– integracijske mogućnosti razdvajanja (ili Jugoslavija kao uzor) –
Pero Jerkić
U zadnje se vrijeme smislenim čini povlačenje paralela između Europske unije i bivše Jugoslavije. One su na našoj, post-jugoslavenskoj, razini prisutne kada nisu ni izgovorene. Lebde negdje u zakutcima kolektivne svijesti balkanskih naroda. U javnosti se čuju kroz proricanja euroskeptčnih galamdžija. Kroz intelektualne analize koje nam kažu kako je na jugoslavenskom iskustvu potrebno učiti. Kao da smo našim iskustvom spoznajno povlašteni. Valjda se pretpostavlja da je europska pitanja lakše razumjeti po iskustvu kulta ličnosti, jednopartijskog sistema, vojske kao temeljnog stupa političkog poretka i trajnog izostanka političke slobode. Bez usvajanja tog iskustva, znanja istog, Europa se svakako nalazi u velikoj opasnosti. Jer baš su to najaktualnija pitanja današnjice. Radi se, jasno, o sasvim ispraznim i beskorisnim usporedbama. Poznato je kako se iz povijesnog iskustva ništa ne da naučiti. Kao i da kompleksi malih naroda opstaju na račun iluzija o vlastitom značaju – ma kakve one bile. Jugoslavija je nekoć bila najuzorniji model nesvrstanog, slobodarskog, samoupravnog socijalizma sa ljudskim licem. Stoga je logično da ista, po tragičnom razotkrivanje vlastite istine, postane uzoran primjer koji će svijet čuvati od ponavljanja svojih grešaka. Tu je možda najbolje ilustrativno zaključiti kako je budalu teško preći pošto je uvijek puni krug u prednosti.
Pitanje ipak ostaje: tko to nije budala? Usporedba jugoslavenske višenacionalne države i Europske unije; sloma jedne i izazova pred kojima se druga nalazi proizvoljna je i prilično beskorisna. No to i dalje ne znači kako Europu njeni specifični i historijski problemi ne mogu odvesti u kaos mnogo veći i pogubniji od onog našeg. U izvjesnom izostanku kaosa njena budućnost još uvijek se može sastojati od iskoraka naprijed ili povratka natrag. Pred nama su otvorena pitanja odnosa funkcionalne integracije i partikularnih nacionalnih institucija; države kao supstancijalne kolijevke moderne demokracije i naddržavnih političkih aranžmana; neophodnog političkog identiteta i razmrvljenosti kulturno/političkih posebnosti. Na koncu: preklapanje svih tih suprotnosti, kao i njihovo umrežavanje u beskrajno složenu okolinu ekonomskih, tehnoloških, socijalnih procesa koji generiraju svoje posebne probleme. Sasvim je jasno kako problemi s kojima se Europa suočava višestruko nadmašuju one koje je Jugoslavija morala riješiti. Na našu sreću i potencijali njihovog rješavanja neusporedivo su veći. Pri tome je od presudne važnosti shvatiti kako jedino kreativno i učinkovito rješavanje političkih problema može kupiti legitimitet vrijednosti kojima težimo. Europsko bratstvo i jedinstvo, mir i sloboda malograđanske su fraze i isprazni koncepti koji po sebi ne vrijede ništa više negoli su vrijedile njihove jugoslavenske varijante. Vrijednosti je politički nemoguće afirmirati ako se ne pojavljuju kao izraz učinkovitih, povijesno adekvatnih rješenja. Političko umijeće sastoji se u pronalasku rješenja, njihovoj afirmaciji i primjeni.
Ovim tekstom uglavnom si postavljamo znatno skromnije, negativne zadatke u uvjerenju kako je potrebno raditi na čišćenju terena. Kritici i diskreditiranju nelegitimnih, neučinkovitih, prevaziđenih političkih koncepata. No njime se ipak proteže jedna teza koju želimo podržati. To je teza o balkanizaciji Europe kao puta u dublju, bogatije legitimiranu integraciju. Za takvu nam svrhu, čini se, jugoslavensko iskustvo može biti od neke, barem ilustrativne koristi. No tu se ne radi o učenju na našem iskustvu. Jugoslavenska tragedija pukim se slučajem pokazuje kao dobar, prilično ironičan, primjer kako čak i najbezumniji raspad jedne države, divlja orgija barbarskog separatizma pod vodstvom potpunih mračnjaka, može biti dugoročno politički koristan i smislen. Takav zaključak mogao bi se činiti pomalo neočekivan. No on je zapravo previše očit da bi ga jasno mogli razabrati. No krenimo redom.
I
Pitanje koje se u zadnje vrijeme rubno pojavljuje u medijskom i političkom prostoru pitanje je takozvanog separatizma u okvirima pojedinih europskih država. Slučajevi Škotske i Katalonije čine se najprisutniji. No teško je previdjeti Baskiju, belgijsko pitanje, Sjever Italije, Bavarsku. Kao da se radi o beskrajnom nizu potencijalnih žarišta teško razumljive političke epidemije. Kao da države odjednom, sasvim neočekivano, počinju nalikovati nekadašnjim carstvima – pokazuju znakove unutarnjeg osipanja. Kao da u trenucima sveprisutnog globalizacijskog napada na državu odozgo, koji je tjera integraciji, dolazi do kontradiktornih unutarnjih podrivanja. Temeljna teza ovog teksta sastoji se u viđenju te unutrašnje fragmentacije kao praktičnog izraza, a ne smetnje integraciji na višoj razini. Eventualna balkanizacija Europe, rasturanje jedinstvenih, samostojećih političkih zajednica – država, predstavlja ispravan način rješavanja postojećih problema i kontradikcija. Takvo rješenje još se nije izborilo za puni legitimitet. Ono zapravo nije ni osviješteno na transparentan način. Nije prisutno ni kao bauk zastrašivanja ugroženih suverenista. Njih se još straši baukom europskog federalizma.
Neko novo proljeće nacija u Europi ipak ne bi moglo biti nacionalno buđenje u starom smislu. Njegova mogućnost i moć vezana je za neupitnost i postojanost nadnacionalnih veza. Škotska ili Katalonija ne traže razdvajanje od Europe već im dubinska povezanost u istu osigurava realnost zahtjeva za političkom posebnošću. Novi nacionalizam malih naroda predodređeno je progresivan i politički transformativan. Kao što je, recimo, povijesno Katalonski nacionalizam bivao u posebnoj vezi sa svjetskom revolucijom, a katkad i ovisio o njenom uspjehu, tako se danas neostvarene nacije pojavljuju kao potencijalni pokretači obrazovanja novih, nadnacionalnih oblika političkog jedinstva. Prilično se ironičnim čini pomisliti kako radnici-internacionalisti, iščezli u paklu građanskog rata, žrtvovanih Kataloniji u čast, bivaju naslijeđeni od strane kapitalističkih kalkulanata što računaju daje li, ili prima, Barcelona više sredstava u zajedničku blagajnu. No istina je upravo takva i njome se povijest vraća u korist potlačenih: ako su radnici dvadesetim stoljećem krvlju plaćali buržoaske trijumfe, naše vrijeme, izgleda, donosi promjenu uloga. Ako katalonski buržoaski partikularizam profitira kroz Europu protiv Španije, tada on dugoročno radi na svoju štetu. Jer on doprinosi političkom vezanju Europskog tkiva. Provedbom njegova programa političko se ne povlači u Kataloniju, već se kroz nju uzdiže na razinu Europe. Cijela stvar uvjetno se može gledati kroz staru lenjinovsku prizmu povezivanja nacionalne emancipacije i internacionalnog socijalizma. U biti se radi o sličnom procesu. No stvar je danas ipak nešto drugačija. Različita toliko koliko su partizani sa iberijskih čuka različiti od buržoaskih kalkulanata.
U cijeloj se priči ipak postavlja pitanje: nije li nedopustivo fenomen nacionalizma uzimati ispražnjeno? Zar on nema svoju specifičnu supstancu zbog koje ne smije biti tretiran čisto instrumentalno i proizvoljno? Nacionalna identifikacija predstavlja specifičan i, kao što je poznato, prilično recentan oblik političkog jednačenja. Devetnaesto stoljeće obično se uzima kao stoljeće nacionalizma. Ipak još prije stotinjak godina broj realiziranih nacija u Evropi bio je daleko manji od onoga danas. Carstva, kao političke zajednice po prirodi satkane od mnoštva razlika, slijepe na njihovo razlikovanje vodila su bitku sa nadmoćnim, revolucionarnim crvom koji ih je izjedao iz vlastite utrobe. Razlikovanje razlika upravo je prost izraz biti nacije: ona naime ne samo da nije homogena, prirodna ili kulturna, zajednica već je upravo negacija takve, svojevrsno jedinstvo u razlici. Ona ustaje protiv jedinstva kao izraza podaničkog otuđenja političkog subjektiviteta naroda; protiv Cara kao Suverena i carevine kao tamnice naroda. S druge strane ona istovremeno ustaje protiv razlike kao do tad prirodnog oblika opstojnosti naroda; gotovo proizvoljno koristi najpogodniji građevni materijal i proizvodi političku razliku nad razlikama. Iskonstruirana razlika među razlikama obrazuje jedinstveno političko tijelo, naciju, koja se subjektivira kroz instituciju države. Nacija se potvrđuje u državi, a čovjek uopće, pojedinac kao politički subjekt tek se kroz naciju, po prvi puta, afirmira u povijesti.
U konkretnoj pak povijesti nacionalna emancipacija bila je sve samo ne čist i neproblematičan proces kakvim bi se mogao učiniti ostajanjem u granicama političke teorije. Realna povijest kovala je nacije željezom i krvlju. Nacionalna ideologija svoje je ciljeve ostvarivala duhovnim nasiljem i redukcionizmom stravičnih razmjera. Koliko je zapravo teško svu zbiljsku kompleksnost ugurati u egzaktno određenu, vještačku političku formu? Takvo što bar nije teško spoznati. Dovoljno se osvrnuti na stoljeća za nama. Naše je vrijeme, uz ostalo, donijelo izglednost konačnog zaokruženja nacionalističkih projekata, konačnu stabilizaciju zajednice država kao stabilnih i neupitnih, priznatih jedinica, preduvjeta povijesnog života slobodnih građana. Povijest, ipak, rijetko staje, odbija da završi i opetovano se pokazuje u sasvim ironičnom svjetlu. Konačna stabilizacija opasna je iluzija; budućnost koja neće doći. Dinamični socijalni, tehnički, kulturni, spoznajni sadržaj politike, koji smo na trenutak ostavili po strani razmatranja, proizveo je okolnosti u kojima značenja nacije, države i političke zajednice moraju biti radikalno redefinirana. Štoviše: njihova pojava radikalno izmijenjena. Sadržajno prerastanje nacionalnih okvira nije samo presudno za naše vrijeme već predstavlja problem stariji od većine nacionalnih država samih. Iz propuštanja hvatanja u koštac sa tim temeljnim modernim političkim paradoksom proizašli su uostalom imperijalizam, svjetski ratovi i totalitarizam. Sasvim istiniti izrazi potpunog političkog podbačaja epohe za koju smo, na neki način, još uvijek vezani.[1] Danas je prevaziđenost nacije jasnija nego ikad. Ona je upravo neupitna. Globalizacija je bila magična riječ prethodnog desetljeća, odgovor svih pitanja i prijepora. Zadnje je vrijeme nešto drugačije: ono se uglavnom muči oko objašnjavanja globalizacije – valjda onim što je sama trebala objasniti. Ako ništa njena se realnost drži neupitnom. Teško je naći nekoga tko tu realnost nije osvijestio na ovakav ili onakav način. Sadržajno prerastanje nacionalne države danas je neupitna činjenica.
Politički se pak ista neobično žilavo drži. Takvo što sasvim je razumljivo: u njenom je krilu izrasla moderna demokracija, politička sloboda na svom dosadašnjem povijesnom vrhuncu. Politički je iznimno teško zamijeniti državu. Ne postoji mogućnost neposredne transmisije tehničkih, ekonomskih i dugih realnosti u političku sferu. Država kao izraz političke realnosti postojat će dok se ne artikuliraju i nametnu alternativni politički oblici koji će samu političku slobodu uzdići iznad dosadašnje razine istovremeno pružajući konkretno razrješenje problema tehničke, ekonomske i društvene okoline. Europska integracija koja nam se odvija pred očima jedan je realan proces nalaženja takvih oblika. Taj proces je u sebi kontradiktoran. Njegov motor, ono što ga tjera osviještena je realnost historijske nadiđenosti i ograničenja nacionalnog lokalizma. No kao vizija koja svoje zaokruženje jasno vidi na vještačkim granicama fiksirane Europe sam pati od nove varijante istog problema. Naime: svjesnog reproduciranja proširenog lokalizma koji se u globalnoj perspektivi pokazuje jednako iracionalan. To jasno pod pretpostavkom uspjeha i dovršenja samog procesa. Do tada on se bori sa morem bližih i opipljivijih problema. Njihovo tehničko rješavanje proces donekle održava u pokretu, no sasvim je jasno kako suviše suhe, tehnokratske metode nošenja s njima nerijetko uzrokuju štetu veću od koristi. One bitno političkom projektu oduzimaju politički karakter, pretvaraju ga u svojevrstan tehnički poduhvat. Razvojem dotične kontradikcije mora se pojaviti pitanje: čemu uopće takav poduhvat? To je pitanje na koje je, jasno, nemoguće dati tehnički odgovor. To je trenutak u kojem prividno stabilan i funkcionalan sistem počinje da se urušava. Dalje: proces europske integracije u svojim početnim fazama može polučiti fantastične političke uspjehe nepolitičkim sredstvima, radom iza leđa politike. Takva praksa od europske integracije dugoročno čini praznu ljušturu, a ne alternativni model uzdizanja političke slobode na novu razinu uz likvidiranje racionalnog opravdanja nacionalnih država. Suprotno: svojom ispraznošću on njihov politički značaj neočekivano reafirmira. Problem koji se, dakle, javlja iznalaženje je političkog, demokratskog, oslonca europske integracije. Oslonca koji mora iz temelja ukinuti antipolitičku praksu pasivnog prihvaćanja tehnokratskih rješenja kao izraza općenite volje. S druge strane: oslonca koji ne može biti koncipiran utopijski kao izraz volje nekakvog fantomskog europskog naroda. Ako postoji stvar gora od tehnokratskog realizma to je svakako bespredmetan, bajalački utopizam. Spomenuta balkanizacija Europe čini se kao rješenje koje nam se nalazi pred nosom, te ga upravo zbog toga teško razabiremo. Slučaj bivše Jugoslavije kao primjer dugoročne integrativne smislenosti balkanizacije u tom nam je smislu od neke pomoći. On nam može pokazati kako je malo uistinu i dobro za Europu.
II
Francois Mitterrand, onodobni francuski predsjednik, početkom devedesetih imao je određenih problema sa razumijevanjem jugoslavenske krize. Nije mu, naime, bilo jasno kakvog smisla ima dezintegracija jedne države u vrijeme golemih koraka ka europskom ujedinjenju. Uz svu, naizgled očitu, smislenost takve primjedbe raspad Jugoslavije na kraju se pokazao kao najmanji problem u cijeloj priči. Pravom katastrofom pokazao se način njegova odvijanja. Sa povijesne distance, iz današnje perspektive čini se kako spomenuti raspad, čak i uz cijenu popratnih pojava, možemo vidjeti kao veliki dobitak, kao korak naprijed i pokazni primjer Europi samoj. Mitterandov prigovor danas je sasvim besmislen: europske države trebale bi krenuti jugoslavenskim putem kako bi svoju integraciju uistinu i mogle uzdići na višu razinu.
Kompleksnost nacionalnog pitanja u Jugoslaviji domaćem je čitatelju nepotrebno posebno pojašnjavati. Povijest uvijek kasni na granicu. Granica je krajnja, marginalna, uvijek daleko. Do nje se zadnje dolazi – bez obzira na brzinu kretanja. Ona sama, također, uvijek kasni u dolasku. Naše europsko integriranje aktualan je primjer. Naši narodi, kao što znamo, oduvijek dijele čari graničarskog života. Nije li stoga prirodno da teško bez granica žive? Da granicu vole, na njoj i za nju umiru? Nipošto. Krajnje je vrijeme da se iz literature i života, iz kolektivne svijesti iskorijeni patetična, romantičarska vizija Balkana kao mitskog i iracionalnog. Da se povijest; kultura, društvo i politika kod nas prestanu tretirati na egzotičan, izdvojen način. Niti se raspad Jugoslavije nalazi u posebnoj vezi sa ćudljivim balkanskim bićem, niti je nacionalno pitanje na Balkanu, u svom korijenu, išta kompleksnije negoli je drugdje. Govoriti o kašnjenju povijesti znači pretpostaviti kako ista ima upisan raspored. Povijest ne kasni, niti se kreće. Davno smo naučili kako se to u njoj djelovanjem pokreću ljudi. Efektivnim i odgovornom djelovanju čine povijest, autentično je proizvode. Pasivnom inertnošću i/ili političkom neodgovornošću stvaraju uvjete kaosa i destrukcije.
Jugoslavenska politika pedeset se godina koprcala pod razinom minimalne povijesne odgovornosti. Vlast je u svojoj suštini bila naopaka. Partija i Vođa poredak su gradili na trulim temeljima političkog ropstva i egzistencijalnog oportunizma. Pogrešno bi bilo tvrditi da su isti bili dogmatični. Oni su ipak gradili socijalizam sa ljudskim licem: u traženju pravog kursa sve postojeće podvrgli su kritici i stalnoj promjeni…uz iznimku onog najgoreg: samih sebe. Oporba takve vlasti bila je i gora (jer vlast je, kao što znamo, uvijek malo bolja negoli narod zaslužuje). Unutarnja i vanjska, republička i centralistička, unitaristička i nacionalistička, samoupravna i planska, liberalna i komunistička … oporba. Djelovala je sljubljena uz sistemom, oportunistički. Ili još i gore: bezumno radikalistički i na osnovi goroj od one režimske (ukoliko je takvo što uopće i moguće). Oni mudri biti su čudaci, obične budale. Ima li toga tko Đilasa nije tretirao ko crknuto pseto? A narod je Vođu ljubio. Ta čemu služe i Vođa i narod nego da se sljube? U jednoj zemlji bremenitoj problemima sve je bilo suštinski trulo, bolesno i pogrešno punih pedeset godina! Otkud onda čuđenje nad kataklizmom koju smo, uglavnom, preživjeli? Ako je išta iracionalnije od našeg raspada onda je to svakako bila sama zajednica. Raspad se pojavljuje kao istinit izraz jedne politički bolesne zajednice; izraz jedne duge vladavine političke nesposobnosti čija je najveća kazna bila postojano održanje iluzije o vlastitoj veličini.
Neki politolozi poput Jovića drže se teze o raspadu kao logičnoj posljedici svjesnog kretanja ka odumiranju države. Kao da su jugoslavenski vlastodršci bili u stanju išta napraviti kako spada. Da su oni radili na njenom odumiranju dotična bi nam država još uvijek bila pred očima. Jović je znanstvenik. On čisto nepristrano i analitički dokazuje kako je Jugoslavija imala šansu, kako je tu šansu uništila ideokratska, antidržavna vlast. Njegova ideokracija nekakva je vladavina ideologije. Ona bi, ukoliko je, uz svu svoju limitiranost ipak i nadasve trebala biti antikoruptivna i homogenizirajuća. Zdrava na bizaran, ekstremistički način. Kao Velika proleterska kulturna revolucija. Ona je nepravedna, bezumna i destruktivna, ali ipak zdrava i nekoruptivna. Vladavina ideologije, bez obzira na sadržaj, teško će proizvesti nešto dobro. No ukoliko je autentična može sa zdravim odstraniti i ono trulo. Njena je logika nezaustavljivo, razorno galopiranje koje se na koncu smiruje u samouništenju. Plamen ideologije kao sveprožimajući proždire i vlastite temelje. Što je jači kraće traje i za sobom ostavlja zgarište, čistinu. Revolucije, puštanja ideologija u pogon, kao što znamo jedu svoju djecu. A Maovi Crveni gardisti, po totalnom raščišćavanju, mogu se pretvoriti u generaciju racionalnih i poduzetnih crvenih tehnokrata. Tko se, stoga, usudi Jugoslaviju proglasiti ideokracijom? Kakvu li težinu može imati ideologija u koju nitko ne vjeruje? Odumiranje države, samoupravljanje i udruženi rad; ta radilo se o literarnoj razbibrizi Edvarda Kardelja. Teoretičara, velikog kompeksaša naše partijske elite. Potrebno se, doduše, složiti s gospodinom Bancem kako je samoupravljanje bilo korisno sredstvo prikrivanja političke neslobode. Nečemu je, za divno čudo, ipak i služilo. No upravo stoga ideologija je instrument, nipošto svrha. Realnost jugoslavenskog političkog života prije je orgija dvoličnosti i korupcije, oportunizma i ispraznih fraza, političkog umijeća kao tehnike zakulisnih igara i udvorničke kulture idolopoklonskog titoizma. Jedina konstanta tog režima uporno je odbijanje demokratizacije popraćeno vladavinom mediokritetskog populizma i trulog kompromiserstva na svim razinama. Takav poredak pokazao se nesposoban u svakom smislu. Čak se i pri uništavanju samoga sebe pokazao nespretnim, nesposobnim samoubojicom. Za ilustraciju toga dovoljno se prisjetiti bizarne Kadijevićeve sjednice za izglasavanje puča!? Jugoslavenski poredak teško je mogao riješiti išta, a kamoli nacionalno pitanje. Dapače: legitimacijski je htio parazitirati na infantilno koncipiranoj borbi protiv nacionalizma. Naš dični socijalistički sistem (sa ljudskim licem) postigao je nezamislivo. Nacionalizam devetnaestog vijeka učinio je emancipatornim na kraju dvadesetog. I to zbiljski, a ne fiktivno. Tuđman… kao emancipator. Čudno zvuči. U tome i je sva suština naše tragedije.
Taj nacionalizam devetnaestog vijeka osamdesetih se godina ukazao kao nositelj demokracije, političke slobode. Kao što je prethodno spomenuti, nerealni, sasvim apsurdni Milovan Đilas u svom ismijanom pismu vizionarski prorekao. Cijela stvar možda bi se po nacionalistima, komunistima i hibridnim varijantama istih koliko toliko mirno i odvila da nam je bila uskraćena svesrdna pomoć Armije kao čuvara i integrativnog faktora. Ovako je kao što znamo sve pošlo u … bespuća povijesne zbiljnosti. Detalji su ovdje, jasno, nebitni. Bitan je rezultat i cijena. Cijena je barbarska destrukcija tehničkih i ekonomskih potencijala, društvenih i kulturnih veza i sadržaja, i svih ostalih sitnica (kao što su, na primjer, goli ljudski životi). To su, jasno, žrtve koje su nacije morale platiti kako bi došle do cilja. A cilj je sloboda. Dakle: osjećaj nacionalne samobitnosti i nužna odgovornost koja s tim dolazi. No: što konkretno može značiti odgovornost jedne sitne države (u velikom povezanom svijetu) čiji opstanak, doslovno, u potpunosti ovisi o što tješnjoj vezi s okolinom? Mala balkanska državica u svakom je smislu potpuna negacija nekakvog konzervativnog, autarkičnog ideala. Njen je opstanak nemoguć u izdvojenosti i toga je sama u potpunosti svjesna. Odgovornost i sloboda, nacionalna samobitnost sama za nju se prirodno i neizbježno pretapaju u autentični integralizam. Sumanuti hrvatski ognjištari, kojih nam kao što znamo još uvijek ne nedostaje, pokazali su se umjerenim eurooptimistima u trenucima najveće krize kroz koju Unija prolazi. Glasali su ZA. Kao da se lukavi Um s nama ponovo poigrao. A rezultat igre daje nam mnogo razloga za optimizam.
Rezultat raspada Jugoslavije stvaranje je državica u potpunosti ovisnih. Državica čiji građani kroz realizaciju nacionalizma dolaze na poziciju autentičnog naddržavnog integralizma. Kakva je pak situacija sa kulturnom razinom? Zar dugoročne posljedice kulturnog nasilja, čišćenja i fiksiranja identiteta ne predstavljaju nepovoljan faktor za prožimanje različitih naroda? Kako je moguće da jedan Hrvat-katolik predstavlja dobitak, a ne problem europske integracije? Moguće je. Raspad Jugoslavije nije samo fiksirao identitete, već ih je i radikalno protresao. Fiksiranje se u cijeloj priči pojavljuje kao reakcionaran odgovor na realnu kulturnu revoluciju koja se morala biti pojaviti kao izraz dubokih političkih turbulencija. Konzervativna, identitetsko fiksirajuća reakcija kratkoročno se pokazala iznimno uspješnom. Ljudi su se skrasili u svom redefiniranom, zatvorenom određenju. No redefiniranje samo, revolucija, ipak ostaje sadržano u fiksiranju i preko njega. Dugoročni efekt postepeno mora pokazati i suprotne tendencije. One ka otvaranju. Slabljenjem institucionalne, planske manipulacije kulturnim sadržajima vremenom dolazi do ponovnog otkrivanja trajno prisutnih preklapajućih identiteta. Za tim slijedi sve intenzivnije obogaćivanje, prerada i novi oblici njihove aktualizacije. Izglednim postaje trend masovnog produbljivanju kulturne mnogostrukosti i novih oblika identifikacije. Tada se od presudnog značaja pokazuje prethodno iskustvo krize identiteta i redefiniranja; obični ljudi su u mogućnosti temeljem vlastitog iskustva, a ne neke akademske rasprave, osjetite fragilnost, promjenjivost i iskorijenjenost kulturnih identiteta. Nekakav ustaški guslar u cijeloj se priči približava poziciji kulturnog relativizma koliko je uopće u njegovom slučaju moguće. Ovdje se, jasno, radi o pukoj spekulaciji, fantaziranju o dugoročnim, potencijalno pozitivnim, posljedicama kulturne katastrofe koja nas je zadesila od početka devedesetih. Njen smisao osvijestiti je kako političko i kulturno razdvajanje, čak i kada se javlja u tako barbarskom obliku, ne mora proizvesti zatvaranje i suprostavljanje uspostavljenih razlika. Kako je čak u stanju proizvesti sasvim suprotne tendencije. Kako svako novo kulturno diferenciranje, kao svojevrstan oblik kulturne revolucije, predstavlja potencijalan progresivan iskorak ka čvršćem povezivanju i većoj kulturnoj slobodi. Jer upravo je kroz permanentnu revoluciju kulturnog razdvajanja moguće proizvesti zbiljsko multikulturno jedinstvo. Nipošto kroz zastarjele koncepte višeg jedinstva nad razlikama. Na bazi razdvajanja proizvode se okolnosti autentičnog premrežavanja tisućama niti. Kako na europskoj, tako i posebno na našoj balkanskoj razini. Kulturna veza uspostavljena odozdo, bez prisile partijskih direktiva i uzornog, nametnutog modela.
Ako bi, s druge strane, na trenutak zamislili jugoslavensku priču u nekom paralelnom svemiru (bez raspada) došli bi, vjerujem, do rezultata mnogo nepoželjnijih od ovih koji su pred nama. Ante Marković kao uspješan premijer svojom bi dovršenom stabilizacijom, kako u ekonomskom tako i političkom smislu, Jugoslaviju učinio jakom i prosperitetnom državom. Povezanost i identitet naroda i narodnosti morao bi tada biti mnogo tješnji. Uspješna narodna privreda i postepena demokratizacija (odozgo prema dole) rodila bi nove oblike slobodnog patriotizma. Možda bi se ljudi napokon osjećali Jugoslavenima, a republički nacionalizam bio zamisliv jedino uz napor jednak onome kojeg ulažemo kada razmišljamo ovakvu funkcionalnu Jugoslaviju. Na kulturnom planu cvale bi ruže, te bi se ubrzano kretali u smjeru fuzije posebnosti. Bili bismo najstariji novi član Europske unije i jedna od država koje osim za stolom pomalo odlučuju i iza kulisa. Imali bi svoju računicu i Europu mogli gledati instrumentalno. Požrtvovno bismo čuvali svoj regenerirani suverenitet. Teže bismo shvaćali male i marginalizirane jer bi sami bili nešto veći, značajniji i zaštićeni. Bili bismo prvi borac protiv prava naroda na samoopredjeljenje i prvi saveznik frankostoidnog Madrida u gušenju separatizama (zlu ne trebalo). Bili bismo jedna obična, sasvim prosječna i sretna europska zemlja koja zajedno s ostalima dugoročno radi mnogo toga u korist vlastite štete. Daleko bi bili od blaženstva koji nose one sitne i bespomoćne, nesretne, ali nadasve samobitne državice balkaniziranog Balkana. Naši bi narodi možda i birali takvu Jugoslaviju. Oni srećom nemaju taj izbor. Još su jednom prisiljeni da, barem potencijalno, budu zbiljska avangarda nove Europe. Ovisnošću natjerani da budu europejci.
Jedina balkanska državica koja još u potpunosti ne odgovara našem idealu svakako je Srbija. Ona mu nije daleka kao ona jaka, izmaštana Jugoslavija. Prije kao zarobljenik ostataka one realne, trule i depresivne. Srbija kao da još nije došla k sebi. Kao da se hrva sa utvarama pijemontizma i povijesnim kompleksima vlastitog patništva. Zdrava Srbija, Srbija liberalna i konzervativna, građanska i nacionalna, beogradska i šumadijska na izbore izlazi sa Čedom i Vukom. Traži preokret. I svoj postotak nikako da istjera na dvoznamenkastu brojku. Zna li Srbija šta znače one Kočine riječi “Čak su i od nas gori!” Zna li ona uopće tko je Koča Popović? Shvaća li da velika Srbija sa Desankom Maksimović prkosno svrće u tamnice (bodreći Zogovića i Đilasa podjednako); kako se ne kurva po dedinjskom dvoru i ne banči po palanačkim slavama. Shvaća li Srbija šta bi bio nacionalni preporod? Shvaća li da preporod nije spuštanje u blato, unižavanje i malograđanska patetika; svetosavlje s ostacima starog, bezbožnog, režima? Da kazniti Srbiju znači podati joj lik Malog Slobe i Grobara? Mučiti je znači njen duh trovati paranoidnim zavjerama i interesnim sferama; sukobima svjetova i civilizacija. Mitologizirati je, njenu sudbinu činiti tragičnom kako bi se perverzno moglo uživati u općem samosažaljenju. Sadašnja vlast možda je vlast tranzicije, srpska varijanta manipulativnog sanaderizma. Ona možda kao takva ima više, historijsko opravdanje. No grešno je zaboraviti kako Srbija može i bolje. Ona bolje i mora, i cijeli Balkan još čeka njen nacionalni preporod. Njen dolazak k sebi i krunsko nacionalno ostvarenje kroz prihvaćanje razlika i izgradnju mostova. Jer Srbija nije samo zadnja koju se čeka. Ona je i najveća od malih. A srpstvo je samo najmnogostrukije. Ono stoga mora da bude najraznovrsnije, da spozna tu razliku kao veličinu, a ne prokletstvo. Srpstvo je pozvano da kroz sebe promovira bogatstvo razlika, a ne jedninu. Jer srpsko je Nevesinje i Cetinje; srpsko je Kosovo i Krajina, srpski je i Dubrovnik. Srpstvo osloboditi od Srbije jedno je s oslobođenjem Srbiju od srpstva. Srpstvo Cetinja, Dubrovnika i Knina ubila je Srbija. Ono je nestalo u Beogradu. Srpstvo Kosova ubija Srbija. Jer Kosovo se brani u Beogradu, a ne na mitrovičkim ulicama i pograničnim barikadama. Vuk Drašković poderao je glas u govoru dugom dva desetljeća, a Srbija nikako da čuje. Pokret srpske obnove nikako da dođe i sve nas oslobodi Srbije koja ne voli nikoga, pa ni samu sebe.
Teško je smrtniku glumiti Vuka. Stoga ću stati sa posvetom tom velikom i neostvarenom državniku. Sa, čini se, uzaludnim zazivanjem srpskog nacionalizma. Jer ako ostale balkanske državice, čak i protiv vlastitih namjera, možemo smatrati primjerima jednog progresivnog, svjetsko-povijesnog fenomena, Srbija je onda njihova suprotnost. Ona je do današnjeg dana primjer kako nacionalni partikularizam i u naše vrijeme lako poprima neželjene oblike. Vukov ideal srpskog nacionalizma možemo smatrati mudrim, dalekovidnim, moralno i politički legitimnim. No on se time neće približiti realnosti. Realno iskustvo srpskog nacionalizma pokazalo nam je da moć i postojanost starih ugroza nipošto ne smijemo podcijeniti. To iskustvo ukazuje na moguće opasnosti nekog novog nacionalizma u Europi. Onog kojem se ovim tekstom nadamo. No pitanje nije ima li novi, zamišljeni nacionalizam utopijski ili distopijski karakter. Ne radi se o našim izmaštanim željama ili strahovima. U pitanju je postavljanje prema realnim političkim tendencijama koje se očito javljaju i čija sudbina nije ni poznata ni upisana. Realne tendencije ka dezintegraciji postojećih europskih država javljaju se kao pitanja dnevne politike. Praktično pitanje kako se prema njima postaviti na dnevnom je redu. Slučaj Jugoslavije ostaje u prošlosti i literaturi. On je specifičan i ne može nam dati odgovore na aktualna pitanja. Jugoslavensku problematiku potrebno je dakle ovdje uzeti kao pomoć pri što ilustrativnijem predočavanju koristi balkanizacije. Vizija male, samobitne države, koja kroz ostvarenje svoje nacionalne emancipacije prirodno teži integraciji lako je vidljiva u našem slučaju. Nacionalno oslobođenje naših naroda pokazalo nam se u funkciji europske integracije.
III
Kakva je dakle ta europska aktualnost prema kojoj smo usmjereni? I posebno: koliko je zapravo značajan taj famozni separatizam? On nipošto nije jedan od centralnih problema europske politike. Tu se ne radi o ničem dramatičnom i hitnom. Prije marginalnom, nevažnom i, uz to, teško shvatljivom. Mitterandovim nasljednicima još je i teže shvatiti tako besmislene zahtjeve kao samostalna Katalonija, Škotska ili Baskija. Ta zar ne bi trebali raditi na jačanju jedinstva i rješavanju realnih problema, a ne stvaranju novih? Neki, kao (Red) Ed Miliband, otkrivaju nam kako separatističke inicijative imaju dalekosežne posljedice jer nam oštećuju čak i dušu. Kako se ljudi uopće mogu povesti za kalkuliranjem zarade od naftnih platformi? Ili pak izbjegavanju odljeva novca sa pokrajinske na federalnu razinu? Pa europsko jedinstvo samo se gradi na suprotnim principima zajedničkog interesa i solidarnosti! Mi balkanci dolazimo u iskušenje da se poslužimo onom Kočinom kako su čak i od nas gori. Ta što danas može značiti jedna Škotska? To bezumlje nikome ne koristi. Cijela je stvar probuđenih nacionalizama pretjerano, ideologično nametanje partikularističkog diskursa i nedoučena, površna kalkulacija sitnih lokalnih interesa. Ako stvar sagledamo u cjelini, ako uvidimo naš zbiljski, dugoročni interes takve nas gluposti mogu samo nasmijati. Jer naš interes je u zajednici i zajedničkom rješavanju problema na opće dobro, a ne u bezumnom separatizmu.
Pitanje koje se stoga otvara prilično je jasno: koja je onda uopće uzrok tako teškog rješavanja čak i bazičnih problema na europskoj razini? To svakako nije marginalan i beznačajan pokrajinski separatizam. Bezumni partikularizam ničemu ne služi i sasvim je racionalno probleme rješavati sa stanovišta cjeline, na zajednički interes. Svaka se od država, kao što znamo, u potpunosti ponaša prema tom načelu. Posebni kulturni identitet potrebno je čuvati i poticati; no zar političko-kulturno jedinstvo nije pretpostavka našeg zajedničkog prosperiteta? Svima nam je poznato kako više ne postoji država sa iluzijama o strogoj izdvojenosti vlastitog identiteta. Svi smo velika sretna obitelj. S izuzetkom rijetkih situacija u kojima napadamo lijene, parazitske južnjake; fašistoidne, eksploatatorske arijevce; umišljene, komonveltovske otočane isl. Što nas uopće veže za državu kao posrednika; čemu je Unija još uvijek uopće zajednica država, a ne građana? Tu se valjda radi o nečem bitno drugačijem. Jer države su prirodne i povijesne cjeline, legitimne i ostvarene jedinice preko čijih se leđa ne mogu ostvarivati nekakvi magloviti, bespredmetni zajednički interesi. Čiji su to zajednički interesi? I pučkoškolcima je jasno kako politički identitet prethodi interesu. A identitet Unije obrazuje se posredstvom država. To je barem jasno kao dan. A Škotska… što je uopće Škotska? Miliband nas uči da je Škotska konstitutivna za britansku dušu. A dušu se, kao što znamo, ne dijeli. Možda bi, s obzirom na povijesno iskustvo, pomalo sarkastično bilo Kataloniju duhovno vezivati uz Madrid. No prošlost je stvar prošlosti. Riječima generala Gotovine: okrenimo se budućnosti. Budućnosti nedodirljivosti država i slavi Unije, jedinstva u kontroliranoj različitosti.
Temeljno je pitanje koje se stoga postavlja: koji nas to put vodi u bolju budućnost? Što je veća smetnja racionalnom europskom upravljanju i demokratiziranju Unije: veća ili manja država? Primjerice: Britanija ili Škotska? Ometa li obrazovanje novog političkog identiteta na višoj razini prisutnost starih ili stvaranje novih, užih i određenijih, koji u svom temelju postoje kroz Europu? Koči li razvoj europske politike postojanost nacionalnih, duboko ukorijenjenih, institucija koje joj prethode i iz kojih crpi svoj legitimitet. Ili bi je možda ometala unutarnja transformacija istih, proizvođenje novih institucija koje bi izvorno bile usmjerene ka onom zajedničkim? Čini se kako sama pitanja nude jasne i nedvosmislene odgovore. Ta još nas je Rousseau, u ponešto drugačijem smislu, naučio da veliki broj malih razlika čini harmoničnu i u sebi izmirenu cjelinu; da mali broj velikih cjelinu nužno razara.
Veće države, po logici stvari, uvijek će se lakše zavarati iluzijom samostalne održivosti. Izdvojenosti vlastitog interesa. U današnjem svijetu takva iluzija izgubila je svako zbiljsko opravdanje. Sasvim ju je opasno i nedopustivo tolerirati je u bilo kom obliku. Shvaćanje političke zajednice kao autarkične cjeline staro je koliko i samo mišljenje o politici. Grčki je polis uglavnom funkcionirao kao takva cjelina, te je njegova temeljna ideja bila samodostatnost. Imperijalno otvaranje svijeta u rimskoj epohi povijesni je izraz suprotne tendencije. Tendencije povezivanja i proizvođenja života koje prekoračuje granice lokalizma. Srednji je vijek povratak lokalnog, autarkičnog i zatvorenog na velika vrata. Feud se ipak pokazuje kao svojevrsna negacija polisa. Ukoliko polis predstavlja bogatu, autarkičnu zajednicu politike i slobode, feud je sasvim uska, siromašna, agrarna cjelina sile i služanjstva. Kapitalistička epoha označava konačno i, nadajmo se, i trajno otvaranje svijeta. Razbijanje granica lokalizma. Ako ćemo vjerovati Marxu država predstavlja prolazni oblik u kojem se zajednica slobodnih, privatnih vlasnika konstituira kao općenitost naspram lokalne, autarkične, feudalne, nepolitičke egzistencije. Država ne predstavlja ekonomsku zajednicu niti je njena briga proizvodnja života u neposrednom smislu. Ona je, kao instrument, u samom temelju svoje konstitucije osuđena na odumiranje. Marksistička teorija državu tretira kao nužan instrument građanskog društva; kao oblik njegovog konstituiranja. Njena praktična pojava teško bi se mogla smatrati konzistentnim odrazom tako shvaćene biti. Povijesno država brodi sasvim raznoliko jer – čudni su putovi gospodnji. Tako se ona, kao što znamo, u različitim povijesnim okolnostima pojavljuje čas kao u sebe ekonomski zatvorena cjelina, čas kao imperijalistički gorostas, čas biva ukinuta i pretvorena u ovakvu ili onakvu totalnu zajednicu. Ona se u dvadesetom stoljeću u zapadnoj Europi pojavljuje kao intervencionistička, kejnzijanska, država koja, do određene razine, vodi računa o održanju bitnih elemenata neke vrste autarkičnosti. Takva država u našem je vremenu osuđena na propast. Ekonomsko, znanstveno, tehničko i kulturno povezivanje; proizvođenje života na transnacionalnoj razini izvuklo je staroj državi (takozvanog) blagostanja tlo pod nogama.
Kada povijest ne bi bila stvar prakse, kada je ne bi proizvodili ljudi, već strukture svi problemi koji muče Europu tehnički bi mogli biti riješiti u jednom popodnevu. To na sreću nije slučaj. Politika je drugo ime za najneposredniji oblik praktičnog proizvođenja povijesti. Politička sloboda predstavlja izborene i neotuđive mogućnosti političke participacije. Slobodno političko djelovanje po svojoj prirodi prethodi svakoj instituciji i pravu. Ono osigurava njihovu mogućnost, njihov je stalan kontekst, te ih na koncu neposredno proizvodi. Djelovanje je samo istovremeno kontekstualizirano istim pravom i institucijama. S druge strane ono biva uvjetovano promjenjivim realitetom političke kulture i identiteta. Vezu između političkih institucija, prakse i identiteta pogrešno bi bilo smatrati čvrstom i nepromjenjivom. On se zapravo nalazi u konstantnom pokretu i promjeni. Upravo ta dinamika, ustaljenost i kontinuitet njihove interakcije i komunikacije u zadanim okvirima ono je što ih čini čvrstim i stabilnim. Ono je što ih veže jedno za drugo. Takvo odnošenje, to političko biće ne može nastati dekretom, iz ničega, preko noći. Kao živo povijesno-političko biće ono čini zaokruženi prostor politike u svom najopćenitijem smislu. Politički sustav u najširem smislu. Stabilnost i postojanost političkog sustava s jedne je strane stvar kontinuiteta, dok se s druge strane sastoji upravo u konstantnom prilagođavanju i promjeni. Otud i razlika između stabilnih i jakih političkih sustava i onih fragilnih, nestabilnih i disfunkcionalnih. Britanski sustav, u tom smislu, već stoljećima predstavlja fantastičan politički uzor cijelome svijetu. Politički sustavi različitih europskih država povijesno se mogu smatrati više ili manje uspješnima. Ono što je pak presudno shvatiti je da svaki od njih predstavlja posebnu političku cjelinu. Kako je svaki sustav posebno političko biće i kao takav duboko ukorijenjen.
Obrazovanje europskog političkog sustava, svojevrsnog oblika premošćivanja različitih državnih institucija, identiteta i praksi, pokazalo se kao izrazito zahtjevan zadatak. Svi relevantni akteri svjesni su dotičnog problema. Svi znaju koliko je golema njegova težina. Prevladavajući pristup nošenja sa istim uglavnom se sastoji u čekanje stvari da se riješe same od sebe. Propagandni rad na stvaranju europskog identiteta kao preduvjeta europske politike jedna je od popularnih djelatnosti. Široko prisutne u masivnim medijima, prigodničarskim govorima državnih čelnika i, posebno, eurobirokrata. Njome se ljudi tretiraju poput potpunih imbecila, pa je totalni neuspjeh takvih nastojanja sasvim izvjestan. Popularno je i promoviranje europskog parlamenta kao autentičnog i neposrednog izraza općenite volje i političke aktivnosti europljana. Što je jednako promociji megalomanskog debatnog kluba, u plavo obojene varijante Vrhovnog sovjeta sa dodatkom slobode govora. Naša sreća svakako leži u tome da mu nitko ne planira i prepustiti neke od ovlasti. U protivnom bi nas slučaju, vjerujem, snašao veliki raspad sistema uz moguće ratno stanje. Najefikasnije oruđe europskih elita svakako je iščekivanje spontanog prelijevanja golemih uspjeha integracije sa ostalih područja na političku razinu. Kako im na tim, ostalim, frontovima ide sjajno, te pri tome političke kontradikcije ne rade nikakve probleme, pred nama je, očito, sretna budućnost.
Balkanizacijske tendencije o kojima je bilo riječi potrebno je staviti u ocrtani kontekst. Njih je potrebno vidjeti kao most ka političkom integriranju Unije. Nipošto kao prijetnju njenoj stabilnosti. Ako nam Miliband ne laže i Škotska je uistinu konstitutivna za britansku dušu, onda bi valjda njen odlazak ponešto značio i za britanski politički sustav. Taj sustav bi se upravo zbog svoje superiornosti (kao sušta suprotnost onom jugoslavenskom) svakako znao na najbolji način nositi sa takvim promjenama. Možda bi cijela stvar za sobom otvorila nove mogućnosti rješavanja pitanja Sjeverne Irske. Možda bi i Wales pokazao želju za promjenom. Zar na koncu i buđenje engleskog nacionalizma ne bi dočekali; Englesku kao republiku? Bespredmetno je pretpostavljati kako bi neke moguće, no nadasve daleke, političke promjene mogle izgledati. Ono što je bitno naglasiti je njihovu poželjnost. Dezintegracija starih, stabilnih političkih cjelina otvaranje je područja novih mogućnosti. Nacionalna emancipacija je, uostalom, i sama po sebi oduvijek predstavljala slobodarsku vrijednost za koju vrijedi ginuti. Zar slobodna Katalonija nije i konačan poraz Francisca Franca?
Netko bi mogao izraziti skepsu zbog one sebične, kalkulativne motivacije malih nacionalizama. Njihov bi se uspjeh mogao vidjeti kao svojevrsna ugroza načela solidarnosti. Ukoliko je motivacija za osamostaljenje uvjetovana računom ekonomske koristi, i takva se praksa prihvaća i promovira teško da možemo očekivati išta drugo doli produbljenje otuđenja dijelova Unije. Posljedično produbljivanje onog famoznog jaza bogatih i siromašnih. Takvi prigovori ipak se čine promašeni. Više je razloga tome. Pretpostavka od koje polazimo kaže nam kako su ekonomija i društvo daleko prerasli i velike, a kamoli ne male države. Velike države sa svojim čvrstim političkim imperativima i većom razinom relativne neovisnosti, u većem posjedu moći i neovisnosti kojom raspolažu uvijek će moći vršiti veće nasilje nad interesima svojih građana, kao i ostalih država. Naročito u zajednici kakva je Europska unija. Kratkoročni i ograničeni probici s kojima oportunistički nacionalisti mogu računati sasvim su zanemarivi ukoliko sagledano širu perspektivu. Katalonija može odlaskom Madridu uskratiti novce no tu se ne radi o igri nulte sume; slabljenjem velikih država i jačanjem značaja integralnih, europskih institucija svi su dugoročno na dobitku. Balkanizacija svakim korakom proizvodi okolnosti u kojima pojedina politička jedinca sve više treba cjelinu. Ona osim toga i dalje, razumljivo, održava sve podebljane, konkretne veze sa ostatkom svoje bivše države. Jer upravo europsko jedinstvo omogućuje razdvajanje bez destruktivnih efekata istog. Brojnost spona koje odozdo prema gore veže cijelu strukturu ne smanjuje se nego povećava. Put do dobro uređene cjeline stoga ide kroz stvaranje većeg broja manjih veza. Što je po sebi ono magično rješenje koje ukida opasnost stvaranja nove superdržave, opasno uvećanje svih problema od kojih bježimo.
Osim toga balkanizacija omogućuje napredak u rješavanju naizgled nerješivih europskih pitanja kao što je famozni problem kulturne integracije manjina. Balkanizacijom se stvar postavlja na sasvim nove osnove. Praktičnom transformacijom političkog identiteta odozdo, kulturnim fragmentiranjem unutar samih država i novim povezivanjem identiteta koje trenutno postojeće državne granice razdvajaju stvaraju se uvjeti u kojima napadi na multikulturalizam postaju mnogo teži. Sam multikulturalizam pojavljuje se na drugačiji način. Europske nacije vlastitom dekonstrukcijom same se pokazuju kao mozaici različitog. I to praktično, u samom društvenom životu, a ne teoriji. Pakistanci, Marokanci, Turci i Kinezi uvijek su na dobitku napretkom balkanizacije Europe. Štoviše: čini se izvjesnim kako bi uspješna balkanizacija morala pozitivno djelovati na perspektive daljnjeg Europskog širenja na jug i istok. Politički funkcionalnija Europa svakako ima veći potencijal za daljnje širenje; kao što i razvoj unutarnjeg multikulturalizma mora doprinijeti omekšavanju blokada i prepreka prema vanjskom svijetu. Mogućnosti o kojima govorimo puka su fantazija, slova na papiru. Radi se o ilustracijama. No ono što je realno, kao što smo rekli, sve je prisutnija volja naroda za političkom samobitnošću. Ukoliko se ta volja pojavljuje utoliko ona mora biti pozdravljena i podržana. Europske joj institucije prve moraju izaći u susret. Jer više balkanizacije više je Europe.
No kako se dakle europski predstavnici postavljaju prema balkanizaciji? Nedavno smo mogli vidjeti primjer Manuela Barrosoa. Europska unija za njega je zajednica država. Škotska kao nova država stoga bi, logično, iz Unije bila izbačena. Besmislenost takvog stava teško je previše naglasiti. Sa tehničkog stanovišta teško je naći dovoljno opravdan razlog. Očito se radi o strogoj političkoj poruci. Unija je zajednica država. Dezintegraciju istih ona neće poticati, ali ni tolerirati. Nepredvidive političke turbulencije izvan birokratske kontrole inače su nepoželjne. Politika da. Ali u razumnim, predviđenim okvirima. Kontrolirana politika Manuela Barrosa. Nekakva Škotska zadnje je što Barossou nedostaje. Europska komisija puna je problema. Ona mora biti integrativan faktor. Produbljivanjem funkcionalne integracije države mora povezati iza leđa. Što će uopće Uniji političko? Paraliziramo li ga efektivno njegov simbolički opstanak na državnoj razini nikome neće donijeti štete. A korist je politike, valjda, to da ne nosi štetu. Glavni akteri kompliciranog, real-političkog procesa usuglašavanja na najvišoj razini svakako su jake države. Komisija ih mora privoliti da, u vlastitom interesu, doprinose nastavku funkcionalnog produbljenja integracije. Barrosova perspektiva kristalno je jasan. Na kraju tog mukotrpnog i nadasve neizvjesnog puta stoji i dalje Unija kao zajednicu država; zajednica država kao praznih ljuštura. Kontinentalni div i globalna sila. Pristup Komisije prilično je jasan. To je sterilni, tehnokratski pristup bez osjećaja za političko. Tehnika ima da odradi posao. Evropljani ima da se dive, da pjevaju Odu radosti. Ta doći će taj europski identitet; kao što je, sjećamo se, došao i onaj jugoslavenski. I za to postoji tehnika. Kulturna ideološka nadopuna. Dosadni, beživotni, manipulativni sadržaji. Kulturni sadržaji izrazitog malograđanskog duha.
Za to vrijeme kriza političkog i, sada već slavni, demokratski deficit prelijevaju se na same države. Što više države savjesno djeluju kao instrumenti Komisije to se više otuđuju od vlastite supstance, od izvora demokratskog legitimiteta. Time stvara okolnosti nacionalne homogenizacije. Aktualni postaju nacionalni programi ponovnog osvajanja države, njenog učvršćenja. Tendencije po svojoj biti bili suverenističke i antieuropske, neizbježno dezintegrativne. Političko sljepilo tehnokratskih elita u potpunosti previđa krajnje posljedice vlastitog djelovanja. Previđa kako upravo utoliko ukoliko se države ponašaju racionalno, utoliko ukoliko sagledavaju svoj stvarni interes u okviru Europe i ne povode se za nacionalnim partikularizmima, utoliko vlastite građani više politički otuđuju od Europe. Jer raskorak se između starih oblika nacionalne legitimacije i nadnacionalnog političkog odlučivanja ne da retorički ili formalno prekoračiti. Građani čija se država ne ponaša kao država s pravom se mogu osjetiti ugroženi. Ono što vide kao tehnokratsko razvlaštenje politike i demokratski vakuum interpretiraju kao udar na njihov politički subjektivitet. Prisutnost takvog problema malo će tko negirati. O federalističkom rješavanju cijelog problema, na svu sreću, samo rijetki razmišljaju. Takvo je rješenje pogodno jedino za plašenje male djece. Nitko ne želi superdržavu. Većini je pomisao na nju strašna i nepoželjna. Rijetki su bolesnici koji je sanjaju, ali čak ni takvi svoje snove ne usude priznati. Primijenjeni federalizam bio bi sumanuti frontalan nasrtaj na državu unaprijed osuđen na propast. Kada bi se njegovi ciljevi i mogli ostvariti bili bi nepoželjni. Nije nam potrebna europska varijanta američke nacije. Danas je dopušteno nadati se kako je vrijeme velikih nacija za nama. Publius se borio protiv izdvojenog partikularizma američkih država. Za političko jedinstvo kao najbolje jamstvo održanja slobode i posebnosti, kao i ostvarenje zajedničkog interesa cjeline. Uspjeh američkog federalizma teško je precijeniti. No naša je situacija sasvim drugačija. Mi taj zajednički interes ne moramo omogućavati; on je prisutan i ostvaruje se na više razina. Naša je europska veza supstancijalna i već uspostavljena. Ona je socijalna, ekonomska, tehnička i znanstvena. Kao što su i naše posebnosti takve da se njihova fuzija, veliko taljenje ne može proizvesti bez nasilja. Ono uostalom nije ni poželjno. Američka revolucija prethodila je povezivanju kroz politiku. Ustav je povezao Ameriku, stvorio naciju. Ustav je prethodio njenom realnom jedinstvu. Neuspjeh europskog ustava pokazao je nešto sasvim suprotno. Naime: da Europi ne trebaju ni ustav, ni nacija da je ujedine. Današnja Europa bogata je uspostavljenim vezama za kojima političko kasni. Nama ne treba političko da nas veže, već politički trebamo potvrditi našu postojeću vezu. U tome nas uvelike ometa povijesna i teško raskidiva veza nacionalne države, demokracije i političkog identiteta. Unutarnje osipanje i cijepanje postojećih nacionalnih država; afirmacija demokracije na nižim razinama i proizvođenje novih političkih identiteta; stvaranje manjih, samobitnih političkih jedinica nužno i neizbježno osuđenih na priznavanje i participiranje u višem jedinstvu. Takva balkanizacija Europe u svakom bi smislu bila od velike pomoći pri rješavanju naznačenog problema.
1. Po tom je pitanju vrlo zabavno slušati liberalne analitičare kako govore o stravičnim povijesnim posljedicama totalitarnih utopija. Posljedicama proizašlim iz čudno zavodljivih ideologija čija nam je neuvjerljivost danas sasvim izvjesna. Oni jasno ne postavljaju pitanje: koliko je duboko i stravično moralo biti političko sljepilo i neadekvatnost liberalnih, sasvim uvjerljivih, praksi i ideja, kada su se one toliko sumanute ljudima mogle učiniti kao manje zlo.↩
Originalno obavljeno na pollitika.com (nedostupno)