O IZBORIMA. OD KOMPROMISA DO SUKOBA

Pero Jerkić

Službena prezentacija izbore za Evropski parlament prikazuje kao skromni, odmjeren korak naprijed u povećanju utjecaja tog predstavničkog tijela kao preduvjeta rješavanja problema demokratskog deficita. On je dugo bio problem od sekundarnog interesa za razvitak Unije, ali je uspješno produbljenje integracije na drugim područjima od njega stvorilo najhitniji problem bez čijeg se rješenja opstanak i razvoj do sada uspostavljenih funkcionalnih veza dovodi u pitanje. Pitanje legitimiteta osnovno je pitanje svakog političkog poretka i ukoliko se na njega nije u stanju uvjerljivo odgovoriti, poredak je, prije ili kasnije, osuđen na propast. Demokratski oblik legitimacije vrlo je zahtjevan i povijesno se pokazao izuzetno tegobnim. Dovoljno se osvrnuti na probleme demokracije 20. stoljeća da bi nam bilo jasno o koliko se zahtjevnom načinu legitimacije radi. Popularna kritika vrlo često osuđuje totalitarne i autoritarne ugroze demokracije, ali rijetko razotkriva njene unutarnje kontradikcije i napetosti u kojima se krije tajna njene fragilnosti. Time se, više ili manje savjesno, bave različiti društveni znanstvenici, posebno politolozi. Njihova spoznaja zadržava se, s jedne stane, na čisto teorijskoj, kontemplativnoj razini, dok se s druge njeni odjeci pojavljuju kao specijalističko znanje na usluzi mudrih političkih elita. Evropske političke elite, umnogome upravo zbog svoje neovisnosti o ćudljivoj demokratskoj volji, obilno se služe takvim stručnim spoznajama kako bi pronašli najbolja rješenja za probleme s kojima se suočavaju. One stoga imaju reduciranu, ali jasnu viziju teškoća koje proizlaze iz nužne potrebe za demokratizacijom Unije. Glavni problem tih elita sastoji se u činjenici da realna demokratizacija počinje tamo gdje njihovo upravljanje kontroliranim procesom završava. Njihova mudra intervencija, ma kakva bila, ne može riješiti problem demokratizacije, jer sama predstavlja njeno ograničenje, a s druge strane, konkretan problem toliko je velik i delikatan da se svako popuštanje kontrole, oslobođenje političke spontanosti da upravlja sa sudbinom Unije, znači i gotovo siguran neuspjeh. Taj paradoks osnovni je razlog zbog kojeg se aktualna evropska politička pitanja ne mogu rješavati od strane elita i stručnjaka, to jest tehnokratskim sredstvima. Sama ta sredstva sve više postaju srž političkog problema.

Continue reading “O IZBORIMA. OD KOMPROMISA DO SUKOBA”

šta da se NE radi

referendum o braku kao nadvikivanje gluhih –

Temeljni uvjet svakog iole suvislog  uključenja u javnu diskusiju povodom nekog političkog problema, uz bazičnu informiranost o njenoj dinamici i sadržaju, praktična je usmjerenost ka proizvodnji utjecaja. Kao što privatna diskusija svoju svrhu nerijetko nalazi u samom činu razgovora, javna diskusija neizbježno teži afirmaciji nekog političkog sadržaja, pored i nasuprot drugima. Otvoreno nadmetanje za utjecaj u najboljem se slučaju pojavljuje kao uzajamna iritacija alternativnih, u krajnjoj liniji nepomirljivih diskursa. U najgorem, uvijek mogućem, štoviše i nužno prisutnom, slučaju radi se o svojevrsnom nadvikivanju gluhih. Cijeli se problem pokazuje posebno opasnim kad u obzir uzmemo usku i uvijek dinamičnu vezu između javno obrazovanog mnijenja i izvorno praznog mjesta političkog autoriteta. Ta famozna proizvodnja utjecaja u biti je učinkovito uzdizanje konkretnih sadržaja, interesa i vrijednosti s razine ličnog osjećanja i mnijenja na razinu političke, materijalne sile. Takav se proces, ukoliko je funkcionalan, odvija kroz konstantno reartikuliranje vlastitih pretpostavki u svrhu što učinkovitijeg razvlaštenja političkog protivnika. Politički sadržaji i zahtjevi obrazuju se u okviru konkretnog diskursa, konkretni diskursi transformiraju se pod utjecajem nepredvidivih impulsa iz bezimene okoline i razmjerno transparentne iritacije od strane onih alternativnih. Temeljni problem sastoji se u činjenici kako ne postoji jamstvo održanja takve funkcionalnosti i kako nema načina da se građanskim odgojem, širenjem političke kulture i sličnim prosvjetiteljskim projektima osigura stabilnost tog odnošenja u okvirima realnih historijskih i političkih odnosa. Davor Rodin taj je problem u više navrata problematizirao na toliko učen i uvjerljiv način da nam je moguće pozvati se na njegov autoritet kako bismo si olakšali zadatak razjašnjavanja teorijskih polazišta.

Continue reading “šta da se NE radi”

ŠTA DA SE RADI?

– dubrovački referendum, realna politika i mogućnosti demokracije –

Pero Jerkić

Nedavno nam se pred očima odigrao prvi referendum pokrenut na građansku inicijativu u Hrvatskoj. Dubrovački referendum o gradnji na Srđu. Radi se o neobičnom političkom događaju koji je izazvao mnoge kontroverze. Različita mišljenja u čijem se okruženju posebno ističe ono oko čega se velika većina slaže. Naime: uvjerenje o velikom značaju dotičnog događaja. Neki će reći značajnom iskoraku iz sveopće apatije, političkom preporodu i buđenju na lokalnoj razini. Drugi će, sasvim suprotno, naglasiti kako se radi o još jednoj neupitnoj potvrdi političke nezainteresiranosti velike većine građana. Jedni će slaviti odlučan otpor diktaturi krupnog kapitala i korumpiranih političara. Drugi će slaviti konačno rasvjetljenje istine o kapitalistički nastrojenim Hrvatima.

Iako se teško složiti sa prenaglašavanjem važnosti jednog običnog glasanja, ma kakvo ono bilo, dubrovački referendum dovoljno je značajan da čovjeka potakne na pisanje. U ovom tekstu stoga krećemo od referenduma o Srđu. Sabiranja dojmova i analize rezultata. Kažem polazimo jer se na tome svakako ne zaustavljamo. S obzirom da se radi o znakovitom primjeru alternativnog političkog djelovanja cijelu je strku prigodno iskoristiti za isticanje nekih poznatih prijepora i paradoksa (što se, uglavnom, nevoljko uzimaju u obzir). Aktualnih problema koje je na vidjelo najlakše izvući analizirajući odnos vladajuće real-političke racionalnosti i njenih oponenata. Takav poduhvat sretno se pokazuje dnevnopolitički aktualan ne samo s obzirom na referendum za nama, već i lokalne izbore (uz upitnu legitimnost stranačkog sustava) koji nas čekaju za nekoliko dana. Treći direktan povod za pisanje svakako je i ovogodišnji Subversive Film Festival, sa svojom temom demokratskih utopija. Ako takav festival ima neku svrhu (izvan svoje spektakularne pojave) to je svakako poticaj javne diskusije i promišljanja o političkim pitanjima na alternativan način. Pitanje o mogućnostima demokracije; njenim realnim i utopijskim uobličenjima jedno je od bitnih pitanja koja si u ovom tekstu postavljamo. Iako, u krajnjoj liniji, nastojimo ići i mnogo dalje: do iznošenja problema o efikasnom političkom djelovanju uopće. Onom vječnom: šta da se radi. Pri tome, jasno, nećemo izreći previše novih stvari. Uglavnom ćemo dobro poznate, stare spoznaje oživjeti kroz novu interpretaciju političke aktualnosti. To je spoznajni doprinos ovog teksta – ako ga i takvog uopće ima. Krajnja pak svrha ovog pisanja čisto je praktična, politička, aktivistička. Ona je sasvim jednostavna: a) poticaj na transparentnu političku aktivnost (protiv apatičnosti i, nadasve, nasuprot plitkom, ideološki zavedenom angažmanu); b) upuštanje u aktualne političke borbe; lobiranje za svoje, posebne političke svrhe/sadržaje (koje se na trenutke eksplicitno očituju, ili, u većini slučajeva, ostaju kao političko uporište kritike koja se iznosi).

Continue reading “ŠTA DA SE RADI?”

SRĐ I OGNJIŠTARI

– jedan od paradoksa sasvim običnog referenduma –

Zamislimo scenu: dva informativna pulta, jedan do drugoga. Obraćaju se istim građanima, o istom predmetu, sa sasvim različitih pozicija. Tuku se oko istine? Ako je istina jedna moraju se tući. A ona im, jedna i neprijeporna, oboma, jasno, može i izmaći. Naći se negdje na pola puta, u sredini; ili pak ostati skrivena u nekom ekscentričnom zakutku, daleko od sirenske pjesme obaju perspektiva. Gdje god bila istina je uvijek zvijezda vodilja i ishodište ispravnog izbora. U političkom smislu ona se često smatra čvrstim osloncem legitimne, demokratske odluke. Jer ne prisiljava volja većine manjinu na pokoravanje, već je prisiljava pretpostavka da će veći broj, u prosjeku jednako mudrih, članova zajednice lakše pogađati istinu od manjine. Bit demokratske logike slična je onoj poslovici po kojoj su čovjek i tovar mudriji od samog čovjeka. Doduše malo prilagođenoj – jer demokracija nas sve pojedinačno uzima kao obične tovare, a ne mudrace ili božje izabranike (to je, uostalom, njena najveća kvaliteta) – u vjeri da su dva tovara uvijek mudrija od jednog.

Continue reading “SRĐ I OGNJIŠTARI”

POLITIČKE MOGUĆNOSTI SOFTWAREA

– fiksni kapital ili revolucionarna proizvodna snaga 2010? –

Prvih nekoliko rečenica uglavnom je presudno za sudbinu teksta. Njihova je svrha privoliti na čitanje, na intelektualnu pozornost, pa stoga upravo o njima ovisi uvjerljivost iznesenog argumenta. Jedan od načina privlačenja takve pozornosti svakako je uvodno prezentiranje zaključaka proizašlih iz teksta. Time se čitatelju želi reći kako intelektualni angažman koji poduzima nije besmislen; štoviše – njegovi rezultati daju mu se na uvid kako bi se lakše privolio na njihovo stvarno prisvajanje. U skladu s izrečenim, poantu ovog rada mogu izraziti na sljedeći način: dekonstruiranje i(li) ukidanje kapitalističkog društvenog odnosa nemoguće je izvesti iz transformacije njegovog tehničkog sadržaja. Ili konkretno, s obzirom na našu preokupaciju: sve specifičnosti informatičke tehnologije po sebi nemaju nikakvu političku težinu u odnosu na postojanost kapitalističkog odnosa. Tim riječima rečeno je sve što treba da se zna, sve što treba da ostane u sjećanju po čitanju ovog teksta. Nastavak će, nadam se, pokazati i zašto.

Continue reading “POLITIČKE MOGUĆNOSTI SOFTWAREA”

BALKANIZACIJA EUROPE

– integracijske mogućnosti razdvajanja (ili Jugoslavija kao uzor) –

Pero Jerkić

U zadnje se vrijeme smislenim čini povlačenje paralela između Europske unije i bivše Jugoslavije. One su na našoj, post-jugoslavenskoj, razini prisutne kada nisu ni izgovorene. Lebde negdje u zakutcima kolektivne svijesti balkanskih naroda. U javnosti se čuju kroz proricanja euroskeptčnih galamdžija. Kroz intelektualne analize koje nam kažu kako je na jugoslavenskom iskustvu potrebno učiti. Kao da smo našim iskustvom spoznajno povlašteni. Valjda se pretpostavlja da je europska pitanja lakše razumjeti po iskustvu kulta ličnosti, jednopartijskog sistema, vojske kao temeljnog stupa političkog poretka i trajnog izostanka političke slobode. Bez usvajanja tog iskustva, znanja istog, Europa se svakako nalazi u velikoj opasnosti. Jer baš su to najaktualnija pitanja današnjice. Radi se, jasno, o sasvim ispraznim i beskorisnim usporedbama. Poznato je kako se iz povijesnog iskustva ništa ne da naučiti. Kao i da kompleksi malih naroda opstaju na račun iluzija o vlastitom značaju – ma kakve one bile. Jugoslavija je nekoć bila najuzorniji model nesvrstanog, slobodarskog, samoupravnog socijalizma sa ljudskim licem. Stoga je logično da ista, po tragičnom razotkrivanje vlastite istine, postane uzoran primjer koji će svijet čuvati od ponavljanja svojih grešaka. Tu je možda najbolje ilustrativno zaključiti kako je budalu teško preći pošto je uvijek puni krug u prednosti.

Continue reading “BALKANIZACIJA EUROPE”

POLITIČKE PROMJENE I GLOBALNI IZAZOVI

– kriza neoliberalizma i nove alternative –

Pero Jerkić

Globalno probuđeno političko vrenje, koje je u zadnje vrijeme nemoguće previdjeti, vrlo je značajna stvar. Pojavna razina te značajnosti agresivna je očiglednost kojom nam se unosi u lice. Kao u kakvim revolucionarnim trenucima događaji se tako brzo izmjenjuju i zastarijevaju da ih je gotovo nemoguće pratiti. Tek što se osvrneš na krizu u Španjolskoj Grčke se ulice nalaze u usijanju. Dok se uhvatiš Grčke val se već spušta, kako bi pripremio teren za one u Italiji ili Britaniji. Mainstream mediji i službena politika situaciju doduše ne interpretiraju ni približno dramatično kao alternativne snage, no promjene u njihovom diskursu još i uvjerljivije otkrivaju kako je politička dinamika oživjela kao nikada – barem za naših života. U zraku je iznenađujuća neizvjesnost. Naivni mit o kraju povijesti konačno je nepovratno diskreditiran. Politika biva prisiljena odreći se ideologije tržišne spontanosti kao otkrivene zagonetke povijesti; ponovo se mora aktivno uhvatiti u koštac sa društvenim problemima. To povlači novo politiziranje različitih aspekata društvenog života. Kao što je do sada svaki politički čin morao biti tržišno legitimiran, tako se izvjesnim čini kako će ubuduće posebni društveni interesi morati biti sagledani kroz političke naočale. U tom smislu hegemonija neoliberalizma zasigurno je završena. Ono što je do sada bilo samorazumljivo sada se tek treba nametnuti i politički legitimirati potiskivanjem oponenata. Politička borba u punom smislu tako je ponovo probuđena. Vrijeme u kojem živimo bez sumnje je vrijeme novih političkih alternativa.

Continue reading “POLITIČKE PROMJENE I GLOBALNI IZAZOVI”

TUĐE NEĆEMO – SVOJE NE DAMO

Pero Jerkić

U vrijeme konačnog integriranja Hrvatske u Europsku uniju aktualnost i praktično-politička relevantnost euroskepticizma na našim prostorima postaje neupitna. Sva sila ognjištara, pobornika nacionalnog suvereniteta i branitelja svega što je hrvatsko uspinje se na zadnje noge kako bi nam sačuvala domovinu. Medijska mašinerija, vladini PR specijalisti i slobodnolebdeća liberalna inteligencija strateški se postavlja i priprema za konačnu ofenzivu u rata za javno mnijenje. Tim se ratom, njegovom empirijskom pojavnošću kao i ideološkom nadopunom, ovdje ne bavimo. Radi se tu o stvari koja ionako treba tek da se odigra. Osim toga i o krajnje neinteresantnom sukobu; onom sulude ograničenosti i manipulativne tehnike. Interesantno pitanje kojim se ovdje bavimo tiče se odnosa današnje nove ljevice i euroskepticizma. Takvim povodom put nas vodi do pitanja o prirodi, smislu i pretpostavkama europske političke integracije uopće, kao i odnošenja iste prema ekonomskim, socijalnim i kulturnim sferama. Fokus ipak ostaje na novoj ljevici; iščitavanju njenog postojećeg i mogućeg stava, alternativa i dvojbi s kojima je suočena.

Continue reading “TUĐE NEĆEMO – SVOJE NE DAMO”

OKOVI BRAKA

Mladen Jakopović (mladen.jakopovic@mail.inet.hr)

Iako je to sastavni dio podsvijesti velikog broja ljudi, rijetkost je suprotstaviti koherentnu i racionalnu kritiku dominantnom stavu (barem što se službene retorike i konformističkog popuštanja tiče) da je “ideja braka, zacijelo najviši domet ljudskoga roda, jedini moralni način življenja, neizbježna posljedica svake iskrene ljubavi, u skladu sa zemaljskim i nebeskim zakonima”. Potonji su previsoko za moj domet, pa ću se ovdje baviti prvenstveno prozaičnim bračnim nizinama, kojima, uostalom, većina ljudi i putuje.

Continue reading “OKOVI BRAKA”

NENASILNI ALTERGLOBALISTIČKI OTPOR

“Sto više nasilja, to manje revolucije.”

Bart De Ligt (1)

Rat i oružano nasilje, još uvijek neprikosnoveni načini rješavanja najintenzivnijih društvenih konflikata, doživjeli su u 20. stoljeću tako silovit razvoj destruktivnog potencijala, te se čini kako se ljudska vrsta sve dublje zapliće u apsurdan i tragičan scenarij devolucije, uslijed sve veće nemogućnosti kontroliranja rastućih proizvodnih snaga i antagonističkih socio-ekonomskih odnosa. Druga polovica 20.st. nije bila obilježena samo hladnim ratom dviju supersila, već i razvojem nuklearnog arsenala u brojnim drugim zemljama, uključujući konstantno sukobljene divove poput Indije i Pakistana.Razvoj tzv. konvencionalnog, ali i kemijskog i biološkog oružja također otvara još neslućene mogućnosti uništavanja, agresije i sveopće barbarizacije. Istodobno, rastuće klasne nejednakosti, imperijalistička posezanja i prijetnja ekonomskog kolapsa neminovno otvaraju novu epohu sukoba između “biofilnih i nekrofilnih” snaga čovječanstva. Točnije, da bi pokreti koji žele poljuljati status quo zaista bili progresivni, trebali bi predstavljati, frommovski rečeno, revoluciju nade i antitezu divljajućem nihilizmu (bilo u dominantnom kapitalističkom obliku, bilo u formi terorističkih i fundamentalističkih pokreta).Smatram da nasilna borba nije put kojim bi napredni antisistemski pokret trebao krenuti, u najmanju ruku zbog, čini mi se, minijaturne šanse za uspjeh, lako u praksi gotovo uvijek podređena nasilnim (oružanim) metodama, nenasilna borba nebrojeno je puta ukazala na golemi (iako nedovoljno iskorišteni) potencijal, čak i u slučajevima borbe protiv krajnje represivnih režima, kao što su, pogotovo inspirirane indijskom satyagrahom i borbom Afroamerikanaca protiv segregacije, krajem 20. stoljeća potvrdile i “pjevajuće revolucije” u bivšim baltičkim sovjetskim republikama (pogotovo u Litvi i Latviji), poraz staljinističkog državnog udara u SSSR-u 1991., pobjeda nad apartheidom u Južnoj Africi, “baršunasta revolucija” u Čehoslovačkoj, kao i demonstracije u Leipzigu (tzv. “revolucija svijeća”) nakon koje je uslijedilo rušenje berlinskog zida(2)…Najnoviji val nenasilnih revolucija – svrgavanje Miloševića 1999. (“oktobarskom revolucijom” koju je prvenstveno vodila studentska organizacija “Otpor”, financijski i strateški potpomognuta od strane SAD-a, te uz masovnu podršku stanovništva – (3), otpor krajnje neoliberalnoj državnoj politici u Boliviji 2003. (koji je prisilio predsjednika na abdikaciju), kao i najnoviji takav primjer krajem 2003. u Gruziji (također uz američku pomoć zbog interesa za kontrolu nafte i zemnog plina).

Continue reading “NENASILNI ALTERGLOBALISTIČKI OTPOR”