Brutalnost same činjenice rata relativizira sve pretpostavke i analize koje su nas dovele do situacije u kojoj se nalazimo. Kako se to već općenito formulira, došli smo do točke nakon koje više ništa neće biti isto. Slijedi opće preustrojavanje svjetske sigurnosne arhitekture, preustroj međunarodnih političkih odnosa. No to je još najmanje problem. Rat će sve stvari okrenuti naopačke. Slijedi nam opće zatvaranje u tvrđave. Globalizacija je završila potpunim neuspjehom. Ne možemo se oteti dojmu da je rat u tom smislu samo nastavak nekih dugoročnijih tendencija.
Ova će situacija snažno utjecati i na samu proizvodnju političkog sadržaja unutar političkih zajednica kao takvih. Činjenica ratnog sukoba fizički rastura narode, no u odnosu na njihovu temeljno političko, idejno, kulturno obrazovanje, javlja se kao nešto izvanjsko. Kao što vrijedi i obrnuto: glavni zadatak dana, ako je suditi po nekom općem raspoloženju javnosti, jest prestanak vojnih neprijateljstava, mir. A tada se postavlja jednostavno pitanje: kakav je taj mir koji želimo, na kojim se osnovama on ima graditi, pod kojima uvjetima.
Gorak je okus naknadne pameti. Sve naše kritike imale bi pasti u vodu, mogli bismo slobodno baciti u koš za smeće sve do sada napisano, a da se ne nastavlja ista logika koja nas je dovela do ovdje.
Činjenica rata nadopunila je analize takozvanih međunarodnih odnosa i naslađivanja različitih geopolitičkih džankija praćenjem vojne situacije na terenu. Štoviše, golom borbom na život ili smrt. Ali disciplina međunarodnih odnosa ne može postaviti pitanje što je dobra ili poželjna politička svrha vrijedna naše investicije. Stoga se i analizom u tome smislu nećemo baviti. Geopolitika nas zanima u mjeri u kojoj se odnosi naspram temeljnih političkih sadržaja. Doista, danas postoje još neki ljevičari, predsjednici nekakvih Marx-Hegel društava koji vjeruju ili u blagotvornost hladno ratovske podjele svijeta u smislu mirne koegzistencije.[1] Ili u to da je snaga SSSR-a mogla vršiti pritisak pozitivan pritisak na političku dinamiku u zemljama Zapada u smislu otvaranja prostora za političko profiliranje ljevice i diktirati usmjerenost na socijalne teme, a protiv liberalne hegemonije. Ukoliko je tako – tim gore po takvu ljevicu!
Situacija prije napada na Ukrajinu dala se opisati kao ujedinjeni front protiv rata, protiv pokušaja restauracije američke imperijalne hegemonije. Liberalni jastrebovski intervencionizam, koji opet diže svoje glavu, širi svoje imperijalne krake, ujedinio je domaće i strane ljevičare, socijaliste, ruske geopolitičke konzervativce, predsjednika našeg i ruskog: u jedno veliko NE ratu. Tko bi normalan htio podržati rat? Tko voli zvuk zveckanja oružjem? Tko je za još jedino veliko klanje među imperijalnim silama? Zavodljivost antiratnog sentimenta bila je očita – jer tko ne želi potpisati stari, najviši etički zahtjev samo da rata ne bude – ali time ništa manje opasna kao alatka za razumijevanje stvari.
Pri tome se zanemaruje jednostavna činjenica: na ratnohuškačku retoriku – mučko provociranje i podavale zlog i lažljivog Zapada – moglo se odgovoriti na više načina. Ratnohušačka retorika ne proizvodi nužno jednoznačnu reakciju optužene strane koja uključuje ratni odgovor. Drugim riječima, strategija obrane može uključivati nešto sasvim drugo: poziv za radikalnu i dosljednu demokratizaciju u međunarodnim odnosima. Bacanje rukavice u lice zlim imperijalističkim silama. Temeljno je ograničenje takvog pristupa jednostavna činjenica što demokratizacija prema van pretpostavlja demokratizaciju iznutra. Predstavlja ispitivanje i prevrednovanje vlastitih temeljenih političkih svrha i vrijednosti na kojima neki sistem ima zasniva svoju legitimnost u čisto političkom smislu. Ako uočimo pogotovo u ovakvim trenucima, neodrživost podjele na vanjsku i unutarnju politiku, postaje nam jasno da je povratak Rusije na svjetsku pozornicu povratak sile. A to će nam puno reći i tom samom političkom sistemu, o njegovoj unutrašnjoj logici i životu. Nadalje, takozvana demokratizacija i vraćanje multilateralizma u međunarodnu arenu trebala je zadovoljiti one koji su cijelu stvar svodili na poželjnost pluralizma. Kakvog pluralizma? Vraćanje Rusije na svjetsku scenu jest obračun s truleži, zlodjelima i amoralnošću Zapada, čišćenja kaosa koje je on proizveo. No taj je povratak najgoreg tipa: gvozdene pesnice koja uvodi red i poredak a za sobom ostavlja samo spaljenu zemlju. Poželjnost pluralizma kao vrijednost sama po sebi polučila je još jedan nesretni efekt – negiranje razumijevanja različitih logika zajednica uključenih u sukob. A Rusija je sa svoje strane već uspjela pobijediti Zapad ukoliko je cijeli odnos sa svojim okruženjem uspjela postaviti kroz prizmu geopolitike, vraćanja interesnih zona kao legitimnih i defanzivnih zahtjeva.
Taj se povratak poklopio sa nekim drugim općim trendovima. Prvenstveno u dokidanju hegemone sile SAD-a na svjetskom planu. Tone tinte potrošene su 2000-ih godina na probleme globalizacije kapitala a ne ljudske solidarnosti. U međuvremenu je došlo do tektonskih promjena. Izrasli su i na međunarodnu scenu stupili novi izazivači. Univerzalnost je međunarodnog prava prokazana kao laž skrojena prema mjerilima Zapada. Naspram globalne dominacije kapitala iz jednog centra, imamo povratak interesnih zona utjecaja, imamo povratak zemalja kao blokovskih tvrđava u zatvorenom obliku: to predstavlja globalno zatvaranje u sebe i okretanje sebi. Taj je trend najuočljiviji u SAD-u, a svoj konačni izraz nalazi u odlasku iz Afganistana. Hladni realizam, pragmatizam i skepsa, dolaze na mjesto naivnog i optimističnog liberalnog intervencionizma i njegovih katastrofalnih rezultata.
Naši socijalisti, koji su inače skloni učitavanju svojih fantazija u bilo kakve antikapitalističke bedastoće, ovdje se također pokazuju odgovornim realistima. Intervencija je nemoguća. Naše snage su slabe. Naša je teorija nemoćna. Gorak osjećaj koji je proistekao iz propalih nadanja starih političkih projekata, suludih boljševičkih zahtjeva, kao i svog smeća Zapada, traži odgovornost koja se bazira na jednostavnom uvjerenju: živi i pusti druge da žive, i kojoj je jedino izvjesna politička poruka protivljenje ratu. Tako da namjesto internacionalizma, naspram revolucionarnog rata, imamo uskrsavanje nepobitnog principa narodne suverenosti – prava da se slobodno i suvereno upravlja vlastitom stanovništvom, zemljom i resursima. Bez obojenih ili bilo kakvih drugih revolucija, bez mutikaša i bjelosvjetskih hoštaplera. Glavno je pravo – pravo nemiješanja. Na takav način ljevičari postaju nevoljnim saveznicima svojih neprijatelja s desnice. Shvaćajući rat svojim principijelnom ugrozom, a mir najvećom vrijednošću, zahtijevajući pravo na temeljnu odgovornost svakoj političkoj zajednici samo pred vlastitom sudbinom, oni taj način povlađuju dominantnom svjetskom trendu. No, sjenka rata samo sakrivala je puno ozbiljnije probleme. Protivljenje ratu u funkciji obrane Rusije od nasrtljivog Zapada, zapravo nas amnestiralo o samom razgovoru o Rusiji. Ruski je problem uspješno relativiziran nevaljalošću, moralnom korumpiranošću i zlodjelima Zapada. Što je utoliko čudnije ako se uzme u obzir privlačnost ruske tragedije za našu ljevicu. Poprište najznačajnijeg političkog eksperimenta dvadesetog stoljeća, koje bilo školom svih nas – svih mogućih frakcija obrazovanih u rasponu zapravo od stotinjak godina – u upadljivom je kontrastu sa današnjim nepropitivanjem same političke legitimnosti tog režima. Koliko je pretenciozno govoriti danas o revoluciji kada je potrebno spašavati ljudske živote?! No prisjetimo se – nemogućnost režima da se reformira, da bude politički živ i da odgovara svojoj društvenoj, ekonomskoj itd. realnosti upravo je proizvodila zahtjev za revolucijom – za uspostavom demokracije – ne kao maksimalni, već kao minimalni politički program.
Tendencije odbijanja uplitanja raznolike su i opet odgovaraju dominantnim trendovima. Još davno prije nego što su stvari dovedene do usijanja, početkom 2021., Božo Kovačević govorio je u Novostima [2] kako je Rusija, nedemokratska zemlja, ali da s njom kao takvom, treba graditi odnose zbog vlastite sigurnosti. To je zapravo bio dominantan narativ s kojim je Europa životarila na uvjerenju da je pragmatičnost naprosto korisna po sebi. Nije problem u očitosti toga stava – naravno, treba održavati veze, brinuti se za biznis, držati Rusiju u komunikacijskoj orbiti, a ne docirati joj. Problem s takvim stavom jest da se pragmatični princip nužno u nekom trenutku slama pred nužnošću postavljanja načelnih pitanja. Ispostavilo se da smo bili previše pragmatični, a premalo docirali. No dociranje traži adekvatnu teoriju, a pristup je pametovanja prokazan je u svojoj suštini kao kolonijalistički, rasistički i imperijalistički. Stoga je njegovo mjesto zasjela otrežnjena skepsa i duhovna učmalost, koja opet sa svoje strane nije sposobna za bilo kakvu refleksiju. Duh čami sam u sebi i nada se najboljem.
Nakon izbora u Bjelorusiji 2020. godine, koju je poštena zapadna liberalna inteligencija proglasila nelegitimnim, uslijedili su neredi u cijeloj zemlji. Prema Tomislavu Jakiću (Novosti)[3], radilo se naravno, o vucibatinama koje su plaćene starim parama, koje je Zapad financirao kako bi unio destabilizaciju u zonu rusko-bjeloruskog lagera. Plaćenici, dobrostivo će Jakić, iskoristili su priliku za nezadovoljstvo, kojeg u svakoj zemlji ima, da zabiju klin u bratstvo i jedinstvo bratskih zemalja. Ali, nema tih visina koje boljševici neće osvojiti, recitirao je pobjedonosno Lukašenko svojem partneru!
Niz komunističkih partija potpisalo je, povodom nevolja u Kazahstanu početkom ove godine, deklaraciju o stanju u toj zemlji.[4] Priznaje se postojanje problema, slažu se, ali oni se ne mogu rješavati stranim utjecajem: na buržoaskom Zapadu mi prijatelja nemamo. Promjena, razvoj klasne borbe treba da raste pomoću domaćim zdravih snaga, na domaćem tlu. Kao što su valjda na domaćem, ruskom tlu, poprištu neznačajnijeg i najtragičnijeg političkog eksperimenta 20. stoljeća, izrasli proizvodi kao što su Manifest komunističke partije ili Kapital. Iz Jakićevih stavova proizlazi da je najgora stvar za ruski prevrat bilo puštanje tog vucibatine i propaliteta Lenjina da dođe u Petrograd i tamo potpaljuje vatru, gdje je eto, također bilo razloga za nezadovoljstvo!
Tekst autorice Tijane Okić dobro sažima sve o čemu govorimo. Već je i samog naslova vidljiv dominantan ton teksta: „Rusija, Ukrajina i američka ratnohuškačka politika u Evropi“.[5] Autorica polazi od izjednačavanja dvaju imperijalizama, tvrdeći da dok je rat među njima iluzija, jer jedan neće proći protiv drugog. Pri tome se poziva na staru narodnu „da vrana vrani oči ne vadi“. Druga je teza se takav tip usuglašavanja provodi uvijek i na štetu gologuzog naroda, koji uvijek stradava kao žrtva nemogućnosti dogovora velikih sila, ili naravno, inherentnih kontrakcija svjetskog sistema zasnovanog na imperijima. Ovakve su teze vrlo tendenciozne i plitke. One idu ispod svake razine ne samo građanske političke nauke, već i ispod svake progresivne kritike. Izjednačavanje imperija – što pretpostavlja fino usuglašavanje njihova interesa na nivou koji je van domašaja našeg razumijevanja, a onda i možebitne intervencije – zapravo relativizira cijelu stvar i ne nudi ništa za što bi se čovjek mogao uhvatiti. Ili još preciznije: ukida svaku potrebu za razumijevanjem specifičnosti, motiva, strukture svakog od njih. Tekst koji je pisan u vrhuncu krize jednog imperija zapravo je posvećen prvenstveno zlodjelima i nepravdama i prljavoj raboti Zapada. Misli li autorica da je moguće provoditi politiku etičkim sredstvima? Moramo se u tom trenutku upitati: čini li Putina njegova navodna iskrenost time legitimnijim? Tekst zapravo uopće nije posvećen Rusiji. Za nju se konstatira da je de iure postala diktaturom, da je vidljiv rast njezinih pretenzija na svjetskoj sceni itd. Problem demokratskog skandala koji se upućuje SAD-u, autorica na smatra dužnošću da primjeni na Rusiju. Vjerojatno pod pretpostavkom da je izostanak demokracije u toj zemlji i tako samorazumljiva stvar. Ili još gore: stvar na koju i tako ne možemo utjecati! Problem je sa takvim tipom analize što cijelu stvar vodi ravno do besmisla i efikasno veže ruke pozivu na bilo kakvu političku akciju. Razlika između političkih sistema Zapada i Istoka očituje se jedino u tome što metode – naime, „istrebljenja i progone opozicije i ljevičara“ – nisu toliko očite. Ako je to vrhunac njezinog zaključka po pitanju političke teorije i komparativne analize političkih sistema, i temeljno političko načelo razumijevanja stvari, iskreno nam je žao. Bolje da ništa ne radi. Praznina se nastavlja: „zapadni sistemi su osmišljeni tako da je dolazak na vlast bilo kakvoj realnoj lijevoj opciji gotovo pa onemogućen“? Autorica ničime ne potkrepljuje svoju tezu. Moramo je upitati na što točno misli? Što onemogućava subjektivne snage da razvijaju prvu ljevicu? Što bi to trebalo biti pravom ljevicom? Na koji način ta ljevica shvaća svoj neposredni politički, institucionalni i ekonomski okoliš a da je to priječi njezino konstituiranje? Na koji se način ona sebi ima postaviti svoj predmet, kritiku visoko razvijenog građanskog društva?
Konfuzija, neodgovornost, relativizacija – nastavili su se i nakon što je rat postao činjenica. Pacifisti anarhističkih sklonosti i dalje naglašavaju da je svaka država jednaka te predstavlja barbarstvo. Takvim se stavom oni sebe ne samo diskreditiraju nego se isključuju od bilo kakve mogućnosti da kažu bilo što relevantno za trenutno situaciju, jednako kao što ni općenito ne mogu biti njezini djelotvorni akteri. Ljevičarima-pacifisti žele ostvariti naravno – mir, ali smatraju da je potrebno ići protestirati i protiv američke ambasade. Pošto su SAD jednako krivi. Ljevičari demonstriraju što bi se reklo nultu stopu tolerancije na manje zlo. Vezani su svojim sistemskim pristupima, shematiziranim prikazima povijesti u kojoj je politička odgovornost za nastalu situaciju jednako raspršena. Ruke su nam vezane. U takvim izvođenjima sulud je nedostatak bilo kakvog političkog instinkta da se prepozna neprijatelj. Čak i patetičnost svojstvena nacionalističkom kiču sa naših prostora, naime ona o žrtvi utkanoj u slobodu države djeluje realističnije i utemeljenije od ovakve ispraznosti. Konvencionalna mudrost naših ljevičara svodi se u različitim nesuvislim motivima na sljedeće: i tako je na svijetu previše oružja – kako će import oružja pomoći; i tako će od toga zarađivati vojno-industrijski kompleks; i tako su Ukrajinci nesretne žrtve geopolitičkog nadmetanja, a ne potencijalni politički subjekti koji imaju pravo da izginu do smrti u obrani svoje slobode. I tako je NATO već u svojoj nakani uspio. Sve što je trebalo – trebalo je slušati Ruse!
Nedavno objavljeni članak Marka Kostanića tek je vrhunac lakrdije. Još jedan tekst iz kojeg je sve jasno iz naslova: „Za mir i protiv povijesnih analogija“.[6] Prva stvar je jasna – nedvosmisleno, jasno: mir. Prvo pitanje jest – kakvi su politički uvjeti mira kakav je postojao prije sukoba, te kakav je onaj koji dolazi kasnije? Putin je mirotvorac koji vrši vojno-redarstvenu akciju čišćenja zemlje – želimo li mir pod njegovim uvjetima? Ili se nadamo u mudrost velikih imperijalnih igrača u razvoju nove sigurnosne arhitekture? Izostanak gledanja jedan korak naprijed – geopolitičkog užasa koji nas očekuje po uspostavi mira doista ne možemo razumjeti. Druga je centralna točka teksta problem povijesnih ideologija. Ukoliko je postavio načelno skeptičan stav prema povijesnim analogijama i konstruiranim kontinuitetima, oslanjanje na koje nam u načelu priječi da uvidimo specifičnost svakog novog događaja, utoliko je u pravu. S time se možemo složiti. Produkcija je polemičkih interpretacija postala bjesomučna. No problem je s tim da ga takva operacija ostavlja nigdje. On svoju stvar nema na ništa postaviti. A onda slijedi još i gore – odbijajući povijesne analogije on preko tog zaključka on i dalje arbitrarno šverca svoje ideje o povijesti temeljene na svojim političkim stavovima i vrijednostima tj. predrasudama. Na koje nesumnjivo ima pravo. Neka čita Putinov tekst o povijesti. Pun je gađenja nad nacionalizmom, jasno govori o pravu na samoodređenje, želi sve najbolje ukrajinskom narodu itd. itd. Nećemo zamarati autora – to zapravo uopće nije ni bitno – no granica između tog „iskrenog antifašizma“ „velikoruskog šovinizma“ čini nam se mutnom. To da se iz povijesti nema što za naučiti, jasno nam je već odavno. Tu je jednostavnu mudrost čovjek uspio zakomplicirati preko svake mjere i odvesti nas nigdje. I recimo još nešto, iskoristimo priliku. Neka bude tako. Pošteno. Odustanimo onda uopće od pozivanja na slavne tradicije, naše tradicije.
Čovjek bi mogao pomisliti da je problem u nama Balkancima, šire – Slavenima. Sve nas naše zajedničke povijesne nevolje čine kompliciranima – sve neke borbe u konstruiranju naših političkih identiteta i subjektiviteta. No ako pogledamo što ima u Americi, vidjet ćemo da situacija nije ništa bolja. U svojem članku Stop Pretending the Left Is on Putin’s Side [7] David Broder piše stvari koje nemamo razloga previše komentirati, kako ne predstavljaju ništa novo u diskusiji. Međutim, zaključak je apstraktan i prazan – iako je ljevica danas slabo politički i organizaciono sposobna nositi se sa krizom, naša su načela jasna: odbijanje vojne sile, odbijanje relativizacije zločina i pravo na slobodan govor bez straha od optužbi za nelojalnost. Da ne idemo ni korak dalje – ta gdje je jednostavan, skroman zahtjev za političkom revolucijom? Nema čak ni slavnog „nema mira među nacijama – nema rata među klasama?“ Gdje ti ljudi žive?
Dobronamjerni bi nam čitatelj mogao zamjeriti da pokušavamo tjerati mak na konac nekim tipičnim ljevičarenjem. Što će reći: tjeranjem nekih svojih suludih diskusija koje predstavljaju sastavni dio života za svijet nebitnih ljevičarskih frakcija. Pogotovo nebitnih u vrijeme opće katastrofe prema kojoj srljamo. Debelo kasnimo, ali upravo sada treba brusiti liniju. Pogotovo u ova doba koja hoćeš-nećeš tjera na neki angažman pod nekim barjakom. Smjerovi djelovanja su predvidljivi. Što bi se reklo, bavit ćemo se posljedicama. Humanitarnom pomoći. Bitno će biti pokazati solidarnost, vrhunac naše političke prakse. No, prije svega, glavni je zadatak, čini se, postizanje mira. Putin je taj koji donosi mir. Mir gvozdene čizme, čiste sile. Mir posvemašnjeg nihilizma. Protiv takvog se mira treba boriti. Jednostavnim pozivom na rušenje trulog režima. Na čijem čelu nije ni liberalna opcija (koju je u ruskoj suvremenosti idealno trebao predstavljati Saharov), ni konzervativna opcija (uloga namijenjena Solženjicinu) – koliko god Putin sebe promovirao kao prosvjećenog konzervativca – već staro, odvratno smeće geopolitike koje pripada prošlosti.
http://www.prometej.ba/clanak/prijevodi/iz-poraza-svake-socijalisticke-alternative-u-europi-radja-se-kriza-moderne-demokracije-5057↩
https://www.portalnovosti.com/bozo-kovacevic-eu-prema-rusiji-treba-pragmaticno↩
https://www.portalnovosti.com/bahatost-bez-zadrske↩
https://trudross.ru/main/kompartii-mira-ob-urokax-vosstaniya-v-kazaxstane/↩
http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/rusija-ukrajina-i-americka-ratnohuskacka-politika-u-evropi-5171↩
https://www.bilten.org/?p=41276↩
https://www.jacobinmag.com/2022/02/the-left-vladimir-putin-russia-war-ukraine↩