TEORIJA I PRAKSA, KAPITAL (nedovršeno)

I

“Bez prakse smo drkadžije, bez teorije slepci” – riječi su kojima se časopisi kao što je 11.Teza oduvijek radosno kite. Takva se parola zapravo i smatra smislom svih dičnih deset, sa jedanaestom tezom kao krunom. Revolucionarna ljevica, u svojim najboljim trenucima tijekom prethodnih dvaju stoljeća, dičila se jedinstvom teorije i prakse kao svojim glavnim načelom. Doduše raznovrsno interpretiranim: od ozbiljenja filozofije kroz izvrtanje oružja kritike na glavu revolucionarnom akcijom proletarijata, pa do staljinskog zahtjeva što teoriju i praksu staljuje u historijski jedinstven mehanizam maksimalizacije moći. Različiti marksizmi podrobno su objasnili sve nijanse raznovrsnih mogućnosti dotičnog jedinstva. Bit jedinsva sastoji se u pretpostavci po kojoj teorija i praksa potrebuju jedna drugu, po kojoj se u vlastitoj specifičnosti ostvaruju prvenstveno kroz uzajamno posredovanje. To posredovanje, pretpostavlja se, odvija se kao stalno preobražavanje jedne u drugu. Tu imamo više naizgled suprostavljenih varijacaija, koje unatoč tome proizlaze iz iste pretpostavke. Tako se, recimo, poznata fraza o teoriji koja svoju potvrdu i ostvarenje ima da traži upravo u praksi, nalazi u suprotnosti sa tezom po kojoj je teorija sama proizvod praktičnog teorijskog rada. Prva teoriji priznaje zaseban život izvan praktične primjene – iako taj život smatra nedovršenim, suhim (suha je teorija prijatelju, a zeleno je drvo spoznaje i sl.); dok druga svaki teorijski rad vidi kao u biti praktičan, kao rezultat već zatvorenog kruga uzajamnog posredovanja, kao što i u svojoj momentalnoj zbilji sadrži praktični moment. Jasno je da dvije ovako različite pretpostavke ne mogu biti dovedene do sporazumijevanja- no one, sasvim je neupitno, u bitnome pretpostavljaju isto-praktično posredovanu realizaciju teorije. S druge strane, promatrajući praksu, imamo sličnu priču. Praktično politička aktivnost [1] u pravilu se drži nedovršena i besmislena bez određene teorijske artikulacije vlastite istine. I tu opet postoje različiti, suprostavljeni, oblici povezivanja prakse s teorijom. Jedna bi krajnost bio stav po kojem teorija (znanost, tj. znanje) ima da bude suvereni kompas praktične političke aktivnosti – po kojoj sama ta aktivnost biva besmislena ukoliko nije vođena adekvatnom teorijom koja je jedina u stanju otškrinuti vrata istine. Spoznaja tu biva viđena kao jedini autoritet prihvatljiv za oblikovanje prakse. Praktična akcija tada stvara novi kontekst, novi predmet teorijskog angažmana. S druge strane imamo pretpostavku po kojoj praktični život zajednice postoji historijski samoniklo, kao takav je poretpostavljen spoznaji. U tom smislu praktična aktivnost ne može biti izvedena iz teorijske istine- ta istina i sama se rađa sa žigom prakse. No teorija upravo zbog toga pretstavlja artikulirani izraz određenog oblika praktično-političke aktivnosti. Može da služi svrhama koje se protežu od samozasnivanja do hegemonije. U tom smislu praksa k sebi dolazi tek kroz teoriju. I ovdje je, kao što vidimo, prisutna nepomirljivost različitih viđenja jedinstva o kojem govorimo. Sa istom pretpostavkom. “Bez prakse smo drkadžije – bez teorije slepci.”

Općenito govoreći dotična pretpostavka sastavni je dio političkog i teorijskog identiteta autora ovog teksta. Stoga nipošto neću reći kako tu pretpostavku ovdje nastojim dovesti u pitanje. No ona je, zapravo, u pitanje dovedena samim jezikom prethodnog pasusa. Smisao teksta je dostojno predstaviti priču o izuzetno značajoj dimenziji u odnošenju teorije i prakse koja se prihvaćanjem dotične pretpostavke neizbježno ispušta iz vida. Radi se o dimenziji po kojoj teorija i praksa [2] čak i u trenucima njihove najneposrednije sjedinjenosti, isprepeltenosti i međuuvjetovanosti opstoje kao razdvojeni i nesumjerljivi fenomeni. Kao očitovanja dvaju posebnih oblika ljudske djelatnosti, koji opstoje na dva sasvim specifična načina. Kao različiti fenomeni oni stoga svakako mogu postojati zajedno, granica među njima može biti teško odrediva, kao što i konkretni historijski oblici njihovog pojavljivanja pretpostavljeno značenje mogu učiniti smiješnim. No oni, u skladu s tom pretpostavkom, svoju specifičnu svrhu nipošto ne ispunjaju uzajamnim općenjem. Ili drugačije teorija prelaskom u praksu gubi svoju spoznajni karakter, svu njegovu obdarenost i hendikepe. Ukida se kao teorija, biva lišena svog specifično teorijskog poziva. Isto, jasno, vrijedi i u obratnom slučaju, za praksu. Pokušajmo dakle precizirati smisao takove teze.

Neupitni autoriteti uče nas što su to po klasičnom shvaćanju teorija i praksa. Teorija je određena kao djelatnost usmjerena na spoznaju istine o svijetu; praksa na obrazovanje života zajednice. Radi se dakle o djelatnostima koje po vlastitoj prirodi, već na prvi pogled, pokazuju znakove apsolutne međusobne nesporazumljivosti. Teorija kao djelatnost usmjerena na spoznaju prvenstveno se pokazuje kao intelektualna. Pri tome bi neoprostivo bilo na umu imati intelekt kao put spoznavanja; teorija je prvenstveno intelektualna jer je spoznaja kao takva prvenstveno intelektualna kategorija. Način kojim dolazi do osvještenja, kao i sam sadržaj, sasvim su irelevantni. Duhovno nadahnuće, intuicija, vjera, predaja, filozofski intelektualni angažman ili znanstvena metoda – sve to primjeri su različitih puteva kojima istina o svijetu dolazi do svog osviještenja. U tom smislu možemo ih smatrati i različitim oblicima teorijske djelatnosti. Različiti oblici teorije svakako će osporavati istinitost, kao i sam teoretski karakter nekog od drugih oblika. Tu se međutim već radi o odnosu njihovih konkretnih sadržaja i metoda – to nas ovdje naravno ne interesira. Dalje: osim što je prvenstveno intelektualna, teorija, čini se, nužno pretpostavlja izvijesnost istine o svijetu. U skladu s tim i nužno specifičnu statičnost, zakonitost. To se jednako odnosi na najdogmatskije i na najskeptičnije teorije – aktivnost usmjerena ka spoznaji sasvim je besmislena ukoliko ne vjeruje u izvijesnost njene mogućnosti. Oblik u kojem se pojavljuje ta vjera u izvijesnost istine varira do te mjere da se pojavljuje kao apsolutna negacija svake izvijesnosti isl. Suvremena filoziofija koja je odavno iskoračila izvan granica jalovog suprostavljanja dogmatizma i skepticizma, prokazavši ih kao metafizičke, sama u krajnjoj liniji pretstavlja novi oblik koji ništa manje ne potrebuje pretpostavku o izvijesnosti istine. Zahtjev teorije kao teorije apsolutno je nespojiv sa spoznajnim nihilizmom. Spoznajni nihilizam je pak jedini potpuni oblik ukidanja izvijesnosti istine. Izvijesnost istine pak pretpostavlja neki zakon. To svakako ne mora značiti kako teorija mora misliti da zna što je nužno, no svakako znači da mora vjerovati kako može spoznati prirodu i mogućnosti bitka. Bez postojanja tog minimalnog određenja istine teorijska djelatnost bila bi uistinu nemoguća – ne bi je moglo biti. Dakle: odredili smo teoriju kao ljudsku aktivnost usmjerenu ka spoznaji istine; primjetili smo kako se ta istina nužno mora osvijestiti intelektualno pa prema tome teorije nema bez intelektualnog angažmana; dalje smo primjetili kako teorija kao teorija pretpostavlja određenu izvijesnost istine. Ta tri momenta čine mi se kao dovoljni za našu svrhu.

Praksa, pak, kao djelatnost usmjerena na oblikovanje historijskog života zajednice prvenstveno se pokazuje kao neintelektualna. Intelektualna aktivnost, u svojim različitim kulturnim pojavama, svakako je jedan od glavnih oblika realiziranja praktičnog života zajednice. No svaki oblik obrazovanja intelektualnog odnošenja, tj. povezivanja i razdvajanja, ljudi u zajednici uvjetovan je neintelektualnom pretpostavkom njihovog praktičnog odnosa. Prosto rečeno: da bi razgovarali najprije se moramo uzajamno ostaviti na životu. I dalje: oblik praktične realizacije naših intelektualnih potencijala neizbježno je uvjetovan konkretnim oblikom praktične proizvodnje života. Praksa je uvijek i nužno oblik uzajamnog odnošenja ljudi. Oblici konkretnog odnošenja ljudi jednako su neograničeni kao i mogući oblici teorijskih istina o svijetu. Uzajamno ubijanje, toleriranje, bratstvo i drugi oblici sa svojim konkretnim i historijskim obilježjima govore nam o toj beskonačnosti mogućnosti. Ono što ostaje nužno obilježje praktične djelatnosti činjenica je kako svaki od tih oblika praktičnog odnošenja mora biti uvijek iznova proizvođen aktivnim angažmanom, kako praktični život zajednice postoji isključivo činom njenog člana.[3] Sasvim nebitno ostaje čime je uvjetovan konkretni oblik tog odnošenja: je li rezultat običaja, divlje pobune, slobodne volje, ugovora ili poštivanja samozakonodavstva moralnog osjećaja – bitno je da se radi o živom i aktivnom odnošenju ljudi koji zajednički proizvode svoju historijsku egzistenciju. Širenje tog praktičnog momenta na sve sfere ljudske djelatnosti, pa onda otkrivanje istog kao biti čovjeka, čini se sasvim nedopustivo. Praksa kao sloboda prvenstveno je egzistencijalan fenomen – ona je oblik njegova kolektivnog opstanka, a ne realizacija njegove biti. Ograničen kavezom svoje egzistencije on se ostvaruje na bezbroj drugačijih načina. Teorija sama svakako jeste nemoguća bez određenog aktivnog angažmana spoznavatelja – no taj angažman, iako zapravo sam konstituira svoj predmet, iscrpljuje se na granici istine o njemu. On sam postoji kao samoukidajući – teorijska angažiranost nužno je pasivna u svom odnošenju prema svijetu. Stoga upravo i nije praksa. Logika praktične djelatnosti sasvim je obratna: čak i ljudi čija spoznaja svijet predučuje sasvim konzervativno, koji svoju ulogu u njemu drže za krajnje pasivnu, osuđeni su na provođenje praktičnog čina sukonstituiranja života zajednice. On ne postoji prije njihovog angažmana; historijski oblik ljudskog suživota u suštini je tek rezultat njihove aktivnosti. U tom smislu jasno nam se pokazuje nužnost izostanak svakog zakona, svake istine o praksi. Za razliku od teorije praksa je slijepa na istinu, ona je ne poznaje. Njen smisao nije u pronalaženju istine, već u obrazovanju života zajednice. To obrazovanje nužno je rezultat čina; niti jedna spoznaja o svijetu, koliko god pretpostavljeno apsolutna bila i kolikogod precizno propisivla i definirala čovjeka u svim njegovim dimenzijama, iz sebe ne može proizvesti praktični život zajednice. Upravo suprotno, ova ili ona spoznaja tu oživljava ovisno o praktičnoj aktivnosti. Ta aktivnost pak ne poznaje granice. Tu, za razliku od teorije, nužno mora biti pretpostavljeno kako je sve moguće. Najdogmatskije sljeđenje propisane istine o životu zajednice, najkonzervativniji oblik političkog ustrojstva za svoje oživljavanje zahtjeva jednaku razinu praktičnog angažmana kao i najdinamičnije kretanje permanentne revolucije. U tom smislu očituje se specifičnost praktične dimenzije ljudskog djelovanja. Praksa se nipošto ne iscrpljuje u političkom djelovanju; no političko djelovanje svakako je najneposredniji oblik praktičnog angažmana. Sva sila kulturnih i moralnih, pa onda i pravnih normi tek su fiksirani oblici zbiljskih praktičnih očitovanja koja su po sebi nužno u pokretu, nužno uvijek u ponovnom oživljavanju i transformaciji. Praksu smo dakle odredili kao ljudsku djelatnost usmjernu ka oblikovanju života zajednice; primjetili smo kako život zajednice počinje prije svakog intelektualnog angažmana; dalje kako praktična djelatnost nužno pretpostavlja izostanak svake pretpostavljene istine ili zakonitosti, kako je u svom ostvarenju neograničena.

Nesporazumljivost i nesumjerljivost teorije i prakse ovim nam je preciziranjem postala sasvim vidljiva. Najprije zbog vlastite uvjerljivosti, a potom naročito zbog nužne neuvjerljivosti. Uvjerljivost skiciranje značenja teorije i prakse ukazuje nam na razlike među njima; razlike u svrhama, nužnim pretpostavkama i sferama u kojima se ostvaruju. Međutim posebno je bitno primjetiti kako je medij kroz koji nastojimo opisati stvar, kao i sama naša intencija, imaju karakter teorije. Mi zapravo želimo da dođemo do istine o teoriji i praksi. U tom smislu mi bolje ili lošije izvršavamo tu nakanu. Praksa o kojoj govorimo ovdje teorijska je kategorija – bez obzira kako je definirali. Reći kako praksa pretpostavlja izostanak izvijesnosti istine zapravo je prevođenje izvorne istine o praksi na jezik teorije. Praksa po sebi ne pretpostavlja ništa jer nije u stanju pretpostavljati. Jednako kao što se živu djecu realno ne može zaklati u teoriji. Klanje djece praktičan je čin, kao što je pretpostavljanje istine teorijski. Da smo teoriju i praksu na ovom papiru nastojali prikazati što izvornije o praksi ili ne bi ni pisali, ili bi umjesto određivanja njenog značenja uzviknuli dvadesetak parola. Tvornice radnicima! Židovi van! Čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka!

Nakon što smo dakle ukazali na specifičnost i nespojivost teorije i prakse kao nesumjerljivih oblika ljudske djelatnosti, potrebno je osvijestiti neke od momenata u kojima se pojavljuju jedinstvno. Jedinstvenost njihovog izvora sasvim je neupitna pošto se radi tek o različitimo očitovanjima jednog bića, čovjeka. Konkretni čovjek nositelj je vlastite teorije i prakse. Kao takav on naravno ne postoji u dvije dimenzije, ne funkcionira čas kao spoznavatelj svijeta, čas kao obrazovatelj historijskog života. Pretpostavka o neizbježnoj međuuvjetovanosti teorije i prakse u potpunosti je neupitna – praktičan čin realno se pojavljuje potaknut spoznatim istinama. S druge strane spoznata istina u svom konkretnom obliku neizbježno je uvjetovana historijskom materijom koja je nužno praktično proizvedena. No to pitanje ni nije na dnevnom redu. Pravo pitanje glasi: postoji li zajednički jezik kojim teorija i praksa mogu uspostaviti komunikaciju? Ili preciznije: je li se odnos teorije i prakse odnos uzajamne uvjetovanosti, ili tek odnos konkretnog prevođenja jedne u drugu? U ovom teksu naravno glasamo za prevođenje. Teorija po sebi, bez obzira na određenost njenog sadržaja, nikada ne može biti gospodar iz nje izvedene prakse. Ona govoreći o istini čovjeka, definira čovjeka kao, primjerice, bijelca. Jasno je da time niučemu nije određen praktični oblik odnošenja rasa. Ona svojom spoznajom ne proizvodi niti logore za crnce, niti crnce kao robove, niti rasni rat, niti harmoniju i bratstvo među rasama. Teorija naravno može nastojati što detaljnije odrediti istinu o svijetu, no prihvaćanje te istine kao važeće nipošto ne obuhvaća sve mogućnosti praktičnog života. Štoviše: sve te istine pri prijevodu u praksu mogu zadobiti beskonačno mnogo različitih lica. Stoga primjena teorije uvijek ostaje sasvim praktična stvar. Istovjetan je i obratan slučaj. Bilo kakva praktični kontekst bio, bilo kakva praktična situacija i pobuda bila, ona nikada ne može iscrpsti sve mogućnosti različite spoznaje svijeta. U tom smislu možemo reći kako jedinstvo teorije i prakse uvijek dolazi kao rezultat njihovog uzajamnog poništavanja, a nipošto kao kruna ostvarenja. I to poništavanja u doslovnom smislu; bez posvećene formule ukidanje=ostvarenje. Teorija kao prevedena u određenu praksu nije njeno potvrđenje u svijetu, već je njeno ukidanje kao teorije. Ideje uistinu postaju praktična sila kada ovladaju masama, no to ovladavanje ne nalazi se ni u kakvoj vezi sa njihovom spoznajnom težinom i(li) jamačnošću. Čovjekovi intelektualni i fizički potencijali jednako se prigodno mogu koristiti u teorijske kao i u praktične svrhe. Štoviše: isti intelektualni proizvod istovremeno može imati teorijsko i praktično lice; istovremeno može biti očitovanje dvaju specifičnih svrha. U tom smislu jedinstvo je neupitno. No to ničim ne ukida nepremostivu nesumjerljivost dvaju fenomena o kojima govorimo. Teorija i praksa, čak i kada se pojavljuju kao očitovanja istog bića, nemogu biti usaglašene. U suštini se radi o ili-ili situaciji: ili teorija ili praksa; ili spoznaja ili akcija; ili istina ili politika itd. Sve drugo puka je ideologija i(li) instrumentalizacija jedne od strane druge. Problematičnost marksističkog naglašavanja vlastite osviještene praktične angažiranosti pojavljuje se ukoliko ono istovremeno nastoji očuvati vlastitu spoznajnu relevantnost. Otud sva prenemaganja oko ostvarenja filozofije u praksi, jedinstva teorije i prakse isl. Zapravo je potrebno naglasiti da filozofija, ili znanost ili bilo koji oblik teorije po pretvaranju u praksu ne ozbiljuju već ukidaju svoj spoznajni karakter. Time se takav slučaj nedvojbeno ogriješuje o istinu, no istovremeno dobija na praktičnoj vrlini. Teorija, pak, koja svojom spoznajnom čistoćom sa figom u džepu, svijesno ili nesvijesno, bije praktičnu bitku ideologija je po definiciji. Ona se ogriješuje kako o teoriju tako i o praksu. U tom smislu može se učiniti kako je, u krajnjoj liniji, teorija moguća jedino kao ideologija (tj. u lažnom spoznajnom obliku) ili kao praksa (tj. u ne-teorijskom).

II

Ovih dana kao da dolazi do preporoda Karla Marxa. Njegova se griva pojavila čak i na naslovnici Timea, a vojska profesionalnih marksista, što već dugo depresivno drijema, lagano se budi vrišteći kako je sve vrijeme bila u pravu. Omladina pokazuje sklonost ka buntu protiv kapitalističke pojave. Nakon desetljeća potpunog zaborava organizira se čitanje Kapitala u kružocima. Stara izdanja kojeg, uzgred budi rečeno, teško možemo pronaći čak i na Jakuševcu. Cijela halabuka dovoljan je povod za postavljanje pitanja o mogućnostima teorije i prakse općenito, kao i na primjeru Kapitala. Kapital i Marx tu ima da budu problematizirani kao simboli i realni predmeti. Rad Karla Marxa, sasvim je neupitno, može biti uzet kao simbol radikalne antikapitalističke teorije i prakse. To je, vjerujem, izvan rasprave. Stoljetne radikalne tradicije odgojene su s glavama prislonjenim o njegove grudi. Samo potpuna budala pokuštati će zasnivati antikapitalistički identitet bez upoznavanja s njime. U tom smislu, kada Marxa uzimamo kao simbol, određivanje odnosa prema njemu minimalno nam daje i odgovore o odnosu teorije prema revolucionarnoj praksi ubuduće. S druge strane realno problematiziranje Marxa još jednom ide u smjeru prisvajanja sadržaja njegovih ideja, tj. određivanja stupnja njihove zanimljivosti i(li) neophodnosti. U ovom drugom djelu odrediti ćemo mjesto Kapitala u odnosu na teoriju i praksu. U trećem djelu baviti ćemo se sadržajem Kapitala u granicama koje smo prethodno odredili.

Kada su nove radničke borbe iz šezdesetih i sedamdesetih godina potresle stari svijet, sama se po sebi razumjevala vulgata prema kojoj je rad, tvorac svake vrijednosti, izrabljivan da ne dobiva svoj cjelokupni proizvod, a organski intelektualci pokreta odustajali su od akademske rasprave o vrijednosti da bi se usredotočili na uloge u igri koji su tada bili odlučujući (organizacija rada u tvornici, klasne saveze itd.).” (Alain Lipietz)

Kapitalu se, posredstvom teorije, može pristupiti na više načina. Moguće je Kapital uzeti kao kritičku teoriju građanskog društva, pa onda zajedno s njegovim spoznajama otkrivati istinu o tom predmetu. Moguće ga je samog uzeti kao predmet, pa onda nastojati odrediti istinu o Kapitalu i njegovoj relevantnosti. Moguće ga je uzeti kao oblik u kojima se pojavljuje radikalan politički zahtjev, pa potom otkrivati istinu o Kapitalu kao praktičnom fenomenu. Moguće je uostalom otkrivati istinu o literalnom stilu kojim je pisan isl. Cjelina takvih angažmana uvećava spoznaju istine o knjizi Kapital i njegovom predmetu Kapitalu samom. S druge strane praktični angažman u koji krećemo s Kapitalom sasvim izvijesno reducira spoznaju. Ona njime biva izbačena s dnevnog reda i utoliko ukoliko postoji postoji praktično, kao motivator, uputstvo za djelovanje isl. Tu spoznaja biva radikalno reducirana ne samo zbog podređenja praktičnoj svrsi, već prije svega zbog vlastite besmislenosti i neupotrebljivosti u svijetu prakse. Lenjinov genij dotični problem riječito je sročio ukazavši na izostanak i jedne upute o izvršenju Oktobarske revolucije na stranicama Kapitala. Lipietz govori o situaciji u Francuskoj 60ih godina; tu imamo slikovit primjer o Kapitalu kao teoriji i praksi. Njegovo je spoznajno važenje naizgled bilo pretpostavljeno, no zapravo je bilo bačeno u drugi plan. Praksa ne potrebuje istinu kao dogmu; ona je slijepa na nju, ona iz ničega stvara sam predmet istine.[4] Naizgled paradoksalno: pretpostavljanje istine (radne teorije vrijednosti) za stvar prakse jednako je njenom ignoriranju. Istina o kolonijalnoj potlačenosti likovim Potecorvovog La Battaglia di Algeri sasvim je sekundarna; radi se o obaranju fransucke vlasti. Taj izuzetni film tako nam jasno pokazuje revolucionarnu praksu u svoj njenoj izvornosti. Političku borbu alžirskih revolucionara tu je nemoguće ne vidjeti kao praktičan čin što vlastitom pojavom proizvodi historijsku zbilju. Riječi francuskog oficira brutalno su istinite, sve se svodi na jednostavnu praktičnu dilemu – odnošenje prijatelja i neprijatelja; ostati ili otići iz Alžira. Također drugi, i drugačiji, primjer: svakodnevna praktična reprodukcija građanskog života, kapitalističkog društva, sasvim je neovisna o bilo kojoj važećoj spoznaji. Buržoaska ideologija sa svojim spoznajama o vlasništvu, slobodi, ugovoru, zakonu itd. nije uzrok građanskog poretka. Ona uistinu s pravom ima status spoznaje, ona samo nastoji razumjeti svoj predmet. No taj predmet, sa svim svojim osebujnostima, praktično je konstituiran. Posjednik teorijskih istina političke ekonomije, marksizma ili hare krsna jednako praktično opstoji kao građanin, privatni vlasnik, koji život svoje zajednice svakodnevo reproducira. Mirnodopski primjer normalnog funkcioniranja građanskog života jednako je dovoljan dokaz razdvojenosti sfera prakse i spoznaje kao i primjer revolucionarne izvanredne situacije. Specifičnost kapitala koji slobodi spoznavanja ne postavlja granice, dok praktično uspostavlja u povijesti neviđenu stegu (poopćavanje zakona i njihova apsolutna obvezivost) pokazuje nam se kao specifičan primjer praktične neograničenosti. Građanska politička teorija sasvim je transparentno osvijestila samoniklost moderne političke zajednice. Upravo je država pravi nositelj parole: ni boga ni gospodara.

No vratimo se ipak na Marxov Kapital i njegov život. Iz navedenog je moguće nazrijeti poanta našeg izvođenja. Ono kaže kako ga je moguće oživiti teorijski i praktično. Teorijski je moguće otkrivati i proširivati bogatstvo istine o Kapitalu; braniti ili opovrgavati njegove spoznaje itd. Praktično se moguće njime motivirati, od njega primiti naređenja, ali i istog koristiti kao sredstvo za akciju. Pri tome praksa reducira, vandalizira ili previđa većinu njegovih spoznajnih kvaliteta. Ono preostalo prevodi na svoj jezik. Rezultati tog prevođenja svoje praktično bogatstvo povećavaju ili umanjuju oviso o bogatstvu mogućnosti koje tekst sam u sebi sadrži, kao i praktičnoj svrsi u koju ima da bude spregnut. Ono što u cijeloj priči ostaje bitno nužni je konflikt i iritacija među spoznajnim dosezima teksta i njegovim praktičnim potencijalima. Daleko od toga da svoju praktični autoritet ideje stiču vlasitom istinitošću; uproavo suprotno- ako se nekad i nađu na istim stranama, baš nikada nisu u stanju uspostaviti razumljivu komunikaciju. Prevođenje kao ključna riječ u odnosu teorije i prakse, spoznaje i politike najprije nalikuje isčitavanju tarota bez izvijesnog završetka. Konkretno govoreći spoznajni karakter Kapitala kao teorije o građanskom društvu po sebi se ne nalazi ni u kakvoj vezi sa političkom praksom bilo koje vrste. On u svijetu teorije funkionira kao knjiga na polici povijesti duha; njegova slava i bijeda ima da budu cijenjeni u sferi teorijskog razmatranja, pa onda dovođenja u vezu sa svojim predmetom, pa propitivanja te veze itd. Potencijalno apsolutno poklapanje sve kompleksnoti svijeta (kao predmeta) i, recimo, Kapitala (kao spoznaje).[5] A cjelina mogućnosti bitka ne može obuhvatiti ni jedna spoznaja.) po sebi i dalje ne bi imalo nikakvu praktičnu težinu. No upravo zbog toga što svoj spoznajni život ima u sferi teorije, praktični život Kapitala jednako je autonoman. Obezvrijeđenje teorije Kapitala ne nalazi se ni u kakvom odnosu sa njegovim praktičnim životom. U tom vladaju sasvim drugačije zakonitosti. Praktične mogućnosti oživljavanja teksta, pa onda njegovo prevođene u čin po sebi ostaju neograničene kao i praksa sama. Praksa sama, naravno, neograničena je u bogatstvu vlastitih mogućnosti, no realno je sputana, ugurana u historijske zahtjeve i zadatke.


1. Eventualno izuzev nekih najekstremnijih grana anarhizma – što im da se razumijemo u jednu ruku posebno služi na čast.

2. Pa onda kao treća proizvodnja, pojetika. Tu je izuzetno bitno uzeti u obzir jedan od najvećih i neoprostivih hendikepa ovog teksta – apstrahiranje od tog trećeg klasičnog oblika ljudske aktivnosti. Naročito uzevši u obzir njegovo moderno povampirenje u obliku tehnike, pa stoga presudnu dominantnost nad ostalim fenomenima u svom kapitalističkom obliku. Taj grijeh ipak je svjestan propust učinjen u svrhu fokusiranosti i tečnosti teksta.

3. Upravo tom se nužnošću- naime nužnom aktivnošću čovjeka u praktičnom obrazovanju života zajednice zanose svi utopisti. Naš Praxis, kao što znamo, uglavnom se vrtio oko priče o praktičnoj biti čovjeka, što će reći njegovom nužno slobodnom, aktivnom karakteru. U tom smislu oni su uistinu u pravu – jedino što u suštini esencijalističko određenje čovjeka kao praktičnog bića (njegova bit je da nema biti isl.) kao osnov oblikovanja konkretnog praktičnog angažmana sa praktičnog stanovišta predstavlja sasvim jalov, a sa teorijskog sasvim ideologičan poduhvat.

4. Naravno – ukoliko se radi o historijskim razmjerima u kojima praksa operira.

5. Ideja koja je po sebi sasvim apsurdna jer svaka spoznaja biva ograničena vlastitim područjem. A cjelina mogućnosti bitka ne može obuhvatiti ni jedna spoznaja.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *