TUĐE NEĆEMO – SVOJE NE DAMO

Pero Jerkić

U vrijeme konačnog integriranja Hrvatske u Europsku uniju aktualnost i praktično-politička relevantnost euroskepticizma na našim prostorima postaje neupitna. Sva sila ognjištara, pobornika nacionalnog suvereniteta i branitelja svega što je hrvatsko uspinje se na zadnje noge kako bi nam sačuvala domovinu. Medijska mašinerija, vladini PR specijalisti i slobodnolebdeća liberalna inteligencija strateški se postavlja i priprema za konačnu ofenzivu u rata za javno mnijenje. Tim se ratom, njegovom empirijskom pojavnošću kao i ideološkom nadopunom, ovdje ne bavimo. Radi se tu o stvari koja ionako treba tek da se odigra. Osim toga i o krajnje neinteresantnom sukobu; onom sulude ograničenosti i manipulativne tehnike. Interesantno pitanje kojim se ovdje bavimo tiče se odnosa današnje nove ljevice i euroskepticizma. Takvim povodom put nas vodi do pitanja o prirodi, smislu i pretpostavkama europske političke integracije uopće, kao i odnošenja iste prema ekonomskim, socijalnim i kulturnim sferama. Fokus ipak ostaje na novoj ljevici; iščitavanju njenog postojećeg i mogućeg stava, alternativa i dvojbi s kojima je suočena.

Continue reading “TUĐE NEĆEMO – SVOJE NE DAMO”

OKOVI BRAKA

Mladen Jakopović (mladen.jakopovic@mail.inet.hr)

Iako je to sastavni dio podsvijesti velikog broja ljudi, rijetkost je suprotstaviti koherentnu i racionalnu kritiku dominantnom stavu (barem što se službene retorike i konformističkog popuštanja tiče) da je “ideja braka, zacijelo najviši domet ljudskoga roda, jedini moralni način življenja, neizbježna posljedica svake iskrene ljubavi, u skladu sa zemaljskim i nebeskim zakonima”. Potonji su previsoko za moj domet, pa ću se ovdje baviti prvenstveno prozaičnim bračnim nizinama, kojima, uostalom, većina ljudi i putuje.

Continue reading “OKOVI BRAKA”

NENASILNI ALTERGLOBALISTIČKI OTPOR

“Sto više nasilja, to manje revolucije.”

Bart De Ligt (1)

Rat i oružano nasilje, još uvijek neprikosnoveni načini rješavanja najintenzivnijih društvenih konflikata, doživjeli su u 20. stoljeću tako silovit razvoj destruktivnog potencijala, te se čini kako se ljudska vrsta sve dublje zapliće u apsurdan i tragičan scenarij devolucije, uslijed sve veće nemogućnosti kontroliranja rastućih proizvodnih snaga i antagonističkih socio-ekonomskih odnosa. Druga polovica 20.st. nije bila obilježena samo hladnim ratom dviju supersila, već i razvojem nuklearnog arsenala u brojnim drugim zemljama, uključujući konstantno sukobljene divove poput Indije i Pakistana.Razvoj tzv. konvencionalnog, ali i kemijskog i biološkog oružja također otvara još neslućene mogućnosti uništavanja, agresije i sveopće barbarizacije. Istodobno, rastuće klasne nejednakosti, imperijalistička posezanja i prijetnja ekonomskog kolapsa neminovno otvaraju novu epohu sukoba između “biofilnih i nekrofilnih” snaga čovječanstva. Točnije, da bi pokreti koji žele poljuljati status quo zaista bili progresivni, trebali bi predstavljati, frommovski rečeno, revoluciju nade i antitezu divljajućem nihilizmu (bilo u dominantnom kapitalističkom obliku, bilo u formi terorističkih i fundamentalističkih pokreta).Smatram da nasilna borba nije put kojim bi napredni antisistemski pokret trebao krenuti, u najmanju ruku zbog, čini mi se, minijaturne šanse za uspjeh, lako u praksi gotovo uvijek podređena nasilnim (oružanim) metodama, nenasilna borba nebrojeno je puta ukazala na golemi (iako nedovoljno iskorišteni) potencijal, čak i u slučajevima borbe protiv krajnje represivnih režima, kao što su, pogotovo inspirirane indijskom satyagrahom i borbom Afroamerikanaca protiv segregacije, krajem 20. stoljeća potvrdile i “pjevajuće revolucije” u bivšim baltičkim sovjetskim republikama (pogotovo u Litvi i Latviji), poraz staljinističkog državnog udara u SSSR-u 1991., pobjeda nad apartheidom u Južnoj Africi, “baršunasta revolucija” u Čehoslovačkoj, kao i demonstracije u Leipzigu (tzv. “revolucija svijeća”) nakon koje je uslijedilo rušenje berlinskog zida(2)…Najnoviji val nenasilnih revolucija – svrgavanje Miloševića 1999. (“oktobarskom revolucijom” koju je prvenstveno vodila studentska organizacija “Otpor”, financijski i strateški potpomognuta od strane SAD-a, te uz masovnu podršku stanovništva – (3), otpor krajnje neoliberalnoj državnoj politici u Boliviji 2003. (koji je prisilio predsjednika na abdikaciju), kao i najnoviji takav primjer krajem 2003. u Gruziji (također uz američku pomoć zbog interesa za kontrolu nafte i zemnog plina).

Continue reading “NENASILNI ALTERGLOBALISTIČKI OTPOR”

POUKE OKUPACIJE

– o smislu jednog bunta –

Pero Jerkić

Zauzimanje Filozofskog fakulteta što nam se odvija pred očima od svog početka nazivano je najvećim i najznačajnijim studentskim prosvjedom u zadnje vrijeme. Misli se, možda, i od vremena revolucionarne šezdesetosme i kontrarevolucionarne sedamdeset i prve. Pitanje koje si moramo postaviti glasi: kome taj prosvjed i zbog čega ima da bude značajan? U čemu se očituje njegova eventualna veličina? Više je mogućih odgovora. Istinitost nekih treba primiti sa žalom. Drugih pak s oduševljenjem. Ovaj bi tekst prije svega htio podržati radikalnu političku dimenziju događaja, koja svojom izraženošću i osviještenošću prosvjed čini više nego zanimljivim. U tom smislu živost i uspjeh duha ove akcije u pravom svjetlu će se pokazati tek po svom svršetku, ovisno o mogućnosti novog oživljavanja i kontinuiteta borbe. No krenimo redom.

Continue reading “POUKE OKUPACIJE”

TEORIJA I PRAKSA, KAPITAL (nedovršeno)

I

“Bez prakse smo drkadžije, bez teorije slepci” – riječi su kojima se časopisi kao što je 11.Teza oduvijek radosno kite. Takva se parola zapravo i smatra smislom svih dičnih deset, sa jedanaestom tezom kao krunom. Revolucionarna ljevica, u svojim najboljim trenucima tijekom prethodnih dvaju stoljeća, dičila se jedinstvom teorije i prakse kao svojim glavnim načelom. Doduše raznovrsno interpretiranim: od ozbiljenja filozofije kroz izvrtanje oružja kritike na glavu revolucionarnom akcijom proletarijata, pa do staljinskog zahtjeva što teoriju i praksu staljuje u historijski jedinstven mehanizam maksimalizacije moći. Različiti marksizmi podrobno su objasnili sve nijanse raznovrsnih mogućnosti dotičnog jedinstva. Bit jedinsva sastoji se u pretpostavci po kojoj teorija i praksa potrebuju jedna drugu, po kojoj se u vlastitoj specifičnosti ostvaruju prvenstveno kroz uzajamno posredovanje. To posredovanje, pretpostavlja se, odvija se kao stalno preobražavanje jedne u drugu. Tu imamo više naizgled suprostavljenih varijacaija, koje unatoč tome proizlaze iz iste pretpostavke. Tako se, recimo, poznata fraza o teoriji koja svoju potvrdu i ostvarenje ima da traži upravo u praksi, nalazi u suprotnosti sa tezom po kojoj je teorija sama proizvod praktičnog teorijskog rada. Prva teoriji priznaje zaseban život izvan praktične primjene – iako taj život smatra nedovršenim, suhim (suha je teorija prijatelju, a zeleno je drvo spoznaje i sl.); dok druga svaki teorijski rad vidi kao u biti praktičan, kao rezultat već zatvorenog kruga uzajamnog posredovanja, kao što i u svojoj momentalnoj zbilji sadrži praktični moment. Jasno je da dvije ovako različite pretpostavke ne mogu biti dovedene do sporazumijevanja- no one, sasvim je neupitno, u bitnome pretpostavljaju isto-praktično posredovanu realizaciju teorije. S druge strane, promatrajući praksu, imamo sličnu priču. Praktično politička aktivnost [1] u pravilu se drži nedovršena i besmislena bez određene teorijske artikulacije vlastite istine. I tu opet postoje različiti, suprostavljeni, oblici povezivanja prakse s teorijom. Jedna bi krajnost bio stav po kojem teorija (znanost, tj. znanje) ima da bude suvereni kompas praktične političke aktivnosti – po kojoj sama ta aktivnost biva besmislena ukoliko nije vođena adekvatnom teorijom koja je jedina u stanju otškrinuti vrata istine. Spoznaja tu biva viđena kao jedini autoritet prihvatljiv za oblikovanje prakse. Praktična akcija tada stvara novi kontekst, novi predmet teorijskog angažmana. S druge strane imamo pretpostavku po kojoj praktični život zajednice postoji historijski samoniklo, kao takav je poretpostavljen spoznaji. U tom smislu praktična aktivnost ne može biti izvedena iz teorijske istine- ta istina i sama se rađa sa žigom prakse. No teorija upravo zbog toga pretstavlja artikulirani izraz određenog oblika praktično-političke aktivnosti. Može da služi svrhama koje se protežu od samozasnivanja do hegemonije. U tom smislu praksa k sebi dolazi tek kroz teoriju. I ovdje je, kao što vidimo, prisutna nepomirljivost različitih viđenja jedinstva o kojem govorimo. Sa istom pretpostavkom. “Bez prakse smo drkadžije – bez teorije slepci.”

Continue reading “TEORIJA I PRAKSA, KAPITAL (nedovršeno)”

SMRT TEŽNJE

– priča o štetnosti znanja po život –

Intelektualna, ako ne i općeegzistencijalna, bijeda suvremenog čovjeka proizlazi upravo iz golemog znanja koje posjeduje i neopisive iskorijenjenosti istog u odnosu na sam osnov njegovog identiteta.[1] Te dve stvari zapravo su jedna- znanje je, čini se, stvar isuviše uglata da bi je rado primali u njedra. Umjerene količine zaobljene i uglađene vrckastim turbulencijama naših života s kojim mogu putovati rado ćemo uzeti kao svoje, kao sebe u doslovnom smislu. No goleme i neugodne blokove koje ima da vučemo za sobom; ili svejedno: koji nas inercijom guraju dalje, uzet ćemo tek kao dosadnog suputnika. Ustvrdivši takvo što svakako nismo spoznali i svijetu obznanili novu istinu koja ima da izazove kulturni obrat kozmičkih razmjera- već predugo, od samog početka dotična spoznaja postoji i nema potrebe za njenim ponovnim otkrivanjem. Njome se također još nipošto ni koraka nećemo udaljiti od po život opasne situacije o kojoj i sama govori. Svi smo mi žrtve prosvjetiteljskih iluzija- spoznajno smeće stoljećaa neizbježan je kontekst naših života. Nataloženi mulj kulturno-intelektualne hiperprodukcije ocean je u kome mora da plivamo, plutamo- ili tonemo. Olakšanje duše (što ovakav tekst, po minimalnom programu, može da bude) jednako je suludo kao i ratnički usklik bespoštedne borbe na život i smrt s nadmoćnim neprijateljem. Time se postavlja pitanje smisla. No kako, iako suštinski različiti, zaključci o ništa-kao-rješenju i ništa-ne-rješenje zvuče jednako loše rado i bez ustručavanja mogu da nastavim s pričom o natuknutoj temi.

Continue reading “SMRT TEŽNJE”

NATRAG U ZBILJU

PROTIV REVOLUCIJE

Ova kritika je, između ostalog, samokritika. Problem koji muči samoproglašene i samo-uvjerene revolucionare-rušitelje kapitalizma kad se igrom slučaja riješe svih konkretnih dogmi i fetiša što revoluciji oduzimaju njen zbiljski revolucionarni karakter [1] ostaje sama Revolucija u toj svojoj čistoći. I apstraktnosti, neopipljivosti i praznini. U bijedi vlastite nemogućnosti. Revolucija kao ostvarenje zbiljske slobode, totalno razotuđenje, transformacija i(li) ukidanje civilizacije, nadilaženje rada, Kapitala i Robe, ostvarenje Komunizma i Anarhije itd. ne vrijedi ni pišljiva boba. Ona sama ostaje kao temeljni problem. No samo onima koji su u stanju shvatiti njenu legitimaciju i veličinu. Oni koji je ne mogu shvatiti nipošto je ne mogu problematizirati; ne može se odbiti ono što nije moguće i prihvatiti. Totalna revolucija kao ultimativna Sloboda i Razotuđenje iluzija je koja nas istovremeno čini kastriranima za djelovanje, kao što je i rezultat nemogućnosti konkretnog djelovanja. Ona je posljednje utočište utopijskog optimizma, trenutak prije no što zakorači u depresiju. Ona od svih revolucionarnih fetiša zadržava tek apstraktnu čežnju za Slobodom s onu stranu postojećeg stanja. Sloboda koju sanja istinski je raj- jedino mjesto odvratnije od pakla. Jednako nemoguće, kao i nepoželjno. Podvrgnimo stoga kritici vlastite iluzije i postavimo pitanje mogućnosti njihovog zbiljskog zasnivanja.

Continue reading “NATRAG U ZBILJU”

CIGARETA KAO METAFORA ŽIVOTA

Nikola Mokrović

Kako ostati normalan nakon višesatnog druženja sa radnicima u iščekivanju deložacije u mitskoj Jagićevoj, u Tvornici duhana Zagreb? Nikako. No, to sada i nije bitno. Išli smo tamo prije zbog njih nego zbog samih sebe. Oni su tamo provodili 115. dan. Teško se može reći tko je i da li je tamo netko bio normalan, tko je odavno poludio, a tko je smireno i profesionalno ugodno obavljao svoj posao. Nas dvojca, jedni od vjerojatno mnogih koji su razbijali glavu nad tim slučajem koji traje od travnja, unutar još mnogo veće mase neizainteresirane javnosti, imali smo tu (ne)sreću što smo prije mogućeg polaska a poslije zadnjih konzultacija odgledali Pobunu na brodu Bounty, zbog čega je cijeli osjećaj dobio još jednu boju čudnog tona, između unaprijed izgubljne bitke te potrebe da se u njoj (svejedno) sudjeluje, poduprte nikad do kraja izrecivcim isčekivanjem nečega.

Continue reading “CIGARETA KAO METAFORA ŽIVOTA”

MOBILIZACIJA KURDA U TURSKOJ: NEWROZ KAO MIT

Delal Aydin

Od 1990. nadalje Turska je svjedočila fenomenu pretvaranja kurdskog nacionalnog pokreta u masovni pokret. Demonstracije koje se dešavaju oko dana Newroza (21. ožujak), koji Kurdi prihvaćaju kao svoj tradicionalni novogodišnji festival, jasno je ukazao na ovaj fenomen. Štoviše, ove demonstracije postale su prostorom u kojem se izražava zahtjev za kurdskim identitetom. Intenzitet obračuna između Kurda i snaga sigurnosti tijekom tih demonstracija ubrzao je debate o kurdskom pitanju. Sa druge strane, festival je naknadno počela službeno obilježavati i država pod imenom Nevruz. Tijekom tih proslava, postavljeno je pitanje o Newrozu kao u biti turskom festivalu. Stoga, sukob o ideološkom značenju Newroza između kurdskog nacionalizma i državne ideologije postao je vidljivim u sukobu oko izgovaranja riječi (Newroz vs. Nevruz). Newroz kao obilježje postao je ideološkim bojnim poljem (Voloshinov, 1973: 23).

Continue reading “MOBILIZACIJA KURDA U TURSKOJ: NEWROZ KAO MIT”

PITANJA VENEZUELE

– proizvodne snage, kapital(izam), neujednačen razvoj –

Pero Jerkić

Potrebu za pisanjem ovog članka nametnuo nam je, općenito govoreći, jedan politički proces koje se pred našim očima odvija na južnoameričkom kontinentu. Središte tog kretanja venezuelanska je bolivaristička revolucija. Konkretna pobuda za problematiziranje dotičnog procesa je reizbor Chaveza na tek završenim predsjedničkim izborima u Venezueli, kao i nedavni posjet commadantea Izarre Zagrebu. Temeljno pitanje koje si moramo postaviti glasi: kakvo je socio-historijsko značenje venezuelanske, i općenito južnoameričke, revolucije?

Continue reading “PITANJA VENEZUELE”