– racionalno upravljanje i političko profiliranje –
I
Na stranicama tjednika Novosti nedavno je osvanuo temat posvećen ideji komunizma. U njemu se, riječima uvodničara Puliga, otvara prostor za izlaganje perspektiva prave ljevice. Sama formulacija, što god da bilo njeno pozitivno određenje, upadljivo ističe potrebu za razlučivanjem od lažne, patvorene. U isto vrijeme Mate Kapović razmatrajući zagrebačku vladavinu platforme Možemo otvoreno govori o očiglednoj izdaji samoproklamiranih ljevičarskih vrijednosti. Ukazuje na trenutak u kojem iz janjeće kože proviruje vuk. Njegovi partijski drugovi Štefan i Peović pokušavaju precizirati način i razloge što stoje iza takvih izdaja kroz kritiku politika i političke logike platformskog vodstva. Različite uže postavljene kritike sindikalističkog tipa sve su prisutnije u javnosti. Ni najdobrohotniji kritičari poput Marka Kostanića ne mogu se uzdržati od priznavanja pune legitimnosti ljevičarske kritike i ukazivanja na samonametnuta ograničenja koja guše potencijale platforme Možemo. Po srijedi je očigledno nekakav obračun na ljevici. Ili, bolje rečeno, obračun oko ljevice. Neposredni povod opće je poznat. Radi se o planu restrukturiranja zagrebačkog holdinga. Razrješenju temeljnih političkih dilema o kojem ovisi krajnji doseg i smjer neophodne racionalizacije poslovanja tog mamutskog javnog sustava. Uzrok je sukoba, razumljivo, dublji i kompleksniji. Njega je potrebno tražiti u samoj prirodi političkog pokreta što se uzdignuo na poziciju moći u okvirima hrvatske metropole. Refleksivno populistička otvorenost spram različitih političkih vizija, koja se s druge strane nužno manifestira kao praznina i labava određenost kolektivnih načela i svrha distinktivno je obilježje i jedna od tajni uspjeha zeleno-lijeve koalicije. Jedan od vječnih političkih zakona kaže kako nam se svaki problem izbačen kroz vrata neizbježno vraća natrag kroz prozor. Zadatak strožeg određenja konkretnih političkih načela platforma Možemo tako će morati izvršiti u hodu. Proces takvog naknadnog obrazovanja, transformacije iz pokreta u partiju, kao što znamo i iz iskustva nedavne hrvatske povijesti, po sebi je tegoban. Osim što je u stanju dekonstruirati, unazaditi potencijale same političke opcije koju zahvaća, po sebi je štetan pošto predstavlja neproduktivnu potrošnju političke energije i potencijala.
Problem je neupitno moguće promatrati iz različitih uglova, ali se neke stvari čine razmjerno neupitne. Od samog je početka bilo jasno kako sa uzdizanjem na poziciju moći Možemo teži preuzimanju odgovornosti; kako odgovornost u politici prije svega znači poziv na odlučno djelovanje; kako odlučnog djelovanja ne može biti bez jasnih načela; kako strogo određenje jasnih načela djelovanja za sobom povlači i zbiljsko razrješavanje unutarnjih političkih kontradikcija. Prazno, retoričko, izmirivanje unutarnjih političkih napetosti u najboljem je slučaju korisna kratkoročna mjera. Srednji do dugi rok uvijek i neizbježno mora da donese čišćenje, pa stoga i konflikt. Dobro staro – popu pop, bobu bob. U tom je smislu prilično smiješno kad ljevičarski kritičari Možemo optužuju za robovanje beskonfliktnim iluzijama. Oni se uistinu nisu uzdržavali sukoba sa neprijateljima. Prije svega ljevičarskim frakcijama vlastitog pokreta. Prilično je čudno da se partija poput Radničke fronte diči vjernošću koaliciji sa srednjeklasnim hohštaplerima, istovremeno ih prozivajući za nelojalnost i beskonfliktne iluzije. Možemo se u, najgorem slučaju, kroz praksu prilično hitro oslobodio iluzija o mogućnosti izbjegavanja konflikta sa besperspektivnom i autističnom ljevicom. I dalje: odlučna objava rata jadnim čistačicama sa hladnih tehnokratskih pozicija teško da se može tumačiti kao izraz iluzija o beskonfliktnoj politici. Stari bandićevski režim bio je autentični izraz specifične beskonfliktne logike najgoreg malograđanskog tipa. Ljevičarska težnja za održanjem kontinuiteta sa bandićevštinom zapravo je mnogo uže povezana s beskonfliktnim iluzijama, negoli bezobzirni udari revolucionera iz Možemo. Ukoliko Možemo svojim politikama generira podjele u društvu, ukoliko se ne plaši jasnog profiliranja i borbe sa političkim neprijateljima, utoliko u njemu moramo vidjeti živog i vitalnog aktera. To mu bez ikakve dvojbe služi na čast. Takav put je, međutim, nužno i put samoprevladavanja. Rasta i razvoja distinktivne političke vizije; unutarnjeg čišćenja i strožeg zasnivanja; izgradnje idejne osnove koja umjesto uključivanja u svrhu generiranja moći, odlučno isključuje kako bi raspoloživu moć investirala – stavila u pogon i učinila produktivnom.
Populistička logika labave političke homogenizacije bez ikakve je dvojbe važan konstitutivni element te političke platforme. Otvoreno suočavanje sa kontradikcijama vlastitog pokreta, težnja za njihovim razrješavanjem kroz sukob pravi je put i način obrazovanja vitalnog političkog subjekta. Nema i ne može biti načina da se djeluje, politički profilira, a na okupu zadrži inkluzivnost i privlačnost široke platforme u koju najrazličitije frakcije mogu po volji upisivati vlastita neuskladiva očekivanja. Može se doduše pokušati. Jedan je način dekadentna reprodukcija zatečenog stanja u kojem se sva raspoloživa sredstva i potencijali troše na što šire zadovoljavanje društvenih zahtjeva i nagnuća. Takvo rješenje u zagrebačkom bi kontekstu predstavljalo kontinuitet bandićevštine. Ne samo nepoželjan, već i sasvim nerealan kurs. Za takvu neodgovornost iz prošlosti već nam se danas ispostavlja račun. Neodrživost daljnjeg zatomljavanja socio-političkih napetosti neupitno je i zbog specifičnih metoda na kojima je stari režim životario. Sredstva bandićevske vladavine imaju svoju specifičnu logiku koju nije lako ukinuti, ali ni održati. Klijentelistički koruptivne strukture su poput mafije. Njihova suština je neformalna i običajna. Bitno je personalizirana i ne može funkcionirati bez visoke razine povjerenja. Radi se o moći i atributima koje revolucioneri po svojoj prirodi ne mogu imati. To što je klijentelizam do srži koruptivan i dekadentan nipošto ne znači da nije i produktivan. Kao što ne znači da ne zahtjeva trud i požrtvovnost kako bi se u svojoj rđavoj produktivnosti izgradio i održavao. Problem snaga koje ustaju protiv klijentelističko koruptivnih struktura uvijek je dvojak. S jedne strane one pred sobom imaju moćnog, podlog i duboko ukorijenjenog neprijatelja. S druge pak strane ne mogu koristiti usluge i olakšice starog sistema. Neodržive, trule, ali uhodane instrumente rješavanja problema. Zatomljavanje političkih napetosti sredstvima starog režima, zasnovano na populističkim osnovama, teško da se može održati. Potreba za razrješavanjem unutarnjih političkih kontradikcija pokreta utoliko se javalja kao hitniji zadatak.
Održanje inkluzivnosti, privlačnosti i moći široke kontrahegemonijske platforme na vlasti moglo bi se tražiti intenziviranjem rada na političko-komunikacijskoj razini. Izgradnjom prema građanstvu otvorenijih, transparentnijih i demokratskijih oblika upravljanja kojima bi teške odluke bile olakšane, a legitimitet pokreta podebljan. Takvu logiku moguće je iščitati u Kostanićevoj kritici samonametnutih ograničenja. S takvim se prigovorima zagrebačkoj vlasti, i uopće načinom mišljenja, ne možemo složiti. Proglašavanje ograničenja samonametnutima nije ništa drugo doli relativiziranje težine problema. Problem platforme Možemo nije u tome što se po preuzimanju kontrole nad gradom ponašaju kao stečajni upravitelji, već u tome što su vjerovali, ili barem proklamirali, da će se moći ponašati kao anarhosindikat. Problem platforme Možemo nije u tome što olako rasipa politički kapital političko-komunikacijskom nerazboritošću, već je u tome što način na koji su ga političko-komunikacijski sticali kao opozicioneri nije održiv.
Tvrdo ljevičarski kritičari Možemo će osuditi zbog iznevjerenih socijalnih očekivanja, kapitulacije pred pritiscima sistema, sitnoburžoaskoj osnovi njihove politike. Labavije određeni lijevi i populistički kritičari po svojoj će se prirodi prvenstveno zabrinuti osipanjem privlačne, homogenizirajuće snage pokreta. Suštinu problema oni će tražiti u nepotrebnom samoograničavanju aktera. Propuštanju da se nastave razvijati alternativni oblici političkog odnošenja. Uključivanje članstva u odlučivanje. Predanije informira simpatizere i širu javnost. Nerealnost takvog pristupa jednaka je onoj tvrde ljevice. Jer stvar je jasno u tome da – ne može drugačije. Odlučivanje u kriznim, prelomnim situacijama kao što je zagrebačka upravo zahtjeva odlučnost i fokus. Bespredmetnost priča o nekakvim debatnim klubovima, deliberaciji, širokoj participaciji građana u odlučivanju jasna je svakome sa imalo mozga. Takve iluzije mogu biti sastavni dio ideologije pokreta. Mogu biti korištene u manipulativne i propagandne svrhe. Stupanjem na poziciju moći jedino će oni krajnje neodgovorni i/li glupi taj tip pogubnih iluzija održavati na životu. Ako vodstvo platforme Možemo to nije, nek im je na čast!
Promatrajući situaciju u Zagrebu daleko se racionalnijim čini davanje diktatorskih ovlasti Tomaševiću i šačici vrhovnih upravljača iz pokreta, negoli otežavanje njihovog posla kroz razna isprazna demokratski nametnuta ograničenja. Takav pristup, bez obzira na svu svoju smislenost, nipošto nije bez vlastitih problema. Vječnih i vrhovnih! Starog pitanja: tko će odgajati odgajatelje i kontrolirati kontrolore? U toj se točki upravo razotkriva punina problem platforme Možemo – to da je platforma. Mogućnosti širenja kruga političke odgovornosti uz održanje fokusa i odlučnosti, bez kojih je nemoguće stvarati, stvar je čije preduvjete tek treba proizvesti. Radi se o izgradnji i razvoju političke svjesnosti; pa onda motivacije i volje; pa onda rada i odricanja na izgradnji kolektivnih identiteta i institucija, usko spregnutih sa obrazovanjem distinktivnih perspektiva, vrijednosti i načela djelovanja. Zateći raznorodnu, labavo identitetski i nekakvim nedomišljenim političkim nagnućima vezanu masu, te je iskoristiti kao bazu za zauzimanje vlasti uvijek je otvorena mogućnost. Koliko se takva baza može iskoristiti kao čvrst oslonac za djelovanje sasvim je drugačije pitanje. Pitanje o širem i direktnijem uključivanju članstva u kreiranje politika naprosto se ne može postaviti bez pitanja tko je i što je to članstvo? Kakvi su struktura i sadržaj njegove motivacije, do koje se mjere na njegov stvarni angažman može računati i koja je razina političko-vrijednosne usklađenosti unutar kolektiva kao cjeline.
Razlozi zbog kojih se u naše vrijeme ideja labavijih političkih platformi prikazuje kao magično rješenje leže u tome da klasično aktivno, odgovorno i disciplinirano članstvo političkih partija više ne postoji. Duboka kriza partija, uz tendencije sve veće politiziranosti, razlozi su potrage za inovativnim političkim formama. Problem je, jasno, u tome da se staro smeće obično vraća sa maskom inovativnog iskoraka u budućnost. Različiti, teško uskladivi ciljevi i očekivanja koji se poluproizvoljno upisuju na zajednički barjak tu su s razlogom generiranja moći. No takvo je stanje neminovno i generator teškoća pri odlučivanju ukoliko se po uzdizanju na vlast teži održavanju i razvoju demokratskih oblika. Na ovome svijetu ništa nije lakše od razbacivanja praznim demokratskim frazama. I ništa teže od proizvođenja realnih preduvjeta funkcionalne demokracije. Zbog toga se temeljnim političkim zadatkom, pored odlučnog rješavanja gorućih društvenih problema, pokazuje unutarnje čišćenje, obrazovanje vitalnog i odgovornog političkog subjekta.
II
Političko kretanje koje smo na samom početku najavili kao predmet našeg razmatranja sukob je na ljevici. Taj bi sukob mogli imenovati na različite načine. Samim ga time u startu različito osmisliti. Za našu stvar međutim ostaje ključno da ga promatramo u kontekstu transformacije, obrazovanja i strožeg političkog zasnivanja političke platforme suočene sa izazovima odgovornog i produktivnog političkog djelovanja. Određivanje razboritog odnosa sa onim što Pulig naziva pravom ljevicom od samog je početka bio očigledan problem platforme Možemo. Stvaranje moćne i privlačne progresivne političke inicijative uistinu je bilo teško zamislivo bez uključivanja radikalnije lijevog segmenta alternativne scene. Kapović je sasvim u pravu kada ukazuje na prisutnost i težinu antikapitalističkih strujanja u zadnjih petnaestak godina. Takve tendencije morale su biti jedna komponenta zeleno-lijeve koalicije. Njihova misija i ideologija u isto su vrijeme bile teško uskladive sa prirodom i realnim potencijalima platforme Možemo. Prvi, razmjerno predvidiv korak čišćenja platforme bio je odstranjivanje Radničke fronte. Taj se moment u svoje vrijeme mogao interpretirati kao distanciranje od autistične partije koju krasi prevaziđeno razumijevanje politike i besperspektivana rigidnost neuskladiva sa najačim adutima samog pokreta. Potreba za čišćenjem tu se mogla promatrati kao odstranjivanje stranog tijela. Naivnost pri svođenju problema na tu dimenziju već je tada bila jasna svakome sa zdravim očima. Ljevičarske ideje srodne idejama Radničke fronte u mnogo čemu su bile konstitutivne za samu grupu i satkane u njeno biće. Ležerniji pristup, stil i politička logika mnogim pobornicima i simpatizerima zeleno-lijeve koalicije iz glave nipošto nisu mogli izbiti temeljne vrijednosti i svrhe političkog angažmana. Drugi korak čišćenja koji je morao doći, i upravo je na dnevnom redu, bilo je čišćenje u samu srž platforme utkanog ljevičarstva. Takvo što će se, kako se čini, odviti kroz sudar goruće potrebe racionalnog upravljanja Zagrebom i s tim neuskladivih, alternativnih zahtjeva esencijalnih za održanje identiteta (po samoshvaćanju) autentično lijevih aktera.
Pitanje koje si u tom smislu moramo postaviti tiče se prirode i sadržaja dotične racionalnosti općenito, kao nezaobilazne točke praktično-političkog raskola. Skicirajmo stoga najvažnije točke prijepora. Tehnička i politička komponenta nužne su sastavnice svakog javnog upravljanja. Tehnička strana bavi se pronalaženjem najučinkovitijih sredstava realizacije pretpostavljenih svrha. Politička određuje o kojim se svrhama radi. Promatramo li stvari prosto navedene razine prikazat će nam se kao strogo razlučene, a njihov odnos, barem potencijalno i u idealnom smislu, harmoničan. U zbilji, kao i uvijek, imamo kretanje, borbu i uzajamno prožimanje. Tehnička logika maksimizacije učinka, samim time što ima potencijal, pa stoga i pravo, da se predstavi kao vrhovna svrha. Tendencija takvog potiskivanja političkog predstavlja afirmativnu politizaciju tehnike, pa se stoga može promatrati i kao njegovo apsurdno, u sebi neizmireno, potvrđivanje. U tom se slučaju radi o više ili manje refleksivnoj logici tehnokratizma. S druge strane imamo jednako prisutnu, i ništa manje razumljivu, logiku političkog udara na tehničku racionalnost po sebi. Radi se o osvještavanju/nametanju političkih svrha koje teže sužavanju okvira, ili čak potpunom ukidanju, logike učinkovitosti pri društvenom odnošenju. Takva apsolutizacija političkog u praksi se, ukoliko je uspješna, mora pokazati kao nestanak politike i slobode. Bilo kroz ostvarenje utopijske vizije totalnog ukidanja posredovanja, punog razotuđenja, povratka u edenski vrt. Ili, beskrajno izvjesnije, distopijskim sprezanjem čovjeka u službu obogotvorenih, na ništa postavljenih svrha. Onih koje svoje prazno ostvarenje plaćaju totalnim potčinjavanjem i općim desubjektiviranjem.
Do kraja zaoštreni ishodi prevladavanja tehnike nad politikom (i obratno) potrebni su nam kako bi bolje razumjeli njihov odnos u okvirima konkretnih povijesnih društava. Uobičajena napetost među njima, naročito u okvirima lokaliziranog upravljanja javnim sustavima, mnogo je blaža. Ona se, međutim, dodatno komplicira uslijed specifične neurednosti odnošenja tehničke, ekonomske, socio-kulturne i političke razine u okvirima buržoaskog društva. Ekonomistička logika izvedena iz vrhovništva formalne slobode privatnog vlasnika i nedodirljive autonomije slobodnog tržišta kao samoregulirajućeg mehanizma neupitno je srce i duša kapitalističkog društva. Ideologija tvrdog ekonomskog liberalizma uglavnom pretpostavlja kako uzdizanje prethodnih načela na mjesto vrhovne političke svrhe neizbježno rezultira najoptimalnijim zadovoljenjem ljudskih potreba. Maksimizacija učinkovitosti tu se kao ishod može i ne mora pojaviti pošto se kao vrhovna svrha uzima slobodna preferencija privatnog vlasnika. Razvoj tehnike se u okvirima kapitalističke ideologije prikazuje kao izraz masovnih preferencija slobodnih kupaca i prodavača. Njegova je vrijednost stoga sasvim uvjetna. U zbilji se odnos između privatnog vlasništva i tehnike pokazuje kao mnogo intimniji. Marxova kritika političke ekonomije uvjerljivo je ukazala na specifičnost preferencija koncentriranog, osamostaljenog i bezličnog privatnog vlasništva kao kapitala. Njegova težnja za uvećanjem, kroz proizvodnju relativnog viška vrijednosti, nužno se poklapa sa potrebom učinkovitijeg zadovoljenja potrošačkih potreba povećanjem proizvodnosti. Što i dalje ne znači kako se širina i bogatstvo tehničkih potencijala društva neposredno poklapa sa općim interesima kapitala. Mogućnosti povećanja opće proizvodnosti društva ne samo da su, sasvim logično, širi od rastezljivosti kapitalističke forme, već se ista vremenom pokazuje sve više neusklađena sa minimalnim tehničkim zahtjevima održivosti sistema.
Opći odnos tehnike, politike i kapitala pokazuje se tako kao iznimno kompleksan. Zaustavimo se na toj točki kako nas ozbiljnija rasprava ne bi odvela predaleko od našeg predmeta. Vratimo se na pitanje uže pitanje o racionalnosti javnog upravljanja. Politički gledano pitanje o tome čemu služe javne institucije sasvim je otvoreno. Sa liberalnog stanovišta radi se o servisima u funkciji građanskog društva. Vrsti javne korporacije sa specifičnom ulogom, čiju je racionalnost poslovanja potrebno promatrati na način sukladan onome u privatnom sektoru. I tu je, kao što znamo, široka lepeza različitih shvaćanja. Tvrdo liberalno gledište na svaki će, a posebno javni, monopol gledati sa neprijateljstvom, te će ga tolerirati tek ukoliko se pokazuje kao krajnja nužda. Osnovni politički cilj bit će svođenje javnih servisa na minimalnu razinu, kako bi se vjerodostojnije moglo odrediti stvarne društvene svrhe/preferencije, te ih po tom učinkovitije zadovoljiti u okvirima slobodnog, konkurentskog društva. Socijalni liberalizam javni će sektor promatrati na slično instrumentalan način, ali će priznati širi zahvat i specifičnu prirodu dobrog dijela društvenih potreba koje ne mogu biti zadovoljene posredstvom tržišta. Građansko društvo, kao zajednica formalno slobodnih vlasnika-razmjenjivača, i tu se uzima centralnim, pa se zbiljnost i nužnost konkretnih javnih potreba čita sa stanovišta zahtjeva tog i takvog konkretno društva. U tehničkom smislu svaki liberalizam teži maksimalnoj učinkovitosti u proizvodnji javnih dobara. Tvrđi i mekši liberalizam sasvim jednako pretpostavljaju kako građani javne servise plaćaju kako bi služili njihovim privatnim interesima, pa stoga po prirodi stvari žele dobiti više vrijednosti za novac. Razlika je u razumijevanju širine i specifične prirode onoga što se uzima kao nužna društvena potreba. Antiliberalna pozicija, bilo da se radi o konzervativcima ili socijalistima, polazi od sasvim različitih pretpostavki. Legitimnost društvenih ciljeva tu se ne izvodi iz fetišizirane individualne preferencije, već iz nekakvog sustava vrijednosti. Pri tome se pretpostavlja blagotvornost proizvodnje kolektivnih vrijednosti kao okrilja za obrazovanje slobodnih preferencija. U demokratskim okvirima moć ovog ili onog sustava vrhovnih vrijednosti izvodi se iz volje većine. Širina zahvata i radikalnost nametanja istog osim što je limitirana neposrednim raspolaganjem političke moći, uvjetovana je i pravnim okvirima zatečenog društva.
Liberalizmu nesklone frakcije političkog centra, bez obzira na boju svog barjaka, uglavnom prihvaćaju racionalnost buržoaskog društva (premda i tu imamo razumljive varijacije u skladu sa povijesnom dinamikom i živim problemima). Tu racionalnost oni promatraju ograničeno, u okvirima ekonomske sfere. Okrećući liberalnu logiku naopačke oni socio-ekonomsku razinu nastoje promatrati u funkciji općeg dobra zajednice. Resurse proizvedene u okvirima autonomne ekonomske sfere oni nastoje koristiti kako bi proizveli dobar život članova zajednice. Razotkrivanje dubljih problema i kontradikcija takvih zdravorazumskih antiliberalnih pozicija ostavimo za neku drugu prigodu. Zadržimo se ovdje na opservaciji kako se određenje vrijednih društvenih svrha i način njihova zadovoljena sa umjerenog, centrističkog stanovišta nastoje postaviti autonomno od zahtjeva ekonomije i tehnike. Stari konzervativci i socijaldemokrati kapitalističkom društvu ostavljaju slobodu da bude kako bi dobar dio proizvedenog viška vrijednosti mogli alocirati van ekonomske sfere i logike, na izgradnju svijeta u skladu sa njihovim vrijednostima. U tom smislu oni sami, ovisno o specifičnosti vlastitih ideologija, mogu više ili manje težiti nametanju strogo tehničkih kriterija u sferi javne proizvodnje i upravljanja.
Problem održivosti starih antiliberalnih, hibridnih logika u naše se vrijeme pokazuje na dvije razine. S jedne strane imamo sve veće propitivanje privlačnosti/uvjerljivosti pretpostavljenih kolektivnih sustava vrijednosti po sebi, kao i gubitak vjere u pouzdanost političkih oblika njihove legitimacije (očigledno opadanje vjere u demokratsku formu). Duh vremena, vladajuća kultura, jednako tako dekonstruira vjeru u svetost individualnog izbora i tržišno očitovanih preferencija. Njihova ih banalna neposrednost i sljubljenost s ličnim nagnućima, pa makar bila i nihilistička, čini adekvatnijim kanalom izražavanja društvenih potreba. S druge se pak strane stari antiliberalni centrizam nalazi pod udarom sužavanja realnog, raspoloživog viška vrijednosti proizvedenog u okvirima kapitalističke ekonomije. Tim se naivnim i plitkim antiliberalima doslovno izmiče čvrsto tlo pod nogama. Manje viška za sobom povlači postavljanje pitanja o održivosti pretpostavljeno vrijednih društvenih svrha, kao i potrebu za racionalizacijom njihove proizvodnje u javnim okvirima. Takva dinamika, pored jačanja liberalizma, otvara prostor za povećanje uvjerljivosti različitih alternativnih vizija političkog života, među kojima je i veći broj radikalnih, antisistemskih opcija. Određenje perspektive i rješavanje neposrednih problema koji se pojavljuju u okvirima komunalnog upravljanja tako je neizbježno u vezi sa primjerenom artikulacijom šire političke vizije.
Neodrživost zagrebačkog sistema javnog upravljanja stvar je na koju nije potrebno trošiti riječi. Bandićev režim do određenja društvenih potreba vrijednih zadovoljavanja dolazio je s jedne strane putem klijentelističkog servisiranjem široke lepeze partikularnih interesa, dok je s druge strane povlađivao svakojakim niskim strastima i nagnućima svjetine. Sredstva zadovoljenja takvih, po sebi dekadentnih potreba, pronalazio je u isisavanju relativno obilnih sredstava zagrebačke privrede, ali i neodrživim improvizacijama, korupcijom i prezaduživanjem. Rašćišćavanje takvog nereda bilo bi lakše sa desnih, liberalnih ili konzervativnih pozicija. Specifična socijalna osjetljivost, konstitutivna za ljevičarsku poziciju, taj zadatak osjetno otežava. Velik dio interesa, servisiranih od strane bandićevog režima mogli bi se uzeti legitimnima sa tipičnih ljevičarskih pozicija. Cijela stvar po ljevicu na vlasti dodatno se komplicira kada se u obzir uzme pretpostavljena politička inovativnost i kritički odnos prema kapitalističkoj sferi. Odgovorno djelovanje zagrebačkih upravljača u tom se smislu može javiti jedino kao rasturanju dječjih bolesti vlastitog ljevičarstva. Odlučan čin čišćenja primjenom tehnokratskih rješenja u kombinaciji sa nužnim liberalnim koncesijama buržoaskoj ekonomiji u segmentima u kojima se ista pokazuje saveznikom u borbi sa aždajom starog režima. Relativno je predvidivo mjesto na koje će takva praksa odvesti njene nositelje i promotore. Jasno je kako se radi o putu u okvire konvencionalne politike. To međutim nipošto ne znači kako se ne radi o korisnom radu i nužnom kretanju. Drug Lenjin na mjestu Tomislava Tomaševića mogao bi biti jedino odlučniji u izvršenju neophodnih zadataka.
III
Relativno širok i raznorodan segment javnosti zahvaćen ljevičarskim vrijednostima takvim razvojem situacije, sasvim razumljivo, biva isprovociran na reakciju. Reakcija predstavlja važan moment konačnog raščišćavanja i sama je prilično predvidiva. Govori se o iznevjerenim očekivanjima i izdaji. Uobičajeno direktni Kapović razvoj situacije promatra u širem kontekstu povijesnih izdaja ljevice. Korištenje motiva izdaje u političkoj retorici stara je i u pravilu štetna pojava. Sjetimo se samo nesreće koju nam je donijelo proklinjanje Vuka Brankovića u okvirima kosovskog mita. Ili dvojbene koristi koju je za sobom ostavilo promatranje sovjetskog totalitarizma kroz prizmu izdane revolucije po naputku Lava Davidoviča. Gorka je riječ – izdaja. Teška. A laki su koraci zdrave politike. Slatki ko, riječima starog pjesnika, sokovi u prezrelosti raspuklih smokava.
Izdaju se sa čisto etičkog stanovišta može smatrati sasvim neprihvatljivim činom. Čovjek koji drži do sebe, do vlastitog obraza, stajat će iza riječi i predanja pa makar svijet propao. Fukara će se, kako je znano, prodati za judine škude. Prvi će nas lako zavesti. Prizvati našu ljubav. Drugi će izazvati gađenje. Politički se, međutim, radi o sasvim irelevantnoj stvari. Kapović navodi neke od dobro poznatih izdaja ljevice. Spomenimo se i mi jednog. Jugoslavenskog suverenizma i Brozove izdaje komunističkog internacionalizma. Velikog NE Staljinu. Tko li je tada mogao u čas sa zida skinuti ikone ljubljenog vođe svjetskog proletarijata? Tko li je principe u koje se do jučer zaklinjao bez zadrške mogao proklinjati? Oportunistički ološ najgore vrste! Ogavni izdajnici! Tko pak nije pokleknuo? Koji su to nesretnici u ime lojalnosti vlastitim principima svjesno izabrali bol i patnju sa neizvjesnim ishodom? Najkreposniji među tadašnjim komunistima! Cijela stvar prilično je prosta: politika i moral dvije su sasvim različite kategorije. I najbolji čovjek, upravo po svojim vrlinama, može nam, a katkad i mora, biti politički neprijatelj. I najveći nam ološ, čije bi lice htjeli daleko od očiju, može, a katkad i mora, biti partijski drug.
Zbog toga je tezu o izdaji ljevice potrebno promatrati vrijednosno neutralno. Moguće je da se radi o politički korisnom ili štetnom činu. Govoreći o razlozima zbog kojih je dobar dio zagrebačke antikapitalističke scene krajnje tolerantan prema sumnjivim tendencijama vladajuće zelenolijeve frakcije Kapović ukazuje na korumpiranost. Različite rđavosti duha kao moguće objašnjenje. Sitne lične interese, grupni oportunizam. Time se očigledno želi proizvesti efekt odbojnosti. Iznoseći razloge za izdaju, nju se samu u biti promiče u važan kriterij političkog svrstavanja. Gledajući iz naše perspektive radi se o sasvim pogrešnom pristupu. Ako su politički principi koje neki rđavi ljudi izdaju pogrešni onda je samu izdaju potrebno promatrati sa kritičkom podrškom. Kapović, kako se čini, uzima da je činjenica o izdaju proklamiranih principa sama po sebi dovoljna da se nekog aktera diskreditira i postavi sa druge strane barikade.
Daleko od toga da Kapović sam ne vjeruje u izdane ljevičarske principe. On je nedvojbeno iskren i autentičan. Pitanje koje ga, znao-ne znao, mori je: što pokreće izdajnika istine i pravde? Odgovor je zasigurno neka vrsta malodušnosti u kombinaciji sa oportunizmom. Pitanje koje pak nas muči, glasi: kud baš uvijek izdaju tu našu, socijalističku istinu i pravdu? Ima li nečega u njima što proizvodi zbiljnost izdaje? Kakva bi ta naša stvar trebala biti da ne bude izdana? Ili drugačije: koja je stvarna tajna moći i nemoći svake, pa tako i socijalističke, političke ideje? Drug Marx je, kako znamo, takva pitanja često i uporno postavljao. Pri tome uglavnom dolazeći u sukob sa svim strujama radničkog pokreta. Nastojeći da naučnim socijalizmom revolucionarnoj viziji nadilaženja kapitalističkog društva podari zbiljnost i moć. Njegovi nasljednici uglavnom rade drugačije. Povlađuju vlastitim nagnućima reciklirajući ideje i principe sa smetlišta ljevičarske povijesti. Izdaju takvih principa potrebno je svesrdno podržati. Pitanje radi li se u slučaju ljevičarske reakcije na tehnokratsko-neoliberalno skretanje platforme Možemo o takvim idejama treba odgovoriti konkretnim razmatranjem.
Štefanova kritika tu nam može biti od nekakve koristi. Primjer pokušaja šire analize problema na radikalnoj osnovi. Centralna točka tu je ukazivanje na unutarnje kontradikcije programa platforme Možemo, uz registriranje prisilnog razrješavanja dotičnih kontradikcija pod udarom strukturalnih pritisaka kapitalističke realnosti. Cijela stvar je prilično prosta. S jedne strane imamo kolaž lijevih programskih ciljeva. S druge promociju slobodnotržišnih i tehnokratskih načela. Teškoće u uskladivosti tako oprečnih logika teško je negirati. Sa tom se razinom ukazivanja na očigledne kontradikcije potrebno složiti. Razloge takve unutarnje neusklađenosti smisleno je čitati kao izraze populističke logike. Dopušteno je spekulirati i o klasno-kulturnoj podlozi takvih tendencija (ukoliko dolazi sa trunkom fine autoironije). Problem nastaje u tumačenju prisilnog razrješavanja kontradikcija. U razumijevanju kapitalističkih strukturalnih pritisaka koji onemogućuju ostvarenje proklamiranih ciljeva, pa onda i tumačenju alternativnih političkih pristupa dotičnom problemu.
Konvencionalna buržoaska mudrost polazi od punog priznavanja nužnosti i racionalnosti strukturalnih pritisaka. Legitimnost ljevičarskih svrha sasvim je uvjetovana njihovom usklađenošću sa realnim mogućnostima. Buržoaska desnica (iako je samo korištenje termina desnice i ljevice u tom smislu možda i od veće štete negoli koristi) takve će mogućnosti poimati usko. Reformistički nastrojena ljevica promatrati će ih široko, kako bi svoju energiju usmjerila na realizaciju dostupnih potencijala. Radikalna ljevica uskima će proglasiti ma kako široke mogućnosti, kako bi propitala nužnost i racionalnost općeg socio-ekonomskog sistema o kojem ovise. Već je na prvi pogled jasno da se radi o nepomirljivim pozicijama. Politička komunikacija i moć neophodno ovise o nekoj vrsti sporazumijevanja i sumjerljivosti. Točka u kojoj se susreću i pokušavaju komunicirati reformistička i radikalna logika problem je apsolutnog sužavanja mogućnosti sistema. Što se realno dostupne mogućnosti ostvarenja pretpostavljeno vrijednih svrha politike pokazuju uže to radikalna politika dobija na uvjerljivosti. Isto, međutim, vrijedi i za desnu alternativu.
Ključni problem ocrtane logike po kojoj se vrši politička diferencijacija je za stvarno historijsko kretanje nezainteresiran, apstraktan pristup. Govoriti o strukturalnim pritiscima sistema i nekakvim po sebi vrijednim, svijetlim i pravednim svrhama sasvim je prazna i beskorisna stvar. Na mjesto proklinjanja represivne logike sistema potrebno je razabrati konkretne silnice sa svojim specifičnim racionalnostima. Političke svrhe ne trebaju se uzimati kao nekakvi svijetli ideali, već ima da budu izvođeni iz gorućih potreba društva. Prirodu tih potreba potrebno je izvoditi iz zbilje i povijesne nužnosti, a ne protivno njima. Sistemu, da kažemo sasvim zaoštreno, treba robovati! No to tek po osviještenju onoga uistinu nužnog (pa stoga i umnog) kao ključnom preduvjetu maksimizacije slobode i autonomije. Nama, starim i tvrdokornim marksistima to su zapravo po sebi razumljive stvari.
Kakav je sud o zagrebačkoj vlasti i sukobu na ljevici potrebno izvesti polazeći od navedenih pretpostavki? Neodrživost bandićevštine ne treba dokazivati. Ona je pak, kako smo vidjeli, mnogo više od Bandića. Radikalni i reformistički opozicioneri iz široke zeleno-lijeve koalicije borbeno su i samouvjereno kritizirali korupciju, klijentelizam i demagošku manipulaciju masama. Ta kritika bila je na mjestu. Očiglednost takve razine problema morala ju je činiti razmjerno neinteresantnom. Ona je zapravo od manje važnosti. Pravi problem promjene dekadentnog vladanja gradom Zagrebom trula je korisnost starog režima. Stvarno ublažavanje socijalnih suprotnosti, olakšavanje upravljanja korištenjem neformalnih struktura, te odlučivanja neupitnošću vrhovne točke autoriteta. Problem svake revolucije uvijek je eliminacija umnosti starog režima. Njegove racionalne strane. Kajgana se, kako znamo, ne da ispeći bez razbijenih jaja. Razbijanje jaja u zagrebačkom kontekstu sasvim je neuskladivo sa nekakvim kolažima lijevih ciljeva. Vodstvo iz Možemo, djelomično suočeno sa vlastitim iluzijama, nalazi se u situaciji u kojoj mora propisati gorke lijekove. Prozivati Možemo za neoliberalizam jednako je besmisleno kao prozivati Trockog za vraćanje smrtne kazne u Crvenu armiju. Ukoliko neoliberalizam znači eliminaciju parazitizma i tehnički/organizaciono disfunkcionalnih formi u njegovu se obranu treba i na barikade! Jer tu se radi o gorućoj potrebi mnogo važnijoj od nekakvih socijalnih stanova i širenja sfere javnih dobara. Plitke i površne lijeve radikale stvarno stanje stvari i potrebe trenutka, sasvim je jasno, manje zanimaju. Oni se nalaze u sred krstaškog rata. Spekuliraju o općim zakonima izdajstva i nekakvim baksuznim pritiscima sistema koji lome svaki otpor. Racionalizacija upravljanja Zagrebom njima je tek jedan moment u vjekovnoj borbi svjetla i tame. Cijela je stvar tek povod za naglašavanje potrebe političkog radikaliziranja. S tim s bez daljnjega potrebno i složiti. Politiziranje je uistinu nužno no to, između ostalog, i nasuprot njima! Odlučni koraci čišćenja platforme Možemo od ljevičarske rđe i vlastitih populističkih iluzija ono je što svaki zdrav i vitalan akter, bez obzira na političku orijentaciju, treba pozdraviti. Razmjerno su jasni limiti Možemo i u najidealnijem scenariju – u kojem se uspješno očisti i konstituira kao odgovoran politički akter na lijevome centru. Kao što je jasno koji su krajnji dosezi Plenkovićevog HDZa. Ni od jednih ni od drugih ne može se očekivati da budu revolucionari i akteri od svjetsko povijesne težine. To je sasvim očigledna stvar. No utoliko ukoliko u svojim okvirima odgovorno rade na rašćišćavanju neupitne truleži i starog smeća njihov se rad ne smije otežavati. Produktivna politizacija može biti zasnovana jedino na otvorenom i rasterećenom razumijevanju sve kompleksnije društvene zbilje. Izgradnja moćne i produktivne vizije alternativnih političkih formi mora biti zasnovana na bezobzirnom instinktu odgovornosti i samoprevladavanja.