11. teza

Pero Jerkić

U vrijeme konačnog integriranja Hrvatske u Europsku uniju aktualnost i praktično-politička relevantnost euroskepticizma na našim prostorima postaje neupitna. Sva sila ognjištara, pobornika nacionalnog suvereniteta i branitelja svega što je hrvatsko uspinje se na zadnje noge kako bi nam sačuvala domovinu. Medijska mašinerija, vladini PR specijalisti i slobodnolebdeća liberalna inteligencija strateški se postavlja i priprema za konačnu ofenzivu u rata za javno mnijenje. Tim se ratom, njegovom empirijskom pojavnošću kao i ideološkom nadopunom, ovdje ne bavimo. Radi se tu o stvari koja ionako treba tek da se odigra. Osim toga i o krajnje neinteresantnom sukobu; onom sulude ograničenosti i manipulativne tehnike. Interesantno pitanje kojim se ovdje bavimo tiče se odnosa današnje nove ljevice i euroskepticizma. Takvim povodom put nas vodi do pitanja o prirodi, smislu i pretpostavkama europske političke integracije uopće, kao i odnošenja iste prema ekonomskim, socijalnim i kulturnim sferama. Fokus ipak ostaje na novoj ljevici; iščitavanju njenog postojećeg i mogućeg stava, alternativa i dvojbi s kojima je suočena.

– o smislu jednog bunta –

Pero Jerkić

Zauzimanje Filozofskog fakulteta što nam se odvija pred očima od svog početka nazivano je najvećim i najznačajnijim studentskim prosvjedom u zadnje vrijeme. Misli se, možda, i od vremena revolucionarne šezdesetosme i kontrarevolucionarne sedamdeset i prve. Pitanje koje si moramo postaviti glasi: kome taj prosvjed i zbog čega ima da bude značajan? U čemu se očituje njegova eventualna veličina? Više je mogućih odgovora. Istinitost nekih treba primiti sa žalom. Drugih pak s oduševljenjem. Ovaj bi tekst prije svega htio podržati radikalnu političku dimenziju događaja, koja svojom izraženošću i osviještenošću prosvjed čini više nego zanimljivim. U tom smislu živost i uspjeh duha ove akcije u pravom svjetlu će se pokazati tek po svom svršetku, ovisno o mogućnosti novog oživljavanja i kontinuiteta borbe. No krenimo redom.

I

“Bez prakse smo drkadžije, bez teorije slepci” – riječi su kojima se časopisi kao što je 11.Teza oduvijek radosno kite. Takva se parola zapravo i smatra smislom svih dičnih deset, sa jedanaestom tezom kao krunom. Revolucionarna ljevica, u svojim najboljim trenucima tijekom prethodnih dvaju stoljeća, dičila se jedinstvom teorije i prakse kao svojim glavnim načelom. Doduše raznovrsno interpretiranim: od ozbiljenja filozofije kroz izvrtanje oružja kritike na glavu revolucionarnom akcijom proletarijata, pa do staljinskog zahtjeva što teoriju i praksu staljuje u historijski jedinstven mehanizam maksimalizacije moći. Različiti marksizmi podrobno su objasnili sve nijanse raznovrsnih mogućnosti dotičnog jedinstva. Bit jedinsva sastoji se u pretpostavci po kojoj teorija i praksa potrebuju jedna drugu, po kojoj se u vlastitoj specifičnosti ostvaruju prvenstveno kroz uzajamno posredovanje. To posredovanje, pretpostavlja se, odvija se kao stalno preobražavanje jedne u drugu. Tu imamo više naizgled suprostavljenih varijacaija, koje unatoč tome proizlaze iz iste pretpostavke. Tako se, recimo, poznata fraza o teoriji koja svoju potvrdu i ostvarenje ima da traži upravo u praksi, nalazi u suprotnosti sa tezom po kojoj je teorija sama proizvod praktičnog teorijskog rada. Prva teoriji priznaje zaseban život izvan praktične primjene – iako taj život smatra nedovršenim, suhim (suha je teorija prijatelju, a zeleno je drvo spoznaje i sl.); dok druga svaki teorijski rad vidi kao u biti praktičan, kao rezultat već zatvorenog kruga uzajamnog posredovanja, kao što i u svojoj momentalnoj zbilji sadrži praktični moment. Jasno je da dvije ovako različite pretpostavke ne mogu biti dovedene do sporazumijevanja- no one, sasvim je neupitno, u bitnome pretpostavljaju isto-praktično posredovanu realizaciju teorije. S druge strane, promatrajući praksu, imamo sličnu priču. Praktično politička aktivnost [1] u pravilu se drži nedovršena i besmislena bez određene teorijske artikulacije vlastite istine. I tu opet postoje različiti, suprostavljeni, oblici povezivanja prakse s teorijom. Jedna bi krajnost bio stav po kojem teorija (znanost, tj. znanje) ima da bude suvereni kompas praktične političke aktivnosti – po kojoj sama ta aktivnost biva besmislena ukoliko nije vođena adekvatnom teorijom koja je jedina u stanju otškrinuti vrata istine. Spoznaja tu biva viđena kao jedini autoritet prihvatljiv za oblikovanje prakse. Praktična akcija tada stvara novi kontekst, novi predmet teorijskog angažmana. S druge strane imamo pretpostavku po kojoj praktični život zajednice postoji historijski samoniklo, kao takav je poretpostavljen spoznaji. U tom smislu praktična aktivnost ne može biti izvedena iz teorijske istine- ta istina i sama se rađa sa žigom prakse. No teorija upravo zbog toga pretstavlja artikulirani izraz određenog oblika praktično-političke aktivnosti. Može da služi svrhama koje se protežu od samozasnivanja do hegemonije. U tom smislu praksa k sebi dolazi tek kroz teoriju. I ovdje je, kao što vidimo, prisutna nepomirljivost različitih viđenja jedinstva o kojem govorimo. Sa istom pretpostavkom. “Bez prakse smo drkadžije – bez teorije slepci.”

– priča o štetnosti znanja po život –

Intelektualna, ako ne i općeegzistencijalna, bijeda suvremenog čovjeka proizlazi upravo iz golemog znanja koje posjeduje i neopisive iskorijenjenosti istog u odnosu na sam osnov njegovog identiteta.[1] Te dve stvari zapravo su jedna- znanje je, čini se, stvar isuviše uglata da bi je rado primali u njedra. Umjerene količine zaobljene i uglađene vrckastim turbulencijama naših života s kojim mogu putovati rado ćemo uzeti kao svoje, kao sebe u doslovnom smislu. No goleme i neugodne blokove koje ima da vučemo za sobom; ili svejedno: koji nas inercijom guraju dalje, uzet ćemo tek kao dosadnog suputnika. Ustvrdivši takvo što svakako nismo spoznali i svijetu obznanili novu istinu koja ima da izazove kulturni obrat kozmičkih razmjera- već predugo, od samog početka dotična spoznaja postoji i nema potrebe za njenim ponovnim otkrivanjem. Njome se također još nipošto ni koraka nećemo udaljiti od po život opasne situacije o kojoj i sama govori. Svi smo mi žrtve prosvjetiteljskih iluzija- spoznajno smeće stoljećaa neizbježan je kontekst naših života. Nataloženi mulj kulturno-intelektualne hiperprodukcije ocean je u kome mora da plivamo, plutamo- ili tonemo. Olakšanje duše (što ovakav tekst, po minimalnom programu, može da bude) jednako je suludo kao i ratnički usklik bespoštedne borbe na život i smrt s nadmoćnim neprijateljem. Time se postavlja pitanje smisla. No kako, iako suštinski različiti, zaključci o ništa-kao-rješenju i ništa-ne-rješenje zvuče jednako loše rado i bez ustručavanja mogu da nastavim s pričom o natuknutoj temi.

PROTIV REVOLUCIJE

Ova kritika je, između ostalog, samokritika. Problem koji muči samoproglašene i samo-uvjerene revolucionare-rušitelje kapitalizma kad se igrom slučaja riješe svih konkretnih dogmi i fetiša što revoluciji oduzimaju njen zbiljski revolucionarni karakter [1] ostaje sama Revolucija u toj svojoj čistoći. I apstraktnosti, neopipljivosti i praznini. U bijedi vlastite nemogućnosti. Revolucija kao ostvarenje zbiljske slobode, totalno razotuđenje, transformacija i(li) ukidanje civilizacije, nadilaženje rada, Kapitala i Robe, ostvarenje Komunizma i Anarhije itd. ne vrijedi ni pišljiva boba. Ona sama ostaje kao temeljni problem. No samo onima koji su u stanju shvatiti njenu legitimaciju i veličinu. Oni koji je ne mogu shvatiti nipošto je ne mogu problematizirati; ne može se odbiti ono što nije moguće i prihvatiti. Totalna revolucija kao ultimativna Sloboda i Razotuđenje iluzija je koja nas istovremeno čini kastriranima za djelovanje, kao što je i rezultat nemogućnosti konkretnog djelovanja. Ona je posljednje utočište utopijskog optimizma, trenutak prije no što zakorači u depresiju. Ona od svih revolucionarnih fetiša zadržava tek apstraktnu čežnju za Slobodom s onu stranu postojećeg stanja. Sloboda koju sanja istinski je raj- jedino mjesto odvratnije od pakla. Jednako nemoguće, kao i nepoželjno. Podvrgnimo stoga kritici vlastite iluzije i postavimo pitanje mogućnosti njihovog zbiljskog zasnivanja.