– referendum o braku kao nadvikivanje gluhih –
Temeljni uvjet svakog iole suvislog uključenja u javnu diskusiju povodom nekog političkog problema, uz bazičnu informiranost o njenoj dinamici i sadržaju, praktična je usmjerenost ka proizvodnji utjecaja. Kao što privatna diskusija svoju svrhu nerijetko nalazi u samom činu razgovora, javna diskusija neizbježno teži afirmaciji nekog političkog sadržaja, pored i nasuprot drugima. Otvoreno nadmetanje za utjecaj u najboljem se slučaju pojavljuje kao uzajamna iritacija alternativnih, u krajnjoj liniji nepomirljivih diskursa. U najgorem, uvijek mogućem, štoviše i nužno prisutnom, slučaju radi se o svojevrsnom nadvikivanju gluhih. Cijeli se problem pokazuje posebno opasnim kad u obzir uzmemo usku i uvijek dinamičnu vezu između javno obrazovanog mnijenja i izvorno praznog mjesta političkog autoriteta. Ta famozna proizvodnja utjecaja u biti je učinkovito uzdizanje konkretnih sadržaja, interesa i vrijednosti s razine ličnog osjećanja i mnijenja na razinu političke, materijalne sile. Takav se proces, ukoliko je funkcionalan, odvija kroz konstantno reartikuliranje vlastitih pretpostavki u svrhu što učinkovitijeg razvlaštenja političkog protivnika. Politički sadržaji i zahtjevi obrazuju se u okviru konkretnog diskursa, konkretni diskursi transformiraju se pod utjecajem nepredvidivih impulsa iz bezimene okoline i razmjerno transparentne iritacije od strane onih alternativnih. Temeljni problem sastoji se u činjenici kako ne postoji jamstvo održanja takve funkcionalnosti i kako nema načina da se građanskim odgojem, širenjem političke kulture i sličnim prosvjetiteljskim projektima osigura stabilnost tog odnošenja u okvirima realnih historijskih i političkih odnosa. Davor Rodin taj je problem u više navrata problematizirao na toliko učen i uvjerljiv način da nam je moguće pozvati se na njegov autoritet kako bismo si olakšali zadatak razjašnjavanja teorijskih polazišta.
To posebno pošto predmet ovog teksta nije rasprava o općim, teorijskim problemima. Ovdje se želimo uhvatiti u koštac sa stanjem i dinamikom, licem i naličjem javne diskusije i rasplamsale političke borbe oko referenduma o braku. Pri tome je nemoguće previdjeti kako je za učinkovito sudjelovanje u takvoj javnoj diskusiji, imbecilnoj kakva se pokazala, bilo potrebno napustiti i zadnji tračak političke odgovornosti skupa s elementarnom inteligencijom. Težnja za javnim utjecajem u danim je okolnostima rezultirala sumanutom situacijom koja nam se odvila pred očima. Koja se u biti još uvijek i odvija. Realna dinamika političkog, ali i teorijskog, sukobljavanja oko definicije braka i prava seksualnih manjina nije se kretala prema funkcionalnom obrascu diskurzivne iritacije, uz progresivno, inventivno paraliziranje pozicije protivnika, čime isti biva prisiljen na kreativnu adaptaciju. Upravo suprotno, logika političkog svrstavanja na masovnoj se razini probudila u svom sasvim disfunkcionalnom i opasnom obliku – onom autističnog, defenzivnog skupljanja oko fetišizirane jezgre političkog identiteta. Zlatnog teleta („ljudskih prava“ ili „tradicionalnih vrijednosti“) u čijem se obožavanju rasplinjuju sve fine političke, kulturne i teorijske razlike od presudnog značenja kako bi se mogao oformiti monolitni stožer za obranu. Svaki pokušaj intervencije u danim okolnostima postaje nemoguć pošto, kao intelektualno cjepidlačenje ili praktična neprilagođenost, nije u mogućnosti komunicirati sa pomahnitalom glavnom strujom. Neki spoznajno privilegiran, i uz to razmjerno ugledan, akter poput Romana Bolkovića može pisati, ali će teško pronaći značajniju publiku. Razumni promatrač ne može se oteti dojmu kako je otvorena spirala regresivnog zatupljivanja. Spirala u kojoj se akteri temeljito obrazovani u duhu rodnih studija pretvaraju u dogmatike biologističkog definiranja seksualnog identiteta i pobornike bračne zajednice kao prirodnog prava. Kao što se i sva mudrost katoličkog, suzdržanog i konzervativnog, u suštini politički skeptičnog i pesimističnog svjetonazora pretvara u revolucionarni fanatizam, najgoreg, neposredno-demokratskog tipa. Dodajmo tome svu silu političkih tenzija pobuđenih na ostalim razinama i neovisno o ovom problemu, od napada na „neoliberalne krvopije i političare“, do borbe sa „izdajnicima Vukovara“ i „slugama londonske masonerije“, sumanute referendume koje smo jedva preživjeli, kao i one koje možda i nećemo, ako nas ne spasi Zoran Milanović. U tom kontekstu svatko si normalan mora postaviti pitanje: kakvo je to ludilo zahvatilo političku scenu? Mogu li stvari izmaći kontroli? Kako problem učiniti što transparentnijim i, na koncu, šta da se radi?
Pri tome je najbolje krenuti od pozitivnih primjera, visokih uzora koji su u mraku cijele gungule oko referenduma uspjeli zabljesnuti i tako barem na trenutak doprinijeti osvjetljenju cijele stvari. Poput upada komandosa Predraga Raosa na konferenciju Društva pisaca u kojim je tako plastično razotkrivena bijeda naše lijeve, intelektualne javnosti. One koja je svojom aktivnošću proizvela politički cirkus pred nama, koja je tom cilju po vokaciji posvećena. Ti uvaženi intelektualci, magistri i profesori, filozofi i ulični svirači, te moralne vertikale građanske Hrvatske i regionalno proslavljeni kulturni gorostasi – oni nisu radili ništa loše, ništa što nije u opisu njihova posla, što se od njih kao savjesti društva ne očekuje. Njihovo je da podmetnu leđa, da stanu na barikadu, da se bore za progres, slobodu i jednakost. Ako treba, da žrtvuju i svoj profesionalni dignitet, da svoje strukovno udruženje stave u službu višeg političkog ili bolje moralnog dobra. Ta gospoda rade točno to što bi i trebala raditi. Po tome što rade oni su ugledni javni intelektualci. Zbog toga što jesu, i ničega drugog, oni su banda i uzurpatori.
Uzurpatori su književnog društva, a banda po političkom profilu. Oni nisu političari odgovorni pred glasačima, nisu državnici odgovorni pred poviješću, nisu dio demokratskog tijela odgovorni pred cjelinom, nisu vođe odgovorni pred partijom. Oni se kao politička banda skupljaju neformalno. Oni su drugovi što se cijene, hvale. Raspoznaju po znakovima i čuvenju. Njihove vrijednosti očituju se u njihovu radu, no pošto je njihova pozicija prije svega kritička rijetko se spuštaju na razinu prizemne, opipljive politike. To rade samo onda kad zazvoni na uzbunu i neprijatelj se nađe pred vratima. A onda se mobiliziraju i kao ljudi od mišljenja i riječi svijetu priopćavaju ono poznato i prije priopćenja. Čuju se trendovske ideje, banalne i šuplje fraze, ideološke akrobacije i podrške svetoj borbi u kojoj izgaraju. A potom na čaj, ili pak pivo. O razotkrivanju skrivene kompleksnosti problema, proizvodnji novog znanja, artikuliranju suvislije političke pozicije ni riječi. Smisao političke borbe se pretpostavlja, a ne postavlja kao problem. Pisci se tu mobiliziraju, ali ne kao pisci već kao fukara. Oni su fukara najgore vrste – ona intelektualna, vječno samozadovoljna i nikad pozvana na odgovornost. Ta se fukara ne pita za realne političke posljedice svog predvidivog čina. Intelektualna, i uz to progresivna, javnost odgovara na očekivanja. Izvršava dužnost. I po toj se dužnosti povijesno pokazuje, riječima komandosa Raosa, kao banda beskičmenih trakavica. No njih to ne dira. U njihovoj vječnoj sadašnjosti oni su heroji, vječni lučonoše slobode i progresa koji nikada ne dolaze. Sasvim precizno govoreći – nikada po njihovoj zasluzi. Gledajući cjelovito na stvar jedino je žalosno da nam je potreban Predragov gerilski upad, upad čovjeka s margine koji misli – makar i krivo, ali po pitanju ovih spodoba nadasve pravo – kako bi se takva bijeda učinila vidljivom. Kako bi postalo jasno da se gospoda intelektualci kao političari skrivaju iza maske angažiranih pisaca, dok svoj status uvaženih pisaca nedvojbeno duguju svom političkom angažmanu. Jer, Predrag Raos isto piše i to ne malo, a on je eto – kao što smo mogli naučiti – tek pijanac i propalica. Da su pijanci i propalice bolji pisci od uvaženih profesora oduvijek je poznato. Sada se nedvojbeno pokazalo da su isti i daleko odgovorniji članovi društva.
Time smo osvijestili prvi uzor u nošenju s problemom. To je nadahnuti Predrag Raos koji uvaženom profesoru poručuje da puši k… Bez toga se teško lišiti konformističkih okova. No, pozicijom heroja s društvene margine, samozadovoljnog boema ne može se djelovati i govoriti o politici na suvisao način. Autentična provokacija po definiciji ne može biti uspješna. Da bi bila provokacija, ona samim činom mora reproducirati rascjep između sebe i svog objekta. Provokacijom je nemoguće politički djelovati. Tu se radi o sasvim limitiranom, u biti nihilističkom metodu. Onaj tko želi politički djelovati taj se mora maknuti s pozicije marginalca što provocira na poziciju autoriteta koji stvari takve kakve jesu čini transparentnijima. Koji je u stanju ponuditi uvjerljiviju, konstruktivnu alternativu postojećim obrascima mišljenja i djelovanja. U našem slučaju to najprije znači kako nije dovoljno politički cirkus oko referenduma diskreditirati kao cirkus. Kako je potrebno ukazati na unutarnju racionalnost, pokušati razotkriti logiku po kojoj se taj cirkus odvija kako bi se mogla ponuditi suvislija alternativa. Nije dovoljno pljuvati po beskičmenim trakavicama čija aktivnost predstavlja pasivan politički refleks po upisanom obrascu. Mnogo je važnije postaviti pitanje što određuje taj i takav refleks i pod kojim bi okolnostima isti zadobio drugačiji oblik. Koji je politički smisao političke borbe za ili protiv? Radi li se, s jedne strane o pukoj transmisiji volje „pederske internacionale“ na brdovitom Balkanu od strane beskičmenih trakavica, a s druge o zavjeri povampirenih kripto-fašističkih struktura koji u vezi s katoličkom crkvom streme novom totalitarizmu? Ili se pak u trenutku ugroze interesa od najviše, moralne i političke, važnosti svi ljudi dobre volje skupljaju neovisno o manje bitnim razlikama, bez obzira radilo se tu o „ljudskim pravima“ ili „višim vrijednostima“? Je li moguće da se nikakav skriveni smisao ne krije iza imbecilne razine javnog nadvikivanja gluhih pri polemikama oko referenduma za nama? Takvo što ne čini se izglednim. Osjeća se kako je svima jasno da se radi o simulaciji, no nitko ne uzima razložnim dotičnu opsjenu otvoreno imenovati.
Bilo bi čudno kada pristojna i dobro organizirana gospoda iz Građanske inicijative U ime obitelji ne bi imala širu političku agendu. To naravno ne može biti tako banalan plan koji nam učeno otkriva Berto Šalaj kada govori o stranačkim ambicijama grupe skupljene oko udruge. Profesor Šalaj tu se jasno ne miče previše od birtijaških mudrolija, jer i po birtijama se čuju glasovi o premijerskim ambicijama Željke Markić. No to je ionako uobičajena razina njegovog fakulteta. Politička ambicija ove grupe prije je autentičnog, sasvim aktivističkog karaktera. Ona proizlazi iz žive zabrinutosti oko pozitivnih svjetskih i povijesnih trendova koji su iz političke sfere sasvim učinkovito isključili neke od „temeljnih vrijednosti“ do kojih oni posebno drže. Njihov angažman i prednost upravo nije to da imaju čiste profesionalno-političke ambicije ili čak da uopće teže za društvenom moći i/ili materijalnim interesima. Njihova posvećenost vrijednostima njihova je najjača, ali i najslabija valuta. To je ono što ih pokreće i homogenizira. To je ono što ih istovremeno limitira u realnim okvirima predstavničke demokracije, naročito s obzirom na teško probavljivi radikalizam njihovog programa.
U pukotinama njihove zaglađene retorike predstavnici udarne grupe ZA, ljudi iza inicijative U ime obitelji, otkrivaju nam se kao reakcionarni radikali. Oni homoseksualnost, gotovo sigurno, smatraju bolešću. Drže je pogubnom za pojedinca i društvo u cjelini. Sigurno ne bi žalili kada bi mogli živjeti u svijetu bez ijednog homoseksualca. To još uvijek ne znači kako se radi o skupini povampirenih i sumanutih ekstremista. Oni su svakako svjesni objektivnih društvenih, kulturnih i političkih okolnosti koje onemogućuju ostvarenje takvih utopističkih ciljeva. Oni su skupina inteligentnih s osjećajem za političku realnost. Oni se i javljaju kao reakcija na očiglednu društvenu, pravnu i kulturnu emancipaciju seksualnih manjina koju je, pod danim okolnostima, nemoguće zadržati – i toga su svjesni. Njihov politički zadatak stoga je težak, ali upravo zbog toga i poticajan. Suvremene moralne, znanstvene i filozofske trendove oni interpretiraju kao ideološki izraz realnog političkog marša koja u svojoj krajnjoj instanci ima puno izjednačavanje u tretiranju seksualnih opredjeljenja. Vizija takvog ishodišta nezaustavljivog procesa homoseksualne emancipacije ono je oko čega se sukobljene strane sasvim slažu – iako to, svaka zbog svojih razloga, nerado priznaju.
Priznanjem ukorijenjenosti homoseksualne emancipacije u općem historijskom trendu gay aktivisti ostaju lišeni svoje uloge lučonoša slobode, a reakcionari su prisiljeni priznati kako su njihovi ciljevi prevratnički. No, razumiju vladajuću logiku tog povijesnog procesa. On im se nalazi pred očima, praktično je opipljiv i sasvim je jasno da su njegovi razmjeri svjetski. Stoga pozicija protivnika homoseksualne emancipacije ne može biti naprosto konzervativna. Oni ne žele održati postojeća institucionalna rješenja, znanja i trendove – ta rješenja, institucije, znanja i trendovi – barem u krugu razvijenih, zapadnih zemalja – upravo osiguravaju neizbježno izjednačavanje prava u skoroj budućnosti. Oni žele promjenu kursa, reafirmaciju vrijednosti i političkih vizija koje stvari postavljaju na suštinski alternativan, radikalan, način i onemogućuju nastavak čvrsto zasnovanog, dominantnog procesa s predvidivim ishodom. U ime obitelji stoga je u svojoj najdubljoj suštini reakcionarna, dakle – teži promjeni postojećeg stanja, a ne njegovom održavanju.
No, politički utjecaj na društvene procese koji su višeslojni, čvrsto historijski zasnovani i odvijaju se po vlastitoj inerciji nipošto nije lak. Da se radi o „tiranskoj samovolji političara“ ili „pederskih internacionala“, borba bi u demokratskim okvirima bila sasvim jednostavna. Trebalo bi se samo kandidirati na izborima i, što je samovolja šačice omraženih „pederskih vlastodržaca“ veća, to bi uspjeh političke opcije koja se bori za „zaštitu prava naroda“ lakše preuzela uzde vlasti. Osim toga, svatko iole politički obrazovan zna kako je zavjernicima, ma kakvi oni bili, naročito u suvremenim okolnostima, sasvim nemoguće vladati. Pobornika teorija zavjera jasno ne nedostaje, ali takvi nikad nisu dovoljno pametni da bi ostvarili ikakav politički utjecaj, pa čak i organizirali bilo kakav projekt. Skupina U ime obitelji nije skupina budala, iako se po potrebi takvima može napraviti. Kako pobijediti sistem? Kako izmijeniti pretpostavljeno moralno i politički poguban trend koji upravo nije naprosto volja ove ili one vlasti, ove ili one lobističke grupe, nego se javlja kao zbiljski historijski trend. Najvitalnije grane društvene znanosti ukazuju u njegovom smjerum, najkreativniji umjetnici stvaraju kulturu u njegovu korist, socio-ekonomski razvoj ide njemu u prilog, razvoj biotehnike također, socijalni odnosi na osobnoj razini i razvitak seksualnosti njegov su najneposredniji poticaj, a pravna praksa koja svakodnevno regulira društveni život sama po sebi smjera ka punom izjednačavanju prava. Cjelina svjetsko-povijesnog realiteta kreće se u smjeru pune emancipacije alternativnih seksualnih identiteta. Jedino što ova ili ona službena politika radi je da tu dinamiku prihvaća s oduševljenjem ili skepsom, nastoji je preduhitriti ili konzervativno kaskati za njom.
S obzirom na takvo stanje, s kojim je ova frakcija jako dobro upoznata, reakcionarni zahtjev koji bi ukinuo postojeću dinamiku u biti je nemoguće direktno postaviti. Takav bi ekstremizam i utopizam bio osuđen na propast pošto politička zbilja, osim ako se ne radi o kakvim vremenima izvanrednih stanja, u pravilu ne tolerira ekstremističke zahtjeve i pozive na utopiju. Političke elite kao i mase upravo zbog svoje inertnosti nisu sklone prihvatiti ekstremna rješenja. Rješenja kao što bi bio maksimalni, idealni zahtjev mračnjaka iz skupine U ime obitelji u biti su sasvim neostvariva. Stoga je spuštanje na razinu konkretnog političkog realiteta i javnog mnijenja, pozitivnog stanja koje je prvi preduvjet uspjeha bilo kakve, pa tako i reakcionarne intervencije. Skupina U ime obitelji stoga se našla pred izazovom određenja vlastitog minimalnog programa i ideološkog preobražavanja vlastitih temeljnih vrijednosti. U tom se procesu eventualna daleka i krajnja svrha borbe protiv homoseksualnosti kao bolesti – a ta borba je u svojoj biti prevratnička – logično reducira na defenzivni zahtjev za zaštitom posebnog prava i identiteta heteroseksualne zajednice/većine. Time se stvar ideološki preobražava u konzervativnu i stoga se čini politički realističnom.
Konkretna većina članova društva može intimno smatrati da je homoseksualnost bolest jednako kao što većina društva može smatrati da ih političari bukvalno pljačkaju. No ti ljudi zapravo znaju razliku između svojih intimnih mišljenja i osjećanja i političkog, odnosno historijskog realiteta čiji autoritet prihvaćaju. Oni stoga nikada ne glasaju za ekstremiste koji žele homoseksualnost politički odrediti kao bolest ili one koji političarima žele zabraniti rad (jasno ovdje izuzimamo situacije izvanrednog stanja u kojoj je nestao opći osjećaj za racionalnost povijesnih procesa, stabilnost političkog poretka, a egzistencijalni opstanak zajednice je doveden u pitanje). Reakcionarna grupa stoga mora ići čak i do odricanja od vlastitih najdubljih uvjerenja. U ime obitelji kroz kampanju je naglašavala kako prihvaća slobodno pravno reguliranje istospolnih zajednica pod drugim imenima, uz ograničavanje na sasvim konzervativnu zaštitu institucije braka u njenom klasičnom, heteroseksualnom obliku. To da je i taj brak koji oni štite također historijska kategorija, da je nemoguće administrativnom mjerom zaustaviti promjenu značenja i prirode neke institucije, ovdje je od manjeg značaja pošto pretpostavljamo da je ovakav tipično konzervativan stav u biti više ideološko kamufliranje reakcionarne agende. To se sasvim očito razotkriva po objavi rezultata kada započinje njihovo otvoreno radikalno interpretiranje s ofenzivnim pretenzijama. Ipak, izvorna radikalna agenda koju naslućujemo u cijelom procesu nije mogla ostati pošteđena. Kroz svoje političko uobličavanje s jedne je strane i sama morala doživjeti unutarnju izmjenu, dok se s druge strane još uvijek nije lišila onog bazičnog, vrijednosno-političkog utemeljenja – zahtjeva za ostvarenje maksimalnog programa. Ta kontradikcija, jasno, postaje sve izoštrenija što je realni politički uspjeh grupe veći, te će upravo ona u krajnjoj liniji toj političkoj grupi presuditi na ovaj ili onaj način.
Pozicija udruge U ime obitelji pred početak borbe za referendum je jasna. Politički uspjeh od njih zahtjeva da ideološki modificiraju svoj reakcionarni cilj. Ukoliko svoju reakcionarnu agendu u potpunosti napuštaju kao nerealističnu, utoliko njihova politička aktivnost biva efikasnija, ali od sasvim limitiranog domašaja. U svom konzervativnom obliku ona može biti jedino krajnje pasivna, defenzivna. Štoviše, u svom čvrstom konzervativizmu mora se riješiti posebnih vrijednosnih naglasaka. Homosekusalnost tada više ni ne može biti uzeta kao bolest ili porok, pošto dosljedni konzervativac upravo nastoji političku sferu očistiti od upliva metafizičko-moralističkih upada. Konzervativac je skeptičan po pitanju funkcionalnosti i nepredvidivih posljedica eksperimenata i inovacija, no upravo zbog toga ne može dogmatično pretpostaviti povlašteni status neke religijski, filozofski ili moralistički definirane vrijednosti koja želi da se agresivno nametne društvu. Konzervativac će uvijek prije podržati postepeni razvoj novih institucija, negoli radikalne zahtjeve bez obzira na svoju ideološku legitimaciju.
Ukoliko bi se udruga U ime obitelji zadržala na svojoj konzervativnoj ideologiji, bila bi politički neučinkovita u borbi protiv homoseksualne pošasti. Ukoliko ta grupa u biti ne teži takvom krstaškom ratu, gubi svoju glavnu političku prednost i postaje nerazlučiva od mnogih političkih kandidata u području konzervativne desnice, od kojih mnogi imaju mnogo bolje uvjete i pozadinu. Grupa jasno može da gradi partiju ili neku grupu za pritisak konzervativnog tipa ili se rasplinuti u nedostatku one unutarnje motivacijske poveznice. Ta razina refleksije ovoj je grupi zasigurno vrlo daleka tako da je njihovo djelovanje vrlo vjerojatno osuđeno na sve više i više nespretno glavinjanje. Malo je vjerojatno da je stvar mišljena čisto konzervativno i da će grupa na tome stati. Manipulativna poanta njihove akcije od početka se i sastojala u tome da niti transparentno prezentiraju svoje radikalne zahtjeve, niti se uistinu ograničavaju na konzervativnu obranu strogo definiranih pozitivnih vrijednosti i institucija. Kroz konzervativnu ideologiju prijemčljivu u konkretnim ideološkim okolnostima oni nastoje obrazovati uporište za postepeno postavljanje radikalnijih zahtjeva. Radi se dakle o naivnom i uzaludnom pokušaju pošto moment u kojem preciznije ispolje svoj radikalni identitet nužno gube na političkoj moći. Kao što i u trenutku kada se odreknu tog identiteta gube na smislenosti posebnog angažmana na čijim su krilima i ostvarili uspjeh.
Logika i ograničenja desne, reakcionarne pozicije u cijeloj priči ipak su ono što nas ovdje mnogo manje zanima. S obzirom da je političko polazište od kojeg krećemo izrazito progresivističko, a da nam je osobni svjetonazor slobodarski radikalan, mnogo nas više zanima na koji se način obrazuje lijevi odgovor na reakcionaran politički trend o kojem govorimo. Kako se naši politički prijatelji organiziraju i pod kojim parolama kreću u borbu? Kakvo je njihovo polazište i zbog čega su toliko neučinkoviti? Kakva je politička logika građanskih inicijativa za glasanje PROTIV?
Od prvih se dana skupljanja potpisa za referendum do objave rezultata reakcija ljevice pokazuje kao netransparentna i neuvjerljivo konzervativna. Sanja Juras nam svojim plačljivim glasom pokušava izmamiti suze maštajući o sretnoj gay obitelji. Držanju za ručice i šetnji parkom. Teorijski fokusiraniji akteri udaviše nas zastarjelom ideologijom ljudskih prava kao da se radi o nekakvim po sebi razumljivim, o politici i općim historijskim uvjetima neovisnim fenomenima. Od samog početka borbe ljevica se politički hendikepirala. Umjesto da kao svoj glavni adut izvuče transparentnost i razotkrije svu kompleksnost problema, da od svojih svjetonazorskih polazišta krene kako bi kritički postavila teška pitanja o realnim mogućnostima njihovog političkog ostvarenja, da postavljanjem pitanja na višoj, sofisticiranijoj razini onemogući prost nasrtaj desnice i spriječi njenu homogenizaciju – umjesto da djeluje mudro, transparentno i politički učinkovito ona se instinktivno postavila defenzivno, moralistički i manipulativno. Time se, jasno, pokazala neuvjerljivom i zastrašenom. U pokušaju da vlastitom homogenizacijom odgovori na političku ugrozu od sebe je sasvim predvidivo učinila još jedan stožer praznih glava čije se djelovanje svodi na izricanje šupljih, dramatičnih i paranoidnih fraza, te nespretnih pokušaja prozirnog nadmudrivanja mrskog neprijatelja. Osvrćući se na bagru iz kluba pisaca na početku jasno smo iskazali kako se od dobrog dijela onih po profesiji prosvijećenih i naprednih u hrvatskom društvu ništa bolje i ne može očekivati. No, ipak je iznenađujuće potpuna mobilizacija, totalno svrstavanje – izostanak ikakvog traga kritičke refleksije na ljevici. Zar je moguće da je baš cijela scena toliko glupa i neodgovorna? Kako je moguće da šačica reakcionarnih mračnjaka s ekstremističkom agendom u javnosti, unatoč svoj pristranosti medija, istupa uvjerljivije od kompletne lijevo-liberalne scene? Mora nevladinih organizacija koje kao svoj jedini zadatak postavljaju taj da budu što uvjerljiviji i učinkovitiji u utjecaju na javno mnijenje? Od skupljenih progresivnih intelektualaca? Onih koji se ne mogu dovinuti do ničeg mudrijeg od navođenja troškova referenduma i ukazivanja na takozvanu ekonomsku krizu? Ili po drugoj, elitističkoj varijanti – odmahivati nad nevaspitanošću i primitivizmom masa. Ili trećoj, populističkoj – razotkrivati mračne zavjere, kao i nesposobnost političara za zaštite narod od provedbe takvih paklenih planova.
Problem o kojem govorimo nipošto nije slučajan i tiče se prirode cijele ljevičarske scene u najširem smislu. Ako je i pretjerano reći da se radi o društvenom sloju džabalebaroša i zgubidana (iako ni to ne možemo u potpunosti isključiti) sasvim je na mjestu detektirati njihovu učmalost, samozadovoljstvo i ideološku uspavanost. Takvo je stanje osnovno izvorište svih problema koji nas pogađaju. Ljevičare kao ljevičare na jedan, članove političke zajednice uopće na drugačiji način. Iz učmalosti proizlazi nedostatak unutarnje motivacije, iz samozadovoljstva iluzija o moralnoj povlaštenosti vlastite pozicije, iz ideološke uspavanosti kronični nedostatak inventivnosti i intelektualnog poleta. Stoga nas teško može začuditi primitivna, paranoidna reakcija svekolike lijevo-liberalne scene.
No, neophodnim se čini napraviti korak dalje i pokušati rekonstruirati njenu unutarnju racionalnost, a ne samo imenovati njene defekte. Kao što smo, uostalom, učinili i sa reakcionarnom inicijativom U ime obitelji. Sasvim je jasno, i inače u normalnim okolnostima transparentno isticano, kako i ljevica ima svoju širu i radikalniju agendu. Naravno da se ne radi o tome da ogromna masa gay zajednice i aktivista uistinu čezne za uplovljavanjem u bračnu luku. Upravo suprotno. Ukoliko se ne radi o čisto tehničkoj razini izjednačavanja pravne regulacije – koja i sama, jasno, ne lebdi u vakuumu – to jest ukoliko se radi o kulturnim, socijalnim i u tom smislu sadržajno političkim zahtjevima, ljevica uistinu stremi ka radikalnom podrivanju tradicije. Kao što je maksimalni program reakcionara svijet lišen „dekadentne napasti“, tako je maksimalni program ljevice afirmacija perverznog kao funkcionalnog i poželjnog. Razbijanje konvencionalnih okova utemeljnih na predrasudama koji u ime višeg dobra i socijalne funkcionalnosti neopravdano ograničavaju mogućnosti ljudske samorealizacije. U tom smislu ljevica uistinu ima radikalne zahtjeve kojih se nema razloga odricati. Njen „maksimalni program“ uistinu je subverzivan i kao takav nužno se nalazi u uskoj vezi s konkretnim političkim djelovanjem u realnim okvirima. Takvo što već se dosta dugo postavlja sasvim transparentno. Godinama imamo queer festivale i cvjetanje aktivizma na sceni koji stremi upravo ocrtanim svrhama. Tome uostalom doprinose teorijski trendovi i, kao što smo prethodno razjasnili, opće historijsko kretanje. Za razliku od reakcionarnih mračnjaka koji su istinski alternativci, naši gay aktivisti i ostatak NGO scene, iako su radikalni, istupaju s službenom podrškom i legitimnim zahtjevima.
Pravo pitanje stoga glasi kako to da se posvećeni borci u ofenzivi na stare i prevaziđene vrijednosti, na društvene i kulturne okove seksualnosti i autentičnog samoostvarenja, na fiksne identitete i samorazumljivosti, kako to da se ti i takvi drugovi što potrošiše mladost bančeći po festivalima u svrhu svog svetog političkog cilja u trenutku nastupanja stvarne političke reakcije pretvaraju u konzervativce koji žele jedino ono što drugi već imaju? Žele da zaštite svoja ugrožena prirodna prava od povampirenih fašista. Kao, na primjer, pravo na obitelj kao temeljno ljudsko pravo?! Odriče li se tu ljevica uistinu svog političkog programa? Ili pak vlastitog obraza? To je zapravo i manje važno. Mnogo je važnije ono što je sigurno i u jednom i u drugom slučaju – odriče se elementarne inteligencije i političke odgovornosti.
Jasno, radi se o tipičnom slučaju političkog pragmatizma. Tipičnoj situaciji u kojoj se neobuzdani radikalizam privatnog uvjerenja, uslijed svoje balavosti i nepromišljenosti, u kontaktu s političkom zbiljom pretvara u najgori oblik oportunizma i političke manipulacije. Kao što Željka Markić zna da svoje mračnjačke ciljeve ne može ostvariti ukoliko ne obrazuje sasvim konzervativnu poziciju dovoljno uvjerljivu u borbi za javno mnijenje, tako se i ljevica, glupa i paranoidna kakva je, hvata na udicu političkog oportunizma. Pokušava se na trenutak odreći svog „maksimalnog programa“, te obrazovati konzervativni, patetični i paranoidni ideološki pandan desnici. Upušta se u bitku po obrascu po kojem je, iz više razloga, osuđena na propast. Prije svega zbog toga što reakcionari u svom pozivu na konzervativne vrijednosti i ciljeve po definiciji zvuče mnogo uvjerljivije. I što je mnogo i važnije zbog toga što poziv na zaštitu prava na brak svih obitelji na prošireni način replicira zahtjev za pravom na brak u tradicionalnom obliku. Ponavlja se zahtjev oponenta, umjesto da ga izmjesti nametanjem alternativnog diskursa.
Ljevica se time lišava svoje najveće prednosti – činjenice da njen „maksimalni program“ nije nekakav sumanuti radikalizam, nego je utemeljen u stvarnom historijskom, društvenom, da ne kažemo i civilizacijskom kretanju. Njega se ne treba sramiti već ga uzeti kao ono što je – izvjesni rezultat opipljivog i pozitivnog trenda. Ne utopija i apstraktna vrijednost koja želi da se nametne. Povlačenjem od progresivnog sadržaja uslijed naleta neodgovornog „realizma“ u biti je kapituliranje pred gledištem koje taj program vidi kao puki ideal bez realnog utemeljenja. Sukob se time pretvara u sukob alternativnih vrijednosti istog ranga u kojoj onda tradicionalne vrline i običaji mogu da bez većih problema trijumfiraju nad perverzijom i slobodnom ljubavlju. Intelektualno i teorijski uzevši ljevica si time uskraćuje upotrebu najkorisnijih spoznaja pošto su iste sasvim neupotrebljive u „političko-pragmatične“, defenzivne svrhe na dnevnom redu. Tako ljudi koji znaju o uvjerljivosti postmodernih teorija seksualnog identiteta nemaju problema da se, čisto realistično i politički, svrstaju uz popularno isticanje „znanstvenih“ dokaza o genetskoj uvjetovanosti homoseksualizma. U tom smislu možemo govoriti o tipičnoj bolesti ljevičarskih intelektualaca ako se prisjetimo sve sile povijesnih Lukacsa koji se povinjuju partijskim linijama filozofskih gorostasa Staljinovog kalibra. I tu se jasno radi o golemom problemu od mnogo šireg i ozbiljnijeg značaja.
Što se jasnije ispostavljalo kako politički pragmatizam stožera PROTIV, unatoč vojsci umješnih PR-ovaca koji danonoćno, angažirani mozgaju kako nadmudriti „klerofašiste“, ne donosi ploda, padala je i razina retorike, kako po sadržaju ideja koje prezentira, tako i po metodama koje koristi. Pozivi na „borbu PROTIV ZLA“ dan prije glasanja više nikome ne zvuči neprilično. Tu se ne naziru tragovi totalitarizma. Upravo se radi o pozivu na borbu protiv istog. Inače smireni i staloženi humanisti pred očima nam se pretvaraju u razvidno isfrustrirane fanatike. A to, kao što smo vidjeli, upravo zbog tako umjerenog programa. Minimalnog programa svedenog na ono sasvim razumno, gotovo pa kompromisno – pederi u borbi za instituciju braka. Logika političkog kompromisa i pragmatizma u kombinaciji s manipulativnom logikom kupovanja javnosti u danim je okolnostima osuđena na proizvodnju neželjenih rezultata. Javna rasprava postaje disfunkcionalna, počinje ličiti kakvom građanskom ratu. Nadvikivanje gluhih i otvaranje negativne spirale u kojoj težnja za proizvodnjom utjecaja samu sebe hendikepira. Komunikacija postaje nemoguća ne samo među suprotstavljenim stranama, nego sve više presušuje i unutar formiranih tabora tih širokih stožera za obranu. Štoviše, ona se uvelike otežava i u samoj privatnoj komunikaciji u kojoj sve teže postaje govoriti izvan nametnutog obrasca. Reakcionarna desnica ostaje zadovoljna uslijed izglednosti uspjeha. Velika većina šireg građanstva je razmjerno distancirana i ipak, na svu sreću, ne previše angažirana oko stvari. No ljevica dolazi na rub ludila. Pogubljena u situaciji za čiji je nastanak sama uvelike odgovorna počinje se gubiti u vlastitim zahtjevima. Više ne zna je li u načelu za ili protiv referenduma i neposredne demokracije, ne zna kako da se postavi prema službenim političarima i institucijama, ne zna smeta li joj ekstremizam šačice klerofašističkih zavjernika ili politička dominacija većine nad manjinom. Sva njena, i inače ograničena, mudrost i politički autoritet nestaju u kaosu konačnog poraza. Koji se tako jasno oslikava u trenucima ekstatičnog veselja nakon objave rezultata referenduma na kojem je njihova stvar ostala u manjini.
Sumanutost cijele situacije teško je prenaglasiti. Referendum čiju su logiku prihvatili, oko kojeg su se angažirali kao povijesnog trenutka kada se odlučuje o sudbini jednog „klerofašističkog paklenog plana“ oni su izgubili i svoj poraz dočekali s oduševljenjem. Jer oni su moralni pobjednici. Referendum ionako nije previše bitan. Umjesto da su politički mudro i odgovorno od samog početka artikulirali svoju argumentaciju na tragu kritike referenduma kao po sebi krajnje reducirane i štetne političke forme, da su same zahtjeve reakcionara dekonstruirali i u krajnjoj liniji prikazali osuđenima na propast neovisno o referendumu, da su energiju uložili u što mudrije i uvjerljivije zasnivanje vlastite pozicije neovisno o kalkulacijama oko dobivanja masovne podrške, stvaranjem obrambenog stožera – umjesto da su postupili kao odgovorni politički akteri oni su učinili suprotno. I kada su u borbi koju su sami izabrali izgubili, svoj poraz proglasili su pobjedom.
Moralna pobjeda, jasno, ne znači previše. Stoga smo osim slavlja mogli čuti i ozbiljne poruke, zahtjeve, da ne kažemo i ultimatume. Tri zahtjeva ljevice na koje se potrebno osvrnuti: građanski odgoj, zakon o referendumu i zakon o istospolnim zajednicama. Kroz to osvrtanje jasan nam postaje kontinuitet njihove promašene politike i nakon referenduma.
Oni traže građanski odgoj. Jer točno je to ono što je zakazalo u cijeloj priči – dobro odgojeni, obrazovani građani morali bi glasati u skladu sa razumnim zahtjevima. Oni bi bili u stanju prozrijeti „klerofašiste“. Takvi građani izlazili bi na glasališta u postotku iznad devedeset i birali bi, jasno, ono po sebi Dobro. Uvijek bi glasali za ljubav i bratstvo, a protiv podjela. Treba li posebno napominjati na šta nas asocira takva zajednica ispravno odgojenih građana? Ne treba građana ispravno odgajati, niti indoktrinirati. Još se i bradonja zapitao tko će odgajati odgajatelje. Političke institucije i akteri ne trebaju biti odgajatelji naroda i, ukoliko to jesu, treba ih mijenjati. Ono što institucije trebaju je pružiti jest okvir za što učinkovitije razrješenje društvenih problema, koji su po svojoj prirodi uvijek kontradiktorni i kompleksni. Politički akteri trebaju što učinkovitije detektirati aktualne probleme koji iskrsavaju unutar historijskog realiteta, te što inventivnije proizvoditi njihova rješenja naoružavajući se kroz realizaciju konkretnih, uvijek partikularnih, društvenih interesa. Građani ima da se odgajaju sami, kao što su oduvijek i činili, izuzevši određene ne tako svijetle primjere totalitarnih režima. Oni će to politički bolje činiti, ukoliko budu oslobođeni vanjskih pritisaka, izvanrednih stanja i djelovanja različitih stožera za spas. Prosvjetitelji iz takvih stožera, pak, mnogo će teže doći do razine politički mudrih i odgovornih građana pošto ih logika njihove aktivnosti čini političkim invalidima, političkim invalidima na poziciji od političkog utjecaja, što uostalom i predstavlja glavninu našeg problema.
Drugi zahtjev stožera PROTIV ticao se onemogućavanja ponavljanja ovakve katastrofe, odnosno promjena zakona o referendumu. To ne samo da je legitiman zahtjev, nego je nešto što je svakom iole politički obrazovanom jasno – referendum je beskoristan i opasan. Zakon o referendumu mora biti takav da ga dopušta samo ukoliko ga je praktički nemoguće realizirati. Za to će se valjda pobrinuti Zoki Milanović i Toma Karamarko kada se uozbilje i nađu na kavi. Problem u cijeloj priči, vidljiv i onom jadnom, priprostom, građanski neodgojenom pučanstvu ove zemlje nalazi se u činjenici da je cijela, najšire shvaćeno, ljevičarska bagra i prizvala taj referendumski problem. Ona ga je nedavno, tisućljetnoj povijesti političkog mišljenja unatoč, slavodobitno otkrila i proglasila magičnim rješenjem svih problema političkog odlučivanja i demokracije. Počeli su tražiti svoje referendume kao autentične izraze narodne volje nasuprot uzurpaciji korumpiranih političara i zakulisnom utjecaju krupnog kapitala. Kada ti referendumi nisu uspijevali tražili su promjenu zakona i pokoravanje neposrednoj volji naroda. No, kao što smo vidjeli, desnica je nedavno preuzela štafetu i oduševljeno zajahala na valu. I što se dogodilo? Većina se, izuzev onih najtvrdokornijih poput druga Mate Kapovića, urazumila. Ali i to na krajnje perfidan način. Sada je pomodno postalo dvosmisleno naglašavanje kako ovaj ili onaj referendum nije festival demokracije, već festival klerofašizma. Postalo je nužno pozivati na promjenu zakona o referendumu, a ni riječi ne reći o tome u kojem smjeru. Ta te se stvari valjda podrazumijevaju. Ako se gospoda ljevičari ne osjećaju ugodno u kritiziranju svojih vlastitih pozicija od prije par mjeseci nema nikakvih problema. No neki minimum poštenja i političke odgovornosti traži da se barem jasno izjasne u korist novog, očito empirijski potvrđenog stava neupitno nesklonog referendumima po sebi. Njima je jasno draže lebdjeti na razini fraza i apstrakcija. Pozivati na promjenu zakona o referendumu u nadi da će se nekako iznaći način ozakonjenja svih referenduma u njihovu, a onemogućavanje onih u korist neprijatelja. To bi bio model sličan onom druga Tita (koji bi, kako tvrdi njegova unuka, da može glasao PROTIV ). Dakle, što se i referenduma tiče samo nas Zoran Milanović, uz Karamarkovu pomoć, može spasiti. A kada te takvi tipovi imaju vaditi stvarno se trebaš zapitati u kakvoj se kaljuži nalaziš.
Treći se zahtjev stožera PROTIV ticao novog zakona o istospolnim zajednicama. To je točka koje su se ova prepametna gospoda od samog početka trebala držati. Sama suština stvari je razina prava ispod koje se u danim okolnostima ne može ići, politički kanali njihove uspostave i osiguravanje tehničke funkcionalnosti istih. To je ono što nikada nije imalo veze sa spekulacijama o značenju i definiciji braka bilo kakve vrste. To je ono u što reakcionari sa ili bez referenduma ne mogu dirnuti. Pustiti mračnjake da se igraju s definicijama braka, uspostaviti čvrstu koaliciju s konzervativnim snagama oko razumnog minimalnog kompromisa, te po tom nastaviti i intenzivirati političku borbu za buduće legitimiranje radikalnijih zahtjeva. To je program koji je toliko prost i ne zahtjeva nikakvu paniku, mobilizaciju i paranoju, nikakvo urlanje o konzervativnoj revoluciji i klerofašizmu. No, eto, naša ljevica na stvari gleda drugačije, pa je sada po rezultatima referenduma, izgubljenoj bitci koju uzima kao moralnu pobjedu, Vladi postavila ultimatum sa sadržajem na kojem Vlada već dugo radi, koji je već odavno riješena stvar – novi zakon o istospolnim zajednicama. Zakon koji je u samoj suštini stvari daleko značajniji od nekakve definicije u ustavu. Samo će neznalica previdjeti kako neupitnost ustava kao najvišeg autoriteta proizlazi upravo iz njegove fleksibilnosti i podložnosti širokom tumačenju. Govoriti o tome kako će buduća pravna i politička praksa biti uvjetovana ovom ili onom promjenom u ustavu znači u potpunosti previđati činjenicu kako je trenutak u kojem ustav počinje ograničavati političku i pravnu praksu trenutak u kojem ustav uvijek gubi. Konkretni pak zakon o istospolnim zajednicama biti će više ili manje umješno sročen okvir za učinkovitije reguliranje do sada pravno neobuhvaćene materije. Time će suština stvari biti efektivno riješena. Što se pak tiče borbe u kulturnoj, socijalnoj, moralnoj i drugim sferama oko prava i emancipacije alternativnih seksualnih identiteta, ona će biti prepuštena svaka sebi. Tu će se borba nastaviti neovisno o referendumu i pravnoj regulaciji. Uzevši u obzir razinu na kojoj se nalaze gay aktivisti i ngo scena, teško je reći da nas i tu čekaju sretni dani. Čitava predstava svakako neće završiti. Takozvana konzervativna revolucija još se nije u potpunosti ispuhala. No hoće. To će, recimo još jednom, Zoki i Toma riješiti na kavi. Referenduma o Vukovaru neće biti. Željka Markić vratiti će se „u rupu iz koje je izašla“. Ništa se loše, osim onog uobičajenog i poznatog, na koncu ipak neće dogoditi. A opet ništa neće biti u redu. Iz cijele priče neće biti izvučena politička pouka, što je sasvim razumljivo, jer ne postoji nikakav poseban razlog zbog kojeg bi se na greškama učilo. U društvu s tako mizernom razinom političkog angažmana razumljivo je očekivati probleme, ludosti i katastrofe. Većih ili manjih razmjera, ovisno o okolnostima. U ovom slučaju još ćemo na koncu dobro i proći. Bitno je znati kako se na takav ishod ne može pretplatiti.