“Sto više nasilja, to manje revolucije.”
Bart De Ligt (1)
Rat i oružano nasilje, još uvijek neprikosnoveni načini rješavanja najintenzivnijih društvenih konflikata, doživjeli su u 20. stoljeću tako silovit razvoj destruktivnog potencijala, te se čini kako se ljudska vrsta sve dublje zapliće u apsurdan i tragičan scenarij devolucije, uslijed sve veće nemogućnosti kontroliranja rastućih proizvodnih snaga i antagonističkih socio-ekonomskih odnosa. Druga polovica 20.st. nije bila obilježena samo hladnim ratom dviju supersila, već i razvojem nuklearnog arsenala u brojnim drugim zemljama, uključujući konstantno sukobljene divove poput Indije i Pakistana.Razvoj tzv. konvencionalnog, ali i kemijskog i biološkog oružja također otvara još neslućene mogućnosti uništavanja, agresije i sveopće barbarizacije. Istodobno, rastuće klasne nejednakosti, imperijalistička posezanja i prijetnja ekonomskog kolapsa neminovno otvaraju novu epohu sukoba između “biofilnih i nekrofilnih” snaga čovječanstva. Točnije, da bi pokreti koji žele poljuljati status quo zaista bili progresivni, trebali bi predstavljati, frommovski rečeno, revoluciju nade i antitezu divljajućem nihilizmu (bilo u dominantnom kapitalističkom obliku, bilo u formi terorističkih i fundamentalističkih pokreta).Smatram da nasilna borba nije put kojim bi napredni antisistemski pokret trebao krenuti, u najmanju ruku zbog, čini mi se, minijaturne šanse za uspjeh, lako u praksi gotovo uvijek podređena nasilnim (oružanim) metodama, nenasilna borba nebrojeno je puta ukazala na golemi (iako nedovoljno iskorišteni) potencijal, čak i u slučajevima borbe protiv krajnje represivnih režima, kao što su, pogotovo inspirirane indijskom satyagrahom i borbom Afroamerikanaca protiv segregacije, krajem 20. stoljeća potvrdile i “pjevajuće revolucije” u bivšim baltičkim sovjetskim republikama (pogotovo u Litvi i Latviji), poraz staljinističkog državnog udara u SSSR-u 1991., pobjeda nad apartheidom u Južnoj Africi, “baršunasta revolucija” u Čehoslovačkoj, kao i demonstracije u Leipzigu (tzv. “revolucija svijeća”) nakon koje je uslijedilo rušenje berlinskog zida(2)…Najnoviji val nenasilnih revolucija – svrgavanje Miloševića 1999. (“oktobarskom revolucijom” koju je prvenstveno vodila studentska organizacija “Otpor”, financijski i strateški potpomognuta od strane SAD-a, te uz masovnu podršku stanovništva – (3), otpor krajnje neoliberalnoj državnoj politici u Boliviji 2003. (koji je prisilio predsjednika na abdikaciju), kao i najnoviji takav primjer krajem 2003. u Gruziji (također uz američku pomoć zbog interesa za kontrolu nafte i zemnog plina).
Nasilni antisistemski otpori u praksi su imali relativnog uspjeha samo u zemljama Trećeg svijeta (nerijetko uz milijunske žrtve i temeljito uništenje ekonomskih i društvenih revolucionarnih potencijala), nikada u već uspostavljenoj kapitalističkoj državi.Gerilska borba u Vijetnamu npr. na kraju je zaista dovela do ujedinjenja zemlje, ali pod cijenu 4 milijuna mrtvih Vijetnamaca, uništenog okoliša i razorene ekonomije, a da o mogućnosti za ozbiljniji socijalni napredak ni ne govorimo. Nasilna alžirska borba za oslobođenje od francuskog kolonijalizma, odmah s druge strane Sredozemnog mora, rezultirala je s milijunom mrtvih. Na drugom kraju svijeta, što je bio nepovoljan faktor u smislu udaljenosti od očiju evropske i svjetske javnosti, indijska borba za neovisnost protekla je s daleko manje žrtava. Gerilski Mau Mau pokret u Keniji, također suprotstavljen britanskom kolonijalizmu, doveo je do krajnje krvave represije i daleko većih žrtava.Palestinska borba za oslobođenje, kompromitirana čestim terorističkim metodama i fundamentalističkom retorikom, sve se više udaljava od zadatog cilja.(4)
Razvoj oružja za masovno uništenje davno je dokinuo eru borbe “na barikadama” (još se Engels potkraj života izjasnio protiv tih metoda kao zastarjelih), u kojoj su obični građani imali određenu (malu) mogućnost uspjeha u sukobu s državnom moći. Moderno je oružje gotovo isključivo namijenjeno državi (bilo daje riječ o tenkovima, bombarderima ili nuklearnom oružju npr.).Čak i kada bi ga progresivni društveni pokreti mogli proizvoditi ili nabavljati, ovo oružje ni u kom slučaju nije ‘’oružje naroda”, a njegova upotreba ne samo da nije emancipatorska, već prijeti totalnim uništenjem.
Kao što je u knjizi „Kratka povijest budućnosti“ naznačio Eirik Newth, roboti vojnici, za kojima nitko neće plakati i koji ni za kim neće plakati, naša su vjerojatna perspektiva.I u tom smislu antikapitalistički je pokret u bitki s vremenom, jer bi efikasni roboti vojnici (čije su prve verzije već proizvedene u sklopu novog američkog vojnog programa poznatog kao “Future Combat System”) nesumnjivo postali jedan od najsnažnijih i najstrašnijih branitelja klasnog sistema u povijesti, gotovo garant da je ljudska vrsta zalutala zauvijek.
Vojna je organizacija antiteza demokraciji, inherentno suprotstavljena egalitarizmu, širokoj participaciji, dijalogu i debati, a nerazdvojivo povezana s birokracijom i ekstraktivnom ekonomijom štetnom po okoliš, te patrijarhalnom podjelom uloga koja žene, djecu, stare i fizički nemoćne udaljava od donošenja odluka, obrane i otpora, a muškarce dehumanizira, konstruirajući mačistički mentalitet i pretvarajući ih u puka oruđa režima.
Nenasilno promicanje promjene odozdo, svojom inkluzivnošću, kooperacijom i civiliziranim načinom vođenja borbe, stavlja ljude u istinski oslobađajuću situaciju koja dozvoljava stvarni unutarnji razvoj i tzv. “totalnu revoluciju”, koja je preduvjet općeljudske emancipacije od nasilnih, nedemokratskih i tlačiteljskih društvenih sistema.
Radnički je pokret još od svojih početaka u najvećoj mjeri koristio razne metode nenasilnog otpora.Tu se posebno ističe čartizam, masovni revolucionarni pokret engleskih radnika tridesetih i četrdesetih godina 19.stoljeća. Nizom masovnih mitinga u kojima su sudjelovale stotine tisuća sudionika, velikim radničkim štrajkovima i prijetnjom “svetim mjesecom” (generalnim štrajkom), vlasti su prisiljene na upotrebu krajnje represivnih mjera, masovna hapšenja, te masakr radnika u Newportu (1839.).Kao odgovor na obnovu čartističkog pokreta 1848. (osobito u vezi s februarskom revolucijom u Parizu), vlada je ugušila ustanak, pretvorivši London u oružani logor s golemim brojem vojnika i policije i upotrijebivši čitav svoj arsenal represivnih mjera.
Krvavo gušenje direktno-demokratske Pariške komune 1871.(5) dovelo je do jačanja tendencije prema državnom socijalizmu (“drvenom željezu”), bilo u boljševičkoj ili u socijaldemokratskoj varijanti.
Poput nekih owenitskih sindikalista 1834. godine, anarhosindikalisti su u to doba razvili ideju revolucionarnog generalnog štrajka, putem kojega bi sindikati preuzeli kontrolu nad sredstvima za proizvodnju i označili kraj nacionalnoj državi. Unatoč određenoj naivnosti i oslanjanju na oružanu obranu revolucije npr., dobro su shvatili da moć vladara u krajnjoj liniji ne ovisi o pukoj fizičkoj moći, već o pristanku i suradnji (ma kako nevoljkoj) onih nad kojima vladaju.
Međutim, prije nego što je sindikalistička strategija mogla biti testirana, boljševička je revolucija (uvelike zbog izuzetno nepovoljne domaće i međunarodne konjunkture) označila pobjedu militarizma i etatizma.Uz iznimku Španjolskog građanskog rata, povijesni je dijalog prebačen na dihotomiju između socijaldemokracije i boljševizma, bez alternativa. Može zvučati paradoksalno, ali jedan od najznačajnijih doprinosa nenasilnoj borbi dao je zagovornik upotrebe nasilja i revolucionarni sindikalist Georges Sorel (1847-1922.). Odbacujući parlamentarizam i ostale konvencionalne metode političkog djelovanja (naizgled miroljubive, a zapravo zasnovane na toleranciji prema tlačenju, pa i na “nasilju neparticipacije” širokih masa), Sorel je nasuprot birokratskih i etatističkih tendencija budućnost socijalizma vidio u razvoju autonomnih, radničkih sindikata i konkretne, od strane političkih stranaka neotuđene, klasne borbe samih radnika. Ta taktika revolucionarnih sindikalista proizlazi iz uvjerenja da “politička prava nisu nastala u parlamentu već su, prije, parlamentima nametnuta izvana. Pojedinac može primorati druge da ga poštuju tek kada umije da obrani svoj ponos ljudskog bića…direktna akcija i u ekonomskoj i u političkoj borbi je jedina metoda koja je sposobna nešto postići u svakom odlučujućem momentu historije. I buržoazija je u svojoj borbi protiv apsolutizma također koristila te metode i odbijanjem plaćanja poreza, bojkotom i revolucijom drsko potvrdila svoju poziciju dominantne klase u društvu…Potrebno je samo proučiti historiju u proteklih tri stotine godina da bi se shvatilo kakve su nemilosrdne borbe bile potrebne da bi se ta prava otela, milimetar po milimetar, od despota. Kakve su samo teške borbe prošli radnici Engleske, Francuske, Španjolske i drugih zemalja da prisile svoje vlade da priznaju pravo na organiziranje sindikata…Tek kada su radnici direktnom akcijom suočili parlament sa svršenim činom, vlada je našla za shodno da uzme u obzir novonastalu situaciju. Ono što je važno je da vlade nisu dobrovoljno odlučile priznati određena prava narodu, već su to morale uraditi. Onome koji ne uspije shvatiti ovu povezanost, historija će zauvijek ostati knjiga sa sedam pečata.”(6)
Za razliku od ostalih struja lijeve misli, koje dopuštaju postojanje partija i parlamentarnu djelatnost, ili barem izvanrednu upotrebu parlamentarne većine prilikom revolucionarne situacije(7), anarhokomunisti i anarhosindikalisti skloniji su u činu izbora vidjeti samo navođenje robova da “stave marku legalnosti na vlastito ropstvo”(8).
Negirajući otuđujuću, neparticipatornu i birokratsku (a time i neoslobađajuću i duboko nedemokratsku), svakodnevnu parlamentarnu praksu, ali jednako tako i tezu o navodnoj taktičkoj koristi upotrebe parlamenta, ističu kako je upravo usmjerenost na parlament i legalne i legalističke oblike političkog djelovanja unazađivala, pa i upropaštavala šanse za ostvarenje radničkih interesa.
Opasnost od uljuljkivanja i “buržoaskog pripitom ljenja”, pa i kooptacije vođa, samo su neki od rizika te taktike(9). Tako je na primjer u Pruskoj, najvećoj pokrajini u Njemačkoj gdje su socijaldemokrati bili najjača partija koja je imala kontrolu nad najvažnijim ministarstvima u zemlji do Hitlerovog dolaska na vlast, von Papin, nakon što ga je Hindenburg postavio za kancelara Reicha, realpolitičkim prezirom prema ustavu raspustio prusko ministarstvo uz pomoć jednog poručnika i šačice vojnika. Kada, nakon tog nasilja nad ustavom, Socijalistička partija u svojoj nemoći nije mogla smisliti ništa osim da uloži žalbu vrhovnom sudu, umjesto da izvršitelje državnog udara suoči s otvorenim otporom, reakcija je znala da se nema više čega bojati. To je bio uvod u Treći Reich. Mnogo smislenijim anarhosindikalisti smatraju osnivanje borbenih ekonomskih organizacija radnika, te ističu značaj direktne akcije jer smatraju najefektivnijima instrumente ekonomske moći nad kojima u biti upravlja radnička klasa davanjem ili uskraćivanjem ekonomske kooperacije.Napominjući da se socijalističke partije, uvijek kada smjeraju na značajnije političke reforme, moraju osloniti na stvarni izvor moći – ekonomsku akciju samih radnika, dokazuju to primjerima političkih generalnih/općih štrajkova u Belgiji (1903.), Švedskoj (1909.) ili Austriji za dobijanje općeg prava glasa, borbe španjolskih radnika 1904. za oslobađanje političkih zarobljenika, generalnog katalonskog štrajka 1909. kao pritiska na vlast da prekine rat s Marokom, generalnog štrajka njemačkih radnika 1920. koji je znatno doprinio rušenju pučističke vlasti (Kapp Putsch), brojnih ustaničkih štrajkova u Srednjoj Americi (od 1931. do 1961., jedanaest latinoameričkih predsjednika bilo je svrgnuto s vlasti uslijed političkih štrajkova – 10) itd..
Istaknuti je primjer veliki ruski generalni štrajk koji je 1905. “stavio u carevu ruku olovku kojom je potpisao ustav”. Nemiri u tadašnjem Ruskom Carstvu isprva su se snažnije manifestirali brojnim štrajkovima industrijskih radnika, da bi u siječnju 1905. tisuće Petrograđana krenule u mirni, uredni marš prema Zimskoj Palači kako bi caru Nikolaju II. (koji je inače tada obitavao u svojem Ljetnom dvorcu) predali blagu, umjerenu peticiju.Stražari su otvorili paljbu na nenaoružane, mirne prosvjednike, ubivši preko stotinu ljudi.Taj dan, poznat kao “Krvava nedjelja”, označio je spontani početak faktički nenasilne revolucije.Iako je (pogotovo među seljacima) bilo izljeva nasilja, borba koja je trajala čitavu godinu uglavnom je vođena raznim metodama nenasilne akcije, pogotovo štrajkovima.Masovni štrajkovi u Petrogradu i Moskvi više su puta paralizirali željeznički i komunikacijski sustav.Čitave provincije i nacije oslobodile su se carističke kontrole, te su uspostavile vlastite nezavisne vlade.U “Oktobarskom Manifestu” car je konačno dozvolio uspostavu parlamentarne monarhije, tj. izbornog legislativnog tijela, unatoč tome što se prije zaklinjao da to nikada neće učiniti.Međutim, revolucija se nastavila – novine i časopisi ignorirali su vladine cenzorske zakone, sindikati su rasli, a sovjeti (radnički savjeti) postali su demokratski, narodni organi paralelne vlasti.Istovremeno je lojalnost vojnih trupa opadala, javljale su se manje pobune mornara i radnika, i oko 2/3 vladinih trupa nije više bilo pouzdano u obrani režima.Krajem 1905., međutim, boljševici i menjševici uspjeli su preobratiti masovni štrajk moskovskog Sovjeta u oružanu pobunu.S vlastitim životima na kocki, vojnici su slijedili naredbe i ugušili nasilnu pobunu, nakon čega je otvoren put za kontraofenzivu. (11)
Isto su tako Februarska i Oktobarska revolucija 1917. bile uglavnom nenasilne. Velike žrtve nastupile su uslijed kontrarevolucije bjelogardejaca i strane intervencije koja je poharala gotovo cijelu Rusiju.(12)
Strah kapitalističke klase došao je do izražaja i u oštrom generalnom štrajku za osmosatni radni dan 1886. u Chicagu, zbog kojeg su smaknuti njegovi vođe, a u njegovu spomen još se i danas obilježava Međunarodni dan rada (International Labour Day), kod nas poznatiji kao Praznik rada, iako je on zamišljen i u naprednijim društvima još i danas uvelike shvaćen kao dan borbe.(13)
Veliki opći štrajk engleskih radnika 1926. ili opći štrajk francuskih radnika 1961. protiv
državnog udara alžirskih kolonijalnih generala samo su još neki od istaknutijih primjera upotrebe te metode, kojima se ovdje ne možemo dublje baviti.
Iz navedenih primjera postaje jasnije inzistriranje Sorela i ostalih revolucionarnih sindikalista na proleterskom nasilju (la violence proletarienne), ali i sama priroda tog nasilja koje se, ovisno o ideološkoj pozadini i ethosu njegovih provoditelja, može plauzibilno okarakterizirati i relativno nenasilnim.(14)
Direktna akcija o kojoj anarhosindikalisti govore uključuje svaku metodu neposrednog sukoba s ugnjetavačima, prije svega štrajkove (organizirano odbijanje rada) u svim svojim stupnjevima, nebrojene oblike prosvjeda, bojkota, sabotaže…
Osnovna poluga tog revolucionarnog nasilja u njihovim je očima generalni štrajk (u biti neoružana metoda) – posljedica i krajnji cilj parcijalnih štrajkova, “mit u kojem se socijalizam sav sadržava, organizacija slika sposobnih da instinktivno evociraju sve osjećaje koji odgovaraju raznim manifestacijama rata koji vodi socijalizam protiv modernog društva. Štrajkovi su proizveli u proletarijatu najplemenitije osjećaje, najdublje i najpokretačkije koje posjeduje.”(15) Generalni štrajk zahtijeva sigurno društveno prihvaćanje kako bi bio uspješan i moralno uvjerljiv. Rosa Luxemburg objasnila je generalni štrajk kao rezime dugogodišnjeg perioda razvoja klasne borbe i stvaranja objektivnih preduvjeta za revoluciju. Primjer moskovskog Sovjeta ili u Španjolskoj “huelge general” 1936., što je rezultiralo oružanom pobunom protiv fašista, ukazuju na ostraščenost takvih situacija u kojima je mogućnost izbijanja oružanog sukoba (različitih intenziteta) velika. Istodobno, “kada se vojnici u malim grupama suoče sa ljudima koji se bore za svoju slobodu, uvijek postoji mogućnost da makar dio vojnika pogleda duboko u dušu i shvati, nakon svega, da su oni na koje su uperili svoje oružje njihovi roditelji i braća. Primaran psihološki problem koji se manifestira u vojsci je to što pojedincu nije data šansa da misli o svom ponosu kao ponosu ljudskog bića, što nema šanse da uvidi viši zadatak u životu nego iznajmiti se da bi bio krvavi ugnjetač vlastitog naroda.”(16)
Revolucionarni generalni štrajk (iz ustiju sitnoburžujskih socijaldemokratskih političara opisivan i kao “generalno ludilo”) ovdje očito ima drugačije značenje od mnogo umjerenijih kratkih općih štrajkova kakvi su i danas česti u Italiji npr..U novije je doba sve naglašenija politička uloga štrajka, kao npr. u trom i lij unskom rimskom prosvjedu na početku drugoga Berlusconijeva mandata i u podjednako golemom (također talijanskom) kratkom općem štrajku i prosvjedima protiv rata u Iraku.
Uspjeh masovnog štrajka, međutim, ne zavisi od mobilizacije svih radnika. Cilj je onesposobljenje cjelokupnog javnog Života, što se može postići i kada samo organizirani radnici u najvažnijim industrijama i službama prekinu rad, zbog čega čitav ekonomski sistem kolabira uslijed nedostatka električne energije, sirovina raznih vrsta, prekida komunikacijskih veza itd….Danas u svakoj industriji postoje stotine metoda kojima radnici mogu ozbiljno uznemiriti proizvodnju. Svuda u modernim sistemima vlada podjela rada u kojoj najmanji poremećaj u jednoj grani rada može dovesti do zastoja cijelog procesa proizvodnje.” Kadase vladajuća klasa suoči sa energičnom, organiziranom radničkom klasom školovanom u dnevnim sukobima, i kada shvate tko je osnova društva, postaju mnogo spremniji za neophodne ustupke i, iznad svega, plaše se ući u trku sa radnicima jer ih to može odvesti u krajnost, katastrofu”(17).Opći štrajk također neizbježno dovodi do raštrkavanja vojnih postrojbi s obzirom na nužnost zaštite temeljnih industrijskih postrojenja, komunikacijskih i transportnih si sterna. Raštrkavanje tih snaga može dovesti do pojačanja kaosa u redovima vlastodržaca/ kapitalista, policije i vojske, što čini njihovu koordinaciju i kontrolu težom.(18)
Štrajkovi (organizirano odbijanje rada), osobito uspješan oblik mobilizacije radničke klase unutar kapitalizma, sredstvo za obranu ljudskih prava radnika, bez obzira na svoju uobičajenu umjerenost, istovremeno su i “neprestano školovanje u moći otpora, koji im svakodnevno dokazuje da i najneznatnija prava moraju biti osvajana neprekidnom borbom protiv postojećeg sistema.”(19) Razvoj takve kulture borbe za vlastita prava (zapravo istinske političke kulture), toliko prisutnije u Italiji, Francuskoj ili Njemačkoj nego u našoj zemlji(20), “univerzitet iskustva” (možda čak značajniji od propagandne djelatnosti i pokušaja razvoja svijesti putem agitacije) i “postepeni, molekularni, gotovo nevidljivi proces akumuliranja samopouzdanja, svijesti o potencijalnoj snazi vlastite klase, stoga su od najvećeg značaja u pripremi klasnih eksplozija poput one u maju 1968. u Francuskoj.”(21)
Ono što, međutim, ovaj primjer uvelike spontane pobune nije obuhvaćao nužna je koncentracija iskustva, znanja i strategije.(22)
Tek desetljeća borbe za porast životnog standarda mogu stvoriti uvjete za intelektualni i kulturni razvoj radnika, što su npr. shvatili i talijanski sindikati i ljevičarske partije kada su prije nekoliko godina vodili bitku za skraćenje radnog vremena, za koje je još Marx napisao da je osnovni preduvjet. Ta činjenica ne poriče, međutim, veliku prisutnost i opasnost buržoaske i konzumeričke kolonizacije tzv. slobodnog vremena.
Drugi izvanredno značajan rezultat dnevnih ekonomskih borbi je razvoj solidarnosti među radnicima (što,već zbog same nehomogene strukture političkih partija, kao i njihove udaljenosti od svakodnevnih i neposrednih životnih situacija goleme većine ljudi, te uobičajene oligarhizacije, nije moguće u tolikoj mjeri ostvariti kroz same partije), “osjećaj moći uzajamne pomoći čija se snaga konstantno obnavlja u dnevnoj borbi za životne potrebe, koja djeluje drugačije od apstraktnih partijskih principa koji su najvećim dijelom samo teorija. On narasta u vitalnu svjesnost nesretne zajednice i postepeno se razvija u novi smisao za pravdu, postajući uvodno etičko osvajanje svakog pokušaja oslobađanja ugnjetavane klase.”(23)
Treće, štrajkovi redovito izazivaju reakciju ne samo administrativnog i propagandnog, nego i represivnog državnog aparata, čime razotkrivaju pravu narav sistema. Kada postane jasno da policija, provodeći “pravdu” i čuvajući “red”, nikada ne napada “poslodavce”, ali redovito radnike, klasičnu agitaciju, koja više nije toliko potrebna, može uvelike zamijeniti edukacija u otporu.
Još jedan od učestalih oblika direktne akcije je bojkot. Sistematskim odbijanjem potrošača da kupuju robu od kompanija koje ne poštuju ni minimalne standarde, može se u određenim uvjetima ponuditi rijetko snažan izraz radničke i međuljudske solidarnosti s potlačenim radnicima, ili obraniti prava potrošača ukoliko je riječ o neispravnim ili štetnim proizvodima.” Čak su i gospodari Trećeg Reicha osjetili kakvo oružje može postati bojkot u rukama masa, kada su morali priznati da je internacionalni bojkot njemačkih proizvoda ozbiljno ugrozio njemački izvoz…U Barceloni, Valenciji i Cadizu je odbijanje obalskih radnika da istovare njemačke brodove primoralo kapetane tih brodova da istovare svoje tovare u sjevemoafričkim lukama. Ukoliko se sindikati u drugim zemljama odluče na istu proceduru, postići će se neusporedivo veći rezultati nego jalovim protestima.”(24)
Istaknuti primjeri bojkota u 20.st. još su bili npr. u indijskom pokretu za nezavisnost i akcijama istaknutog nenasilnog borca za radnička prava, Cesara Chaveza, koji je 50-70-ih godina na granici SAD-a s Meksikom pomagao imigrantskim radnicima – bezemljašima da se organiziraju i izbore za bolje uvjete života, u čemu su posebnu ulogu imale upravo kampanje bojkotiranja arogantnih kompanija.(25) Poznati primjer solidarnog kupovanja zbiva se u slučaju kave čija je distribucija iz (čitavo desetljeće) pobunjene meksičke pokrajine Chiapas omogućena na inicijativu njenih simpatizera. Kada su radikalno lijevi, vrlo liberalni pobunjenici iz te (najsiromašnije i diskriminiranim indijanskim stanovništvom naseljene) pokrajine otišli u džunglu kao gerila, najvažnija stvar koju su ponijeli bila su dva pokretna kompjutera, dokazavši njima još jedanput potencijalno subverzivnu snagu nove tehnologije(26).Njima su uspjeli u vrlo kratkom vremenu mobilizirati golemi, globalni pokret 26 podrške; u roku nekoliko sati mase ljudi otišle su na ulice diljem svijeta u znak protesta protiv očekivanog vojnog napada, i krvoproliće je izbjegnuto. Iako su se popularno- romantičarski prezentirali kao gerila, pobunjeni zapatisti zapravo su nenasilnim otporom izborili autonomiju pokrajine Chiapas, aktiviranje potlačenih masa kroz narodne zborove, civilno društvo i oblike seoske demokracije.U doba sveopće uvjerenosti u “kraj povijesti”, oni su odigrali važnu ulogu u otvaranju nove epohe, razvivši politički ’’gerila marketing” do te mjere da su se npr. pripadnici talijanske anarhističke grupe “Ya Basta” pridružili ustanku kao tjelohranitelji istaknutih zapatista… Dublje promišljanje mogućih smjerova ove epohe prisutno je u knjizi Johna Forana (et altera): The Future of Revolutions (Zed Books, 2003.).
Sabotaža, metoda ekonomskog rata, “je ta koje se poslodavci među oružjem u anarhosindikalističkom arsenalu možda i najviše plaše i najgrublje je osuđuju kao ilegalnu.”(27)
“Operater u čeličani namjerno učini malenu pogrešku, prekidajući njen rad.Bivši zaposlenik prereže telefonske kablove koji opslužuju pola milijuna ljudi.Vodoinstalater postavlja malene čavle u pipe novosagrađene građevine.Kompjuterski programer izbriše sve kopije podataka u kompjuterskom sistemu. Antiduhanski aktivist kreativno razobliči i preradi plakat koji reklamira cigarete. Član Ploughsharesa koristi čekić kojime uništava vrh nuklearnog projektila(28). Aktivist za zaštitu šuma potajice pomiče zemljišne oznake koje je postavila drvna kompanija.Ekološki aktivist nasipava pijesak u rezervoar buldožera. Član Animal Liberation Fronta (29) spaljuje laboratorij za životinjske eksperimente (30)
Sabotaža, često izraz očaja, javljala se od drevnih vremena, a na velika je vrata povijesti (zanemarimo li klasičnu vojnu sabotažu ili “bostonsku čajanku”) ušla krajem 18. i početkom 19.stoljeća, kada su radnici u kućnim tkalačkim stanovima, ugroženi mehaniziranim tkalačkim strojevima, spontano reagirali uništavanjem tvorničke mašinerije. Inspirirani primjerom Neda Ludda, legendarnog vođe tih akcija, prozvali su se luditima.
Kao što su dobro objasnili suvremeni zagovaratelji sabotaže (31), može se reći da određene tehnologije otjelotvoruju kapitalističke društvene odnose (32).Krleža je tu bio lapidaran: “Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, mjesto daje obratno”(33).
Sabotaža već spada u graničnu metodu nenasilne akcije, ali napušta taj rod aktivizma ukoliko ne isključuje fizičko nasilje nad ljudima. Fizičko nasilje nad stvarima, o čemu ovdje govorimo, može biti manje štetno i razarajuće od nekog bojkota npr., koji može eventualno uništiti čitave tvrtke, a time stvoriti i veliku nezaposlenost. Isto tako, “golema eksplozija koja može uništiti čitav robni terminal prilično je drukčija stvar od uništenja kompjuterskog filea, odnosno nekoliko atoma”(34).Ovo drugo može, međutim, imati mnogo teže, ali u određenim slučajevima i mnogo pozitivnije posljedice (uništenje popisa za hapšenje sindikalnih aktivista npr.).
Zbog svoje ambivalentne prirode, pogotovo u klasičnim slučajevima (npr. uništenje željezničke pruge), sabotaža može značiti postupni prijelaz prema nedvojbeno nasilnim metodama, već i samom činjenicom da uključuje fizičku destrukciju i postojanje sredstava koja to mogu postići.Uvijek ostaje problem kulturnih specifičnosti i predviđanja reakcije kako subverzijom pogođene strane, tako još i više pitanje interpretacije i reakcije treće strane, odnosno javnog mnijenja. Nedostatak sabotaže je upravo njen ilegalni, subverzivni karakter koji, pored dubioznog odjeka u javnosti, onemogućava široku participaciju, a otvara mogućnost kooptiranja i represije, kao i čitav novi spektar – “Pandorinu kutiju” – smicalica i prevara s obje strane(35). U slučajevima intenzivnih sukoba, kao što je revolucija, ipak bi je se teško bilo odreći.
Postoji i posebna vrsta sabotaže u smislu privremenog onesposobljavala proizvodnih postrojenja, primjenjiva u slučaju štrajkova i nenasilne obrane od agresije, koja osvajaču uskraćuje plodove njegove agresije, a time i motiv i snagu za njeno daljnje provođenje.
Novi val antikapitalističkih (u medijima i od strane nacionalističkih američkih sindikata mistifikatorski i sasvim pogrešno nazvani antiglobalističkim) prosvjeda, koji je započeo krajem prošlog stoljeća na demonstracijama u Seattleu, Pragu i Gotheburgu i Genoi npr., iznjedrio je i novu mačističku “grupu afiniteta”, samoprozvani “Black Block”, koji je revolucionarnu strategiju uvelike shvatio u obliku razbijanja dućanskih izloga i “doimanja opasnim”, ali je srećom potisnut na marginu. Drugačiji mentalitet odražava npr. grupa “Food not bombs”, koja sakupljanjem i dijeljenjem besplatne vegetarijanske hrane daje alternativnu poruku dominantnom natjecateljskom, izrabljivačkom i komercijalističkom duhu, praksa “No border kampova” kao oblika kreativnog suprotstavljanja političkim granicama i restrikcijama slobodnog kretanja ljudi (za razliku od slobodnog kretanja roba i kapitala) itd..
Slijedeći Gandhijevu izreku “oko za oko i svi ćemo oslijepiti” (kao i ironičnu opasku Anatole Francea da “zakon, u svojoj veličanstvenoj jednakosti, zabranjuje bogatima, jednako kao i siromašnima, da spavaju ispod mostova, da prose na ulicama i da kradu kruh”), u posljednjih nekoliko desetljeća razvio se i pokret radikalnih humanista koji se zalažu za sveobuhvatnu reformu, pa čak i ukidanje zatvora kao kaznenih (osvetničkih) ustanova(36.).Oni ističu kako su, pogotovo u SAD-u, koji ima najveći broj zatvorenika na svijetu (oko 2 milijuna), zatvori ustanove koje samo perpetuiraju agresiju, nejednakost i klasni sistem, ne pružajući nikakvu efikasnu, a kamoli istinski humanu mogućnost (re)socijaliziranja zločinaca (istodobno žigošući obične prijestupnike često sasvim nepravednih zakona).
Zatvori su posvuda zamišljeni prvenstveno kao sredstvo represivnog državnog aparata namijenjeno obrani postojećeg sistema, posebnih privilegija i privatnog vlasništva, proizvodnji devijantnosti i “žrtvenih jaraca” radi učvršćenja postojećih normi i promicanja društvene konformnosti, pa i (slično kao kod služenja obaveznog vojnog roka) radi odvraćanja dijela stanovništva s tržišta rada(37.).Osim toga, američki zatvorsko-industrijski kompleks (“prison-industrial complex”) godišnje zgrće stotine milijuna dolara.
U svakom slučaju, zatvori nisu samo nehumani, već (logično) i vrlo neefikasni u sprečavanju zločina (pa je tako SAD istodobno i zemlja s jednom od najvećih stopa kriminala na svijetu, a porast je i dalje prisutan).Svijest o neodrživosti zatvora kao kaznenih ustanova u istinski humanoj zajednici već je dugo prisutna u glavama prosvijećenih pojedinaca (38.), ali je borba za njihovo ukidanje tek na početku.Ta borba moći će imati uspjeha samo ukoliko ne bude izolirana od opće antisistemske borbe.
Upravo shvaćanje da se radi o općeljudskoj emancipaciji, a ne samo o oslobođenju radničke klase (često shvaćenom u uskom, ekonomističkom i materijalnom smislu), bila je pokretačka snaga razvoja kontrakulture (39.), koja je (i pored svih mana) najsjajnije zablistala krajem 60-ih u obliku hipijevskog životnog stila, kontrakulturne filozofije koju je lapidarno definirao Antoine Kiels u knjizi “Taoizam”, prepoznajući zajedničku crtu s taoističkim konceptom wu-weia (“nepretjerivanje u djelovanju”):
“Nenasilje
Povratak zemlji
Boriti se za život
Civilizacija sreće
Novac je nasilje
Zabranjeno je zabranjivati
Opusti se!”
Kontrakultumo shvaćanje (koje toliko manjka tradicionalističkom radničkom pokretu sa svojim kultom rada(40.), konvencionalnošću i intrinzično prihvaćenim konzumerizmom i buržujskim duhom) čini da se ljudi bore za bolji svijet ne samo radi većih plaća i boljih materijalnih uvjeta, već i zato što upravo te degradirajuće materijalne okolnosti doprinose alijenaciji i osiromašenju života – bore se za novi svijet zato jer ne žele biti puki objekti i strojevi.Kreativni odgovor na nekrofiliju može biti samo biofilija i životna radost ostvarena u nesputanom stvaralaštvu, “kultiviranoj dokolici”(Oscar Wilde), neotuđenim međuljudskim odnosima i slobodnoj ljubavi.(41.)
Tada je zaista riječ o životu u skladu s glavnom osobinom nenasilnog otpora – jedinstvu cilja i sredstava, ljudima koji novi svijet nose u svojim srcima.
(l.) Istaknuti nizozemski anarhosindikalist i antimilitarist, autor antologijske knjige “The Conquest of Violence”.
(2.) Vidi sjajne publikacije Albert Einstein Institutiona twww.aeinstein.org) – Grazina Miniotaite, Nonviolent Resistance in Lithuania: A Story of Peaceful Liberation ; Olgerts Eglitis, Nonviolent Action in the Liberation of Latvia ; Roland Bleiker, Nonviolent Struggle and the Revolution in East Germany ; Adam Roberts, Civil Resistance in the East European and Soviet Revolutions – i mnoge druge.
(3.) Vidi stranicu u vezanu za PBS-ovog dokumentarne o rušenju Miloševića: www.pbs.org/weta/dictator
(4.) Vidi Souad Dajani: Eyes Without Country: Searching for a Palestinian Strategy of Liberation, Temple University Press. Philadelphia, 1994., gdje se promišlja strategija nenasilnog palestinskog otpora.
(5.) Francuska i njemačka vladajuća klasa, dotad zaraćene, brzo su sklopile mir i svoj strah i bijes usmjerile prema zajedničkom neprijatelju – pariškom građanstvu.Tridesetak tisuća Parižana je ubijeno, a još mnogo više odvedeno je na prisilni rad u francuske prekooceanske kolonije.Za nadahnuti prikaz te (oružane) revolucije “iz prve ruke” vidi Prosper Olivier Lisagare, Istorija Pariške komune, Beograd – KULTURA – Zagreb, 1946. (6.)Rudolf Rocker: “Metodi anarhosindikalizma”, Torpedo, Beograd.
(7.)Vidi npr. Socialist Standard, “Pannekoek and the Socialist Party”, December, 2003.(www.worldsocialism.org/spgb) (8.)R.Rocker, ibid..Za suvremeno promišljanje te tematike vidi npr. Brian Martin, Democracy without elections, Social Anarchism, No. 21, 1996 (www.uow.edu.au/arts/sts/bmartin/ pubs/95sa.html)
(9.) Sve su ovo, međutim, vrlo složena pitanja kojima se ovdje ne možemo detaljnije baviti.Uputio bih samo npr. na Lenjinovo djelo “Što da se radi”, koje, ističući ograničenja čisto sindikalne borbe, poziva na objedinjenje različitih frontova borbe.Istaknuta je i rasprava o generalnom štrajku, u kojem se Rosa Luxemburg pokušala oduprijeti šablonizaciji te strategije, koja često nije uzimala u obzir objektivne povijesne okolnosti.
(l0.) Vidi publikaciju Albert Einstein Institutiona twww.aeinstein.org) – Patrica Parkman, Insurrectionary Civic Strikes in Latin America: 1931-1961
(11.)Gene Sharp, Power and Struggle, Porter Sargent Publishers, Boston, 1973.,19.six..
Gene Sharp, dugogodišnji istraživač na Harvardu poznat i kao “Clausewitz nenasilnog ratovanja”, napisao je temeljno djelo u ovom području: The Politics of Nonviolent Action, koje se dijeli na tri dijela – “Power and Struggle”, “The Methods of Nonviolent Action” i “The Dynamics of Nonviolent Action”(sto zajedno čini oko tisuću stranica).
(12.) U jednom trenutku pod boljševičkom kontrolom ostao je samo uski pojas oko Petrograda i Moskve, Sibir je pregažen od strane imperijalnog Japana i Kine, Ukrajina je pripala Silama osovine, a Amerikanci, Francuzi i Englezi iskrcali su se čak kod Arhangelska.Slaba žetva i glad dodatno su pridonijeli čudovišnoj brojci umrlih tijekom građanskoga rata, koja doseže desetak milijuna ljudi.Taj je rat, i danas prešućivan i simplificiran, po broju žrtava treći najveći sukob 20.stoljeća.
(13.) Vidi npr. Richard O. Boyer & Herbert M. Morais, Labor’s untold story – the adventure story of the battles, betrayals and victories of American working men and women, United Electrical, Radio and Machine Workers of America, Pittsburg, 1955.
(14.) Čak je i Marx prije više od 130 godina smatrao da u nekim zemljama, “poput Amerike ili Engleske (i, kada bih bolje poznavao vaše institucije, dodao bih Nizozemsku) radnici mogu postići svoje ciljeve mirnim putem.“(Govor u Amsterdamu, 1872.)
(15.) G.Sorel, Reflexions sur la violence, str. 95-96. u Predrag Vranicki, Historija marksizma, 220.str.
(16.) R. Rocker, ibid.
(17.) R. Rocker, ibid.
(18.) Vidi klasičnu studiju Katherine Chorley, Armies and the Art of Revolution, Faber and Faber, London, 1943.
(19.)R. Rocker, ibid.
(20.) KPJ svojim je etatističkim i birokratskim pristupom u nerazvijenoj, agrarnoj zemlji kakva je bila Jugoslavija, uvela mnoga radnička prava bez ikakve postepenosti i aktivne borbe same radničke klase.Komparativno istraživanje političke kulture u Hrvatskoj 1969. godine pokazalo je kako je hrvatsko stanovništvo imalo manju političku kulturu od meksičkog npr.. (21.)Ernest Mandel, “Revolutionary Strategy in the Imperialist Countries” – www.angelfire.com/pr/red/mandel/revolutionary _strategy.htm
(22) Jean-Paul Sartre napisao je ’68, zajedno s dva radikalna pariška studenta, knjigu “On a raison de se revolter” (Ima razloga za revolt), gdje iznosi koncepciju egalitame, nehijerarhijske partije (nešto poput današnje Socialist Party of Great Britain – www.worldsocialism.org/spgb), koja bi ipak izbjegla (danas pogotovo prisutnu, neoanarhističku) “tiraniju nestrukturiranosti”.Pitanja organizacije toliko su složena da nemam namjeru ovdje u njih dublje ulaziti.
(23.) R.Rocker, ibid. Radničke borbe, međutim, sadrže mnoge opasnosti.Tako Friedrich Engels 1894. u pismu talijanskom socijalistu Turattiju upozorava na opasnost instrumentalizacije spontanog, neorganiziranog revolta masa u interesu nekih društvenih snaga, čime ukazuje na značaj razvoja i širenja revolucionarne teorije i organizacije.Primjeri kapitalističke instrumentalizacije dijela radničke klase mogu se naći u desničarski i od strane američke CIA-e iniciranim štrajkovima u Čileu kao uvertiri u puč i ubojstvo Salvadora Allendea (koji nije osigurao kontrolu nad vojskom), te dolasku Pinochetta. Nedavni je primjer neuspjeli pokušaj puča od strane venezuelanskih domaćih kapitalista i ponovno CIA-e i američke vlade (koja još uvijek financira opoziciju u toj zemlji) kao eksponenta zajedničkih korporativnih interesa, potpomognutih desničarski raspoloženim dijelom običnog stanovništva u Venezueli (protiv populističkog ljevičara i zagovornika nacionalizacije glavnih ekonomskih postrojenja i usluga Huga Chaveza).Žila kucavica venezuelanske ekonomije, izvoz nafte, bio je blokiran od strane prosvjednika do trenutka vojne intervencije.
(24.) R. Rocker, ibid.
(25.) Teško bi, međutim, bilo većinu ljudi odvratiti od kupovanja Coca Cole npr., čak i kad bi znali daje “Coca Cola Company”, kao težak i Amnesty Intemationalu (npr.) poznat kršitelj ljudskih prava, u Africi i Kolumbiji čak zaposlila i lokalnu mafiju da pobije štrajkaše.
(26.)Vidi npr. Zapatistas in Cyberspace, A Guide to Analysis & Information -www.eco.utexas.edu/Homepages/Facultv/Cleaver/ zapsincvber.html (27.) R.Rocker, ibid..
(28.) Termin “Ploughshares” („oštrice pluga”) primjenjuje se za mirovne aktiviste koji se, nakon oštećivanja ili uništenja neke komponente vojnog sistema, dobrovoljno predaju policiji.
(29.) Front za oslobođenje životinja, internacionalna organizacija (osobito zapažena u Velikoj Britaniji, koja ima jedan od najjačih pokreta za prava životinja na svijetu, kao i oko 20% udjela vegetarijanaca među ukupnim stanovništvom) povezana s anarhističkim pokretom i specijalizirana u području direktne akcije i pogotovo sabotaže protiv jezive industrije patnje.Vrlo rado od vlasti i tvrtki prozivani teroristima, ti aktivisti shvaćaju da je to često jedini način da se klaonice ili laboratoriji za vivisekciju (eksperimentiranje na životinjama, 80-ak % u kozmetičke svrhe) uopće nađu u novinskim stupcima u iole dubioznijem kontekstu. Često pritom koriste vrlo jednostavne, a ukoliko procijene da im je financijska šteta glavni cilj pojedine akcije, i diskretne metode, poput unošenja snažnog ljepila u brave mesnica, čime uvijek iznova mogu nanositi financijsku štetu uništavanjem svake nove brave koja biva postavljena.
(30.)Brian Martin, Nonviolence versus capitalism, War Resisters’ International, London, 2001.(prisutno online na www.uow.edu.au/arts/sts/bmartin/pubs/01 nvc)
(31.) Vidi još na tu temu David F. Noble, Progress Without People: In Defense of Luddism; Pierre Dubois, Sabotage in Industry;Sabotage in the American Workplace: Anecdotes of Dissatisfaction, Mischief and Revenge (urednici Martin Sprouse i Lydia Ely, San Francisco, Pressure Drop Press, 1992.); The Black Cat Sabotage Handbook (Eugene, OR: Graybill, n.d.), časopis Processed World; Dave Foreman i Bill Haywood: Ecodefense: A field guide to Monkeywrenching (Tucson, AZ: Ned Ludd , 1988.); Earth First! Direct Action Manual (Eugene OR: DAM Collective, 1997.).
(32.) Pokretna vrpca npr. subordinira radnika u skladu s brzinom i zadacima koje im nameće, reducirajući njihovu mogućnost (i sposobnost) donošenja autonomne procjene i samostalnog organiziranja i vođenja proizvodnog procesa. U biti, apstrahiramo li pitanje općeg smjera tzv. “tehnološke civilizacije” (što smatram uvelike mistifikacijskim i simplificiranim pojmom) i detehnifikacije čovjekovog odnošenja prema svijetu, riječ je o sukobu kapitala s bogatstvom umjetno stvorenog svijeta koji ga podupire sjedne strane, i nadničarskim robovima koji imaju samo slobodu odabira kome će ponuditi svoju radnu snagu. Drugi način definiranja sabotaže je nasilje nad vlasništvom, a u kapitalizmu je to gotovo svaki fizički predmet (pa i priroda, genske šifre itd., da ne ulazimo dalje u kapitalistički koncept intelektualnih prava, patenata itd.), i (pogotovo u SAD-u) mnogi ljudi odvratnijim smatraju nasilje nad svojinom od nasilja nad ljudima.S druge strane, koncept sabotaže kao nasilja nad vlasništvom odvodi nas u sferu kršenja softverskih i uopće relativiziranja autorskih prava, piratske distribucije i nabavke muzike, piratskih radio stanica, skvoterski pokret (nastanjivanje praznih, napuštenih zgrada, u Zapadnoj Evropi riječ je o čitavim četvrtima koje su skvotirane i uređene na komunalni način) i druge cvjetajuće oblike anarhističke prakse vođene još i kod Proudhona prisutnom tezom daje vlasništvo zapravo krađa.
(33.) M. Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova, Oslobođenje, Sarajevo, 1982.
(34.)”Kako bi onda organizirani sustav društvene obrane trebao izgledati? Uključivao bi uspostavljanje komunikacijskih sustava koje bi bilo teško srušiti, kao što su opremanje svakog člana stanovništva kratkovalnim radio stanicama (i mobitelima npr.- op. prev.) Uključivao bi gradnju tvornica na način da bi ih se moglo onesposobiti uništenjem dijelova opreme (npr. određenog čipa) koji su teško zamjenjivi (zamjene bi se mogle čuvati u nekoj drugoj zemlji), tako da čak ni tortura ne bi mogla ponovno pokrenuti proizvodnju. Sustav društvene obrane uključivao bi znatnu decentralizaciju i autonomiju/samodostatnost (self-reliance) u proizvodnji energije, hrane i transporta, tako da samim uništenjem nekoliko vitalnih postrojenja agresori ne bi olako mogli steći kontrolu nad ovim vitalnim funkcijama. Uključivao bi opsežnu obuku u nenasilnim tehnikama, uključujući simulacije velikih razmjera. Uključivao bi uspostavljanje veza s opozicijskim grupacijama u zemljama iz kojih bi agresija mogla poteći .”(Brian Martin, Socijalizam bez vojske, Hrvatska ljevica, br. 11/12, 2003.)
(35.) Tako je prije nekoliko godina, prilikom velikih alterglobalističkih prosvjeda u Barceloni na kojima je prisustvovalo oko 500 000 (pola milijuna) ljudi, viđeno kako se grupa “anarhista” nakon uništavanja dućanskih izloga mimo i svojevoljno vraća u policijsku stanicu – diskreditiranje aktivista izazivanjem nereda, infiltriranjem pa čak i maskiranjem policije, a i skinheadsa, prilično je uobičajeno. Policijski agenti osim toga znaju, u skladu s prirodom grupne dinamike, i dotad nenasilne prosvjednike navesti na nepromišljene poteze.
(36.)Vidi www.criticalresistance .
(37.)Inače, nezaposlenost, prisutna već i u pretkapitalističkim društvima, ali ne kao neminovan rezultat ekonomskih sistema i ne u većim razmjerima, tek je u kapitalizmu poprimila ogromne razmjere. Rezervna armija rada potrebna je jer omogućuje kapitalistima da snizuju najamnine i povećavaju eksploataciju zaposlene radne snage, postavljajući nezaposlene i zaposlene radnike jedne protiv drugih i smanjujući broj ljudi koje trebaju
plaćati, kao i broj ljudi koji će se usuditi snažno boriti za veće plaće. U sistemu istinskog samoupravljanja (stopa eksploatacije u jugoslavenskom “socijalizmu” zapravo je rasla, baš kao i moć direktorske, birokratske klase), dokidanjem krađe viška vrijednosti koje idu u džep kapitalista, bilo bi moguće da uz kraće radno vrijeme u smjenama radi više ljudi. Neki ekonomisti procjenjuju da bi (bez eksploatacije viška vrijednosti, najvećeg dijela proizvedene vrijednosti koja ide u džepove kapitalista i u proširenu reprodukciju radi konkurentnosti) već sada bilo moguće raditi samo 2 sata dnevno.
(38.) Eugene Victor Debs, predsjednik (vrlo demokratske) američke Socijalističke partije, osuđen na deset godina robije zbog pacifističkog govora protiv uplitanja SAD-a u I. svjetski rat, na suđenju je rekao:
“Osuđen sam za opstruiranje rata. Priznajem. Užasavam se rata. Opirao bih mu se i da sam jedini…Prije mnogo godina, prepoznao sam svoju srodnost sa svim ljudima i odlučio da nisam nimalo bolji od najgoreg na Zemlji, i sam sebi sam rekao, baš kao što sada vama kažem, da dok god postoji niža klasa – ja sam njen član, dok god postoji kriminalni element – ja sam njegov dio, i dok je makar jedna duša u zatvoru – ja nisam slobodan.”
(39.)Na tu temu vidi antologijsko djelo Theodora Roszaka, The Making of a Counterculture, University of California Press, 1995.
(40.)Vidi klasični esej Paula Lafarguea: Pravo na lijenost i suvremeno djelo Boba Blacka: Ukidanje rada – www.stocitas.org/ukidanje %20rada.htm
(41.)”…u hipi abecedi, ljubav se ne odnosi samo na seks nego na nešto puno šire i sveobuhvatnije. Ona je složena afirmacija koja se odnosi na veći broj stvari. Prvo, ona predstavlja oslobođenje od represivnih tabua života srednje klase, koji sputavaju doživljaj seksa. Drugo, ljubav predstavlja fizičko i duhovno zajedništvo među ljudima. Treće, ljubav predstavlja iskazivanje nježnosti prema drugima i potrebu za nježnošću drugih, sveto poštovanje odnosa među ljudima (u svijetu u kojem su takvi odnosi krhki i slučajni).Četvrto, postoji sveobuhvatna ljubav prema čovječanstvu, naivna i ranjiva u svojoj očiglednoj jednostavnosti, ali koja je, u hipi filozofiji, transformirana u neku vrstu tihe moći.”(Stuart Holi, preuzeto iz predgovora Luke Paljetka knjizi “William Blake, Pjesme, viđenja, proročanstva”, Konzor, Zagreb, 2001.)
Na tu temu vidi još npr. Deborah M. Anapol, Polyamory: The New Love Without Limits, Intinet Resource Center, 1997., www.punkerslut, ili moj članak “Okovi braka”.