CIGARETA KAO METAFORA ŽIVOTA

Nikola Mokrović

Kako ostati normalan nakon višesatnog druženja sa radnicima u iščekivanju deložacije u mitskoj Jagićevoj, u Tvornici duhana Zagreb? Nikako. No, to sada i nije bitno. Išli smo tamo prije zbog njih nego zbog samih sebe. Oni su tamo provodili 115. dan. Teško se može reći tko je i da li je tamo netko bio normalan, tko je odavno poludio, a tko je smireno i profesionalno ugodno obavljao svoj posao. Nas dvojca, jedni od vjerojatno mnogih koji su razbijali glavu nad tim slučajem koji traje od travnja, unutar još mnogo veće mase neizainteresirane javnosti, imali smo tu (ne)sreću što smo prije mogućeg polaska a poslije zadnjih konzultacija odgledali Pobunu na brodu Bounty, zbog čega je cijeli osjećaj dobio još jednu boju čudnog tona, između unaprijed izgubljne bitke te potrebe da se u njoj (svejedno) sudjeluje, poduprte nikad do kraja izrecivcim isčekivanjem nečega.

Sjedeći kasnije na kavi pred kinom Europa, pokušavajući izvući ne koji trenutak razbuđivanja, nego razlog da naprosto sjedimo, moj drug i ja izmislili smo kovanicu: kada nas pitaju što smo tamo radili, reći ćemo da smo pošli podržati 40 živčanih i jadnih radnica u četrdesetima, koje su na rubu ardenalinsko-estrogenskog kolapsa. Jadne i živčane ne nosi bilo kakvu moralnu, dobro-lošu, ispravno-neispravnu konotaciju. Ne radi se o tome da smo išli gledati niža bića kojih smo osjećali smrad, a s kojima smo se na silu uvjerenja htjeli solidarizirati. Unaprijed smo znali ono što će se desiti. Ne idemo postići onaj nivo identifikacije: došli smo i sjeli, pričali i pili kavu u neizvjesnosti koju su nosili budući sati. To nije bilo nikavo podupiranje, oni su mogli podupirati jedino same sebe (unatoč onome ‘naši dečki, došli biti uz nas…’). To je bila samo (dobrovoljna) participacija u agoniji.

Nakon netom minulih događaja, pomislih kojih desetak sati kasnije, ni najcrnja metafizika nije ništa nestvarnija od takvog praktično- angažiranog rada, općenitije, Svete Prakse. Bez ikakvog daljnjeg iole pametnijeg zaključka.

Lajtmotiv svih tih razgovora i šutnji u tvornici bile su gomile ispijenih kava, i u prvom redu, naravno, ispušenih cigareta.Palo mi je na pamet da ih pitam postoji li interna sprdnja po pitanju puše li rovinjske ili isključivo zagrebačke brendove. Kasnije u razgovoru, doznali smo da je proizvodnja mješana između Zagreba i Rovinja i da se vremenom mijenjala.

Da si dopustim, pored gorčine koju zapravo neznam ni zašto osjećam, i dozu ironije, mogao bih predložiti da se cijelom događaju dade ime Jarmuschevih ‘Kava i cigarete’: galerija likova priča o svome životu. Cigarete koje puši 99 % tamo zaposlenih u tvornici nema; da bi se pušilo cigarete, potrebno je poći u ‘vanjski svijet’, preko barikada, u obližnju benzinsku pumpu, gdje se toči benzin, kupuju cigarete, čokolade, osvježivači za auto, pivo i ostala roba: obični život i dalje teče mirno, a proizvodnja bez vanjskog svijeta u tvornici stoji, kao i gomile neobrađenog duhana negdje u hangarima stare terezijanske zgrade, koji mirisom podsjećaju na seoske sjenike i privlače živahne lastavice. Metafora duhana zarobljenog u tvornici, koja je spram svijeta oduzeta i koja mu se odlučila suprotstaviti, gotovo je istovjetna onome što stvarno predstavlja: bez normaliziranih veza sa stvarnošću, iza barikada, proizvodnje, a na kraju i cigarete, pri ruci nema.

Možda postoji čovjek koji bi samo uzdahnuo: ‘Ah, sve to radi cigareta…’. Možda bi takav čovjek pripadao kakvoj postmaterijalističkoj, što bi se reklo, paradigmi. Slijedeći bi njegov logičan sud bio da ta industrija i tako i tako jednog dana mora propasti, jer proizvodi otrovne, nezdrave proizvode. No, premda svaka od tih radnica cijelo vrijeme pali cigaretu, njihova borba nije direktno usmjerena na cigarete koliko na preživljavanje. Cigareta je dodatak prstima kojeg se troše kutije dnevno, dodatak koji se svakodnevno obnavlja. Ali isto tako, cigareta je centar njihova života (i na neki način ipak prauzrok njihove borbe, ona je konkretan modus njihova postvarenja, posrednik u cjelokupnom otuđenju): u specijalizaciji koju nosi podjela posla, njihov je zadatak svijetu pružiti gotovu cigaretu. Od filtera, rizla, duhana složiti jedan život, jedan mikrokozmos, i predati ga tržištu. Mikrokozmos oko kojeg se jedan veći, društveni kozmos danas sukobljava. Jedan stari grafit govori da pušenje skraćuje cigaretu. I doista, svakom popušenom cigaretom, ostaje jedna manje; a oni su prvi svjedoci tome kako je taj proces uvijek iznova reverzibilan, kako će uvijek na jednu popušenu cigaretu iz stroja ispasti jedna nova. Štoviše, oni sami upravljaju tim procesom. Ali koliko njime upravljalju, jasno da zbog činjenice postojanja vanjskog svijeta, i u prvom redu, njegovih kompleksnosti i relacionizma, oni nisu ti koji tim procesom (samo)upravljaju. Isto tako kako su i sami pušači, nisu shvatili da su u tom procesu koji traje njihov cijeli radni, a i životni vijek, ispunjen svakodnevnim ispušavanjem cigareta, i sami popušili. I to žestoko. Važi i obrunto: sukobljeni društveni kozmos prijeti tim radnicima skraćenjem života ukidanjem cigarete, tako da je njihova borba usmjerena ne na prestanak pušenja (radi zdravlja), nego logično, na njegov nastavak, radi života samoga, koji će i tako i tako, zagađen dimom cigarete trunuti, i već trune. Jer život je (njima) cigareta.

Da je došao da ih podrži neki socijalist sa konkretnim programom, cijela situacija ne bi zvučala ništa bolje, konstruktivnije i stvarnije od mirišljave krunice (koja se tu i tamo znala zavrtjeti po rukama) kao i jecajućih, ili ispunjenih nadom, prizivanja praznog neba. ‘Isus će nas spasiti, da ga nije, ne bi bili ni sad ovdje..’ Nisam se usudio pitati na koji način Bog ima ingerencije nad humantiranim djelovanjem, a nad privatizacijom nema, ili ako ima, zašto se ne trudi jače? Pošto nije vrijeme ni mjesto za teološke rasprave, svi smo ostajali sami sa sobom u mislima, tražili smisao egzistencije, a većina se i dalje međusobno bodrila uvjerenjem da su u pravu, da je njihov slučaj krunski dokaz lošeg i neodgovrnog kapitalizma (kao suprotnost ‘odgovornom kapitalizmu’) unutar zadnjih 15 godina, da je jasno da TDR nije vlasnik, tj. da je njegovo vlasništvo stečeno nelegalno. Ipak, svatko je tražio u očima drugih potvrdu svoje sigurnosti. Jer nesigurnost je užasno usamljivala i dovodila u pitanje smisao cijelog pothvata, u kojem je svatko igrao svoju ulogu: netko je više bodrio, drugi je tražio utjehu, netko je non stop kuhao kavu, netko je non stop kavom nudio ostale.

Radnicima TDZa treba se diviti zbog toga što pokušavaju opstati svemu usprkos, no i još više zbog osjećaja izdaje koji ih je ujedinio više no ikad. No, poput nekog bestjelesnog sadizma koji su si dobrovoljno nametnuli on ih vodi neminovnoj propasti. Jer, ako je situacija shvaćena kao da su sve opcije (osim jedne odabrane) kompromisne, a kompromis je shvaćen kao šutnja i kao predaja, upravo se ta opcija pokazuje najkatastrofalnijom. Zauzevši tvornicu, sve ostale opcije ostale su otpisane same po sebi. Još više od toga, ta se situacija obistinjuje snagom zlokobnog samoispunjavajućeg proročanstva: ranije ponuđene opcije se potiskuju u sjećanju, a dokaz o ustrajnosti se u konačnici manifestira neminovnom katastrofom, ili objektivno, moguće najlošijom opcijom: ‘zato što smo se trudili izgubili smo, izgubili smo (ili izgubit ćemo) jer smo ustrajali na svojim pravima, izgubili smo jer smo bili u pravu.’

Najmanje što se među radnicima znalo i što se uopće zna jest što kaže pravo. Međusobne ‘pravne diskusije’ bile su daleko od preciznosti, svodile su se klasično rekla kazala , i na prizivanje u sjećanje nekih papira i pojednostavljenih objašnjenja svojih sindikalnih predstavnika.[1] No, kako i pravnici mogu isčitati 100 dokumenta na način koji odgovara njihovoj strani, na isti način se interpretiraju dezinofrmacije i poluinformacije među pukom, bio on u tvornici, pred tvornicom ili u svojim kućama, neprestano se repoducirajući između istine i laži, neuhvatljive da u relativnosti svojih premisa daju konačan i jasan argument.

Osim što se cijeloj situaciji ne može dati revolucionaran karaker, osim na fenomenološkoj razini, trijezniji interpretatori mogu odustati i od traženja bilo kakve politizacije u smislu (ne)postojanja posredovanja između partikularnih interesa, intuicionistički povezivih sa širim, i na kraju općim društvenim interesom aritikuliranim kao borba. Unatoč tome što je retorika parola kojima je oblijepljena tvornica mogla upućivati na upravo suprotno. Općenito, situacija jest u opasnosti da cijelo vrijeme duguje svoju ulogu revolucionarnim kategorijama i njezinim predkoracima, postavljenim na istoj meta-racionalnoj bazi. Kratko je bilo oduševljenje mladih ljudi koji su tamo tražili malu Argentinu ili Španiju.[2] Žene su pričale i o fasciniranim studentima iz inozemstva koji su ih dolazili fotografi rati. Ali one će prije zaključiti da oni više ne dolaze jer su mislili da će sve biti brzo gotovo, nego da ta ‘fascinacija’ suštinski nema veze sa njihovom stvari, i da na kraju krajeva kao takva splašnjava veoma brzo.

Nadalje, radi se o interpretaciji pravnih akata i događaja koje oni objašnjavaju, traži se uvid postoji li legalno pravo za njihov ostanak, a ako ne, onda legtimnost na marginama legalnih propisa. Odnos prema pravu ambivalentan je kao i cijela situacija. Pravo je korumpirano: da nije takav slučaj ovo se ne bi dešavalo. Dakle, situacija je proizvod ne pridržavanja prava, i kao takvo (više) pravo (više u smislu da po važećim pozitivnim zakonima i ostalim uredbama radnici doista moraju napustiti tvornicu) je na njihovoj strani; isto tako, nalazeći određenu prazninu u pravu, nekom je drugom pravnom odredbom iskorištavaju; na kraju krajeva, pravnici su sami ti koji interpretiraju i određuju njihovo ponašanje po nekim pravnim regulama. Nevidljivim, potpuno suglasnim pristankom, radnici se daju u ruke odvjetnicima, i nadaju se da će izvući najbolje za njih. Taj je prijenos pun mistike: oni znaju tajne sistema, jer su njegov dio, međutim oni će sada napraviti da od njega spase neuki narod.[3]

Moment legitimacije okreće se iz svog konteksta gotovo u sfere aposluta: primjer TDZ-a završni je simbol cjelokupne prakse divljeg kapitalizma kroz 15 godina: on će ili otvoriti nove vjetrove potpune revizije sistema privatizacije i konačno dati stvarni sadržaj demokratskim parolama o jednakosti i pravdi ili će biti tužan simbol koji će označiti kraj jedne borbe unutar društva. To pozivanje na društvenu cjelovitost stavljanjem sebe u centar, više je očajni, ali i nužni pokušaj samolegitimacije nego stvarna svijest o tome kako se društvo razvija – primjeri i informacije o drugim slučajevima (kojih se konkretnih i tako i tako malo spominjalo) ostaju samo konstrukcije, poduprte ‘nepravdom kao takvom’. Pozivanje na Društvo, na konkretne društvene skupine (studente, druge radnike, stranke) – cijela shema predstavljanja na bazi solidarnosti ostaje samo neispunjena želja, ali gorčina nepoistovjećivanja (i ja si razmišljam: Ma kakvi SRP-ovci, kakvi osviješteni studenti, kakvi anarhisti sa kolačima?!) samo govori više o tome da trebaju ustrajavati na svom otporu (‘Čak nas ni rodbina ne podupire…’), jer su svi ostali kontaminirani u najmanju ruku mirenjem, a evo, mi možemo biti svjedocima autentične borbe za istinu, iz prve ruke, iznutra, u devetom krugu pakla. Zakela se zemlja raju…

Odnos prema tome kako društvo reagira na okupaciju, i kako okupacija ‘reagira’ na društvo, vidljiv je kroz medije, prema kojima stav radnika pokazuje ambivalentnosti slične onima koje važe i za pravo. Mediji su ti koji su krojili istinu, koji su proizveli klimu ne podržavanja, oni su potkupljeni od TDRa itd. No, to jutro jednako se snažno pljeskalo svakoj pozitivno intoniranoj vijesti (što je najčešće bila rečenica: ‘… ali deložacije neće biti, radnici ostaju….’) i kivno žalostilo ako bi ‘nas’ koja radijska vijest zaobišla. A sve ostalo što se tog dana dešavalo u svijetu nikoga nije zanimalo.

Na kraju, za stol sjedaju fi škali da pravno opišu situaciju, da imaju što reći sucu. Na još trunčicu gadljiviji način gledao sam ih kako rade svoj posao, i nekako mi je na pamet pala Jalta i buduća poslije-ratovska podjela svijeta. Samo potpisivanje prolazi u diplomatskom, ‘ugodnom tonu’.

Fiškali mogu konkretan rezultat bitke iz stvarnosti prevesti u pobjedu ili barem neutralan rezultat za objektivno lošije stojeću stranu. No, tamo gdje oni na kraju ‘odlučuju’ (jer su pravu odluku donijela viša, politička lica) kako će se radnici ponašati, to znači da su ipak radnici izgubili. Pravno neriješen rezultat (djelomično izvršena ovrha), jest u prvu ruku pobjeda, ali na duže staze jest samo odgađanje poraza. Profesionalci izlaze van, narodu obznanjuju da je sve u redu, govore o presedanu za pravnopolitičku povijest moderne Hrvatske. Radnici gledaju s nevjericom, ali nemaju druge nego da im vjeruju: nikom nije jasno što je, ali nije loše na prvi pogled. Taj osjećaj se već u sljedećem trenutku pretvara u porazno ‘ipak moramo van’. Narod je uvijek sa druge strane; narod je pobjedio; narod je izgubio!

Način na koji su se odvjetnici identificirali sa dobrom stranom možda nije puno drugačiji ni od prakse u kojoj se bilo koji odvjetnik može prihvatiti posla zastupanja bilo koje strane. Radi li se o aristokratskom humanizmu, egoizmu i/ili samopromociji? To nikad nećemo doznati.

Radnici izlaze iz tvornice; sumnja dolazi do vrhunca: jesu li nas naši izmanipulirali, poslali van da nas pobiju kao svinje? Nisu, agonija je samo došla do svog kraja.

No, (k)ako je narod izgubio (bitno je reći: uvjetno rečeno) i nije proveo svoju revoluciju, a društvo se pomirilo sa svojom prošlošću, možda se desila još jedna simbolička ‘revolucija’ – revolucija pravne države.

Upijajući u sebe suprotnost sukoba nove klasne konstelacije, država, procesuirajući ga kao problem pravne procedure i političke odluke, kakva se mogla ili nije mogla očekivati, dokazala je da nastoji biti ne-monolitno-pseudomafijaška tvorevina kako je odmah najlakše pomisliti – ne da je nastojala, jer ona to u biti i nije. Ona zla ‘politika’ odmah je dobila i pozitivno lice čim su se stvari zakomplicirale. Pretvorila se u političku odluku iza koje je stajao unutarsistemski sukob.[4] Ali stav radnika je ostao samo jedan moment političke kompleksnosti. Pokazalo se da je država stvar ne-memorije: država nije jedno teološko zlo, osobnost, nego političko jedinstvo različitih tendencija koja nema kognitivnu monolitnost iz kakve se mogu izvlačiti njezine dobre i loše osobine.

Država se zastrašila nad slučajem, 40 poniženih i uvrijeđenih natjeralo ju je da poklekne, ali samim time ona se utoliko više pokazala državom (državom u službi naroda, društvenim servisom itd.). U svađi oko sukoba legitimnosti i legalnosti cijele situacije ona (država) ne daje nikakve posebne prednosti ili pogodnosti, nikakvo više pravo koje se temelji na memorativnoj logici frustracije koja se želi prevesti u politiku, i na kraju opet u život dostojan čovjeka, ovdje nema utjecaja ako se ne prevede na njezin jezik. Drugim riječima, ‘klasni problem’ njoj nije važniji od problema ‘životinjskih prava’. To, kao što rekoh, ne govori da je ona dobra ili loša.

Da stvar bude izražena još perverznije, vireći kroz prozore i komentirajući sramotnim dolazak kordona policije i postavljanje barikada, radnici su htjeli da ta sramota bude potpuna, da se sramota društva skupi u jednoj jedinoj točki moralne pobjede i stvarnog poraza. Željeli su da ih ta policija iznese van, da upotrijebi svu moguću silu kojom represivni aparat može raspolagati. Time bi dokazali da je njihova okupacija imala smisla i da je kormupirana vlada pokazala temelje na kojima je izgrađena.[5]Jednoj je ženi policija rekla da ih neće tući. Glas je preko barikade prostrujio tvornicom poput toplog vjetra; sa druge strane smo barikada, ali oni koje šalju na nas samo su ljudi. Hoće li se policija priključiti narodu, hoće li pucati na njih? Takvu vrstu obračuna nismo mogli očekivati.[6]

Država je konačno postala ono što mora postati: ona bi doista bila zasnovana na mitu i korupciji, ili konotativnije rečeno, upravni odbor buržoazije[7] da je pucala po ometateljima posjeda, odvela ih u zatvore i ludnice. Ali, čak da je to u nekom suludom slučaju i učinjeno, prije bi tu bili prsti fašistoidnog ministra unutarnjih poslova nego ‘kapitalista’ koji, ako sam nije političar, ima moć da nazove jednog i pruži mu upute za djelovanje.

Kao takvu, ‘državu’ ‘ne zanima’ da li je rođena na mafiji, klerofašistima, da li je ona trgovinska republika ili država koja izvozi dijamante i kompjutersku tehnologiju, iako je sve te stvari oblikuju proizlazeći iz privrede i općenito društvene međuzavisnosti. Njezin historijski objektivni razvoj jest borba različitih tendencija. Njoj moralnog zdvajanja nad samom sobom ne treba više nego što zahtjeva pragamtična potreba ‘samoodržanja’, a tu do izražaja dolaze izbori, lobiranja raznih društevnih grupa, smjenjivanja zbog političke odgovornosti itd. Unatoč tome, svakome od nas može biti KRISTALNO jasno da navedeni korektivi ne obavljaju efikasno svoju zadaću.

Premda narod uvijek može mrziti državu na svoj osoben način, on je isto tako na socijalističko-perverzan način voli [8] i vjerovat će joj prije nego globalizacijskim ekonomskim trendovima (a u nekim slučajevima i ostatku društva). Zar nije, uostalom, i ovaj slučaj dokazao da je dilema parole slobodne trgovine (ona o mobilnosti ljudi i kapitala), raskrinkana činjenicom da je kapital još uvijek pokretljiviji od ljudi, istinita? Oni radnici nikada nisu izgubili vjeru u državnu pomoć i zato su je, tako razočarani, na trenutak mogli mrziti. Ali zasigurno će još dugo vremena prema njoj imati takvu vrstu sentimenta koji će se kretati između svjesne mržnje i nesvjesne ljubavi, s tim što će možda potonja ustupati mjesto rezignaciji u širem procesu borbe ili pomirenja države i kapitala.

Nadomak smo prvog koraka racionalnog predlaganja: da li su, i na koji način, ti ljudi spremni prihvatiti promjenu bilo kakve vrste? Koliko su spremni tražiti novi posao, doškolovati se, ići redovno na burzu, prijavljivati se na natječaje? Shvatiti da taj prostor više ne čini njihov život.

No, taj novi život zahtijeva onaj individualni karakter koji mora podupirati bilo kakav samosvjesni i optimistični pogled na svijet, nedostatak kojeg (ako sada stavimo po strani moguću nepravdu) je upravo proizveo famu ovog slučaja. Navedene alternative valjane su i nužno potrebne pod jednim uvjetom: ako nisu shvaćene kao ponuda liberalnog mazanja očiju koje u slobodi svojih alternativa pruža nekoliko različitih načina da se prihvati ropstvo; a nijedna mogućnost života. Ako je tako, neku novu revoluciju treba tek stvoriti. Od postojećih primjera, treba li računati na ovaj? Oklijevanje nad pozitivnim ili negativnim odgovorom za dotični slučaj može samo govoriti o tome kako su oba pogrešna, kako je sama situacija ‘pogrešna’, odnosno, koliko je, naprosto, istinita. Svatko će sa svoje strane u njoj pronaći svoju istinu, i svoju potrebu daljnjeg djelovanja, obrazovanja, organizacije ili pojačati svoj skepticizam i zapasti u još dublju apstrakciju. Konkretni ljudi će se nekako snaći jer moraju zaraditi dalje za život.

PS. ono što kasnije točno desilo (u razmaku od par dana), nemoguće je isčitati iz kaotičnog novinarskog diskursa izvještavanja. Radnici su se nekako našli opet u tvornici, spominjala se potreba za garancijama prekidanja sudskih sporova, opet su se nudile i odbijale otrpremnine, radnici su opet su izbačeni van, ovaj put stvarno; spominje se sa jedne strane TDRova policija a sa druge strane manipulacija od strane Novog sindikata za vlastitu promciju. Gomila nepotrebnih događaja i jasni privredni interes TDRa? Prava će istina o tom slučaju možda izostati, za koji mjesec prostor se ruši ili postaje kampus, a društvo nastavlja živjeti sa svojim brigama. Uskoro će se ‘TDZa’ sjećati samo oni koji su bili njegovi okupatori i ‘neradnici’, oni koji u se u njemu usudili i koji su u njemu bili osuđeni tražiti više od posla, život sam.

PS. 2 Nakon par mjeseci možemo vidjeti koliko je sumanuto kada se upijanje očaja pretvara u neutemeljeni optimizam. Pri tome mislim na spomenutu simboličku ‘revoluciju’ pravne države. Ako je ono njezina pobjeda, onda je slučaj Glavaš, pseudomučenik sposoban da učini društvo taocem svoje brižljivosti za to isto društvo, a pravnu državu natjerati da se guši sama od sebe, njezin simbolički (veće težine od ‘pobjedničkog simboličkog’) poraz. Kao i poraz svakog naivnog optimizma.


Bilješke

1. Ovdje je moguće povući jednu paralelu. Županov je pisao o nemogućnosti socijalističkog samoupravljanja jer ono, između ostalog, racionalno pretpostvlja da svatko želi sudjelovati u odlučivanju, što nemora biti istina. Ljudi više vole biti informirani, nego odlučivati, piše on na jednom mjestu. Drugo analitičko oruđe, ne toliko vezano za ovaj problem, može se naći u jednom ‘sociološkom zakonu’ koji kaže da je participacija obrnuto proporcionalna vremenu u kojem se obavlja.

2. Na primjer, na talasaj.blog.hr, jednoj od tri stranice koje su se direktno bavile ovim problemom, dovoljno je pogledati citate sa strane.

3. Neuki narod je možda ironična konotacija, no njom se samo naznačuje u krajnjem slučaju sukob manualnog ili intelektulanog rada i svega što proizlazi iz njega, kao npr. specijalizacije, profesionalizama čije tajne zna mali krug ljudi, i sa druge strane, neprestanog pozivanja na legalizam.

4. Za cijelu zbrku indikativan je i ekstremno legalistički stav anonimnog komentatora u jednim dnevnim novinama: ‘Ma kakva pravna država? Da pravna država funkcionira, svi ti radnici već bi bili pohapšeni i ležali u zatvoru, a vlasnik bi raspolagao svojom imovinom.’ Naravno, takva izjava proizlazi iz stava da je vlasništvo TDRa jasna stvar, što je upravo tim radnicima prijeporno.

5. Prema riječima sa jednog transparenta: ‘31.7.2006 će se vidjeti da li se i ova hrvatska vlada temelji na mitu i korupciji…’

6. Pogledati PS.

7. Premda su kormupiranost države i to da je ona upravljana kapitalističkom klasom drugačija stvar (ako odmah ne prihvatimo tezu da je samo postojanje ‘države’ izravni dokaz njezine ‘korumpiranosti’), retorika među radnicima gotovo da ih poistovječuje.

8. Sa time da još ‘nacionalističku ljubav prema državi’, ne vidim potrebnim posebno razmatrati, što nikako ne znači da je tamo nije bilo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *