PROTIV REVOLUCIJE
Ova kritika je, između ostalog, samokritika. Problem koji muči samoproglašene i samo-uvjerene revolucionare-rušitelje kapitalizma kad se igrom slučaja riješe svih konkretnih dogmi i fetiša što revoluciji oduzimaju njen zbiljski revolucionarni karakter [1] ostaje sama Revolucija u toj svojoj čistoći. I apstraktnosti, neopipljivosti i praznini. U bijedi vlastite nemogućnosti. Revolucija kao ostvarenje zbiljske slobode, totalno razotuđenje, transformacija i(li) ukidanje civilizacije, nadilaženje rada, Kapitala i Robe, ostvarenje Komunizma i Anarhije itd. ne vrijedi ni pišljiva boba. Ona sama ostaje kao temeljni problem. No samo onima koji su u stanju shvatiti njenu legitimaciju i veličinu. Oni koji je ne mogu shvatiti nipošto je ne mogu problematizirati; ne može se odbiti ono što nije moguće i prihvatiti. Totalna revolucija kao ultimativna Sloboda i Razotuđenje iluzija je koja nas istovremeno čini kastriranima za djelovanje, kao što je i rezultat nemogućnosti konkretnog djelovanja. Ona je posljednje utočište utopijskog optimizma, trenutak prije no što zakorači u depresiju. Ona od svih revolucionarnih fetiša zadržava tek apstraktnu čežnju za Slobodom s onu stranu postojećeg stanja. Sloboda koju sanja istinski je raj- jedino mjesto odvratnije od pakla. Jednako nemoguće, kao i nepoželjno. Podvrgnimo stoga kritici vlastite iluzije i postavimo pitanje mogućnosti njihovog zbiljskog zasnivanja.
Continue reading “NATRAG U ZBILJU”