ŠTA DA SE RADI? – 11. teza

– dubrovački referendum, realna politika i mogućnosti demokracije –

Pero Jerkić

Nedavno nam se pred očima odigrao prvi referendum pokrenut na građansku inicijativu u Hrvatskoj. Dubrovački referendum o gradnji na Srđu. Radi se o neobičnom političkom događaju koji je izazvao mnoge kontroverze. Različita mišljenja u čijem se okruženju posebno ističe ono oko čega se velika većina slaže. Naime: uvjerenje o velikom značaju dotičnog događaja. Neki će reći značajnom iskoraku iz sveopće apatije, političkom preporodu i buđenju na lokalnoj razini. Drugi će, sasvim suprotno, naglasiti kako se radi o još jednoj neupitnoj potvrdi političke nezainteresiranosti velike većine građana. Jedni će slaviti odlučan otpor diktaturi krupnog kapitala i korumpiranih političara. Drugi će slaviti konačno rasvjetljenje istine o kapitalistički nastrojenim Hrvatima.

Iako se teško složiti sa prenaglašavanjem važnosti jednog običnog glasanja, ma kakvo ono bilo, dubrovački referendum dovoljno je značajan da čovjeka potakne na pisanje. U ovom tekstu stoga krećemo od referenduma o Srđu. Sabiranja dojmova i analize rezultata. Kažem polazimo jer se na tome svakako ne zaustavljamo. S obzirom da se radi o znakovitom primjeru alternativnog političkog djelovanja cijelu je strku prigodno iskoristiti za isticanje nekih poznatih prijepora i paradoksa (što se, uglavnom, nevoljko uzimaju u obzir). Aktualnih problema koje je na vidjelo najlakše izvući analizirajući odnos vladajuće real-političke racionalnosti i njenih oponenata. Takav poduhvat sretno se pokazuje dnevnopolitički aktualan ne samo s obzirom na referendum za nama, već i lokalne izbore (uz upitnu legitimnost stranačkog sustava) koji nas čekaju za nekoliko dana. Treći direktan povod za pisanje svakako je i ovogodišnji Subversive Film Festival, sa svojom temom demokratskih utopija. Ako takav festival ima neku svrhu (izvan svoje spektakularne pojave) to je svakako poticaj javne diskusije i promišljanja o političkim pitanjima na alternativan način. Pitanje o mogućnostima demokracije; njenim realnim i utopijskim uobličenjima jedno je od bitnih pitanja koja si u ovom tekstu postavljamo. Iako, u krajnjoj liniji, nastojimo ići i mnogo dalje: do iznošenja problema o efikasnom političkom djelovanju uopće. Onom vječnom: šta da se radi. Pri tome, jasno, nećemo izreći previše novih stvari. Uglavnom ćemo dobro poznate, stare spoznaje oživjeti kroz novu interpretaciju političke aktualnosti. To je spoznajni doprinos ovog teksta – ako ga i takvog uopće ima. Krajnja pak svrha ovog pisanja čisto je praktična, politička, aktivistička. Ona je sasvim jednostavna: a) poticaj na transparentnu političku aktivnost (protiv apatičnosti i, nadasve, nasuprot plitkom, ideološki zavedenom angažmanu); b) upuštanje u aktualne političke borbe; lobiranje za svoje, posebne političke svrhe/sadržaje (koje se na trenutke eksplicitno očituju, ili, u većini slučajeva, ostaju kao političko uporište kritike koja se iznosi).

Obiman tekst, koji nastoji otvoriti što više različitih pitanja, pri izlaganju je teško strukturirati na zadovoljavajući, dovoljno jasan, način. Izlaganje u ovom tekstu polazi od (I.) konkretnog dubrovačkog referenduma sa površnim prijeporima koji ga prate. Tu ćemo se osvrnuti na rezultate i neposredne političke posljedice. Potom se okrećemo (II.) pitanjima unutrašnje motivacije lokalnih aktera tog političkog okršaja – različitih klasnih, vrijednosnih, interesnih pozicija. Otkrivanju očigledne kompleksnosti sadržaja koji se krije iza sasvim proste referendumske dileme. U trećem se djelu (III.) hvatamo u koštac sa problemima političkog odlučivanja uopće; posrednog i neposrednog. Pitanjima realne politike: njene prevladavajuće legitimacije i racionalnosti; demokratskih, populističkih i tehnokratskih izazova; načina na koji se različiti politički sadržaji uzdižu do pozicija moći i određenja njenog zbiljskog karaktera. Četvrtim djelom (IV.) vraćamo se, ili tek ulazimo, u sferu konkretnih političkih sadržaja – realnih društvenih, povijesnih i ekonomskih alternativa. Odnosa privatnog i općeg interesa; krupnog kapitala kao društvene ekonomske sile koja se pojavljuje u obliku privatnog vlasništva i njegovog odnosa sa političkim interesom zajednice. Na najopćenitijoj razini odnosa politike i ekonomije. I na koncu (V.) postavljanje pitanja učinkovite političke aktivnosti u najčišćem smislu. Vječno pitanje odnosa teorije i prakse; političke vizije/umijeća kao onog uistinu djelatnog u povijesti. Političkog koje nije predvidiva posljedica pozitivnih društvenih, kulturnih, tehničkih, ekonomskih uzroka već ona najneposrednija praktična djelatnost koja svaki od tih uzroka povijesno kontekstualizira. Određuje krajnji opseg njihovih mogućnosti.

Pa krenimo redom.

Dan ili dva prije početka glasanja na dubrovačkom referendumu gradonačelnik Andro Vlahušić uspio se proslaviti osebujnom teorijskom inovacijom. On je, naime, presjekao gordijski čvor jednog od temeljnih političkih pitanja – onog aktivnosti članova zajednice. I to na zadivljujuće jednostavan način svojstven samo rođenom geniju: zaključio je kako se ne može biti politički pasivan jer je i uzdržavanje od politike oblik političke aktivnosti. Vlahušić se time, možda, od zbunjenog i nepopularnog dužnosnika pokušao preobraziti u kakvog mudraca, filozofa. Kakve će novosti taj pokušaj donijeti na lokalnim izborima još je za vidjeti. Ono pak sigurno svakako je istina da spomenuta, brzopleta, ili promišljeno zlonamjerna, izjava u sebi krije i mnogo više sadržaja negoli se na prvi pogled čini.

Takvo presijecanje problema političke apstinencije može se čitati i kao sasvim zdravorazumsko. Ako je građanin politički slobodan i svaki njegov čin, djelo ili uzdržavanje od djela, ima političke posljedice, onda je očito kako isti objektivno ne može biti politički pasivan. Problem takvog prostog postavljanja stvari leži u činjenici da se njime ne daje odgovor na pitanje o političkoj aktivnosti, već se isto njime obezvređuje, čini besmislenim. Briše se razlikovanje političkog i nepolitičkog djelovanja; pa i sam pojam politike biva radikalno doveden u pitanje. Ako je uzdržavanje od političkog djelovanja oblik aktivnosti onda se i politička sloboda može pojaviti u obliku vlastite negacije, neslobode. Moderna povijest nam je pokazala koliko je lako proizvesti poretke utemeljene na totalnom, praktičnom ukidanju političke slobode. Štoviše: i prostora, mogućnosti slobode uopće. I to upravo na čudnoj logici po kojoj se očitovanje subjektivne volje slobodnih političkih aktera može otuđiti, a u isto vrijeme zadržati punu, štoviše proizvesti totalnu, demokratsku legitimnost. Takozvani totalitarni poreci nedvojbeno pretpostavljaju jednu vrstu pasivne aktivnosti svakog dijela političkog tijela – opću aklamaciju bez ijednog slobodno puštenog glasa. Izricanja podrške nekom političkom programu ili poretku bez da se to izričito kaže. Suglasnost s voljom Partije i Vođe. Onaj protiv neka se pokaže (jer: i za takve ima mjesta). Svakako: Vlahušićev izlet pretjerano bi bilo nazvati totalitarnim. No da nam i tako može zazvučati sasvim je neupitno. Zbog toga je i glup.

No opet: strogo govoreći radi se o istinitom uvidu. Politička pasivnost uistinu je jedan oblik aktivnosti. U teorijskom smislu takva spoznaja iznimno je dragocjena i nezamjenjiva. Ona je vrijedna kao polazište; od nje je potrebno krenuti kao od problema. Politički akteri svojim djelovanjem praktično proizvode suštinsku razliku između sebe i nepolitičkih članova zajednice, onih koji se odriču politike. Teorija tu razliku nastoji racionalno objasniti; povezati je u šire, konzistentno shvaćanje društva, politike, svijeta; eventualno iznijeti neke normativne zahtjeve. Razlozi dubrovačkog gradonačelnika sigurno se ne protežu tako daleko. Najizglednijim se čini kako je gospodin Andro razliku između političke aktivnosti i pasivnosti, glasanja i apstinencije pokušao relativizirati, tendenciozno zamagliti. Zašto? Zbog čega bi jedan gradonačelnik takvo što smatrao vrijednim i smislenim? Uvredljivo bi bilo pretpostaviti kako se radi o ciničnom izrugivanju demokraciji. Ili prostom pokušaju (demokratskog) legitimiranja (demokratski) nelegitimnog sadržaja plitkim i predvidivim spinovima. Pretpostaviti takvo što za jednog savjesnog dužnosnika bilo bi sasvim neprimjereno, uvredljivo. Gotovo jednako pretjerano kao jednog poštenog liberala nazvati totalitarnim.

Ostavimo se ipak tog nebitnog pitanja (što bi dubrovačkom gradonačelniku da daje takve izjave) i nastavimo sa izlaganjem problema. Samo uzdržavanje od konkretnog djelovanja, primjerice glasanja na izborima ili referendumu, uistinu i može biti izraz političke volje, može biti politički djelatno. Previđajući tu (čudnu, ali istinitu) sitnicu mudri kritičari Vlahušićevog nesmotrenog izleta u političku teoriju i sami se pokazuju razmjerno plitki (ako ne i zlonamjerni). Jer: politička nesvrstanost po sebi nije pasivnost. To je ono treće mišljenje, ona politička perspektiva više, koja političku slobodu širi preko granica trenutnih, reducirajućih, političkih podjela. Politička sloboda uvijek se nalazi između čekića i nakovnja; s jedne je strane pritišće apatičnost i neaktivnost, dok ju s druge strane ukida agresivni zahtjev svrstavanja, zauzimanja strana. Prisiljavanje članova zajednice da budu politički slobodni, da glasaju, da se svrstaju, izjasne jednako je besmisleno kao i uzimanje njihove nezainteresiranosti i apatičnosti kao izraza aktivnosti. Stoga i ne glasanje na referendumu ili izborima može biti izraz političke aktivnosti. Utoliko ukoliko akter takvim činom glasa za ono referendumskom alternativom istisnuto, u njoj odsutno. Ili na izborima zaokružuje opciju – nijedno od ponuđenih. To je čak i ako svojim uzdržavanjem iskazuje čisto negativan otklon, kritiku ponuđenih alternative, a bez jasnog artikuliranja treće opcije. Nesvrstanost nije apolitičnost. Biti nesvrstan upravo znači politički se svrstati, ali izvan okvira prisutnih, ponuđenih mogućnosti. A tu se radi o najaktivnijem obliku političkog svrstavanja koji ne proizlazi ni iz kakvog vanjskog razloga. Uzdržavanje od političkog čina, u našem slučaju glasanja na referendumu, stoga je izraz neaktivnosti tek pod uvjetom realne apatičnosti i ravnodušnosti (a ne formalne apstinencije).

Stoga se kao presudno pojavljuje očito pitanje: na koji je način moguće znati razliku između apatičnosti i nesvrstanosti? Razlučiti i racionalno osvijestiti sve detalje i unutarnje političke razlike, istinska značenja koja se kriju ispod nekog formalnog političkog čina? Kako egzaktno odrediti istinu političkog fenomena u svoj njegovoj neuhvatljivosti? Temeljni problem u cijeloj priči netransparentnost je volje članova političke zajednice. Ta netransparentnost sasvim je neotklonjiva. Kako zbog nepostojanja učinkovitog načina osvjetljivanja njene nutrine, tako i paradoksalne, promjenjive i mnogoznačne prirode samog fenomena. Od davnina poznate spoznajne neuhvatljivosti praktičnih, ljudskih stvari. Ne postoji nikakav pouzdan način, pouzdan alat i metoda društvenih znanstvenika, politologa, sociologa i ostalih, koji bi mogao na vidjelo iznijeti, mjerljivima i egzaktnima učiniti sve razine unutrašnjih političkih razlika. Moderna znanost i tehnika nedvojbeno su trijumfirali u obrađivanju žive i nežive materije, no u nošenju s ljudskim stvarima u zadnjih su dvjestotinjak godina u više navrata polomili zube. Prvenstveno zbog vlastite naivnosti. Ne postoji, niti može postojati, pouzdana metoda koja bi mogla na učinkovit način političko učiniti znanstveno-tehnički vidljivim i predvidivim. Istina političkog otkriva se jedino kroz politički proces, političku djelatnost. Kroz društvenu i historijsku zbilju koju konstituira. Ona je praktična. Ne može biti fiksirana, pinned down po volji politologa i sociologa. Nemoguće je objektivno otkriti smisao neke političke činjenice, onog što se politički odigralo. Jer ta je činjenica u svom izvornom odigravanju kontradiktorna i mnogoznačna. Sam subjekt nije gospodar, već ishod sudara oprečnih razloga. Kao što i ti razlozi ne postoje kao izvanjski uzroci, mjerljivi faktori, već su kvalitativno različite, otvorene mogućnosti koje je po sebi nemoguće mjeriti i s njima računati. O takozvanim političkim činjenicama je moguće razgovarati, interpretirati ih i osmišljavati. No njihova je istina uvijek u onom budućem, onome što će iz njih proizaći, što se tek treba dogoditi. A tu se, stoga, ne može govoriti o činjenicama. Tu se radi o činu, njegovoj aktualnosti i mogućnostima koje se javljaju u specifičnim i uvijek novim oblicima. Što će reći: ne ovisi politička djelatnost o istini, već istina ovisi o djelatnosti. Značenje uzdržavanja dvije trećine biračkog tijela od glasanja ne otkriva se u sasvim nepouzdanim razlozima zbog kojih građani, eventualno, nisu glasali, već u njihovom budućem djelovanju koje će, više ili manje, biti i aktivna reakcija na tu činjenicu. Istina političkog tako je uvijek otvorena i u budućnosti, a djelovanje, motivacija i artikulacija političke perspektive nužno su nadređeni kontemplaciji, znanju i nepristranom prosuđivanju.

Da sumiramo: zdravorazumski, prost, a svakako i zlonamjeran izlet Andra Vlahušića u pitanja političke teorije pokazao se mnogo kompliciraniji nego li se na prvi pogled moglo učiniti. U teoriji je moguće da uzdržavanje građana od glasanja uistinu i bude izraz njihove političke aktivnosti. Kao što je moguće i suprotno. Nemoguće je pouzdano i objektivno odrediti značenje nekog činjeničnog izlaska ili neizlaska na birališta. Jasno: ne nedostaje profesionalnih komentatora i stručnjaka čiji je posao interpretirati referendumske rezultate, kao i sve političke fenomene. Njihova interpretacija može biti više ili manje uviđajna, više ili manje kreativna i uvjerljiva; no ona se na koncu teško može suštinski razlikovati od prosječnog birtijskog komentara. Ne zbog toga što bi znanje i autoritet Žarka Puhovskog općenito bilo jednako autoritetu i znanju prosječnog pijanca, već zbog one prethodno natuknute nemogućnosti fiksiranja istine političkog fenomena. Ne postoji metoda kojom bi se moglo odrediti koji se građanin uzdržao od glasanja jer svoju specifičnu i složenu političku volju nije mogao izraziti kroz reduciran oblik na raspolaganju, a koji se uzdržao jer tu volju nema ili ne želi imati. A to je samo jedna od neodredivih pretpostavki egzaktne, neupitno istinite interpretacije ovog ili onog političkog događaja.

* * *

Govoriti o dubrovačkom referendumu stoga je od samog početka izuzetno teško. Jer stvar je i prije nego li joj se konkretno posvetimo prilično komplicirana. Tim više začuđuje koliko se olako o njoj govori. Vlast govori o aktivnosti neaktivnih; slavljenički raspoloženi investitor o pobjedničkoj volji tihe većine; građanske udruge o demokratskom trijumfu politički aktivnih; stručnjaci i komentatori o nekonzistentnostima zakona o referendumu. Cijela diskusija kojoj smo mogli svjedočiti poslije referenduma jednako je predvidiva kao što je bila i kampanja koja mu je prethodila. Pokušajmo se, stoga za početak zadržati na toj diskusiji, na vidjelo iznijeti njenu predvidivost i priložiti jednu ili dvije manje predvidive riječi.

Brojke su ono neosporno. I iako je iz prethodnog izlaganja jasno da iste malo što govore o političkim stvarima (zbog čega su, između ostalog, i neosporne) u ovom je slučaju prigodno krenuti od njih. Dubrovački referendum završio je premoćnom pobjedom protivnika gradnje: oko 85% glasova bilo je protiv, dok je tek 15% glasača glasalo za. Izlaznost na referendumu bila je toliko niska (oko 31%) da bi, sa ili bez zakonski određenog minimalnog praga, odluka po njoj bila upitne legitimnosti. Kako bi se otklonila natezanja oko legitimnosti zakonodavac je situaciju predvidio i odredio razinu od 50% tražene izlaznosti. U skladu s važećim normama referendumska odluka učinjena je neobvezujućom.

Iz tih nespornih brojki jasno proviruje nekoliko spornih stvari oko kojih se suprotstavljene strane iz kampanje i nakon proglašenja rezultata tuku. Tu se prije svega radi o problemu tražene izlaznosti od 50%. Koliko se radi o razumnoj barijeri koja ograničava olako uzdizanje volje aktivne (moguće i neodgovorne) manjine na razinu općenitog interesa, a koliko o sredstvu zadržavanja realne političke moći u rukama izabranih (moguće i korumpiranih) političara, nasuprot neposrednom angažiranju zajednice? Bi li dotičnu razinu trebalo povećati, spustiti ili u potpunosti ukinuti? Već tu se radi o tipičnom političkom pitanju. Štoviše, o temeljnom pitanju: kako glasati o tome kako ćemo glasati? Od starina taj se problem u teoriji rješavao na različite, nerijetko prilično ironične načine. Poput djela mudrog ustavotvorca koji bi postavivši temeljne norme, brže bolje, nestao iz zajednice. Danas su nam takvi trikovi i dalje duhoviti, ali od male praktične važnosti. U našem je vremenu više nego ikad jasno kako političko odlučivanje mora da odlučuje o samome sebi. Kako nema i ne može naći pouzdanog, čvrstog oslonca izvan samog političkog. Da samo mora u realnim okolnostima uvijek iznova proizvoditi vlastitu legitimnost i to kroz izmjenu i prilagođavanje, a ne usidrenje u neku višu, nepromjenjivu, političku istinu.

Stoga je logično da aktivisti govore o nelegitimnosti zakona koji je poništio iskazanu volju, apsolutno uzevši, četvrtine dubrovačkih građana. Njihovi zahtjevi su u načelu sasvim legitimni. Kao što bi načelno mogli biti legitimni i zahtjevi neposrednoj demokraciji nesklone strane da se tražena razina izlaznosti od 50% pretvori u traženi broj glasova u apsolutnom smislu (kao što je bio slučaj sa starim, prije manje od dvije godine izmijenjenim, zakonom o referendumu). Pitanja o uvjetima legitimnosti političkog ustrojstva još ćemo se dotaknuti u nastavku. Ono što nam je u ovom trenutku važnije konkretno je analizirati legitimnost referendumske odluke s obzirom na duh postojećeg zakona. Jer po tom se zakonu na referendum izašlo. Koliko god on (eventualno) nepravedan bio, neupitno je da je bio poštovan i predvidiv, te su mu se kao takvom politički akteri mogli prilagoditi – s njim raditi i iskoristiti ga za uspjeh svoje stvari. Stoga se legitimnost provedenog mora iščitavati u skladu sa postojećim zakonom, a ne kroz njegovo propitivanje.

Kada kažemo u skladu sa zakonom to nipošto ne znači isključivo zakonskom formom, već i njegovim duhom. Investitor i investiciji skloni političari slavili su uspjeh kroz guranje formalne pobjede u prvi plan. Izlaznost od 31% formalno obara odluku i to je jedino bitno u cijeloj stvari. Građanskoj inicijativi skloni novinari i sami članovi s pravom se zgražaju nad takvim bezobraznim cinizmom formalnih pobjednika (s obzirom na izlaznost). Jer uistinu se radi o ogavnoj stvari; sasvim na razini Vlahušićeve mudrolije o aktivnosti pasivnih. Problem protivnika gradnje sastoji se u tome da ni sami nisu mnogo pošteniji od svojih protivnika. Jer je i pobjeda koju proglašavaju, sasvim očito lažna kao i ona njihovih protivnika. U kojem smislu? Zakon koji propisuje izlaznost od 50% pretpostavlja da je lokalni referendum legitiman ako je apsolutna većina zajednice na ovaj ili onaj način zainteresirana za donošenje odluke o konkretnom problemu. Što će reći: da apsolutna većina zajednice ima svoj stav i želi izraziti svoju volju o dotičnom pitanju. Problem se javlja kada se jedna strana odluči na bojkot kao sigurniji način postizanja svog cilja. Takav bojkot je svojevrsna prijevara, izigravanje zakona. Neformalna koalicija onih uistinu nesvrstanih i apatičnih sa jednom stranom u političkom sukobu uvijek će biti u apsolutnoj većini bez obzira o kakvom se pitanju radilo. Temeljno pitanje legitimnosti referendumske odluke stoga više ne može biti čisto formalno. Ono mora u obzir uzeti realnost bojkota. I iako formalno gledano referendum pada sa izlaznošću manjom od 50% on realno, sa stanovišta političke legitimnosti i u duhu postojećeg zakona može proći. Može biti politički obvezujući (čak i protiv golog slova zakona). Može biti mnogo više od pirove pobjede, zbiljska politička pobjeda.

U slučaju dubrovačkog referenduma o tome se ne radi. Građanska inicijativa proglašavajući svoju političku pobjedu diskreditirala se jednako kao i slavljenički golf investitori. Zbog čega? Zbog matematike. Ili preciznije: zbog beskorisnosti matematike (kao prvog kandidata) za davanje uvjerljivog pravorijeka. Pod pretpostavkom izlaznosti pobornika gradnje koji su bojkotirali referendum TOČNO DO apsolutne razine od 50% građanska inicijativa Srđ je naš bila bi pobjednik. Jedini je problem u cijeloj priči da bi pri izlaznosti od 53% bila gubitnik! Cijeli problem u okolnostima bojkota pobornika gradnje svodi se na nagađanje koliko je bio broj bojkotera. Ako ih je premalo i većina od ukupne brojke glasača uistinu je neodlučna i nezainteresirana, u skladu sa duhom postojećeg zakona sasvim je legitimno da odluka bude poništena. Inicijativa je poražena jer većina građana ne želi neposredno odlučiti o dotičnom pitanju. Ukoliko je pak broj bojkotera za koji postotak veći od traženih 18.5% referendum je legitiman, ali bi njime izražena volja, sasvim izvjesno, bila dijametralno suprotna. Koliki je broj onih koji su bojkotirali referendum nitko ne može znati. No sasvim je neupitno da većina od 85%, uz izlaznost od 31.5%, nije dovoljna za proglašenje političke pobjede. Posebno s obzirom da se Srđ je naš legitimira kao predstavnik goleme, apsolutne većine građana, angažiranih oko pitanja od presudne važnosti za budućnost grada. Zgražati se nad bestidnim slavljem poraza od strane investitora, a vlastitu pobjedu proglašavati na tako tankoj, nategnutoj i nepouzdanoj osnovi sasvim je neprimjereno. Takvo ponašanje teško će motivirati politički poštenog i inteligentnog aktera.

Čak je i gore od onoga što rade slavljenički gubitnici – jer od njih se bolje i ne očekuje. Oni imaju što slaviti – jer projekt formalno prolazi, a to je, iz njihove perspektive, jedino i bitno. No sa stanovišta građanske inicijative čiji su ciljevi mnogo širi i plemenitiji, koja referendum vidi kao povlašten oblik političkog odlučivanja – rješenje političke zagonetke. Koja idealizira neposrednu aktivnost građana i vidi je kao ozbiljnu alternativu korumpiranosti profesionalnih političara, otuđenosti bezobzirnih tehnokrata. Takva građanska inicijativa ovakav bi ishod morala doživjeti kao krupan poraz neovisno i o ishoda borbe za Srđ. Inicijativa i oni njoj skloni, jasno, na stvari ne gledaju na takav način. Oni se ponose sa svojih 84% glasova (većinom skleroznih penzionera i uskogrudnih malograđana), nastavljaju borbu sa moćnom kapitalističkom aždajom i političarima u njenoj službi. No: poznata je sudbina onoga tko poraze slavi – on na njima jako malo uči. Stoga se ne mijenja, ne napreduje i na koncu neizbježno biva istisnut na političku marginu. Misli li tko da je 69% nesklone populacije u budućnosti moguće pridobiti istim sredstvima kojima do sada, u razdoblju najvećeg uzleta inicijative nisu bili uvjereni? I to uz proglašenje pobjede ignorirajući izostanak njihove podrške? Proklinjući zakon koji ne omogućuje da volja tih 23% bude i formalno zapečaćena kao općenita volja svih? Pristup građanske inicijative Srđ je naš i njenih simpatizera u svjetlu odigravanja dubrovačkog referenduma jednako je loš koliko i predvidiv. Otkriva ograničene mogućnosti njenog političkog razvoja, mnoge teško otklonjive boljke.

Takvo što posebno je važno s obzirom da politička borba, bez obzira o kakvom se povodu radi, nikad ne završava pravorijekom jednog referenduma. Tu se ne radi o nekakvom racionalnom, predvidivom procesu: problem – informiranje – uvjeravanje – odluka. Referendum je za aktere samo jedan moment u borbi koja se nastavlja. Utoliko ukoliko inicijativi, u ovom slučaju i konkretno govoreći, ponestane mogućnosti i sredstava da nastavi sa borbom protiv gradnje, tj. kad (i ako) gradnja i fizički krene, to i dalje ne znači kako inicijativa svoju aktivnost mora ugasiti. Ona se može izmijeniti, redefinirati svoje opće ciljeve i konkretno se posvetiti budućim sličnim problemima. Nastaviti raditi na povećanju političke participacije, vlastitog utjecaja i moći kroz izmjenu, redefiniranje, održanje političkog kontinuiteta i obrazovanje političke prepoznatljivosti. Iz inicijative okupljene konkretnim povodom postati politički akter u punom smislu. Politički trendovi alternativnog političkog organiziranja i izazivanja uhodanog stranačkog sustava; protresanja temelja političkog predstavljanja sa upitnom legitimnošću – takvi trendovi jedan su od aktualni političkih hitova. Nakon što su prethodni izbori donijeli uspjeh nekim od sumanutih desnih populista – outsidera, na ovima je izgleda došlo vrijeme izlaska popularnih, i podjednako marginalnih, urbanih-jugoslovena na političku scenu. Različite udruge građana očito su zaključile kako im se u kontekstu primjetne krize političkog sistema otvara prostor za prodor u centar moći i zbivanja. Korištenje i proširivanje tog prostora svakako je pozitivna pojava – kao uostalom i svaki oblik odgovornog buđena političke aktivnosti.

Koliko uspješno dubrovačka inicijativa skupljena oko referenduma može kreativno redefinirati svoj poziv i održati politički kontinuitet? Na to je pitanje iznimno teško odgovoriti. Budućnost će nam to relativno brzo i pokazati. Neki od analitičara ispravno primjećuju kako porazom referenduma ni sama stvar sa gradnjom na Srđu nije u potpunosti gotova. To što je odgovornost prenesena na lokalnu vlast moglo bi utjecati na njen izbor. Utjecaj građanske inicijative tu bi mogao biti od neke važnosti. Politički sadržaj iz referenduma i neposredne odluke građana tako se potencijalno vraćaju u krilo realne, predstavničke politike. U situaciji ponešto izmijenjenoj u odnosu na onu prije cijele priče sa referendumom. U tom je smislu prva dilema s kojom se avangarda građanske inicijative suočava po završetku referenduma ona o načinu nastavka borbe. O kakvoj se borbi radi? Tko smo uopće mi? U kakvom se odnosu ta borba nalazi sa drugim političkim pitanjima? Pošto se ne bavimo programskim (re)definiranjem građanskih inicijativa uzdržati ćemo se od davanja odgovora na takva pitanja. Ono na što ćemo se, po zacrtanom planu i programu, usmjeriti je pitanje: kako je bila strukturirana politička motivacija različitih aktera tijekom referendumske kampanje i samog glasanja. Što u biti daje i odgovor na pitanje o kakvoj se borbi radilo, ali, u ovom slučaju, iz perspektive referendumski nesvrstanih (svrstanih protiv referenduma). Takvo što pokazuje se posebno bitno s obzirom na korisnost svakog opipljivog primjera kompleksnosti političkih zahtjeva; suprostavljenih razloga, vrijednosti i interesa koji se iza njih skrivaju. Bez osviještenja te razine problema teško je govoriti o bilo kojem političkom problemu.

Do sada smo, između ostalog, zaključili kako stvari stoje sa referendumom i njegovim rezultatima ne ulazeći u pitanja političkog sadržaja i motivacije oko njega angažiranih aktera. Također smo zaključili da ne postoji metoda kojom bi značenje političkog čina (kao glasanja) mogli fiksirati i jednoznačno odrediti. Stoga je razumljivo da je još i teže pouzdano definirati suprotstavljene političke sadržaje/interese, kao i različite motivacijske pokretače bezbrojnih političkih aktera. Cjeline pučanstva u demokraciji. Moguće je intuitivno pretpostavljati; nastojati što konzistentnije, racionalno, osmisliti političke alternative i interese; interpretacijom empirijskih činjenica na različite načine povezivati zbilju i teoriju, jednu nepoznanicu objašnjavati drugom. Rezultat takvih intelektualnih poduhvata u najboljem će slučaju, onom izražene uvjerljivosti, biti proizvođenje uvjerenja – određenog utjecaja na buduću motivaciju upoznatih i pridobivenih aktera. U najgorem slučaju ostati će bez utjecaja; obična spekulacija – jedna od beskonačnog broja mogućih. Takve su granice istine u politici – uvijek šire i uvijek izvan dosega. Što je, nasuprot pesimističnim predrasudama, poticaj, a ne sputavanje, motiva za mišljenje i djelovanje u toj sferi ljudskog života.

Ipak: i tu nas čeka očit paradoks. Jer unatoč neograničenosti istine o politici (ili upravo zbog toga) stvarni će politički akteri istinu uglavnom uzimati kao jednoznačnu i fiksiranu. Oni je, u biti, iznimno teško mogu i uzeti drugačije. Politika u pravilu teško dopušta propitivanje svojih pretpostavki, upravo zbog toga što su povijesne i proizvedene, promjenjive i krhke. Ironijsku okrepu duha politika uglavnom cijeni kao i Sotona svetu vodu. Atenski puk ubio je Sokrata jer su razine dopuštenog propitivanja kod politike i filozofije sasvim različito podešene. Politika, barem u tradicionalnom smislu, traži znatno veću razinu vjere i pokornosti propisanim istinama. Tražiti od političkih aktera da izađu iz vlastite kože, propitaju vlastite pretpostavke i danas je (unatoč općem uvjerenju o našem vremenu kao vremenu relativizma) gotovo nemoguće. Marx će, Groucho, možda i kazati „Those are my principles, and if you don’t like them… well, I have others“ – i nitko ga zbog toga neće goniti kao politički koruptivnog neprijatelja zajednice. No velika većina aktera ironijskoj mudrosti takve parole suprotstaviti će političku nužnost svrstavanja. Zauzimanja strana. Pretpostavljanje nekih principa kao uvjeta političkog identiteta i djelovanja. Problem, i krajnja ironija, leži u činjenici da se temeljni politički principi (koji bi trebali predstavljati čvrst oslonac) pojavljuju u beskonačnoj varijaciji, ovise o povijesnom kontekstu i podložni su konstantnom redefiniranju. Konkretna i praktična politička perspektiva, vizija i motivacija tako se uvijek pokazuju nadređenima apstraktno shvaćenim principima.

Zbog toga su pitanja: „Kako se konkretno obrazuju političke perspektive?“, „Koja je tajna političke motivacije?“ od presudne važnosti. Na njih je, kao što smo prethodno obrazložili, nemoguće pouzdano i jednoznačno odgovoriti. Stoga se mnogo važnijim pokazuje ispitivanje mogućnosti uobličenja različitih političkih sadržaja u specifičnim i konkretnim, društvenim i povijesnim okolnostima. Aktualnom političkom svijetu koji nas okružuje. Uzevši u obzir da je stvarna povijest (društvo i politika) uvijek mnogo bogatija, složenija i, naročito, paradoksalnija negoli se čini po njenom jezičnom reduciranju, racionalnoj preradi i konzistentnom prezentiranju moguće je smisleno govoriti o konkretnim političkim alternativama. Jer te se alternative i obrazuju kao različiti oblici nošenja sa povijesnom kompleksnošću. Kao različite mogućnosti rješavanja aktualnih, i za zajednicu kao cjelinu značajnih problema. Kao pokretača političke dinamike čiju tajnu možda i ne možemo otkriti, ali smo zato osuđeni na to da je praktično proizvodimo. Jasno: dok se ne uzmognemo uzdići na razinu zvijeri i bogova.

Govoriti o političkom sadržaju, posebnim razlozima i motivaciji aktera referendumske borbe za Srđ iz takve je perspektive iznimno zahvalno. Naročito zbog toga što neposredni akteri cijele priče o kojima ovdje govorimo svoju poziciju uglavnom ne shvaćaju na tako refleksivan način. Zbog toga i razmjerno proizvoljno skiciranje političkog polazišta sukobljenih strana služi nekoj svrsi. Svakako doprinosi transparentnijem razumijevanju aktualnih političkih alternativa.

* * *

U borbi za Srđ obrazovale su se dvije temeljne frakcije: investitor, tvrtka Razvoj Golf i protivnik gradnje, građanska inicijativa Srđ je naš. Prvu bi, bez velikog problema, mogli nazvati buržujima, a druge građanskim aktivistima. I jedni i drugi predstavljaju svojevrsne avangarde, pokretače na djelovanje u vezi sa Srđom – brdom na kojem se već stoljećima nije događalo ništa (osim periodičnih puškaranja). I jedne i druge čini relativno mala grupa ljudi. I jedni i drugi borci su, jasno, za pravednu stvar i istinu. Buržuji za pravo slobodnog opredmećenja kapitala u dostupnom prostoru. Građanski aktivisti za slobodu prostora od takve dostupnosti i opredmećenja. Pozadinom i razlozima i jedne i druge grupe sadržajnije ćemo se baviti u nastavku – jer i jedna i druga strana predstavljaju političke interese koji u biti nadilaze dubrovački slučaj. Interese koji se povodom Srđa pojavljuju slučajno. Čiji je politički sadržaj od opće, da ne kažemo i globalne važnosti.

Treća frakcija vrijedna spomena i imenovanja, koja je također, na svoj specifičan način izraz općenitih, a ne samo lokalnih političnih osobitosti, frakcija je plaćenika, najamnika ili popularno: proletera. To je politička frakcija onih čiji se interes sastoji u tome da se kapital kroz njih opredmeti. Ili jednostavnije: da rade za pare. Ovdje se nećemo upuštati u marksističku analizu klasne svijesti kao političke svijesti proletera. Zadržati ćemo se na neupitnom: ekonomskom interesu proletera da njegova radna snaga nađe kupca, da se što bolje proda. I s njim povezanom političkim interesom, što prethodi bilo kakvoj stvarnoj ili zamišljenoj klasnoj svijesti – da mogućnosti prodaje rada budu uvećane. Proletera, kao i buržuja, zanima jedno goli, materijalni interes. On nema interes grada, domovine i javnosti ispred svog interesa. Jer grad, domovina i javnost ne jamče mu sigurnost i blagostanje. Utoliko ukoliko mu takvo što jamče on nije proleter. Njegovo bogatstvo ovisi u radu, o nadnici; on je moderni plaćenik što radi za šaku dolara. I zna da je takav. Stoga će gotovo spontano težiti ekonomskoj aktivnosti, kapitalu, kao što kapital, sa svoje strane, jedva čeka da se s njime sljubi – jasno, po što povoljnijim uvjetima. Ako je privatiziranje neiskorištenog prostora koji ne daje plaće cijena za povećanje ponude posla (ma kakva ona bila) proleter će tu cijenu s radošću platiti.

Ovakav proletarijat, najopćenitije govoreći, predstavlja veliku većinu pobornika buržoaske rabote na Srđu. Osim proletarijata i buržoazije projekt još podržavaju i sitni profiteri, vlasnici zemljišta na prodaju, razni lokalni poduzetnici što se nadaju hvatanju mrvica sa bogataškog stola. Takva je bagra, jasno, zanemariva; kako po broju tako i po utjecaju, bogatstvu i moći. Ona je beznačajna za u priči o Srđu i referendumu. No značaj frakcije koju smo imenovali proleterskom teško se može precijeniti. Ona je značajna ideološki i realno. O njenom glasanju ili ne glasanju u krajnjoj je liniji ovisio ishod referenduma. O njenom će glasanju ovisiti i lokalni izbori; ona je jedan od stupova o koje se mora oslanjati svaka vlast. Kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini. Proletarijatom se, unatoč njegovoj presudnoj važnosti, u nastavku nećemo previše baviti. Kao i u slučaju buržoazije i građanskih aktivista o ovoj se frakciji u kontekstu specifično dubrovačke situacije malošto ima za reći. Osim možda da Dubrovnik nije tipično proleterski grad. Bez tog uvida teško bi bilo razumjeti onih 23% glasova protiv. Stoga nam je, u kontekstu razjašnjavanja specifično dubrovačke situacije, mnogo važnije razumjeti kakav je to Dubrovnik grad. Koja je to politička frakcija, koji interes, sadržaj i motivacija osnova masovnog glasanja protiv koje je cijelu priču sa referendumom učinilo zanimljivom. I uopće mogućom. Time ćemo otkriti specifičan, realan društveni oslonac inicijative protiv gradnje u Dubrovniku.

* * *

Specifična frakcija kojoj ćemo se nešto detaljnije posvetiti frakcija je malograđanskog, više ili manje ksenofobnog, kulturno-identitetski isključivog lokalizma procvalog na rentijersko-parazitskoj ekonomskoj bazi, ponesenog iluzijama plitke, konzervativne ideologije. Idealno zamišljene predstavnike ove frakcije prigodno se čini nazvati ognjištarima. Široka lepeza ognjištarske gradacije prostire se od umjerene, pristojne, tipično malograđanske varijante do radikalne, sumanute, ksenofobne izopačenosti. Za razliku od udarnih trupa i jezgra inicijative Srđ je naš ognjištarska retorika rijetko će se rado isprsiti u javnosti. Takvo što je razumljivo. Naročito s obzirom da ognjištari, kao i proleteri, ne predstavljaju avangardu. Kako to izgleda kad se ognjištarske avangarde izbace u prvi plan mogli smo vidjeti sredinom prethodnog stoljeća. Tada se, ako ništa, nitko u Dubrovniku nije morao bojati židovskih investicija. Smatra se kako je ognjištarska avangarda poražena u velikom ratu, kao i da je, na nešto drugačiji način, podigla glavu u onom nazvanom domovinskim. Od tada je smatramo uspavanom zvijeri. Ognjištari su danas obični ljudi, kao i proleteri. Idu na posao, kupuju u prodavnim centrima, više ili manje uspješno krpaju kraj s krajem i svakako nisu posebno politički motivirani. No utoliko ukoliko su politični oni su bitno različiti od proletera. Oni se neće radosno prodavati za šaku dolara. Oni vjeruju u posebnosti vlastite pozicije i interesa (kakve god one prirode bile). Vjeruju kako je njihovo dobro, blagostanje i budućnost vezana uz usku zajednicu kojoj pripadaju, gdje nalaze svoje ognjište. Oni se ne nadaju probitku kroz služenje kapitalu i velikom svijetu, već spas vide u postavljanju granica prodoru istih u njihov (riječima popularnog pjevača) mali komadić svemira. U svijet njihovog rentijerskog, sitnoposjedničkog ili lokalnadničarskog blagostanja. Ova ognjištarska politička tendencija, sa svojim paradoksima i različitim licima, u svojoj dubrovačkoj varijanti vrlo je opasna i nipošto sasvim uspavana. Frakcija od velike važnosti pri razumijevanju borbe za Srđ.

Nekoliko je bitnih paradoksa ognjištarske pozicije kroz koje ju je najlakše upoznati. Njen temeljni paradoks onaj je rentijerske ekonomske baze koja Dubrovnik čini u potpunosti ovisnim o vanjskom svijetu i uvjerenja o posebnosti statusa, slobodi koja gradu po prirodi pripada (a koja se formira nasuprot strancima i stranom). Drugi paradoks, kroz koji se prelama sama bit ognjištarske ideologije, paradoks je kulturno-identitetske isključivosti i realne mnogostrukosti stvarnog identiteta grada; kako u historijskom smislu, tako i posebno u kontekstu aktualne društvene situacije. Treći paradoks dubrovačkih ognjištara koji ćemo navesti posebno se odnosi na konflikt lokalnog identiteta i kapitala. Njime nam se konačno ironijski zaokružuje slika dubrovačkog ognjištara: osobe koja od kapitala brani grad koji je izumio kapitalističku logiku i na njoj se obogatio; na čijoj je bespoštednoj osnovi postao ono što jest.

U političkoj se ekonomiji, sasvim uopćeno govoreći, renta uzima kao kategorija povezana sa monopolom. Monopol je pak isključivo pravo raspolaganja određenim konkretnim predmetom sa specifičnim, oskudnim svojstvima. Profit bi se mogao učiniti kao renta koja proizlazi iz monopola nad kapitalom. Takvo što bio bi slučaj kada bi jedan subjekt pod svoje vlasništvo mogao uzeti sav kapital. To bi, istovremeno značilo i ukidanje tržišnog kapitalizma. Takve tendencije povijesno su bile posebno izražene za trajanja imperijalističkog razdoblja, premda nikad ni približno dovedene do svog zaokruženja, svojevrsnog super-imperijalizma. Kapitalistička realnost ubiranje ‘rente’ na novac čini suštinski različitom od ubiranja rente u strogom smislu. Iako kapital može i biti relativno oskudan, on svakako nije ni po čemu specifičan i u vlasti jednog subjekta. Upravo suprotno: on je sasvim apstraktan i bez ikakvog svojstva; on se može preobraziti u bilo kakav realni predmet; njegovo uvećanje upravo i ovisi o učinkovitom otuđenju u svijetu upotrebnih stvari sa konkretnim svojstvima. Kapitalom i njegovim problemima detaljnije ćemo se pozabaviti u IV. djelu. Za sada nam je jedino bitno da ukažemo na razliku spram rente i monopola u najširem smislu.

Ubirati rentu, dakle, znači moći utržiti vrijednost na temelju posebne vlasti nad specifičnim, nezamjenjivim i oskudnim predmetom. Takva vlast uvijek je neka vrsta formalnog ili neformalnog prava. Prava kojim se drugi isključuje iz ubiranja rente. U formalnom smislu: vlasništvo nad nekretninom ili zemljom vlasniku omogućuju ubiranje rente – ako se, jasno, ispostavi da su specifična svojstva te zemlje i te nekretnine u stanju rentu i proizvesti. Ili, čisto neformalno i na široj razini, pripadnost nekoj lokalnoj zajednici njenim članovima omogućuje da posredno i neposredno ubiru rentu na specifičnu, oskudnu posebnost kao karakteristike fizičkog prostora u kojem je zajednica smještena ili kulturnih vrijednosti i naslijeđa koji se zajednici pripisuju. Visina, obilnost rente, sama mogućnost njenog izvlačenja tako je nerazdvojno povezana sa pravom na nju, sa definiranjem i održavanjem monopola. Privatno je vlasništvo u obliku kapitala dinamično i promjenjivo; ono teži svojem uvećanju kroz stalnu promjenu unutarnjih svojstava. Privatno vlasništvo, pak, u obliku monopolističkog, rentijerskog posjeda teži što potpunijem očuvanju svoje posebnosti i prava na nju, kako bi mogućnost ubiranja rente održalo i u budućnosti. Gospodarenje zajedničkim, fizičkim i simboličkim, vrijednostima također se može pojaviti kao monopolističko-rentijersko ili proizvodno-kapitalističko.

Veće mogućnosti konkretnih predmeta za proizvođenje rente, kao i prisutnost postojećih običaja njenog izvlačenja, u pravilu se praktično pokazuju kao posebno živi poticaji monopolističko-rentijerske političke logike. Takvo što svakako je slučaj u Dubrovniku. Povijesno naslijeđe, cjelovito uščuvana gradska arhitektura, tipično mediteranski šarm i dašak balkanske egzotike za shvaćanje prosječnog zapadnjaka. Kako bi se obično reklo: Dubrovnik je na cijeni. On je u posjedu vrijednih i jedinstvenih rentijerskih mogućnosti. On ih je, naročito u zadnjih dvadesetak godina, koristio do krajnjih granica. Dubrovačka ekonomija gotovo je isključivo sazdana na renti. Rentu ubire velika većina građana od kojih mnogi toga nisu ni svjesni: obrtnik koji popravke naplaćuje iznad tržišne cijene; poljoprivrednik koji lošu rakiju prodaje kao lokalni suvenir; trgovac koji nadprosječno zarađuje na robi koju uvozi i prodaje i slično. O doslovnom iznajmljivanju nekretnina bolje je i ne govoriti. O lokalnom proračunu još i manje.

Dubrovnik je bez daljnjega tipičan rentijerski grad. A renta je kao što smo prethodno naglasili vrsta ekskluzivizma i ekonomskog parazitizma. Ona se ubire na osnovu posebnih privilegija, a ne opipljive vrijednosti koju proizvodi. Ona se stoga mora na neki način ideološki legitimirati. Čisto ekonomski rentijer će svoje pravo prilično teško objasniti. Jer ono je, u suštini, čisto slučajno; sretna okolnost koju stalne promjene, društvena dinamika konstantno dovode u pitanje. Na čijem održanju treba aktivno raditi. Stoga je on u startu osuđen na mistifikaciju. Sklon je proizvođenju različitih umotvorina kojima nastoji opravdati vlastiti status. Uz sve različite varijacije ideologija rentijera uvijek je konzervativna, naopako okrenuta spram dinamičnosti svijeta. Prema fiksiranju i obrani vlastitog identiteta, posebnosti i novinama ugroženog interesa. Njen temeljni paradoks sastoji se u činjenici da kao parazitska ekonomska forma ovisi prvenstveno o onome što proklinje – o vanjskom svijetu koji je voljan da rentu i plaća. Ili drugačije: dok je zajednica uistinu i realno zatvorena u sebe, u svoju posebnost i svoj specifični interes ona će biti uskraćena za ubiranje rente. Ona će živjeti od svojih specifičnih, više ili manje autarkičnih oblika organizacije života i proizvodnje. Rentijerska zajednica sama se voljno otarasila materijalne suštine svoje posebnosti, kako bi u odnosu sa onim vanjskim mogla profitirati na račun slučajno utrživih vrijednosti koje ima na raspolaganju. Zbog toga je rentijerska ognjištarska zajednica dugoročno neodrživa. Kada se zajednica otvori svijetu pitanje je vremena kada će posebne, lokalističke mogućnosti ubiranja rente izgubiti svoju racionalnost i održivost. Rentijerska ideologija uvijek je izraz realnog društvenog paradoksa, pa je i sama po sebi neizbježno plitka i paradoksalna.

U dubrovačkom slučaju ona se očituje kao specifična frustracija i, više ili manje izražena ugroženost strancem. Stranac je dubrovačkom rentijeru najveći prijatelj i neprijatelj. On ga hrani i bogati. No on ga istovremeno i ugrožava. On ga ne ugrožava na način na koji strano ugrožava ruralnog ksenofoba koji crnce i azijate doživljava kao i marsijance. Ne ugrožava ga niti na način na koji se urbani ksenofob osjeća ugroženo od strane jeftinih stranaca-radnika koji će mu, kako vjeruje, oteti posao i pokvariti krvnu sliku. On je kao rentijer-parazit i malograđanin ugrožen od strane onih kojima se uslužno klanja i ljubi im ruku. Od stranaca kojima će ako treba ruku ljubiti sve dok ne diraju u njegovo posebno pravo, dok mu za to plaćaju. No on zna: njegova privilegija svakog je dana sve više ugrožena. Stranac je moćan i neće se zadovoljiti time da ispija koktele, plaća napojnice i uživa u divoti grada pod Srđom. On će htjeti da ga kupi; da ga iskoristi; da silom novca istisne malog rentijera i uskoči na njegovo mjesto. A mali je rentijer samo čovjek: lako pada pod kušnjom da se diskontno proda. Jer tako je lakše kupiti stan, auto, vikendicu; bez čekanja i odgode podebljati bankovni račun. Stoga se rentijer osim stranca boji i samoga sebe. Njegov općeniti, politički interes hrve se sa privlačnim zovom strane valute. Stoga se, da bi pobijedio (samo)obmanjuje mračnim ideologijama.

Identitet stranca suprotstavlja vlastitom. Posebnosti Dubrovnika uzdiže na tron i u svom svakodnevnom životu uživa u ispraznom lokalizmu. Grozi se Srba koji periodično, kako je upisano na jednom od panoa sumanutog arsenala na tvrđavi Imperijal, na Srđ sa istoka napadaju već stotinama godina. Unatoč tome što je krajem devetnaestog stoljeća u Dubrovniku vladala partija Dubrovčana-katolika-Srba; što je dobar dio dubrovačke intelektualne elite svoj identitet shvaćao srpskim i što je jedan od njihovih časopisa nosio ime Srđ. Grozi se gramzivih Židova koji nas, sebi svojstveno, žele zauzeti zavjerama, spletkama; zavarati lažima, imobilizirati novcem, kako bi Dubrovniku mogli zabiti nož u leđa. Unatoč tome što u dubrovačkim zidinama stoji jedna od najstarijih sinagoga u Europi, što je židovska zajednica jedna od najstarijih u gradu, a Dubrovnik sam i židovski grad. Groze se Albanaca, Rumunja i svakakvih Crnaca koji će nam grad preplaviti kako bi zalijevali travu na Srđu (jer zalijevanje trave, jasno, uvreda je pravom Dubrovčaninu). Unatoč tome što je Dubrovnik povijesno, od svog nastanka rastao kroz otvorenost prema svijetu i strancima; što je od svog prvog dana veza različitog i stranog (latinskog i slavenskog), a ne monolitno jedinstvo fiksiranog identiteta. Ksenofobna crta dubrovačkog ognjištarstva svakako se katkad pojavljuje u ekstremnijem, gotovo i fašistoidnom obliku, dok se katkad zadržava na razini uobičajenih malograđanskih predrasuda i odmjerenijeg stava. No neupitna je istina da se radi o razumljivoj nadopuni i jednom od temeljnih načina na koje se uobličuje rentijerska ideologija.

Cijela ognjištarska politička perspektiva izrasla na rentijerskoj bazi pokazuje se posebno smiješna ako u obzir uzmemo stvarni, povijesni, društveni i ekonomski karakter grada pod Srđom. Tu nam se pred oči baca golemi ironijski luk koji zaokružuje cijelu priču. Jer koliko god kulturno i identitetski Dubrovnik, kao i svaki grad, bio raznovrstan, mnogostruk i paradoksalan, on je ipak imao neke stvari koje su ga držale na okupu. Koje su predstavljale temeljni oslonac njegove moći i prosperiteta. I iako je istina da je otvorenost i znalačko korištenje različitih potencijala naroda na čijoj se razmeđi nalazio proizvela njegovu veličinu, time još uvijek nismo rekli što je konkretno omogućilo takvu praksu. Jedan od ključnih uzroka mogućnosti takve prakse svakako je upravo otkriće i promoviranje bespoštedne logike materijalnog interesa kao interesa kapitala u nastanku. Ironija cijele priče sasvim je očita ako u obzir uzmemo da je povijesni Dubrovnik jedan od izumitelja kapitalističke logike. Dubrovačka republika jedna je od srednjovjekovnih mediteranskih državica koje su nasuprot feudalističkoj logici ekonomske statičnosti i ubiranja rente krenule putem trgovine, ekonomske dinamike i bogaćenja kao tajne društvenog razvoja i povećanja općeg bogatstva. Ako bi netko htio tragati za stvarnim dubrovačkim identitetom, i kada bi tako sumanut poduhvat imao ikakvog smisla, do uspjeha bi najbliže došao kada bi slijedio trag novca kao kapitala. Dubrovačka republika uistinu je bila politički statična, aristokratska republika, što ju je na koncu i dokrajčilo. No ono što ju je uzdiglo svakako je njen društveno ekonomski, kapitalistički sadržaj. Stoga se komičnim čini u ime zaštite dubrovačkog identiteta grad štiti od – kapitalizma. I to naročito – sa pozicija ksenofobne zatvorenosti i rentijerskog parazitizma.

No takva je otprilike logika, političko polazište, rentijera-malograđana. Najkarakterističnije političke frakcije u dubrovačkom slučaju. Očito pitanje koje se u tom smislu postavlja glasi: koliko je razložno tu frakciju posebno izdvajati, isticati? O koliko se značajnoj i utjecajnoj frakciji u borbi za Srđ tu zapravo radi? Svakodnevni boravak na dubrovačkim ulicama za vrijeme kampanje svakom je savjesnom promatraču mogao jasno ukazati na razmjerno veliku popularnost ognjištarskih ideja. One bolje upoznate sa načinom na koji grad pod Srđem inače diše takvo što teško će biti iznenađujuće. Kako prostor ne bi trošili na besmislene spekulacije o tome koliko je, i u kom smislu, ognjištarska frakcija zapravo brojna, na koji je način utjecala na referendum, svakom ćemo na volju prepustiti da se po savjesti bavi time. Ako je rentijersko-ognjištarska politička motivacija proizvela i 10% od svih glasova protiv vjerujem kako je bila značajna. Smislenim se čini pretpostaviti da je proizvela i mnogo više od toga.

Od mnogo je većeg značenja vidjeti kakve opće političke i teorijske posljedice proizlaze iz uzimanja u obzir slučaja dubrovačkih ognjištara. Kompliciranja uobičajenog definiranja sukobljenih strana. Ta priča je prije svega značajna kao primjer kompleksnosti političke motivacije i unutrašnje političke napetosti između različitih političkih perspektiva koje se u danom trenutku angažiraju oko zajedničke svrhe. U ovom se slučaju prije svega radi o odnosu ognjištara i urbanih aktivista. Unatoč tome što u zbilji mnogi aktivisti mogu biti ognjištari i obrnuto, radi se o dvije različite i teško pomirljive političke pozicije. Koje su na dubrovačkom referendumu stajale sa iste strane barikade i glasale za zajedničku stvar. Lijevi, urbani, progresivni, otvoreni aktivisti usmjereni prema idealu javnog dobra realno su se zatekli u koaliciji sa desnim, malograđanskim, konzervativnim i ksenofobnim rentijerima okrenutim očuvanju sebičnih privilegija. Političko svrstavanje u tom se smislu, donekle i paradoksalno, u kontekstu realne borbe/konkretnih ciljeva pokazuje kao način prikrivanja temeljnih političkih razlika. Politički život uvijek je vrjedniji, bogatiji i korisniji što je transparentniji; što vidljivima čini prikrivene interese, na vidjelo iznosi skrivena proturječja. Svako zamagljivanje političkih razlikovanja, smanjena vidljivost političkih paradoksa samo je po sebi znak političke slabosti (a ne uvjet dobivanja moći). I dalje: politički se život uvijek odvija u okruženju pozitivnih običaja i oblika. Svaki politički oblik otvara specifičan prostor djelovanja. Svaki potiče ovakvu ili onakvu praksu; političko više ili manje prikriva; usmjerava u ovom ili onom smjeru. Ta spoznaja posebno je značajna kod određenja krajnjih domašaja referenduma kao političke forme. Ili, točnije rečeno, njegove sasvim očite limitiranosti. U prvom dijelu teksta analizirali smo rezultate dubrovačkog referenduma; apstraktno govorili o razlozima izjašnjavanja; apstinenciji i legitimitetu konačne odluke s obzirom na duh važećeg zakona. Ovdje nam se, po uzimanju u obzir sadržajnih političkih prijepora, pred očima otvara sasvim drugačije pitanje: kako je moguće politički efikasno djelovati kroz krajnje limitiranu referendumsku formu? Formu koja kompleksnost političkog života reducira daleko više negoli je nužno. Ne čini je čini vidljivijom, opipljivijom, već je zamagljuje i skriva. Reducira na prosto za ili protiv; koje u svojoj ekstremnoj jednostavnosti izostavlja većinu onog politički bitnog. Ispušta sam sadržaj o kojem ovisi oblik i legitimnost političkog odlučivanja. Posebno u demokraciji.

Time se u biti suočavamo sa starim problemima u novom obliku: pitanjem dobrog ustrojstva vlasti; širine političkog prostora i oblika djelovanja kojima se prostor ima ispuniti.

III

Jedno od temeljnih polazišta građanske inicijative Srđ je naš bilo je uvjerenje o neposrednoj demokraciji kao logičnoj i sasvim prigodnoj alternativi postojećim oblicima političkog odlučivanja. To uvjerenje nipošto nije slučajno. Ono se u zadnjih nekoliko godina pokazalo iznimno popularnim u dobrom dijelu javnosti. Posebno na ljevici. Direktno odlučivanje građana o političkim pitanjima trebalo bi zamijeniti nepouzdane i korupciji sklone profesionalne političare koji uz sve svoje boljke nerijetko nemaju viziju rješenja društvenih problema. Kad bi viziju kojim slučajem i imali kronično bi im nedostajalo legitimiteta da je i provedu u djelo. Kriza legitimiteta predstavničkih političkih institucija koja se podudara sa njihovom očiglednom neučinkovitošću u rješavanju aktualnih društvenih problema kontekst je u kojem ideje o direktnom odlučivanju građana zvuče smisleno i privlačno. Pobornici neposredne demokracije, doduše, olako previđaju kako postoje i druge alternative vladavini političara. Prije svega vladavina stručnjaka, tehnokrata koja će političarima zamjerati većinu istih stvari, uz objašnjenje kako dotične boljke proizlaze iz prevelike ovisnosti politike o nepredvidivoj volji glasača.

No, pustimo za sada sukob tehnokrata i neposrednih demokrata po strani, kako bismo se na miru mogli pozabaviti odnosom predstavničke vlasti i njenih izazivača – političkih alternativa. U Dubrovačkom slučaju (prije svega) – neposrednog odlučivanja putem referenduma kao alternative političkom predstavljanju. Jer sukob se, kao što znamo, nije vodio isključivo između aktivista i golfera (sukobljenih strana u borbi za Srđ), već i između aktivista i političara oko načina na koji će se odluke o sudbini Srđa donositi. Sasvim je jasno kako građanska inicijativa Srđ je naš ne bi ni nastala da službena, profesionalna, predstavnička vlast nije pokazala posebnu sklonost osiguranju gradnje na Srđu. Pošto se pokazalo da su svi izabrani političari, bez obzira na stranačku boju, iz nekog razloga, posebno skloni prihvaćanju investicije, logičnim se pokazalo povezivanje protivljenja gradnji i zahtjeva za alternativnim oblicima političkog odlučivanja. Referendumom kao zakonski predviđenom i pogodnom neposredno demokratskom formom. Pozitivno vrednovanje neposredne demokracije i radikalna kritika prevladavajućih oblika predstavničkog odlučivanja tako se spontano pojavila kao osnova legitimnosti konkretnih zahtjeva u vezi sa Srđom. Jer: ako je sve u redu sa vladajućim, predstavničkim, političkim oblicima, ako su normalni načini odlučivanja legitimni, onda je i odluka lokalne vlasti o gradnji na Srđu legitimna.

Inicijativa se u svojoj borbi svakako mogla poslužiti i instrumentima predstavničkog sistema na raspolaganju. Djelovati kao budni čuvar zakona i brana eventualnom guranju investicije protivno postojećim normama. Takav pristup pokazuje se razmjerno neučinkovit pošto je vlast u mogućnosti mijenjati norme i prilagođavati ih konkretnim potrebama. Druga mogućnost djelovanja inicijative u okviru sistema aktivan je lobistički pritisak čija uvjerljivost uvijek ovisi o moći na raspolaganju lobista. Granice takvog pristupa sasvim su očite – ograničena moć i utjecaj koju može imati inicijativa okupljena oko izoliranog problema, bez stabilne baze, kontinuiteta i prepoznatljivosti. Lobistička moć inicijative Srđ je naš, kao i samo njeno formiranje, proizvedeno je tek kroz borbu za referendum. Inicijativa se sama inicirala referendumom, a ne mimo njega. Stoga joj ni direktni politički angažman u predstavničkom sustavu, kandidatura za formalne nositelje političke moći i odgovornosti nije mogla biti prva opcija u borbi.

Marš kroz institucije, unošenje novog sadržaja u učmali, zakržljali i korumpirani sustav, ideja povećanja političke participacije politički je trend kao i zahtjev za neposrednom demokracijom sa kojim se granično preklapa. Zajedničko obilježje participativnog i neposredno demokratskog trenda prvenstveno je kritika realno-egzistirajućeg predstavničkog sistema; zahtjev za aktivnijim utjecajem građana, što vidljivijim očitovanjem njihove volje. Suštinska razlika očituje se u viziji alternative: neposredna demokracija institucionalno posredovanje i predstavljanje po definiciji uzima kao otuđenje političke volje građana; participativna demokracija pretpostavlja kako aktivnije angažiranje građana u okviru institucija i mimo njih obogaćuje politički život i na vjerodostojniji način reprezentira zajednički interes. Iako se katkad mogu učiniti teško razlučivima participativni i neposredno-demokratski trendovi u biti polaze sa suprotnih, gotovo nepomirljivih pozicija. Neposredna demokracija participaciju bit participacije vidi u glasanju, neposrednom izražavanju volje – stoga i zaziva više neposrednog glasanja kao način rješenja problema legitimnosti. Participativna demokracija poziva na praktično aktiviranje oko konkretnih političkih pitanja; utjecaj na nositelje vlasti, informiranje, djelovanje na više razina; te na koncu i uključivanje u borbu za stjecanje političke moći u postojećim okvirima. S obzirom na autentičan poticaj na političko angažiranje, kao i kandidaturu na predstojećim lokalnim izborima, inicijativa Srđ je naš bez daljnjega se može smatrati i participativnom i predstavničkom inicijativom. No ipak: taj se aspekt u prethodnom razdoblju ipak pokazao sekundarnim pri legitimiranju inicijative. U centru je bilo konkretan cilj (Srđ) i konkretno sredstvo (Referendum).

Od samoga početka inicijativa je tako bila najuže povezana sa promocijom neposredno demokratske alternative postojećem političkom načinu odlučivanja. Referendum je s razlogom bio njena centralna parola. Taj pristup inicijativu je povezao sa mnoštvom srodnih političkih tendencija. Integrirao ju je u naznačeni neposredno-demokratski trend koji je u zraku već nekoliko godina. Referendumska kampanja prošla je u znaku naglašavanja demokratske superiornosti neposrednog odlučivanja nad vladajućim političkim formama. Borba se vodila protiv (pretpostavljeno) sasvim nepravednih, nedemokratskih odredbi o 50% izlaznosti i ostalim barijerama neposrednom izražavanju narodne volje. Konačan ishod, rezultati referenduma pokazali su se dovoljnima za održanje vjere u pravednost borbe. Poticaj za njen nastavak. Jer Dubrovnik je oživio, narod se probudio, a vlast ga je formalnim smicalicama izigrala. Berto Šalaj nedavno je govorio o političkom kapitalu građanske inicijative koji će se očitovati na predstojećim lokalnim izborima. Tu će se ipak, s obzirom na unutarnje političke prijepore, raditi o vrlo teškoj zadaći. Ako zbog ničega drugog onda sigurno zbog toga što je inicijativa svoj politički kapital i izgradila kao alternativa glasanju na lokalnim izborima. Prenošenje glasova biti će teško. Uspjeh neovisne liste prije je siguran negoli neizvjestan – sigurno je loš. Tanka osnova političkog identiteta – teško premostiv ponor između konkretnog, izoliranog cilja oko kojeg se inicijativa skuplja i opće političke perspektive koja nije ni obrazovana, koju je jednom ozbiljnom akteru i najteže konzistentno, a opet dovoljno inventivno i privlačno obrazovati. To su problemi razvoja inicijative Srđ je naš u participativnom i predstavničko demokratskom smjeru.

No, bez obzira na specifične probleme dubrovačke inicijative: uskakanje u sistem odozdo; revolucija u predstavničkoj formi neočekivanom promjenom sadržaja i pristupa – tu se nedvojbeno radi o aktualnim, živim političkim zahtjevima. Na predstojećim lokalnim izborima u tom se smislu pojavljuju i mnogo značajniji, realniji i artikuliraniji igrači. Poput zagrebačke stranke Za grad. Participativno demokratski trendovi dopuštaju kombinaciju postojećih formi političkog odlučivanja sa alternativnim sadržajima i neposrednim, autentičnim angažmanom. Slobodnom od uskogrudnog oportunizma i stranačke stege koji po prirodi koče inicijativu i uvjerljivost političkih aktera. Novi igrači na sceni su uvijek izvor regeneriranja i dubinskog prilagođavanja predstavničkog sistema. Oni ne samo da nisu problem predstavničke demokracije, već je ona u problemima kad ih nema. Kao što je nesumnjivo već dosta dugo bio slučaj. Prodor vitalnih i inventivnih stranaka vezanih za širu aktivističku bazu jedan je od načina oporavka predstavničkog sistema. Koliko će uspješno politički izazivači moći izgraditi političku prepoznatljivost, biti prisutnosti i održati kontinuitet djelovanja (a uz održanje unutrašnje dinamike)? To je, kako se zna reći, pitanje od milijun dolara.

Zagrebačka stranka Za Grad dobar je primjer aktualnosti takvog načina djelovanja. Ukorijenjena u specifičnostima zagrebačke aktivističke scene, točnije sa bazom u Sindikatu biciklista, ova skupina ljudi odlučuje se politički organizirati i sudjelovati u borbi za političku moć. Da bi to učinila, radi redizajniranje i promjenu svojih naglasaka, od onih koji određuju specifične teme i pristup njihova građanskog angažmana (uloga biciklista kao subjekta u gradskom životu) prema nečemu što se može u većoj mjeri politički poopćiti odnosno biti djelatna ideja u političkom životu. Participativna demokracija jedan je od temeljnih grupnih oslonaca. Sasvim je jasno koji je vodeći motiv za odabir te ideje: kritika predstavničke demokracije kao vid ove reducirane forme koja naglašava vladavinu naroda kao najveću vrijednost; i koja u tom pogledu čini otuđenim ljude od njihovih zajedničkih poslova, odnosno čini ih otuđenim od politike. Ne ulazeći u spor radi li se o sistemu koji je upravo tako postavljen da na određen način aktivno pasivizira ljude, ili ljudi sami iz nekih svojih pretpolitčkih razloga, interesa ili datosti aktivnije ne sudjeluju u politici, ta stranka kao aktivno propagandno sredstvo i najvišu vrhunsku legitimaciju uzima eksplicitni otklon od prakse koja bi se očevidno mogla zamjeriti cijelom sustavu upravljanja odnosno vladanja gradom i nabija to ostalim političkim akterima na nos. Oni to mogu sa pravom činiti, odnosno oni imaju svaki razlog da to čine – uzevši u obzir stabilne stranačke elite; oni su svježi ljudi neopterećeni klijentelizmom, političkim dugovima, mladi i obrazovani, dolaze iz miljea koji ima privilegiranu spoznajnu poziciju za uvid u takve stvari. Njihov je vid političke manipulacije najočitiji upravo zato jer je nevin – oni ne obećavaju, već zahtijevaju participaciju. Međutim to upravo i jest manipulacija, kako formom tako i sadržajem, koja bi jednom za svagda htjela manipulaciju, kao jedan od vidova u tom smislu shvaćenih perverzija politike, dokinuti. Participaciju kao nešto što povećava kvalitetu zajednice uslijed povećanog građanskog angažmana. Njihov je mandat direktno pretočiti volju naroda u konkretne zahtjeve u skupštini; u tom smislu oni su vrhunski transparentan politički subjekt; najprovidniji posrednik. Naravno, za vjerovati je da su dovoljno mudri da znaju da ulazak u tu arenu nosi neke sasvim specifične zakonitosti i novi krug igara. U tom je smislu kritika predstavničke demokracije kao oruđe za ulazak u samu sferu, s ciljem obogaćenja ove reducirane demokracije, vrlo zanimljiva pozicija.

Sasvim je jasno da marš kroz institucije, ulazak outsidera u centar političkog zbivanja nužno izaziva promjene u akterima barem onoliko koliko promjene unosi u strukture. Predstavnički sistem potrebno je konstantno regenerirati svježim angažmanom; jer to je jedini način da se isti učinkovito prilagođava promjenama u političkoj okolini. Te promjene se, jasno, ne mogu podvesti pod predvidivo, gotovo mehaničko, prilagođavanje sistema. One otvaraju novi politički prostor i na političku razinu uzdižu nove sadržaje. U tom smislu akteri poput stranke Za Grad, neke od grupa koje čine dubrovačku inicijativu i ostali slični akteri, mogu smisleno djelovati unutar granica predstavničkog sistema, istovremeno vršeći pritisak za njegovom korekcijom i izmjenom. U tom se smislu pokazuje razmjerno nebitno njihovo previđanje niza problema vlastite pozicije. To im kao pragmatičnim političkim akterima, u krajnjem slučaju, i nije potrebno. Upravo zato jer se ne zamaraju apsolutnim razmjerima, već sasvim relativnim; određeno povećanje u participaciji rezultirat će određenim poboljšanjem u općem stvaranju kvalitete života, kako u strogo političkom kao i u svakodnevnom smislu. Njihov je odnos spram vlastitog poimanja političkih istina, u odnosu na njihovo političko djelovanje sasvim relativan. Takva politička nedorečenost nipošto ne ograničava rast njihovog utjecaja. Dapače. U tom smislu oni uspijevaju djelovati kao realni politički inovatori.

Limitiranost dotične pozicije, kao i limitiranost takve političke inovacije, ograničena je političkim utjecajem koji je u stanju proizvesti i razinom problema sa kojim se u stanju nositi. Politički sadržaj takvih inicijativa do sada se uglavnom pokazivao gotovo u potpunosti nepolitički. Obrazovao se oko lokalnih, tehničkih, ovdje-i-sada problema. Problema na koje profesionalni političari znaju ostati slijepi, ali je to nerijetko upravo s razlogom. Jer prava politička pitanja karakterizira upravo to što se ne svode na ono neupitno i očito, ono ovdje-i-sada. Ne mogu biti razriješeni od strane poletnih, pragmatičnih, ideološki neutralnih (što god to začilo) građana. Sam Zoran Milanović pred ove je lokalne izbore pametno primijetio kako stranke sa sobom i dalje nose mnogo više političkog sadržaja i odgovornosti negoli se može naći kod poletnih izazivača. Zbog toga će stranački sustav, s razlogom, biti teško dovesti u pitanjem trendovskim angažiranjem manjeg dijela od ogromne manjine cijelog, na politiku pozvanog puka. I to uglavnom u lokalnim okvirima, oko posebnih, ideološki neutralnih, stvari. Participativne trendove moguće je smatrati radikalnom pojavom. U biti se radi o funkcionalnom poboljšanju predstavničkog sistema. Svježem vjetru puštenom kroz zamrli sustav. A razlika, kao što znamo, između unošenja svježih vjetrova i bitne izmjene sistema prilično je velika. Radikalni aktivist mogao bi se upitati koliko je participacije potrebno da luđačka košulja predstavničkog sistema počne pucati po šavovima? Mnogo se smislenije čini upitati: zar konkretna participacija na koju se realno misli (od pritiska civilnih udruga i kontrole javne vlasti do kandidature i ulaska outsidera da prodrmaju scenu) i nije očekivana praksa angažiranijih članova društva u sistemu političkog predstavljanja? Zar aktivist sa političkim pretenzijama ne živi na granici političkog poziva i neposrednog očitovanja političke volje koju nastoji osluškivati – između trupca pod i mača nad glavom? Participativne aktere koji ulaze u sustav pogrešno bi bilo vidjeti kao narodne delegate, kanale kojima se neposredna volja naroda uzdiže na poziciju moći. Istina je prije suprotna – oni su savjesni, gotovo idealni posrednici – politički predstavnici kakvi bi trebali biti (kada bi politička pitanja bila jednostavna kao i pitanja o visini nogostupa i sječi oliandera). U tom određenju realnih, participativnih političkih snaga kao idealnih političkih posrednika leži ona teško premostiva suprotnost participativne i neposredno-demokratska logika o kojoj je već bilo riječi. Politička pragmatičnost i vezanost za predstavnički sistem participativne logike nalazi se u direktnoj suprotnosti sa isključivošću, političkom nefleksibilnošću neposredno-demokratskih zahtjeva.

***

Participativne tendencije u načelu je smisleno pohvaliti; neposredno-demokratske, referendumske, plebiscitarne uvijek je i svuda potrebno izvrgavati kritici. Neposredno očitovanje volje naroda s razlogom se politički uzima kao opasno i beskorisno. Temeljno teorijsko pitanje u tom smislu glasi: koje su pretpostavke funkcionalnog referenduma kao autentičnog izraza demokratske volje? Od svih teških pitanja političke teorije to mora da je jedno od jednostavnijih. I to jer je pretpostavki mnogo, jer su stroge i jer ih je lako razumjeti bez prevelikog umovanja. Da neposredno izražavanje narodne volje zna biti problematično da se naučiti i gledanjem dobrog westerna, sa prikazom kakvog fino izrežiranog linča. Politička neposrednost je po definiciji rizična. Zato su realni uvjeti njene demokratske funkcionalnosti brojni i strogi. Obično se uzima da je nužno postojanje homogene zajednice u kojoj informirani pojedinci glasaju po savjesti, bez brzopletosti, slobodni od predrasuda, u duhu zakona, i svoju pojedinačnu volju ne izražavaju grupirani u frakcije sa posebnim političkim interesima. Postojanje političkih frakcija koje se referendumom služe kao sredstvom političke borbe, a ne obrnuto – da se kao različite grupe obrazuju kroz izražavanjem volje na referendumu, dok su prije čina glasanja politički strogo individualizirani – uz ostale nešto očitije, najveći je problem referendumske forme. Jer: u zbilji svaka politička zajednica je podijeljena (pod uvjetom da u njoj caruje politička sloboda). Neposredno demokratski ideal slobodne homogene zajednice angažiranih političkih individua koje savjesnim informiranjem, deliberacijom i racionalnim promišljanjem izgrađuju raznolikost pojedinačnih volja, da bi se iste glasanjem satkale u šareno i čvrsto uže legitimno izražene volje svih – taj i takav neposredno demokratski ideal sasvim je nedostižan u realnosti. No čak i pod uvjetima potpune informiranosti, savjesnosti i dobronamjernosti u uvjetima realne društvene grupacije oko posebno shvaćenih, partikularnih interesa i političkih shvaćanja neposredna demokracija pokazuje se kao disfunkcionalna. Disfunkcionalnost koju nije otkrila samo teorija, već ju je i povijesno iskustvo u više navrata potvrdilo.

Ovo, jasno, nije mjesto na kojem bi trebali otkrivati od davnina poznate probleme neposredne demokracije. No ipak: čini se kako nije na odmet istaknuti ono bitno što angažirani akteri i komentatori uporno, iz neznanja ili zle namjere, propuštaju uzeti u obzir. Ako se zajednica nalazi u stanju realne političke podijeljenosti neposredno demokratsko glasanje upravo NE može biti izvor legitimne političke odluke. Neposredna demokracija na sasvim krut i izričit način presijeca političku dilemu odlukom (bez obzira na to kakva bila dilema i odluka). U idealnom smislu tu bi se trebalo raditi o trijumfu istine i uzdizanju pojedinaca do određenja općenite volje kao izraza političkog subjektiviteta. Realno se radi o postavljanja jedne od sukobljenih frakcija, sa svojim posebnim interesom, na poziciju potpunog autoriteta. Manjinska frakcija se time teško može privoljeti na poslušnost i ako je neposredna odluka u tom času autoritet podarila suprotnoj strani, istom će se osjetiti pozvana da zatraži novo očitovanje neposredne volje svih, koristeći kao izgovor različite povode. Iz razloga što može – jer se u tome sastoji bit neposrednosti očitovanja volje kao izvora legitimiteta. Ili će se jednostavno političke suprotnosti među frakcijama sve više zaoštravati. Logika neposredne demokracije u uvjetima političke slobode i podijeljenosti društva postepeno razara samu sebe i teži ukidanju predvidive procedure od koje sama izvorno polazi. Na koncu se nužno pretvara u nasilnu vladavinu ili anarhiju.

Nekome bi se moglo učiniti da ovakvim zaključcima nekritički promoviramo staru mudrost političke filozofije. Zastarjele pretpostavke koje u suvremenim okolnostima moraju biti dovedene u pitanje. To je istina. Sve znanje o političkom potrebno je konstantno dovoditi u pitanje, ukidati ga i transformirati s obzirom na živu, povijesnu i političku aktualnost. Jedini problem u cijeloj priči, barem u ovom slučaju, leži u sitnici da raspojasani pobornici neposredne demokracije stare pretpostavke ne dovode u pitanje nego ih naprosto ignoriraju. Previđaju. Zatvaraju oči pred temeljnim problemima svojih političkih zahtjeva. Ponašaju se kao da je neposredno političko odlučivanje jednostavno i u potpunosti funkcionalno rješenje svih problema političkog odlučivanja i vladavine. Dati narodu da konstantno i neograničeno glasa o svemu. Jedini problem koji neposredna demokracija mora nadvladati otpor je moćnika i korumpiranih političara koji se zbog bezgraničnog vlastohleplja tako teško rastaju od moći. Tu se ne radi o naivnoj već i sasvim neodgovornoj političkoj poziciji. A upravo takav odnos prema plebiscitima, referendumima i neposrednom odlučivanju već je par godina vladajući u progresivnim krugovima.

Neki od materijala sa ovogodišnjeg Subversive Film Festivala sa temom utopije demokracije govore da bi po tom pitanju moglo biti nekih pozitivnih pomaka. Kako se neposredno-demokratski trend na sceni primiče svojem kraju. Zajedno sa zamiranjem naivnog političkog uzleta iz prethodnih godina – u vrijeme razmjerno depresivnog otrežnjenja koje uvijek slijedi za poletom. Nova lijeva intelektualno-aktivistička scena lagano odrasta. Svakim je danom sve mudrija i politički tuplja. Neposredna demokracija više ne predstavlja njenu najistureniju oštricu. No: vrh Subversive festivala ipak je intelektualna avangarda, velika manjina, a ne izraz prosječnog mišljenja. U njegovom radu učestvuju i neosporne veličine poput Žižeka – koji nikad ne bi tolerirao besmislice poput promocije plebiscita. Kako bi svojevremeno rekao Žarko Puhovski: „Okupatori fakulteta zazivali su neposrednu demokraciju. Onda je došao Žižek i rekao im da to ne valja. Pa sad ne znaju što bi.“ Pravi problem leži u činjenici da velika većina nema sluha za Žižeka; da se većini i netko poput Srećka Horvata čini filozofom. Malo je onih koji su u stanju čuti što profesor kaže kada i izričito govori da plebiscit ne valja. Dobar dio onih koji čuju stvari znaju rado i prečuti. No najveći problem leži u tome da privlačni zov referenduma dopire daleko dalje od riječi bilo kakvog mudrog autoriteta, pa bio on i medijska zvijezda. Neposredna demokracija jača je od teorije koja bi je željela diskreditirati. Ona se na momente pokazuje kao privlačna parola, jača i od očitih, praktičnih boljki vidljivih svakom savjesnom promatraču. Spor oko nje sam se pokazuje kao stvar političkog svrstavanja. Kad neposredno odlučivanje postane sadržaj političkog, kada praktično zaživi kao neupitna vrijednost ono se, kao i sve neupitne vrijednosti, suprotstavlja znanju, oblikuje ga po svojim svrhama i ne robuje mu. Upravo zbog toga potrebno je biti oprezan u nekritičkom promicanju političkih formi općenito; a posebno tako opasnih i neuspješnih formi kao što je ona neposredno demokratska.

Stoga se smislenim čini nastaviti sa kritikom referenduma kao političke forme. Posebno aspekata koji se nadovezuju na tijek dosadašnjeg izlaganja. Kao što smo u prethodnom dijelu ukazali (govorivši o čudnoj koaliciji ognjištara i aktivista), različiti i nepomirljivi politički sadržaji mogu se, štoviše moraju, naći pod istom stranom referendumske dileme, onog ili-ili, da ili ne. Politička volja aktera upravo je referendumom na najbrutalniji način reducirana. Sva kompleksnost i paradoksalnost, živost političkog života referendumom biva umrtvljena. Referendum je krut oblik prikrivanja političke volje, a ne njeno transparentno očitovanje. Njegov ishod, kakav god bio uvijek traži političku interpretaciju; politička aktivnost u svojoj punini može započeti tek kad neki referendum završi. Kada bi referendum kojim slučajem uistinu bio vladajuća forma političkog odlučivanja morao bi sam sebe beskonačno objašnjavati. Iz svakog bi referenduma moralo proizaći nekoliko novih, kojima bi se trebalo precizirati značenje donesene odluke. A cijeli bi proces politički život zajednice u najboljem slučaju bitno osiromašio. U najgorem i nešto realnijem – zbog svoje bi disfunkcionalnosti rezultirao ukinućem politike. Obrazovao bi se sloj političkih tehničara ili nadahnutih autoriteta koji bi efektivno osiguravali funkcionalnost sistema, te bi svoju legitimnost potvrđivali plebiscitarnim pristancima masa. Tako je bilo kad god su plebisciti vladali. Priče o islandskim referendumskim ustavima i sličnim gluparijama priče su za malu djecu. Svaki je ustav u stanju permanentne promjene i prilagođavanja, političkog reinterpretiranja i nadopunjavanja različitim kanalima. Brojni su načini kojima povijesna, društvena i tehnička realnost dolazi do političkog priznanja. Još su i brojniji načini na koje različiti politički interesi katkad postepeno, katkad u naglo i trenutno, proizvode bitne promjene unutar političke zajednice. Referendumska forma svakako je jedan od najkrućih, najbeskorisnijih i besmislenijih.

Moguće je pretpostaviti kako referendum upravo time što reducira kompleksnost političkog, što ga pojednostavljuje i efikasnom odlukom presijeca može biti politički funkcionalan. Na jednostavan način povećati demokratski legitimitet i biti svojevrsna nadopuna/korekcija predstavničke vlasti. Ako je smisao političkog predstavljanja da omogući što vjerodostojniji prikaz različitih političkih interesa zajednice (kroz programsko osmišljavanje preko granica njihovog raznolikog, neposrednog očitovanja), onda je smisao referenduma da što izravnije preispita legitimnost vladajućih političkih programa čije se svrhe olako pretpostavljaju kao neupitne. Referendum se tako može činiti korisnim u trenucima krize legitimiteta predstavničke politike. Za njime se može posegnuti kako bi se predstavnički sistem poboljšao i, sa svim svojim tekovinama, očuvao od mogućih ugroza. Može se pretpostaviti kako će efekti neposrednijeg političkog odlučivanja biti povećanje aktivnosti i odgovornosti građana. Kako referendum sam po sebi svakako ne predstavlja jednostavno rješenje problema vladavine, ali svakako može poslužiti kao korisno sredstvo za poboljšanje sistemske funkcionalnosti ovdje-i-sada. Možda ne konačna i sveobuhvatna alternativa; ali svakako koristan korak u poboljšanju postojećeg stanja. Jedan od aspekata sadržajnije participacije. Tu se radi o prilično naopakom postavljanju stvari. Jer temeljno pitanje i je što je ovdje-i-sada politički najefikasnije. Referendum se tu u različitim situacijama pokazuje sasvim efikasan način donošenja odluka. Temeljni problem i granica njegove efikasnosti je unutarnja priroda, nužna nepreciznost, sadržajno siromaštvo i nefleksibilnost odluke koju donosi. Referendumom se lako može odlučiti, ali samo o beznačajnim pitanjima. Utoliko ukoliko se radi o preferencijskim pitanjima, lokalnim odlukama o uređenju parkova i postavljanju lampiona, referendum se čini razmjerno razumnim načinom donošenja odluka. No on se takvim pokazuje upravo zbog političke ispražnjenosti takvih odluka. Pitanje o tome želimo li smeđe ili sive električne stupove sasvim očito se tiče osobne preferencije, a ne kompleksnijeg ekonomskog ili političkog interesa. Interesa koji se u složenim i dinamičnim političkim okolnostima ne može svesti na brutalno reduciranu odluku, dva slova, da ili ne. U trenutku postavljanja političkih pitanja problem se više ne sastoji u tome što zajednica, relativno slobodna od unutarnjih konflikata, preferira. Političko pitanje uvijek je pitanje na kojem se lome alternativni, isključivi zahtjevi nošeni od strane različitih nositelja društvene moći. Dolazi do očitovanja sukoba različitih povijesnih tendencija; konkretnog redefiniranja kolektivnog interesa i same zajednice. Upravo je stoga političku efikasnost potrebno promatrati dugoročno, u kontinuitetu. Ona će prije svega ovisiti o realnim, što sadržajnijim, preciznijim, transparetnijim, fleksibilnijim, inventivnijim oblicima političkog djelovanja i odlučivanja. Mogućnostima razrješavanja najdubljih društvenih podjela i sukoba koji imaju svoju dinamiku, trajanje i dugoročne izazove. Problem referenduma sastoji se upravo u tome što ovdje-i-sada ne može ponuditi ono politički efikasno. On upravo ne može nadopuniti legitimnost predstavničke vlasti jer joj nema što za ponuditi. Upravo sa stanovišta političkog pragmatizma referendum ničemu ne služi. Ne cijeni ga ni narod jer na njega tako nevoljko izlazi. Nitko možda ne zna kako riješiti suvremene probleme i konflikte, ali je svakom razumnom jasno kako se isti ne mogu prelomiti preko koljena.

Zbog toga se na koncu ipak, uz sva uobičajena objašnjena, ipak moramo začuditi zbog neobične veze između referenduma i građanskih aktivista. Većina građanskih inicijativa opsjednutih referendumima olako pretpostavlja njihovu političku racionalnost. Pri tome je njihova sreća da su referendumi tako rijetki, pa se rijetko imaju prilike propisno osramotiti na njima (kao što se, barem djelomično, dogodilo i u Dubrovniku). More inicijativa za referendume, sa svom silom sumanutih povoda, pojavljuje se kao svojevrsno pokriće izostanka političke vizije među političkom alternativom. Stoga se ne treba čuditi kada vidimo da se profesionalne političke elite, od lokalnih do nacionalnih, ne osjećaju previše ugroženima. Bez obzira na stalnu buku i porugu koja ih okružuje. Jer: alternative koje ih tako bučno, a ponekad i ispravno, kritički prozivaju u krajnjoj su liniji i gore od njih. Vlahušić će možda dobiti izbore obećanjem o raspisivanju referenduma, potom na vlasti učiniti sve da referendum osujeti, da bi na koncu na njemu glasao uz prosipanje besmislica o kojima smo se očitovali na samom početku. Vlahušić je smiješan i proziran. To mu ipak, kao profesionalnom političkom predstavniku, može biti i pohvala. Predstavnički sistem između ostalog je kompenzacija za nedovoljnu građansku aktivnost, kao i brana građanskom pretjeranom i nedovoljno odgovornom angažiranju. Od njegovog se člana stoga i očekuje da manipulira do određene razine, kako bi sadržaje od općeg političkog interesa prodao zajednici kao zamišljenom suverenu. No njegova manipulacija mora biti ograničena; ona ne smije biti previše uvjerljiva i sistematična (jer bi tada došlo do prevelikog koncentriranja političke moći u jednom središtu). Stoga političar po definiciji mora ispadati smiješan i proziran. On mora političkom zajednicom manipulirati kampanjski i na kratki rok; od izbora do izbora; od jednog sadržaja koji treba provesti do drugog. A kada se njegove mogućnosti spretne manipulacije potroše ima da ga zamijeni njegov konkurent u političkoj utakmici. Pogrešno bi bilo političko predstavništvo u potpunosti svesti na manipulaciju, ali je svakako neupitno da je ona jedna od njenih nužnih i korisnih komponenti.

Političar mora da, kao demokratski predstavnik, jedinstvo općenite volje skrpa po znanju i umijeću. U toj se zadaći svi političari, njihova neformalna zajednica, pojavljuju kao drugovi i supatnici. Oni su klub koji je, u kontekstu političkog pluralizma, unutarnje podijeljen, ali na daleko blaži način negoli je to slučaj u neposrednom očitovanju političke volje naroda. Političke partije u kontroliranim uvjetima moraju simulirati kompleksnost političkog života u bazi. One su pozvane da artikuliraju različite političke interese i tendencije, da ih na što smisleniji, realno provediv način oblikuju, po mogućnosti uzdignu na razinu zakona i efektivne političke odluke. Stoga političari, u predstavničkoj demokraciji, svakako manipuliraju, ali su i sami podložni manipulaciji – kako od strane naroda koji ih proizvodi i održava, tako i od strane užeg stranačkog sustava u kojem djeluju. Takav odnos uzajamne manipulacije i utjecaja (uz sve njegove ostale specifičnosti) u prošlosti se, na zapadu, pokazao kao dinamičan i učinkovit oblik uređenja političke zajednice. Uz sve izazove i probleme s kojima se borio i u naše vrijeme naročito bori, uglavnom je daleko funkcionalniji od realnih i zamišljenih alternativa. U tom smislu treba čitati i onu Churchillovu o predstavničkoj demokraciji kao najgorem obliku vladavine – osim svih ostalih. O konkretnim mogućnostima smislenih alternativa teško je govoriti općenito. Participativni trendovi koje smo spomenuli svakako su jedna vrsta funkcionalnog prilagođavanja, ali pod određenim uvjetima u stanju je otvoriti mogućnosti značajnije političke revolucije. No to na kakvoj bi sadržajno-političkoj osnovi do promjene moglo doći; koja su pitanja i kakvi akteri koji će potrebovati drugačije ustrojstvo vladavine; kakva bi ta izmijenjena organizacija mogla biti? Tu se radi o znatno težim, konkretnijim i svakako mnogo neposrednije političkim, da ne kažem i ideološkim pitanjima. Takva pitanja ovdje moramo zanemariti i za sada se zadržati na jasnom i, u biti, još uvijek vladajućem zaključku kako legitimnost predstavničke demokracije nije ugrožena. Kako se nije suočila sa dovoljno moćnim političkim izazivačem. Stranački sustav i profesionalni političari još uvijek predstavljaju relativno pouzdano sredstvo kojim društvo politički umjereno angažiranih članova izmiruje svoje suprotnosti, osigurava kontinuitet i legitimnost političkog odlučivanja.

No, s druge strane: naivno bi bilo previdjeti realne društvene procese koji sigurnost predstavničke demokracije svakoga dana sve više dovode u pitanje. Nestanak starih, klasno i ideoloških homogenih političkih subjekata; kriza političkog autoriteta i sve veća koncentracija moći u ekonomskom i tehničkom sferama; globalizacijski procesi koji razbijaju stare oblike shvaćanja zajednica, odnosa i interesa. Opće su poznata uobičajena objašnjenja za krizu predstavničke demokracije. O njima se nećemo detaljnije očitovati. Tek ćemo se osvrnuti da dvije sve prisutnije, realne tendencije koje predstavljaju najočitije prijetnje stabilnosti predstavničkog sistema. Političke tendencije koje po potrebi mogu koketirati sa participacijom i neposrednom demokracijom, ali su im u svojoj biti suprostavljene kao i političkom predstavništvu. I, za razliku od njih, predstavljaju realnu društvenu silu i prijetnju za sve. Radi se jasno o sotonskom paru (koji na povijesnu scenu uvijek izlazi zajedno): populizmu i tehnokratizmu.

Govorivši o neposrednoj demokraciji kao alternativi djelomično smo se dotaknuli i problema populizma. Jer populizam nerijetko ide ruku pod ruku za zazivanjem neposrednijeg prepuštanja vlasti narodu. Tu se ipak radi o dva sasvim različita fenomena. Neposredno-demokratska ideologija u svojoj je biti utopistička; ona se ne vidi kao alternativa vlasti političkih elita, već i kao alternativa poretku u kojem podjela na elite i mase postoji. Neposredna demokracija kao svojevrsno samoupravljanje društva pretpostavlja članove koji nisu samo politički mobilizirani i osuđeni na odlučivanje, već i odgovorni i savjesni. Neposredna demokracija vidi se kao krajnja svrha, ali i sredstvo političkog odgoja građana do ostvarenja kolektivne, samosvjesne zajednice. Zbog toga je sasvim razumljivo da se zazivanje neposredne demokracije javlja gotovo isključivo na ljevici. Temeljni problem takve priče, kao što smo prethodno i zaključili, sastoji se u političkoj neprovedivosti i nerealnosti dotičnih zahtjeva. Pobornici neposredne demokracije, u svom suvislom, artikuliranom obliku, ogromna su manjina. Tipična avangarda, intelektualci i salonski revolucionarni današnjice. Oni nepogrešivo ponavljaju najpogubnije greške prošlosti: žive u oblacima utopija, dok realni politički svijet maršira svojim, nerijetko distopijskim kursom.

Populizam je pak sasvim suprotna tendencija. On je u svojoj biti u potpunosti prizeman. On polazi od postojećih uvjerenja, vrijednosti i predrasuda. Potpiruje ih i potiče; homogenizira mase u suprotnosti spram vladajućih elita. Populizam zamagljuje političke razlike u zajednici isticanjem i proizvođenjem dubokog ponora između naroda i službene političke vlasti. Stvarno bogatstvo i kompleksnost političkih interesa koji razdvajaju zajednicu prikrivaju se. Da bi se istakla samo jedna, uglavnom slučajna i ideološki generirana podjela. Glavna su meta političari. Oni su, jasno, korumpirani i lažljivi. Kradu i varaju, spletkare protiv naroda. U dosluhu su sa stranim silama i tajnim organizacijama. Izdaju domovinu i prodaju se krupnom kapitalu. Od javnosti skrivaju leteće tanjure i telepatski utječu na naše misli. Jačanje populističkih tendencija uvijek je pouzdan znak nedostatka žive i aktualne političke vizije. Kako u društvu uopće, tako i posebno u redovima onih politički angažiranih. Dok salonski revolucionari pričaju o utopijama, u realnosti se razvijaju opasne alternative postojećem, nesavršenom poretku koji vapi za smislenom i realnom izmjenom. No kriza političke vizije naročito je prisutna u redovima službenih političkih elita. U svoj svojoj nedoraslosti povijesnim trenucima u kojima se nalaze političari manjak vizija i ideja nastoje kompenzirati pojačanjem manipulacije. Opasno se igrajući vatrom: jer trenutak u kojem manipulacija pređe tanku, prešutno dopuštenu granicu, trenutak je u kojem politički postaje sasvim kontraproduktivna. To nam se bez daljnjega događa pred očima. Kako na lokalnoj i nacionalnoj, tako i posebno na nadnacionalnoj razini.

U takvim okolnostima sa druge se strane javlja jednako opasna politička tendencija tehnokratizma. To je reakcija elita u posjedu takozvanog znanstvenog i tehničkog znanja o praktičnim, ljudskim stvarima. Reakcija različitih ekonomista, sociologa, politologa i sličnih bezumnika koji vjeruju kako je moguće na znanstveno objektivan, predvidiv načina upravljati političkim i, uopće, društveno-povijesnim procesima. Tu se radi o čistoj suprotnosti populističkih tendencija. Ako je populizam ukorijenjen u masi, mnogoglavoj narodnoj nemani, tehnokratizam je ukorijenjen u malobrojnoj, obrazovanoj, upućenoj eliti – nemani s manjim brojem glava. Ako populizam moć izvlači iz brojnosti, tehnokratizam je izvlači iz povlaštene funkcije, ugleda i neformalnih veza. Ako populizam politici zamjera što je otuđena od naroda, tehnokratizam joj zamjera ovisnost o njemu. Ako populistička ideologija leži na narodnim predrasudama, tehnokratska leži na onim još opasnijim – obrazovanim. Logika tehnokracije leži na banalnoj pretpostavci po kojoj bi se odlučivanje o praktičnim stvarima trebalo prepustiti onima koji imaju znanje. Kao da je o politici moguće znati. I kao da se tu uopće radi o znanju, a ne o djelovanju – proizvođenju povijesnog svijeta i života. Kao da bit političke slobode nije opće pravo na upravljanje vlastitom sudbinom. Tehnokratizam bi političku slobodu žrtvovao ekonomskom učinku, političkoj stabilnosti… kao da se sa takvim sumanutim idejama po prvi put susrećemo. Kao da ne znamo da bi takav put proizveo upravo suprotne efekte od očekivanih.

Da sumiramo: predstavnička demokracija još uvijek se pokazuje relativno živom i funkcionalnom u okršaju sa velikom većinom svojih oponenata. No ona se ipak nalazi u realnoj opasnosti zbog dubinskih i sve učestalije očitovanih trendova koji je dovode u pitanje. Zbog toga se nalazi pred nužnošću unutarnje izmjene kako bi održala korak s vremenom i izbjegla moguću društvenu i političku katastrofu koja može uslijediti po trijumfu jedne od opasnih alternativa. O mogućim praktičnim poticajima takve izmjene nešto ćemo reći u zaključnom dijelu. Sada se moramo osvrnuti na ono, u krajnjoj liniji, najvažnije. Realan društveni, povijesni, ekonomski kontekst; okolinu u kojoj se političko uvijek nalazi. Iz kojega gradi i obrazuje svoje sadržaje. U odnosu na koje, u krajnjoj liniji, neko političko djelo, svrha ili oblik uvijek žive i propadaju.

Srđ je prvi povod za pisanje ovog teksta. Stoga bi konačno trebali postaviti i pitanje koje smo do sada pokušali vješto zaobići: o čemu se na tom Srđu uopće radi? O više stvari. Najprije: o pitanju izgradnje golf terena i luksuznih vikendica. Radi se dakle o trošenju društvenih proizvodnih kapaciteta na buržoasku razbibrigu. Ima li toga tko vjeruje kako je golf teren (o vikendicama da i ne govorimo) po sebi, po svom upotrebnom, iskoristivom sadržaju jedna od društveno korisnijih stvari? Ima li toga tko bi ikad, da može slobodno birati, izabrao golf teren kao racionalan sadržaj, koji će društvu u usporedbi sa mogućim alternativama donijeti više materijalnog i duhovnog bogatstva, ugodnog života? Teško je o tome govoriti, ali se prilično izvjesnim čini da bi velika većina društva preferirala druge, jeftinije oblike zabave. Također: mnogi od onih koji bi i bili skloni golfu kao skupoj zabavi dvaput bi razmislili kada bi u obzir uzeli alternativne mogućnosti korištenja golemih proizvodnih kapaciteta koji se moraju potrošiti kako bi se izgradio taj, u proizvodnom smislu, sasvim jalov sadržaj. Profesionalni golf teren je, sam po sebi, razmjerno beskoristan sadržaj. Kada se isti gradi na krškom terenu na kojem nedostaje i zemlje za travu; na kojem i samo održavanje travnate površine predstavlja golem tehnički problem – ukratko u tehnički krajnje negostoljubivim okolnostima – tada je izgradnja profesionalnog golf terena čisti i neupitni proizvodni trošak. Svaki bi istinski golfer bez ikakve dvojbe radije imao tri golf terena na raspolaganju negoli jedan. A sredstva potrošena na Srđ golf resort bez ikakve dvojbe će biti mnogostruko veća u odnosu na alternativni golf teren na području na kojem barem trava raste.

Alokacija proizvodnih kapaciteta i svrhovitost njihove uporabe u slučaju se Srđa pokazuje manjkavom i prije detaljnijeg ulaska u tehničke pojedinosti same investicije (sva tendenciozna natezanja i prijepore koji s tim obično dolaze). Projekt na Srđu veliki je potrošač; visina investicije nije pohvala već povod za kritiku. Ista sredstva drugdje bi se mogla korisnije upotrijebiti s obzirom na temeljnu ekonomsku svrhu povećanja društvenog blagostanja, opće proizvodnje, bogatstva naroda. Očito pitanje glasi: koji su konkretni društveni razlozi zbog kojih se takva iracionalnost čini racionalnom? Zbog čega se takva neizbježno loša investicija isplati? Problem golfa na Srđu iz ove se perspektive ne postavlja kao problem dragocjenog dubrovačkog zemljišta koje će biti otuđeno. Upravo suprotno. Zemljište na Srđu uzima se kao bezvrijedno – što po svojim supstancijalnim karakteristikama nesumnjivo i je. To je goli kamenjar koji stoljećima sa razlogom ničemu ne služi. Jer je beskoristan. Ulagati u njega čisti je trošak raspoloživih proizvodnih kapaciteta. Ukupna količina rada, tehnike i znanja koje će se utući na tom kamenjaru drugdje bi se mogla iskoristiti na mnogo racionalniji način. Kao što bi i golfu alternativna svrha za društvo u cjelini, bez ikakve dvojbe, mogla biti mnogo korisnija i poželjnija. Time smo obznanili ono očito o kojem nitko tijekom cijele diskusije o Srđu nije rekao ni riječi (ako zanemarimo ognjištarske pozive na gradnju golfa u Trebinju kako bi Dubrovnik imao bolje susjede, sumanuta autarkična zazivanja izgradnje farmi pilića koje bi hranile Grad i slično). S razlogom. Jer naš ekonomski i ideološki sustav takve očigledne istine uzima kao ludosti. Ta kako se uopće može govoriti o ekonomskoj koristi na takav način? Kako je moguće dileme oko proizvodnih svrha i metoda rješavati takvim prostim rezonom?

U kontekstu u kojem je privatno vlasništvo nad kapitalom posrednik između pojedinca i društvene proizvodnje na cijeli se problem gleda iz sasvim drugačije perspektive. Kapital kao nositelj sposobnosti aktiviranja proizvodnih potencijala u rukama je privatnog vlasnika. Privatni vlasnik u skladu sa kalkulacijom koristi ulaže, opredmećuje svoj kapital. Svrha tog ulaganja uvećanje je njegove izvorne sume. Svrha proizvodnje određena je u potpunosti neovisno od njenog konkretnog, upotrebnog sadržaja. Sasvim neovisno od onoga što će i gdje proizvoditi kapitalist se fokusira na mogućnosti izvlačenja profita. U izboru između različitih mogućih ulaganja on se vodi jednostavnom, kvantitativnom svrhom – očekivanom profitnom stopom. Konkurencija različitih kapitala na tržištu profitnu stopu obaraju s obzirom da bolja prilika proizvodi i veći interes. Kao temeljni problem, ali i svojevrsni pokretač dinamičnosti kapitalističkog sistema, pojavljuje se neusklađenost između predvidivih tržišnih očekivanja i realnih efekata određenog ulaganja koju su uvijek neizvjesni. Taj temeljni rascjep označava se neotklonjivim faktorom rizika. Rizik ulaganja sastoji se u mogućnosti da se realna profitna stopa pokaže nižom od očekivane. Ona se, jasno, može pokazati i neočekivano višom – u tom slučaju dolazi do dodatnog i neočekivanog poticaja intenziviranju ekonomske aktivnosti.

Ulaganje kapitala tako se efektivno pokreće s obzirom na svrhu svog krajnjeg uvećanja. Materija koju zahvaća i oblik koji joj daje njemu se pojavljuju kao sasvim slučajne. Liberalna ekonomska teorija pretpostavlja kako će taj, sa stanovišta proizvodnje viška vrijednosti sasvim slučajan sadržaj, tržišna potražnja spontano uskladiti sa realnim i racionalnim društvenim potrebama. Takve ideje danas se čine prilično naivne s obzirom na bogato iskustvo relativno beskorisnog, iracionalnog korištenja kapitala. Kao i da se, s druge strane, spontana potražnja ne nalazi ni u kakvoj nužnoj, metafizičkoj vezi sa konkretnim potrebama velike većine društva. Pojedini članovi zajednice u svojoj će kalkulaciji tržišno posredovanog i okolnostima limitiranog privatnog interesa iz vida redovito ispuštati općenite ekonomske posljedice odluka koje donose. Njihove potrebe i svrhe same će biti tržišno posredovane i fabricirane pa će teško moći na pouzdan način spontano davati smjer društvenoj proizvodnji, tj. oblicima opredmećenja kapitala. Golf igralište na Srđu je svakako isplativa investicija zbog postojanja određene slobodne potražnje za takvim sadržajima. No to nipošto ne znači kako je takav oblik opredmećenja kapitala legitiman izraz općih društvenih interesa. Svi ljudi koje će kapital u tom poslu unajmiti, sva tehnika i znanje koje će biti iskorišteno, mogli bi se iskoristiti učinkovitije i u svrhe koje bi s obzirom na cjelinu konkretnih, individualnih društvenih potreba bile poželjnije. No bizarna logika kapitala društveno iracionalnu svrhu, izgradnju travnatih terena na kamenitom i poroznom brdu Srđ (400m nadmorske visine), predstavlja se kao preduvjet realizacije konkretnih svrha u toj raboti angažiranih pojedinaca. Ulaganje u golf na Srđu isplatiti će različite novčane naknade kao plaće za angažman na projektu. O tim će naknadama ovisiti mogućnost pojedinaca da ostvaruju svoje posebne svrhe unutar ekonomskog sistema. Stvar će se konkretno, ovdje-i-sada, pokazati racionalnom s obzirom na to da će se nešto raditi, da će se ekonomska aktivnost proizvesti. Jer moći nešto raditi, pa makar i ne previše racionalno, u kapitalizmu je određena vrsta privilegije. Za nju se traži izvjesnost, sigurnost profitne stope.

Moguće je da se interes uvećanja kapitala često podudara sa unaprjeđenjem društvenih proizvodnih kapaciteta ili zadovoljenjem najlegitimnijih društvenih potreba. No to svakako ne mora biti slučaj. Kapital se može uobličiti na različite načine. On se može kretati u hazarderskoj sferi alkemičarske trgovine vrijednosnim papirima. Može se baviti spekulativnim, ekonomski neupitno parazitskim ulaganjima. Može tražiti atraktivnu priliku za rentijerski i monopolistički ekstraprofit. Može koristiti prilike za ultraeksploataciju radne snage u ekonomski nerazvijenim krajevima na uštrb manje isplativog ulaganja u racionalnije tehničko poboljšanje uvjeta proizvodnje. Kapital će koristiti mogućnosti koje mu se u realnom društvenom i političkom okružju ukažu. No taj realni društveni i politički svijet nemoguće je analizirati neovisno od kapitala. Jer kapital je njegov motor. Kapital nije naprosto privatno vlasništvo. On je privatan samo izvanjski, formalno. Od Marxovog golemog analitičkog poduhvata sasvim je jasno kako je kapital prije svega društvena kategorija. Oblik sljubljivanja ljudi i tehnike u društvenu proizvodnju. Stoga je nemoguće politički odlučivati, a ne misliti na interes kapitala. Bez ostvarenja tog interesa nema ulaganja, bez ulaganja nema razvoja proizvodnje, zaposlenja, uvećanja društvenog bogatstva. Eksperimenti sa potpunim preuzimanjem ekonomske inicijative u ruke države kroz dvadeseto stoljeće su se pokazali u potpunosti promašenima. Plaćeni su golemom cijenom ukidanja političke slobode, da bi na koncu rezultirali potpunim ekonomskim krahom. S druge srane i državna intervencija, djelomično i ograničeno planiranje ekonomske inicijative, na dugi se rok i u kontekstu najnovijih globalizacijskih, tehnoloških i političkih trendova pokazala neodrživa. U tom smislu interes kapitala, ono popularno „nitko neće uložiti bez mogućnosti zaradi“ u našem je vremenu neupitno polazište svakog političkog odlučivanja.

Ne ulazeći u teška (i za našu ograničenu svrhu relativno nebitna) pitanja poput onog kako se taj višak vrijednosti uopće proizvodi, koja je njegova tajna, možemo zaključiti kako svaka investicija ovisi o mogućnosti proizvodnje profita. Kao i da uvećanje društvene proizvodnje, bogatstva, ovisi o investicijama. Zbog toga su politički predstavnici toliko fokusirani na njih. Za razliku od alternativnih političkih snaga, outsidera, oni su dobro upoznati sa golemim teškoćama alternativa na koje su osuđeni. Oni su realni i pretpostavljaju realno stanje stvari – realno egzistirajući krizni kapitalizam na početku dvadeset prvog stoljeća. Oni ne posjeduju ni jedno značajnije, pametnije sredstvo za proizvođenje društvenog razvoja osim otvaranja prostora investicijama. No oni se kao demokratski predstavnici, a ne kakav upravni odbor buržoazije, nalaze između čekića i nakovnja. Oni istovremeno moraju osigurati zaštitu svoje zajednice od pretjerane eksploatacije. A to što je pretjerana eksploatacija u potpunosti je otvoreno pitanje. Ono s jedne strane ovisi o lokalno vladajućim političkim vrijednostima i interesima, dok je s druge strane gotovo egzaktno određeno ekonomskim, konkurentskim konkretnim okolnostima u kojima se zajednica nalazi. Politička vlast svake zemlje osuđena je na zahtjevnu navigaciju u nemirnim vodama; svaki izbor koji napravi na neki će način neizbježno biti i pogrešan. Naročito s obzirom na specifično političke izazove o kojima smo govorili u prethodnom odjeljku.

Ono što je u cijeloj priči važno osuđenost zajednice na kapital. Alternative, s pravom, nema. Jer kapital predstavlja uzdizanje proizvodnje života na uvijek širu, veću i bogatiju razinu. Alternativa kapitalu u obliku podizanja granica, barijera i zaštita svakako je moguća. No ona za sobom, ukoliko je konzistentna, povlači pogubne posljedice ekonomske autarkije. Ta opcija je, kao što znamo, jednom za vazda politički poražena. Živi još možda jedino u mraku kakve Sjeverne Koreje. Tipične ideje o lokalnoj ekonomskoj održivosti i posebnosti toliko su besmislene da ne zaslužuju ni riječi kritike. One su ideološka ekonomska nadopuna ognjištarske političke ideologije o kojoj smo u trećem djelu rekli riječ ili dvije. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je takva ideologija igrala značajnu ulogu u cijeloj debati o Srđu. Protivnici gradnje, bez obzira na sve suptilne razlike, jednoglasno su istupali protiv kapitala koji hoće da prisvoji našu dragocjenu zemlju.

Cijelo javno prepucavanje od početka je bilo postavljeno sasvim ideološki. Jer nitko se nije potrudio da transparentno razjasni: zbog čega je ta zemlja dragocjena? Jer je lijepa, divlja priroda kojoj prijeti uništenje? Pih. Jer je to jedini prostor na koji se grad može širiti? Jer želimo da tu golemu površinu zadržimo pod javnom kontrolom? Tu se možda i radi o legitimnim prigovorima. No pitanja koja se po tom postavljaju prilično su brojna. Najprije: što bi značilo širenje grada na Srđ? Utrostručenje populacije koja je već sada dosegla ekonomske limite cijeđenja rente iz gradskih zidina. Što bi taj urbanizirani Srđ, Srđ kao Grad radio? Kako bi se hranio, kako bi isplatio svoju megalomansku izgradnju? To su čini se dobra pitanja. Možda bi pored stambenih zgrada i prekrasnih javnih parkova na Srđu (nepostojećim sredstvima neke zamišljene, fantomske zadruge građana) trebalo izgraditi i neku fabriku? Svakako… Prebogati ekonomski potencijali tog brda nekim čudom su do sada bili previđani. Ključno pitanje na koje se sve svodi pitanje je izvora ekonomske vrijednosti Srđa. Potrebno je razlučiti realnu, opipljivu, upotrebnu vrijednost Srđa i mogućnosti njegovog unovčenja. Srđ je neupitno ekonomski vrijedan prostor – usprkos svojoj bezvrijednosti – i to isključivo kao prostor širenja sumanute turističke industrije. Uz to i kao apsolutno povećanje rentijerskih kapaciteta. Kao veći pritisak na izvor rente. To svakako. I, s druge strane, ulaganje u proizvodnju jednog sasvim iracionalnog golf terena za sebe. Kako god postavili stvari sasvim je jasno da vrijednost Srđ dobiva jedino u uvjetima kapitalističkog interesa. Srđ nije izletište, ne postoji neizmjerljivo bogatstvo njegove kulturne vrijednosti. Briga oko Srđa prije svega je, sasvim realistično govoreći, briga oko mogućnosti što boljeg utrživanja. Svojevrsno pregovaranje i nagodba između lokalnih zajednica i grupa, političara i kapitala.

Tipična maksimalistička argumentacija građanskih aktivista koja u drugim slučajevima borbe protiv prodora kapitala u javni prostor i ima nekakvog smisla u slučaju Srđa zvuči posebno loše. Jer njegova je jedina vrijednost konkretna mogućnost proizvođenja profita i rente. S njega se baca pogled na Grad. To svojstvo njegova je dragocjenost, njegova utrživa vrijednost; njegova privlačnost za kapital. To je stoga i glavni minimalistički, realan adut u rukama protivnika gradnje. Inicijativa Srđ je naš kao skupina za pritisak ima posebnu unutar kapitalističku racionalnost. Ona je tu da trguje oko vrijednosti pogleda na Grad. Ona s obzirom na tu oskudnu vrijednost, na buduće uvećanje utrživih mogućnosti može da se pogađa oko prodaje i traži više. Da potakne grad na odbijanje kupnje u složenom pokeru pogađanja oko cijene. Kolika je cijena pogleda na Grad? Koliko si Grad može kupiti kapitala za svoje svrhe kako bi mu udijelio pravo na profit i rentu? Pod kojim uvjetima? Može li grad možda kupiti i nešto drugo osim golfa? Možda golf bez vila? Teško. Hm… A sa manjim brojem spomenutih? Tu se radi o svojevrsnom minimalnom programu građanske inicijative. Realističnom pritisku na vlast i investitora kako bi se na koncu najbolje utržilo cijelo puštanje kapitala na taj kamenjar.

I upravo taj minimalni program najracionalnija je, najrealističnija osnova građanske inicijative protiv gradnje. Jer prosječnom se zdravorazumskom građaninu čini kako bi u cijeloj priči mogao biti prevezen žedan preko vode. Kako bi netko preko njegovih leđa mogao izvući goleme profite. I stoga se angažira i nada realnosti minimalnog programa (bez ideologiziranih iluzija o očuvanju Srđa kao našeg). Što skupljoj prodaji pogleda na Grad. Što većem otkidanju od predviđenog profita na račun Dubrovnika. Jedini problem koji prosječni građanin rijetko uzima u obzir, a svaki političar tako dobro zna, leži u činjenici da pogled na Dubrovnik i nije tako poseban. On je vrijedan utoliko ukoliko računica pokaže da je u stanju financijski opravdati veće izdatke. Da alternativno ulaganje u Kinšasi neće proizvesti veći profit. Ako se Dubrovnik pokaže relativno skup (kada se u obzir uzme sve od kupnje prvog zemljišta do krajnje sigurnosti investicije), ako očekivani srazmjer profita i rizika bude nepovoljniji od neke alternative na raspolaganju gradnje na njemu jednostavno neće biti. Srđ neće postati bogati javni sadržaj i izletište, on će realno ostati kamenjar i minsko polje. U tome je sva tajna posvećenosti političara golfu i strateškim investicijama općenito. Oni znaju kako je lako kapitalu biti zamjenjiv. Bez obzira radi li se o Špičkovini i Dubrovniku, New Yorku i Londonu.

Svakako je moguće da dubrovački građani budu zadovoljni postojećom razinom prodora kapitala u prostor, postojećom razinom eksploatacije grada u cjelini. Moguće je da dubrovački rentijerski puk zaželi održati postojeće stanje. Od izvanjskog svijeta ubirati rentu na postojećoj razini, spriječiti otvaranje novog prostora kapitalu koji bi privučen profitom na opasan način dodatno transformirao naličje grada. Ugrozio ne samo prostor, kulturu i identitet, već i postojeću lokalnu ekonomsku strukturu. Takva konzervativna reakcija na prodor svježeg kapitala u Dubrovniku se pokazala razmjerno jaka. Ali ipak: na koncu u manjini u samome gradu. Ispostavilo se kako čak i u Dubrovniku takva konzervativna i dvolična ekonomska logika ne može ostvariti masovni utjecaj. Većina ipak nije zadovoljna postojećim stanjem. Ako nije zadovoljna kapitalizmom onda je to i stoga što im daje premalo, a ne previše posla. Kao što im ni lokalna renta (kažem – većini) ne daje dovoljno. Prethodno spomenuti proletarijat od grada kakav je dobiva suviše malo da ga ne bi htio izmijeniti. Postojeća razina eksploatacije prostora zbrinula je, općenito uzevši, relativno privilegiranu manjinu sitnih vlasnika nekretnina. Urbana je jezgra odavno postala apartmansko naselje. Doduše sa dodatnim sadržajima – restoranima i suvenirnicama. Pogrešno bi bilo pretpostaviti kako protivnici dodatnog intenziviranja ekonomske eksploatacije dubrovačkog prostora predstavljaju reakciju na njenu postojeću razinu. Tu se uglavnom radi o onima zadovoljnim trenutnom situacijom u kojoj su zadovoljni rentom i profitima koje dobivaju pod trenutnim okolnostima. U apsolutnom smislu takvih je očito, čak i u Dubrovniku, manjina. Većina, uglavnom proleterska, do koje ostaci rente dolaze u mrvicama; kojoj održanje postojećeg stanja ne predstavlja vrijednost, a ulazak krupnog kapitala sa svojim konkretnim investicijama povećava mogućnosti rada i zarade – ta većina osnova je nezaustavljivog otvaranja kapitalu i političkog legitimiteta službene politike.

Sva sila tehničkih, ekoloških i ostalih argumenata uglavnom su lažno objektivna natezanja oko jednostavnog političkog i ekonomskog pitanja: pošto je Srđ? Kolika je cijena koju kapital mora platiti da bi kupio politički pristanak većine lokalne zajednice? Ta cijena, razina zahtjeva prema kapitalu ne ovisi naprosto o nekakvoj fantomskoj svijesti o javnom interesu. Ona je mnogo direktnije povezana sa klasnom i interesnom strukturom lokalne zajednice. Različite skupine, s obzirom na različite okolnosti u kojima se nalaze i različite interese, na različit će način interpretirati odnos između javnog i privatnog interesa. U sasvim realnim okvirima obrazovati će političku volju. Dobar dio građanske inicijative može i iskreno vjerovati u utopijski zahtjev za zajedničko prisvajanje Srđa u javnom interesu. U utopiju po kojoj bi Dubrovčani od Srđa, protivno otuđenim, destruktivnim ekonomskim realitetima, napravili ono što je Kvržičina družba napravila od zapuštenog mlina. To su, jasno, besmislice. Neki se možda i uzdižu do realne vizije propitivanja općenite proizvodne racionalnosti gradnje golf terena na bezvrijednom i problematičnom kamenjaru koju u ovom tekstu svesrdno zastupamo. Takvi su, na žalost, u golemoj manjini. Velika većina aktera ipak je čvrsto na zemlji – na ovaj je ili onaj način motivirana podizanjem cijene. Obaranja očekivanog profita podizanjem razine lokalne rente – prisvajane pojedinačno ili kolektivno. U najboljem slučaju. U najgorem slučaju takva motivacija nadopunjena je beskonačnim ognjištarskim varijacijama o kojima je prethodno bilo riječi.

* * *

Toliko o Srđu i Dubrovniku. Kažimo za kraj ovog djela još riječ ili dvije o općenitom problemu odnosa kapitala i politike; javnog i privatnog interesa. Na prvi je pogled te dvije strane sasvim jednostavno razlučiti. S jedne su strane komercijalni sadržaji i svrhe koji služe ekonomskom, financijskom probitku svojih protagonista. S druge je strane kolektivni interes zajednice koji se određuje kao konačna, finalna svrha ekonomskog, instrumentalnog djelovanja – viši i ekonomiji izvanjski smisao dobrog života. Takva vizija politički je pristrana jer pretpostavlja postojanje viših i kolektivnih, političkih, svrha izvan instrumentalnog odnošenja privatnih lica. Alternativna, liberalna politička pretpostavka posebnost kolektivnih svrha i vrijednosti zajednice izvan i iznad očitovanja neposredne volje privatnih vlasnika na tržištu drži neistinitom, ideološkom i opresivnom. Riječima Margaret Thatcher: „There is No Such Thing as Society“. Sukob oko odnosa javnog i privatnog u naše se vrijeme uglavnom vrlo predvidivo odvija u skladu sa linijama te političke podjele. Liberali se trude dokazati kako se ono što ljudi uistinu žele mnogo pouzdanije iščitava posredstvom tržišta, negoli kroz vrijednosno-sadržajno motivirane kolektivne odluke. Različiti pobornici višeg, javnog interesa upinju se kako bi ukazali na očitu besmislenost društva u kojem se svaka kolektivna vrijednost potvrđuje tek svojim ekonomskim instrumentaliziranjem, a sve političke svrhe podređuju privatnim interesima.

Nadmudrivanje tih zakrvljenih strana konstantno nam se odvija pred očima i na različite načine utječe na političku realnost. Pri tome se teško oteti dojmu da i jedna i druga iz vida olako ispuštaju ono bitno. Naime: činjenicu da je ono što se uzima privatnim i posebnim – kapital, rad i njihov odnos – u svojoj suštini temelj kolektivnog identiteta, pozitivne vrijednosti i političkog interesa moderne zajednice. Kao i da konkretno zahtijevanje ovakvih ili onakvih preferencijskih vrijednosti i svrha više ne može predstavljati očitovanje političke volje zajednice, već tek volje različitih grupa. Javni interes u sadržajnom i vrijednosnom smislu danas je potrebno legitimirati kroz uvećanje mogućnosti očitovanja različitih preferencija. Javni interes kao omogućavanje autonomnog djelovanja u skladu sa posebnim svrhama po sebi je mnogo više privatan od privatnog. U njemu se ne očituje političko jedinstvo i kolektivna svrha zajednice, opće dobro, već se ističu posebnosti različitih društvenih grupa i njenih članova – posebni, grupni zahtjevi. O svrhama individualnog života pojedinih članova društva, njihovim javnim preferencijama ne treba se odlučivati ni politički, niti posredstvom tržišta. Otvaranje prostora civilnog društva otvaranje je mogućnosti jasnog očitovanja različitih društvenih preferencija. Političko pitanje ne tiče se toga što je više, javno dobro zajednice u sadržajnom smislu. Politika ima da odredi odnos između slobodnog prostora za izražavanje grupnih preferencija i prostora rezerviranog za instrumentalno odnošenje privatnih vlasnika i kapitala. Posebne sadržaje i društvene svrhe potrebno je shvatiti kao preferencije unutar civilnog društva, a ne objektivni javni, politički interes svih. Jer politički interes svih sasvim legitimno može biti i žrtvovanje posebnih javnih svrha, privatnom interesu.

S druge strane ono što se nužno odnosi na politički interes svih; što društvo veže, realno proizvodi njegov kolektivni identitet, sfera je koja se obično uzima sasvim privatnom. Realni odnos ekonomske uzajamnosti i međuovisnosti u kolektivnoj proizvodnji. Tu se ne radi o formalnom, tržišnom odnosu iz liberalne teorije. O odnosu neovisnih privatnih vlasnika vezanih tek voljom za trženjem, promicanjem posebnog, individualnog interesa. Upravo suprotno: unutarnje povezana, integrirana priroda suvremene ekonomije i proizvodnje postoji unatoč, a ne zbog postojanja tržišta, privatnog vlasništva i kapitala. U trenutnim okolnostima privatni interes još uvijek je pokretač i integrativni faktor društvene proizvodnje. No on je to samo formalno. Realno, naročito s obzirom na suvremeni tehnološki razvoj, nužna integriranost, kolektivni karakter suvremene proizvodnje; bogatstvo i intenzitet njenih veza u potpunosti prerasta svoje formalne okvire. U tom je smislu od velikog značaja studij onog pametnog i aktualnog u marksističkoj teoriji. Bez obzira na prihvaćanje ili opovrgavanje marksističkih pretpostavki i izvođenja ostaje nedvojbeno kako je u našem vremenu unutarnju ekonomsku povezanost društva nemoguće uzimati kao izraz slobodne volje neovisnih, privatnih vlasnika. Kada se neki konkretan interes kapitala postavlja kao suprotnost javnom interesu zajednice onda se zapravo: prikriveni i reducirani interes zajednice kolektivnih proizvođača (pod efektivnom kontrolom privatnog vlasnika, kapitala) postavlja kao suprotnost autentičnoj subjektivnoj preferenciji posebnih interesnih skupina. U tom su smislu članovi našeg društva, svaki u sebi (apstrahiravši od kapitala i kapitalizma) razdvojeni na radni, ekonomski kolektiv koji je zaokupljen intenziviranjem društvene proizvodnje i autonomni, društveni individuum koji je zaokupljen promicanjem svojih posebnih svrha. Usklađivanje tih dvaju razina bila bi glavna politička zadaća našeg vremena kada bi nestale sve kapitalističke mušice i problemi o čijim smo specifičnostima natuknuli riječ ili dvije. Detaljniji osvrt na njih ostavit ćemo, pak, za drugu prigodu kako bi se mogli vratiti na temeljni problem političkog djelovanja koji nam je od početka u glavnom fokusu.

Pitanje o učinkovitoj političkoj djelatnosti temeljno je političko pitanje. Sva pitanja koja smo tijekom ovog teksta otvorili na ovaj se ili onaj način svode na njega. Šta da se radi jedino je pitanje na koje politički akter mora znati odgovor. Ono u sebi obično sadrži dva aspekta: pitanje o svrsi djelovanja i njenim učinkovitim sredstvima. Te se dvije strane u teoriji obično uzimaju strogo povezane i međusobno uvjetovane, dok se praktično uglavnom pokazuju kao razmjerno neovisne. Krajnje se političke svrhe razbijaju o hridi povijesnog realiteta, dok je goli pragmatizam i kratkovidni oportunizam glavno načelo političkog djelovanja. Dotični rascjep u teoriji je lako premostiti. Lako je govoriti o onome što bi trebalo da bude; kakav bi politički život trebao biti da bi bio dobar i funkcionalan. Kako bi hijerarhija političkih svrha trebala izgledati; kakve institucije, forme i običaji najbolje odgovaraju tim svrhama; kakvo se na koncu ispravno djeluje u tim racionalnim i predvidivim, idealnim okvirima.

To su putevi, da ne kažem i stramputice, stare političke teorije. Njeno znanje političkog na ovaj ili onaj način ostaje povezano sa spoznajom istinitih političkih svrha (iz kojih se onda izvodi ustrojstvo zajednice, organizacija vlasti, kultura i djelovanje kroz koje se idealne svrhe praktično ostvaruju). Kao sasvim suprotna teorijska tendencija postavlja se, danas mnogo popularnija, da ne kažemo i dominantna, struja političke znanosti kao vrste tehničkog znanja. Ona pitanje političke efikasnosti, uvjerena u superiornost metoda pozitivističkog redukcionizma, uzima apstrahiravši od svrha i interesa. Vjeruje da ga može tretirati čisto instrumentalno. Da razvijati teoriju o političkim sadržajima/svrhama nema nekog opipljivog ishoda i primjene. Taj, možda i značajan, aspekt političkog pokazuje se neuhvatljiv egzaktnoj znanosti koja stoga i odbija loviti. Ona se fokusira na (naizgled) uhvatljivo osvjetljenje tehničke, instrumentalne prirode različitih fenomena kako bi se na temelju takvog znanja moglo smisleno djelovati. Kreirati bolje, efikasnije institucije; biti politički efikasniji u provođenju svojih posebnih svrha i ciljeva. Šta da se radi tu se osovljava o predvidivost i tehničku učinkovitost djelovanja.

Dva primjera koja smo naveli tipični su načini pristupanja postavljenom pitanju. Oba dva su bitno teorijska: svoje uporište nalaze u znanju – prvi filozofskom; drugi tehničkom. Prvi pretpostavlja kako su svrhe i razlozi u srcu politike; drugi da su to sredstva i učinci. I jedni i drugi vjeruju kako im je objektivno znanje o politici dohvatljivo, da je pitanje što da se radi u biti pitanje o načinu primjene dotičnog znanja. Oba dva pristupa u našem se vremenu suočavaju sa očitim problemima. Porazom na vlastitom teorijskom terenu. Već odavno prisutne postmoderne tendencije radikalno podrivaju naivno vjerovanje u dohvatljivost i objektivnost političkog znanja; mogućnosti njegove racionalne primjene. Ozbiljni politički teoretičari danas više nisu skloni vjerovati u primjenjivost i istinitost svojih uvida, već ih prije shvaćaju kao jedan od oblika prikazivanja odsutnog – prevođenja političkog fenomena u drugačiji, jezični, logičko-gramatički medij. Odnos svog djelovanja, mišljenja i pisanja, sa svijetom političkog realiteta skloni su gledati kroz odnos meke nesumjeljivosti, uzajamne iskrivljene komunikacije koja upravo kroz svoju iskrivljenost u sadržajnom smislu prenosi i proizvodi međusobno utjecanje i nove sadržaje. Tu se radi o aktualnim teorijskim trendovima, najmudrijem što o politici trenutno možemo misliti i znati.

Znanje o političkom u tom je smislu na najvišoj teorijskoj razini (na neki način) došlo pameti. Oni najmudriji danas znaju kako je pitanje šta da se radi samo po sebi zastarjelo. Kako su politička sredstva i svrhe dinamični i neuhvatljivi. Kako se, svako za sebe, konstituiraju raznoliko, kako je osnova njihovog opstanka u raznovrsnim medijskim prikazima i ostvarenjima, a nipošto u nekoj fiksiranoj biti i istini. Kako političko upravo znači specifičan oblik komunikacije, interakcije i međudjelovanja u kojem se društvena svrha praktično obrazuje; učinkovita sredstva traže, adaptiraju i izmjenjuju s obzirom na dinamične i nepredvidive potrebe i okolnosti. Kako je pitanje što da se politički radi samo po sebi sasvim besmisleno jer ne postoji jedna dimenzija političkog djelovanja, ne postoji jedan kanal politike. Ne postoji jedan odgovor. Mogućnosti političkog djelovanja na različitim razinama realno uvijek nadrastaju reducirano pitanje što da se radi. Pomalo ironičan odgovor, sasvim na mjestu, glasio bi kako je potrebno raditi – štošta. Politički djelovati u tom smislu ne znači aktivirati se u službi neke više političke svrhe i interesa; niti pouzdanim sredstvima političke tehnike proizvoditi željeni efekt. Jer svaka se idealna svrha nalazi u stalnom redefiniranju, konkretnoj izmjeni svog smisla i sadržaja s obzirom na svekolikost promjene povijesnih okolnosti u najširem smislu. Ta promjena praktično se odvija kroz konkretnu aktivnost, međuodnos i nepredvidiv utjecaj različitih aktera jednih na druge i cjelinu političkog opstanka. Zbog toga se sasvim neučinkovitom pokazuje pozitivistička, instrumentalno-tehnička perspektiva. Jer tehničko reduciranje političkog fenomena i djelovanje na temelju pretpostavke o predvidivosti političkog zbivanja upravo se pokazuje krajnje politički neučinkovito.

Time je u teorijskom smislu pitanje šta da se radi dobilo sasvim zadovoljavajući odgovor. Naime: čini se besmislenim u svom starom načinu postavljanja. Zaključci koje smo naznačili svakako su vrijedni, ali se čini kako konkretan problem praktičnog angažmana rješavaju i suviše lako. Bez da su mu se u potpunosti prepustili. Na prilično mudar način peru ruke od onog praktično-političkog. Na konzistentan način konačno razdvajaju sferu teorije i prakse, te ih nastoje promatrati kroz kompleksnu uzajamnu komunikaciju, odnose meke nesumjeljivosti i sl. Što će reći: lebde visoko iznad dubokog blata realnog, praktičnog, povijesnog zbivanja. Najveći umovi lebde nad kaljužom kao krijesnice u želji da je osvijetle. U naše vrijeme naročito mudre, ironične krijesnice koje znaju kako su male, koliko je kratak i ograničen domašaj njihova svjetla. Sitne krijesnice u velikom svijetu prizemne politike, povijesnih trendova i živih sukoba. I posebno: mudre krijesnice kao manjina u manjini. A tu, kao i svugdje, vrijedi ona: dva loša ubiše Miloša. I mudri to znaju. I nose se s time na najbolji način.

No baš se stoga i čine nespretni u nošenju sa konkretnim političkim problemima. Sa onim praktičnim djelovanjem; onim, na koncu, ipak neizbježnim – šta da se radi. Štoviše: nerijetko se čini kako odnos teorijskog i praktičnog djelovanja nije odnos meke, već tvrde nesumjerljivosti. Kako se istinita spoznaja političkog i efikasno političko djelovanje pojavljuju kao u praksi isključive suprotnosti. Kako je za djelovanje u realnom svijetu potrebno žrtvovati mudrost. Tu se, pomalo smiješno, može učiniti kako se ni nakon par tisuća godina bogate komunikacije odnos znanja i politike u bitnome i nije previše promijenio. To bi se jasno moglo samo učiniti. Kada bi problem uzimali apstraktno i pri tome iz vida izgubili stalnu i bitnu historijsku transformaciju i znanja i politike. No i to je već, upravo, mudrolija. Zar se izvjesnim ne čini kako refleksivno pisanje koje i ovdje pokušavamo poduzeti, razmjerno kompleksan pristup kojim se hvatamo u koštac sa aktualnim političkim pitanjima, pristup ovog teksta, ne može biti politički efikasan? Zar se istinitost i realna politička efikasnost ipak ne nalaze u suprotnosti? Tu se radi o uobičajenoj pretpostavci – kako među mudrima, tako i među djelatnima. Pretpostavci koja je jedan od oblika preživljavanja prethodno spomenutog prijepora o odnosu svrha i sredstava u politici. Mudri su mudri jer su bliže znanju o dugoročnom, istinskom i višem dobru zajednice. To je suština njihova znanja o politici u ovom ili onom smislu. Djelatni su djelatni jer znaju kako učinkovito proizvesti željeni ishod u konkretnim političkim okolnostima.

Podjela na političke mudrace i djelatnike neizbježno pada u vodu kada se ispostavi da su više političke svrhe po svojoj prirodi ideologizirani prikazi određenih konkretnih, opipljivih, praktičnih interesa. Da svaka mudrost u konačnici predstavlja očitovanje neke društvene, praktične, djelatne tendencije. Kao i da: svako politički instrumentalno djelovanje (osim što i samo u sebi krije određeni ideološki sadržaj) ne može biti dovoljno učinkovito bez realnog, opipljivog i aktualnog političkog sadržaja u čiju se službu stavlja. U tom se smislu ispostavi kako mudrac ne može biti politički mudar, a tehnički djelatnik djelatan. Pitanje šta da se radi postavlja se stoga na nešto drugačiji način. Učinkovita politička djelatnost tada se više ne može shvaćati kao ostvarenje općeg interesa, istinitih svrha u realnim okolnostima; kao ni tehnički učinkovito manipuliranje političkim pojavama. Ona traži spuštanje u kaljužu do vrata; što transparentnije hvatanje u koštac sa političkom zbiljom koju zatiče; politički vidljivima činiti društvene suprotnosti i paradokse; omogućiti što vjerodostojniju artikulaciju različitih, konfliktnih interesa; u tom kontekstu obrazovati vlastitu viziju i pristup, bespoštedno razbijati stare podjele i predrasude. Iz pozitivnih i uvijek promjenjivih društvenih interesa inventivno obrazovati nove političke svrhe koje su u stanju postojeće probleme tretirati na drugačiji, učinkovitiji način. Političkim djelovanjem izazivati efekt tornada – razorno uzdrmati i naglavačke okrenuti ustajale političke odnose koji po svojoj prirodi kaskaju za društvenom dinamikom i nisu u stanju motivirati na angažman. Djelovati politički znači biti u stanju iz ničega proizvesti razlog kolektivnog angažmana, a ne postavljati pitanje o mogućnostima predvidivog tehničkog manipuliranja onim postojećim, izvanjski, apstraktno uzetim. Kao što i politički djelovati znači svrhe i razloge umješno izvoditi iz ovostrane, prizemne, kontradiktorne i sukobljene, nesavršene, promjenjive baze realnih društvenih interesa. Što da se radi? Općenito govoreći: djelovati u skladu sa ovih nekoliko natuknica.

Takav načelan odgovor malo što znači bez svog političkog konkretiziranja. Bez praktičnog spuštanja u onu političku kaljužu. Bez borbe i potvrđenja u realnom svijetu. U tom smislu konkretno angažiranje prije svega je uskakanje u blato do vrata, mukotrpno probijanje kroz njega. Nipošto neuprljano levitiranje nad njim. Ali ni prepuštanje strujama i svjesni zaron u toplu dubinu političkog izmeta. Tu se ne radi o zadaći plemenitoj i mudroj, ali ni sebičnoj i priprostoj. Jer jedina mjera političke mudrosti konačni je učinak, a jedni čvrsti oslonac njenog učinka politička inovacija, suvisla i provediva artikulacija uvijek novog, specifičnog interesa zajednice.