Hrvoje Rastovski
Moj susret, upoznavanje, druženje i rastajanje s jednim od mojih omiljenih – bendova.
Bio je negdje početak 94-e, a meni kao i svim srednjoškolcima, trajali božični i novogodišnji praznici.
Iz Zagreba je trebala stići sestrična, a ja nesiguran hoću li je prepoznati nakon toliko godina. Zadnji put sam je vidio davno, dok smo još bili djeca.
Uistinu, ne bih je prepoznao da sam je negdje sreo na ulici, to sam zaključio kada je sišla iz vlaka. Ana je izrasla u lijepu i zrelu djevojku, ali i u potpunog stranca. Sasvim nova osoba, formirana, sa izgrađenim interesima, stajalištima, sa svojim životom, prijateljima, brigama… Ana je definitivno ostavila lutke i igru lastiša od našeg zadnjeg susreta. -“Tamo ti je wc” , “Ovdje možeš ostaviti garderobu” , nervozno sam govorio nastojeći biti servilan neznajući kako i o čemu zapodjenuti razgovor, jer predmnom je bila ipak jedna nova osoba s kojom se moram ispočetka upoznavati. “Da li je zaboravila psine koje sam joj priređivao dok smo bili manji?” – mislio sam u sebi prisjećajući se kako sam joj iz zasjede onim plastičnim pištoljima koji su ispaljivali one gumene metke što su se lijepili za vrata rušio čajanke koje je priređivala za svoje lutke.
I taman je prošao i ručak, a ja utočište tražio u roditeljima i baki koji su Anu već poslovično gnjavili pitanjima o obitelji, školi i svim onim dosadnim i beskrajnim pitanjima koje možeš očekivati kada dođeš kod rodbine na praznike. A onda je predvečer Ana iz svoje torbe izvadila walkmen i tri kazete, tri albuma na koje mi je sudbinski pao pogled i za koje tada nisam znao da će postati antologijski, ali na koje sam instiktivno reagirao i isto tako instinktivno odjednom upitao “Što to slušaš?”.
To malo, tako jednostavno pitanje probilo je led i trenutno srušilo sve zidove pred nama. Radilo se o albumima Massive Attack-“Blue Lines”, Manic Street Preachers-“Generation Terrorist” i naravno Rage Against The Machine-“Rage Against The Machine”.
Neću sada govoriti o tome kako sam ja i prije čuo za sve te grupe, ali je ovo bio prvi pravi kontakt s njima i kako su i ostala dva albuma na svoj način omeđila neka moja kretanja i utjecala na moje glazbene ukuse i kako sam do tog Aninog dolaska bio glupi seljo kojem je pojam rocka u tim godinama bila Nirvana, Metallica i Stone Temple Pilots i kako sam mislio da sam najveća faca na svijetu ako nosim kariranu košulju, izlizane traperice i masnu kosu- ono što se tada nazivalo «grungerski look», kao što neću ni govoriti o tome da sam o nekom hard-coreu, o fuziji metal, punk-rock i hip-hop ritmova tek nešto bio načuo i mislio da to ima samo u Body Counta, nego ću se ovdje koncentrirati na ovaj zadnji album i moje zaljubljivanje na prvi pogled u fenomen koji se zove Rage Against The Machine.
Moj engleski je bio još uvijek…pa recimo nedovoljno usavršen (iako sam u gimnaziji petaču imao jedino iz engleskog), tako da nisam baš najbolje razumio De La Rochine verbalne izlete, o čemu on to točno urla, ali sam osjetio da se iza tih riječi nalazi neki ogromni gnjev, neka velika energija koja je kao kakav veliki požar uspaljivala moje moždane stanice i koja se u valovima premještala od vrha do dna moje kralježnice i povela me na neopisiva putovanja… Pošto onda nije bilo interneta gdje bi u Google ukucao pojam “RATM-lyrics”, te bi ovaj učas izbacio riječi pjesama, morao sam se snalaziti na druge načine. Tek godinu kasnije naletio sam na freaka koji je također slušao Rejdže i sa kojim sam dogovorio svojevrsni oblik trampe. Kako je skontao da su mi riječi s albuma značile više od života, tako je iskoristio moju potražnju i zauzvrat sam mu morao dati neke brojeve Dylan Dogova koje sam skupljao od broja do broja godinama. Dogovor je bio da ja prepišem riječi (više se ne sjećam da li se radilo o omotu albuma ili nešto drugo) i da mu vratim, a on meni Dylan Dogove. Ne moram vam ni govoriti da svoje Dylan Dogove nikada više nisam vidio. Nabavio sam ih tek kada su izašli hrvatski prijevodi, ali nije to to…pravi poznavatelji Dylan Dog romana znaju da su Groucho na hrvatskom i Groucho na srpskom dva potpuno različita Groucha. Kada smo već kod Groucha, u to vrijeme sam postupno upoznavao i jednog drugog Marxa i kako sam sve više ulazio u njegovu filozofiju, buntovne riječi mog omiljenog benda poprimale su sve više smisla i komponirale se u jednu cjelinu u meni, jednog sustava razmišljanja i načina života u sintezi filozofije, političkih premišljanja i glazbe. Ustaničke pjesme poput Bombtrack, Killing in the name, Take the power back., a ostale jednostavno su pozivale na bunt (“Fuck you, I won*t do what you tell me!” je jedna od najpoznatijih parola koju je iznjedrio moderni pop rock), da se ne vjeruje vlastima, vojsci, policiji, crkvi… Možete si samo zamisliti kako je to zvučalo blisko jednom mladiću u represivnoj, tuđmanovskoj Hrvatskoj kada se još nije nazirao kraj jednog režima koji se upravo temeljio na tim vrijednostima, a stihovi kao što su:
So called facts are fraud
They want us to allege and pledge
And bow down to their God
Lost the culture, the culture lost
Spun our minds and through time
Ignorance has taken over
Yo, we gotta take the power back!
…toliko su bili aktualni i toliko su mi davali snage da istrajem i onda kad se sve činilo bezizalzno.
Kada je izišao njihov drugi album 1996 naslovljen sa “Evil Empire” pohitao sam odmah da ga kupim. No kako ja 1996 još nisam imao liniju ili barem neki CD player, i tada sam bio ograničen na audio-kazete, pa sam tako opet ostao uskraćen za tekst.
Ali nije smetalo. Morrelo je na tom albumu potvrdio svoj status jednog od najboljih gitarista svih vremena, a njegova virtuoznost se barem meni, nije mogla mjeriti s ničim dosad doživljenim. Žestoki rock i verbalna borba za pravdu, za potlačene mase, za status latinoameričkih Indijanaca se nastavljala, a pjesme kao što su People of the sun, Bulls on parade, Born without a face i druge, postajale himne vapaja za slobodom, pravdom i jednakošću. U međuvremenu sam nabavio i “Live & Rare” album kojeg sam isto jednom posudio i više ga nikad nisam dobio natrag što me konačno naučilo da glazbu i rijetke stripove više ne posuđujem nikom, pa makar me na koljenima molio.
Dolazi potom i tri duge godine iščekivana 1999-a i vrhunac doprinosa ovog benda svjetskoj glazbi- “The battle of Los Angeles”.
Ne samo daje to bio njihov najbolji album, nego se netko dosjetio staviti riječi pjesama i na omot audio kazete, premda sam ja do tada nabavio glazbenu liniju s pripadajućim CD playerom. Kupio sam i jedno i drugo za svaki slučaj, a za razliku od drugih albuma koje sam kupovao na Arizoni koja je tada već funkcionirala i gdje se za cijenu jednog u Hrvatskoj, moglo nabaviti četiri, ponegdje i pet CD-a, ovaj album sam kupio original u Hrvatskoj(što samo govori s kakvom sam ozbiljnošću pristupio njegovoj nabavci i značaju koji je to imalo za mene) i dao za njega svoje četiri dnevnice koje sam zarađivao na ljetno-sezonskom poslu, a i zato što je traženje stranih albuma na popularnoj Arizoni prilično frustrirajući posao. Ne zato što ih nema. Ima tamo, hvalabogu od igle do slona, ali bi te prodavač da tražiš kojim slučajem “The Battle of Los Angeles” prvo bijelo pogledao i potom upitao: “A jel to grupa ili album?” , a potom sherlockovski zaključio: “A to je onda strani album!” i potom stao kopati po ogromnoj kutiji koju drži ispod pulta, jer na policama sva mjesta zauzima nešto što se zove “Domaća muzika”, što će reći-turbo folk hitovi . Ne znam, ne bi otrpio tu dozu ignorancije kada se radi o mom omiljenom bendu. Premda je slična reakcija bila i cure koja je radila u našem CD-shopu: “Joj, ja vam ne znam, pogledajte si. A koju vrstu glazbe oni sviraju?Znate, mi vam to po žanrovima držimo…” Ehm da, da se mi vratimo albumu….kao što sam već rekao, meni je ovo najbolji album Rejdža, a Zack De La Rocha se vratio “s terena” po Latinskoj Americi još nabrijaniji i još žešći nego prije. To se odrazilo i na stihove i na glazbu. Ovaj album donosi ijedan kurioziotet, ato je pjesma Mc Check koja je toliko atipična za RATM, a koja je toliko genijalno urađena da bi im na njoj mogli pozavidjeti i mnogo elektronskiji bendovi poput Beastie Boys-a i Asian Dub Foundation-a. I to je to. Ne bih sada želio pričati o Renegades-u, niti o Zackovoj samostalnoj karijeri, jer je previše bolno za mene da o tome pričam i zato što smatram da je jedan veliki dio moje mladosti završen s “Battle of LA”.
Dobro, reći ću par stvari o Renegadesu.Njega sam ipak uzeo na toj ljigavoj Arizoni, tek usput, bezvoljno, tek onako što sam ga ugledao i rekao “Što da ne?” prisjećajući se dana kada sam s entuzijazmom očekivao svaki sljedeći RATM album. Naravno, pokajao sam se. Nikada nisam bio baš neki veliki ljubitelj obrada, pa makar dolazile i od mog nekadašnjeg najdražeg benda.
Ono što sam ja naučio od RATM-a i što su mi trajno dali je spoznaja da glazba može biti i stav i način života, da ne mora biti tek puko slušanje i trenutna potreba za ispunjenjem nekih poriva, da glazba može potaknuti na akciju i angažman. I zato uvijek nastojte uspostaviti komunikaciju s rođacima od kojih ste se možda nekada davno otuđili, jer tko zna što vas to iskustvo može naučiti i koliko može promijeniti i obogatiti vaš život.