Category: post_teza

– jedan od paradoksa sasvim običnog referenduma –

Zamislimo scenu: dva informativna pulta, jedan do drugoga. Obraćaju se istim građanima, o istom predmetu, sa sasvim različitih pozicija. Tuku se oko istine? Ako je istina jedna moraju se tući. A ona im, jedna i neprijeporna, oboma, jasno, može i izmaći. Naći se negdje na pola puta, u sredini; ili pak ostati skrivena u nekom ekscentričnom zakutku, daleko od sirenske pjesme obaju perspektiva. Gdje god bila istina je uvijek zvijezda vodilja i ishodište ispravnog izbora. U političkom smislu ona se često smatra čvrstim osloncem legitimne, demokratske odluke. Jer ne prisiljava volja većine manjinu na pokoravanje, već je prisiljava pretpostavka da će veći broj, u prosjeku jednako mudrih, članova zajednice lakše pogađati istinu od manjine. Bit demokratske logike slična je onoj poslovici po kojoj su čovjek i tovar mudriji od samog čovjeka. Doduše malo prilagođenoj – jer demokracija nas sve pojedinačno uzima kao obične tovare, a ne mudrace ili božje izabranike (to je, uostalom, njena najveća kvaliteta) – u vjeri da su dva tovara uvijek mudrija od jednog.

Continue reading “SRĐ I OGNJIŠTARI”

– fiksni kapital ili revolucionarna proizvodna snaga 2010? –

Prvih nekoliko rečenica uglavnom je presudno za sudbinu teksta. Njihova je svrha privoliti na čitanje, na intelektualnu pozornost, pa stoga upravo o njima ovisi uvjerljivost iznesenog argumenta. Jedan od načina privlačenja takve pozornosti svakako je uvodno prezentiranje zaključaka proizašlih iz teksta. Time se čitatelju želi reći kako intelektualni angažman koji poduzima nije besmislen; štoviše – njegovi rezultati daju mu se na uvid kako bi se lakše privolio na njihovo stvarno prisvajanje. U skladu s izrečenim, poantu ovog rada mogu izraziti na sljedeći način: dekonstruiranje i(li) ukidanje kapitalističkog društvenog odnosa nemoguće je izvesti iz transformacije njegovog tehničkog sadržaja. Ili konkretno, s obzirom na našu preokupaciju: sve specifičnosti informatičke tehnologije po sebi nemaju nikakvu političku težinu u odnosu na postojanost kapitalističkog odnosa. Tim riječima rečeno je sve što treba da se zna, sve što treba da ostane u sjećanju po čitanju ovog teksta. Nastavak će, nadam se, pokazati i zašto.

Continue reading “POLITIČKE MOGUĆNOSTI SOFTWAREA”

– integracijske mogućnosti razdvajanja (ili Jugoslavija kao uzor) –

Pero Jerkić

U zadnje se vrijeme smislenim čini povlačenje paralela između Europske unije i bivše Jugoslavije. One su na našoj, post-jugoslavenskoj, razini prisutne kada nisu ni izgovorene. Lebde negdje u zakutcima kolektivne svijesti balkanskih naroda. U javnosti se čuju kroz proricanja euroskeptčnih galamdžija. Kroz intelektualne analize koje nam kažu kako je na jugoslavenskom iskustvu potrebno učiti. Kao da smo našim iskustvom spoznajno povlašteni. Valjda se pretpostavlja da je europska pitanja lakše razumjeti po iskustvu kulta ličnosti, jednopartijskog sistema, vojske kao temeljnog stupa političkog poretka i trajnog izostanka političke slobode. Bez usvajanja tog iskustva, znanja istog, Europa se svakako nalazi u velikoj opasnosti. Jer baš su to najaktualnija pitanja današnjice. Radi se, jasno, o sasvim ispraznim i beskorisnim usporedbama. Poznato je kako se iz povijesnog iskustva ništa ne da naučiti. Kao i da kompleksi malih naroda opstaju na račun iluzija o vlastitom značaju – ma kakve one bile. Jugoslavija je nekoć bila najuzorniji model nesvrstanog, slobodarskog, samoupravnog socijalizma sa ljudskim licem. Stoga je logično da ista, po tragičnom razotkrivanje vlastite istine, postane uzoran primjer koji će svijet čuvati od ponavljanja svojih grešaka. Tu je možda najbolje ilustrativno zaključiti kako je budalu teško preći pošto je uvijek puni krug u prednosti.

Continue reading “BALKANIZACIJA EUROPE”

– kriza neoliberalizma i nove alternative –

Pero Jerkić

Globalno probuđeno političko vrenje, koje je u zadnje vrijeme nemoguće previdjeti, vrlo je značajna stvar. Pojavna razina te značajnosti agresivna je očiglednost kojom nam se unosi u lice. Kao u kakvim revolucionarnim trenucima događaji se tako brzo izmjenjuju i zastarijevaju da ih je gotovo nemoguće pratiti. Tek što se osvrneš na krizu u Španjolskoj Grčke se ulice nalaze u usijanju. Dok se uhvatiš Grčke val se već spušta, kako bi pripremio teren za one u Italiji ili Britaniji. Mainstream mediji i službena politika situaciju doduše ne interpretiraju ni približno dramatično kao alternativne snage, no promjene u njihovom diskursu još i uvjerljivije otkrivaju kako je politička dinamika oživjela kao nikada – barem za naših života. U zraku je iznenađujuća neizvjesnost. Naivni mit o kraju povijesti konačno je nepovratno diskreditiran. Politika biva prisiljena odreći se ideologije tržišne spontanosti kao otkrivene zagonetke povijesti; ponovo se mora aktivno uhvatiti u koštac sa društvenim problemima. To povlači novo politiziranje različitih aspekata društvenog života. Kao što je do sada svaki politički čin morao biti tržišno legitimiran, tako se izvjesnim čini kako će ubuduće posebni društveni interesi morati biti sagledani kroz političke naočale. U tom smislu hegemonija neoliberalizma zasigurno je završena. Ono što je do sada bilo samorazumljivo sada se tek treba nametnuti i politički legitimirati potiskivanjem oponenata. Politička borba u punom smislu tako je ponovo probuđena. Vrijeme u kojem živimo bez sumnje je vrijeme novih političkih alternativa.

Continue reading “POLITIČKE PROMJENE I GLOBALNI IZAZOVI”

Pero Jerkić

U vrijeme konačnog integriranja Hrvatske u Europsku uniju aktualnost i praktično-politička relevantnost euroskepticizma na našim prostorima postaje neupitna. Sva sila ognjištara, pobornika nacionalnog suvereniteta i branitelja svega što je hrvatsko uspinje se na zadnje noge kako bi nam sačuvala domovinu. Medijska mašinerija, vladini PR specijalisti i slobodnolebdeća liberalna inteligencija strateški se postavlja i priprema za konačnu ofenzivu u rata za javno mnijenje. Tim se ratom, njegovom empirijskom pojavnošću kao i ideološkom nadopunom, ovdje ne bavimo. Radi se tu o stvari koja ionako treba tek da se odigra. Osim toga i o krajnje neinteresantnom sukobu; onom sulude ograničenosti i manipulativne tehnike. Interesantno pitanje kojim se ovdje bavimo tiče se odnosa današnje nove ljevice i euroskepticizma. Takvim povodom put nas vodi do pitanja o prirodi, smislu i pretpostavkama europske političke integracije uopće, kao i odnošenja iste prema ekonomskim, socijalnim i kulturnim sferama. Fokus ipak ostaje na novoj ljevici; iščitavanju njenog postojećeg i mogućeg stava, alternativa i dvojbi s kojima je suočena.

Continue reading “TUĐE NEĆEMO – SVOJE NE DAMO”

– o smislu jednog bunta –

Pero Jerkić

Zauzimanje Filozofskog fakulteta što nam se odvija pred očima od svog početka nazivano je najvećim i najznačajnijim studentskim prosvjedom u zadnje vrijeme. Misli se, možda, i od vremena revolucionarne šezdesetosme i kontrarevolucionarne sedamdeset i prve. Pitanje koje si moramo postaviti glasi: kome taj prosvjed i zbog čega ima da bude značajan? U čemu se očituje njegova eventualna veličina? Više je mogućih odgovora. Istinitost nekih treba primiti sa žalom. Drugih pak s oduševljenjem. Ovaj bi tekst prije svega htio podržati radikalnu političku dimenziju događaja, koja svojom izraženošću i osviještenošću prosvjed čini više nego zanimljivim. U tom smislu živost i uspjeh duha ove akcije u pravom svjetlu će se pokazati tek po svom svršetku, ovisno o mogućnosti novog oživljavanja i kontinuiteta borbe. No krenimo redom.

Continue reading “POUKE OKUPACIJE”

I

“Bez prakse smo drkadžije, bez teorije slepci” – riječi su kojima se časopisi kao što je 11.Teza oduvijek radosno kite. Takva se parola zapravo i smatra smislom svih dičnih deset, sa jedanaestom tezom kao krunom. Revolucionarna ljevica, u svojim najboljim trenucima tijekom prethodnih dvaju stoljeća, dičila se jedinstvom teorije i prakse kao svojim glavnim načelom. Doduše raznovrsno interpretiranim: od ozbiljenja filozofije kroz izvrtanje oružja kritike na glavu revolucionarnom akcijom proletarijata, pa do staljinskog zahtjeva što teoriju i praksu staljuje u historijski jedinstven mehanizam maksimalizacije moći. Različiti marksizmi podrobno su objasnili sve nijanse raznovrsnih mogućnosti dotičnog jedinstva. Bit jedinsva sastoji se u pretpostavci po kojoj teorija i praksa potrebuju jedna drugu, po kojoj se u vlastitoj specifičnosti ostvaruju prvenstveno kroz uzajamno posredovanje. To posredovanje, pretpostavlja se, odvija se kao stalno preobražavanje jedne u drugu. Tu imamo više naizgled suprostavljenih varijacaija, koje unatoč tome proizlaze iz iste pretpostavke. Tako se, recimo, poznata fraza o teoriji koja svoju potvrdu i ostvarenje ima da traži upravo u praksi, nalazi u suprotnosti sa tezom po kojoj je teorija sama proizvod praktičnog teorijskog rada. Prva teoriji priznaje zaseban život izvan praktične primjene – iako taj život smatra nedovršenim, suhim (suha je teorija prijatelju, a zeleno je drvo spoznaje i sl.); dok druga svaki teorijski rad vidi kao u biti praktičan, kao rezultat već zatvorenog kruga uzajamnog posredovanja, kao što i u svojoj momentalnoj zbilji sadrži praktični moment. Jasno je da dvije ovako različite pretpostavke ne mogu biti dovedene do sporazumijevanja- no one, sasvim je neupitno, u bitnome pretpostavljaju isto-praktično posredovanu realizaciju teorije. S druge strane, promatrajući praksu, imamo sličnu priču. Praktično politička aktivnost [1] u pravilu se drži nedovršena i besmislena bez određene teorijske artikulacije vlastite istine. I tu opet postoje različiti, suprostavljeni, oblici povezivanja prakse s teorijom. Jedna bi krajnost bio stav po kojem teorija (znanost, tj. znanje) ima da bude suvereni kompas praktične političke aktivnosti – po kojoj sama ta aktivnost biva besmislena ukoliko nije vođena adekvatnom teorijom koja je jedina u stanju otškrinuti vrata istine. Spoznaja tu biva viđena kao jedini autoritet prihvatljiv za oblikovanje prakse. Praktična akcija tada stvara novi kontekst, novi predmet teorijskog angažmana. S druge strane imamo pretpostavku po kojoj praktični život zajednice postoji historijski samoniklo, kao takav je poretpostavljen spoznaji. U tom smislu praktična aktivnost ne može biti izvedena iz teorijske istine- ta istina i sama se rađa sa žigom prakse. No teorija upravo zbog toga pretstavlja artikulirani izraz određenog oblika praktično-političke aktivnosti. Može da služi svrhama koje se protežu od samozasnivanja do hegemonije. U tom smislu praksa k sebi dolazi tek kroz teoriju. I ovdje je, kao što vidimo, prisutna nepomirljivost različitih viđenja jedinstva o kojem govorimo. Sa istom pretpostavkom. “Bez prakse smo drkadžije – bez teorije slepci.”

Continue reading “TEORIJA I PRAKSA, KAPITAL (nedovršeno)”

– priča o štetnosti znanja po život –

Intelektualna, ako ne i općeegzistencijalna, bijeda suvremenog čovjeka proizlazi upravo iz golemog znanja koje posjeduje i neopisive iskorijenjenosti istog u odnosu na sam osnov njegovog identiteta.[1] Te dve stvari zapravo su jedna- znanje je, čini se, stvar isuviše uglata da bi je rado primali u njedra. Umjerene količine zaobljene i uglađene vrckastim turbulencijama naših života s kojim mogu putovati rado ćemo uzeti kao svoje, kao sebe u doslovnom smislu. No goleme i neugodne blokove koje ima da vučemo za sobom; ili svejedno: koji nas inercijom guraju dalje, uzet ćemo tek kao dosadnog suputnika. Ustvrdivši takvo što svakako nismo spoznali i svijetu obznanili novu istinu koja ima da izazove kulturni obrat kozmičkih razmjera- već predugo, od samog početka dotična spoznaja postoji i nema potrebe za njenim ponovnim otkrivanjem. Njome se također još nipošto ni koraka nećemo udaljiti od po život opasne situacije o kojoj i sama govori. Svi smo mi žrtve prosvjetiteljskih iluzija- spoznajno smeće stoljećaa neizbježan je kontekst naših života. Nataloženi mulj kulturno-intelektualne hiperprodukcije ocean je u kome mora da plivamo, plutamo- ili tonemo. Olakšanje duše (što ovakav tekst, po minimalnom programu, može da bude) jednako je suludo kao i ratnički usklik bespoštedne borbe na život i smrt s nadmoćnim neprijateljem. Time se postavlja pitanje smisla. No kako, iako suštinski različiti, zaključci o ništa-kao-rješenju i ništa-ne-rješenje zvuče jednako loše rado i bez ustručavanja mogu da nastavim s pričom o natuknutoj temi.

Continue reading “SMRT TEŽNJE”

PROTIV REVOLUCIJE

Ova kritika je, između ostalog, samokritika. Problem koji muči samoproglašene i samo-uvjerene revolucionare-rušitelje kapitalizma kad se igrom slučaja riješe svih konkretnih dogmi i fetiša što revoluciji oduzimaju njen zbiljski revolucionarni karakter [1] ostaje sama Revolucija u toj svojoj čistoći. I apstraktnosti, neopipljivosti i praznini. U bijedi vlastite nemogućnosti. Revolucija kao ostvarenje zbiljske slobode, totalno razotuđenje, transformacija i(li) ukidanje civilizacije, nadilaženje rada, Kapitala i Robe, ostvarenje Komunizma i Anarhije itd. ne vrijedi ni pišljiva boba. Ona sama ostaje kao temeljni problem. No samo onima koji su u stanju shvatiti njenu legitimaciju i veličinu. Oni koji je ne mogu shvatiti nipošto je ne mogu problematizirati; ne može se odbiti ono što nije moguće i prihvatiti. Totalna revolucija kao ultimativna Sloboda i Razotuđenje iluzija je koja nas istovremeno čini kastriranima za djelovanje, kao što je i rezultat nemogućnosti konkretnog djelovanja. Ona je posljednje utočište utopijskog optimizma, trenutak prije no što zakorači u depresiju. Ona od svih revolucionarnih fetiša zadržava tek apstraktnu čežnju za Slobodom s onu stranu postojećeg stanja. Sloboda koju sanja istinski je raj- jedino mjesto odvratnije od pakla. Jednako nemoguće, kao i nepoželjno. Podvrgnimo stoga kritici vlastite iluzije i postavimo pitanje mogućnosti njihovog zbiljskog zasnivanja.

Continue reading “NATRAG U ZBILJU”