– prilog borbi kroz kritiku pacifizma –
U trenucima junačke borbe naroda Ukrajine za slobodu i demokraciju od najveće je važnosti doprinijeti kroz odlučna djela. Ključno pitanje koje si stoga moramo postaviti glasi: kako? Jasan odgovor na njega nužan je preduvjet svakog smislenog djelovanja, uz pretpostavku da ispravna orijentacija i volja ne izostaju. Logičan odgovor mogao bi biti sjesti na vlak, te se po prelasku ukrajinske granice upisati u registar branitelja. Takva reakcija bila bi dična i razumljiva sa emocionalnog stanovišta. O onima koji pođu takvom stazom pjevat će se uz gusle. Visoko ćemo im dizati brončane statue. Pitanje će međutim ostati – hoće li njihov čin biti najproduktivniji doprinos rušenju ruskog režima? Drugačija, u mnogo čemu oprečna, reakcija bila bi deklarativna podrška, zazivanje mira, humanitarni rad, pjesme i peticije. I koliko odlazak u rat priziva divljenje, toliko i takav angažman treba razumjeti, te do neke mjere kritički podržati. Upitna korist od njega za pobjedu nad neprijateljem, međutim, sasvim neupitna.
Ispravno polazište svake intervencije u ovakvim trenucima mora biti distanciranje od ličnih, nerefleksivnih potreba i nagnuća. Jedino je tako moguće na najbolji način pomoći našoj stvari. Neki će doći u iskušenje da vlastite emocionalne potrebe zadovolje sa puškom u rukama. Drugima će za istu svrhu poslužiti peticije i humanitarni rad. Važno je na stvar gledati refleksivnije, sasvim neovisno o sredstvima kojima se odlučili služiti. U prvi je plan potrebno staviti sasvim otvoreno, od svakog osobnog nagnuća oslobođeno, pitanje: na koji način najviše mogu doprinijeti pobjedi? Naizgled se radi o teškom pitanju. Čudne li iluzije! Jer ono je samo već vlastiti odgovor. Postavljanje pitanja na takav način može nam se učiniti kao tegobno polazište, no ono je za golemu većinu javnosti tek daleki cilj do kojega treba doći. Rast moći i uvjerljivosti takvog pitanja u zapadnim društvima samo je po sebi najveći doprinos pobjedi nad ruskim režimom. I kao što je širenje pasivne, antiintervencionističke, mirotvorne racionalnosti proizvelo toliku smrt i nesreću, tako će i buđenje odgovornog, aktivnog, borbenog instinkta slobodoljubivih naroda proizvesti mir i blagostanje.
Najhitniji zadatak pred nama je stoga proizvođenje ispravne političke orijentacije i volje za borbu. Trenutak u kojem zapadna javnost rat u Ukrajini osjeti kao svoj, trenutak je u kojem će nestati sva moć ruskog oružja. Sve tisuće nuklearnih bojevih glava izgubit će svoju razornu silinu. Sami su Rusi najbolje svjesni svoje nemoći i bijede. Njihova snaga izraz je naših slabosti. Borba protiv političkih problema našeg društva borba je protiv ruskog režima. Široko je, pak, to polje naših slabosti. Razlog postojanja ruskog karcinoma mogli bismo tražiti u kompleksnim dubinama ekonomske, kulturne i institucionalne sfere. Na razini dinamika unutarnje politike i međunarodnih odnosa. Koliko god takve analize bile od presudne važnosti današnji dan nije trenutak za njih. Njima se potrebno baviti kako bi se za budućnost oslobodili ovakvih nesreća. Politički regenerirali naše društvo i iskoračili van granica racionalnosti koja proizvodi bezumlje. Hitan zadatak na dnevnom redu, u vrijeme materijaliziranja teških posljedica koje smo si prethodnim propustima i političkom neodgovornošću omogućili, obračun je sa neposrednim preprekama za odlučnu akciju. Obračun s idejama i akterima koji u sred ovakvog vanrednog stanja blokiraju puno oslobađanje potencijala slobodnih društava u borbi za vlastita načela.
Puna je lepeza unutarnjih neprijatelja takve vrste. Jasno je da svako imenovanje mora biti uvjetno, ali i da se radi o neukidivom antagonizmu. Riječi poput neprijatelja mogle bi se činiti pretjerane, no ne postoji drugi način da se izrazi nepomirljivost isključivih političkih principa. Ukoliko je razgovor moguć i racionalno uvjeravanje otvorena opcija antagonizam i neprijateljstvo po definiciji nisu prisutni. To međutim nipošto ne znači kako su alternative i političke dileme pred koje smo stavljeni po sebi pomirljive. Politički akter koji se u danom trenutku zatiče zarobljen vlastitim istinama nužno se nalazi u antagonističkom odnosu sa onim što te istine isključuju. Mirna koegzistencija normalnog stanja među antagonističkim pozicijama u trenucima krize i pucanja neminovno znači povlačenje crte. Podizanje barikada. Svako ublažavanje te spoznaje krupna je naivnost i nerazumijevanje suštine političkog fenomena. Takve su nas zablude, praktično govoreći, u pravilu vodile u povećanje neželjene patnje i okrutnosti. Učimo stoga na povijesnom iskustvu i otvoreno prozovimo unutarnje neprijatelje.
U okvirima ovog napisa par ćemo riječi reći o pacifizmu. Kao i u slučaju drugih ideologija ona pacifistička praktično se ukazuje u različitim, više ili manje domišljenim, oblicima. Po našem se sudu svaka od njegovih različitih inkarnacija pokazuje posebno štetnom u sadašnjoj situaciji. Istina je da u javnosti imamo živu prisutnost i goreg od toga. Različite varijante nihilističke ravnodušnosti, ogavnog ljevičarenja, kao i otvorenu rusku propagandu. Na takvu se trulež nemamo potrebe osvrtati. Kako zbog vlastitog želudca, tako i manje uvjerljivosti, pa stoga i opasnosti, dotičnih ideja. Vrijednost pacifizma široko je prihvaćena. Njegova privlačnost, uvjerljivost i moć pravi je razlog važnosti borbe. Kao što je veća prisutnost i moć ruske vojske u Ukrajini razlog više za junaštvo.
Ideologija pacifizma uglavnom se pojavljuje u izrazito idealističkom obliku. Vrhovništvo i nedodirljivost vrijednosti mira i sigurnosti temeljna su načela. Njegovo konkretno osmišljavanje, legitimiranje i praktična primjena donose mnoštvo specifičnih razlika. Osnovno unutarnje diferenciranje pacifizma vrti se oko suda o ovome svijetu i onostranosti; prolaznoj i ultimativnoj realnosti. Ukoliko je ovaj svijet prolazna dolina suza od njega je iluzorno očekivati mir. To međutim nipošto ne mora u pitanje dovesti vrijednost mira kao vrhovne svrhe, zasnovane na višoj, stvarnoj i postojanoj realnosti. Predanje miru u tom je smislu stvar vjere. Praktična obaveza dosljednog kršćanskog pacifista širiti je mir na svijetu svojim činom i primjerom. Uz odsustvo očekivanja da mir na ovom okrutnom i nesavršenom svijetu može prevladati. Štoviše: uz spoznaju da samo aktivno, praktično nastojanje ka proizvodnji mira, kraljevstva nebeskog na zemlji, u sebi nosi sjeme svjetovne moći, pa stoga zla, korupcije i rata. Za kršćansku, ili svaku sličnu, varijantu pacifizma problem omogućavanja rata vlastitom pasivnošću na ovome svijetu ne postoji pošto se pretpostavlja kako je (1) sam aktivizam kao moć smrt mira i ljubavi; (2) patnja i rat na ovome svijetu ne samo da moraju biti već imaju i moralno opravdanje pošto jedino posredstvom njih, uslijed vlastite ograničenosti, možemo doći do spoznaje i osjećanja vrijednosti više realnosti i ideala.
Sekularizirane varijante kršćanskog pacifizma u teorijski su teže održive, ali zato ništa manje praktično žive i prisutne. Izbacivanjem kraljevstva nebeskog iz priče mir se i dalje može pokušati promatrati kao nekakav neupitno vrijedan, a opet sasvim nedostižan ideal. Vrijedan upravo zbog svoje nedostižnosti i savršenstva. Očigledan je filozofski problem apsurdnosti vjere u ideal utemeljen na vlastitoj ništavnosti. Duhovna suština i krajnji ishod sekularizirane fetišizacije kršćanskog pacifizma vraćanje je starog smeća pasivne i ravnodušne duhovnosti istočnjačkog tipa. U kojoj se u potpunosti gubi razlika rata i mira, patnje i užitka, sreće i tuge, slobode i ropstva. Ostavimo li dublje duhovne i filozofske konzekvence na onostranosti zasnovanog pacifizma po strani ostaje nam opipljivi osjećaj političke besperspektivnosti takvih ideja. Njihova suština je prihvaćanje patnje i okrutnosti od ovoga svijeta kao tužne istine na koju, u biti, ne možemo utjecati. Radi se o, riječima staroga Marxa, idejama koje su dijelom izraz zbiljske bijede, a dijelom protest protiv nje. Uzdasi potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao i duh bezdušnih prilika. Svaka smrt u Ukrajini probadati će srce iskrenog metafizičkog pacifista, a samim time i povlađivati njegovim najdubljim, perverznim strastima. Prije no što se, neodrživošću takve pozicije, degradira na razinu istočnjačkog dekadenta. Stari pjesnik, Nietzsche, govorio je ponešto o toj dekadenciji i samoponištavanju. Pametnome dosta!
Prethodno ocrtana, metafizički zasnovana, inkarnacija pacifizma od manje je političke i društvene važnosti. Na nju smo se morali osvrnuti kako bi nam jasnije bile granice i pretpostavke praktično orijentiranih pacifističkih ideologija. Održavanje vrhovnog statusa mira u kombinaciji sa političkim angažmanom najprije se, logično, javlja u obliku opće pokornosti i robovanja. Puno prihvaćanje legitimiteta sile kao oblika moći najprirodniji je izraz težnje za mirom. Kako smo naglasili u našem pozivu na oružje, takvo što neupitno znači žrtvovanja slobode, istine i pravde golom preživljavanju. Teško da je potrebno dokazivati odbojnost te praktično pacifističke logike. Mnogo je važnije razumjeti njenu duboku ukorijenjenost i racionalnost. Čovjek kao životinja može težiti golom održanju života. Uzdizanje životinjske razine preživljavanja na mjesto izvora smisla neupitno je mukotrpan proces odricanja od specifično ljudskih potencijala i vrijednosti. Taj se proces nerijetko olakšava robovskom kulturom, zakržljalim razumijevanjem vlastitog bića i otužnim kukavičlukom. Istina je porazna i prihvaćanje pokornosti u svrhu mirnog preživljavanja pravilo je, a ne iznimka ljudskih života. Opjevani tijek povijesti kao razvoj svijesti o slobodi, materijaliziranoj u primjerenim institucijama i običajima, stvorio je okolnosti u kojima je lako zaboraviti na uvijek prisutnu mogućnost povratka starog smeća. Okolnosti u kojima se čovjek stavlja pred izbor: očuvanje golog života ili izbor viših vrijednosti. Osim što nismo anđeli, mi nismo ni heroji. Stavljen pred dotičnu dilemu čovjek će u pravilu izabrati mir i život. Stvar međutim i je u tome da se u srži iskorijeni mogućnost pojavljivanja takve dileme! Neki će ljudi moguće ginuti za slobodu i vrhovne principe. Najviši cilj i zamisliv princip za koji je potrebno položiti život ukidanje je okolnosti koje proizvode mogućnost pojavljivanja potrebe za herojstvom! Pacifizam kao instinkt golog preživljavanja u pokoravanju stoga treba promatrati kao naše najdublje svojstvo, a opet ujedno i ono najodvratnije u nama. I upravo stoga – kao moćnog neprijatelja kojeg upravo zbog toga što je moramo i želimo pobijediti. Ta borba je jasno društvena, politička i povijesna, a ne individualna. Promjena svijeta kao stvaranje zbiljskih društvenih okvira u kojima neke od dilema postaju nezamislive. Uspavanoj i naivnoj građanskoj javnosti još se do jučer činilo kako je dilema – leći pod gusjenice ruskih tenkova ili robovati – jedna od prevaziđenih. Kako je povijest završila sa sretnim ishodom. Danas, kada nam se staro smeće tako bahato baca u lice prijeti drugačija opasnost. Uskrsnuće naivnog realizma kroz proglašavanje takvih dilema neukidivim. Svojstvenim ljudskoj prirodi. I stoga, kao sušta suprotnost svijetlog metafizički zasnovanog pacifizma: mračni, cinični, na prirodi i zemlji zasnovani pacifizam. Realistička ljubav prema miru kao bukvalno, neposredno samoponištavanje. Takav pacifizam uistinu može i biti realan, ali ne može ne biti postiđen vlastitom pojavom. Jedino je pitanje stoga – kako da ga zatremo u sjemenu!
Ideologija mira kao plašljivog robovanja, bez obzira na bogatstvo njenih inkarnacija, nipošto nije jedini oblik praktično orijentiranog pacifizma. Između apsolutiziranja mira kao istine, slobode i pravde od onoga svijeta i mira kao pragmatične pokornosti mračnim zakonima prirode i golog preživljavanja široko je polje mogućnosti kreativnog domišljavanja. Ključne osobine pacifističkih nastojanja u tom smislu pokušaji su: (1) održavanje digniteta viših vrijednosti (mir, sloboda, istina, pravda); (2) vjera u njihovu dohvatljivost na ovome svijetu; (3) pretpostavka o ekskluzivnosti nenasilnih sredstava za ostvarenje dotičnih svrha. Već je na prvi pogled jasno o kako se nerealnoj, utopističkoj kombinaciji radi. Metafizički i cinično-realistički pacifizam, od kojih smo krenuli, sami su se u zbilji konstituirali kroz osviještenje neodrživosti praktično-utopističkih varijanti. Time se ipak ne isključuje živa potreba za razumijevanjem logike, pa time i privlačnosti, takvog pacifizma. Kako zbog njegove raširene popularnosti, tako i zbog činjenice da se radi o najdogmatskijoj i najtendencioznijoj vrsti.
Osnovno uporište praktično-utopijskog pacifizma svakako nisu prazne priče o miru i ljubavi među ljudima koji harmonično žive u punoj slobodi. Takve fantazije mogu biti nedodirljiva dogma i intimno polazište. Racionalni zagovor takve ideologije uvijek ovisi o afirmiranju mirnih sredstava kao jedinih učinkovitih instrumenata za ostvarenje vrhovnih vrijednosti. Očigledan problem takve pozicije proizlazi iz činjenice da pretpostavlja ono što tek treba dokazati. Naime – neupitnu učinkovitost i superiornost nenasilnih sredstava. Prihvaćanje mogućnosti da nasilje može biti od koristi za ostvarenje mira (ili uostalom bilo koje od pretpostavljeno vrhovnih vrijednosti) dekonstruira pacifističku ideologiju u korijenu. Rasprava o učinkovitim sredstvima ostvarenja mira i slobode stoga je sasvim bespredmetna. Pacifist po svojoj prirodi ne može prihvatiti mogućnost opravdanja rata. No, također, lišen metafizičkih ili kvazinaturalističkih uporišta, on mora dokazivati objektivnu superiornost mira kao najučinkovitijeg sredstva borbe. Na očigledne probleme takve tendencioznosti i dogmatizma nema se potrebe dodatno osvrtati. Interesantnijim se pitanjima pokazuju ona o prisilnoj prirodi realne moći nenasilnih sredstava, neželjenim posljedicama njihove fetišizacije i cvjetanju pacifističke kulture na osnovi blagotvorne primjene nasilja.
Sama potreba za dokazivanjem moći i učinkovitosti nenasilnih sredstava u borbi pretpostavlja da neprijatelj postoji. Radi se jasno o – nasilniku. Onome tko je, sasvim neovisno o prirodi razloga, spreman ići toliko daleko da kao sredstvo koristi silu. Sila je pak, kako je znano, dvosjekli mač. Racionalnost njenog korištenja u pravilu proizlazi iz situacije u kojoj je akter dominantan, pa time i zaštićen, ili očajan, pa stoga nema što za izgubiti. Viteško nasilje, ono koje bi se samo moglo prikazati vrlinom, izraz je okolnosti u kojoj su antagonisti podjednake snage. Borba do fizičkog uništenja tu se može prikazati kao oblik komunikacije. Poštena razmjene krvi za oskudna dobra i čast. Sudari grčkih hoplita, srednjovjekovno viteštvo, dične tradicije balkanskih plemena i slični primjeri dokaz su mogućnosti kreposnog nasilja. Nasilja među ravnopravnim suparnicima teško može biti shvaćeno instrumentalno racionalnim, ali se zato može pokazati vrijednim po sebi, u okvirima određene kulture života. Ideja pacifizma takvim se kulturnim i socijalnim okvirima naprosto ne može pojaviti u svom praktično-utopijskom obliku. Vratimo se stoga na situaciju u kojoj se korištenje nasilja pokazuje instrumentalno racionalno. Situaciju u kojoj se akter, neovisno o konkretnim razlozima i njihovoj istinitosti, osjeća nadmoćan ili očajan, ta pribjegava korištenju nasilja. Na koji se način pacifistička pretpostavka o nadmoći nenasilnih sredstava odnosi prema takvoj situaciji? Uzmimo da se neki akter osjeti nadmoćnim pri upotrebi nasilnih sredstava za ostvarenje željenog cilja. Uzmimo po tom da griješi. Njegova se pogreška može sastojati u tome da precjenjuje svoju materijalnu silu. Ta je mogućnost od manje važnosti za razmatranje moći nenasilnih sredstava. Njegova pogreška također može biti u tome da precjenjuje svoju duhovnu silu. Voljnost za rat. Moć nenasilnih sredstava, same ideologije pacifizma, u tom smislu može biti od goleme važnosti. No, kao što će svaki nasilnik lako primijetiti, radi se o nasilju idejama. A ideje, da se poslužimo Marxovim riječima, mogu da postanu materijalna sila. Iz perspektive mirotvorca ideja protivljenja ratu može se činiti sasvim nepristranom. Općim dobrom. Iz perspektive učesnika u sukobu o čijem ishodu ovise život i smrt ona može biti opasnija od atomske bombe.
Najveća zamisliva moć pacifizma bila bi proizvodnja samoograničavanja u korištenju nasilnih sredstava unatoč uvjerenju o opravdanim razlozima vlastite borbe i izglednoj korisnosti istih. Opće prevladavanje takvog scenarija na prvi bi pogled osiguralo mir u svijetu. Takvo uvjerenje sasvim je neodrživo i to zbog samoga sebe. Hipotetsko povećanje moći pacifističkog samoograničavanja po prirodi stvari nužno bi proizvodilo kontra-moć usmjerenu na razbijanje takve dominacije. U tom bi se smislu neupitno pojavilo ideološko afirmiranje emancipatornog potencijala nasilnih sredstava, kao i kritika mira kao instrumenta održanja postojećih odnosa moći. Daleko od toga da se radi o spekulacijama. Ponašanje ruskog režima, njegovih svjesnih i nesvjesnih saveznika dobrim je dijelom zasnovano na ocrtanoj logici. Za našu je stvar važno naglasiti kako ni pod pretpostavkom najveće zamislive moći pacifističke ideologije ista ne bi mogla proizvesti željene rezultate. Njeno operiranje izazvalo bi političke frustracije i neprijateljstva, iz kojih bi na koncu proizašla opasna reafirmacija vrijednosti nasilja.
Pitanje o moći i učinkovitosti nenasilnih sredstava mogli bi se razmatrati na nižim, mnogo pragmatičnijim razinama. Najveća moć ideje mira njeno je prevladavanje bez obzira na kalkulacije. Mnogo manja, moguće i realističnija, moć mira bila bi po kalkulaciji. Ukoliko se nasilje ne isplati tko će ga razuman koristiti? Složimo se, u korist rasprave, s tom tvrdnjom. Praktične pretpostavke takve logike su jasne – uspješan rat vodi se nenasilnim sredstvima. No zar učinkovita primjena nenasilnih sredstava prisile sama po sebi ne predstavlja ekvivalent ratnog razaranja? Ili drugačije: zar odsustvo razaranja neprijatelja može značiti išta drugo doli neučinkovitosti u borbi? Razmjerna slabost nekog aktera u nadjačavanju nenasilnim sredstvima povećava racionalnost njegove upotrebe sile. Samim je time moguće govoriti o tendenciji opadajućeg učinka korištenja isključivo nenasilnih sredstava u sukobu. Razlog takve tendencije nije tek ograničenost nenasilnih resursa prisile, već i dinamika povratne reakcije pogođenog neprijatelja. Efekti uspješnog korištenja nenasilnih sredstava nasuprot ratobornom neprijatelju istoga sa pozicije pretpostavljene nadmoći izmještaju u poziciju očajanja. Poziciju sa koje mu se upotreba najokrutnijih sredstava može pokazati racionalnom. I uistinu: ako puštanje u pogon moći uskladive sa pacifističkom ideologijom može biti efikasna za paraliziranje neprijatelja, zar se ista ne može uzeti ekvivalentom prisile? Za nas protivnike pacifističke ideologije to ne predstavlja nikakav problem, već tek puku tehničku činjenicu. Mi ćemo uvijek koristiti najučinkovitija sredstva na raspolaganju. Pragmatično orijentirana pacifistička ideologija si, pak, mora ozbiljno postaviti pitanja o granicama rastezljivosti svojih principa. Ili drugačije: u kojoj točki prestaje nasilje? Postoji li uopće polje aktivnosti u kojem je moguće učinkovito djelovati protiv nasilnika, a istovremeno ne koristiti direktnu ili indirektnu prisilu? Pacifistička se ideologija bez daljnjega uvijek može povući u okrilje metafizike i cinizma. No, ukoliko se želi pokazati produktivnim načelom praktične intervencije u svijet ona se mora suočiti sa inherentnim problemima.
Problemima za čije puno razumijevanje moramo pretpostaviti po pragmatični pacifizam najpovoljnije okolnosti. Pođemo li od realističnijih pretpostavki po kojima učinkovitost nenasilnih sredstava u pravilu izostaje stvar će po pacifističku ideologiju izgledati još i gore. A, opet, na žalost i – bolje. Koristi od fokusirane i beskompromisne primjene organiziranog i institucionaliziranog nasilja u svrhu maksimiziranja mira i slobode najbolje su okolnosti za procvat pacifističkih iluzija. I kao što hipotetska situacija u kojoj mirotvorne tlapnje prevladavaju povećava uvjerljivost i racionalnost destruktivnog nasilja, tako i realna situacija u kojoj politički akteri blagotvorno koriste sredstva prisile stvaraju okolnosti u kojima raste atraktivnost pacifizma. U tom bi se smislu mogli prisjetiti i slavne Jeffersonove uzrečice. Zar stvarno – da drvo slobode povremeno treba zalijevati krvlju patriota i tirana? Zar se već jednom ne možemo otarasiti takvog prokletstva? Održanje političke budnosti i odgovornosti, slobodarska puška na slobodarskom ramenu, u svakome trenutku spremna da opali jedina može osigurati muk oružja. Muk oružja stvarati će dojam o suvišnosti puške. Ne budimo naivni. Narod bez oružja priziva tiranina. Demokracija bez oružja omogućuje tiraniju. Odgađanje intervencije, odricanje od prisile za ime slobode i mira, nosit će nam samo krv, znoj i suze.