
Palestina gori! Do koje će se mjere požar proširiti još je uvijek neizvjesno. Da hoće, vrlo je izgledno. Hamasovi militanti upali su na židovski teritorij i odradili svoje zadatke. Izraelska vojska upasti će na pojas Gaze kako bi odradila svoje. Rezultati uspješno izvršenih operacija biti će drastično povećanje nesreće židovskog i palestinskog naroda, kao i istovremeno udaljavanje od ostvarenja političkih ciljeva koje si jedni i drugi predočavaju. Djelovanje obaju strana u sukobu se tako pored naopakog, može promatrati i glupim. Iracionalnim samim akterima koji ga poduzimaju. Ono, međutim, unatoč tome može biti opravdano. Destruktivne posljedice nekog djelovanja njegovim se nositeljima mogu prikazati kao nužno zlo ili usud. Uzmimo za primjer dragovoljno žrtvovanje vlastitog života u ratu. Golemoj većini ljudi takav će se čin učiniti krajnje nepoželjnim, te će im biti sasvim jasno zbog čega se glupo odreći vlastitog života. Odricanje vlastitog života upravo je odricanje od svega na svijetu. A opet je sasvim bespredmetno vojnika koji voljno juriša na mitraljeze podsjećati koliko je glup. On je, riječima Bore Đorđevića, budala sam za sebe. To jako dobro zna i ima pravo tražiti da mu se takvo što i prizna. Čovjeka kojeg u smrt tjera fatalistička pasivnost, nihilističko uvjerenje kako su sve raspoložive mogućnosti djelovanja jednako loše, u principu je nemoguće racionalnim argumentima povratiti životu. Njime je možda moguće izvanjski raspolagati. Koristiti ga kao ljudski materijal za raznolike svrhe. Čovjek istinski zahvaćen sviješću o usudu, na način kako je ovdje poimamo, zapravo je mrtav još za života. Vanjske okolnosti i unutarnja kretanja duha koja nam isporučuju takvog čovjeka vrlo su raznolika. Takav usudbeni faktor nedvojbeno je prisutan u Palestini ovih dana. Koliko god značajan bio ovdje ga, ipak, uzimamo manje važnim.
Pasivnost usudbenog čovjeka čini ga krajnje opasnim, gotovo pa najnižom točkom na koju se ljudsko biće može spustiti, no istovremeno slobodnim od odgovornosti. O odgovornosti je nemoguće ozbiljno govoriti bez aktivnog angažmana. Aktivnost se javlja u više specifičnih oblika. Logika nužnog zla jedan je od njih. Ona nam je u ovom tekstu od veće važnosti. Budalasti vojnik koji voljno i slobodno juriša u smrt radi to jer vjeruje da se jedino tako mogu ostvariti ciljevi čija vrijednost debelo nadilazi onu njegova života. Ovdje je manje važno što se uzima za tu pretpostavljenu vrijednost. Može to biti mir u svijetu, širenje vjere, ostvarenje pravde, opstanak zajednice, sloboda pojedinca. Sadržaj je od manje važnosti. Važno je osvijestiti kako se voljno odricanje od života političkim akterima u pravilu ne javlja kao dobro po sebi. Kako se predstavlja nužnim sredstvom s one strane dobra i zla. Mogućnosti širenja zahvata nužnih mjera nipošto nisu ograničene na samonametnute nesreće. Prema vani okrenuto zlosilje čini se barem jednako važnim. Sasvim je logično da u tom smislu, u najmanju ruku, vlada puna jednakost šansi. Nanošenje nesreće drugim ljudima, bilo da se radi o neutralnim licima ili neprijatelju, u povijesti je općeprihvaćena mjera. Taj se oblik nedvojbeno javlja i češće, a ljudi mu pristupaju revnije negoli vlastitom žrtvovanju. Pravna, etička i religijska ograničenja navedenoj praksi postavljaju se od kad je svijeta i vijeka, no njihova moć i produktivnost nužno je uvjetna i relativna. Takvo što sasvim je razumljivo pošto se po definiciji radi o izvanjskim ograničenjima nepredvidivog zlosilja. Vanjski nametnuto ograničenje po svojoj prirodi ne može biti apsolutno, pa je stoga potrebno zaključiti kako u sukobu realne potrebe za nužnim zlom i formalno postavljenih ograničenja u pravilu trijumfira prvo. Formalna ograničenja zlosilju sama se pokazuju vladajućima kroz uvjerljivo nametanje svoje stvari kao istinski nužnog zla. Kantova etika u tom smislu je, naizgled neočekivano, najbolji dokaz. Apsolutistički zahtjevi kategoričkog imperativa takvima se pokazuju upravo kroz ekstremne žrtve koje smo u njegovo ime voljni podnijeti. Formalno načelo djelovanja postavljeno na mjesto vrhovne svrhe uistinu se pokazuje najbezobzirnijom negacijom milosti i osjećaja plemenite razboritosti. Kada bi sudbina svijeta ovisila o izgovaranju jedne, najsitnije laži ona i dalje ne bi bila prihvatljiva. Propast svijeta u tom bi se slučaju mogla protumačiti kao manje zlo. Žrtva položena na oltar jedinog čistog i neupitnog dobra – dobre volje.
Smisao našeg dosadašnjeg izlaganja sastoji se u osvještavanju utemeljujuće logike destruktivnog djelovanja u politici. Posebno s obzirom na aktualna događanja na Bliskom istoku. Zdravorazumsko dokazivanje kako je neko djelovanje razorno i štetno, čak i bez upuštanja u patetično moraliziranje, samo je po sebi sasvim beskorisno bez savjesnog uvažavanja njegove unutarnje racionalnosti. Presudnim se pokazuje razumijevanje načina na koji se očigledna štetnost i nesreća mogu prikazati smislenima. Tek s uvjerljivim razotkrivanjem konkretne legitimacije zločinstva istu je moguće prodorno i produktivno dovesti u pitanje. U našem slučaju to prvenstveno znači kako nije dovoljno dokazati da je to što rade Hamas ili Izrael moralno neopravdano, te doprinosi općem povećanju patnje koje će zahvatiti i jednu i drugu stranu. Potrebno je dokazati da bi krajnja svrha, koju pretpostavljaju i za koju se svaki od njih žrtvuju, bila bolje ostvarena na drugačiji način. Moralizatorskim proglašavanjem žrtvovanja po sebi neprihvatljivim sasvim si uskraćujemo mogućnost propitivanja unutarnjeg opravdanja takvog činjenja. Umjesto plakanja nad sudbinom nedužnih potrebno je beskompromisno prihvatiti neugodnu istinu o zlosilju kao neukidivoj mogućnosti ljudskog djelovanja. No to tek kako bi se savjesno i neopterećeno mogli upitati: radi li se ovdje ili ondje o produktivno iskorištenim žrtvama? I najveće žrtve mogu biti smislene i nužne. One to međutim ne moraju biti. Minimum racionalnosti svakog političkog aktera pitanje je o smislenosti žrtava koje podnosi i zla koje čini. Radikalno i samosvjesno negiranje važnosti takvog pitanja, u kombinaciji sa aktivističkim ambicijama, može se okarakterizirati jedino kao krajnji politički nihilizam. Najveći neprijatelj s kojim se usuglašavati možemo jedino preko nišana. Većina političkih aktera, čak i u ovako nesretna vremena, ipak ne djeluje sasvim nihilistički. Odsustvo radikalne iracionalnosti, međutim, još uvijek ne znači da konkretno uobličenje nekog političkog kursa nije sasvim štetno i pogrešno. Adekvatno razumijevanje specifične štete i koristi koje pretpostavljaju sukobljene strane osnovni je resurs produktivnih političkih rješenja. Promatrajući javne reakcije na aktualno rasplamsavanje desetljećima prisutnog bliskoistočnog sukoba teško se oteti dojmu da smo na tom polju drastično podbacili. Radi se o grijehu opasnijem od svog zla na terenu. Ugroza veća od bezobzirnog nasilja u Palestini lijeno je i tendenciozno tumačenje nesretnog događanja. Takvim se misaonim radom omogućuju, proizvode i normaliziraju štetne predodžbe o smislenosti žrtvovanja koje je sasvim apsurdno i neproduktivno.
Koliko god da raznolike bile moguće interpretacije aktualnog događanja u Palestini one se u pravilu slijevaju u dva rukavca iste rijeke lijene površnosti. Jedna strana naginje legitimiranju izraelske borbe protiv terorističkog bezumlja. Druga objašnjenju dubinskih razloga terorizma i opravdanju, nerijetko i promociji, palestinske borbe za slobodu. Dvije se strane ponekad nađu i izmiješane u okvirima nekog više ili manje spretnog pokušaja eklektične sinteze. Razlučivanje prevladavajućih narativa na propalestinske i proizraelske čini se smislenim čak i kada se koriste na isprepleten način. Pokušajmo stoga redom razmrsiti stvari.
Govoriti o zagovoru izraelske stvari teško da je moguće bez prisjećanja holokausta. Nesretne sudbine židovskog naroda općenito govoreći. Antisemitizma kao postojane povijesne konstante. Sasvim su očigledni razlozi zbog kojih se Hamasovo haračenje može tumačiti po takvome ključu. Revni kritičari cionističke politike cijeli će narativ antisemitizma odbaciti kao puku ideologiju. Ciničnu samoviktimizaciju korištenu kao pokriće za provođenje bešćutne dominacije nad Palestincima. Židovsko ponavljanje nad njima prethodno počinjenog zločinstva. Takva se kritika do neke mjere može razumjeti, ali se pri iole podrobnijem razmatranju sama pokazuje pogrešnom i štetnom. Fenomen povijesnog antisemitizma sasvim je nemoguće adekvatno pojmiti bez jasnog osviještenja problema židovskog suučesništva u njegovoj provedbi. Razumijevanja razborite pasivnosti židovskog naroda kao konstitutivnog momenta cijele nesreće. Evropski Židovi ne samo da su bili lojalni građani svojih država, već su se, unatoč ukorijenjenoj mržnji i predrasudama kršćanske većine, nerijetko promicali u njihovu avangardu. Razvojem modernog društva nerijetko i revno odricali prava na posebnost. Tamo gdje su ga i zadržavali bilo je to skrušeno. Radilo se o kulturnom, upravo ne političkom određenju. Kao što je Arendtova ispravno ukazala njihova apolitičnost, usmjerenost na ekonomsku aktivnost za koju se uzimalo da je po svojoj prirodi neutralna, te se ne zamjera nikome, pokazala se, bitnim faktorom obrazovanja antisemitske kivnosti. Tim više što su brojni Židovi po odricanju od posebnosti svog identiteta u pravilu politički pristajali uz izrazito univerzalističke pokrete. Bilo da se radi o onim sa buržoaskim ili socijalističkim predznakom. Tajna prezira prema Židovima u među evropskom seljačijom, ognjištarima i malograđanima zapravo je bila njihova razboritost, politička pasivnost i pokornost. Antisemitizam je takva obilježja, jasno, tumačio kao orijentalnu perfidnost i manipulativnost. Navodna podlost Židova umnogome se tumačila kao i, ništa manje umišljena, podlost žene. Moć slaboga koja, ukoliko joj se pusti da raste, nagriza same temelje zdrave zajednice. Židovska politička kultura bila je pak racionalna do granice samouništenja. Isporučila je vlastiti narod kao žrtvu paljenicu. Čak i kad su tovareni u stočne vagone na putu ka bezdanu evropski su Židovi bili legalisti, lojalni građani, koji nisu htjeli davati povoda za mržnju. Stvarna trauma židovskog naroda stoga je zapravo vezana uz naivnost pokorne, razborite (a)političke kulture koja ih je tako tragično isporučila krvnicima. Logika cionizma nakon Drugog svjetskog rata stoga je oblikovana u drastičnoj opreci spram takve tradicije. Ona je brutalno realistička, ratnička i hiperpolitizirana. Daleko od toga da židovsku religiju i kulturu postavlja na vrhovno mjesto – cionizam u praktičnom smislu nastupa upravo makijavelistički. Otud i prilične suprotnosti između ortodoksnog židovstva i države Izrael. Židovska država brutalna je, hladna i beskompromisna, ali i čista, transparenta, racionalna.
Poistovjećivanje cionizma sa nacizmom ili antisemitskim pogromima u staroj Evropi u potpunosti je promašena kritika. Ne znači to da Izrael nije znao ubijati ljude, ili da je njegova dominacija nad arapskom populacijom legitimna, već da se radi o bitno drugačijem fenomenu. Logika sa kojom nastupa cionizam u principu je dijametralno suprotna logici po kojoj je nastupao povijesni antisemitizam. To je barem bilo pravilo dosadašnje politike u Izraelu. Što će nam budućnost donijeti u ova nesretna vremena teško je znati. Jednostavno govoreći: Palestinci su Židovima vrlo realan problem. Oni bi bili jako sretni da tog problema nema. Židovi Evropljanima to zapravo nisu bili. Oni su bili žrtveno janje iskoristivih atributa. Arapi se pak, s druge strane, prema Židovima nikada nisu ponašali krotko. Dapače. Od samog proglašenja države Izrael oni joj odlučno i požrtvovno pružaju otpor. To što se tuku loše, što su u svom agresivnom nastupanju bili krajnje neuspješni, i dalje ne znači da nisu borci. Arapi su uopće, oni palestinski posebno, kroz sva ta krvava desetljeća bili aktivna strana u sukobu. Oni su moguće žrtve, no sigurno ne od Židova proslijeđenog genocida. Ideološko korištenje diskursa izokrenutog antisemitizma od strane neprijatelja Izraela zbog toga se pokazuje izrazito opasnim. Vjerujući kako moć židovske države proizlazi iz unutarnje homogenosti proizvedene samoviktimizacijom, Palestinci isti recept pokušavaju primijeniti na sebi. Time si čine medvjeđu uslugu. Nastoje se prikazati današnjim, stvarnim žrtvama, kako bi na toj osnovi obrazovati svoju razornu moć. Pri tome drastično griješe u tumačenju pošto propuštaju razumjeti ključno – kako stvarna moć Izraela nije proizašla iz samoviktimizacije, već iz njene suprotnosti, savjesnog i samokritičkog preuzimanja kontrole nad vlastitom sudbinom. Sama osnova palestinske politike u tom se smislu pokazuje patetičnom i autodestruktivnom. Ako su Židovi nekoć bili žrtve pretjerane političke pasivnosti i krotkosti, Palestinci se već desetljećima čine žrtvama prenaglašenog, rđavog aktivizma i dekadentne ostrašćenosti. I jedna i druga žrtva je samonametnuta, no njihov je smisao sasvim različit.
Najveći problem, međutim, nije neuvjerljivost propalestinskog izokretanja antisemitskog diskursa u svoju korist. Najveći je problem varljiva uvjerljivost izvornog diskursa o antisemitizmu u današnjim povijesnim okvirima. Štetna neproduktivnost takve opsjene. Promatrajući ostrašćenost, iracionalnost i mržnju prema Izraelu nedvojbeno prisutnu u arapskim masama moglo bi se učiniti kako se naprosto radi o staroj i dobro poznatoj ugrozi. Puno znanje o transparentnoj i bitno racionalnoj motivaciji države Izrael, odsustvu težnje da se iz žrtve promakne u krvnika, stvar dodatno pogoršava. Pošto se u praksi opetovano pokazuje kako se racionalnim načinom ne može usuglasiti sa iracionalnom antisemitskom mržnjom i autodestruktivnom iracionalnošću Arapa uvjerljivim se čini teza o starom neprijatelju. Proizraelski raspoloženoj javnosti naprosto se čini kako se stara borba židovskog naroda sa radikalnim zlom koje ga uporno prati nastavlja. Problem takvog rezona je naivno previđanje istine da zlo ima tisuću lica, a činjenica da su Arapi možda patetični, iracionalni i preziru Židove ne mora značiti da se ne radi sasvim novom političkom fenomenu. Dapače. Slično kao i u slučaju Palestinaca – sama činjenica da država Izrael postoji i djeluje odlučno makijavelistički bitno mijenja prirodu relacije i stari diskurs o holokaustu i antisemitizmu čini beskorisnim. I to sasvim neovisno o osobnoj motivaciji palestinske populacije. Kada bi i sve do jedan nežidov na svijetu danas poželio izbrisati pleme Abrahamovo sa lica zemlje, te to i uspješno bilo izvršeno, ne bi se moglo raditi o staroj stvari. Današnji bi Židovi izginuli sa puškom u ruci, borbeni i silni kakvima su se ponosno napravili. No baš zbog toga diskurs holokausta i antisemitizma sasvim je neprimjeren. Izrael je moćna regionalna sila. Gospodar svoje, i ne samo svoje, sudbine. Izrael se nema čega plašiti. Zbog toga je najveće zlo koje si njegov narod danas može nametnuti patetični samoviktimizacijski diskurs. Njegovo potenciranje povodom nedavnog krvničkog upada krvnika na židovski teritorij sasvim je beskorisno, u svakom smislu.
Narativ koji naglašava kontinuitet antisemitske ugroze i priziva sjećanje na holokaust nije jedini način proglašavanja političke prakse palestinskih militanata radikalnim zlom. Ta se dimenzija često ostavlja po strani kako bi se problem sagledalo iz šire perspektive. Umjesto kretanja od specifično židovske problematike tu se postavlja općenito pitanje o apsolutnom minimumu legitimnosti političkog činjenja. Na mjesto rasprava o smislu sukoba, spornom sadržaju, uzrocima i ciljevima djelovanja po toj se logici u prvi plan stavlja pitanje o granicama koje se u borbi ne smiju preći. Pitanju legitimnosti terorizma, granica prihvatljivosti korištenja nasilja u političke svrhe i općoj opasnosti sasvim neobuzdanog radikalizma. Sukob Izraela i palestinskih militanata takvim se pristupom promiče u konkretnu manifestaciju općenitog problema. Nasilje koje oslobađa izraelska država po tom se obrascu lako može tumačiti kao gnjev Božji, ruka pravde, likvidacija neprijatelja čovječanstva. Obračun sa neprijateljem stavljenim van zakona, koji ne zaslužuje da postoji. Koji si sam odriče pravo postojanja. Donošenje suda o stvarnom neprijatelju čovječanstva, onome koji prelazi krajnju granicu, je kako znamo posebno nezgodan zadatak. Posebno u okolnostima tako kompleksnim kao što su oni na Bliskom istoku. A opet neprikrivena i neselektivna brutalnost Hamasove bande, sam način na koji entuzijastično pristupa zlosilju, drastično poveća uvjerljivost Palestincima nesklonih tumačenja. U našem konkretnom slučaju radi se i o prilično specifičnoj kombinaciji kvantitete i kvalitete oslobođenog nasilja. Militantna organizacija uvijek može krenuti o borbu zbog koje će, silom prilika, nastradati golem broj sasvim nedužnih ljudi. Nekakav manijak uvijek može uletjeti na muzički festival i poklati što uzmogne. I jedan i drugi slučaj prilično je teško proglasiti povodom za objavu svetog i pravednog rata. Velik broj kolateralnih žrtava i dalje ne znači da se bilo kojoj od sukobljenih strana smije odreći pravo na postojanje. U tom bi se smislu moglo ići i tako daleko pa čak i američke žrtve 11.9. proglasiti neželjenima. Bila bi to krajnje ekstremna, ali obranjiva tvrdnja. Moglo bi se reći da je stvarni cilj Al-Qaide bio rušenje nebodera, a ne ubijanje ljudi. Kolateralna priroda žrtve, ukoliko sam broj uistinu drastično ne izlazi van okvira razumljive mjere, po svojoj prirodi počinitelju ostavlja minimum legitimnosti. S druge strane sadističko iživljavanje od strane pojedinca ili izolirane grupe politički govoreći ne može biti dovoljno relevantno za objavu rata. Takvo je činjenje jako teško uvjerljivo povezati sa nekim kolektivnim entitetom. Hamasov upad neskriveno se prikazao kao posebno neugodna kombinacija dvaju prethodno ocrtanih fenomena. Sve da su njihovi izvorni ciljevi i planirane metode napada bile sasvim drugačije od stvarnih rezultata teško da bi si time poboljšali situaciju. Značilo bi to samo da je stvarna priroda tog političkog pokreta i gora negoli je sam o sebi mogao znati. Ne radi se tu naprosto o nekoliko stotina glavosjeka. Radi se o tisućama njihovih drugova koji to nisu, o njihovim obiteljima, prijateljima, širem društvenom kontekstu u čijim je okvirima, očigledno, normaliziran takav tip političke borbe. Upadljiva, tendencijski sve više normalizirana kombinacija masovnosti i brutalnosti nekontrolirano oslobođenog nasilja može se objasniti na tisuću načina, ali se sasvim pogrešnim čini ignoriranje njene nedopustivosti. Takva politička pojava, organizacija koja je njen nositelj, kao i društvo iz kojeg nastaje jednostavno nemaju pravo na postojanje.
Rat za likvidaciju Hamasa svim neophodnim sredstvima time se prikazuje pravednim ratom. Od manje je važnosti kiti li se takva legitimacija ovom ili onom vrstom posebnih dodataka. Rasizmom, mržnjom prema islamu i arapskoj kulturi, prezir prema svakom radikalizmu, vjerom u jednoga pravog Boga, tvrdim sekularizmom i tko će ga znati čime već ne. Osnova je ista: postoji razina ispod koje se ne smije ići. Djelovanje Hamasa drastično je otežala posao onima koji bi nastojali dokazati kako svojim djelima nije pao ispod općeprihvaćene civilizacijske razine. Moglo bi se reći kako sama granica ne postoji. Kako se radi o podvali moćnika i sve je zapravo dopušteno. No tada bi tek cijela stvar bila sasvim bespredmetna pošto bi time bacanje atomske bombe na Gazu moralo bilo jednako dopustivo. Moglo bi se, a to se često i radi, granicu drastično podići pa pokušati dokazati da je židovska država ta koja ju mnogo češće prekoračuje. U tom bi slučaju, protivno humanističkim intencijama njenih maloumnih zagovornika, gnjev pravednika i božansko nasilje trebalo zahvatiti cijeli svijet, ne naprosto Gazu. Obim pretpostavljeno nepodnošljivog zločina protiv čovječanstva time bi se drastično proširio. Kršćanska logika otprilike nastupa na takav način, uz ključan dodatak da protiv Sotone nastupa isključivo sredstvima ljubavi i odricanja. Svako proizvoljno podizanje kriterija pravednog rata, uz održavanje temeljnog diskursa i političke pretenzije predstavlja opasno otvaranje vrata pakla. S time smo se u povijesti susreli već više no jednom. Ne ponovilo se! Jedino pitanje koje stoga, ukoliko savjesno slijedimo logiku pravednog rata, preostaje jest ono o mjeri, učinkovitim i legitimnim sredstvima izraelske operacije uništenja Hamasa. U tom smislu svakako može biti ozbiljnih razlika u mišljenju. Jedni će vjerovati da je najučinkovitije i najbezbolnije presjeći što odlučnije i bez kolebanja. Drugi će reći kako je nešto mekši i taktički slojevitiji pristup bolji način. Takve dvojbe su pri pitanjima koje trenutno postavljamo od sekundarne važnosti. One se u ovom kontekstu mogu smatrati tehničkim pitanjima. Jer, prihvaćajući logiku pravednog rata, sasvim je jasno kako kolateralne žrtve obračuna sa Hamasom smiju biti goleme (ukoliko se pokažu nužnima).
Postoji jasno i treća, u naše vrijeme prilično raširena, kritika koja bi išla ka radikalnijem propitivanju logike pravednog rata. Dokazivanju kako je istinski radikalno zlo ono koje se predstavlja za Božju ruku, u svojoj intenciji uspijeva stavljajući tako neprijatelja van svakog zakona te takvom operacijom osigurava istinsko ozbiljenje neobuzdanog oslobađanja zlosilja u svijetu, kao i totalno pokoravanje po reafirmaciji normativnih okvira. Po takvoj bi se logici izraelska kažnjenička ekspedicija mogla proglasiti radikalnim zlom upravo po tome što jest nasuprot bezumnom, kaotičnom, iracionalnom nasilju postavljenom na drugu stranu. Takav pristup, iako nedvojbeno refleksivniji, po našem se sudu ne može smatrati produktivnom kritikom logike pravednog rata. Valjani kritički potencijali koje takav diskurs posjeduje u praksi se uglavnom vulgariziraju, postajući nerijetko puka ideološka pokrića politički destruktivnih struja. Izvorna ograničenja, da ne kažemo i fiksacije, samog narativa tu pogubnu degradaciju sasvim olakšavaju. Prvo i osnovno: logika pravednog rata, sa svojim proglašenjem vanrednog stanja, po svojoj prirodi upravo nije totalitarna. Njen smisao ni u kojem se slučaju ne može svesti na iznalaženje alibija za oslobađanje neograničene moći. Cinično poništavanje normativnog poretka. Istinski smisao suspenzije svih normi diktaturom upravo je realna i istinska reafirmacija normativnosti, postavljanja granica moći. Površni interpreti Carla Schmitta, a takvi su danas daleko najmnogobrojniji, naivno previđaju sitnicu da stvarni smisao zavođenja vanrednog stanja uistinu je ustoličenje normativnosti, sa specifičnim moralnim minimumom koji joj je svojstven. Strogo govoreći – zakon sam, ma kakav da bio, u sebi sadrži neophodan etički minimum. Taj se apsolutni minimum, pak, ne da osigurati po duhu svetomu. Tko god da u ovom ružnom i okrutnom svijetu taj minimum uspije povratiti, sasvim neovisno o sredstvima koje koristi, može se smatrati pravednikom. To je smisao osnovne Schmittove teze. Radi se upravo o pokušaju osiguravanja etičke pokornosti sile zakonu, čak i pod pretpostavkom da zakon proizlazi iz sile. Suvremeni radikali Schmittovu mudrost izokreću u površne i tendenciozne kritičke teorije kojima pokušavaju ukazati na zlosilje kao suštinu svakog normativnog poretka. Kao što i, još i gore, svako pozivanje aktera na općeprihvaćene norme (barem ukoliko su sa suprotne strane barikade) proglašavaju manipulativnim sredstvom bezočne dominacije. Daleko od toga da cinična manipulacija takvog tipa ne može postojati. Daleko od toga da se u povijesti nismo upoznali sa totalitarnim logikama samosvjesno suprotstavljenim svakoj normativnosti. No pored toga postoji i logika koja moć oslobađanja nasilja osigurava upravo za ime ostvarenja pretpostavljenog etičkog minimuma. Prirodu tog minimuma je nedvojbeno potrebno savjesno istraživati kako u sadržajnom, tako i formalnom smislu. Njegovo se postojanje, težinu i centralno mjesto nipošto ne smije zanemariti. Uistinu se pogubnim pokazuje naivno previđanje neukidive veze temeljnih vrijednosti, običajno opredmećenog normativnog poretka i diktatorskog djelovanja u okolnostima vanrednog stanja. Izraelska država u tom se smislu može smatrati legitimnim diktatorom, barem do trenutka u kojem sama ne iskorači iz legitimacijske logike pravednog rata.
Stvarni problem logike pravednog rata kao vanrednog stanja ne proizlazi iz toga što je politički produktivna, već iz činjenice da nije i ne može biti. Da je njena namjena, suprotno pretpostavkama površnih kritičara, krajnje ograničena. Moć koju je takva logika u mogućnosti proizvesti zapravo je jako mala. Rješavanje političkih problema nasilnim sredstvima smisleno je otprilike kao i sviranje klavira čekićem. Umjesto sa deset prstiju na raspolaganju imaš dva, i to jako teška, nezgrapna, stvorena za sasvim drugačije svrhe. To svakako ne znači da se glazba može proizvesti bez udaranja o tipke. No ne takvog koje se čekićima može olakšati. S druge strane slijedeći logiku pravednog rata radikalno se onemogućuje adekvatno razumijevanje samog smisla djelovanja. Pored čekića u ruke pijanistu se time stavlja i povez na oči. Logika pravednog rata se po definiciji ne zamara sadržajima, uzrocima, ciljevima, dubokom vodom povijesnog kretanja i političkih problema. Njome se naprosto uspostavlja općeprihvaćeni etički minimum. Njena autističnost stoga je nužna i samosvjesna. Po njoj se upravo ne može djelovati preventivno. Logikom pravednog rata sasvim je moguće izbrisati Hamas sa lica zemlje. Njome se međutim ne može utjecati na to što Hamas, ili neka druga frakcija koja će doći na njegovo mjesto, zapravo je. Ono što silom prilika može uglavnom se pokazuje politički štetnim. Problem ne leži u tome da bi totalno uništenje Hamasa uz mnogobrojne kolateralne žrtve bilo nešto po sebi pogrešno, već u velikoj vjerojatnosti da će po tom uspješno izvršenom zadatku teren biti otvoren za neku još i goru ugrozu koja će doći. Logika pravednog rata po svojoj je prirodi sasvim izvanjska, etička, u principu apolitična. Politički produktivna logika po svojoj je prirodi intimna, dubinska i sadržajna. U njoj se prijatelj i neprijatelj prožimaju kroz nadjačavanje, stvarajući tako spiralu pozitivnog feedbacka. Rješenje je to nasušno potrebno Bliskom istoku, sasvim nepomirljivo sa logikom pravednog rata.
Treći narativ naklonjen izraelskoj strani mogli bismo nazvati diskursom nacionalne sigurnosti. Po svojim je obilježjima moguće i najsmisleniji, no i dalje sasvim neadekvatan. Nužni preduvjet svake države njeno je osiguranje. Realno provođenje tog temeljnog zadatka može se naći u ozbiljnom raskoraku sa kapacitetima moći kojima država sama raspolaže. Kao što i logično djelovanje u svrhu osiguranja samo može podrivati sigurnost i sam opstanak države. Takve mogućnosti posebno su prisutne u suvremenim postsuverenističkim okolnostima. Država, naravno, nije sama sebi svrhom. Osnovna funkcija svake države zaštita je sigurnosti njenih građana. Opseg, uspjesi i brutalnost Hamasovog upada na izraelski teritorij u tom smislu očigledno predstavljaju udar na državnost same države. Država koja nije u stanju izvršavati svoju temeljnu funkciju u principu ne postoji. Stvarnu granicu egzistencijalne ugroze u konkretnom slučaju, svakako, nije lako odrediti. Nije lako, na primjer, odgovoriti na pitanje u kojem trenutku kvantitet prelazi u kvalitet, a broj ubijenih civila ili srušenih zgrada dovodi u pitanje legitimnost pokornosti koju država, u zamjenu za zaštitu, zahtjeva od pojedinaca. U našem se slučaju jedna stvar ipak čini neupitnom. Hamasova intencija nedvojbeno je bilo proizvođenje dojma o takvoj egzistencijalnoj ugrozi. Hamasovu akciju samim je time uistinu teško protumačiti drugačije negoli kao objavu rata. To čak i sasvim neovisno o prirodi, učinku i brutalnosti njihova haračenja po muzičkim festivalima i kibucima. Formalnu objavu rata od strane države Izrael stoga je moguće promatrati kao jedini mogući odgovor i traženi ishod Hamasove avanture. Legitimitet ratnog stanja stoga se čini neupitnim pošto je cilj samog Hamasa očigledno bio primicanje sebe u zaraćenu stranu. A rat je rat. U njemu se sredstva biraju prvenstveno prema učinkovitosti eliminacije neprijatelja. Prosto govoreći, logika nacionalne sigurnosti mogla bi se svesti na zdravorazumsku tezu kako rat naprosto – jest. Hamas se potrudio osigurati rat kao svršen čin, pa je stoga sasvim bespredmetna rasprava o legitimnosti izraelske mobilizacije i udara na Gazu. Jedino pitanje koje preostaje je tko će iz sukoba izaći kao pobjednik i do koje će mjere stvar eskalirati.
Osnovni problem takve perspektive proizlazi iz golemog nesrazmjera između Hamasove predstave i njegovih realnih mogućnosti. Hamas je, pravo govoreći, šaka jada koja ne može predstavljati ozbiljnu prijetnju državi Izrael. Njegova akcija organizirana je u svrhu maksimizacije dojma o ugrozi koju predstavlja. Država Izrael mogla bi sasvim učinkovito, uz određene tehničke korekcije, osigurati svoju funkcionalnost, te se u budućnosti zaštiti od sličnih prijetnji. No to samo pod jednim uvjetom. Ukoliko iz jednadžbe isključimo važnost predstave, dojma, percepcije, mnijenja, političkog osjećanja. Stvarajući dojam o realnoj ugrozi, potkrepljen bezumnim klanjem i bombardiranjem, Hamas je materijalnom silom učinio jednu bespredmetnu fantaziju. Onu o slabosti Izraela. Dojam o slabosti stoga proizvodi stvarnu slabost. Kako u odnosu na vanjske neprijatelje, tako i posebno s obzirom na unutarnje osnove političkog legitimiteta. Kao jedini realan put dokazivanja moći, potvrđivanja suverenosti same države, pokazuje se pobjeda u ratu. Eliminacija neprijatelja. Golemi problemi proizlaze iz činjenice da ratnim rješenjem izraelska država bespotrebno troši teško stečen simbolički, politički, a bogme i ekonomski, kapital, otvara prostor političke neizvjesnosti kojim bi se tek mogla proizvesti stvarna ugroza i uskraćuje si mogućnost daleko produktivnije preventivne borbe sa neprijateljima. U javnosti se katkad može čuti dobronamjerna kritika izraelske politike koja ukazuje na činjenicu da je stvarni cilj Hamasovog terorizma upravo militantna reakcija sa židovske strane. Radi se o ispravnim, no plitkim prigovorima. Krajnje bi naivno bilo vjerovati da tako očiglednu stvar jako dobro ne razumije izraelska vojna i politička elita. Stvarni problem leži u činjenici da slijedeći logiku nacionalne sigurnosti oni ne mogu djelovati drugačije. Problem stoga nije u neadekvatnoj politici izraelske države, već u samoj državi! No to u sasvim drugačijem smislu negoli drže njeni arapski neprijatelji. Problem je u državi kao državi, a ne u Izraelu. Temeljni razlozi zbog kojih država postoji, u ovom slučaju sigurnost i samobitnost židovskog naroda (ili alternativno formulirano svih izraelskih građana) sve se teže mogu osigurati korištenjem nekoć učinkovitih metoda. Prosto govoreći: nacionalna sigurnost Izraela sve se teže može osigurati bez mogućnosti političkog utjecaja na palestinsku populaciju, Bliski istoku, ali i uopće svjetska kretanja. Neophodna sredstva osiguravanja svojih temeljnih svrha sve više izmiču iz ruku svake suverene države, pa tako i Izraela. Pokušaju djelovanja u skladu sa logikom nacionalne sigurnosti stoga se sve više pokazuju kontraproduktivnima, ma koliko god naizgled nužni i racionalni bili. Pored toga i sama vojno-tehnička strana, asimetrična priroda, sukoba sa neprijateljem nešto je što izraelsku stranu stavlja u nezavidnu poziciju. Logika nacionalne sigurnosti i državnog suvereniteta Izrael tako neizbježno vuče u rat koji mu ni najmanje ne odgovara.
Znači li onda takav razvoj situacije i pobjedu Hamasa? Može li se samim time njegova brutalna, teroristička akcija proglasiti politički opravdanom? Naše je najdublje uvjerenje da ne može. Da se radi o pogubnoj politici koja palestinskoj stvari šteti još i više negoli izraelskoj. I to ne iz etičkih ili humanitarnih već čisto političkih razloga. Sama fiksacija na borbu protiv židovske okupacije faktor je koji desetljećima toksično djeluje na političko biće velike većine bliskoistočnih Arapa i uopće muslimana. Destruktivna logika pravedničke borbe tu je još i očiglednija nego u židovskom slučaju. O višeslojnim kompleksima i frustracijama da ni ne trošimo riječi. Unutarnji rast, politička revitalizacija zajednica i pronalaženje kreativnih rješenja za sasvim specifične probleme bivaju podređeni svetoj borbi protiv vanjskog neprijatelja. Unutarnja politička diferencijacija ozbiljno je ograničena, nerijetko i potpuno onemogućena, pretpostavljenim imperativima vanjske borbe. Iako je neupitno kako se slični trendovi mogu nazrijeti i u okvirima židovske politike tu su se, barem za sada, pokazali osjetno slabiji i nedvojbeno manje destruktivni. Razloge tome moguće je tražiti u višku moći i pobjedonosnosti Izraela, čime si je mogao priuštiti određeni luksuz unutarnjeg političkog rasterećenja, slobode i fleksibilnosti. No jednako je važno u obzir uzeti i obratno: kako moć i pobjede Izraelu nije podarila milost Svevišnjega, već su omogućene upravo tom unutarnjom političkom vitalnošću i radom na sebi. Smisao takve primjedbe nije u površnoj pohvali Izraelu, kao ni nekritičkom opravdanju načina na koji je kroz godine koristio višak svoje moći, već u pitanju: je li palestinska strana mogla i trebala bolje? Može li i treba, za svoje dobro? Postavlja li uništenje Izraela kao preduvjet svoje moći i dobrobiti, ili je možda, voljna pomisliti drugačije. Kako je unutarnje omoćavanje i politički razvoj, tajna kako vlastite dobrobiti tako i istinske emancipacije. Izlaska iz pokornosti i samom Izraelu. Vuk Drašković početkom rata u Jugoslaviji sasvim je jasno ustvrdio kako se srpstvo Knina brani u Beogradu. Kako o unutarnjem političkom razvoju, u tom slučaju prije svega demokratizaciji, ovisi mogućnost istinskog unapređenja srpskih interesa u regionu. Njegova opcija tada nije prevladala, kao što zapravo ne vlada ni danas. Srpski je narod, kao i ostale narode Jugoslavije, skupo koštala. I još će. Sličan je slučaj, samo još i daleko ekstremniji, sa logikom palestinske politike. Palestini, kao i cijelom islamskom svijetu, potreban je pokret političke obnove i regeneracije koji će problemima pristupiti na sasvim drugačiji način od svega dosadašnjeg. Takva vrata bila su odškrinuta sa arapskim proljećem. Dogodila se, pored ostalog, sirijska revolucija i građanski rat, Muslimansko bratstvo na trenutak je na slobodnim i demokratskim izborima preuzelo vlast u Egiptu. Činilo se kako se smijemo nadati arapskom političkom preporodu. Naše nade brzo su ugašene. Prije svega izdajom slobodnog svijeta. Siriju su isporučili u ruke ruskih krvnika i starog režima. U Egiptu se dogodilo i gore. Podržana je, omogućena i normalizirana vladavina sekularističke vojne hunte koja je nastupila nasuprot islamskoj demokratskoj revoluciji. Krv sa svojih ruku svijet će teško saprati. Slava nek je mučenicima poginulim za slobodi i demokraciju na Bliskom istoku, bez obzira na boju njihova barjaka. No problem daleko od toga da je tek u vanjskom faktoru. Daleko od toga. Vanjski faktor problematičan je upravo po tome što pripomaže i održava unutarnje bolesti arapskog svijeta. Presudnom se stoga pokazuje odlučna unutarnje politička kritika bliskoistočnih režima. U ovom slučaju, prije svega, trendova u palestinskoj politici. Naš zadatak stoga mora biti beskompromisna kritika sve truleži sa arapske strane. I to jače što joj više prilazimo bratski. Istinski posvećeno, iz ljubavi i ostrašćene težnje ka dobru palestinskog naroda. Takav pristup u drastičnoj je suprotnosti sa uobičajenim oblicima zagovora palestinske stvari. Velika većina prijatelja Palestine zapravo su njeni najveći neprijatelji. Bilo da se radi o običnim glupacima ili političkim eksploatatorima palestinske nesreće za svoj račun. Njihove se prikaze pojavljuju u sto oblika i na različitim mjestima. Jedni se skrivaju iza kremaljskih zidina. Drugi su ugledni zaštitnici ljudskih prava. Treći radikalni revolucioneri što svoje krstaške ratove biju po salonima Pariza i Londona. Tko god da su – daleko im kuća. No – da bi ih mogli prepoznati potrebno je znati i kakvim jezikom govore. Specifični zagovori palestinske strane u principu su različiti dijalekti tog posebno opasnog jezika.
Propalestinske narative mogli bismo podijeliti u dvije skupine. Humanitarne i političke. Logika humanitarnog zagovora palestinske stvari u stanju je kritički i priznati valjanost određenih varijanti legitimacije izraelske sigurnosne aktivnosti, no jedino pod cijenu naglašavanja kako je u cijeloj priči neophodno jasno odjeliti žrtvu od agresora. Nedužni palestinski puk stvarna je žrtva stoljetnog sukoba pa je dužnost svakog čovjeka dobre volje tu temeljnu istinu imati na umu. Cijela logika uglavnom je zasnovana na nekritičkoj pretpostavci o Izraelu kao po prirodi dominantnoj strani koja zbog svoje moći mora snositi i veću odgovornost za mnogobrojne humanitarne nesreće palestinskog naroda. Teške patnje prisutne desetljećima, a posebno značajne u trenucima intenziviranja nasilja, sasvim neovisno o njegovom inicijalnom povodu. Samim se time čini posebno značajnim naglasiti kako stravične posljedice palestinskog terorizma ne mogu biti izgovor za još i veća zla nanesena Palestincima. Bilo iz osvete, u svrhu kažnjavanja ili kao posljedica kolateralnih žrtava. Terorizam ne smije biti izgovor za njegovo ponavljanje. Humanitaristička logika kao da živi od nade kako se pred Izrael mogu postavljati viši standardi. Od njega zahtijevati visoku razinu zaštite ljudskih prava, bez realnih izgleda da se sa istim zahtjevom, iz razumljivih razloga, dođe pred suprotnu stranu. Brutalno realistička, u principu makijavelistička logika izraelske države idealističke zahtjeve humanitaraca već desetljećima uglavnom ignorira. Svakako ne apsolutno, no sasvim beskompromisno gdje god se nađu u raskoraku s utilitarnom kalkulacijom koju uzimaju za vrhovno načelo. Takva praksa povratno generira goleme frustracije humanitaraca. Njihova naklonjenost palestinskoj strani time se dodatno naglašava. Cijela stvar užasno je predvidiva i dosadna. Humanitaristički zagovaratelji interesa Palestinaca uporno nastoje biti što glasniji, kako bi izraelski upravljači u svoje utilitarne kalkulacije morali unositi sve važniji faktor pritiska svjetske javnosti. Izrael će, pak, osvijestivši o čemu se radi još jasnije naglašavati svoj strogo realistički kurs, kako se ne bi navukli na tanak led igre na neprijateljskom terenu. I najmanje popuštanje idealističkim kriterijima oni se kako taktički, tako i strateški, dovode u nepovoljan položaj. Iz razumljivih razloga vjeruju kako si takav luksuz ne mogu priuštiti, a nitko ih ozbiljan na to neće ni tjerati s obzirom da nastoje djelovati što konzistentnije po vlastitim načelima pravednosti.
U okvirima humanitarističke logike prisutna je cijela lepeza pristupa koji se rastežu od krajnje razboritosti do ekstremnog utopizma. Radikalnije varijante tu samo što ne prelaze u tabor bitno drugačije političke logike, s kojom se često nalaze u družbi. Najumjerenija varijanta bila bi ona koja Izraelu priznaje valjanost sve do jednog razloga borbe protiv realnih ugroza, no zaziva strogo ograničenje korištenih sredstava na ona apsolutno neophodna. Radikalizacija humanitarizma razvija se sa postavljanjem pitanja o legitimnosti nasilnih mjera čak ako se i čine nužnima. Po tom logično dolazi i propitivanje valjanosti samih opravdanja i pretpostavljenih svrha. Najradikalnije varijante humanitarističkog diskursa cionistički režim uzimaju kao temeljni razlog mnogobrojnih socijalnih nesreća među Palestincima, nastanak samog sukoba, pa onda i postojanje terorističkih skupina kao reakcije očajnika. Izraelski grijesi u borbi time se dakle nadodaju izvornom, uzročnom grijehu. Važno obilježje svakog Arapima sklonog humanitarizma naglašavanje je moći i subjektivnosti Izraela, nasuprot nemoći i desubjektiviziranosti Palestinaca. Bez viktimizacije palestinske strane ne može biti ni humanitarizma. Palestinski otpor koji se javlja kao izraz štetne radikalizacije u tom se smislu uglavnom tumači kao krik očajnika, u krajnjoj liniji prouzročen djelima stvarnih pokretača i moćnika. Neuvjerljivost takve perspektive, uz more ostalih problema, očigledno dolazi do izražaja kada se osvijesti sva naivnost tako statičnog i za Palestince degradirajućeg poimanja odnosa moći. Humanitarna nesreća može se javiti na jednoj ili drugoj strani. Ona može biti i raspoređena sasvim nejednako. Time se međutim ni riječ ne kaže o otvorenoj dinamici političke konfrontacije dvaju ravnopravnih aktera, čiji odnos iako asimetričan nije i jednodimenzionalan. Uporno svođenje jedne strane na status žrtve, popraćeno paušalnim prebacivanjem odgovornosti na njenog protivnika, po svojoj je prirodi krajnje neuvjerljivo. Kako u spoznajnom, tako i vrijednosnom smislu. Priznavanje političkog subjektiviteta palestinske strane, o arapskim državama da ni ne govorimo, samo pak povlači i pitanje o odgovornosti. Takvim korakom humanitaristička perspektiva postaje teško održiva i postepeno prelazi u političku.
Politički zagovor palestinske stvari sam se prikazuje neobično raznolikim. Njegova je osobitost da u Palestincima pored žrtava vidi i borce. Smislenim se čini političke zagovore palestinske stvari razlučiti na realističke i idealističke. Logika političkog realizma sukob Židova i Arapa oko Palestine promatra kao interesni sukob dvaju načelno ravnopravnih sudionika. Kako borba tako i njeni ishodi tu se nastoje tumačiti namjenskim uzdržavanjem od vrijednosnih sudova. U biti se nekritički pretpostavlja objektivnost nacionalnog interesa. Kao što se podjednako naivno pretpostavlja nerefleksivno poimanje interesa po sebi. Uzima se kako svaka od strana u stoljetnom sukobu nastoji uvećati moć i maksimizirati dobitke u skladu sa mogućnostima. Takav bi se pristup, zdravorazumski govoreći, mogao i uzeti za neutralan. Njega bi se jednako tako moglo iskoristiti i za legitimiranje posljedica izraelske projekcije moći. Njegova najopasnija, širom rasprostranjena, primjena je, međutim, normalizacija palestinskog otpora ma kakav bio. Legitimiranje izraelskih dobitaka ostvarenih nasilnim sredstvima realističkom logikom tu se pokazuje kao mač sa dvije oštrice. S obzirom da borba traje dok se ne uspostavi ravnoteža u kojoj su dobici optimizirani za obje strane, a faktični nastavak otpora dokazuje kako konačni balans još uvijek nije uspostavljen, sva sredstva kojima slabija strana raspolaže moraju se prihvatiti za legitimna. I David je, kako znamo, oborio Golijata. Praćka je međutim u tom slučaju bila sve samo ne viteško i pravedno oružje. Radilo se zapravo o prekoračenju pravila borbe. Prevari koja se pokazala uspješnom. Bešćutni terorizam po tome se obrascu može racionalizirati kao i Davidova praćka. Uskratiti si neka od raspoloživih sredstava borbe isto je što i kapitulirati. Posebno ukoliko se nalaziš u podređenom položaju. To nitko ne radi dok može drugačije. A ako se pokazuje da su bijeda i očaj jedina preostala oružja na raspolaganju Palestincima – zbog čega ih oni ne bi iskoristili? Realistička normalizacija borbe protiv države Izrael ne javlja se često u sasvim transparentnom obliku, ali ju se lako može namirisati kao stvarnu podlogu različitih interpretacija. Pored općih nedostataka koje dijeli sa svakim trulim realizmom u ovom nam slučaju posebno upada u oči pogubnost takvih pogleda po unutarnji razvoj palestinske politike o kojem je prethodno bilo riječi. Zahvaćena prostom logikom unutarnje homogenizacije i borbe s vjekovnim neprijateljem svaka zajednica postaje njen bijedni zatočenik. Pitanja unutarnjeg ustrojstva, konkretnog poimanja interesa, produktivnog razvoja općeg dobra zajednice bivaju sasvim zanemarena pošto sva energija bila utrošena na realizaciju svetog cilja pobjede nad dušmaninom. Posljedice takve logike vremenom rezultiraju dodatnom erozijom političkih potencijala. Kako bi se samonametnuta bijeda po tom inovativno iskoristila kao nova komparativna prednost. Spirala političke dekadencije u tom je smislu najpogubnija stvar koja može zadesiti svaku zajednicu. Najveći grijeh trulog realizma u tom je smislu da posljedice pogubne političke prakse uzima kao prirodnu pojavu, normalno stanje. Zdravorazumski uzima kako borba traje dok netko sasvim ne prevlada ili balans ne bude uspostavljen; da bi se s druge strane empirijsku činjenicu nastavka borbe, ma koliko god (samo)destruktivna bila, uzimala kao dokaz da se do točke razrješenja još uvijek nije došlo. Takva ograničena perspektiva u potpunosti zanemaruje mogućnosti političkog redefiniranja smisla samog sukoba kojim bi se iz spirale užasa moglo iskoračiti na inovativan način i opće dobro. Priznavanje prava na otpor takve vrste za palestinski je narod pogubnije i od najubojitijih židovskih granata.
Idealistička logika afirmacije političke borbe palestinskog naroda nešto je bogatija potencijalima. Palestinski otpor po toj se logici tumači sa izrazitim vrijednosnim nabojem. Radi se o borbi za istinu i pravdu. Dobro su poznata uobičajena ljevičarska prenemaganja o narodnoslobodilačkom pokretu, borbi protiv imperijalizma, socijalnoj pravdi i borbi za slobodu. U današnje im se vrijeme pridodaju i borba za krv i tlo, kulturnu i vjersku posebnost, suprostavljanje dominaciji dekadentnog Zapada, težnja ka izvršenju volje Božje i tome slično. Kako god da konkretno bila vrijednosno oslikana borba protiv židovske okupacije Palestine i svjetskog imperijalizma jedno je sigurno – radi se o svetoj borbi. Očigledno se radi o ponešto drugačije izvedenoj varijanti pravednog rata. Uistinu se nemamo potrebe upuštati u sadržajnu rekonstrukciju nepreglednog mora ideoloških varijacija na tu temu. Od posebne nam se važnosti čini ukazati na jednu čisto formalnu distinkciju. Ona vezanu za tegoban odnos pretpostavljeno svetog sadržaja i realno egzistirajućih aktivnih sila u palestinskoj politici. Pitanje se pojavljuje posebno jasno u situacijama poput ove, kada se metode i logika djelatnih aktera na terenu čine u drastičnom neskladu sa idealiziranim predodžbama o smislu palestinske borbe. Što će, na primjer, jedan slobodoljubivi zapadni ljevičar sa tim ružnim glavosjecima? Ili što će uostalom nekakav palestinski maoist starog kova (ako se takav više uopće i može naći)? Može li Hamas, sa svom svojom sljedbom, predstavljati i veću ugrozu za palestinsku stvar od samog židovskog neprijatelja? Slične dileme jako su nam dobro poznate iz naše povijesti. Jugoslovenska vojska u otadžbini za vrijeme se Drugog svjetskog rata suočila sa sličnim problemima. Nacistička Njemačka okupirala je Jugoslaviju, raskomadala je i brutalno podčinila na najbezobzirniji način. Protiv takve okupacije najenergičnije su ustali bezbožnički komunisti, bezumni fanatici, koji ne samo da ne vole Kralja i otadžbinu, već svojim radikalizmom nepotrebno nanose golemu patnju narodu, te ga uz to i sami teroriziraju za ime viših ideala nekakvog besklasnog društva, a sve u službi bjelosvjetskih hohštaplera bez kuće i kućišta. Što da radi pošteni srpski domaćin u tako teškoj situaciji? Zar podrška komunistima nije barem jednako zlo kao pokoravanje okupatoru? Zar nije i – stostruko gore? Naši su četnici, suočeni sa tako teškim pitanjem, uglavnom odabrali ispravno (pa makar se pokazalo krivim). Za veći prioritet postavili borbu protiv komunista, nerijetko i uz njemačku podršku. Prilično je čudno da se današnji povijesni revizionisti u Srbiji trude dokazati kako četnici nisu bili kolaboracionisti. Ta to im je možda i najveća zasluga. Sasvim je jasno koliko su Srbi mahom prezirali naciste. No koliko su Čičini četnici voljeli svoj narod i zemlju postaje jasno tek kada se uzme u obzir žrtva koju su poduzeli kolaboracijom. Crvenoj aždaji trebalo je slomiti vrat pod svaku cijenu, jer radilo se o unutarnjoj bolesti. Karcinomu. Rekosmo kako se mnogi idealistički zagovornici palestinske borbe za slobodu nalaze pred sličnom dilemom suočeni sa Hamasom i sličnima. Dilema se pokazuje to većom što takve radikalne frakcije u potpunosti dominiraju pojedinim dijelovima palestinske politike. Vremenom sve više dobivaju na utjecaju. Rješavanje neugodne dileme najlakše je podjednakim odricanjem od bezumnih radikala s jedne, kao i pomirljivosti sa izraelskim dušmaninom s druge strane, za ime nekakve treće opcije. Takav zahvat iznimno je jeftin, lijen i krajnje neuvjerljiv. Očigledno se postavlja pitanje tko je ta treća opcija i kakav je njen politički kurs? Daleko od toga da u među Palestincima nema političkih alternativa. Jedini je problem što ne odgovaraju traženom opisu iz idealističkih fantazija. Imamo recimo staru Arafatovu partiju kao starosjedioca. No kurs kojem stremi današnji Fataha put je mira, razboritosti, normalizacije odnosa i prihvaćanja realnosti izraelske državnosti. To je kurs koji negira nužnost svete borbe na život i smrt. Istinskim prihvaćanjem realnosti takve treće opcije moralo bi se ozbiljno redefinirati cijeli radikalni narativ. U Palestini bi to značilo provođenje istinske državničke revolucije i deradikalizaciju od strane centrističkih političara i arapskih država. Takva opcija nedvojbeno nije posebno draga dobrom dijelu zapadnih prijatelja Palestine. Deradikalizacija takvog tipa sama bi po sebi nužno značila i odricanje od svete i emancipatorne borbe palestinskog naroda za ime oportunističke kapitulacije pred okupatorom. To međutim čak i nije najveći problem. Mnogo je veći problem što se razboriti kurs pokazuje sasvim neprihvatljivim velikom dijelu palestinskog političkog bića. Posljednjih je godina i samom Hamasu bio zamjeran oportunistički odnos prema izraelskom okupatoru. Odlučno zauzimanje razboritog kursa užasno je teško i tako moćnim akterima kao što je Fatah. Odlučan i moćan državnički stav dodatno bi otuđio političke elite od arapskih masa, te otvorio još i više prostora radikalnijim igračima. Zagovor treće opcije u tom se smislu čini smislen jedino ukoliko se još bezumnije opcije želi pogurati ka poziciji moći. Ili se može o trećoj opciji govoriti kao uobličenju nekakvog sasvim ispraznog trebanja (u biti alibija za održanje sasvim neutemeljenog utopijskog naboja).
Kakav se stoga izlaz stoga nadaje kao koliko toliko održivo rješenje idealističkim zagovornicima palestinske borbe? Jedinom se suvislom mogućnošću pokazuje održavanje narativa o kontinuitetu pravednog rata, uz kritičko propitivanje uloge štetnih uzurpatora kao što je, recimo, Hamas. Ti momci nisu ni najmanje dobri, ali su i dalje izraz težnje palestinskog naroda za slobodom. Zapadni prijatelji Palestine takvim stavom neobično nalikuju na Tuđmana, koji je na sličan način riješio neugodno pitanje odnosa prema ustaškom režimu. Uopće ne valjaju, štetni su i zločinci, ali su ipak na našoj strani. Stvarni neprijatelj i sam izvor problema je ipak tamo vani. Srbi, Židovi isl. Objašnjenje politički neugodnih pojava sa naše strane po tom se obrascu nerijetko same traži u djelima vanjskog neprijatelja. Da nije bilo srpske tiranije i jugoslavenske tamnice naroda ne bi moglo biti ni Ustaša. U izraelskom se slučaju židovska tiranija, slično kao u humanitarnoj logici, proglašava stvarnim izvorom bezumnog radikalizma na palestinskoj strani. No tamo gdje će se humanitarci kreposno pomoliti dragome Bogu, politički kritičari zazivati će to nepomirljiviju borbu protiv Izraela. Jer ako je, recimo, Hamas najveća nesreća koja je zadesila palestinski narod, a Židovi su stvarni odgovorni za njegov nastanak – jasno je što nam je za činiti. Koji je zadatak svakog istinskog borca za pravdu i istinu. Čudi me jedino što nekako nevoljko napadaju izraelske ambasade po zapadnim zemljama. Vjerojatno se radi dubinski, dugim maršom kroz institucije ovladava zapovjednim visinama zapadne politike. Sačuvaj nas Bože od njihova uspjeha! Temeljni se prigovor takvoj logici, jasno, sastoji u osviještenju kako nema uzročnog odnosa između neke pretpostavljene tiranije i oblika otpora istoj. Mnoge tiranije rezultiraju pokoravanjem, čime se nerijetko iznutra dekonstruira sama logika potlačenosti. Oblici otpora sami su beskrajno raznoliki i logički je neodrživa tvrdnja da srpska ili židovska dominacija, kada bi ih i priznali, smije biti uzeta uzrokom ustaškog ili hamasovog režima. Političkim akterima mora se dopustiti puna sloboda, ali ih se isto tako treba pozivati na odgovornost bez jeftinih opravdanja. Ukoliko se palestinskom narodu pripisuje pravednička borba onda se ista ima pokazati u praksi. Ukoliko praktične inkarnacije odstupaju od toga za što se vjeruje da bi trebalo biti potrebno je preispitati same pretpostavke. Ukoliko se neka politička orijentacija, ma kako raširena i hegemonistička bila, pokazuje štetnom za stvarne interese političke zajednice sa njom se potrebno najradikalnije obračunati. Kada bi se slučajno pokazalo da se unutarnjeg političkog neprijatelja može oboriti jedino uz pomoć vanjskog sveta bi dužnost svakog istinskog patriota bila činiti tako. Jer vanjski neprijatelj može ti okovati jedino tijelo. Unutarnji truje i okiva dušu.
Na samom je kraju potrebno spomenuti i sasvim legitimnu idealističku interpretaciju palestinske borbe koja se pokazuje nešto suvislijom. Radi se o legitimizaciji palestinskog radikalizma točno takvog kakav je, u svoj svojoj kompleksnosti. Kako ružnoći, tako i bogatstvu. Potencijali takve perspektive mnogo su veći od do sada izvedenih idealističkih varijanti, ali su i opasnosti znatnije. Oslobodimo li se vrijednosnih fiksacija, izvana unesenih osmišljavanja palestinske borbe, te stvari pokušamo sagledati iz perspektive stvarnog života u trenu će nam se prikazati mnogo bogatija slika. Vidjeti ćemo žive, konkretne ljude, Palestinace, Arape, muslimane, sa svojim specifičnim nasljeđem, posebnim patnjama, težnjama, u otvorenom i aktivnom traženju adekvatnih oblika subjektiviranja u nemoguće teškim okolnostima. Realan oblik političke identifikacije samim se time neće promatrati kao direktno ili indirektno uvjetovan od strane neprijatelja, već kao autonoman proces izgradnje identiteta. Humanitaristička logika degradirajući je narativ patetične viktimizacije Palestinaca. Realistička logika priznati će borbu palestinskog naroda, ali samo pod cijenu uzurpacije prava da odredi što to on politički jest i za što se bori. Idealistička logika na različite je načine priznavala borbu, no samo kako bi je koristila za upisivanje svojih specifičnih značenja i očekivanja. Zbog toga se u pravilu nalazi u drastičnom raskoraku sa realnošću. A realnost je živa i kompleksna. O njoj se u slučaju Palestine može govoriti kao o tegobnom, neizvjesnom procesu potrage za izgubljenim kolektivnim identitetom isprepletenom sa borbom za goli opstanak. U tom se smislu sasvim neproduktivnim čini razbacivati baucima islamizma, radikalizma ili terorizma. Presudnim se čini uvijek iznova postavljati pitanje što svaki od tih izraza zapravo znači u Gazi, Zapadnoj obali, Libanonu ili u Egiptu. Koliko je zapravo kompleksan politički život na terenu. Što li je uopće, recimo, Hamas? Zar taj pokret nije nešto mnogo višeslojnije negoli vjeruju površno upućeni zapadnjaci ili tvrde Izraelci. I ako se njegovo djelovanje s punim pravom može okarakterizirati i kao divljački terorizam, zar je taj moment ispravno uzeti za njegovu suštinu? Koji su unutarnji razlozi zbog kojih je taj pokret, u toj zajednici, u tom kontekstu sebe odredio na takav, a ne drugačiji način? Zar samo presijecanje poneseno nekim događajem, ma kako da traumatičan bio, nije po sebi opasan i neproduktivan redukcionizam? Zar istinsko otvaranje prostora slobode i priznavanje punog prava na borbu nije osnovi preduvjet unutarnje regeneraciju i blagotvornog razvoja političke svijesti na palestinskoj strani?
Radi se o u mnogočemu ispravnom, ali i izrazito delikatnom interpretativnom usmjerenju. Istinsko razotkrivanje unutarnje kompleksnosti i višeslojnosti palestinske politike, kulture, društva i, na koncu, same borbe protiv Izraela nešto je čemu bez ikakve dvojbe moramo težiti. No već samo kretanje na takav put znači izlazak iz predvidivih okvira fetišiziranja palestinske borbe kao po sebi svete i pravedne stvari. Otvaranjem perspektive može se pokazati kako je najbolje rješenje za Bliski istok suvremena obnova Islamskog kalifata, ali isto tako dopustivo rješenje može biti i obrazovanje neoimperijalističkog američkog protektorata. Otvaranje perspektive znači puno priznavanje političkog subjektiviteta palestinskog naroda u njegovoj posebnosti, ali za sobom povlači i punu odgovornost za poduzeti politički kurs. Razvijanje stvarnog bogatstva, unutarnjih napetosti, mnogoznačnosti i kontradikcija palestinske borbe protiv Izraela pravi je put unutarnjeg džihada kao osnovnog preduvjeta stvarnog trijumfa nad vanjskim neprijateljem. Tim se putem, međutim, ne da koračati sa figom u džepu. Ukoliko Hamasu, ili bilo kojoj radikalnoj skupini, najiskrenije damo puno pravo i slobodu, ukoliko im kao svjetska javnost i, uostalom, sam palestinski narod, otvorimo mogućnost slobodnog djelovanja ka uobličenju specifičnih težnji jedne jedinstvene zajednice u posebnim okolnostima oni se moraju moći pozvati na odgovornost. Utvrdivši da Palestinci nisu naprosto žrtve, faktori u matematičkim izračunima političkih realista, posvećeni borci za pravdu, već tek živi ljudi, jednako divni i kvarni kao i svi ostali, mi ih takvima trebamo i tretirati. U punom priznanju njihovih posebnih borbi, težnji i nadanja mi im želimo da djeluju slobodno i mudro na svoje dobro. I upravo stoga što u njihov politički život ne želimo upisivati vlastite fantazije mi trebamo priznati svako vodstvo za koje se čini da predstavlja legitiman izraz njihove demokratske volje. Moramo se nadati i vlastitim djelovanjem, svim raspoloživim sredstvima, pomagati trendove za koje se čini da doprinose unutarnjem rastu i plodotvornoj političkoj imaginaciji. Uzurpatore na poziciji palestinske moći moramo uzeti za najveće neprijatelje. No upravo zbog toga, zbog samog smisla svega navedenog, a u korist općeg dobra, za ime Božje, svakom političkom štetočinstvu, što doprinosi dugoročnom produbljenju nesreće i patnje, moramo suditi strogo i po zaslugama. Palestinska strana u tom smislu nema pravo poštede. Za izraelsku je valjda nepotrebno i reći (s obzirom na sveprisutni anticionizam to se gotovo pa može i šutke pretpostaviti). Upravo je takav stav potrebno zauzeti u ime stvarnog dobra naroda na Bliskom istoku. Jedino to ispravan je pristup stvarnih prijatelja Izraela i Palestine.