– ruska tragedija i rat za slobodu-
Na jutro 24. veljače 2022. godine pokrenuta je otvorena invazija Ruske federacije na Ukrajinu. Šok i nevjerica su se poput šumskog požara proširili svijetom. Negdje se izražava protest. Negdje zahtjeva solidarnost. Nerijetko traži i odlučna akcija. Napredni, demokratski svijet je jedinstven u borbi za mir. Kao da je rat započeo ovoga jutra. Kao da ruski režim svoju krvavu rabotu ne provodi godinama. Kao da Ukrajina, Gruzija, Sirija, zemlje srednje Azije i svi koji stoje na putu ostvarenja navodnih ruskih interesa već duže vremena nisu suočeni sa bespoštednom i ciničnom agresijom. Kao da ruski narod ne trpi pod jarmom vlastitog režima, čak i tamo kad ga omogućuje. Kao da rat nije sama suština ruske autokracije. Kao da je moguće biti u miru s današnjom Rusijom, a pri tome ne biti u ratu sa temeljnim interesima ruskog naroda i cijeloga svijeta. Smrt što se ka Zapadu kotrlja na gusjenicama ruskih tenkova s razlogom će potresti svakog čovjeka dobre volje. Šokovi dobrih ljudi nerijetko su, međutim, sluge rđavosti. Uzroci još većeg zla.
Uzdizanje mira na mjesto vrhovne političke svrhe od uvijek je bilo glavno ideološko uporište tiranije i degradacije ljudskog života. Vrijednosti slobode, pravde i istine pod pitanje je najlakše dovesti apsolutizacijom zahtjeva za mirom. Poći od pitanja kakav mir je vrijedan življenja i koje su njegove realne pretpostavke u startu se znači odreći praznog i nerefleksivnog pacifizma. Apsolutizacija vrijednosti života i mira, bez degradiranja preostalih krunskih vrijednosti moguća je jedino uz spremnost junačkog odricanja od jednih i drugih na ovome svijetu. Savršen primjer toga je raspeti Isukrst i njegova herojska sljedba. Svako drugo dogmatsko i nerefleksivno mirotvorstvo najveći je neprijatelj čovječnosti.
Oni koji na današnji dan žele mir u Ukrajini imaju moćne saveznike. Stopedeset tisuća ruskih vojnika i svu materijalnu silu što im stoji na raspolaganju. Imaju također i podršku svih preostalih igrača na geopolitičkoj karti svijeta. Kineskog diva na glinenim nogama, bijednu evropsku zajednicu oportunističkih naroda, američko carstvo u sred dekadencije i sve ljude dobre volje. Ima li toga tko ne želi mir? Pa hajde onda da udari i Zapad na Kijev krstarećim projektilima, i mir će nastupiti u roku od dvadesetičetiri sata! Takav će mir nedvojbeno doći i bez zapadne pomoći. Ili bolje: i dolazi s njom jer to što je zapad do sada i učinio omogućilo je cinično haračenje ruskog agresora. Pred Ukrajinom je jasna dilema. Prihvatiti vrhovništvo i razboritost ruskog mira ili slijediti Cara Lazara ka kraljevstvu nebeskom. Krupno je pitanje smijemo li se nadati drugom izboru. Iako iz svog bića, za ime Božje, ne želimo da se građani Ukrajine odluče na prvo! Bijes i frustracija koje nas stoga obuzimaju ne mogu biti veći.
Olovni stisak autokracije stoljećima guši ruski duh, te se kao mračna sjena nadvija nad Evropom. Golema je tragedija ruskog naroda kroz povijest. Patnja pod jarmom koji sam održava. Dični, herojski ustanci za slobodu koji bez neophodne podrške vanjskog svijeta završavaju razočaranjima. Pa stoga: razborito potonuće u ropstvo i cinizam. Vladimir Ilič je pred stotinjak godina, spominjući se riječi Černiševskog, ovako pisao o ruskom prokletstvu. “Jadna nacija, nacija robova, odozgo do dole – sve sami robovi. Otvoreni i prikriveni robovi Velikorusi ne vole da se sjećaju tih riječi. A po našem mišljenju to su bile riječi prave ljubavi prema domovini, ljubav koja odiše tugom zbog nepostojanja revolucionarnosti u masama velikoruskog stanovništva.”…”Mi smo ispunjeni osjećajem nacionalnog ponosa, i baš zato mi naročito mrzimo svoju ropsku prošlost i svoju ropsku sadašnjost… “… “Nitko nije kriv što se rodio kao rob; ali rob koji ne samo što se kloni od težnji za svojom slobodom nego opravdava i uljepšava svoje ropstvo (na primjer, davljenje Poljske, Ukrajine itd. naziva obranom otadžbine Velikorusa), takav je rob slugan i izmećar koji izaziva opravdani osjećaj negodovanja, prezira i gađenja.”
Ruski narod najveća je žrtva i najveći krvnik. On je prije svega vlastiti mučitelj i krvnik. Putinov režim danas, sovjetski jučer, carski prije toga samo su različiti oblici njegova samoponištavanja i degradacije. Saveznik i omogućitelj ruske nesreće, onaj bez kojega ista ne bi mogla biti, vanjski je svijet. Svi mi. Na Zapadu, Jugu i Istoku. Oni koji svoju ravnodušnost prema ruskom stanju i oportunizam periodično plaćamo patnjom što dolazi preljevanjem njihove nesreće, olovne tiranije i ropstva na naš svijet. Zar nije crna i barbarska reakcija stare Rusije bila u službi održanja mira i civilizacije po Evropi u revolucionarnim trenucima 19. stoljeća? Napredni Zapad ju je normalizirao. Zar liberalni svijet nije ušao u Prvi svjetski rat ruku pod ruku sa ruskom autokracijom – koja je svoje krvave šape pružala ka Jugu i Zapadu? Napredni Zapad je i to normalizirao. Zar baukom permanentne revolucije zastrašeni Zapad nije otežao život najzdravijim snagama mlade sovjetske republike, a sa otvorenim rukama dočekao staljinski mir i red – zatvaranje Rusije i najmonstruozniju inkarnaciju njenih demona? Napredni Zapad omogućio je i normalizirao totalitarni režim. Zar je i sadašnji moskovski režim nastao preko noći, a ne kroz desetljeća postepenog iznevjerenja obećanja slobode i blagostanja po crkavanju sovjetske lešine? Zar napredni Zapad nije taj koji je svojim oportunizmom i pasivnošću doprinio stvaranju putinovskog sistema i njegovoj normalizaciji?
Zar se posebna energija i pozornost nije trebala investirati u plansko osiguravanje prosperiteta ruskog gospodarstva i njegovo funkcionalno integriranje u okvire međunarodne ekonomije? Nije bilo načina ni volje. Možda se radi o nemogućim zadacima u okvirima kapitalističkog sistema. Uzmimo to za olakotnu okolnost. No onda je svakako bilo nužno investirati svu raspoloživu moć kako bi se osiguralo strogo proizvođenje slobodnotržišne forme, njoj pripadajućih političkih institucija i pravnih okvira. Stari je režim bio na koljenima i Rusija je bila spremna na krv, znoj i suze – uz uvjet ispunjenja obećanja. Bila je sprema na liberalnu disciplinu. Naprednom je Zapadu lakše bilo dignuti ruke i stvar prepustiti stihiji. Da bi po tom kako su se stvarale konture novog olovnog režima u njemu vidjeli lakše, jeftinije rješenje. Pouzdanog partnera s kojim je moguće raditi. Sklapati poslove i ulaziti u političke aranžmane. Kada se nad ruskim narodom počeo nadvijati stisak gvozdene pesnice napredni je Zapad pružao dlan na rukovanje. No, valjda – barbarima pašu barbarski režimi, a liberalizam i nije za svakoga. Važnija stvar od najdubljih interesa ruskog naroda, slobode i demokracije, bio je ionako ograničeni interes zapadnih zemalja. A njima je bilo najvažnije da neman sa Istoka više nije sigurnosna prijetnja i faktor svjetske politike. Brzo je međutim i ta granica počela padati. Vanjskopolitička aktivnost ruske autokracije rasla je iz godine u godinu. Indirektni utjecaji i manipulacije, umorstva i trovanja, ucjene i pritisci, te na koncu direktne vojne intervencije. Aždaja je rasla, a oportunistički zapad čuvao mir. To sad ne samo pod cijenu gaženja temeljnih principa vlastite politike, već i najvitalnijih interesa. Sirijska intervencija, okupacije Krima i Donbasa bili su trenuci u kojima je i slijepcima očigledan postao povratak starog geopolitičkog smeća. Trenuci u kojima je jasno postalo kako ruska autokracija svoje pipke širi prema vani i ugrožava međunarodni poredak zasnovan na liberalnim i demokratskim vrijednostima. Odgovor Zapada na takvu objavu rata ponovo je bila – normalizacija. Na mjesto otvorenog rata na život i smrt sa režimom koji ugrožava temelje kolektivne sigurnosti i otvara Pandorinu kutiju geopolitičkog nadigravanja velikih sila nastupila je lijenost, pomirljivost i zatvaranje očiju pred istinom.
Tko se stoga usudi prozvati ruski narod za grijehe režim koji omogućuje? Narod nije kriv jer se ponaša racionalno; režim nije kriv jer je u skladu sa narodnim duhom i vanjskim okolnostima. Ni zapadni režimi iz istih razloga ne mogu biti krivi, kao ni mi, zapadni narodi. Um vlada i nikoga se ne može pozvati na odgovornost. Stvar je, jasno, u bezumlju tog vladajućeg uma. Svi smo krivi i odgovorni! U javnosti je, kako to obično biva, popularno psihologiziranje. Analizira se Putinov govor tijela i retorika. Grade psihološki profili pomahnitalog tiranina. Stvar međutim nije u Putinu. Stvar nije ni u vladajućoj klasi, niti vladajućem režimu. Režim je nacija, stoga je stvar u kompletnom političkom ustrojstvu sa ljudskim materijalom koji ga čini i praktično reproducira. Stvar je u onom robovskom narodu slugana i izmećara o kojem je govorio veliki Ilič. U ruskom truležu. No taj trulež nije samo, pa čak ni prvenstveno, ruski. Radi se o našem truležu. Mi smo ga stvorili i mi ga svakim svojim političkim činom i pasivnošću omogućavamo. Mi moramo živo htjeti slobodu Rusa, kako bi se sloboda njima samima mogla pokazati realnom. Kako bi oni mogli živo htjeti slobodu Ukrajinaca, Kazahstanaca, Sirijaca, Gruzina, Čečena i svih nas na, u mnogočemu, dekadentnom Zapadu.
Na mjesto praznih uzdaha za mirom treba nam totalni rat na život i smrt! Oblik koji takav rat treba zadobiti ne može se unaprijed odrediti. Rat može biti hladan i vruć. Može se voditi idejama i nuklearnim bombama. Pitanje o učinkovitim sredstvima uništavanja neprijatelja uglavnom je tehničke prirode. U političkom je smislu ključno jasno razabrati potrebu za ratom i osigurati maksimalan fokus, predanost i požrtvovnost u borbi do pobjede. Riječima velikog Njegoša: Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može!
Živjela slobodna Ukrajina! Živjela demokratska Rusija!