– proizvodne snage, kapital(izam), neujednačen razvoj –
Pero Jerkić
Potrebu za pisanjem ovog članka nametnuo nam je, općenito govoreći, jedan politički proces koje se pred našim očima odvija na južnoameričkom kontinentu. Središte tog kretanja venezuelanska je bolivaristička revolucija. Konkretna pobuda za problematiziranje dotičnog procesa je reizbor Chaveza na tek završenim predsjedničkim izborima u Venezueli, kao i nedavni posjet commadantea Izarre Zagrebu. Temeljno pitanje koje si moramo postaviti glasi: kakvo je socio-historijsko značenje venezuelanske, i općenito južnoameričke, revolucije?
Kada je prije desetak godina Hugo Chavez postao predsjednik Venezuele malo je tko mogao vjerovati kako se radi o bitnom momentu pokretanja revolucionarnog procesa u Južnoj Americi. Tada je na ljevici uglavnom vladao skepticizam, kao što i pristaje situaciji u kojoj na vlast dolaze vojna lica s populističkom retorikom. Kako je vrijeme prolazilo sve je više postajalo jasno kako chavezizam nije naprosto vladavina još jednog populističkog vođe, već je uz to i manifestacija nekog realnog socio-političkog stremljenja, demokratskog intersa koji sve više biva osviješten, koji predstavlja bazu i preduvjet Chavezova vladavine. Kako je dotična činjenica izlazila na vidjelo početni skepticizam ljevice lagano se pretvarao u pritajeno ili otvoreno odobravanje bolivarističke revolucije. Kao da je sama činjenica što Chavez nije diktator, što poštuje demokratsku proceduru i što njegov populizam sadržajem popunjavaju društveni interes i aktivnost narodnih masa, automatski znače kako dotična revolucija ima neupitnu legitimnost, pa i univerzalno oslobodilački karakter. Jedino dogmatski anarhisti, komunisti i drugi smiješni akteri izgubljeni u vremenu i prostoru odbijaju bolivarističku revoluciju – no oni ionako moraju odbiti svo zbiljsko društveno kretanje jer se ne uklapa u njihove šablone. Opće je prihvaćeno, kako među pobornicima, tako i među kritičarima chavezizma, kako su događanja u Južnoj Americi svojevrsni povratak socijalizma, kako je dotično kretanje kretanje prema socijalizmu. Uostalom sami akteri revolucije jasno propagiraju socijalizam. U tom smislu svakako se moramo složiti s prethodnom konstatacijom. No ključno je pitanja sto taj socijalizam znači; kakvo je uopće njegovo samoshvacanje i kakav je on u vlastitoj zbilji?
Odgovor na dotično pitanje prije svega zahtjeva ozbiljnu i studioznu konkretnu historijsku ekonomsku, političku i socijalnu analizu južnoameričkog društva i njegovog kretanja uklopljenog u globalni kontekst. Uz to jasnoća smisla i konzistentnost odgovora pretpostavlja i teoretsko-filozofsku, vrijednosnu i političku razrađenost/zasnovanost pozicija s kojih u analizu krećemo. Kako takve zahtjeve (ili barem neke od njih) pišući ovaj članak zasigurno ne možemo u potpunosti ostvariti prisiljeni smo ograničiti se na jedan prilog razjašnjavanju pitanja Venezuele. Taj prilog ustrojiti ću tako da ću se u prvom djelu najprije pozabaviti nekim od mogućih izvođenja o proizvodnim snagama društva i njihovom shvaćanju proizašlih iz marksističke tradicije, a koje smatram posredno relevantnim za shvaćanje i vrednovanje političko- ekonomskih zahtjeva u postkolonijalnim zemljama. Potom ću se pozabaviti bitnim idejnim pretpostavkama odnosa boljševizma prema izgradnji socijalizma u zemlji kapitalističke periferije. Ta točka od neizmjernog je značaja zbog same činjenice da je Oktobarska revolucija (uz sve ostalo) uistinu samosvjesno krenula u komunizam na terenu proizvodno (onda/dakle i ekonomski, kulturno, politički itd.) zaostale zemlje i da je (za razliku od praktički svih svojih sljednika) u potpunosti bila svijesna suštinske bezizglednosti vlastitog položaja. U slučaju današnjih postkolonijalnih zemalja imamo sasvim različit svijet i kontekst, no imamo i a) zaostali dio planete koji b) barem načelno i donekle teži ka nekom socijalizmu i s obzirom na taj cilj c) nalazi se u praktički jednako bezizlaznoj situaciji kao i Oktobarska revolucija. Poanta cijele priče o boljševizmu je sljedeća: pošto nitko u Južnoj Americi a) niti ide samosvjesno u komunizam, već se prije svega zaustavlja na borbi s konkretnim kontradikcijama kapitalističke pojavnosti; b) niti je svijestan kolika je nemoguća misija komunizam, tj. nadilaženje kapitalizma, naročito sa terena zaostalog područja, sasvim mi se izvjesnim čini da kada bi dotičnih sitnica bili svijesni ne bi bili boljševčki suludi te bi, umjesto da se kite crvenim zastavama, od socijalizma i revolucije bježali glavom bez obzira.[1] Ili drugačije: biti komunist u Rusiji 1917. ili Venezueli 2006. znači prvenstveno biti lud. Skiciranje revolucionarne racionalnosti boljševičkog ludila može nam olakšati zadatak utvrđivanja koliko su chavezisti ludi, a koliko politički pragmatici. Na kraju u zadnjem djelu konačno ćemo se dotaći i nekih konkretnih pitanja i problema bolivarističke revolucije.
I
Upravo je zastrasujuće koliko se u našem vremenu očiglednom čini istinitost stare i ofucane fraze ortodoksnog marksizma o razini razvoja proizvodnih snaga kao mjerilu napretka i moći pojedinog društva. Napredak o kojem je ovdje riječ odnosi se kako na relativnu moć društva u odnosu na historijski nerazvijenije društvene konkurente, tako i na apsolutnu moć dotičnog društva u otvaranju novih i prethodno nezamislivih mogućnosti ljudske egzistencije. Gvozdeni zakoni proizvodnih snaga koji operiraju u povijesti danas nam se čine upravo neupitni. Biološki opstanak i jačanje vrsta evolucijski je uvjetovan njihovim prilagođavanjem prirodnom okružju i njegovim zakonitostima. Da se čovjek tim zakonitostima ne pokorava, te da upravo suprotno njegova historijska moć i opstanak ovise o tome koliko će uspješno prirodno (u svjetlu ovdje izrečenog historijsko) okružje podrediti sebi, koliko će ga uspješno instrumentalizirati, koliko će učinkovito proizvoditi, danas se čini sasvim neoborivo. Kao glavni razlozi takve neupitnosti i predočivosti temeljnih teza ortodoksnog marksizma u današnjem vremenu čine mi se dvije očigledne empirijske povijesne istine, koje su se očitovale tijekom nekoliko zadnjih desetljeća. Prva bi bila propast sovjetskog, i uopće socijalističkog, društva – društva koje se unatoč svojoj prinudnoj i ideološkoj moći, unatoč apsolutnom i osvještenom političko- vrijednosno-moralnom imperativu za vlastitim održanjem i razvojem, unatoč izostanku ikakvog (neposrednog) izvanjskog pritiska i podrivanja, te uz to unatoč jasnoj usmjerenosti ka razvoju proizvodnje, urušilo kao kula od karata – i to prvenstveno zbog, povijesne li ironije, proizvodne inferironosti i nemogućnosti osiguranja proizvodnog razvoja u odnosu na konkurentna, kapitalistička, društva. Druga povijesna istina koja ortodoksnom marksizmu daje za pravo bila bi neopisiv rast moći i nedodirljivosti; pa onda i nepredočivo širenje i stvaranje novih mogućnosti ljudske egzistencije u okvirima suvremenog kapitalističkog društva, i to upravo na bazi vratolomnog i nesputanog razvoja proizvodnih snaga.
No što su uopće proizvodne snage? Što uopće znači ustvrditi kako razina razvoja proizvodnih snaga kao i njihov karakter određuju i/ili su nadređene svim drugim društvenim fenomenima u historiji? Danas se marksistička dijalektika proizvodnih snaga i odnosa mora činiti kao rezultat spoznajne zabludjelosti i historijskog redukcionizma. Postmoderna nas uči da postoje historije i da nema tog arbitra koji može prosuditi kako je povijest proizvodnih snaga ono bitno u historiji; kako je ta povijest nadređena povijesti seksualnosti ili cirkusa. Gdje bismo bili bez takvih ideja koje nas oslobađaju mraka zabludjelosti. Iskreno slavimo postmodernu ironiju, zahvalimo joj i priznajmo mjesto pod suncem. No to ne znači da se tu ne radi o budalaštinama. Jer shvatiti ozbiljno postmodernu znači shvatiti je neozbiljno.[2] To je njezin najveći doseg i ujedno ograničenje. Idejna budalaština nastaje kao rezultat spoznajne ograničenosti ozbiljnim shvaćanjem postmodernih ideja i neozbiljnim tumačenjem svega ostalog. Dosljedno neozbiljan pristup morao bi moći razoriti i samu neozbiljnost, spoznajnu ironiju, ukoliko se takav korak pojavi kao opravdan zahtjev. I uistinu mi se čini opravdano vjerovati kako povijest seksualnosti nije jednaka povijesti proizvodnih snaga. Jer pojam proizvodnih snaga kojeg uzimam u obzir ne odnosi se na konkretnu (točnije apstraktno konkretnu, izolirano uzetu) povijesnu pojavu ili fenomen, to nije razvoj motike preko pluga do traktora; niti je razvoj proizvodnih snaga metafizički usud koji unaprijed određuje konkretne društvene fenomene i zbivanje- proizvodne snage su zbiljski kontekst u kojem se odvija društvena i povijesna aktivnost, sazdan od nje same, a vrednovan kriterijem produktivnosti, mogućnosti da se u odnošenju između čovjeka i prirode, kao i čovjeka i čovjeka, u manje vremena obradi i stvori više željenog predmeta. Proizvodne snage su s jedne strane čisto instrumentalan fenomen čija je zadaća osiguravanje željenog učinka- no s druge strane njihov sastav je čovjek (zbiljski odnosi, društvo i realni uvjeti njegova opstanka) koji se stoga uzdizanjem proizvodnih snaga u potpunosti instrumentalizira uvećavajući vlastitu snagu. Proizvodne snage u tom smislu u povijesti uistinu vladaju od prvog povijesnog čina, no tek slučajno, neosvješteno- dakle one ne vladaju i ne usmjeravaju povijest, ali uvjetuju mogućnosti i moć konkretnog povijesnog društva. Svijet društvene proizvodnje svijet je strukturalne podjele rada, klasnog društva- on je realno novi, ne-prirodni, ali ipak nužni, objektivno zadan, kontekst ljudske egsistencije. No historijski akteri na svoje odnose i čine u pravilu ne gledaju kao na proizvodne snage; pojam proizvodnih snaga oduvijek ne postoji i to s razlogom jer sama društvena proizvodnja oduvijek nema ekonomski karakter, nije razlučiva od kulture, politike, običaja. Svijest historijskih aktera ne postoji neovisno od zahtjeva svijeta u kojem žive. Za konkretne oblike pretkapitalističkih društava može se reći kako razvoj proizvodnih snaga nije gospodar njihovog kretanja. Ili drugačije ako društvena proizvodnja nije osamostaljena i razlučiva od svih drugih kulturnih, političkih i običajnih fenomena, ako razvoj proizvodnih snaga nije osviještena i temeljna društvena vrijednost, ako društveno kretanje nije u vlastitom samoshvaćanju usmjereno ka razvoju proizvodnih snaga na njihov razvoj se ne može gledati kao na društvenu nužnost, kao na determinantu historije- barem bez metafizičke fige u džepu.
Proizvodne snage, shvaćene u svom najširem smislu, neizbježno su kontekst i uvijek su bitan faktor koji određuje karakter društva općenito, no one u pretkapitalističkim društvima (ili strogo govoreći preddruštvima) ostaju zarobljene, nerazlučive u odnosu na totalitet društveno-kulturnog života, ostaju skrivene, djeluju na sljepo i princip njihove dinamike prije je slučajnost negoli uzročno-posljedični razvoj. Historijska društva uz to što ne vide proizvodne snage kao svoju istinu (jer ove uostalom to niti nisu) osviješćuju vlastitu ideologiju, svoje interese i vrijednosti, uopćene interese datih društava, uopćene interese i ideje o njegovoj transformaciji itd. O povijesti se može govoriti samo konkretno; no uvjetno istinitom možemo smatrati generalizaciju kako se po pitanju razvoja proizvodnih snaga, a prije kapitalizma, ona pokazuje kao nesvijesno tapkanje, zbir konkretnih kretnjih i razvoja, obrata i sljedova, neodređenih bilo kakvim faktorom (pa ni u krajnjoj instanci jer krajnja instanca ne postoji), a istovremeno (i upravo zbog toga) njena ključna determinanta ostaje sljepo, praktički kontigentno, kretanje proizvodnih snaga kao oblika konkretne društveno-historijske, posredovane, proizvodnje ljudskog života. O proizvodnim snagama možemo govoriti u čistom/uskom i uvjetnom/širokom smislu. Uvjetno možemo govoriti o značaju, pa uopće i postojanju, proizvodnih snaga u svim društvenim formacijama- no njihovo su čisto značenje i vladavina predočivi tek u kontekstu kapitalizma.
Obrat dolazi zajedno s modernom, s razvojem građanskog društva. Moglo bi se reći kako nam se čini da je s kapitalizmom konačno natapkana žila povijesne samosvijesti i ostvareno društvo čije je načelo razvoj proizvodnih snaga. Privid o otkriću tajne povijesti zabluda je idealističkog povijesnog mišljenja – to otkriće nije ništa drugo doli realno obrazovanje društva čije su proizvodne snage a)osamostaljene i autonomne te b) viđene kao temeljna društvena vrijednost i uvjet opstanka, jačanja i širenja svih ostalih društvenih aspekata. No obrazovanje modernog društva ipak nije naprosto razvoje jedne od povijesti, kultura, društava itd. Moderno društvo, kapitalizam, objektivno nadilazi sve dotadašnje društvene formacije, ono otkriva i obznanjuje njihovu tajnu, razara ih i opstanak bilo kojeg društva od tada je uvjetovan prihvaćanjem njegovih temeljnih tekovina. Hegel je dobro primijetio kako su Kinezi izumili barut, ali im je sa zapada stigao top; rekao bih ne samo top u svom upotrebnom obliku, onaj koji ruši kuće, već i top kao roba, onaj koji ruši i transformira društva. Taj top u sebi je donio žig modernog društva, kapitalističkih društvenih odnosa kao proizvodnih snaga. Povratka poslje kapitalizma nema – njime je oslobođena moć društvenih proizvodnih snaga. Kapitalizam je od svog početka društvo dinamike i rasta čija je osnova politička- ekonomija; prepreke na koje je naišao u povijesti, vlastite nuspojave i sebi postavljene alternative kapitalizam rješava jednostavnim receptom izmirenja stanja (opstanak cjeline, sigurnost) i povećanja vlastitog učinka, produktivnosti rada (što je bit kapitalističke slobode). Na temelju osvještenja i ostvarenja rasta u njemu se historijski otvarao prostor za proširenje i uvećanje mnoštva ljudskih potreba i težnji. Kapitalističko društvo stvorilo je mnoštvo potreba i vlastitu mogućnost njihovog zadovoljavanja. No s druge strane nije se maknulo od svoje vlastite, samoosviještene prirode društva u kojem razvoj proizvodnje ostaje nadređen obliku i sadržaju društvenih odnosa i svijesti- u kojem dinamika društvenog razvitka sebi podređuje čovjeka. Društveni odnosi i svijest realnih ljudi ostaju u funkciji otuđene društvene proizvodnje. Klasno društvo daleko od toga da je prevaziđeno biva učvršćeno na tronu jer se strukturalna podjela rada nameće pojedincima kao neizbježna nužnost.
Uz to sasvim bi pogrešno bilo pretpostaviti kako kapitalizam sam po sebi univerzalno i nužno stremi razvoju proizvodnih snaga. Suprotna pretpostavka temeljna je teza ortodoksnog marksizma koja uvjetno [3] u potpunosti drži vodu. Građansko društvo samo po sebi nije oličenje Uma već je društveni oblik ovisan o promjenjivim, slučajnim i neizvjesnim okolnostima- takvu očiglednost, nerazumljivu svakom poštenom liberalu, poznavao je još i stari Hegel. Konkretno govoreći u jednom se povijesnom trenutku ostvarila okolnost da samo društvo u vlastitoj dinamici stremi ka razvoju proizvodnih snaga. To građansko društvo i njegova društvena praksa bili su utemeljeni na robnoj proizvodnji I privatnom vlasništvu. Slobodni i jednaki privatni vlasnici tu proizvode jedni za druge i zasnivaju svoje društvene odnose na principima međuovisnosti i konkurencije. Na tržištu se osobni interes privatnog vlasnika osigurava povećanjem njegove proizvodne moći u odnosu na ostatak društva čiji je dio i s kojim stupa u međuodnos. Razvoj proizvodnih snaga pojavljuje se kao sredstvo i rezultat osobnog probitka u kapitalizmu. Zbir privatnih aktera koji djeluju u na tom principu pokreće društveni stroj jedinstven u povijesti. Realni rezultat njihova djelovanja stvaranje je, razvoj i osamostaljivanje proizvodnih snaga društva kao cjeline. Za razliku od prijašnjih društava proizvodne snage se više ne razvijaju tapkanjem, slučajno ili kao posljedica nekog ograničenog i izoliranog stremljenja ili potrebe.
No proizvodne snage se ne razvijaju ni svjesno jer društveni akteri na svoj interes gledaju kratkoročno i izolirano- svrha njihovog djelovanja prvenstveno je privatni probitak. Upravo takva svijest nužan je uvjet održanja dinamike kapitalističkog stroja jer njegovo gorivo je prije svega slobodna inicijativa i samoinstrumentalizacija. Upravo zbog tih karakteristika dotičnog društva pojavljuje se potreba za posebnom sferom sačinjenom od autonomnih institucija koje predstavljaju općeniti interes društva kao cjeline i omogućavaju njegovo funkcioniranje. I također se zbog toga nužno pojavljuju teoretičari koji se, da parafraziram Marxa iz drugog konteksta, uzdižu do vizije cjeline dotičnog društvenog kretanja u ekonomskom (politička ekonomija) ili političkom (novovjekovna politička teorija) smislu, da bi se u njihovoj viziji osvijestio općeniti društveni interes (kao osiguravanje razvoja proizvodnih snaga) i učinkoviti mehanizmi postizanja dotičnog cilja. Država se kao pretpostavka, nadopuna, forma i kontrola dotičnog društva historijski obrazuje kao njegova neizostavna pratilja, kao ono umno u njegovoj zbilji- kao institucionaliziran općeniti interes građanskog društva. Država prije svega istupa kao zaštitnik i promicatelj razvoja proizvodnih snaga (prvenstveno na nacionalnom nivou); ona svijesno nastoji utjecati na njihov razvoj i u tom smislu dolazi u sukob s ovim ili onim partikularnim interesom ona je svjesna svog mjesta i funkcije- u pravilu ona (i)racionalnost građanskog društva drži legitimnom sve do trenutka njene samodestrukcije. Ukoliko društvo vlastitim sredstvima ne uspijeva ostvariti minimum vlastitih zahtjeva kao korektiv i pripomoć pojavljuje se državni plan. I na koncu sama ta država ovostrana je društvena pojava, njen identitet, funkcija i oblici podložni su konkretnim historijskim okolnostima, konkretnoj političkoj i(li) klasnoj borbi- država je kao takva jedna socijalna pojava. Kao i društvo državu možemo gledati samo konkretno; konkretno političko djelovanje dinamično je i otvoreno te nije ograničeno apstraktnim generalizacijama o biti i funkciji države- ono što ga uvjetuje konkretna je historija.
Kakogod bilo ključno obilježje modernog građanskog društva, kapitalizma, upravo je razvoj proizvodnih snaga kao njegova istina. Kapital, kao mrtvi rad, i radna snaga, kao živi rad, nisu ništa drugo doli dva aspekta proizvodnih snaga društva. Liberalna je zabluda uvjerenje o pojedincu kao biti moderne. To što se sreća pojedinca prepušta njemu samome i što je njeno uvećanje jedini zdravorazumski društveno legitimni kriterij uvjetovano je time da se radi o privatnom pojedincu, pojedincu koji je voljan napustiti sva svoja određenja u korist onog radnog/proizvodnog, kako bi za uzvrat dobio umnogostručeni višak prethodno otuđenih određenja u robnom obliku. Sloboda privatnog pojedinca uistinu je njegova istinska emancipacija u odnosu na sve historijske, kulturne, religijske i druge okove- to je njegovo stavljanje na vlastite noge, njegovo prisvajanje sebe kao vlasništva. Sasvim je drugo pitanje što u zamjenu za dotičnu emancipaciju mora dati, tj. koji je njen uvjet. Taj uvjet kod mladog Marxa poznat je pod pojmom otuđenja. Otuđenje pojedinca, jednostavno rečeno, njegovo je prisilno uvlačenje u društvenu proizvodnju. Rast društvene proizvodnje, rast produktivnosti rada, razvoj proizvodnih snaga nužan je uvjet opstanka kapitalističkog društva. Komunizam kao samosvjesno prisvajanje proizvodnih snaga od strane konkretnog društva nije ništa drugo doli njihovo ukidanje i nadilaženje kao takvih- u njihovom strogom značenju. Nema i ne može biti nadilaženja cjeline racionalnosti građanskog društva, komunizma, bez ostvarenja suludo radikalnih revolucionarnih zahtjeva.
No ipak ono što je u cijeloj priči za našu stvar (pitanja Venezuele) bitno nije sam nužan zahtjev za podudarnošću kapitalizma i razvoja proizvodnih snaga, već konkretni oblici i mogućnosti njihove nepodudarnosti. U zbilji ne postoji unaprijed određen razvoj proizvodnosti društva, svijeta kao cjeline. Bitni i racionalni, općeniti interes kapitala kao razvoj proizvodnih snaga trajno se i stalno mora nametati iracionalnoj i promjenjivoj konkretnosti vlastitog društva. Općeniti interes kapitala sasvim je apstraktan i sam po sebi neopipljiv, a historijsko kretanje, bilo ono prepušteno vlastitoj (i)racionalnosti, bilo vođeno političkim silama s racionalizatorski- aktivističkim pretenzijama, neizbježno dovode do nepredvidljivih posljedica. Liberalna univerzalistička kozmopolitska utopija danas je posebno aktualna, u preskriptivnom smislu za građansko društvo apsolutno legitimna, te kao potencijalna realnost nesumljivo ostvariva u nekoj budućnosti- no tu se radi o pukoj ideologiji, o opasnoj i lažnoj istini postojećeg društvenog sistema. Liberalna utopija je laž. Moderno društvo slobodnih konkurenata vlastitim se razvojem transformiralo u društvo najamnih radnika s jedne i kapitala s druge strane, da bi onda dotični rascjep uvjetovao i usmjeravao povijest zapada posljednjih 150 godina. Ili, a što nas ovdje prije svega zanima, razvoj proizvodnih snaga, kapitala, privatnog i slobodnog pojedinca u jednim zemljama s jedne je strane značio nametanje posebnih okova drugim zemljama i destrukciju njihovih društava i kultura, dok je s druge strane ograničio mogućnosti njihova razvoja po istoj šabloni. Problem (post)imperijalizma i općenito nejednakog razvoja još je uvijek uvelike na dnevnom redu. Razvoj proizvodnih snaga zemalja u rascjepu povijesti istovremeno zakašnjelih i prisiljenih na kapitalizam jedno je od ključnih i očitih društvenih kontradikcija našeg povijesnog trenutka. Svakim je danom sve jasnije koliko griješe svi oni koji pred očima vide konačnu globalnu pobjedu kapitala, konačno dovršenje njegovog globalnog formativnog procesa, stvaranje Imperija isl. Povijesna je mogućnost da će u budućnosti Kapital uistinu dolunjati do svog globalnog dovršenja i zaokruženja- no do tada će još morati prebroditi more konkretnih prepreka (koje si uz iznimke prvenstveno sam postavlja). Da u prvom svijetu postoji treći, a u trećem prvi obična je fraza- pravo je pitanje zašto Venezuela ne može proizvesti traktor?
II
Pretpostavka boljševičkih ideja čvrsto je uvjerenje kako monopolistički kapitalizam (imperijalizam) s početka 20.stoljeća predstavlja trenutak u kojem kapitalistički društveni odnosi i daljnji razvoj proizvodnih snaga društva više nisu pomirljivi. Tada se čini očiglednim kako je historijski razvoj kapitalizma doveo do stanja u kojem privatno-egoistično- partikularno-razbojnički interesi centara ekonomske (društvene) moći, vladajuće klase, koji državu koriste kao vlastiti instrument apsolutno onemogućavaju ostvarenje interesa cjeline društva i daljnji razvoj proizvodnih snaga. Razvoj proizvodnih snaga tu je, u skladu s teorijom ortodoksnog marksizma, viđen kao tajna povijesti, ali i univerzalno legitimna vrijednost. U takvom kontekstu revolucija dolazi kao radikalno odstranjenje interesa koji očigledno guše samo građansko društvo i svojom lošom partikularnošću onemogućuju njegov daljnji razvitak. Učinkovito sredstvo dotičnog odstranjenja jedino je izmjena samih društvenih odnosa koji bivaju ugroženi vlastitim nuspojavama. Oslobođenje proizvodnih snaga u tom je smislu nužno i ukidanje kapitalizma. No uz funkciju oslobođenja proizvodnih snaga boljševici revoluciju istovremeno vide i kao specifično nadilaženje podređenosti ne samo partikularnim interesima vladajuće klase već i samim zahtjevima sistema, kapitala-mrtvog rada, spram živog radnika-pojedinca. Njihova druga pretpostavka uvjerenje je kako oslobođenje proizvodnih snaga u kontekstu komunističke revolucije od strane proletarijata istovremeno mora rezultirati i: 1) rasterećenjem realnog pritiska na samog radnika u imperijalističkim zemljama koji revolucijom biva politički emancipiran, društveno dobija pristup blagodatima kulture i bogatstva koji je stvorio već do tada ostvareni razvoj proizvodnih snaga, a u kapitalizmu je rezerviran za društvenu elitu; u istom smislu biva rasterećen (i vremenom sve više) od svojih obveza kao radnika (smanjenje radnog vremena itd.) te aktivno usmjerava i kreira same ciljeve društva, pa onda uz to što određuje prioritete ekonomskog razvoja postaje suveren i nadređen tog razvoja; 2) oslobođenjem kolonijalnih masa u uvjetima imperijalnog jarma, njihovog integriranja u svijet, ciljani i planski poticaj razvoja njihove ekonomije s predmodernog na moderni nivo, nacionalna emancipacija i druga ostvarenja buržoaskih zadatka: opismenjavanje, kultiviranje, te samim time osiguravanje impulsa razvoju proizvodnih snaga cjeline koja onda uravnotežuje napor i ulog u osiguravanje napretka tih zemalja.
Po strani ostavimo pitanje radi li se tu o preteškim zadacima koje je nemoguće ostvariti komunističkim sredstvima oslobođenim od instrumenata partikularnosti, egoizma i strasti za stjecanjem koji su se historijski pokazali nužni i adekvatni u povijesti razvijenog centra. Ostavimo i probleme i razloge današnje historijske neadekvatnosti takve komunističke perspektive- time ćemo se pozabaviti kasnije. Ono što nam mora biti interesantno uzevši u obzir pretpostavke boljševizma njegov je zbiljski radikalizam, istinska suprostavljenost građanskom društvu i državi izvedena iz realnih interesa unutar njih i racionalne argumentacije. U tom smislu boljševik daleko od toga da je luđak, iracionalni fanatik koji je u stanju vlastitom na razumu neutemeljnenom cilju žrtvovati cijeli svijet. Upravo suprotno njegova je revolucija zapravo ostvarenje zahtjeva Uma, lišavanje modernog društva iracionalnih ostataka sadržanih u njemu. A to konkretno znači radikalna transformacija dotičnog društva na globalnoj razini, svjetska revolucija. Konkretni problemi Rusije kao društva koje se nalazi na marginama kapitalističkog svijeta, koje realno nije prebrodilo svoju buržoasku revoluciju i nalazi se na predmodernom nivou sami po sebi nužno su sekundarni, oni se gledaju kroz prizmu svjetske revolucije i nadilaženja kapitalizma u cjelini. No rusko društvo je historijski kontekst boljševizma; svi njegovi problemi, problemi nerazvijene kapitalističke periferije i političke nekonstituiranosti, uvjetuju otvorene revolucionarne mogućnosti. Kapitalizam je razlog krize ruskog društva, no upravo zbog toga što je nužna realnost koja na vlastitim osnovama ne može funkcionirati, što razvoj Rusije na kapitalističkim osnovama u kontekstu imperijalizma proturiječi sam sebi- slično kao i kod nerazvijenih postkolonijalnih zemalja, današnje Južne Amerike. Ono što je ludo u priči o boljševizmu njegovo je marksističko nasljeđe uvezeno u ruski kontekst. Aposlutno griješe svi ortodoksni marksisti koji su svojim šablonskim metodama osuđivali boljševike kao marksističke heretike i neznalice jer ne poštuju zakonitosti razvoja proizvodnih snaga i ne razumiju nerazvijenost ruskog društva. Boljševici su dobro poznavali i marksizam i Rusiju, ali su unatoč tome svijesno iz Rusije krenuli u komunizam. U idejama Lenjina i Trockog uistinu se može isčitati posebnost boljševizma- oni su apsolutni genijalci i potpuni luđaci. Marksizam bi se bez Oktobarske revolucije zasigurno pretvorio u buržoasku političku i akademsku doktrinu, a socijalizam prirodno izgubio svoje radikalno i antikapitističko značenje. Ovako se povijest dvadesetog stoljeća odvrtila svojim putem, a nova nasljeđa komunizma stvorena su u našoj realnosti.
Konkretna postkolonijalna, slabo razvijena društva, kao što je južnoameričko, suočavaju se sa svojim/ globalnim konkretnim problemima i kontradikcijama. Na njih se može odgovoriti barem na jedan razuman i jedan sulud način. Razuman je iznalaženje pragmatičkih i konkretnih metoda (političkih, ekonomskih, socijalnih) rješavanja problema kapitalističke periferije, razvoja proizvodnih snaga i ujednačenja razvoja. Sulud način je kao sredstvo rješavanja tih realnih problema izabrati svjetsku komunističku revoluciju, transformaciju i nadilaženje svjetskog kapitalizma u cjelini. Socijalističko nasljeđe ili tzv.socijalističke metode (kao jaka i aktivna socijalna i ekonomska funkcija države; ili mobiliziranje narodnih masa; ili egalitarna ideologija itd.) mogu se sasvim legitimno iskoristiti u racionalnom smislu- no to i dalje nema veze s osviještenom težnjom ka nadilaženju kapitalizma na globalnoj razini. Ili čak ako i znači ne znači kako akteri koji tako misle nisu zahvaćeni vlastitom ideologijom, te kako ih povijest neće ošamariti mokrom krpom.
Mogućnost komunističke revolucije u Južnoj Americi potrebno je sagledavati kroz mogućnost postojanja i djelovanja suvremenog oblika pokreta i ideja koji su u stanju biti jednako ludi kao Lenjin 1917. Ono zbog čega prethodno ocrtana izvorna boljševička vizija i njene pretpostavke ne mogu biti historijski adekvatni u današnjem kontekstu i zbog čega je sama svojevremeno došla u bezizlazan položaj svakako je potcjenjivanje mogućnosti općenitog interesa kapitala da suzbije partikularnosti kapitalista i iracionalnosti konkretne pojavnosti kapitalizma, te osigura daljnji razvoj sistema, posedstvom razvoja proizvodnih snaga; kako na uštrb komunističke alternative, tako i uz produženje kolonijalne porobljenjesti zaostalih društava, pa i daljnje žrtvovanje domaćeg proletarijata. Boljševizam se bazira na očiglednom podcjenjivanju mogućnosti politike da s uzdigne iznad iracionalnoisti na partikularnosti konstituiranog drustva i u korist općeg interesa društva/kapitala provede kontrolu, intervenciju i reformu kako bi se nadišli pojedinačni problemi koji ugrožavaju opstanak društva i ograničavaju njegovu dinamiku. U tom smislu obuzdavanje partikularnosti u monopolnom kapitalizmu političkim sredstvima osigurava se daljnji razvoj proizvodnih snaga i to na kapitalističkoj osnovi – tako da taj razvoj:
a) ne zadobija emancipatorsko značenje pretpostavljeno u kontekstu proleterske revolucije (diktature proletarijata);
b) otvara nove mogućnosti i mehanizme porobljavanja kako u kontekstu daljnjeg i dubljeg ograničavanja zbog sebe (treći svijet, marginalizirane skupine), tako i daljnje i dublje ograničavanja u samome sebi (zapadno društvo, otuđenje);
c) otvara nove mogućnosti ljudske egzistencije, sam u sebi generira novi destruktivni, ali i emancipatoski potencijal- kako za slobodu ličnosti u njegovom kontekstu, tako i u smislu nadilaženja njegovih ograničenja.
Ono što u cijeloj priči postaje jasno činjenica je kako s obzirom na sve više nije moguće iz komunističke perspektive ciljati isključivo na partikularni kapitalizam koji ugrožava interes cjeline jer je:
a) historijski ta kontradikcija barem donekle prevladana, ili je pokazala da je prevladiva, tj. općeniti interes kapitala posredstvom politike može se (iako nipošto ne mora) nametnuti privatnim interesima koji su baza samog društva- načelo njegove konstitucije;
b) samo suprotstavljanje iracionalnosti partikularnih interesa vladajuće klase danas je moguće s pozicija koje polaze od interesa cjeline postojećeg kapitalističkog društva i u tom smislu partikularni politički interes danas je nerijetko otpadnik u vlastitom svijetu;
c) što je jasno kako je sklopljen pakt između tih dvaju strana, te da sam društveni realitet danas čini kako ludilo i egoizam privatnog interesa, teko i težnja ka zaštiti i promicanju općeg interesa cjeline- koji je sam po sebi ideologija u svom čistom smislu, zbiljski interes kapitala koji sasvim racionalno može zahtjevati smrt i žrtvovanje živih ljudi za svoje svrhe, a u svom idealnom obliku (čije je naličje tzv. potrošačko društvo) predstavlja upravo ograničenje, a ne realizaciju ljudske slobode.
d) zato što sva emancipacijska dostignuća koje je kapitalizam ostvario u zadnjem stoljeću i još može ostvariti istovremeno mogu biti usčuvana, a njihov pronositelj istovremeno doveden u pitanje, jedino odstupajući od ideologije interesa društva/ kapitala kao istinski općeg interesa.
III
Temeljni problem Južne Amerike sastoji se u tome što se taj kontinent još nije isčupao iz svog postkolonijalnog statusa. Razvijenost proizvodnih snaga, ekonomije tj. društva/kapitala u Južnoj Americi nikada nije usklađena s stanjem u razvijenim zemljama, bivšim imperijalističkim centrima. Ekonomski gledano te su zemlje u kontekstu svjetskog tržišta i dalje osuđene na izvoz jeftinih sirovina i uvoz finalnih proizvoda. Socijalno gledano još su davno razorena tradicionalna južnoamerička društva, ruralni oblici njihove proizvodnje života, i cijeli je kontinent urbaniziran s deficitom industrije i proizvodnje tako da populaciju južnoameričkih gradova uglavnom čini gradska sirotinja. Čvrsto tradicionalno kulturno uporište razoreno je i(li) oscilira oko specifičnog katoličanstva, a narodne mase su nepismene, neobrazovane i umnogome nekultivirane u građanskom smislu. Politički se radi o društvima koja nikada nisu u pravome smislu osjetila blagodati liberalne demokracije; i to s razlogom jer sami južnoamerički politički oblici tijekom 20.stoljeća odgovarali su s jedne strane istini vlastitog društva, a s druge su strane bili podložni direktnoj i svjesnoj makijavelističkoj politici razvijenih zemalja. Socijalističko nasljeđe na južnoamerčkom kontinentu nikada nije diskreditirano, upravo suprotno ostalo je pozitivna vrijednost – jer svi režimi koji tijekom 20.stoljeća nisu mogli (ili ni htjeli) isčupati kontinent iz umnogome predmodernog statusa bili su u ovom ili onom smislu buržoaskog i(li) razbojničkog karaktera, a svi pokreti koji su realno stremili općem interesu uglavnom su nosili crvenu zastavu. Nacionalistički-populistički (buržoaski) režimi diljem Latinske Amerike na ovaj ili onaj način (ne)uspješno su balansirali na pozornici svjetskog sistema, uspjevali su osigurati minimum nacionalnog razvoja i socijalnog/klasnog balansa sve do početka novog vala ekonomskog liberalizam 80tih godina. Početak 90tih označio je konačni trijumf novog vala svjetskog kapitalizma i ideje slobodnog tržišta, kao i pokopavanje sovjetskog sistema s jeden i intervencijeske države blagostanja s druge strane. Takav kontekst onemogućio je dotadašnji južnoamerički oblik populističkog- nacionalizma kao oblik političkog zatomljavanja problema dotičnog društva. Liberalne metode iz 90tih godina primijenjene na južnoamerički kontekst prouzročile su totalni kaos. Stvoreni su preduvjeti širokog socijalnog istupanja protiv neoliberalizma (kao metode i trenda) s jedne strane, kao i podređene pozicije Južne Amerike u kontekstu svjetskog kapitalizma uopće (dakle protiv same objektivne logike tog sistema).
Činjenica da je upravo Venezuela izrodila Huga Chaveza svakako je donekle slučajna, ali je s druge strane određena činjenicom kako naftno bogatstvo te države pruža mogućnost održivog političkog projekta koji kreće protiv ispravljanja nepravdi svjetskog kapitalizma tj. ka rješenju postkolonijalnih pitanja u kontekstu suvremenog svijeta. Chavezova je pozicija strogo ekonomski gledano istupanje intervencionizma protiv iracionalne logike slobodnog tržišta, a u svrhu osiguranja ekonomskog razvoja nerazvijene zemlje i u tom smislu u potpunosti ostaje unutar granica svijeta kapitala. No ta politika također predstavljaju oslobođenje južnoameričkih masa njihova statusa ispod razine predmodernog stanja. Interesi koji stoje iza Chaveza imaju svoju povijesnu nužnost i oni su nespojivi s liberalnim sredstvima. Zdravorazumski gledano sasvim je nebitno je li bolivarsitička revolucija kapitalistička, komunistička; božija ili vražija, već je jedino bitno donosi li ona dobrobit ljudima Venezuele, je li ona realizacija njihovih težnji i interesa.
No kako je zdravi razum sam po sebi opasan i lažan neophodno je primijetiti kako zamišljeno dovršenje kapitalističkog globalizacijskog projekta, koji je sam temeljno obilježje moderne, izvor mora patnje i pretpostavka/uzrok svih vlastitih pojavnih problema, očito ne može biti provedeno liberalnim metodama. Konkretno govoreći žrtvovanje rasta jednakosti pri zbiljskom integriranju i usklađivanju trećeg svijeta sa centrima svjetskog kapitalizma opći je interes Kapitala kao cjeline. Dotični proces na dnevnom je redu. Liberalni instrumenti ponovo slabe i pretvaraju se u ideologiju partikularnog interesa s obzirom na postkolonijalni svijet. Zamišljeni poraz današnje vladavine neoliberalizma nipošto nije poraz Kapitala već prije njegov trijumf, korak ka konačnom integriranju svijeta u Kapital. Isto kao što zamiranje političkog, ekonomskog i svjetonazorskog liberalizma u prvoj polovini 20.stoljeća nipošto nije značilo zamiranje kapitalizma, već je predstavljajo neophodan uvjet njegovog razvoja. Dovršenje procesa apsolutnog zaokruženja i dovršenja Kapitala kao svijeta sasvim je nemoguć bez nadilaženja nejednakosti u (post)imperijalistickom smislu.
Upravo to je odgovor na ključno pitanje razvoja kapitalizma koje glasi: može li opći interes kapitala biti zadovoljen polovično, realnim širenjem dominacije zapadnog kapitala i pukim periferiziranjem ekonomski nerazvijenog dijela svijeta ili ‘prirodnim’ držanjem na toj razini? No opet konkretna historija pokazuje kako se tu ne radi o mehaničkom, evolucijskom, ili na bilo koji način historijski nužnom i unaprijed upisanom procesu. To je problem unutar kapitalizma naizgled nerješiv, a opet nužno razrješiv (da kažemo historija si postavlja zadatke koje može razriješiti). Politička pozicija čiji je problem Kapital sam, u svom općem i idealnom, kao i konkretnom i pojavnom smislu, svoju prasku i stav mora izgraditi s obzirom na zbiljsko povijesno zbivanje, konkretnu povijesnu materiju, a ne bilo kakve generalizacije o njoj i njezinom nužnom tijeku.
Konkretno problematiziranje cjeline i pojedinih fenomena bolivarističke revolucije potrebno je gledati kroz prethodno skicirane refleksije. Puko vrijednosno osuđivanje Chavezovog populizma, nedovoljne radikalnosti ili prevelike autoritarnosti venezuelanske vlasti, kapitalističkog karaktera venezuelanskog društva, državne ideologije i zasnivanja na katoličanstvu, licemjerja, makijavelizma, potencijalne opasnoti itd. jednako je nebitno i besmisleno kao ideološko apologetski stav po svim tim točkama. No ipak teško da postoji idejna bljuvotina veća od mnoštva ljevičarskih ideoloških vrednovanja i analiziranja procesa u Venezueli. U odnosu na ogromnu većinu anarhista, komunista, socijalista, ovih i onih, spoznajno je i idejno osvježenje pročitati koju riječ buržoaske štampe, chavezističkih ideologa ili akademskih ispraznih prdala o problemima bolivarsitičke revolucije. Sačuvaj nas bože revolucionara čija se inteligencija ne uzdiže nad razinu idealističke neiskrenosti spram samoga sebe.
Jer kako će si jedan pobornik samoupravnog socijalizma ili anarhosindikalist objasniti situaciju u kojoj se u Venezueli stvaraju nekakve radničke samoupravne i suupravne organizacije po tvornicama. Pa naravno da je dotični proces jasna manifestacija isčekivanog radničkog samoorganiozairanja, začetak svjetske revolucije. Oni su predodređeno sljepi na činjenicu kako država svojim poticajima i sredstvima, dobivenim od prodaje nafte na svjetskom tržištu i skupljanjem poreza od uspješnih privatnih firmi, omogućuje funkcioniranje propalih firmi kojima djelomično upravljaju radnici. Štoviše samo suupravljanje prije je izraz vladine socijalne politike ne- goli revolucionarne aktivnosti radnika koji žele uništiti kapitalizam. Ili recimo svaki će dosljedni komunist i anarhist vidjeti nešto sporno u zbližavanju venezuelanske države sa islamističkim Iranom ili prijateljskom sklapanju ugovora sa krupnim kapitalom. Ta očito je da to nije revolucija! No cijela je stvar u tome da pred pitanje je li to revolucija, mora doći pitanje kakva je to revolucija, što ta revolucija znači s obzirom na zbiljsku političku viziju, cilj i praksu njenih subjekata. Jer Iran će Venezueli jeftino podariti tehnologiju i mogućnost proizvodnje traktora; a poslovno povoljan ugovor sa Shellom osigurati će odgovarajuću razinu sredstava koja je moguće raspodjeliti u razvoj domaće ekonomije i osiguranje socijalnih programa koji će, uz ostalo, osigurati obrazovanu i učinkovitu radnu snagu neophodnu za razvoj domaćeg društva/kapitala. Kakogod bilo potrebno je pristupiti konkretnim društvenim kretanjima u Južnoj Americi oslobođeno od predrasuda. Podržati ili ne podržati venezuelansku revoluciju? Radi se o pogrešno postavljenom pitanju. Prava pitanja su s koje pozicije netko podržava venezuelansku revoluciju u kojem njenom smislu. Ukoliko se radi o tome da ona, kao što nam je u nedavnom razgovoru rekao drug Torres, omogućuje da konkretni radnik iz venezuelanske provincije na posao putuje za jedan umjesto za četiri sata, i u svom životu ima osiguranu mogućnost lakše egzistencije, postoji li netko tko bi joj se mogao suprostaviti? No također utoliko ukoliko sam odlazak na posao tog radnika predstavlja njegovu muku, ili ukoliko se same proizvodne snage društva pojavljuju, egzistiraju i komanduju osamostaljeno u odnosu na konkretne ljude koji ih čine, venezuelanska revolucija ne može biti podržana od strane komunističkog revolucionara koji komunizam vidi kao mogućnost nadilaženja takvog društvenog uređenja.
Bilješke
1. Naravno uz pretpostavku da nestane zbiljska, prvensveno kulturno ideološka korisnost socijalističkih ideja za ostvarenje određenih ciljeva.↩
2. Držim da nešto kao postmoderna uopće, postmoderna kao takva, bit postmoderne itd. naprosto ne postoji i u tome i je poanta. Ne znam što je postmoderna.↩
3. Uvjet pod kojim drži vodu odnosi se na nemogućnost ortodoksnog marksizma da prizna pronalaženje specifičnih mehanizama građanskog društva koji osiguravaju usklađivanje kapitalističke pojavnosti i općeg interesa razvoja društvenih proizvodnih snaga.↩