– naivni realizam Janisa Varoufakisa –
U okviru napisa posvećenog kritici pacifizma istaknuli smo borbu idejama kao naš najkorisniji doprinos u ratu. Premda ni druga sredstva, ukoliko se pokaže smislenim, ne smiju biti isključena. Naše su ideje sve osim sredstava pomirljivosti. One streme općoj i beskompromisnoj mobilizaciji na borbu svim sredstvima do konačne pobjede protiv ruskog režima i njegovih pomagača. Razlog za takvu militantnost nije emocionalna ostrašćenost i poneseni idealizam bilo koje vrste. Upravo suprotno. Trenutak u kojem se nalazimo naivnim i neodrživim čini svaku vrstu polovičnih rješenja i stavova. Jedini način sprečavanja većih katastrofa odlučna je borba. Nulta stopa tolerancije na pomirljive logike koje su nas, zavodljivom privlačnošću svoje retorike, i dovukle u situaciju normalizacije bezobzirnog nasilja i tiranije.
Najveća ugroza pred nama je, kao i uvijek, naivni realizam. Moćan neprijatelj. Teško uništiv oblik političke racionalnosti koji svoje korijene pušta duboko u tlo najcrnjeg cinizma, istovremeno se hraneći iznevjerenim iluzijama idealističkog entuzijazma. U ovim trenucima opće ponesenosti Zapada vitalnošću slobode i demokracije u srcima Ukrajinaca moramo biti trezvene glave. Moramo se sjetiti kako je žarko gorila baklja slobode u vrijeme arapskog proljeća. Koliko je malo trebalo da entuzijazam splasne i narodi Bliskog istoka budu izručeni na milost i nemilost domaćih autokrata i ruske artiljerije. Oni koji misle da je revolucija vrtna čajanka na prvi će znak nereda i teških odricanja od nje dignuti ruke. Vratit će se u sigurno okrilje kompromisa i polovičnih rješenja. I takva se spoznaja uglavnom pojavljuje kao oružje u rukama trulih realista. Jer ako je borba teška i prljava, ako nam ona donosi krv, znoj i suze, zar se nije smisleno pokoriti? Ne nužno sasvim pokleknuti. Već kalkulirati. Taktizirati. Naivnih li tlapnji razboritih ljudi! Jer upravo se tu i radi o dominantnoj ideologiji normalnog stanja. Upravo takva logika i stvara momente pucanja i kriza. I kada se pucanje dogodi, kada prostora za kompromis nestaje, pasivnim se narodima u lice nužno baca jasna alternativa: ili – ili. Revolucionarni je to trenutak u kojem smo pred izborom: energično i ofenzivno iskoračiti naprijed ili potonuti u mulj kapitulacije pred silom i nepravdom. Obje su staze put nereda, patnje i teškog odricanja. No samo nas jedna od njih može sačuvati takvih nesretnih alternativa u budućnosti!
Neposredan povod ovog napisa zebnja je oko stalne prisutnosti i izvjesnog jačanja realističke logike u javnosti. Još konkretnije, i za našu stvar relevantnije, kritika političke vizije Janisa Varoufakisa u odnosu na ukrajinski rat. Zbog čega nam je uopće važan Varoufakis? Najviše stoga što od njega možemo očekivati najviše. Na cijeloj je političkoj ljevici teško naći mudrijeg i artikuliranijeg aktera. Neodrživost i štetnost njegove vizije dodatno bi pojačala ionako otužan dojam o izostanku svake vitalnosti progresivnih snaga. I s druge strane: u odmjeravanju sa njegovom perspektivom možemo propitati uvjerljivost vlastitih teza. Golema većina ljevičarskih interpretacija trenutnog događanja nalazi se ispod svake razine ozbiljne diskusije. S tim se ideologiziranim otpadom pošten čovjek može naći jedino na barikadama. Janis se, iako loš, ipak pokazao bolji od toga. S razlogom po imenu prozivamo Janisa, a ne njegovu partiju. Prateći medijske tragove diskusija u okvirima DIEM25 teško se oteti dojmu da sljedba, kako to obično biva, dobrano kaska za svojim predvodnikom. Mnoge otužne ideje prevladavajuće u širem ljevičarskom kontekstu i tu žive, te nam se iritantno bacaju u lice. Patetični pacifizam i idealizam; odavno zastarjeli, lijeni i relativizirajući antiimperijalizam; pokušaji autističnog reduciranja čisto političkog problema na socio-ekonomske uzroke. Općenito uzevši pogubljenost i dezorijentacija. To zadnje doduše, pogubljenost i dezorijentacija, jest materijal s kojim je moguće politički raditi. Znak je to određenog potencijala za izgradnju novih perspektiva. Ostavimo stoga po strani rđave ideje i pogubljenost simpatizera njegove partije, pa pogledajmo način na koji joj Varoufakis nastoji odrediti kurs u pitanjima ukrajinskog rata.
Krenimo najprije sa pohvalama. Djelovati na političkoj ljevici, a u isto vrijeme nedvosmisleno, bez relativiziranja, osuditi rusku agresiju ne može biti lako. Nikome, pa tako ni osobi Varoufakisovog značaja i karizme. Njegova jasnoća i odlučnost u tom smislu mogu kupiti naše poštovanje. On je, bez daljnjega, s ove strane barikade. Takvo što još je i jasnije kada se osudi ruske agresije pridoda i podrška ukrajinskim braniteljima, odobravanje jačanja njihovih obrambenih potencijala. I dalje: jasno protivljenje idejama koje autokraciju štite granicama njihovih država. Nedvosmislenom promocijom internacionalističkog i antisuverenističkog principa miješanja u stvari drugih država. U biti – rušenjem ruskog režima kao legitimnim ciljem političkog angažmana zapadne politike.
U svakoj se od navedenih točaka potrebno složiti sa kursom Janisa Varoufakisa. Radi se o velikom postignuću za današnjeg ljevičara. No, također i – goloj osnovi na kojoj je još uvijek moguće graditi štetnu i besperspektivnu politiku. Zapadne su države u načelu od uvijek imale ispravno postavljen odnos prema ruskom režimu i potrebi širenja demokracije. Iz toga, kako znamo i vidimo, nije proizašao ispravan politički kurs. Političke strategije i sredstva korištenja u ograničavanju moći putinizma, osiguravanju kolektivne sigurnosti i širenju elementarnih liberalnih vrijednosti pokazali su se sasvim promašenima. Zadatak pred kojim se stoga nalazimo ne sastoji se tek u svrstavanju na ispravnu stranu, već u jasnom razumijevanju minimalnih zahtjeva ispravne strategije. U toj točki drug Varoufakis, na žalost, podbacuje.
Njegovo promišljanje obrazuje se po logici opreznog realizma. Političke preporuke koje nudi u punom su skladu sa dosadašnjim pristupom zapadnih zemalja ruskom problemu. Takav kurs će se, vrlo vjerojatno, i u budućnosti pokazati najracionalnijim izborom zapadnih policy makera. Varoufakis će se, ukoliko tako i bude, napokon naći na istoj liniji sa zapadnim političkim establišmentom. Pogledajmo stoga koja su konkretna obilježja njegova realizma. Osnovno pitanje prilično je jednostavno i glasi: kakav je najbolji ishod kojem se realno možemo nadati? U idealnom slučaju ruska bi vojska odbila poslušnost, a narod bi se probudio i zbacio tiraniju baršunastom revolucijom. Zasnivati političko odlučivanje na takvim pretpostavkama bilo bi, u najmanju ruku, neozbiljno. Razborit akter po strani će ostaviti želje i nadanja, te će si kao cilj postaviti najučinkovitije iskorištavanje raspoloživih potencijala polazeći od zatečenog stanja. Zatečeno stanje je ono prijetnje nuklearnom apokalipsom koje iracionalnim čini direktnu, a, moguće, i indirektnu intervenciju zapadnih zemalja. U skladu s tim je potrebno odrediti racionalne ciljeve junačke borbe ukrajinskog naroda. To ne može biti pobjeda nad ruskim agresorom, već osiguranje najbolje pozicije u pregovorima o miru. Alternativa sporazumu s okupatorom je, u biti, totalno uništenje i humanitarna katastrofa. Takav ishod svaku podnesenu žrtvu učinio bi besmislenom. Junački otpor Ukrajinaca stoga kao svoj cilj mora imati iskorištavanje trenutka u kojem mogu dobiti najviše ustupaka. Maksimalan dobitak za Ukrajinu tako se mora poklopiti sa ostvarenjem minimuma ratnih ciljeva ruske strane. Računica je jasna. Zadovoljenje minimuma ruskih ratnih ciljeva nužan je uvjet maksimizacije koristi za Ukrajinu.
Prvi prigovor koji moramo uputiti takvoj logici sasvim je načelan. Ukoliko je barbarsko nasilje i prijetnja totalnim uništenjem života na zemlji učinkovito sredstvo ostvarenja nešto skromnijih ciljeva, ma kakvi oni bili, crno nam se piše. Svaka logika popuštanja terorizmu u tom je smislu put u propast. Zapadno popuštanje Putinu do današnjeg je dana savršen primjer toga. Logika popuštanja pred ucjenama očigledno je zasnovana na pretpostavci po kojoj druga strana razumije granice učinkovitog korištenja takvih sredstava. Problem je međutim u tome da ne postoji egzaktan način određivanja dotičnih granica. Novi svjetski rat i nuklearna apokalipsa nastupiti će upravo u trenutku nesporazuma oko određenja točke bez povratka. Upravo to je, općenito govoreći, najveći problem logike racionalnog popuštanja – svaki iznuđeni kompromis ne vodi nas za dalje, već na korak bliže najvećoj katastrofi. Logika naivnih realista sasvim je suprotna. Njima će se svako popuštanje pokazati kao posljednje potrebno. Jamstvo mira za naših života.
Načelna neodrživost logike popuštanja pred terorističkom ucjenom nije međutim jedini, pa čak ni najveći problem dogovora sa Rusijom kao optimalnog rješenja. Najveći problem na neki je način sasvim oprečan. Logika korištenja prijetnje većim zlom kako bi se ostvarili manji dobici eksploatatorska je i sasvim proračunata. Njena racionalnost je instrumentalnog tipa. Uglavnom se radi o vrsti opasnog blefiranja. Njenim korištenjem ostvareni dobici po svojoj prirodi nisu od esencijalne važnosti. Interesima od esencijalne važnosti nitko se neće, niti ima potrebe kockati. Pitanje koje si u tom smislu moramo postaviti tiče se prirode minimuma ruskih zahtjeva. Promatramo li ruski režim kao eksploatatorsko-razbojničku bandu blefera moramo pretpostaviti i razmjerno visoku elastičnost njihovih minimalnih dobitaka. Ruski režim je, međutim, potrebno promatrati i kao slabu, fragilnu autokraciju čiji opstanak uistinu ovisi o zadovoljenju u suvremenim okolnostima nemogućih zahtjeva. Ili bolje rečeno: zahtjeva čije bi zadovoljenje uistinu značilo kapitulaciju slobodnog svijeta pred novim totalitarizmom. Konkretan problem naivnog realizma proizlazi iz precjenjivanja mogućnosti ruskog režima za kompromis. Varoufakisovo konkretno rješenje krize bilo bi prihvaćanje vojne neutralnosti Ukrajine uz održanje političke, društvene i ekonomske autonomije. Razvoj slobodnog i prosperitetnog društva u Ukrajini, uz nadu pokretanja Rusije u istom smjeru. Je li uopće potrebno ukazivati na nerealnost takvih rješenja? Vjerovati kako je NATO problem ruskog režima jednako je robovanju njegovim lažima i ideologiji. Onaj tko ne razumije kako prihvaćanje najminimalnijeg zahtjeva ruske strane pretpostavlja potpuno potiranje ukrajinske demokracije i slobode slijepac je pored zdravih očiju. Iz ruske se perspektive ne radi o ničem stravičnom. Ukrajina bi samo bila ono što Rusija već je. Takva se sudbina Ukrajincima, s pravom, čini kao put u ropstvo.
Situacija je stoga katastrofalna na više načina. Minimalnim zahtjevima ruskog režima ne možemo udovoljiti bez krupnog potiranja minimalnih zahtjeva slobode i demokracije. Kada bi to, u svrhu mira u svijetu, i napravili zapravo bi se tek za korak približili sljedećoj krizi i situaciji u kojoj se opće nuklearno uništenje više neće moći zaustaviti. U tom nam se smislu korisno prisjetiti nedavnog iskustva. Ima li onoga tko će ustvrditi da bi odlučan udar na Ruse u Siriji bio opasniji po svjetski mir od udara na Ruse u Ukrajini? Bez temeljitog razrješenja stvari svaka sljedeća kriza biti će gora, a moguće i posljednja. Razlog je to zbog kojeg naivni realizam u slučaju Ukrajine moramo promatrati kao štetan i neodrživ.
Drug Varoufakis na stvari može gledati optimističnije. Sebe i svoje smije uvjeriti kako je razborit dogovor sa ruskim agresorom moguć. Kako bi se takvim blaženim dogovorom spasili životi, očuvala ukrajinska sloboda, zadovoljile potrebe ruskog režima, a opet nipošto povećala njegova moć i opasnost u budućnosti. Ideja o takvom rješenju ljevici je korisna, pa makar se nikad i ne ostvarila. Zbog nje će se za svaki prljaviji razvoj situacije moći optužiti politički establišment, banke, tehnofeudalce – koga li već ne. Pitanje koje si pak, slijedeći Janisovu revolucionarnu i internacionalističku logiku, moramo postaviti glasi: nije li svako sretno usaglašavanje sa ruskim režimom od strane moćnog zapada samo po sebi izdaja temeljnih interesa ruskog naroda? Nije li dosljedni revolucionarni internacionalizam po svojoj prirodi nepomirljiv sa takvim kukavičlukom i oportunizmom? Sovjetska je revolucionarna delegacija pregovarajući o miru sa njemačkim imperijem ponosno istaknula parolu: ni rat – ni mir! Smisao takve samoubilačke formulacije nije bio u borbi za interese mlade sovjetske republike. Smisao je ležao u tome da se ni u trenucima najveće opasnosti ne izdaje njemačko radništvo što, kako se vjerovalo, pati pod junkerskom čizmom. Dični su to primjeri revolucionarne tradicije kojom se Janis i njegovi nerijetko kite. Zašto je onda tako teško podržati nepomirljivu borbu protiv ruskog režima za ime samih Rusa? Rat ne treba izmišljati niti potencirati. Njega je proglasio sam režim barbarskim udarom na Ukrajinu. Zar je najviše što revolucionar danas može ponuditi poziv na mir i kompromisno rješenje u trenucima najžešćeg otpora tiraniji? U situaciji u kojoj, uzevši u obzir svekolike vojne i civilne potencijale zapadnih društava, raspolaže potencijalima za totalno uništenje neprijatelja? Porazno stanje u kojem se nalazi današnja ljevica sasvim je jasno i bez ukrajinskog rata. Na njegovu se primjeru praktično dokazuje kako je njena golema većina, jednom za svagda, prešla na mračnu stranu. Varoufakis i njegova partija ne spadaju u takve. Politika koju zagovaraju, utemeljena na logici naivnog realizma, ne može se smatrati ispravnim putem u borbi za ciljeve kolektivne sigurnosti, političke slobode, demokracije i zaštite temeljnih ljudskih prava.