Glavne razloge za pisanje ovog teksta potrebno je istaknuti na samom početku. Prvi je razlog činjenica da se problemu ORaHa u široj javnosti pristupa na prilično plitak, često i tendenciozan način (bilo da se stranku omalovažava i neopravdano kritizira, ili pak naivno simpatizira i olako hvali). Drugi je razlog činjenica da najodlučnija kritika te političke opcije dolazi od strane desnice i liberala. Stoga se često zanemaruje što bi odgovorna i razborita crvena ljevica[1] imala za zamjeriti zelenoj. Određeni glasovi svakako se javljaju, ali se mogu smatrati nezadovoljavajućima. Što se onda javlja kao treći razlog za pisanje. Manjkavosti u tretiranju ORaHa od strane naše, kako se čini sve popularnije, neosocijalističke ljevice nešto je što bi svakom pametnom ljevičaru moralo ići na živce (premda je to jasno tek jedna od njenih poraznih, kako bi s pravom rekli neki desničari i liberali treš osobina). Pa ga onda i potaknuti na pisanje.
Svrha teksta je, stoga: doprinijeti boljem razumijevanju političkog fenomena ORaH (gdje će se pokazati mnogo razloga za iskrenu pohvalu); ukazati na mogućnost dosljedno lijeve kritike te političke opcije (koja se, kako će se pokazati, u mnogim realističnim aspektima niti ne razlikuje od kritike pametnijih liberala i desničara); odlučno razdvajanje mogućeg, kako vjerujemo, pametnijeg lijevog tretiranja tog predmeta i prevladavajućih, radikalnih fraza i predrasuda, koje uistinu ne služe nikome, a najmanje njihovim pobornicima. Što je uostalom i problem pošto su ti nesretnici ono što crvena ljevica, kojoj smo skloni, trenutno jest.
I. ORaH u dnevnopolitičkoj dinamici
Streloviti uzlet ORaHa bio je jedan od najinteresantnijih političkih trendova prošle godine. Javnost je taj trend uglavnom tumačila kao izraz proizvoljnog grupiranja protestnih glasova, a stranka imenovana besadržajnom, populističkom i neozbiljnom. Dobar dio takvih stavova zadržao se do danas, pa se sa početkom nove godine, uvelike spekulira o izglednom osipanju stranke i predavanju štafete novim protestašima. Prije svega sumanutim radikalima iz Živog zida koji su se uspješno počeli ukazivati u istraživanjima javnog mnijenja. Predrasudi o ORaHu kao protestnoj i populističkoj stranci u ovom ćemo se tekstu odlučno suprotstaviti. Takav stav zauzet ćemo sasvim neovisno o odgovoru na pitanje je li rast dotične stranke činjenično bio rezultat protesta, hoće li ona u godini koja slijedi doživjeti propast i koliko je realan njen program. Mirela Holy protestne glasove nije tražila, niti je oko njih gradila stranku. Ako su je u jednom trenutku i pratili u njima se ne smije tražiti suština stranke. I dalje, što se nerealnosti stranačkog programa tiče: populistički i protestni karakter neke političke opcije nikada se ne nalazi u nužnoj i direktnoj vezi sa realnošću, ostvarivošću njenog programa. Jasno određen utopistički, sasvim nerealan program nipošto ne mora biti (većinom niti nije) populistički, pošto popularnost i lakoća hvatanja protestnih glasova proizlaze upravo iz maglovitih, zdravorazumskih predstava, nejasnog programskog određenja i isprazne retorike. ORaH se tako, prema uvjerenju od kojeg polazimo, što će biti konkretnije obrazloženo u nastavku, umnogome uistinu može okarakterizirati kao nerealna politička opcija, ali se zbog toga ne mora (kako se u konkretnom razmatranju pokazuje – i ne smije) smatrati populističkom i ispraznom. I na koncu: eventualno propadanje stranke, možda i pod udarom nelojalne, populističke konkurencije (koje je malo vjerojatno jer se radi o ozbiljnom političkom projektu) ne bi moglo dokazati da se radi o ispraznoj, protestnoj opciji. Kao što se i nagli uspjeh ORaHa može smatrati iznenađujućim upravo zbog činjenice da stranka nije težila jeftinom prikupljanju podrške.
Neprijatelji Mirele Holy u početku su često naglašavali iznenadnost i neočekivanost uzleta stranke. Doduše na nešto različit, upravo suprotan način. Vežući iznenadno sa stihijskim, protestnim i neodrživim. Vremenom, kada se utjecaj stranke pokazao postojanijim od očekivanja, počelo je jačati i drugačije tumačenje, koje danas u biti prevladava. Uspjeh stranke po tom se viđenju nastoji prikazati razumljivim i očekivanim, pošto se ionako radi o lijevom krilu SDPa. Počelo se širiti uvjerenje kako je riječ o stranci stvorenoj da glasače ljevice zadrži na okupu. Značajan trenutak sa kojim je, kako se čini, novo objašnjenje ORaHa u dnevnopolitičkom diskursu prevladalo nad starim (u biti jednako neprijateljsko, ali i mnogo opasnije) bio je čin podrške Josipovićeve predsjedničke kandidature. ORaH je po starom bio protestan i neozbiljan, dok je po novom određen kao SDPov trabant i/li kukavičje jaje starog političkog establišmenta. I jedno i drugo shvaćanje jednako je pogrešno. Što znači kako je i jedno i drugo sasvim po mjeri dnevne štampe i profesionalnih političkih analitičara. Pred takvim je tumačenjima, stoga, svijetla budućnost, zbog čega ih je i potrebno neumorno dovoditi u pitanje na jasan i nepristran način. Potrebno je uporno naglašavati kako je ORaH ozbiljna i distinktivna stranka. Kako se njen dosadašnji uspjeh mora pripisati i neupitnim političkim kvalitetama osobe koja je vodi. Potrebno je izraziti očekivanje kako će stranka potvrditi svoju vrijednost i naći sigurno, prirodno mjesto na političkoj sceni. Tek je na takvim, sasvim poštenim pretpostavkama moguće graditi uvjerljivu, i nadamo se, razornu kritiku zelene ljevice u Hrvatskoj.
Naznačene probleme, s kojima se stranka sve više suočava, Mirela Holy pravovremeno je detektirala. O njima je sasvim transparentno govorila i govori. To joj ide na čast i korist. Otvorenim je pismom (početkom prosinca 2014.) oštro reagirala na zlonamjerne spekulacije o unaprijed dogovorenoj koaliciji sa SDP-om, kao što je po porazu ljevice na predsjedničkim izborima pred javnost iznijela odbijanje Milanovićeve ponude za koaliciju. Uvjerljive, pravovremene, odlučne, no istovremeno i odmjerene reakcije takvoga tipa same po sebi pokazuju kako se radi o politički inteligentnoj osobi. S obzirom na sve klipove koje je SDP od samoga početka bacao ORaHu pod noge mogla bi se očekivati i manje pristojnosti. Zvučnije populističko distanciranje od stranke čiji se neprijatelj danas isplati biti. Kao što bi, s obzirom na ustaljene običaje, bilo razumljivo da se iza kulisa sklapaju oportunistički dogovori. Mirela, kako se čini, političku igru uistinu okreće naopako, protivno ustaljenim navadama. Kada bi kojim slučajem zavjera ljevice uistinu i postojala, a ORaH bio projekt za jednokratnu upotrebu, smisleno bi bilo vladajuću stranku javno grditi na pasja kola, skupljati lake glasove nezadovoljnika, paralelno voditi zakulisne razgovore, pa po izborima slegnuti ramenima i izabrati manje zlo. Takvu bi igru, svakako, igrao SDP. Od takve igre, imajući u vidu dugoročni interes stranke, Mirela upravo želi pobjeći. Zbog toga se trudi biti transparentna. Pa onda, bez obzira na kratkoročne štete, i dalje ne bježi od činjenice kako je suradnja ORaHa sa SDPom prirodna.[2]Ali ne bez konkretnih, sadržajnopolitičkih usuglašavanja; ne pod svaku cijenu; ne iza kulisa. Holy osim toga posebno ističe značaj programskih razlika, koje kao nitko do sada gura u prvi plan.
Lijenim analitičarima, uspavanim uhodanim interpretativnim obrascima, teško je shvatiti kako ORaH stvarno nije gladan vlasti, kako ima dugoročnu perspektivu, pa stoga i može zauzeti čist i transparentan stav prema političkoj konkurenciji. SDP si, primjerice, ni u najboljim trenucima takvo što nije mogao priuštiti. ORaH svoj politički elan, u tom smislu, i dalje pokazuje, unatoč sve težim političkim i propagandnim preprekama pred kojima se nalazi. Pri tome je posebno važno istaknuti visoku razinu političke umješnosti kojom se Holy odlikuje. Njene su osobne kvalitete i dalje, s razlogom, glavni stranački adut. Te se kvalitete često nastoje banalizirati, prikazati slučajnima. Njen se alternativni stil povezuje sa skupljanjem glasova balave, urbane omladine. Ili možda njenu političku popularnost izvoditi iz proračunatog, alternativnog PRa. Pa se onda uspjeh stranke po toj liniji (subjektivnog faktora) također može prikazati razumljivim, očekivanim, ali i suštinski nerazlučivim od političke močvare. I dalje: kratkoga roka i tanke vrijednosti. S takvim se tumačenjima također ne treba složiti. Pretpostavke po kojima su Mirelini najveći politički aduti crna opravica i crveni ruž vrlo su površne i zlonamjerne. Ona je uspjela pokazati visoku razinu političkog talenta sasvim neovisnog o površnim fenomenima koji se često stavljaju u prvi plan. Taj je talent potrebno smatrati iznenađujućim pošto o njemu nitko, pa čak ni ona sama, nije mogao znati prije negoli se počeo pokazivati u okvirima ozbiljne političke igre.
Iznenadnost Mirelina talenta jedan je od razloga zbog kojih je uspjeh stranke iznenađujuć. Taj se uspjeh ne smije svoditi na zavjeru na ljevici, protestne glasove ili privlačnost crnih opravica. Unatoč izvjesnoj istini da je svaki od tih faktora, kao i druge sretne okolnosti, na neki način doprinio ostvarenom uspjehu. No, govoreći makijavelijevski: sve je sretne faktore trebalo ukrotiti i spregnuti, staviti na pravo mjesto, iskoristiti kao materijal i energiju političke kreacije.[3] A to znači pokazati političko umijeće. Promatrači sa nešto istančanijim osjećajem za političko mogli su rano primijetiti kako Holy posjeduje razvijen osjećaj i viziju. To se vidjelo kroz njeno strpljivo djelovanje u okvirima SDPa (po micanju iz vlade), pa onda naročito u mudrim i temeljitim odlukama pri nastavku političkog djelovanja van stare stranke (odbijanju kretanja linijom manjeg otpora, besperspektivnih političkih prečaca i jeftinog populizma). Stari Niccolo sigurno bi se pozitivno izjasnio o njenom radu.[4]Zbog toga se još od osnutka ORaHa moglo naslutiti kako stranka ima budućnost. Što će reći da sa tako pametnim vodstvom i mnogo rada može osigurati svojih 5 do 8 posto na srednji do dugi rok. Što bi, uostalom, bilo iznimno postignuće uzevši u obzir rezultate i utjecaj zelenih stranaka na evropskoj razini. Moglo se, jasno, očekivati pobjeda nad postojećom konkurencijom lijevo od SDPa, te stvaranje jedne limitirane, ali postojane, stabilne i trajno važne frakcije na parlamentarnoj sceni. To su vjerujem bile i nade aktera u stranci. Ako su pametni, a gledajući Holy čini se da jesu, ti planovi i dalje bi im trebali biti zvijezda vodilja, te se ne bi trebali previše zabrinjavati eventualnim spuštanjem na tu prirodnu razinu stranačkog utjecaja.
No, važno je primijetiti kako je ORaH u hrvatskim okolnostima do sada pokazao i nešto specifično, više od toga, zbog čega se ni onih golemih 16 posto ne mora nužno smatrati prenapuhanim (čak ako to činjenično i jesu). Mirela Holy uočila je, čini se, političku nišu na domaćem tržištu čijim bi uspješnim iskorištavanjem stranka legitimno mogla rasti preko razine svojih zelenih drugova u drugim evropskim zemljama. Ta specifična niša nalazi se između uhodane rutine velikih, inertnih, oportunističkih, klijentelističkih stranaka sa unaprijed upisanim i netransparentnim političkim sadržajima i ispraznih, besperspektivnih, protestnih populističkih opcija koje nisu u stanju izvršiti trajne promjene u domaćem stranačkom sustavu i njegovim disfunkcionalnim navadama. Ta se niša možda može proglasiti i njenim izumom (što ne znači kako u nju ne mogu, a nadamo se i hoće, ulijetati i drugi akteri). Njeno se iskorištavanje u hrvatskim okolnostima uistinu može držati progresivnim i blagotvornim za političku scenu. Rast razboritih opcija koje se odlikuju ozbiljnošću i nisu sklone praznim frazama, a opet izlazi iz trulih, uhodanih okvira lokalnog političkog života najbolje su što se može dogoditi hrvatskoj demokraciji. Na takvoj je osnovi moguća neophodna regeneracija stranačkog sustava, iskorak prema unutarstranačkoj demokratizaciji, uzdizanje na višu, transparentniju razinu političke komunikacije, razbijanje neodrživih klijentelističkih struktura, ali i stvarno produbljivanje demokratskog legitimiteta.
Mirela Holy jako je dobro razumjela potrebu i korisnost takve političke vizije te svoju stranku nastoji profilirati na upravo taj način. Njena stranka u normalnim okolnostima, na osnovu svog temeljnog poslanja, prirodno može računati na 5 do 8 posto. U situaciji duboke političke disfunkcionalnosti, kao faktor naznačenih političkih promjena (sasvim neovisno o ekologiji i održivom razvoju) njena bi mjera realno mogla biti 10 do 15 posto (da ne kažemo trebala biti i mnogo više). Što će reći na poziciji ozbiljne prijetnje postojećim elitama i stranačkom sustavu. Gdje se, kako se čini, barem prema tim anketama (od upitne koristi), još uvijek i nalazi. Od manje su važnosti pitanja koliko je popularnost ORaHa prenapuhana (ili ispuhana), što činjenično stoji iza njegovih 10 ili 15 posto. Mnogo je važnije razabrati koliko postotaka ORaHu zbiljski pripada. Ako se činjenice s tim ne slažu to, naravno, kako bi rekao jedan slavni filozof, gore po njih. ORaH, kakav se do sada pokazao (posebno ako zažmirimo na manje ozbiljnije dijelove njihova, još uvijek nepotpunog, programa)[5], realno vrijedi 15 posto, pa makar na koncu imao i 5. Kao što mnogi, primjerice Vilibor i slični, ne vrijede ništa, pa makar imali i 15. A, kako je poznato, u povijesti i politici sve se prije ili kasnije svede na svoju pravu mjeru. Na ovaj ili onaj način.
No, vratimo se za trenutak pitanju političke vrline Mirele Holy. O njoj će svakako i ubuduće ovisiti uspjeh ORaHa. Suprotno našim pretpostavkama o Holy kao makijavelističkoj krotiteljici sudbine u javnosti je od početka prevladavalo gledište o naivnoj, eventualno i neiskvarenoj, alternativki zalutaloj u svijet realne politike (gdje se navodno najbolje ne snalazi). Radilo se, jasno, o predrasudama koje su njeni (politički manje talentirani) neprijatelji nastojali iskoristiti za jeftinu diskreditaciju. Što je ona, u maniri pravog makijavelista (ili kakvog istočnjačkog borilačkog majstora koji silinu neprijateljskog udara spretnom tehnikom preusmjerava u svoju korist – ako joj je ta usporedba draža) iskoristila kao prigodno sredstvo lansiranja u političku orbitu. U situaciji opće zasićenosti starim, diskreditiranim elitama isplati se biti različit. Izbačen iz njihova društva zbog ignoriranja nepisanih pravila političkog djelovanja. Naivno političko omalovažavanje Mirele Holy vrlo je rano krenulo od strane politički sirovog Radimira Čačića. On je tada bio strahovito moćan, drugi čovjek vlade, a ona marginalna, najmanje važna ministrica. Ratko se danas, sa svojom novom strankom, kreće oko 0.5% na nacionalnoj razini, dok njegova bivša stranka HNS sanja o sasvim nedostižnih 5% (trenutno su ispod 2%). Toliko o prevrtljivoj političkoj sreći i umijeću. Omalovažavanje je nastavljeno od strane Zorana Milanovića. Milanović je dobro obrazovan političar i ima mnoge kvalitete, ali je teško previdjeti kako čisto politička vrlina ipak nije jedna od njih. Za vrijeme svoje vladavine on je pokazao da se ne boji nepopularnosti, što se kako vidimo ponešto mijenja sa početkom izborne godine. Ali i da, unatoč tome, nije u stanju biti odlučan (pa ga ubij). Pokazao je da u praksi teži nejasnim, polovičnim rješenjima, pa čak i glavinjanju te nije u stanju da presječe stvar. A to čak i nije najveći dokaz njegove političke netalentiranosti. Najgori u cijeloj stvari njegov je isprazni, beskorisni antipopulizam. Odlučni, talentirani političari ne boje se nepopularnosti kako bi ostvarili jasan, zahtjevan program, za koji se pretpostavlja da je od općeg i dugoročnog interesa. Oni neodlučni, populistički i oportunistički nastrojeni teško odstupaju od kratkoročnih interesa i prevladavajućih nagnuća (ali zato, barem na kratki do srednji rok kupuju popularnost i podršku). No samo oni bez ikakvog političkog talenta uspijevaju spojiti neodlučnost i vrludavu, kompromisrersku politiku, sa kroničnom nepopularnošću i kvazidržavničkom nadutošću. Bez ikakvog ulaska u sadržaj politike sasvim je jasno kako je ta opcija daleko najgora. Kako je, u čistom, formalno političkom smislu izraz niske razine političkog umijeća. A njome se, danas je sasvim neupitno, odlikuje Zoran Milanović. Za našu je stvar ipak najvažnije primijetiti da je taj i takav, politički netalentiran Milanović Holy tretirao sa jednakim političkim omalovažavanjem kao i Ratko Čačić. Izgledno i prije, a sasvim očito nakon njenog izlaska iz SDPa.[6] Danas su SDP, druga najveća stranka u državi sa višedesetljetnom tradicijom, infrastrukturom, identitetom, golemim članstvom i ORaH, godinu dana stara strančica, bez članstva, infrastrukture i tradicije, uz to nesklona jeftinom populizmu, okupljena oko zelene ideologije (koja malo koga interesira) gotovo izjednačeni po popularnosti – ako i nisu, ako je SDP par postotaka jači, poanta nije ništa manje upadljiva.
Po rezultatima izbora za evropski parlament, kada je postalo očito da će SDP imati samo jednoga zastupnika više od ORaHa (dva naprama jedan) Zoran Milanović je začuđen čestitao Holy na “osvojenih 10 posto bez ikakve stranačke strukture”. U biti nastavio sa omalovažavanjem nastojeći prikazati ORaH kao slučajan trend, čisto negativni izraz protesta. Pa se taj trend nastavio, a ORaH do kraja godine gotovo izjednačio sa SDPom. Omalovažavanje se i dalje nastavljalo, posebno kroz sasvim promašeno, lažno naglašavanje ORaHove besadržajnosti. ORaHov program moguće je loš, nerealan, ali nipošto i nepostojeć. Upravo suprotno – vrlo je obiman, a njegova se razrada iz dana u dan podastire javnosti i istu poziva na aktivno učešće. Neprijateljski pristup SDPa u tom je smislu bio sasvim promašen pošto je Holy svoj politički profil i gradila oko kritike nedovoljne fokusiranosti postojećih političkih elita na konkretne sadržaje i, isto tako, kroz kritiku ispraznog, čisto formalnog opozicioniranja. Kada se s jedne strane počela pokazivati manjkavost napada na ORaH kao sadržajno ispraznu i čisto negativnu i/li populističku opciju, a toj stranci (možda i protiv vlastitih želja) nastavila rasti popularnost počeo se javljati novi trend tumačenja Mirelinog utjecaja kao normalnog i očekivanog. Tumačenje ORaHovog utjecaja kao razumljivog predstavlja, kako smo rekli, podao udarac na interese te stranke. Njime se stranka pokušava vezati za SDP. No, politika koja dovodi u pitanje neovisnost ORaHa vrlo je opasna i u jednom širem smislu. Ona nipošto nije u interesu velikih stranaka i političke pošto se tako ORaH tjera u radikalizaciju, kao što se otvara novi prostor za stvarne ekstremiste i neodgovorne političke opcije. Jedini razuman stav velikih političkih igrača i javnosti je prihvaćanje ORaHa kao ono što i jest – ozbiljna politička opcija koja se polako ali sigurno materijalizira iz jasne vizije Mirele Holy, sa svojim distinktivnim programom i prirodnim političkim saveznicima unutar starog političkog establišmenta. Koju je potrebno kritizirati na temelju stvarnog političkog sadržaja, a ne površne retorike i manipulativnih trikova. Kada bi se posredstvom ORaHa uspjela izazvati samo ta promjena u pristupu njegovih velikih političkih konkurenata on bi zaslužio naše iskrene pohvale.
U to na žalost moramo sumnjati. Veliki igrači i ostali neprijatelji gotovo će sigurno i ubuduće ORaH nastojati izigrati na najpodlije načine. Moguće je kako će se ORaH zbog toga instinktivno sve više distancirati od političkog establišmenta i protiv svoje volje. To svakako nije dobro pošto bi jedna od njegovih najvećih vrijednosti mogla biti doprinos unutarnjoj regeneraciji stranačkog sustava. No, pogrešno bi bilo upuštati se u obranu i hvalu ORaHa zbog toga. Upravo suprotno: da bi dali svoj doprinos u borbi za regeneraciju naše demokracije, gdje iskreno treba stati rame uz rame sa Mirelom, moramo težiti uvjerljivijim objašnjenjima i inzistirati na oštroj kritici.
II. Politička vizija Mirele Holy
Nezadovoljstvo elitama uz sve veće politiziranje nacije zbog ekonomskih i socijalnih teškoća svakako je jedan opći faktor koji daje vjetar u leđa alternativnim političarima različitih boja i oblika. Zadnjih nekoliko godina na institucionalnoj, predstavničkoj razini svjedočili smo pojavljivanju različitih keruma, grubišića, laburista i slično. Posebno radikalan primjerak takve vrste trenutno je popularni Živi zid Ivana Pernara i Vilibora Sinčića, koji su iz političkog mulja na površinu izbacili predsjednički izbori uz neobjašnjivo suučesništvo političkih elita koje su ih zbog svojih oportunističkih razloga poštedjeli razorne kritike. Radi se o neozbiljnim opcijama kojima je u pravilu dovoljno prepustiti govornicu i dati mogućnost djelovanja da se vrlo brzo sami diskreditiraju. Znatniji utjecaj takvih aktera uvijek je moguć, ali zahtijeva direktnu naklonost političkih elita ili ekstremno radikaliziranje društva u cjelini. Na našu sreću u Hrvatskoj smo do sada bili pošteđeni i jednog i drugog. U tom je smislu potrebno pohvaliti Milanovićev antipopulizam, ali i HDZov stari brand – strogo kontrolirani, instrumentalni populizam u službi stranačkog interesa. Zbog takvih specifičnih osobina naše politike (koje sve više kritiziraju i stabilnosti naklonjeni politički analitičari prizivajući valjda malo kontroliranog nereda – što svakako nije najsretniji znak) svaka se protestna opcija u Hrvatskoj do sada relativno brzo ispuhala, nije uspjela previše utjecati na politički mainstream i, što je najvažnije, nije uspjela u pitanje dovesti stabilnost stranačkog i uopće političkog sustava. Sada se na valu socio-ekonomskih problema i još razvijenijeg neprijateljstva prema političkim elitama otvara mogućnost veće destabilizacije. Javnost i političke elite uzlet OraHa još uvijek tumače po tom upisanom obrascu. Pri tome se zanemaruje, ili unaprijed omalovažava, politički sadržaj oko kojeg se stranka gradi i pozitivna strana njenog doprinosa na sceni. Zanemaruje se, osim ekologije i održivog razvoja, i konstruktivan politički pristup kojim se odlikuje ORaH, o kojem ovisi održivost i korist od eventualnih političkih promjena. Eventualni uspjeh političkih izazivača može imati pozitivne (regeneriranje političke scene i povećanje njene funkcionalnosti) i negativne (unošenje nestabilnosti u sustav) ishode. Važno je razumjeti kako postoje bitne razlike među aktualnim političkim izazivačima, a OraH se među njima pokazuje najozbiljnija i najodgovornija opcija.
Holy je od nezadovoljstva političkim elitama i stanjem u zemlji krenula, ali mu je pristupila na drugačiji način od raznih lovaca u mutnom. Taj način pokazao se bitno različitim od pristupa neodređenih i ispraznih protestnih političkih opcija, ali i od arogantne političke racionalnosti establišmenta sa svojom ofucanom, ispraznom propagandom. U njenom se pristupu antipopulizam sjedinio sa aktivizmom, autentična transparetnost sa propagandnom zavodljivošću, jasnoća političke vizije sa razboritim taktiziranjem i trezvenim donošenju odluka. Ta se kombinacija pokazala potentnom i, unatoč ograničenom domašaju zelenih političkih sadržaja, pokazala vrlo perspektivnom. Mirela Holy u svoj samostalni politički angažman krenula je skromno i bez nerealnih ambicija, ali je, što sama često s pravom naglašava, odbila koristiti sumnjive prečace. Tako je odbacila mogućnost suradnje sa Laburistima i krenula iz ničega obrazovati zdrave temelje nove političke stranke koja će kratkoročno biti i manje uspješna, ali na dugi rok mora dobiti. Takva se praksa, možda i ironično, pokazala kao jedan od razloga posebne privlačnosti ORaHa u odnosu na konkurenciju i na kratki rok. U tom su se smislu ofucane istočnjačke mudrosti (možda i bliske Mirelinom srcu) pokazale istinitima – stranku je pratila dobra karma. Vodeći se, tko će ga znati, možda i upravo istočnjačkim mudrostima (tipa Gandhi) Holy je težište svog političkog djelovanja vrlo jasno stavila na politički sadržaj. Što konkretno znači da je svoj politički uspjeh odlučno i beskompromisno odredila kao ostvarenje svojih ciljeva, a ne uspon na poziciju političke moći i monopoliziranje ciljanih političkih ishoda kao nekakvog utrživog aduta svoje stranke (spregnutog u nekakve dugoročne stranačke interese ili, još gore, uobičajeni klijentelizam).
Tu se radi o razboritoj, iznimno vrijednoj političkoj perspektivi čiji se neprijatelji ne samo plaše, već i stide izaći na megdan. U tom se smislu može reći da se viziji političkog djelovanja, kako ga iskreno zastupa Holy, barem načelno, nitko niti ne želi suprotstaviti. Realno je pak, u praksi, kao što znamo stvar sasvim suprotna pošto su vladajuće političke navade zasnovane na sasvim suprotnoj logici. No, upravo zbog toga, u okolnostima dugotrajne vladavine formalno i partikularistički postavljene političke vizije, i još gore sumanutog klijentelizma i korištenja političke uspješnosti sa promociju privatnog interesa, vizija politike zasnovane na sadržajima, ukoliko je dosljedno shvaćena, može pokazati kao vruća roba na političkom tržištu. Zasluga Mirele Holy leži u tome da je zaigrala na tu kartu i, čini se, u toj igri ostvaruje prilične uspjehe. Takvim se pristupom olakšava rješavanje mnogih konkretnih problema koji guše našu politiku na nacionalnoj razini. Primjerice, problem političke korupcije i klijentelizma, kao jedan od očitijih problema, takvim se polazištem elegantno sječe u korijenu. Na čisto propagandnoj razini vrlo je tanko i neuvjerljivo uobičajeno stranačko nadglasavanje oko toga tko je pošteniji, manje sklon klijentelizmu, dok god se inzistira na neophodnosti vlastitog uzdizanja na poziciju moći. Stvar je vrlo jasna: ako je uzdizanje neke stranke na poziciju moći uistinu ključan uvjet, pretpostavka ostvarenja općeg interesa onda je sasvim moguće da klijentelizam bude legitimno sredstvo (tog ključnog uvjeta ostvarenja općeg interesa). Ukoliko se pak perspektiva radikalno okrene (slobodno možemo reći i ispravi) pa se sama stranka i političko djelovanje podređuju političkom sadržaju koji se promovira, onda je jednako vrijedan uspjeh nametanje svog sadržaja političkim konkurentima, kao i podizanje na poziciju političke moći. Pa je tek sa takvim, jasno usvojenim stavom moguće uvjerljivo istupiti protiv klijentelizma i sličnih štetnih karakteristika političkog života. Mirela Holy takve poteze može povlačiti jer ima potpuno otvorene ruke. Jer je sasvim neopterećena golemim, inertnim stranačkim strukturama. U tom smislu njeni saveznici možda mogu biti različiti, inače sumnjivi, akteri na lokalnoj političkoj sceni koji svoj program određuju na sličan način (MOST i slično; to se jasno ne odnosi na ekstremiste Viliborovog tipa). Razlika između Holy i takvih inicijativa ipak je golema. Neovisne inicijative najprije boluju od političke nezrelosti. Iako u nekom smislu, u odnosu na korumpiranost političkog establišmenta, i mogu biti progresivne, njihova je opća politička vizija pod velikim upitnikom, a domašaj po prirodi ograničen. Kao što u mnogim aspektima tendiraju uobičajenom populizmu. S druge strane politički identitet i glavni sadržaj jedne ozbiljne zelene stranke nipošto ne ovisi o toj političkoj niši, što će reći da je politika Mirele Holy po svojoj prirodi teže potrošiva, postojanija i, najjednostavnije rečeno, mnogo ozbiljnija.
Osim toga Holy je jednako odlučno odbacila beskorisnu sklonost prevladavajućih političkih diskusija ka ispraznim frazama i besramnom podcjenjivanju javnosti. Pogrešno bi bilo uzdizati političku mudrost narodnog zdravog razuma kao što to rade neposrednodemokratske tendencije, ali je jednako suludo širu javnost tretirati kao idiote, kao što to većinom radi politički mainstream i njegova PR mašinerija. Najbolji su primjer u tom smislu aktualni predsjednički izbori. Kriminalno niska razina komunikacije ozbiljnih igrača u toj je kampanji omogućila, i čak direktno pogurala, ekstremističkog kandidata kao što je Sinčić do 16 posto. U široj perspektivi tu je moguće donekle pohvaliti i Zorana Milanovića, koji ipak (za razliku od svojih kolega iz HDZa) nije sklon fraziranju. No opet: Milanović je u tom smislu i u svojoj stranci vjerojatno u manjini, a način na koji se on bori za korisne iskorake u političkoj komunikaciji uglavnom je toliko odbojan da se postavlja pitanje koristi li njegov angažman u tom smislu ili pak odnemaže. Holy je u tu, čini se, mnogo uspješnija. Ona se našla u situaciji u kojoj svoju političku viziju, interese i gledišta može izlagati na jedan vrlo transparentan način. Pri tome je, zbog činjenice da nije na poziciji moći, oslobođena nošenja sa mnogim realnim kontradikcijama koje, tu gdje je, još uvijek može elegantno rješavati na teorijskoj razini. No opet bi bilo vrlo pogrešno previdjeti koristan doprinos njenog djelovanja. Pošto su i mnoge druge političke opcije u jednako povlaštenoj, alternativnoj, političkoj poziciji, a opet se nitko od njih ne pokušava tako odlučno suprotstaviti jeftinom fraziranju. Štoviše: uglavnom svoj nedostatak jasne vizije nastoje kompenzirati upravo sa frazom više u pokušajima prikupljanja što veće protestne podrške. Koračanje tom uhodanom stazom uglavnom se pokazuje podcjenjivanjem političkog tijela. Što je uostalom i jedan od razloga tako brze propasti protestaša. ORaH je tu od početka nastojao iskoristio vrlo lošu razinu komunikacije svojih konkurenata i istinskom transparentnošću, koja bi se inače trebala podrazumijevati, prikupiti mnoge simpatije.
S tim je direktno povezana i slijedeća kvaliteta kojom se odlikuje ORaH – jasnoća i fokusiranost na svoju političku viziju; vrijednosni i politički sadržaj na kojem se zasniva. Nešto ćemo kasnije vidjeti koji su duboki problemi tog političkog sadržaja, ali se za početak moramo zadržati na površini. A tu je sasvim jasno da je ideologija održivog razvoja jedna suvremena, distinktivna i trendovska politička ideologija koja ima mnogo manje problema sa transparentnim samoočitovanjem svog identiteta i ciljeva negoli je slučaj sa većinom starijih političkih vizija. O identitetskom problemu socijaldemokracije nepotrebno je trošiti riječi, ali je potrebno primijetiti kako i tradicionalna centristička desnica ima problema sa svojim identitetom u kontekstu globalizacije i neoliberalnog trenda. Kao što liberali, osim što po svojoj prirodi imaju problema sa demokratskim legitimitetom, nisu u ništa manjoj krizi u situaciji krize neoliberalnog modela, a kako vidimo i kraja iluzija o nužnom nastupanju postkonfliktnog kozmopolitizma. Jasna, razborito prezentiranja vizija održivog razvoja uistinu se u suvremenim okolnostima može pokazati privlačna svojim političkim simpatizerima i može biti izložena kao alternativna politička vizija široj populaciji. Ovdje je nepotrebno spekulirati koliki je realan domašaj te ideologije i koji su njeni unutarnji problemi. Za sada je jedino bitno primijetiti kako, za razliku od (primjerice) socijaldemokracije, ORaH može poći od čvršće ideološke osnove, te svoje sadržaje mnogo jasnije, transparentnije prezentirati u javnoj diskusiji. To jasno ne znači da bi zbog svog političkog svjetonazora ORaH morao biti izrazito fokusiran na političku transparentnost. No, tim je veća zasluga Mirele Holy da, kako se za sada čini, na tome osobno insistira. Ona se u lobiranju za svoju političku opciju vodi načelom popu pop, bobu bob. Ne okoliša i čvrsto se drži istine koju svi znaju (ali u političkoj praksi tako rijetko uzimaju za ozbiljno) da je sasvim nemoguće biti vjerodostojan i uvijek/za svakoga biti u pravu. Takve se stvari pokazuju osvježavajuće, ali i od opće koristi, u političkom smislu. Na tu razinu političke komunikacije i fokusirane vizije ORaHa direktno se nastavlja prethodno spomenuta nesklonost populizmu, i jasno, realistično određenje svog mjesta na političkoj sceni. To jest, samosvjesno ograničavanje svog domašaja – što je još jedan rijedak slučaj političke mudrosti. Mirela Holy nikada nije rekla da puca na sve birače, kao ni da se njena rješenja podudaraju sa neposrednim interesom i preferencijama cjeline društva. Upravo suprotno, ona se jasno smjestila lijevo od oficijelne socijaldemokracije, u okvire zelene ljevice, i u skladu s tim vrlo jasno postavila temelje odrednice svog političkog identiteta u odnosu na ostale igrače. Također ni u jednom trenutku nije dopustila da bude ponesena širokom podrškom, te je naglašavala kako jeftinu potporu ne potrebuje niti joj teži. U tom se smislu nije zadržala na riječima već se u izvornoj lenjinovskoj maniri povela za vrhovnim načelom svake uspješne organizacije – bolje manje, ali bolje – te od početka izvršila temeljite čistke u stranci. Zbog takve će dobre pripreme njena stranka očekivani pad popularnosti gotovo sigurno uspješno prebroditi.
Niti jedna od prethodno navedenih kvaliteta Mirele Holy ne može se uvjerljivo prikazati kao prosti izraz slučajne fortune. One se također ne smiju interpretirati niti kao normalan, nedistinktivan izraz prevladavajućih političkih oblika. Holy predstavlja mnogo značajniji politički fenomen negoli se često pretpostavlja, a tako je treba gledati čak ako joj sreća i budući razvoj okrenu leđa. Politički utjecaj ORaHa na trenutak je možda skočio iznad njegovih realnih mogućnosti, ali je tajnu njegovog uspjeha osim u valovima fortune potrebno tražiti i u načinu na koji ih je Holy zajahala. Pri tome je sasvim jasno da je ORaH u ovom najopćenitijem, formalno-političkom smislu izrazito progresivna sila. Utjecaj te stranke na politički život zemlje generalno se mora smatrati vrlo pozitivnim. No, ORaH unatoč tome, u realnim okolnostima može donijeti i neke konkretne političke probleme. Najveći problem mogući je doprinos stvaranju situacije političke nestabilnosti.[7] Svjesni mogućnosti tog problema različiti akteri i promatrači na situaciju gledaju raznoliko. Sa desnice se (iako ne previše agresivno) laki poeni pokušavaju postići proglašavanjem ORaHa SDPovim lijevim krilom. SDP sam nakon dugotrajnog omalovažavanja, koje se još uvijek zna ukazati, sve je više sklon prihvaćanju takvog diskursa – čije bi prevladavanje značilo uništavanje ORaHa kao snažne političke opcije. Holy je jasno previše mudra da bi nasjela na takvu igru. A, što je još i mnogo važnije, ORaH realno ima potencijal dugoročnog profiliranja u distinktivnu političku opciju, pa stoga nema nikakvog razloga potpisati kapitulaciju u trenutku kada su joj širom otvoreni horizonti. No Holy je i previše politički razborita da bi se olako upustila u sektaški rat sa SDPom. Ona je u cijeloj priči možda i najpošteniji igrač. Otvoreno naglašava kako je načelno za buduću lijevu vladu, ali ne pod svaku cijenu. Što će reći za lijevu vladu kao moguću koaliciju ravnopravnih partnera pod uvjetom realne programske i orijentacijske podudarnosti. Taj je zahtjev, unatoč ublaženju stava prema lijevim konkurentima po katastrofi predsjedničkih izbora, još uvijek noćna mora SDPa. Ne samo zbog taštine i iz neprijateljstva prema ORaHu kao vlastitom otpadniku i političkom konkurentu, već i zbog krupnih sadržajnih razlika koje uistinu postoje. Holy je uistinu u pravu kada kaže da se programski ORaH više razlikuje od SDPa negoli je ta stranka različita u odnosu na HDZ.[8] Zbog toga se u predstojećem razdoblju otvara široki prostor političke borbe koji u najgorem slučaju može rezultirati krupnim problemima u formiranju stabilne vlade po budućim izborima. Što svakako nije dobro, ali se može pokazati neizbježnim.
To je ono na što je vjerojatno mislio Žarko Puhovski kada je, obraćajući se vodstvu OraHa, kazao: “Budete li ozbiljni, preostaje vam da promislite kakve opcije možete imati nakon narednih parlamentarnih izbora (ne upropastite li u međuvremenu velik potencijal koji ste do sada pokazali), a promislite li, vidjet ćete, vjerujem, o čemu se zapravo radi.”[9] Puhovski je jedan od najpametnijih ljudi aktivnih u našoj javnosti i sa tom se zaključnom rečenicom njegova otvorenog pisma ORaHu treba složiti. No, Puhovski se ipak sa svojim pismom upućenom ORaHu spustio ispod vlastite razine. On tu priča o prilično nevažnim stvarima (gdje je tko bio 91., i pametuje oko toga što znači nekoga informirati). Sve to, čini se, kako bi izbjegao jasno iskazivanje nesklonosti onome što ORaH misli o sebi, pa onda i upoznavanju sa takvim mnijenjem i prihvaćanjem njegove istinitosti. Osim toga, to o čemu se zapravo radi nije neka posebna mudrost nad kojom treba promišljati, već je prilično jasna svim akterima. Holy bi možda prva rado razriješila taj problem sa lijevom koalicijom, no stvar nije tako jednostavna. ORaHu je uostalom dugoročno mnogo važnije držati se svog programa i raditi na onih svojih 5 – 10 posto, negoli nositi vodu SDPu (s čijom se politikom inače ne slaže) na jednim izborima, te po tom zauvijek nestati sa političke scene. Stvar posebno otežava dio javnosti nesklone ORaHu. Pogrešno bi bilo previdjeti kako je dobar dio medija uistinu pogurao ORaH (što ne bi trebalo povezivati sa osobnim naklonostima i zavjerama pošto su naši mediji skloni svakoj alternativi, pa su tako umnogome gurali i opasnog ekstremista Vilibora), ali je jednako tako istina da jedan dio javnosti radi na njegovom političkom rušenju. A to se danas, kako smo rekli, više ne radi kroz naglašavanje Mireline političke naivnosti, nerealnosti i marginalnosti, već proglašavanje ORaHa političkim drugom i nužnim saveznikom SDPa. To je taktika slična taktici sa kojom HDZ već godinama uspješno ruši različite desne izazivače. Mirela je prepametna da bi si dopustila takvu sudbinu. Naravno – ako na stvari uopće bude mogla utjecati.
III. Dvije kritike OraHa
Rasprava o pitanju ORaHa tako je s razlogom prilično živa. U tom se smislu, a prije neposrednog hvatanja u koštac s stranačkim programom i sektorskim politikama, korisnim čini spomenuti dva znakovita primjera. Jedan je Denis Kuljiš, predstavnik liberalne ili bolje tvrdo kapitalističke kritike orahovanja. Drugi je Dean Duda, predstavnik neosocijalističke ljevice, ili jedan od njenih suvislijih simpatizera.
Denis Kuljiš veliki je provokator i inteligentan promatrač političkih trendova, ali je jasno kako u svojoj kritici ORaHa, koja je na neki način išla i korak ispred prevladavajućeg mnijenja, ipak promašuje poantu. Još u ožujku 2014. on je nadahnuto obrazlagao zašto je Mirela Holy opasna politička pojava. Dakle – zašto? Tu se najprije potrebno probiti kroz mnoštvo sasvim irelevantnih opservacija o stilu i odjeći Mirele Holy u kojima Kuljiš po svom običaju posebno uživa. Oni mogu biti smiješni, pa čak i lucidni, ali im u ozbiljnoj političkoj diskusiji nema mjesta. Suština njegova argumenta sastoji se u tezi da je politička funkcija ORaHa angažiranje prethodno uspavanih, potencijalnih ljevičarskih glasova i prikupljanja SDP nezadovoljnika kako bi se osigurala lijeva vlada nakon novih izbora. Ta nova SDPova vlada morala bi biti još manje reformski, funkcionalno, tj liberalno i kapitalistički orijentirana zbog toga što bi je novi partneri kao ORaH i Laburisti dodatno povukli ulijevo. Ispravnom se pokazala pretpostavka kako će posljednja nada SDPovog održanja na vlasti biti skretanje u lijevo, paktiranje sa prethodno omraženim populistima i slično. To se jasno pokazalo po Josipovićevom porazu, sa ulaskom u izbornu godinu. Pogrešnim se pokazalo tendenciozno guranje ORaHa u takvu rabotu. Pa onda i proglašavanje Mirele Holy opasnom političkom pojavom iz takvih razloga. Kuljiš polazi od pretpostavljenih istina, te izvodi vrlo predvidive, neuvjerljive zaključke: “Svaki je alternativac potencijalni glasač ljevice, ako se odluči dovoljno rano pobuditi i otići na glasačko mjesto. Kao što je davno rekao desničar Franz Josef Strauss: “Da, Zeleni su zeleni – dok ne pocrvene!” Da bi alternativci, naklonjeni zelenim temama, ekologiji, feminizmu i zaštiti malih životinja postali biračka masa, treba ih mobilizirati…” I dalje: “A Holy i Laburisti prirodni su saveznici za stvaranje jedne još gore, otvoreno antireformske vlade koju bi opet formirao SDP. To je ono što radi OraH.“
Svoju temeljnu tezu Kuljiš nije ni najmanje revidirao pošto je u rujnu 2014., govoreći o Mirelinoj podršci Josipoviću napisao “U svakom, dakle, zamislivom slučaju, Mirela i Orah DOBILI bi takvim eksponiranjem svog kandidata. Promijenili bi status od drugorazredne stranke ljevice u prvorazrednu. Zašto onda do toga nije došlo? Odgovor je jasan. Mirela nije nikakva samostalna pojava, nego samo manifestacija SDP-a, a njen Orah tipični politički pokret za jednokratnu upotrebu, jedan politički ciklus, grupa s nekom specifičnom agendom…” Realna je mogućnost da će konkretni praktični i politički rezultati biti slični onome što Kuljiš prorokuje. No realne su i druge, možda i gore, mogućnosti koje on isključuje. Kao održanje utjecaja ORaHa, uz povećanje neprijateljstva sa SDPom, te nemogućnost uspostave lijeve koalicije koja bi možda značila i nemogućnost uspostave funkcionalne parlamentarne većine. Kuljiš sa svojim dubokim uvidima o alternativnoj sceni Dubrave i Sesveta naprosto ZNA kako je lijevi, nereformistički savez svršena stvar, a ORaH politički pokret za jednokratnu upotrebu. On pri tome, ako zbog ničega onda zbog političke poante koju želi istaknuti, mora previdjeti (k)ako je Holy solo igrač, kako njena neovisna politička opcija (možda i na žalost) uistinu može opstati. Ali i: kako su njeni potezi (uključujući podršku Josipoviću) do sada bili politički razboriti upravo imajući u vidu interes stranke na srednji do dugi rok. Da je ORaH uistinu rezultat nekakve zavjere i/li politički pokret za jednokratnu upotrebu racionalnije bi bilo ići sa vlastitim kandidatom, pa po prvome krugu zauzeti stav vodonosca kao što je učinio sjemenar Kujundžić za Kolindu. ORaH kao ozbiljna, odgovorna politička opcija koja igra na duge staze ništa ne bi dobila eksponiranjem svog kandidata. Kao što, također, nema ništa sporno u razboritom, transparentom isticanju mogućnosti suradnje sa lijevim političkim opcijama u budućnosti. No ta mogućnost sasvim je besmislena ukoliko istovremeno ne pretpostavlja i jednaku mogućnost izostanka suradnje. Što je Holy ne jednom naglasila i čini se kako joj možemo vjerovati.
Kuljiš, jasno, nije od jučer da bi vjerovao takvim pričama. On je zbog toga čak i previše pametan, previše upućen u to kako stvari zapravo funkcioniraju da bi dopustio mogućnost promjene obrazaca funkcioniranja. Barem tamo gdje ima drugačije političke interese. Iza te razine Kuljiševe kritike vezane za funkciju ORaHa na domaćoj političkoj sceni, postoji i nešto dublja, svakako i utemeljenija kritika ideologije održivog razvoja, ekofeminizma i sličnih sadržajnih bulaznija svojstvenih zelenima. S njegovim se tezama tu moguće kritički složiti u mnogim aspektima, ali ipak i u tom smislu Kuljiš olako zanemaruje dvije važne razine problema. U njegovoj priči ideologija održivog razvoja proglašava se tipičnim ljevičarskim fantaziranjem, razbibrigom aktivističkih džabalebaroša i neupućenih hašišara. Tu je do određene razine čak i u pravu, ali privlačnost dotične ideologije niti se iscrpljuje, niti danas isključivo zasniva na takvoj osnovi. Današnji zeleni nisu nekakvi suvremeni hipiji. Kuljiš u biti neće da govori o jačoj, realističnijoj strani legitimacije održivog razvoja. Ako se stari ekologistički i novoljevičarski diskurs ostavi po strani, još uvijek nam ostaju zavodljiva obećanja novih tehnologija u kombinaciji sa poticanjem inovativnosti kao općeprihvaćenoj tajni ekonomskog rasta u okvirima trendovskog buržoaskog diskursa, sa kojim dolaze spekulacije o blagotvornom razvoju socijalnog kapitala i slično. Ideologiju održivog razvoja pogrešno je u Hrvatskoj ili Evropi svoditi na neozbiljne čuvare šišmiša – stvar je, ako ćemo pravo, mnogo ozbiljnija, pa stoga i opasnija. Tu se radi i o nekakvim strategijama EU, gotovo i političkom mainstreamu koji sa mekog buržoaskog stanovišta (u pravu ili u krivu) na različitim razinama ima svoju računicu i opravdanje koje je potrebno konkretno, pošteno razmatrati i kritizirati. Druga stvar, koja se na to nastavlja i koju Kuljiš mora previdjeti liberalna je dimenzija ideologije održivog razvoja. Ili čak, donekle i tipično neoliberalna obilježja koja su tu ne jedan specifičan, i kontradiktoran način spojena sa onom idealističkom i utopijskom, ekstremno lijevim. Ni Holy, ni Kuljišu nije u interesu da tu sitnicu naglašavaju, no kada se stvari razmotre izbliza prilično ju je teško previdjeti. Način na koji problem ORaHa postavlja Denis Kuljiš može se uzeti reprezentativnim za dosljedno liberalne i kapitalističke aktere, bez ikakvih sklonosti prema alternativnim bulaznijama zelenih. U skladu s tom je činjenicom potrebno razumjeti i granice takvog tipa kritike.
Drugi slučaj na koji se potrebno osvrnuti onaj je kritike ORaHa s lijeva, iz pera Deana Dude.[10] Njegova kritika naizgled je ozbiljnija, bliža našem političkom ukusu, ali i opasnija od Kuljiševe koja je nepretencioznija, a kada se sve zbroji i oduzme ispada mudrija. Duda najprije trezveno i neopterećeno skicira nisku razinu javnog odnošenja prema ORaHu uz naglašavanje onog sasvim razvidnog – kako nitko ne čita, niti je zainteresiran za ono što orahovci pišu. Kako se praktički ignoriraju programski sadržaji u kojima se očituje politički identitet stranke. Stoga se većina tvrdnji o ORaHu donose na temelju labavih pretpostavki. Očito se želi reći kako je potrebno krenuti od dubljeg uvida u stvari. To, recimo, stoji. Ukoliko se u obzir uzme činjenica da zbiljski program i identitet neke političke opcije ne mora biti (ili bolje – nikada zapravo nije) sadržan u njenim programskim dokumentima, onome kako se sama sebi prezentira.[11] Uzevši tu sitnicu u obzir moguće se složiti s Dudom, a i Mirelom, pošto bi zainteresirani za razgovor o ORaHu uistinu morali biti bazično informirani o deklariranom programu stranke. Takvo što djelomično izostaje iz uobičajene intelektualne lijenosti, na momente i iz otvorene težnje za manipulacijom, ali i zbog realističnog stavljanja proklamiranog političkog sadržaja u drugi plan. ORaH protiv takvih štetnih fenomena, kako smo vidjeli, upravo i ustaje, pa se time stvara dodatan razlog za obraćanje pozornosti na njihov sadržaj kojim se nastoji uvoditi nove obrasce ponašanja u politički život. Duda se toga i hvata.
I to, kao i Kuljiš, sa svojom specifičnom misijom. Onom propitivanja istinitosti pretpostavke kako se u slučaju ORaHa radi o jednoj izraženo lijevoj političkoj opciji. Duda tu pretpostavku nastoji prokazati kao predrasudu razotkrivanjem napetosti između političkog sadržaja koji promovira ORaH i karakterističnih obilježja lijeve, socijalističke tradicije. S tim se smjerom razmišljanja načelo moguće složiti, ali je konkretan način na koji Duda pristupa problemu manjkav i u biti neprihvatljiv. Njegovo izvođenje od samog je početka postavljeno prilično dogmatski. Osnovno pitanje nije ima li Mirelin ORaH ikakve veze s ljevicom, već je to pitanje samog određenja političke ljevice. Koliko se, i pod kojim uvjetima, u suvremenim okolnostima, ali i spekulacijama o povijesti, isplati govoriti o ljevici? I, još važnije, na koji način? Duda u svom tekstu, očito, pretpostavlja nekakvu suštinu ljevice, koja se u bitnome ne može uskladiti sa suštinom političkog identiteta i programa ORaHa. Takve su pretpostavke štetne iz više razloga. Između ostalog i stoga što se upravo živi fenomeni poput suvremene zelene ljevice pokazuje kao praktični izazovi održanju starih političkih koncepata i značenja. Ozbiljnijim razgovorom o takvim fenomenima vrlo će brzo do izražaja doći nespretnost, ako ne i beskorisnost političkih označitelja kao što je ljevica u nekom nerefleksivnom, nekritički pretpostavljenom smislu. Pitanje može li se ORaH svrstati u ljevicu danas nema prevelikog smisla bez postavljanja pitanja može li pojam ljevice preživjeti konkretne fenomene kao što je ORaH. Duda to pitanje u svojoj kritici ne postavlja, iako kao nekakav sociolog nedvojbeno zna za njegovu važnost. Ponijelo ga valjda, kao što obično biva sa lijevim intelektualcima, vrijeme od revolucija. Periodi političkog vrenja u pravilu se pokazuju pogubni za ljevičarsku pamet, što je jedan od njenih najvećih, možda i kroničnih problema.
S druge strane jasno je kako se u labavijem javnom i političkom diskursu uistinu ne moraju postavljati takva pitanja. Ne treba previše praviti pametan. Tu se termini mogu koristiti slobodnije. No upravo je stoga, na toj diskurzivnoj razini, osnovno određenje ORaHa kao zelene ljevice (bilo od strane same stranke, bilo od strane površno upućene javnosti i političkih protivnika) prilično neproblematično. Tu je jasno o čemu se govori, i nema se šta previše dovoditi u pitanje. A to ne znači tek naivno prihvaćanje prevladavajućeg diskursa (koji bi netko, recimo neosocijalistička ljevica, pod hitno želio prokazati neadekvatnim), već, očito, ima svoje zbiljsko utemeljenje. ORaH se iz ničega stvorio u Hrvatskoj, ali nije pao s Marsa. Zelene političke opcije praktično se rađaju, pa onda i imenuju, dosta dugo. Njihovi korijeni izviru još iz nove ljevice 60-ih godina. Od tada imaju svoju povijest, unutarnju dinamiku. Imaju svoje identitetske i političke dileme, uspostavljaju komunikaciju sa vanjskim svijetom i nastoje se prilagoditi promjenjivim okolnostima. Politička opcija održivog razvoja čiji je predstavnik ORaH tek je jedna od mogućih uobličenja zelene politike, ali je sasvim jasno kako u realnim političkim okolnostima, kako na lokalnoj tako i evropskoj razini, ta opcija u stranačkim sustavima predstavlja jednu specifičnu varijantu koja se s razlogom određuje lijevom od centra i definira zelenom ljevicom. Tu se nema mnogo za dobiti propitivanjem zbiljski ljevičarskog statusa zelene ljevice. Barem, kako smo prethodno naglasili, bez postavljanja pitanja o poimanju ljevice – alternativnim diskurzivnim okvirima u kojem se njeno značenje očituje na različite načine i praktično-političkih sukoba u odnosu sa kojima različito imenovani fenomeni uvijek bivstvuju. Duda ostaje debelo ispod te razine. Na stajalištu koje bi se s dobrim razlogom moglo nazvati stajalištem ljevičarskog esencijalizma i dogmatizma.
Nastavak njegova izlaganja, konkretno dokazivanje kako i zašto ORaH nije ljevica, pokazuje se još i gorim od njegovih nekritičkih polazišta. Dudino izvođenje teza dosta je kvrgavo, ali se njegov smisao prilično lako nazire. Po njemu se glavni problem ORaHa sastoji se u tome što “…baštini nekonfliktnu koncepciju društva, odnosno zaobilazi središnji socijalni konflikt rada i kapitala.” Duda ni jednom rečenicom ne pokušava pokazati zbog čega bi baš taj konflikt bio središnji socijalni konflikt, ili što on točno pod njim podrazumijeva, kako interpretira značenje tog konflikta. On se tu čak niti formalno ne poziva na nekakav vanjski autoritet od kojeg dogmatski polazi (recimo marksističku teoriju) već središnji socijalni konflikt rada i kapitala (štogod on značio) uzima kao notornu činjenicu. Tako se to, valjda, radi na suvremenoj ljevičarskoj sceni. Dalje: Duda pokušava razotkriti ideologičnost buržoaskog diskursa o jednakim pravilima igre, koje otkriva kao srž ORaHove argumentacije: “Dok se god povlači metafora o“pravilima igre” koja moraju biti “jednaka za sve”, teško da se može uočiti temeljni društveni konflikt.” Ako i pređemo preko dogmatskog pretpostavljanja temeljnog društvenog konflikta, novi problemi nadiru sa svih strana. Duda se u svom otkrivanju obmane o jednakim pravilima igre pokazuje začuđujuće tup. Ta, zar se upravo kroz redefiniranje značenja pravila igre i jednakosti ne obrazuju alternativne političke pozicije, pa onda i otkrivaju temeljni društveni konflikti (ma kakvi oni bili)?
Duda u nastavku dodatno konkretizira stvari: “Za ORaH-ovce društvo jest problematično u mjeri u kojoj je neuređeno ili necivilizirano, korumpirano i zapušteno, u mjeri u kojoj ne vrijede jednaka pravila za sve i vladaju negativni trendovi, što se može riješiti politikom održivog razvoja, označiteljem koji hijerarhijski okuplja sve partikularne ili sektorske politike.” Tu je Dudi prije svega potrebno postaviti pitanje: za koga to društvo nije problematično ukoliko je neuredno, necivilizirano, korumpirano, zapušteno i tako dalje? Svaka suvisla politička opcija, na svoj način, nastoji riješiti takve probleme. Vic je jasno u tome da se smisao, uzroci i put njihovog rješavanja mogu definirati na mnoštvo različitih načina, koji se s jedne strane podudaraju sa alternativnim društvenim interesima, a s druge sa alternativnim značenjskim strukturama. Stoga je ključna stvar što jasnije, konkretnije izlaganje alternativnih vizija problema, alternativnih političkih opcija i borba za uzdizanje rješenja iza kojih neki akter stoji.
Pretpostaviti takvo stanje stvari znači pretpostaviti kako je društvo u svojoj suštini konfliktno, a politički sukob neotklonjiv.[12]Ideologija održivog razvoja umnogome polazi od suprotnih pretpostavki i u tom je smislu potrebno kritizirati. Duda to i pokušava raditi, ali u biti ne uspijeva pošto mu viziju zamagljuje politička tendencioznost i nerazumijevanje problema. Pošto, kako smo vidjeli prilično dogmatski i bez preciziranja značenja, u obzir uzima temeljni društveni sukob između rada i kapitala, on težnju ORaHa za dovođenjem stvari u red gleda kroz prizmu tog sukoba od najviše važnosti. Duda, čini se, želi istaknuti kako ORaHova vizija zamagljuje i zanemaruje mogućnost da se civiliziranje i povećanje funkcionalnosti društvenog sistema poklapa sa interesima kapitala i intenziviranjem eksploatacije. U tom se smislu s njim potrebno složiti.
No on ne postavlja kritičko pitanja o legitimnosti vlastitih spoznajnih i političkih pretpostavki, kao što ne vidi potrebu za rekonstruiranje inherentne političke racionalnosti ideologije i prakse održivog razvoja (dakle neovisno o slučajnim, empirijskim silama koje iza nje stoje ili odnosu prema nekoj alternativnoj političkoj dogmi). Ograničenost Dudine perspektive sasvim se jasno otkriva po zauzimanju ofenzivnijeg stava: “ORaH dakle izbjegava dijagnozu osnovnog društvenog konflikta, i upravo tu nalazi svoje mjesto na hrvatskoj političkoj sceni, kao i moguću kvalifikaciju da je riječ o srednjoklasno-tranzicijskom političkom projektu s razvijenom ekološkom svijesti, u koji ulaze i kreatori i onih 17,9 posto mogućih birača, tijelo koje želi beskonfliktni kapitalizam i široku demokratsku inkluzivnost (kao dijalog svih aktera), i ništa više od toga.” U tom otkrivanju istine o ORaHu Duda se pokazuje u najgorem svjetlu. Tu je najprije nastavak dogmatskog drvljenja po osnovnom društvenom konfliktu. Na toj se osnovi paušalno i predvidivo ORaH određuje kao uobičajen fenomen na hrvatskoj političkoj sceni (čitaj – loš, neprihvatljiv) pošto ne radi na razotkrivanju tog temeljnog konflikta! Politička pasmina kojoj ORaH pripada određuje se kao srednjeklasno-tranzicijska, pa se onda tom socijalnom, klasnom i ideološkom osnovom nastoji objasniti njegova nesklonost u otkrivanju temeljnog sukoba. Prateći to Dudino izvođenje čovjek se može jedino slatko nasmijati (sa gorkim okusom u ustima). Radi se o tipičnoj ideološkoj konstrukciji pošto se vlastite političke pretpostavke uzimaju dogmatski, dok se na politički neprijatelj, kada se razgrne retorika, diskreditira na temelju njihova neuvažavanja.
Na sličan način liberali dogmatski pretpostavljaju vrijednost privatnog vlasništva kao temelja slobode, da bi po tom komuniste optužili kao neprijatelje slobode pošto se zalažu za njegovo ukidanje. Duda pretpostavlja vrhovnu i presudnu važnost sukoba rada i kapitala (ni jednom riječju ne kazavši što zapravo pod time misli), da bi politički diskreditirao ORaH pošto tu istinu ne uvažava. Protivno takvim argumentima ORaH je, kao i svaku drugu političku opciju, potrebno sagledati kao jedan distinktivan politički fenomen sa svojom specifičnom racionalnošću. Nju ne treba svoditi na jednu dimenziju po mjeri političkih protivnika, a još manje smije poistovjetiti sa konkretnim socijalnim (kulturnim, identitetskim i motivacijskim) profilom njihovih simpatizera i članova. Što upravo radi Duda kada nekakvom navodnom sociološkom istinom o srednjoj klasi u tranziciji (nije da je važno, ali on ni tu tezu ničim ne potkrepljuje) nastoji objasniti taj politički fenomen. Politička vizija neke stranke nikada se direktno ne poklapa sa njenim društvenim osnovama, a formalno proklamirani program uvijek je mnogo uži i često se nalazi u raskoraku i s jednim i s drugim (političkom vizijom i društvenim osloncima). Osvijestivši takve istine uskraćujemo si mogućnost jeftine ideološke akrobacije u Dudinom stilu. Pitanje o političkom smislu i problemima ORaHa time se više ne da izvoditi iz nekakvih, opet pretpostavljenih, obilježja tranzicijske srednje klase. Ta klasa može postojati i uistinu može podržavati ORaH, ali se time i dalje ni riječ ne govori o njegovom političkom karakteru i krajnjim domašajima. Ta, slobodno pretpostavljena hrvatska tranzicijska srednja klasa, kako vidimo mogla bi podržati nekakvog Vilibora ili tko zna koga.[13] S druge strane u interpretaciji formalnog i spekulaciji o širem, realnom, političkom programu te stranke, otkrivanju njegovih kontradikcija i problema, uvijek je potrebno izbjegavati zamke tendencioznosti u kritici. Ako ORaH nešto bitno zanemaruje (recimo sukob rada i kapitala) onda je uvijek iznova potrebno postaviti pitanje ima li to zanemarivanje smisla i zbiljske legitimnosti i što uopće znači, a ne detektiranje takvog propusta samo po sebi koristiti za dogmatsku kritiku.
Zbog toga se razborit promatrač, recimo, može i slagati sa sadržajem kritike ORaHa kao klasičnog slučaja ćiftinskog, sitnoburžoaskog radikalizma koji sanja svoje beskonfliktne utopije, a opet radikalno odbijati dogmatski način iznošenja takve kritike. S tim možemo zaključiti osvrt na lijevu kritiku ORaHa od strane Deana Dude, koja je tanka, ali i ponajbolje što naša neosocijalistička ljevica ima za ponuditi u tom smislu. Tu bi stoga korisno bilo par riječi reći o njegovim ispraznim zazivanjima demokratskog socijalizma 21. stoljeća, ofucanom detektiranju neokonzervativne revolucije i slično. U tom smjeru nećemo ići kako bi zadržali fokus na ORaHu koji nas ovdje prvenstveno zanima. No, zaključak njegova teksta potrebno je ponoviti pošto nam može poslužiti kao odskočna daska za nastavak teksta. “Dok god pretendenti na lijevu političku poziciju budu, poput ORaH-a, svoju politiku/politike gradili kategorijama kapitalističke stilistike, preuzimajući diskurs koji raspolaže “ljudskim resursima”, zagovara korporacijsku uspješnost ili na primjer poljoprivredni proizvod s dodanom vrijednošću (radi se o ekološki uzgojenom plodu plus brendiranje takva uzgoja što, naravno, poskupljuje cijenu na malo), dakle u stilemima preuzetim ili deriviranim iz dominantnog repertoara, dotad će se njihova politika svoditi na tapkanje u mjestu, o čemu rječito svjedoči primjer SDP-a. Nazvati stvari pravim imenom, posegnuti za analitikom koja sukob ne skriva nego pokazuje zajedno sa svim njegovim posljedicama znači, naravno, da (nova) ljevica u drugom koraku, kao i u sljedećima, može ponuditi smislen odgovor.”
Te riječi gotovo u potpunosti možemo potpisati uz opasku da Dudina kritika teško može biti od veće koristi pri realizaciji ciljeva koje si postavlja. Taj ćemo zadatak u nastavku pokušati obaviti barem malo bolje. Što će reći: uvjerljivije dokazati zbog čega ORaH predstavlja fenomen koji bi marksistički diskurs s razlogom okrstio kao ćiftinski radikalizam 21. stoljeća. Takvo što, kako bi rekao Denis Kuljiš, uistinu predstavlja politički opasnu pojavu. No, tu je opasnost sasvim nemoguće uvjerljivo razotkriti bez savjesnog rekonstruiranja unutarnje racionalnosti te političke opcije, kao i razotkrivanja njenih sastavnica koje su vrijedne i od opće koristi.
IV. Predsadržajna programska osnova
Na početku utemeljujućeg programskog teksta ORaHa iz listopada 2013. jasno su određena tri stupa stranačke vizije, koji se poklapaju sa A. socijalno-pravnom, B. okolišnom i C. ekonomskom komponentom društvenog života. Takvom se podjelom nastoji jasno razlučiti specifične sastavnice politike održivog razvoja, i to po funkcionalnom ključu. Ona je razumljiva, ali se ne čini najvažnijom podjelom ORaHovog programa od koje je potrebno krenuti. Tom opisu odgovara podjela politike održivog razvoja na formalno-političku, u biti instrumentalnu dimenziju, i onu čisto sadržajnu, u kojoj trajno distinktivne vrijednosti stranke dolaze do izražaja.[14]Sam ORaHov program, iako bez tako jakog naglaska, jasno ističe potrebu za razlikovanjem tih dvaju razina. Važnost tog razlikovanja više je puta u javnim nastupima naglašavala sama Holy, kao jednu od najvažnijih odrednica svog programa u cjelini. Prva, formalno-politička i instrumentalna razina tiče se promjene prevladavajućih oblika političkog djelovanja i sistema javne uprave kao najneposrednijeg instrumenta za ostvarenje političkih sadržaja. Povećanje funkcionalnosti sistema na toj razini može biti, u ovom slučaju i je, sastavni dio programa održivog razvoja (socijalno-pravnog stupa), ali isto ne vrijedi i obrnuto. Formalna funkcionalnost političkog i administrativnog sistema u sebi ne mora sadržavati konkretne vrijednosti zelene ljevice i održivog razvoja. Radi se o mnogo širem interesu koji bi u biti mogao, ili čak – morao, biti sastavni dio programa najrazličitijih političkih stranaka. Radi se (ili se barem ORaHu tako čini) o zbiljskom općem interesu, najmanje podložnom raspravi i kompromisu. Kako bi rekla sama Holy, moguće je imati i najbolji program koji ostaje sasvim neostvaren ukoliko ne postoji (a) vjerodostojnost političara i (b) učinkovit administrativni aparat koji je u mogućnosti provesti taj program. Iz toga je potrebno izvući krajnje konzekvence: ako sudbina i najboljeg i najgoreg programa ovise o tim formalnim faktorima, onda je očito kako s njima povezani ciljevi trebaju biti razmatrani neovisno od samog sadržaja bilo kakvog konkretnog programa. Što, kada zanemarimo spekulacije o vrijednosti različitih programa i ostavimo samo razliku, znači kako ta temeljna dimenzija programa, taj formalni i instrumentalni sadržaj ORaHovog programa mora biti uzet sasvim neovisno o njegovim temeljnim vrijednostima i sadržajima.
Prepreke koje stoje na putu ostvarenja tog temeljnog, najneprijepornijeg općeg političkog interesa vrlo su raznoliki. Neki su lokalnog, neki globalnog karaktera. OraH polazi od pretpostavke kako “…usprkos razlikama u programima, političke strukture kada su na vlasti provode isti politički program, neoliberalni politički koncept koji počiva na zaštiti privilegiranih društvenih slojeva i njima bliskih grupa, najčešće nauštrb javnog interesa, odnosno izgradnje društva pravde i jednakih pravila igre za sve.” To je, čini se, određenje glavnih smetnji uspostavi funkcionalnog, vjerodostojnog političkog režima i učinkovite, depolitizirane administracije posvećene općem interesu. Smetnja se ne određuje se kao čisto nacionalna osobitost i disfunkcionalnost, već se dovodi u vezu sa globalnim problemima (neoliberalni politički koncept). Što ne znači da na lokalnoj razini nemamo specifične probleme, za koje se vjeruje da se fino nadovezuju na korumpiranost neoliberalnog koncepta.[15]To su jasno klijentelizam i opća korumpiranost, opća inertnost, intelektualna i doslovna lijenost, neobrazovanost i štetna motivacijska struktura limitirana kratkoročnim, pojedinačnim i čisto partikularnim interesima. Vjeruje se kako zbog tih formalnih političkih problema od najvećeg interesa ni jedan politički program, bez obzira na njegov konkretni sadržaj i vrijednosti (pa tako i onaj održivog razvoja) nema nikakve šanse za uspjeh. Funkcionalna demokratska artikulacija općeg interesa, ali i njegova administrativna provedba sasvim je blokirana i onemogućena, a rasprave o alternativnim političkim svjetonazorima i vizijama moraju ostati isprazna retorika bez obzira na želje njihovih protagonista. Put promjene takvog stanja, koji nalikuje nekakvom začaranom krugu, ORaH vidi u požrtvovnoj i savjesnoj političkoj djelatnosti. Ta se djelatnost u praktičnom smislu najprije javlja kao jasna vizija problema, da bi se potom uobličila u odlučnu političku volju. Slijedeći korak politička je organizacija, čiji su ključ rad, disciplina i stroga kadrovska politika (po dobroj, staroj lenjinovskoj maksimi – bolje manje, ali bolje). ORaHov program kaže: “Univerzalna istina političkog djelovanja jest da su kvalitetan sadržaj politike, politički programi, projekti i mjere i dobra, realna strategija jedna trećina formule puta do uspjeha. Druge dvije trećine čine ljudi koji tu politiku provode. Zbog toga je kadrovska politika za svaku političku stranku najvažnija politika, a vjerodostojni i pošteni političari i političarke nemaju alternativu”.
Takva orijentacija socijalističke ljevičare, poput Deana Dude, s razlogom iritira, pošto iz nje dopire poznati vonj beskonfliktne, sitnoburžoaske ideologije. Unatoč toj, za naše shvaćanje, ispravnoj orijentaciji Duda griješi u izvedbi, te se može reći kako nije u stanju razumjeti o čemu se zapravo radi. On recimo kaže: “Polazišne programske točke ORaH-ove politike jesu moralna i nekorumpirana politička djelatnost, slabosti javne uprave i problematična administracija, a koncept održivog razvoja je primjeren odgovor na to. ORaH zahtijeva političare/ke novog kova, spremne na odgovornost i rad.” Istina je da ORaH (donekle i patetično) zahtjeva političare novog kova i vjeruje u beskonfliktni opći interes koji nekorumpirana politička djelatnost može ostvariti, ali nije istina da je politika održivog razvoja njihov odgovor na to. Iako je sasvim moguće da to ni sami sebi u potpunosti nisu razjasnili sasvim je jasno da distinktivna politika održivog razvoja predstavlja odgovor na sasvim različite stvari – ekološku i kulturnu krizu, ekonomske probleme i slično. ORaHov odgovor na formalno političke probleme treba uzeti kao mnogo neutralniji i univerzalniji. On bi mogao (ili trebao) biti usvojen od strane ostalih političkih stranaka sasvim neovisno o njihovim specifičnim vizijama i vrijednostima. Što i dalje ne znači kako te formalno-političke, vrhovne instrumentalne vrijednosti nisu lažno univerzalne, tj kako ne predstavljaju određenu ideologiju ako se dogmatski nastoje prikazati kao neprijeporne, nadpolitičke. Njihov je povijesni, konkretni, partikularno politički i klasni karakter uvijek potrebno raskrinkavati, te savjesno dovoditi u pitanje. To je uistinu jedan od glavnih zadataka koje na sebe mora preuzeti antiburžoaska ljevica. No njih je, pa i upravo u tu svrhu, potrebno strogo razlikovati od ekskluzivnog političkog sadržaja ORaHa (ili bilo koje druge stranke). Mjeriti drugačijim metrom, vrednovati i kritizirati po sasvim drugačijoj logici. Tek tako je moguće deideologizirano postaviti pitanje o karakteru, vrijednostima i problemima prve, formalno-političke i instrumentalne razine ORaHovog programa. I posebno: raščistiti teren za lakše i slobodnije razmatranje njihovog distinktivnog političkog sadržaja u odnosu na čije vrednovanje stranka mora biti ocijenjena.
Kako je stoga potrebno promatrati OraHov politički program? To se, kako se čini, najbolje otkriva u tri točke taktike ORaHa (koje vrijedi u cijelosti navesti):
– političari i političarke zasukati rukave i vlastitim primjerom poslati poruku javnosti da svi zajedno moramo raditi kako bi se hrvatsko društvo izvuklo iz sadašnje beznadne situacije i postalo društvo pravednosti i blagostanja, ideal koji je sanjan još od razdoblja Hrvatskog preporoda. Jasno, napor političara i političarki neće biti dovoljan, koliko god se ljudima u Hrvatskoj za promjenu bude sviđalo gledati kako se političari i političarke znoje, ovaj put ne od srama ili zato što su uhvaćeni u laži, već od posla. To je jedina taktika za povratak vjere u mogućnost pozitivne promjene koja je glavni sastojak formule za optimizam. Potom će:
– reformirati državnu upravu tako da ona postane stvarni i efikasni servis građanki i građana, servis koji pod jednakim pravilima i kriterijima tretira svakoga koji zatreba njene usluge. Usprkos hrpi izgovora i izlika to je moguće napraviti, samo treba postojati stvarna politička volja da se zagrize u taj kiseli politički limun. Taktika se svodi na uvođenje sustava upravljanja projektima te valorizaciju rada činovnika prema unaprijed definiranim, transparentnim i mjerljivim kriterijima. I tek tada kada temelji budu postavljeni tim će:
– provesti u djelo politički program i sektorske politike ORAH-a.[16]
Tu je stvar, unatoč patetičnom kićenju, sročena prilično jasno. Povećanje rada i efikasnosti (1) političara i (2) administracije, kao preduvjet provođenja političkog sadržaja, (3) programa i sektorske politike ORaH-a. Prve dvije točke sasvim jasno stoje iznad sadržaja i zapravo predstavljaju najviše političke vrijednosti stranke (iako ne ulaze u krug vrijednosti na koje polaže ekskluzivno pravo). Po prirodi nadređene i najvišim svrhama konkretnih sadržaja održivog razvoja. U tom se smislu pokazuje kako ORaH u potpunosti ostaje unutar okvira buržoaske političke paradigme – što samo po sebi ne treba uzimati niti kao psovku, ali ni kao pohvalu. Problemi tu, kao i obično (zanemarimo najočitije naivnosti), nastaju kada se krenu postavljati pitanja o političkoj legitimnosti tih najviših, čisto formalnih političkih vrijednosti. Kada se postavi pitanje o specifičnoj prirodi i konkretnim svrhama politički funkcionalnog ideala koji ORaH ima pred očima. Te više i temeljne svrhe (prije svega ukidanje političkog klijentelizma i korupcije, maksimiziranje tehničke učinkovitosti administracije) uistinu mogu biti konkretno legitimne, sasvim prihvatljive ne samo za neoliberale i socijaldemokrate, već i za razboritu radikalnu ljevicu i desnicu, ali one se zapravo ne mogu (legitimno) uzdizati iznad konkretnih političkih interesa. Takvo uzdizanje tipična je ideološka manipulacija, kojom se jednu vrstu političkih svrha nastoji uzdići nad politiku i tako učiniti nedodirljivima. Što bi samo po sebi bio manji problem kada se tako uzdignute više vrijednosti ne bi realno, iz dana u dan, suočavale sa konkretnim problemima koje ne mogu biti (isključivo) određene kao vanjske iracionalnosti koje treba otkloniti već su generirane i samim djelovanjem ka uspostavi idealnog, funkcionalnog reda stvari. Više, formalno-političke i instrumentalne vrijednosti uvijek su i nužno realno nerazlučive od konkretnih društvenih interesa i njihove raznolike političke artikulacije. Različitih kontradiktornih trendova čije dublje razumijevanje i rješavanje uvijek biva otežano ideološkim uprošćavanjem problema bilo koje vrste, a naročito tehničkim redukcionizmom (o čemu se u ovom slučaju ponajviše radi).
Primjerice, u konkretnom slučaju ORaHove vizije povećanja funkcionalnosti političkog i administrativnog sistema imamo očite praktične kontradikcije koje tako prezentirana vizija zamagljuje i prikriva. Recimo: kontradikciju između nove, općim dobrom pokretane motivacije za političko djelovanje i izrazitog povećanja zahtjeva prema političarima. I malom je djetetu jasno koliko je nerealno političarima istovremeno drastično povećati norme i očekivati da će svojoj djelatnosti pristupati iz samopožrtvovnih pobuda. Veliki društveni problem uopće je osiguravanje bilo kakve motivacije na političko djelovanje, a sasvim je jasno kako s jedne strane imamo liberalnu viziju (povećanje nagrade – povećanje normi i očekivanja), a s druge republikansku (povećanje angažmana bez naknade – smanjenje količine političkog rada po glavi). Logika klijentelizma osim svoje sasvim disfunkcionalne i iracionalne strane, ima i svoju racionalnu utoliko ukoliko predstavlja koliko toliko smislenu kompenzaciju za nedostatak autentične republikanske svijesti među populacijom. S druge strane konkretno povećanje zahtjeva prema političarima samo po sebi nužno povlači (što se i uostalom ne skriva) izrazitu profesionalizaciju politike (liberalna logika). Što realno znači i sve veću tehnifikaciju pošto akter od kojeg se traži veća učinkovitost (bilo da se radi o administrativnim ili čisto političkim funkcijama) mora biti visoko kvalificiran, a ne nekakav angažirani, samopožrtvovni građaninamater. Tu se doduše radi i o povećanju zahtjeva za motiviranošću, odgovornošću i osposobljenošću građana pri izboru predstavnika na opći interes (kao i neplaćeni politički aktivizam, ako je moguće). No glavni je naglasak na strogom zahtjevu za povećanju kvalifikacije, (pošteno plaćenoj) profesionalizaciji i političkoj odgovornosti samih elita (koje sa otklanjanjem korupcije zasigurno, u takvoj shemi, mogu legitimno monopolizirati sve više moći u svojim rukama). Sredstvo provođenja takve vizije stroga su mjerenja i testiranja političkog materijala i slično. Takva vizija sama po sebi svakako ne mora biti loša, ali se mora transparentno iznijeti na vidjelo sa svim svojim problemima, mogućim posljedicama i konkretnim političkim značenjem. Potrebno je jasno razabrati kako provođenje takvog modela nije naprosto stvar dobre političke volje i ukidanja disfunkcionalnosti već je sasvim moguće da konkretno predstavlja i lijek koji ubija bolesnika (što je čest slučaj sa većinom, u teoriji savršenih, liberalnih i tehnokratskih rješenja). I dalje: da se (unatoč utopijskim stilskim figurama) ne radi o izrazu demokratskog, već tipično elitističkog trenda, koji se prije poklapa sa neoliberalnim shvaćanjem politike kao tehnike negoli republikanskim, socijal-demokratskim ili socijalističkim shvaćanjem politike kao djelatnosti nepodobne za tehnifikaciju, na koju je pozvana šira zajednica.
U slučaju administrativne reforme stvari također nisu tako jednostavne kao što bi se mogle činiti. Ni tu se naprosto ne radi o dobroj volji i nekorumpiranoj viziji. Tu također imamo realni izraziti zahtjev za povećanjem tehničke učinkovitosti. On je u tom slučaju mnogo manje sporan pošto funkcija administracije u svojoj suštini i jest tehnička, a ne politička. Iako i tu postoje alternativne vizije (sveprisutne u samoj ideologiji održivog razvoja) koje na stvar gledaju drugačije, te bi htjele razvijati i samoupravljanje, (djelomičnu) opću deprofesionalizaciju kao vrijednost po sebi. No pustimo to za sada po strani. Mnogo važniji problem povećanja učinkovitosti javne administracije onaj je realnih mogućnosti. Recimo problem motivacije kadrova. Taj bi se problem mogao riješiti nametanjem novih pravila, sa kojima se potiče konkurencija, podižu norme i uvodi stroža kontrola. Ni to jasno nije lako pošto se inercija i otpori u samom sustavu ne smiju podcjenjivati. Otvoreni rat beskompromisne političke vlasti i inertne administracije svakako je moguć, ali zahtjeva izrazito velik politički legitimitet, ako ne i širi konsenzus (primjerice kao u slučaju Srbije i Vučića). Pa čak je i tada otvoreno pitanje koliko je smisleno ići sa revolucijom, a koliko je funkcionalnije stvari reformirati postepenije. S druge se strane mnogo težim problemom pokazuje onaj realne nesposobnosti kadrova za izvršenje novih kriterija. Rješenje tog problema moglo bi povući potrebu za radikalnom smjenom postojećih kadrova. Takva rješenja vrlo su skupa (kao i svaka revolucija), a na kratki rok gotovo sigurno i tehnički disfunkcionalna. I bez radikalnih poteza, a posebno s njima, nametanje novih tražnji i kriterija mora intenzivirati konkurenciju u administrativnim okvirima što predstavlja i nekakav socijalni problem pošto oni koji objektivno ne mogu držati korak moraju patiti i biti izbačeni iz stroja. Takvi kadrovi ne moraju nužno biti paraziti po izboru već to mogu biti i po nužnosti. Iz čega opet proizlazi zaključak da bi odlučno i dosljedno provođenje ORaHovog programa javne reforme, neovisno o njihovim eventualnim intimnim nagnućima, realno moralo nalikovati tipičnim neoliberalnim i tehnokratskim rješenjima ili, u nekoj alternativnoj varijanti, biti skupo preko svake mjere. Skupa, lijeva varijanta je gotovo sigurno u danim okolnostima nemoguća, a ona liberalna opet ne mora biti loša, ali je jasno da predstavlja konkretan politički sadržaj, te sama po sebi ne mora biti niti najfunkcionalnije rješenje. Kao što je također neupitno da predstavlja jednu stranu u realnom društvenom konfliktu koji se ne pretpostavlja već sam praktično očituje (i nalazi u specifičnom, dinamičnom odnosu sa svojim alternativnim konceptualizacijama). Kada bi stvari sa reformom uprave bile tako jednostavne kao što se čini u ORaHovom programu i sam bi ih Zoran Milanović mogao lako riješiti. ORaH u to, čini se ne vjeruje, pošto je, unatoč svim kvalitetama, umnogome sklon olakom simplificiranju kompleksnih društveno-političkih problema, kao i naivnoj viziji politike.
V. Glavna sadržajna načela – ideologija održivog razvoja
S tim možemo zaključiti kritički osvrt na temeljnu, formalno-političku i instrumentalnu komponentnu ORaHovog programa (koju inače treba uzeti kao njegovu jaču stranu), te se prebaciti na ono od veće važnosti za izricanje suda o toj političkoj opciji – njen ekskluzivni politički sadržaj, održivi razvoja, zbog kojeg i postoji.
ORaH svoj politički sadržaj dosta transparentno daje na uvid. Što nije čest slučaj i potrebno je pohvaliti. Stranka javno objavljuje svu silu sektorskih politika kojima se Mirela Holy često hvali. One se javnosti podastiru od rane faze obrazovanja, kada su svi, prijatelji i neprijatelji pozvani na učešće, pa do finalnih verzija. I takvu je praksu potrebno hvaliti jer se radi o koraku ka razvoju unutarstranačke demokracije i demokracije uopće (koje se u zbilji nalaze u najužoj vezi). To i neovisno o činjenici koliko se realnost otvorenog procesa usvajanja stranačkih politika razlikuje od ideje. U postojećim je okolnostima bijedne političke kulture teško očekivati važniju participaciju šire javnosti, pa čak i stranačkog članstva, u stvaranju stranačkih politika. Furio Radin se nedavno čak i naljutio zbog takve mogućnosti. Njemu kao i mnogima prosto nije jasno što bi sad netko van stranke imao participirati u stvaranju njenog programa. ORaHove politike će realno stvarati uži krug ljudi (kako to već obično biva). No, ipak se radi o vrijednom iskoraku, pa makar bio i simbolički. A on je već sada i mnogo više od toga, pošto ni naše kritike ne bi moglo biti bez lakog pristupa prezentiranim sektorskim politikama. Kada bi primjerice krenuli u razgovor o SDPu na njegovoj se web stranici ne bi imali za što uhvatiti. Na ORaHovoj nas čekaju stotine stranica za čitanje i kritiku.
Ti dokumenti ono su od čega krećemo. Red i sadržaj izlaganja poklapaju se sa logikom naše kritike, ali u priličnoj mjeri, slijedi i logiku ORaHove samolegitimacije.
Krenut ćemo od pitanja politike održivog razvoja u najopćenitijem smislu. S jedne strane u odnosu na različite mogućosti zelene političke opcije, a s druge strane u odnosu na interese očuvanje okoliša u vanpolitičkom smislu. Jasna je razlika između aktivističkih grupa skupljenih oko nekog posebnog interesa (u ovom slučaju ekologije) i političke tendencije koja neki poseban interes uzima kao polazište za artikulaciju distinktivne perspektive sa pretenzijom opće važnosti i privlačnosti. Kako polazište, tako i svrha aktivista neki je poseban interes pored ostalih. Cilj njihova djelovanje lobiranje je i društveno nametanje tog interesa, kao i neposredna aktivnost na njegovo ostvarenje u skladu sa danim mogućnostima. Polazište političkih aktera može biti istovjetno, ali su okviri, sredstva i same svrhe njihovog djelovanja bitno različiti. Politički akteri nalaze se u borbi za političku moć (ne za utjecaj kao interesne skupine), te se njihova glavna zadaća sastoji u uvjerljivom dokazivanju kako se upravo njihova vizija političkog dobra najbolje poklapa sa općim društvenim interesom (koji se u pluralističkom društvu konstituira preko mnoštva partikularnih interesa u trvenju). Samostojeći privatni, partikularni ili etički interesi uvijek pronalaze povlaštena mjesta u okvirima suprotstavljenih političkih artikulacija, ali te političke vizije (ukoliko žele biti uistinu uspješne) uvijek moraju izaći van temeljnog interesa koji se eventualno nalazi u njihovoj srži. Političke grupe kreću od neposrednih društvenih interesa različite vrste, nastoje ih uzdići na poziciju moći (što je proces posredovanja koji nužno pretpostavlja hvatanje u koštac sa alternativnim i neprijateljskim interesima, izlazak iz vlastite kože, svojevrsno otuđenje), da bi (ukoliko se cijeli proces pokaže uspješnim) završio u obrazovanju prepoznatljive političke tradicije, organizacije i vizije bitno različite od interesa u svom neposrednom očitovanju. U tom se smislu zelena politika nema razloga promatrati drugačije negoli je slučaj sa drugim političkim opcijama. Što će reći kako se, na primjer, odnos ORaHa i ekologije nema razloga promatrati drugačije negoli odnos SDPa i radničke klase.
S druge se strane može i treba govoriti o specifičnim promjenama, redefiniranjima određene političke opcije, njenoj unutarnjoj dinamici. U tom je smislu od manje važnosti identitet i vizija neke konkretne, izolirano uzete organizacije. Mnogo je važnije mjesto koje neka grupa ili organizacija zauzima u široj političkoj tradiciji, na kakve se trendove nastavlja i kakve novosti eventualno donosi. Tu se može analizirati razvoj pojedinih političkih opcija i njihovih doktrina, takvu dinamiku promatrati u odnosu na opći povijesni razvoj i slično. Historijsku analizu zelene politike takvog tipa ovdje nećemo poduzimati. Zadržati ćemo se na karakteristikama koje ORaH neupitno pokazuje.
Stranka se tako već imenom deklarira kao stranka održivog razvoja, a ne ekološka ili zelena stranka. To ne znači da se ne radi o zelenoj stranci, već se jasno ističe težnja pomjeranju težišta sa ekologije (kao jedne komponente svog političkog identiteta) na održivi razvoj kao mnogo širi pojam. Jasno je kako tvrđa zelena perspektiva mora biti nesklona diskurzivnoj promjeni koja razvoj (pa makar i održiv) uzdiže do statusa vrhovne vrijednosti.[17]U razlici spram takve, tvrđe zelene perspektive smisleno je određivati specifičnost ORaHovog kursa. Stranački program sasvim jasno, na samom početku, određuje tri stupa održivog razvoja, od kojih je jedan ekološki, a druga dva socijalno-pravni i ekonomski. Održivi razvoj stoga nije samo drugo ime za promicanje ekoloških interesa, već označava jednu širu političku viziju. Ekološka komponenta u okvirima politike održivog razvoja, uzete strogo i dosljedno, ne bi trebala imati poseban, privilegirani status. Ideja je prije svega, kako se čini, jasno distanciranje od ekološkog partikularizma, idealizma i sektaštva u svrhu širenja mogućnosti političkog utjecaja i težine. Što ne znači da se u tome do kraja i uspijeva, ali je neupitno da predstavlja bitnu karakteristiku dotičnog aktera.
Racionalnost takve orijentacije dalje se vrlo znakovito konkretizira u dijelu programa koji govori o transferu teorije u praksu i politici održivog razvoja kao umijeću mogućeg. Tu se kaže kako je „ekološkim aktivistima/aktivisticama i većini znanstvene zajednice već nekih pola stoljeća jasno da čovječanstvo živi na neodrživ način. Međunarodnoj političkoj zajednici to je jasno nekih četvrt stoljeća. No, održivi razvoj još je uvijek, čast izuzecima, za političare/političarke više teorija nego praksa iako danas postoje financijski, gospodarski i socijalni, a ne samo okolišni, utemeljeni razlozi/ preduvjeti za oživotvorenje koncepta.“ Do spoznaje o važnosti održivosti, prije svega očuvanja prirodnog okoliša kao preduvjeta svakog društva i ekonomije, najprije su došli ekolozi i znanstvenici.[18]Oni su bili prilično daleko od mogućnosti ozbiljnog, direktog utjecaja na realna društvena kretanja. Potom je, kada su se posljedice neodrživosti praktično počele sve više pokazivati, a utjecaj osviještenih grupa dolazio do izražaja, spoznaja došla do političkih elita. Interes održivosti, unatoč tome, nikada nije uzdignut na status političkog prioriteta najvišeg ranga. Iz duha teksta da se primijetiti prihvaćanje mogućnosti kako takvo stanje nije naprosto rezultat nekakvog paklenog plana, već se kroz 20. stoljeće poklapalo sa realnim sukobom interesa očuvanja okoliša i socio-ekonomskih interesa. Moguće je da to orahovci ne misle, ali bi trebali. Jer upravo stavljanje težišta na bitnu promjenu okolnosti u suvremenom kontekstu predstavlja njihov najjači adut. Poanta tog najjačeg aduta sasvim je jasna i sastoji se u uvjerenju kako danas postoje opipljivi, kratkoročni financijski, gospodarski i socijalni, a ne samo okolišni razlozi/preduvjeti za oživotovrenje koncepta održivog razvoja. To je, u biti, glavni realni oslonac ideologije održivog razvoja o kojoj je riječ. Suvremene okolnosti donose značajne promjene kojima se otvara mogućnost realnog usuglašavanja ekologije sa konkretnim socijalnim i ekonomskim interesima. Kako se vjeruje – na obostranu korist. Primjerice: suvremena tehnologija koja je nekoć bila glavni faktor destrukcije okoliša danas je, pretpostavlja se, glavni saveznik u njegovu očuvanju. Težnja za povećanjem ugodnosti života koja je nekoć značila okretanje leđa prirodi danas znači upravo suprotno. Ekonomska funkcionalnost i privatni interesi koji su nekoć težili zanemarivanju ekologije, danas u njenom uvažavanju pronalaze nove mogućnosti. Takve promjene, po uvjerenju pobornika održivog razvoja, još uvijek nisu na adekvatan način pronašle svoje jasno, političko uobličenje. Otud potreba za političkom strankom održivog razvoja. Otud i njena mogućnost realnog utjecaja. Podizanja zelene politike na do sada nerealnu razinu moći. Pri tome je jasno važno imati u vidu potrebe kreativnog političkog prilagođavanja zelene politike novim okolnostima. Politike održivog razvoja kao umijeća mogućeg, tj nadilaženje sektaških i radikalnih, ekološko partikularističkih ograničenja. Takvo kreativno političko prilagođavanje, reartikuliranje umjerene zelene politike u suvremenim okolnostima može se povezati sa deklariranim prebacivanjem težišta sa ekologije na održivi razvoj. Tim je duhom prožet stranački program i od takvog polazišta potrebno je krenuti u objašnjavanje ORaHovog političkog identiteta.
Prije nastavka ipak je potrebno natuknuti nekoliko stvari o problemu dogmatskog uzdizanja održivosti, koje je teško uskladivo sa pragmatično usmjerenom, otvorenom i realističnom orijentacijom na koju ORaH pokušava igrati. Problematičnom se pokazuje temeljna pretpostavka kako je održivost po sebi neupitan cilj. Kako se ona takvom može pokazati kroz viši – u ovom slučaju znanstveni, ali moguće i religijski ili filozofski, uvid. Takvo postavljanje stvari teorijski je sasvim zastarjelo, pošto su danas sasvim diskreditirane spekulacije o višim uvidima i prosvjećivanju kroz politiku; o spoznaji važnosti ekologije i održivosti, koja se ne izvodi isključivo na materijalističkim osnovama konkretnih historijskih interesa. Konkretni historijski interesi mogu biti vrlo različiti, u pravilu su konfliktni, mogu se poklapati sa ovakvim ili onakvim trendovima (ekonomskim, kulturnim, tehničkim itd. – čiji je odnos također u pravilu neusklađen i kaotičan), ali, a to je i najvažnije, iza njihove pojave i nad njima ne postoji nikakva viša istina ili svrha. Danas je sasvim jasno kako je teorijski neodrživo vjerovanje u realnost viših svrha koje se imaju za uvidjeti – pa makar to bila i održivost života na Zemlji. Radi se o tome da se konkretni socijalni, ekonomski i politički interesi poklapaju sa nametanjem ove ili one racionalnosti i istine koja sama uvjetuje način njihova konkretnog uobličavanja. Značenje same održivosti nije fiksirano, te se njena vrijednost uvijek iznova ima potvrđivati, a ne pretpostavljati. Zbog toga je važno postavljati pitanje na koji se način ideja ekološke održivosti pretvara u materijalnu silu, dobiva na značaju kao realan politički faktor. Kako se poklapa i komunicira sa konkretnim, materijalnim društvenim interesima. U tom je smislu suvišno i štetno spekulirati o nekakvim višim, realnim interesima ekologije i održivosti. I, s druge strane, uvijek je potrebno osvijestiti kako je upitno što se uopće na duži rok, uzevši u obzir svu mogućnost nepredvidivih posljedica, van svake dvojbe može uzeti održivim. I još važnije: što se van svake dvojbe može proglasiti kao neodrživo. ORaH, kao što se i očekuje od jedne takve političke opcije, po svojoj je prirodi nesklon usvajanju takvih skeptičnih i samokritičnih pretpostavki. To je svakako jedan od njegovih temeljnih problema, koji će se, vidjeti ćemo u nastavku, na različite načine provlačiti kroz različite konkretne probleme.
Zbog toga je teško previdjeti stalnu napetost ORaH ovog programa. U njemu se s jedne strane pretpostavlja kako suvremeni trendovi ekologiju čine konkretnim preduvjetom ekonomskog i socijalnog napretka, dok s druge strane održivi razvoj prezentiraju kao novu kulturnu paradigmu o čijem prihvaćanju ovisi opstanak života i civilizacije. Svakome je jasno kako se, u isto vrijeme, pitu ne može imati i jesti, imati ovce i novce ili kako se to već sve ne kaže. Ako je značenje nove kulturne paradigme uvjerljivo uspostavljanje realne veze između ekologije i socio-ekonomskih svrha (kako se same iskustveno očituju) onda je izlišno govoriti o revolucijama svijesti sa kojima nestaje staro shvaćanje socijalnih i ekonomskih interesa.[19] U prvom slučaju legitimacija političkog sadržaja održivog razvoja nastupa gotovo spontano, kao rezultat ekonomski, socijalno i tehnički učinkovite prakse i vizije, a zagovor i odgoj usmjeren na održivost po svojoj se prirodi zaustavlja u točki gdje dolazi u raskorak sa realnim, autonomnim društvenim interesima. U drugom se pak slučaju nekakva kulturna revolucija određuje kao uporište politike održivog razvoja; promjena svijesti predstavlja ključan preduvjet održivosti. Što je u biti stari ekološki idealizam i utopizam koji se konkretnim tendencijama sjedinjavanja ekoloških i socioekonomskih interesa služi prije svega u instrumentalne i propagandne svrhe. ORaH si svu važnost dotičnog problema, iz kojeg proizlazi unutarnja napetost njegova programa, sigurno nije u stanju do kraja razjasniti. Radi se o unutarnjoj kontradikciji takve političke opcije. Sasvim je jasno kako njena politička vitalnost i moć na srednji do dugi rok može rasti isključivo iz jačanja prve, realistične tendencije, a jačanje druge, idealističke, od stranke mora učiniti predvidivu, beznačajnu i neinteresantnu političku sektu. Utopijsku i idealističku crtu svog identiteta stranka naravno ne može napustiti pošto se radi o ključnom identitetskom uporištu o koje se oslanja.
Slijedeća točka na koju se potrebno osvrnuti jedna je od najvažnijih ideja ORaHove vizije – samoodrživost. Tu se već počinju pojavljivati ozbiljniji problemi. Sasvim je jasno kako ne postoji nikakva nužna veza između održivog razvoja i samoodrživosti. Logična je, čak i mnogo smislenija, pretpostavka po kojoj osiguranje održivog razvoja ljudskog života na Zemlji pretpostavlja potpuno nadilaženje perspektive koja samoodrživost opstanka pojedinih grupa ili pojedinaca stavlja u prvi plan. Samoodrživost znači mogućnost osiguranja opstanka neke grupe ili pojedinca sasvim neovisno o drugima. U predcivilizacijskim okolnostima autonomija, samoodrživost različitih kolektiva eventualno se, barem u romantičnim, primitivističkim fantazijama, može zamisliti u nekakvoj harmoniji sa prirodnom okolinom. Povijesnim razvojem tehnike, kulture i politike sasvim se neupitno pokazalo kako samoodrživost pojedinih društvenih skupina zahtjeva, između ostalog, sve agresivnije instrumentaliziranje prirodne okoline, njeno bespoštedno transformiranje. Na stranu ekstremniji primjeri, nasilje i ratovi – u čisto ekonomskom smislu sasvim je jasno da neka izdvojena zajednica može osigurati veću razinu samoodrživosti i autonomije što ima veću slobodu instrumentaliziranja svog prirodnog okoliša. Danas je, recimo, neka nerazvijena zemlja ekonomski samoodrživija što se više oglušuje o suvremene ekološke norme i tako realizira konkretne komparativne prednosti u odnosu na one koji ih poštuju. Ili: samoodrživost neke uske, autarkične ekonomske zajednice svakako ima veće šanse ukoliko nije sputana okolišnim zahtjevima. S druge strane razbijanje autonomije, ekonomske suverenosti i samoodrživosti pojedinih socijalnih i političkih zajednica upravo omogućuje nametanje općih normi održivosti i kolektivno planiranje/organizaciju koja kao prvi, neposredni prioritet može postaviti opći interes dugoročne održivosti u ekološkom smislu. ORaH na stvari gleda iz sasvim drugačije perspektive i ekonomsku samoodrživost pojedinih država proglašava glavnim preduvjetom održivog razvoja u cjelini. To su, kako bi tijekom duhovitog šamaranja Proudhona rekao Marx, tipične ćiftinske zablude. Program ORaHa sasvim jasno kaže:
Ideja održive proizvodnje i potrošnje direktno je povezana s idejom državne ekonomske samostalnosti ili samo-održivosti koja se manifestira ili očituje iz tri (četiri) ključna sektora:
1. Energetike – održive energetike
2. Proizvodnje hrane
3. Upravljanja/gospodarenja vodnim resursima
4. Gospodarenja ostalim prirodnim resursima.[20]
Kako i priliči ćiftinskim zamislima radi se o bizarnom, nerealnom i izrazito konzervativnom, čak reakcionarnom polazištu. Tu se samoodrživost promatra u nekakvom apsolutnom, autarkičnom smislu. Uzimaju se zasebne političke (u ekstremnijoj varijanti možda i lokalne) zajednice. Po tom se pretpostavlja da te zajednice (iz nekog sasvim nejasnog razloga) moraju moći same osigurati svoj opstanak, pa stoga trebaju težiti proizvodnji vlastite energije i hrane, kao nekakve materijalne baze. Da je to vizija slična onoj fašistoidnih ognjištara, čiju logiku nitko ozbiljan ne može slijediti, nepotrebno je posebno objašnjavati. Stvari se donekle mijenjaju, u biti površno uljepšavaju, kada se kroz cijelu priču krenu provlačiti održivi razvoj i ljevičarske predrasude. Pa se onda pretpostavlja kako osiguravanje energetske i poljoprivredne neovisnosti znači angažiranje zapuštenih lokalnih potencijala koji se po svojim karakteristikama poklapaju sa ekološkim ciljevima. Recimo: nisu ovisni o svjetskom sustavu eksploatacije fosilnih goriva ili golemim korporacijama koje hranu proizvode na ekološki neodrživ način. Na koje se nastavljaju izopačena konzumeristička kultura i neodrživ životni stil. Naglašava se, tipično utopistički, kako usmjerenost na korištenje domaćih potencijala, materijalna samoodrživost na lokalnoj razini prirodno rezultira sa održivošću u općem smislu. Radi se o vrlo neozbiljnim idejama.
Mirela Holy vjeruje kako je bitno razumjeti da se u današnjem svijetu ne može preživjeti bez hrane, vode i energije. I to nam se eto netko našao otkriti nakon par tisuća godina ljudskog opstanka na Zemlji – da se ne može preživjeti bez hrane, vode i energije! Ta istina, naravno, nije karakteristična za današnji svijet, već za ljudsko društvo od pamtivijeka – što svakako ni Holy ne bi osporavala. No ono što je uistinu važno razumjeti o današnjem svijetu, a što ORaH očito ne razumije, da se u njemu ne može preživjeti i bez uske, potpune integracije u globalne ekonomske i društvene tokove. Time se konačno u temelju rastura svaka ćiftinska iluzija o lokalnom opstanku i samoodrživosti. Proizvodnja života odavno je i, nadamo se, zauvijek iskoračila iz lokalnih i nacionalnih okvira. Politički problem naše epohe stvaranje je novih političkih i društvenih formi primjerenih toj već prisutnoj zbilji. U trenutnim okvirima buržoaskog društva, gdje politika nije u stanju na adekvatan način pratiti ekonomski i tehnički razvoj, može se, donekle i mora razgovarati o ekonomskoj samoodrživosti pojedinih država. Ekonomska samoodrživost naravno nema nikakve veze sa materijalnom samoodrživošću i autarkijom. Tu se u kapitalističkim okvirima radi o povećanju konkurentskih mogućnosti i korisnoj participaciji u socio-ekonomskoj reprodukciji u okvirima svjetskog tržišta. I tu se, kako vidimo, pokazuje neodrživost perspektive koja nije u stanju odlučno iskoračiti van autistične perspektive pojedinih država. Konzervativizam, zastarjelost političkih koncepcija koje nisu u stanju na napuste iluzije o nacionalnoj ekonomskoj samoodrživosti u okvirima realnosti globalizirane proizvodnje života jedan je od najvećih, najhitnijih problema suvremenog kapitalizma koji, kako se čini, nije u stanju riješiti, i gdje bi suvremena ljevica trebala uskočiti sa svojim rješenjima. No i najkonzervativnija kapitalistička vizija daleko je progresivnija od utopija koje polaze od pretpostavki o bukvalnoj, materijalnoj samoodrživosti i autarkičnosti pojedinih zajednica.
A ta vizija u okvirima ideologije održivog razvoja još i nije najgora stvar pošto se katkad spekulira i o samodrživosti na lokalnoj (po logici ja tebi mrkvu, ti meni stolicu) ili čak osobnoj razini (po logici vjetrenjača na krovu, motika u ruci). U teoriji su mogući različiti oblici proizvodnje života, sa različitim kulturnim i etičkom legitimacijama – pa tako i samoodrživošću – ali se uvijek (za početak) u obzir mora uzeti realni efekt koji takve egzibicije imaju na kvantitet materijalnog blagostanja. Iako bi orahovci, kao i ostali utopijski raspoloženi akteri, radije govorili o kvalitativno različitim oblicima blagostanja (u čiju vrijednost tek imaju uvjeriti populaciju). To su jasno smiješne stvari. Samoodrživost Sjeverne Koreje i dalje ne znači da njeni građani mogu jesti meso ili se na posao voziti umjesto da hodaju. No njeni građani svakako uživaju u posebnom, kvalitativno specifičnom obliku blagostanja. Stvari je jasno moguće postavljati mnogo umjerenije pa se ekonomska samoodrživost u realnim okvirima može vidjeti kao suprotnost nekritičnog otvaranja svjetskom tržištu i nepredvidivoj dominaciji krupnog kapitala koja katkad uistinu može djelovati disfunkcionalno. Takva orijentacija je, čak i u najrazboritijim varijantama, vrlo konzervativna pošto (suprotno naivnim očekivanjima) ne doprinosi dugoročnom rješavanju korijena problema, kao što ni nije previše zainteresirana za pronalazak tehnički i ekonomski najučinkovitijih rješenja u široj, nadnacionalnoj i globalnoj perspektivi. Takvom su konzervativizmu sklone i druge, lijeve ili desne, političke opcije, a on se u praktičnom smislu sastoji u smanjenju potrebe za uvozom, poticanju domaće proizvodnje i ekonomske aktivnosti, korištenju lokalnih potencijala (unatoč tome što se u široj perspektivi ne mogu smatrati rentabilnima) isl. Radi se jasno o idejama koje kritiku kapitalizma serviraju na volej obrazovanijim i realističnijim liberalnim kritičarima.
ORaHova vizija organizacije nacionalnog gospodarstva, sa svrhom (samo) održivog razvoja, u razradi se pokazuje kao naglašeni intervencionizam sa ciljanim naglaskom na zaštiti malih i lokalnih tržišnih igrača. Govoreći o održivom nacionalnom gospodarstvu program kaže: “Održivo gospodarstvo počiva na ideji socijalno – ekološkog tržišnog modela. Država mjerama državnog intervencionizma određuje strategiju gospodarskog razvoja i sektorske strategije te kao regulator nadzire provedbu pravedne tržišne utakmice između investitora koji realiziraju pojedinačne projekte iz planova i strategija.” I dalje: “Državni intervencionizam nužan je u području strateškog planiranja i nadgradnje, a projekti investitora (bez obzira na njihov vlasnički predznak) moraju biti u skladu s razvojnim planovima države.”
Pogrešno bi bilo dotični pristup nazivati socijalističkim imenima pošto se država/politika nastoji izuzeti iz neposredne privredne aktivnosti koja se ipak prepušta tržištu (iako će u okviru nekih sektorskim politika, recimo one ekonomske demokracije, biti iznesen plan po kojem bi država trebala monopolizirati masovne ključne industrije). Uloga države zato se sastoji u izrazito naglašenoj regulaciji i, čini se, strahovito velikom autoritetu u strateškom usmjeravanju nacionalne ekonomije. Pri tome je jako važno razlučiti formalnu orijentaciju prema regulaciji i strateškom planiranju, od njenog konkretnog sadržaja, političkih ili ekonomskih prioriteta. Liberali su u svojoj tendencioznoj kritici skloni poistovjećivanju tih dvaju bitno različitih stvari. Svaka suvisla marksistički nastrojena kritika kapitalizma pretpostavlja kako je racionalno ekonomsko planiranje pod određenim uvjetima, moguće, funkcionalno i potencijalno superiorno slobodnotržišnom mehanizmu. Jedan od glavnih uvjeta je da same svrhe tog planiranja budu primjereno usklađene sa realnim mogućnostima povećanja tehničke učinkovitosti. Da plan bude što je više moguće ekonomski realan i racionalan, a ne izraz proizvoljno postavljenih ciljeva i utopijskih želja. No, kako se ne bismo izlagali površnoj kritici pozvati ćemo se na mnogo konvencionalnije i empirijski razvidne primjere. Recimo na strateško planiranje i regulaciju azijskih divova poput Japana i Južne Koreje.[21]Osvijestivši pitanje koliko je model koji je te zemlje lansirao u vrh svjetske ekonomije održiv u suvremenim okolnostima, takvim se primjerima neupitno dokazuje kako je moguće vrlo uspješno planirati, pa potom regulacijom i fokusiranom intervencijom fantastična ekonomska postignuća. Ključni problem ORaHa u tom smislu nije, kao što možda naivno drže dogmatski liberalni kritičari, u samoj činjenici da veliku važnost pridaju državnom planiranju i regulaciji, već u činjenici da su sadržaji, vrijednosti i načela od kojih bi oni krenuli u tu rabotu sasvim nerealni i vrijednosno preopterećeni. Kako s obzirom na realne suvremene, buržoaske okolnosti, tako i s obzirom (a to kao kritičari kapitalizma moramo spomenuti) na alternativne mogućnosti postkapitalističke organizacije svjetske privrede. ORaHova ekonomska vizija, primjerice, polazi od začuđujuće naivnih pretpostavki kako Hrvatska država treba postaviti izrazito visoke i stroge zahtjeve prema krupnom, stranom kapitalu; kako treba osigurati pravednu tržišnu utakmicu za male lokalne igrače (što će reći – iste privilegirati na tržištu); zadržati državni monopol nad široko shvaćenim strateškim industrijama i resursima (kako bi se osigurala zaštita od eksploatacije i javni interes); detaljno propisati željeni kvalitet ekonomskog razvoja; postaviti izrazito visoke ekološke i kulturne norme itd., te sa takvim sadržajem strateškog planiranja i regulacije osigurati ekonomsku agilnost, atraktivnost i gospodarski rast u okolnostima bespoštedne konkurencije suvremenog kapitalizma. Ponovimo još jednom u marksističkom duhu – ćiftinska posla.
ORaHov program, čak i s razlogom kaže kako je “Pretvorbom i privatizacijom ‘proizveden’ domaći i strani kapital koji je trebao preuzeti na sebe brigu oko razvoja hrvatskog gospodarstva. To se, na žalost, nije dogodilo jer je taj novi kapital samo rijetko bio ‘razvojni kapital’, posebno ‘održivo razvojni’, a najčešće je bio ‘špekulativni kapital’ kojemu je razvojnost i javni interes potpuno stran.” Protiv čega se ORaH naravno bori. No kakva je to borba? Kakvim će to nacionalnim svojstvima i politikama privući kvalitetniji, zahtjevniji, razvojni i proizvodni kapital? Etičnošću i utopijskim entuzijazmom? Ili možda kakvim dekretom i naredbom? Ovdje se nećemo upuštati u analize i spekulacije kakvo mora ili u slučaju Hrvatske može biti to svojstvo koje je u stanju privući zdrav, razvojni kapital i povećati ekonomsku atraktivnost zemlje. To ekonomsko svojstvo može biti vrlo raznolikog kvaliteta. Može se raditi o jeftinom resursu, prirodnom ili ljudskom; poboljšanju poslovnog okružja; posjedu nad nekim iznimnim radnim ili kulturnim svojstvima i slično. Sve ono što se obično naziva dobro poznatim povećanjem konkurentnosti. Kritički rečeno – smanjivanjem zahtjeva prema kapitalu uz ciljanu, učinkovitu javnu proizvodnju kvaliteta koje mu mogu biti od koristi. Simple as that. Neki od aspekata programa ORaHa neupitno idu u tom smjeru – prije svega ona temeljna, formalno-instrumentalna dimenzija programa (politička i administrativna reforma). No velika većina specifičnog sadržaja koji ORaH propagira u tom je smislu sasvim beskoristan i vuče u suprotnom smjeru. Realno ne može funkcionirati. Ili, da budemo sasvim pošteni i teorijski dosljedni, može funkcionirati pod određenim radikalnim pretpostavkama (koje je posebno važno spomenuti pošto se podudaraju sa onim bulaznijama o samoodrživosti, nacionalnoj autarkiji i kulturnoj revoluciji/promjeni svijesti populacije). A to je pretpostavka da naciji uistinu ne treba strani kapital i suvremena ekonomija, te odluči zavrtjeti kotač povijesti u suprotnom smjeru. Narod se vrati na svoj pradjedovske njive i čuke, raditi mnogo više za mnogo manje materijalnog bogatstva, proizvoditi si hranu, međusobno trgovati sa ono malo viška što proizvede i živjeti zelenu utopiju. Takva bi nacija čak mogla participirati u međunarodnoj trgovini kao kakav primitivni rezervat koji bi ubirao svoju turističku rentu, a sa devizama bi se mogle kupovati vjetrenjače, sunčani kolektori i električni auti. Šalu na stranu, jer ORaH ipak ne zaslužuje jedino sprdnju, način na koji stranka postavlja osnove ekonomske politiku vrlo je tanka. Takvom se može smatrati i poljoprivredna, a djelomično i energetska politika o kojima će ipak biti preciznije riječi u okviru kritike dotičnih sektorskih politika. Prije prelaska na sektorske politike i napuštanja programa ORaHa možda bi još mogli, u dobroj namjeri, istaknuti i jedno iznenađenje u kojem se stranka pokazuje realnija, ali i liberalnija od očekivanog. Radi se o politici osiguravanja socijalnih prava u kojoj se jasno predviđa racionalizacija, tj. uštede kroz reformu iz direktnog osiguravanja prava od strane velikih socijalnih sustava u smjeru civilnog sektora, socijalnog poduzetništva i samopomoći. Takvo što se može učiniti neobično s obzirom na ljevičarenje i utopizam o kojem je prethodno bilo riječi. No radi se o sasvim konzistentnom stavu koji se savršeno slaže u jednu sitnoburžoasku cjelinu. ORaH nije prijatelj velikih sustava; kako privatnih tako ni javnih. U slučaju da je veliki sustav sasvim neophodan, na tipično ćiftinski način, preferirati će manje zlo – javne sustave pred privatnima, tj. državu pred krupnim kapitalom. No to ipak u krajnjoj nuždi. Političare će nastojati učiniti poštenima, upravu učinkovitom, a umjesto financiranja socijalnih usluga radije poticati samopomoć i socijalno poduzetništvo. Teoretski ništa protiv toga – samo stvari trebaju biti jasne. Zabluda ne smije biti, a takva se nagnuća moraju razabrati kao opet, desna i malograđanska. Pa popu pop, bobu bob, ćifti ćifta.
VI. O energetici, otpadu i poljoprivredi
Kako smo vidjeli da je prva točka nacionalne ekonomske samoodrživosti energetika, red je da u osvrtu na sektorske politike krenemo od komentara sektorske politike energetike i transporta, na koju ćemo zgodno nasloniti i par riječi o sektorskoj politici gospodarenja otpadom.
Ključna stvar u ORaHovoj energetskoj politici isticanje je promjene energetske paradigme koja nam predstoji, te drastični rast ekonomskog značaja, alternativne, zelene energetike. O logici tog argumenta prethodno je već bilo riječi, te je jasno kako se radi o, barem na prvu loptu, jačem argumentu za održivi razvoj. Dokaz realističnosti i ispravnosti politike ORaHa tu se mogu vrlo jednostavno izvlačiti iz direktiva, normi i strateških planova Evropske Unije koja se uistinu, kako kaže ORaH, “…želi profilirati kao svjetski lider u provođenju mjera za ublažavanje klimatskih promjena kao što su uštede u potrošnji energije primjenom mjera energetske učinkovitosti i razvojem „zelenog“ gospodarstva. “ I dalje, kako se “…u razdoblju do 2030. godine očekuje se rast troškova za energetske sustave na razinu od oko 14 % BDP-a, u odnosu na 12,8 % BDP-a u 2010. godini. Doći će, međutim, do velike promjene u strukturi rashoda, od rashoda za gorivo na rashode za inovativnu opremu visoke dodane vrijednosti što će potaknuti ulaganje u inovativne proizvode i usluge, otvaranje radnih mjesta te rast i poboljšanje EU trgovinske bilance. Povoljan gospodarski okvir i ciljana industrijska politika, kako je navedeno u pratećoj komunikaciji o industrijskom razvoju, trebali bi pomoći industriji i poduzetnicima da iskoriste te mogućnosti.”
Dugačak citat bio je potreban pošto je u njemu jasno vidljiva suština logike ORaHa u ovoj točki. A njime se želi istaknuti činjenica da budućnost pripada alternativnoj energetici, te da se ona posebno isplati zbog indirektnih ekonomskih dobiti koje donosi, što Evropska unija vrlo dobro prepoznaje. Misli se na razvoj skupih inovacija sofisticirane tehnologije na kojima radi visokoobrazovani rad, te su u stanju ostvariti ekstraprofite kroz svjetsku trgovinu. Stvar svakako ne izgleda nesuvislo, ali se pri ozbiljnijem razmatranju suočava sa većim brojem očitih problema. Najprije pitanjem koliki je uistinu ekonomski značaj alternativne energetike u usporedbi sa cjelinom energetske proizvodnje i ekonomije, te može li se biti siguran u njezin revolucionarni potencijal? Ima li smisla uopće politika sve većeg poticanja i privilegiranja alternativne energetike? Kako bi rekao Denis Kuljiš kakva je korist od skupih vjetroelektrana ako ih realno ekonomski ne pokreće vjetar već konvencionalne elektrane. Stvar jasno ne treba gledati jednodimenzionalno i povećanje investicija u novu, potencijalno revolucionarnu i moguće neophodnu tehnologiju u budućnosti nikada ne može biti sigurna i kratkoročno isplativa investicija. Posebno ako se u obzir uzme taj razvoj znanstvenih i tehnoloških komparativnih prednosti koje se u kapitalističkim okvirima mogu smatrati kao nekakvo ekstra povećanje konkurentnosti. No uvijek je važno imati na umu činjenicu da se radi o stvarima koje su u trenutnim okolnostima nerentabilne, na duži rok i dalje mačak u vreći i, a to nije od najmanje važnosti, ekonomski interes koji sa njima dolazi interes je kapitala investiranog u visoku tehnologiju pod zaštitom protekcionističke politike. ORaH kako smo vidjeli više voli male, lokalne poduzetnike, ali u ovome slučaju čini se radi iznimke pošto je svakome jasno da poticanje alternativne energetike prije svega znači pomoć velikim kompanijama u tom poslu. Zbog toga se u realnim okvirima postavlja pitanje koliko je uopće cijela stvar u interesu samoodrživosti zemalja poput Hrvatske koje nemaju neposrednih interesa pošto nisu proizvođač takve tehnologije, a s druge strane sve strože norme koje administrativnim mjerama forsiraju alternativne izvore energije sasvim različite efekte moraju imati u danskim i hrvatskim okvirima.
U najboljem slučaju, investicija na kratki rok u alternativnu energetiku, kada se sve zbroji i oduzme, posebno za zemlju poput Hrvatske ne može se smatrati neupitno racionalnom.[22]ORaHov pristup ostalim pitanjima energetike u praktičnom je smislu vrlo sličan. U pravilu se traže i forsiraju skupe vrisko tehnološke investicije koje svoju racionalnost ima da potvrde na dugi rok. Vode se krstaški ratovi protiv (navodno) zastarjele tehnologije zasnovane na fosilnim gorivima i slično. Što je razumljivo s obzirom na ORaHov politički profil, ideologiju i nije mu za zamjeriti. U nekim slučajevima ti prijedlozi mogu biti i zbiljski racionalni. No šta bi normalan čovjek, razmjerno ravnodušan prema tom ekologizmu, trebao imati protiv zastarjele tehnologije dok god se ista pokazuje jeftinijom? I ponovo – posebno u zemlji kao što je Hrvatska. Mi smo sirotinja i imamo svakakva iracionalna balkanska obilježja, ali smo barem, srećom ekološki neosvješteni, pa nam se ne troše novci koje nemamo na nekakve vjetrenjače. Što bi si oduzimali tu jasnu prednost nad nekakvim skupim skandinavcima? Šalu na stranu, stvar je jasna. S jedne strane možemo prednjačiti u investicijama u skupu, još uvijek nerentabilnu tehnologiju; s druge možemo kaskati koliko god je to moguće. ORaH vjeruje da je prva opcija bolja. Naš prosječni čovjek, s kojim se potrebno složiti, sigurno preferira drugu (osim ako se druga u nekom aranžmanu ne poklapa sa njegovim partikularnim interesom). ORaH bi uvodio i novčane poticaje za proizvodnju/potrošnju biogoriva i slično. Čime se opet uz ekonomski disfunkcionalni ekointervencionizam otvaraju i očita pitanja nepredvidivih dugoročnih posljedica pošto se već do sada pokazalo kakve stvari mogu izazvati ta fantastična ekološka rješenja (od ekološki štetnog širenja u te svrhe iskoristivih uljarica do rasta cijena hrane na globalnoj razini i slično). O tim se stvarima treba ozbiljno raspravljati, ali se i na slučaju ORaHa čini kako su one previše ozbiljne da bi ih prepustili očito pristranim ekološki nastrojenim akterima na pozicijama političke moći. Politički se mudrim čini prepustiti ekološkim i antiekološkim lobistima da se kolju i tuku, a politici da bere vrhnje – od jednih i drugih uzima ono što se na koncu pokaže najracionalnijim.
S tim u vezi, a govoreći o ORaHovoj energetskoj politici trebali bi spomenuti još jedan problem. Onaj mjerenja učinaka održive energetske politike. ORaH naravno sugerira kako se problemu treba pristupiti na znanstven način, kako treba mjeriti ekološke, ali i ekonomske posljedice različitih energetskih politika. S tim se u potpunosti možemo složiti u načelu, no ne i u načinu na koji ORaH vidi te znanstvene kriterije. Prije svega potrebno je imati u vidu da je jako teško egzaktno i znanstveno mjeriti čak i stvari kao što je utjecaj na porast BDPa ili stopu nezaposlenosti. No to je i manje problematično. Mnogo je problematičnije što ORaH kao znanstvene kriterije u cijelu stvar unosi i mjerenje kvalitete življenja i zadovoljstva građana ili smanjenje uvoza svih vrsta energenata. Uvođenjem takvih kriterija sasvim se očito u pitanje dovodi precizna ekonomska evaluacija, kao što je sasvim jasno kako su isti uvjetovani ideološkim pretpostavkama. Smanjene uvoza svih energenata poželjno je sa stanovišta one sumanute autarkije ili samoodrživosti. No zbog čega bi uvoz enegenata inače po sebi bio loš? O unošenju mjerenja kvalitete života i zadovoljstva građana u priču suvišno je trošiti riječi.
Na cijelu priču o energetici prigodno se naslanja politika gospodarenja otpadom. Tu se onda lobira za cirkularnu ekonomiju i dokazuje njena superiornost. Navedimo suštinu argumenta:
Ukoliko bi se model linearne ekonomije i u budućnosti nastavio provoditi, pri tome imajući na umu rast ambicija stanovništva u nerazvijenim ili državama u razvoju, uskoro nam ne bi bilo dovoljno ni nekoliko planeta Zemlja za iskorištavanje resursa i odbacivanje otpada. Teoretičari i praktičari cirkularne ekonomije svoju inspiraciju pronalaze u prirodi u kojoj ništa nije otpad. U prirodi je sve stalno u kružnom ciklusu izmjene tvari.[23]
Prosto rečeno: ako hoćemo preživjeti u budućnosti ćemo se (navodno) morati naučiti živjeti od vlastitog smeća. Kakogod bilo, očito se još ne nalazimo u toj nesretnoj situaciji, a ljudi takvi kakvi jesu, ukoliko im se da sloboda, na sreću uglavnom nisu skloni prosvjetljenju bilo kakve, pa tako i ekološke vrste. Suština problema se opet svodi na činjenicu da dugoročno racionalnije gospodarenje otpadom zahtjeva kratkoročno skupe investicije koje nam u danim okolnostima uzimaju novce iz džepa (što prolazi tek po zajamčenosti materijalnog blagostanja, što kako znamo i ne stoji baš najbolje), kao što traži i višu razinu ekološke samopožrtvovnosti (što zahtjeva znatno veću razinu investicije u takozvani ljudski, socijalni i kulturni kapital). Cijela priča, eventualno i do neke mjere, praktično prolazi u nekakvom Kopenhagenu, dok u Tirani ili Zagrebu mnogo teže može ići. Osim, jasno, pod pretpostavkom administrativne prisile. Zbog čega će suočen sa ovakvom prijetnjom ekologističke diktature svaki pošteni ljevičar (koji nije zelen) i svaki liberal (koji nije glup) zakopati ratne sjekire kako bi se suprotstavili opasnom ograničavanju slobode i očitom udaru na radničku klasu.
***
Druga je točka samoodrživosti nacionalne ekonomije poljoprivreda, pa je red da se nakon održive energetike osvrnemo i na sektorsku politiku održive poljoprivrede i ruralnog razvoja. Tu se stvar već na prvi pogled pokazuje još i gora negoli u energetici. Tamo se barem može drviti po neminovnoj promjeni energetske paradigme, pozivati na konkretne EU direktive i strategije, te povezivati visoku razinu ekonomije zasnovane na znanju i inovacijama sa razvojem alternativnih tehnologija. To barem nekako zvuči. U slučaju ORaHove fiksacije na poljoprivredu stvar je na očigled sasvim neprobavljiva. Iako opet – ima savršenog smisla iz konzervativne političke pozicije sitnoposjedničkog radikalizma.
U toj je priči potrebno primijetiti iznenađujuće naivan poljoprivredni fetiš kojim se odlikuje Holyina stranka. Poljoprivreda je, uz energetiku, po njima ključni stup materijalnog opstanka nacije. Ta bi se, u suvremenim okolnostima globalne ekonomije bespredmetna teza, čak i mogla konkretizirati na nekakav suvisao način. Pa se kao prioritet postaviti povećanje proizvodnosti rada u poljoprivrednoj proizvodnji – osnova svake suvremene ekonomske grane. Što će reći pretvaranje poljoprivredne proizvodnje u kapitalnu, a ne radno intenzivnu; smanjivanje populacije vezane za zemlju, sa kojim dolazi bacanje sitnog poljoprivrednog posjeda i rada na smetlište povijesti. U sferu osobne razbibrige i hobija (potrebe koja se može zadovoljavati i ekopoljoprivrednim turizmom – što je posebna tema o kojoj ćemo kasnije govoriti). ORaH, jasno vjeruje sasvim suprotno od toga. Oni drže kako činjenica da “…preko 33% ukupnog stanovništva živi u poljoprivrednim kućanstvima, koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom” sama po sebi pokazuje kako je poljoprivreda od izuzetne ekonomske važnosti. S tim se moguće složiti ukoliko se želi reći da je od presudne važnosti raditi na drastičnom smanjivanju tog neodrživog broja. Posebno s obzirom na činjenicu koju i sam ORaH zna, ali ne želi priznati – da se ti naši seljaci realno ne nalaze na postindustrijskoj razini korištenja suvremene tehnologije i stvaranja dodane vrijednosti, već na gotovo predindustrijskoj, nevaspitanoj razini koja kasni za povijesnim trendovima. Iz perspektive jednog ekološkog fanatika kašnjenje za poviješću moguće je doduše shvatiti kao pohvalnu stvar – barem u najintimnijim uvjerenjima.
ORaHov program kreće u borbu protiv neprijatelja sela i poljoprivrede. I kaže: “Koliko god proizvodnja hrane bila strateška i temeljna aktivnost za opstojnost bilo kojeg naroda, pripadnici političkih struktura bili su ili potpuno ravnodušni ili, još češće, pasivno podržavali obezvrjeđivanje i stigmatizaciju proizvođača hrane kao nevažnog i neukog društvenog sloja oko kojega se ne treba previše zabrinjavati. S druge strane, građanima koji ne žive na zemlji nije se s dovoljno truda pokušavala približiti kompleksnost i važnost proizvodnje hrane i očuvanja sela kao integralne i važne sastavnice društva.”
Uistinu teške riječi. Zaštita opstojnosti naroda kroz zaštitu sela!? Glorifikacija poljoprivrednog proizvođača kao takvog!? Približavanje važnosti sela građanstvu!? Kladio bi se da ni seljačka stranka nikada nije išla toliko daleko, toliko radikalno konzervativno. Koliko je radikalna ORaHova fetišizacija poljoprivrednog rada vidi se u gotovo svakom pasusu njihove politike. Bulazni se o tome da: “ekološka (čitaj – sitnoposjednička) poljoprivreda zapošljava više ljudi”, donosi “…više kontakta sa zemljom, više manualnog rada”. Više kontakta sa zemljom!? Više manualnog rada!? Ključno je pitanje kako bi to čovječanstvo moglo preživjeti nestanak tih temelja sretnog života u blagostanju.
Jedna od znakovitih smjernica održive poljoprivredne politike govori o potrebi neodgodivog obrazovanja i aktivnog dijaloga s građanima u kojem će se pokazati kako nam je poljoprivreda važna i svi smo ponosni na nju. Edukacija mora građane, posebice najmlađe približiti proizvodnji hrane, život i rad na ruralnim područjima. Uz takvu kulturnu indoktrinaciju mora se pokazati kako poljoprivreda nije suhoparan posao u kojem se isključivo lovi profit, kako je proizvodnja hrane uvijek mnogo više od toga, kako u sebi sadrži i ljubav prema zemlji, obitelj i snažan javni interes. Što reći na takve idiotarije? Možda da je poljoprivredni fetiš i logika na kojoj se zasniva u svojoj suštini ugroza ljudske slobode. U tom smislu, posebno ljevičar i antikapitalist, nikada ne smije prestati naglašavati golemu emancipatornu vrijednost dosljednog liberalizma u odnosu na ovakve vrijednosno preopterećene ideologije. Što bi nekoga morala biti briga za selo i poljoprivredu? ORaH će reći da ga mora biti briga jer se radi o višem dobru i općem interesu. On bi populaciju preodgajao da bude onakva kakva bi trebala biti. Trajna vrijednost liberalizma upravo je u tome da izrazitu važnost stavlja na nepovredivost slobode pojedinca u svom čisto formalnom smislu – da bude ono što hoće. Da može biti ponosan na što hoće, a ne da mu se nameće bilo kakav ponos – na poljoprivredu, tradiciju, upisane identitete ili samoodrživu naciju. No za ljevicu je posebno važno imati na umu kako logika preodgajanja i privođenja slobodi po kojoj funkcionira i ORaH (a čiji sadržaj kao što znamo ne mora nužno biti ovako sitnoburžoaski i konzervativan već i socijalistički i slično) baca vodu na mlin liberalne ideologije i kapitalizma pošto se u tako postavljenom političkom sukobu mogu pojaviti kao bolje opcije, ili u najmanju ruku manje zlo. Zbog toga je bespoštedna kritika takvih obrazaca nadilazi kritiku ORaHovih poljoprivrednih fetiša.
ORaHova sektorska politika o kojoj govorimo ne može se jasno svesti na poljoprivredne fetiše i sumnjiva vrijednosna nagnuća. Ona je mnogo bogatija i u konkretnoj razradi ipak realnija. Tu se problemima nastoji pristupati argumentirano i na realnoj osnovi, te ukazati na potrebu povećanja tehničke i posebno ekonomske učinkovitosti poljoprivredne proizvodnje, razvoj ljudskog i socijalnog kapitala na selu, proizvodnju dodane vrijednosti i slično. No, tu se ponovo javlja unutarnja napetost koju smo od početka u nekoliko navrata imenovali, te se treba smatrati jednom od karakterističnih osobina Holyine stranke – napetost između izrazito utopijskog, vrijednosno preopterećenog i kruto, realističnog, prema ključnim strukturalnim obilježjima danog društva nekritičnog pristupa. Tu ni jedno ni drugo nije dobro, ali je njihova kombinacija uvijek najgora opcija. No da vidimo kako to konkretno izgleda u nekim karakterističnim točkama.
Imamo dakle nekakav kulturni preodgoj kao polazište. On je povezan sa onom općom promjenom kulturne paradigme povezanom sa utopističkom dimenzijom održivog razvoja, razbijanjem kapitalističke ideologije (antropocentrizam, sebičnost, potrošaštvo i tako dalje), osviještenjem potrebe samoodrživosti i očuvanja tradicionalnih identiteta i što već ne. Taj preodgoj u poljoprivrednom je smislu povezan sa prethodno spomenutom indoktrinacijom populacije od najmanjih nogu. No on djeluje i na drugim razinama pa se predlažu porezi na nezdravu hranu i slično. Time se ljude nastoji istrenirati da žive zdravo, a s druge strane pretpostavlja kako ta nezdrava hrana dolazi od korporacija, dok poticana, zdrava dolazi od malih, lokalnih proizvođača u kontaktu sa zemljom i slično. U takvim se točkama jasno vidi kako se sa apstraktnije, vrijednosne razine prelazi na konkretno ekonomsku razinu. Kako smo vidjeli stranka pretpostavlja kako je onih 33 posto seljaka dobro ne samo u vrijednosnom, već i u ekonomskom smislu karta na koju je potrebno igrati. No proces dokazivanja prvo i dokazivanja drugog prilično je različit. ORaH je previše pametan da bi razliku između tih dvaju razina otvoreno zamagljivao – iako ih svakako smatra usko povezanima. Stoga je kako smo rekli potrebno pokazati kako je to forsiranje lokalne, sitnoposjedničke poljoprivrede stvar koja se isplati čak i neovisno o vrijednosnim preferencijama. Uvjerljivost tog dokazivanja u najboljem slučaju vrlo je upitna.
Stvar se ne postavlja posebno različito od kreativnog seoskog poduzetništva koje je već godinama u trendu i ima smisla ukoliko se promatra u svojim prirodnim ekonomskim i socijalnim granicama. Sitnoposjednička poljoprivreda svakako može biti ekonomski održiva i atraktivna. Posebno u suvremenim okolnostima u kojima se sve više otvaraju tržišne niše zdrave hrane/života, ekoturizma i slično. Problem je što njeno funkcioniranje zahtjeva visoku razinu kulture i obrazovanja, dinamičnost, primjenu najsuvremenijih tehnologija, reda i discipline.[24]Dakle: sve ono što u hrvatskom, ali i svakom drugom društvu koje povijesno kasni i u realnim se buržoaskim okvirima ne nalazi u relativno privilegiranoj situaciji, u potpunosti izostaje, te se ne može proizvoljno stvoriti. U tom smislu sasvim je jasno da, čak i kada bi pretpostavili da su u teoriji ekonomski održivi (a sa tom bi pretpostavkom prema neprijatelju bili vrlo široke ruke), to i dalje ne znači kako je tih naših 33 posto seljaka održivo dok je to što je. Oni su, prosto rečeno, za ono što bi ORaH htio još i beskorisniji negoli su onima koji ih navodno omalovažavaju i ne cijene njihov rad na zemlji. ORaH je toga u biti i svjestan te svoju taktiku postavlja tako da politika/tehnokrati preuzimaju uzde stvaranja strategije, te onda kreću u nekakav socijalni inženjering u kojem će sa strožom kontrolom na ulaganjem sredstava i ciljanim odgajanjem seljaka/poduzetnika, općom racionalizacijom sustava izvršiti određenu revoluciju. To je nešto što bi rado učinile, i čemu koliko mogu teže i druge političke opcije, ali je problem u realnim preprekama. U velikom nesrazmjeru između raspoloživih potencijala (kako na razini planera i profesionalnih kadrova, tako i na razini seljaka/poduzetnika) i željenih efekata; između financijskih sredstava koji bi se u nekakav takav projekt morali baciti i realne mogućnosti njihova povrata; između golemih administrativno/regulatornih mjera (koje bi trebale stvoriti mogućnost sitnog poduzetništva na selu) i goleme inertnosti postojećeg stanja koje se ne da mijenjati takvim sredstvima. Sve te probleme razumije svaki ministar poljoprivrede i premijer. ORaH je pak sklon njihovom naivnom podcjenjivanju, tj. ambicioznoj vjeri u mogućnost provođenja nekakve revolucije na selu. Kada se tome pridoda i ona utopijska, vrijednosno preopterećena dimenzija, stvar postaje sasvim sumanuta.
ORaHov plan svakako najviše smisla ima u aspektu koji se odnosi na povećanje kontrole nad načinom na koji se ulažu sredstva i poticaji, i općenito povećanjem efikasnosti sustava koji se bave poljoprivredom. To je ona formalna i tehnokratsko-liberalna strana kojom se odlikuje. No čak i tu postoje očiti problemi. S jedne strane imamo potrebu za smanjenjem/pojednostavljenjem normiranosti, pravila, minimalnih uvjeta i slično (što je glavni uvjet poticanja poduzetništva), dok s druge strane imamo realne okolnosti u kojima poduzetnička svijest i znanje našim seljacima kakvi jesu mora biti unesena izvana, preko detaljnog normiranja i stroge kontrole od strane prosvijećene administracije sa detaljnim strateškim planom. Svakako je moguće da danas imamo kombinaciju pretjerane, disfunkcionalne regulacije i neučinkovitog upravljanja, u kombinaciji sa nevaspitanim, beskorisnim seljacima pa je svaka kuna koja se pušta u taj sustav u biti bačena u bunar. To se stanje može početi popravljati racionalizacijom uprave i pametnijim planiranjem. No ni taj zadatak nipošto nije lagan pošto su potencijali kojima i u tom smislu raspolažemo užasni, kao što postoje mnoge inertne strukture koje je teško rasturiti bez golemog političkog autoriteta. Problem je kao što vidimo i u odnosu racionalnog planiranja/kontrole i onih beskorisnih seljaka na terenu. Svima je jasno kako se radi o stvarima koje se mijenjaju sporo i na dugi rok, koje imaju svoju socijalnu, kulturnu, ekonomsku dimenziju. ORaH pretpostavlja da taj proces može ići mnogo brže. Glavna poluga tog ubrzanja trebala bi, u biti, biti ona administrativna. No to onda znači više, a ne manje regulacije, što cijelu stvar čini (možda i protiv svoje intencije) sličnijim agrarnim reformama i revolucijama našeg dičnog socijalizma negoli nekakvom liberalizaciji poljoprivredne sfere.
Zbog toga nas ne mora previše čuditi što se aktivno poticanje poljoprivrednih zadruga pojavljuje kao jedan od oblika promjene na selu. To se podudara i sa onom utopijskom dimenzijom i sa ekonomskom demokracijom o kojoj će još biti riječi, ali ima jedan specifični značaj s obzirom na čisto tehničke probleme našega sela. Vjeruje se kako zadrugarstvo može biti odgovor na sasvim iracionalnu rascjepkanost, skandaloznu dezintegriranost naše poljoprivredne proizvodnje. Problem s kojim se suočavamo uistinu se ne sastoji jedino u činjenici da imamo toliko razmjerno sitnog seljačkog življa, već u činjenici da je razina tehnički i ekonomski razborite povezanosti među tim malim proizvođačima na nevjerojatno bijednoj razini. Pa se onda navodi kako u drugim zemljama postoje različite kooperative i forme koje racionaliziraju proizvodnju od strane malih proizvođača i čine je učinkovitijom – bilo u procesu proizvodnje, bilo u privlačenju kapitala, bilo u plasmanu roba. Navode se primjeri nekakve Austrije i slično. Ponovo ćiftinska posla. No, u ovom se slučaju nemoguće ne prisjetiti kako je i Drug Tito mislio slično kada je odstupio od sovjetskih uzora i krenuo u izgradnju našeg socijalizma sa samoupravljanjem, zadrugama i slično. Dobro je poznato koliko se disfunkcionalnim pokazao zadrugarski kurs potican političkim i administrativnim mjerama. Svatko će se normalan groziti srednjoevropskih, sitnoposjedničkih i malograđanskih oblika kao uzornog modela. Ljubomornim oponašanjem srednjoevropskih uzora općenito je stvorena jadna hrvatska kultura i identitet. Već to bi trebao biti dovoljan razlog za izabiranje drugačijih, ozbiljnijih, zapadnijih uzora. A opet su naši kreativni, balkanski modeli (recimo: politički forsirano i oktroirano zadrugarstvo) beskrajno gori. Sasvim disfunkcionalni. Zadružna suradnja na lokalnoj razini može biti funkcionalna i korisna, no ona je moguća jedino pod pretpostavkom autentične samoincijative. Pravno i administrativno je treba omogućiti, ali nema nikakvog smisla da se ciljano potiče pored drugih rješenja koja će se u većini slučajeva pokazati tehnički i ekonomski učinkovitijima. Bilo da se radi o razvoju vitalnih, neovisnih srednjih, tržišno orijentiranih poduzetnika; bilo da se radi o krupnim kapitalističkim sustavima (zaustavimo se samo na tome i ne spekulirajmo u mogućnostima velikih efikasnih sustava pod javnom kontrolom kojima bi socijalistička ljevica po svojoj prirodi trebala biti naklonjena).
ORaH je naravno militantni protivnik svih rješenja koja idu za tim da ljude maknu sa zemlje i industrijaliziraju poljoprivrednu proizvodnju, pa makar ta rješenja bila i izrazito učinkovita. Oni jasno nisu protiv učinkovitosti i primjene suvremene tehnologije, ali su protiv onoga što proglašavaju neodrživom učinkovitosti. Oni gore od želje za dokazivanjem kako suvremena tehnologija omogućuje ekonomsku rentabilnost, ako ne i superiornost, alternativnih, sitnoposjedničkih oblika poljoprivredne proizvodnje. Tu stvar nije sasvim sumanuta, ali je bespredmetna. Neopterećeni promatrač dopustit će mogućnost veće učinkovitosti alternativnih oblika, kao i njihovo preferiranje unatoč neučinkovitosti. No ono što neće dopusti je brkanje tih dvaju sasvim različitih razina. A zeleni upravo to uživaju raditi. ORaH kaže: “Ekološka poljoprivreda može proizvesti jednako ili više kvalitetne hrane po ha – nasuprot predrasudama.” Izbacimo iz toga ovo kvalitetne hrane (jer tvrdnju lišava značenja), i stvari stoje – ukoliko je uistinu tako. Samo, zašto se onda uopće kapital slijeva u neekološku proizvodnju? Lobiji? Zavjere? Iluminati? Radi se jasno o smiješnim pričama. Sasvim je jasno da kapital ne treba siliti na učinkovitije oblike proizvodnje. Kapital će čak proizvoditi i neučinkovitije kako bi proizveo zdravu hranu, ako na takav način može ostvariti najvišu razinu profita.[25]Stoga ekopoljoprivreda može i biti ekonomski rentabilna u buržoaskim okvirima. No ona ni tada, barem u velikoj većini slučajeva, nije tehnički učinkovitija. Kada to ne bi bio slučaj uistinu bi teško bilo objasniti održavanje neekološke proizvodnje na životu.
Orahovci jasno nisu potpuni idioti pa će svoju stvar braniti tamo gdje se čini najjača. Recimo naglašavanjem kako sa primjenom suvremenih znanja, tehnologije i efikasnih metoda organizacije može biti ostvarena vrlo konkurentna proizvodnja na sitnoj do srednjoj poduzetničkoj razini. Tu se onda ukazuje na iznimno niske ekonomske prinose po hektaru, koji se mogu drastično povećati na osnovi ideja održivog razvoja. Oni pri tom jasno umanjuju očite teškoće. Primjerice kako tehnologija košta i sama po sebi ne znači ništa pošto pretpostavlja određenu razinu razvoja ljudskog kapitala i općenito širih društvenih uvjeta. Na tome bi ORaH i želio raditi, optimistično umanjujući realne prepreke. Previđajući koliko je realno stanje našeg zaostalog seljaka (kojeg fetišizira) daleko od željene razine, kako sve ne ovisi o učinkovitoj i nekorumpiranoj administraciji i političkoj volji (uvjetima čije ostvarenje predstavlja veliki problem), već i o realnim okolnostima na terenu. Sasvim je bedasto srodnima smatrati naše sitno, primitivno seosko domaćinstvo i suvremeno malo/srednje poljoprivredno poduzetništvo kakvo postoji u Nizozemskoj ili Izraelu. Stanje se jasno može mijenjati, ali je jednako jasno da ta promjena košta. Kao i da se sa ekonomskog stanovišta, u danim okolnostima, racionalnija može pokazati krupna, kapitalno intenzivna proizvodnja, srednja kapitalistička poduzeća ili neka treća opcija. Poljoprivredna politika tako se, gotovo sigurno, može racionalnije organizirati protivno dogmama održivog razvoja. To čak može imati i pogubne socijalne, pa i kratkoročno ekonomske posljedice (destrukcija onih 33 posto poljoprivrednih proizvođača, tj konačna likvidacija seljaštva kao klase), ali osigurava dugoročnu ekonomsku rentabilnost proizvodnje i, zapravo, tek stvara preduvjet za sofisticiranije poduhvate u budućnosti (pa tako i u sferi poljoprivredne proizvodnje sa dodanom vrijednošću). Pri tome je također potrebno naglasiti kako samo tržište specijalnih poljoprivrednih proizvoda sa dodanom vrijednošću nije zajamčeno i neograničeno, već upravo suprotno relativno usko i rješenje na toj osnovi sasvim je nepoopćivo, a potaje važnije što je razvoj materijalne proizvodnosti u industriji i poljoprivredi veći na bazičnoj razini, tj. količina rada oslobođena takve okupacije veća… i posebno ovisna o međunarodnom tržištu i općenju a nikakve veze nema sa crnom samoodrživošću i proizvodnom hrane za sebe.
ORaHov sitnoposjednički fetiš posebno vidljivo dolazi do izraza u odnosu prema okrupnjavanju zemljišta. Problem beskrajne usitnjenosti našeg poljoprivrednog zemljišta koje je sasvim sumanuto sa tehničkog stanovišta ne predstavlja za ORaH poseban problem. Oni doduše, ne tvrde kako se okrupnjavanjem ne smanjuju troškovi proizvodnje – to bi i za njih bilo previše. Ali zato drže kako se problem o kojem je riječ jednostavnije, i za društvo jeftinije može riješiti uvođenjem poreza na neobrađeno zemljište. Što će reći: umjesto rada na stvaranju tehničkih uvjeta učinkovite poljoprivredne proizvodnje, za društvu je jeftinije vlasnike sitnih i nerentabilnih parcela prisiliti na njihovo obrađivanje. Ili prodaju što je mnogo brutalniji način okrupnjavanja u odnosu na postepenu, plansku komasaciju. ORaH jasno preferira povratak zemlji, obradu zapuštenih, pradjedovskih njiva. Pustimo li te konzervativne bulaznije po strani u oči ponovo upada izgledna naklonost pravnoj i administrativnoj prisili od strane dosta ambicioznih, vrhovnih autoriteta sa velikom strategijom. Dodamo li tome kontrolnu, prosvjetnu i kulturno indoktrinacijsku misiju sasvim je jasno koliku bi prenapregnutnost mogao izazvati pokušaj dosljedne primjene ovakvog programa. Mirelina mantra stalno je ponavljanje kako je nedopustivo neprovoditi svoj program. U ovom joj se trenutku smislenim čini odgovoriti – to ovisi o tome kakav je. Ako je nerealan bolje da se ne provodi, a još i bolje da – ne postoji.
Osvrćući se zaključno na ORaHovu poljoprivrednu viziju važno je ponoviti kako se u njoj polazi od pretpostavke poticanja i povećanja slobode poljoprivrednih, malih proizvođača, ali se u zbilji izrazito povećavaju očekivanja i kontrola nad takvim akterima (umnogome i u utopijske svrhe). Konkretna očekivanja se realno povećava do te mjere da je moguće govoriti o prenaprezanju i realnoj nemogućnosti provođenja takvog programa. Recimo: da bi se mogli ostvariti željeni ciljevi (masovno stvaranje ekonomski održivih i inovativnih malih poljoprivrednih poduzetnika) u najmanju je ruku potrebna planska i kontinuirana edukacija, preodgoj, radikalna promjena inertnog stanja na terenu. Takvi planski zahvati, u okolnostima tako loše polazišne točke, iznimno su skupi, neučinkoviti i zahtijevaju posebno velik angažman aktera (na koji se realno ne može računati). Ako se financijske subvencije koje postojeći poljoprivrednici strogo vežu i uvjetuju zahtjevnim traženim prilagođavanjima, rezultati bi bili kontraproduktivni pošto se učestvovanje u cijelom procesu ne bi isplatilo. Posebno u situaciji u kojoj se za dodatan angažman i promjenu poslovanja poljoprivredniku ne može u potpunosti ne jamčit uspjeh, već tek mogućnost budućeg uspjeha ovisno o njegovom poduzetničkom umijeću. Ako država pak isključi taj rizik, i sitne poljoprivredne poduzetnike koji se pokoravaju traženim normama uzme pod svoju zaštitu, onda je to ogromni trošak, te se postavlja pitanje ekonomske opravdanosti na više razina. Što stvar čini vrlo problematičnom, naročito u širim okvirima. Golema konkurencija na poljoprivrednom tržištu i neupitna neučinkovitost sitne proizvodnje stvar drastično otežava i pokušaj beskompromisnog provođenja takvog kursa čini krajnje neozbiljnim.
ORaH jasno kao poseban adut vidi posebnu tržišnu nišu ekološke proizvodnje sa dodanom vrijednošću u kojoj se igra na specifični kvalitet proizvoda, povezivanje sa turizmom i slično. Zadržimo se za čas samo na ekopoljoprivredi, a ekoturizam ostavimo za kasnije (pošto se radi o posebnoj sektorskoj politici). S obzirom na važnost koja joj se pridaje ne treba čuditi da se ekopoljoprivreda kao povlaštena tržišna niša mnogo spominje u osnovnom programu i drugdje. Stvar je predvidiva i opće poznata. Mali proizvođač specifičnom kvalitetom svog proizvoda iz ničega će stvarati svoje mjesto na tržištu, te tako čak i pod pretpostavkom nedovoljne tehničke sofisticiranosti proizvodnje može ovdje i sada potvrditi ekonomsku vrijednost svoje djelatnosti. Posebno pod pretpostavkom ciljane zaštite i promocije ekonomskog lokalizma, u paketu sa promjenom kulturne paradigme i promicanja samoodrživosti. Stvari je potrebno postaviti na sljedeći način: proizvodnja u tim sektorima nije naprosto proizvodnja hrane već hrane sa specifičnim svojstvima koja je sa stanovišta čiste proizvodnosti neupitno daleko manje učinkovita, ali se pokazuje ekonomski rentabilna pod pretpostavkom razvoja alternativnih potreba sa adekvatnim financijskim pokrićem. Te alternativne potrebe realno, a posebno njihovo pokriće, nisu rezultat nekakvog prosvjetljenja već predstavljaju jedan (nazovimo ga tako) postmaterijalistički trend koji je u direktnoj vezi sa uspješnim razvojem proizvodnosti na industrijskoj bazi, pa stoga i masovne poljoprivredne proizvodnje. U tom se procesu proizvodnje stvara i ono materijalno i financijsko pokriće alternativnih potreba.
Bez ulaska u veliku teoriju možemo reći da se na osnovu neodrživo stvorenog viška bogatstva, koji ORaH besramno proklinje, ekonomski rentabilnom pokazuje proizvodnja ekoloških proizvoda posebne kvalitete. Ulazak u tu nišu pod tim je uvjetima sa ekonomskog stanovišta svakako neupitna mogućnost i Hrvatska se poljoprivreda može pokušati tu uglaviti. No, postoji jasno mnogo problema. Prije svega realne manjkavosti ljudskog faktora o kojima je bilo riječi i ovdje ne nestaju. Ali i dalje: činjenica da se radi o relativno uskoj niši o odnosu na cjelinu poljoprivredne proizvodnje i ekonomije. Kao i problem da se stvari trebaju promatrati u realnoj dinamici, te se ekopoljoprivreda ne može razmatrati bez svojih realnih pretpostavki kako u ekonomskom tako i u tehničkom smislu. Poopćavanje ekološke proizvodnje, čemu ORaH svakako teži, značilo bi uništenje njenih realnih pretpostavki kakve postoje u suvremenim okolnostima. S druge strane intenziviranje konkurencije na eko tržištu neumitno mora rezultirati obaranjem mogućnosti lakog profitiranja u tom smislu i ni po čemu ne isključuje investicije krupnog kapitala u taj sektor. Dapače. Kao što samo poticanje svake proizvodno neučinkovite ekonomske djelatnosti u općoj slici znači umanjenje realnog bogatstva, što svakako nije u interesu radničke klase (ako je to nekome slučajno od neke važnosti).
ORaH je naravno vrlo nesklon uzimanju u obzir tih nezgodnih istina. No on zato drvi po povećanju mogućnosti prodaje alternativnim putem (nekakvi zeleni kiosci i slično), direktnom poticanju korištenja lokalne hrane i tako dalje. Prosto rečeno agresivni intervencionizam u interesu sitnoposjedničkih poljoprivrednika koji prodaju maglu. Sitnoburžoaskim radikalima to jasno nije magla već svijetla budućnost. Pa se kaže kako takve mjere utječu “… i edukativno, na promjenu ponašanja potrošača koji počinju radije birati domaće proizvedenu, lokalnu hranu s poznatim podrijetlom, nešto više cijene, hranu koja pomaže gospodarstvu Hrvatske, no jeftinu, uvezenu hranu dvojbenog porijekla.” Dakle: zaštita sitnih posjednika, protekcionizam i preodgoj – tri muhe istim udarcem. Pa se na to nadovezuje brendiranje Hrvatske kao zemlje najkvalitetnije hrane u EU, promicanje lokalne kulture i krajobraza, pa valjda i brendiranje i toga. Slijedeći takvu logiku brendiranja možemo se nadati skorom brendiranju svega, pa će to valjda značiti praktično poništavanje te sumanute prakse, koja se povodi za nekakvim alkemičarskim iluzijama da je zbiljsku vrijednost moguće stvoriti iz ničega. Time smo vjerujem došli do časa kada se možemo prebaciti na sektorsku politiku koja se sva vrti oko alkemije i brendiranja – sektorske politike održivog turizma (sa kojom se osvrnuti i na onu prostornog planiranja i gradnje).
VII. O turizmu i prostornom planiranju
Sektorska politika održivog turizma u nekim se ključnim aspektima (sjedinjavanje sitne poljoprivredne proizvodnje i turizma u ekoturizmu s jedne, kao i korist lokalne, specifične poljoprivredne proizvodnje u ekskluzivnom brendiranju i proizvodnji specifičnog turističkog kvaliteta) nadovezuje na politiku održive poljoprivrede, ali se načelno može smatrati mnogo realnijom i utemeljenijom. To prije svega relativno, u usporedbi sa ludostima fetišiziranja poljoprivrede i tendenciozne sitnoposjedničke ideologije. Promatran sam za sebe ORaHov održivi turizam boluje od vrlo predvidivih boljki, koje su za razliku od poljoprivrednog fetiša i inače strašno raširene, pa stoga i mnogo opasnije. Turizam je glavna hrvatska ekonomska grana, tako da vizija razvoja u tom sektoru za tu zemlju predstavlja i mnogo više negoli za neku drugu. Prevladavajuće kritike nacionalne turističke realnosti i strategije u zadnje su vrijeme sve izraženije, te se u mnogim točkama direktno poklapaju sa vizijom održivog turizma. Mnoge aktualne težnje i trendovi stoje iza te veće realističnosti ORaHove vizije u ovom smislu. Pogledajmo o čemu se točno radi.
Općenita ORaHova vizija drži kako bi
održivi turizam trebao:
– Optimalno iskoristiti okolišne resurse koji su ključni element turističkog razvoja, zadržavajući bitne ekološke procese i pomažući u zaštiti prirodne baštine i bioraznolikosti.
– Poštivati društveno-kulturnu autentičnost destinacije, očuvati njeno izgrađeno i živo kulturno nasljeđe i tradicijske vrijednosti, te doprinositi međukulturalnom razumijevanju i toleranciji.
– Osigurati da su gospodarske aktivnosti održive i dugoročne te da donose društvenu i gospodarsku korist svim dionicima uz pravičnu raspodjelu, između ostaloga stabilnost zaposlenja, mogućnosti zarade društvenih usluga zajednici, pomažući uklanjanju siromaštva.[26]
Dvije su točke u kojima održivi turizam pogađa u žicu i poklapa se sa realnim problemima. Prva je činjenica da resurs i vrsta robe koji se turizmom prodaju uistinu moraju biti razmatrani u njihovoj specifičnosti; da u njihovom očuvanju i proizvodnji obzirna briga za okoliš i društveno-kulturnu autentičnost destinacije – koje se podudaraju sa sadržajima održivog razvoja – uistinu mogu imati svoje mjesto. Druga je činjenica da pitanje povećanja ekonomske koristi od turizma u lokalnim i nacionalnim okvirima uistinu postoji, te je i na njega moguće dati smislene odgovore potaknute vizijom održivog turizma. Za našu je kritiku važno razabrati kako te dvije točke ORaHovu viziju o ovom smislu čine realnom, ali nipošto i poželjnom. Zbog čega je potrebno zauzeti takav stav pokazati će se kroz konkretizaciju navedenih pitanja i problema.
Krenimo od druge točke – problema maksimizacije ekonomske koristi od turizma. Pticama je na grani već poznata pjesma o povezivanju zelene i plave Hrvatske, o izraženijem korištenju turističke potrošnje za zapošljavanje domaćih proizvođača i slično. Ta dosadna pjesma, ovisno o tome tko je pjeva, ima vrlo različite melodije. Interpretacije problema vrlo su različite pa se s jedne strane izrazito protekcionistički nastoji ukazati na potrebu za zatvaranje tog našeg turističkog tržišta od strane konkurencije kako bi se naša proizvodnja na njemu mogla pošteno okoristiti (tj. korist poštenije raspodijeliti između neposrednih rentijera u privilegiranim, primorskim gradovima i ostatka nacije koja bi na svoj način htjela participirati u renti). S druge se strane, one liberalne, pjeva sasvim drugačija pjesma o potrebi za otvaranjem prostora poduzetničkoj aktivnosti i njenom poticanju kako bi se na tržišnoj osnovi mogao kapitalizirati turizam kao nacionalna komparativna prednost i ekonomski resurs (tj. istaknuti potreba za proaktivnim i inovativnim pristupom bez kojeg je izvlačenje dodane vrijednosti iz turizma nemoguća misija). I u jednom i u drugom slučaju riječ je o neposrednom angažmanu u turističkoj proizvodnji, kao i o proizvodnji za turizam, te na koncu njihovom povezivanju. Dva suprotstavljena pristupa o kojima je riječ različito će vidjeti sredstva ostvarivanja svog cilja, ali su im neprijatelji u biti isti. To su (a) neposredni rentijeri koji direktno profitiraju od trenutnog stanja, (b) politika koja iz različitih razloga (između ostalog što mora naći kompromisno rješenje i u odnosu alternativnih vizija) ne može biti u potpunosti sklona njihovim rješenjima, ali i (c) krupni turistički kapital čija je logika uglavnom u raskoraku sa željama ovakvih grupa i tendencija.
ORaHov pristup problemu opet je moguće vidjeti kao jednu lijevo-sitnoburžoasku varijantu. Oni su po svojoj prirodi izuzetno neskloni krupnom turističkom kapitalu i slobodnotržišnim trendovima za koje vjeruju da su destruktivni u svakom smislu. No, sasvim bi pogrešno bilo previdjeti kako njihov protekcionizam nije tipično konzervativnog, već i aktivističko-poduzetničkog tipa, zbog čega se njegova rješenja/zablude u dobroj mjeri mogu poistovjetiti sa onim liberalnim. Tu se, tipično malograđanski i konzervativno, uvoz i jeftine strane robe grde na pasja kola. Oni drže kako se zbog neopravdano velikog uvoza propušta prilika za veći plasman domaćih proizvoda u turističku potrošnju te posredno i prilika za povećanje zaposlenosti te općenito za postizanje boljih ekonomskih rezultata turističkog privređivanja. Tom se predvidivom, ofucanom konzervativizmu nema previše za dodati. On govori sam za sebe. No opet, kako smo rekli, posebno u vezi sa tezama iz poljoprivredne politike, sasvim je jasno da bi ORaH htio i radikalne promjene u domaćoj proizvodnji, njenu veću efikasnost na sitnoposjedničkoj i zadružnoj osnovi, te, barem u teoriji i vrijednosnom ograničenju ne može biti poistovjećen sa tipičnim zahtjevom za preraspodjelom rente.
ORaH govori i o problemima koji se neposredno tiču korištenja ekonomskih potencijala turizma. Prije svega se ističe sezonalnost kao najveći i najdublji problem hrvatskog turizma, sa kojim su usko povezani “masovnost turizma, sezonska zaposlenost, neiskorištenost smještajnih i drugih kapaciteta van turističke sezone, opterećenost komunalne infrastrukture u ljetnim mjesecima, a time i izuzetno veliko povećanje pritiska na okoliš, prekoračenje opteretnog kapaciteta atrakcija u sezoni što dovodi do ekoloških posljedica, gužvi, smanjenja kvalitete pružene usluge i u konačnici nezadovoljstva gostiju.” Tu se već djelomično izlazi van okvira prostog pitanja o ekonomskom iskorištavanju turizma, na pitanje o specifičnoj kvaliteti robe koja se prodaje u turizmu (što ćemo za sada ostaviti po strani). Na osnovnoj razini, gdje se čisto kvantitativno postavlja pitanje koristi od turizma, može se govoriti o tankoj računici krupne turističke industrije, kao očitim disfunkcionalnostima u vidu nedovoljne iskorištenosti kapaciteta stihijski, po logici tržišne anarhije, proizvedenih kako bi se jeftino izvukla renta na što jednostavniji način.
Problem sa ORaHovom i ostalim sličnim vizijama prije svega je u činjenici kako takvo iracionalno ponašanje u okvirima tržišne racionalnosti ima svoje opravdanje (te njegovo rješavanje nije tako prosto kako bi se na prvi pogled moglo činit). ORaH će recimo takve disfunkcionalnosti povezivati prije svega sa krupnom kapitalističkom industrijom turizma i neoliberalnom paradigmom. Pa će se povezivati veliki novci, veliki biznis, veliki lobistički utjecaj, veliki sustavi sa neodrživošću i korumpiranošću. No, ako se stvari pozornije pogledaju vrlo će se lako doći do zaključka kako su, barem u našem slučaju, dotične disfunkcionalnosti generirane jednako, ako ne i mnogo više slobodnom aktivnošću i interesom malih lokalnih aktera i slično. To čak priznaje i sam ORaH kada recimo govori o problemu strukture smještaja, govoreći kako se “…postavlja objektivno pitanje kako produžiti turističku sezonu s obzirom na ovako nepovoljnu strukturu kapaciteta i čime motivirati privatne iznajmljivače da prenamjene svoje objekte u male obiteljske hotele ili slične objekte koji bi poslovali i van turističke sezone.” Hoće se reći: kako natjerati sitne, lokalne turističke aktere, koji uživaju uobičajene rentijerske privilegije, da se ponašaju racionalnije, sa više odgovornosti za interes cjeline. Da recimo budu poduzetniji i umjesto primitivne gradnje bijednih golih kapaciteta koji će u par udarnih mjeseca džabe donositi rentu, ulažu više energije, novca i rada u stvaranje turističke ponude koja dobit može donijeti i van onih sumanutih mjeseci kada se i na krevetu u garaži da okrenuti pare. Pa se onda radi na promociji općenitog i dugoročnog interesa sitnog vlasnika, nad onim opipljivim i omraženim. Ponovo – ćiftinska posla. Tu je opet potrebno istaknuti dobro nam poznatu karakteristiku malograđanskog radikalizma – težnju za preodgojem i racionaliziranjem konkretnih aktera, što bi u ovom slučaju trebala ostvariti pametna, strateški osmišljena politika, koja će sitne posjednike privesti umu, natjerati da budu slobodni i slično. U čemu se jasno iskazuje tipična sitnoburžoaska kontradikcija između slobode/samoinicijativnosti i općeg interesa/održivog razvoja. Konkretno govoreći krupni kapital ima sasvim drugačiju logiku. Njega uglavnom nije potrebno privoditi umu, iako je istina da njegova racionalnost realno ima mnoge štetne posljedice. No, čak se u ORaHovom tekstu priznaje kako su van sezone aktivni jedino veliki igrači, veliki hoteli i slično, dok sumanuti sektor privatnih apatmarndžija na jesen započinje svoj zimski san. Krupni se kapital jasno može investirati i u megalomanska apartmanska naselja duhova. No on može i pomaknuti planine, stvoriti turističke atrakcije za cijelu godinu iz pustinja i slično. S druge strane sasvim je pogrešno uvjerenje kako politika u svom strateškom planiranju bolje prolazi sa sitnim akterima, lokalnim rentijerima i vucibatinama negoli u jasnim pregovorima sa krupnim kapitalom. Njega je, u najmanju ruku, potrebno dovesti u pitanje. Stoga se čini, ili je u najmanju ruku moguće, da se čak i za rješavanje lokalnih problema ORaH, iz ideoloških razloga usmjerava u sasvim suprotnom smjeru. Očito ima jednu unutarnje kontradiktornu situaciju sa kojom se hrve. Koja je bez ćiftinskih pretpostavki njihove ideologije održivog razvoja sasvim bespredmetna.
Na to se direktno nadovezuje prvi problem turističke robe kao robe specifične kvalitete i sadržaja. Problem se na toj razini ne promatra isključivo kroz prizmu najučinkovitijeg oblika ekonomskog iskorištavanja turizma, već se postavlja pitanje što se to u turizmu zapravo prodaje, kako to na najlakši način proizvesti, te time osigurati povećanje i održivost same osnove koja se onda na različite načine ima eksploatirati i razdjeljivati. Gdje se opet pokazuju određene unutarnje napetosti ORaHove vizije. Ukoliko se taj specifični, traženi kvalitet promatra statično, kao apsolutno deficitaran, kao neko objektivno prirodno ili socio-kulturno obilježje koje prethodi ekonomskoj eksploataciji, te se sa njom nalazi u nužno obrnuto proporcionalnom odnosu stvari se postavljaju na tipično konzervativan način. Pa su onda primjetne težnje za očuvanjem turističkog resursa kao uvjeta održivosti same ekonomske eksploatacije, ali i posebno željenih, pretpostavljeno autentičnih i vrijednih, oblika lokalnog života. U toj konzervativnoj perspektivi te se dvije strane nalaze u savršenom skladu pošto se to što lokalni život jest uzima kao bitno socio-kulturno obilježje, sastavni dio pretpostavljenog, potrošivog resursa turizma, tj. turističke robe koja se u biti nudi na tržištu. U tim se okvirima opet predvidivo suprotstavljanje kratkoročnog, partikularnog i neodrživog sa dugoročnim, općim i održivim interesima. Pa su neprijatelji opet neodgovorni lokalni rentijeri, krupni kapital i politika za koju se vjeruje da korača oportunističkom stazom. Ta neodgovorna koalicija pili granu na kojoj sjedi povodeći se za kratkoročnim interesima, kojima pogoduje slobodno tržište, te neobuzdanom eksploatacijom parazitski uništava svoj osnovni turistički resurs. Kako u prirodnom tako i u kulturnom smislu. Konzervativna alternativa, kojoj je ORaH umnogome sklon je osiguranje traženog, skupog, turističkog sadržaja kroz strožu zaštitu lokalne ekologije i pretpostavljeno autentičnih oblika života.
No, takva konzervativna logika nipošto nije jedina, čak i najkarakterističnija za ORaHov program. U njemu je prisutna i bitno drugačija logika po kojoj se turistički proizvod ne promatra isključivo kao apsolutno deficitaran već se vjeruje u mogućnost njegove kreacije. Što će reći – u mogućnost angažiranog, ciljanog stvaranja turističkih sadržaja koji bi po svojoj iznimnosti bili u stanju iskočiti van konkurencije i na takav način omogućiti i ekonomsku maksimizaciju koristi od turizma, tj povećati potencijale za korištenje. Tu se, sasvim očito, radi o tipično liberalnoj i poduzetničkoj logici razmišljanja, ali opet opterećenom specifičnim vrijednosnim sadržajima. Što znači da se ovoj, formalno progresivističkoj logici, prihvaća pretpostavka po kojoj je moguće stvarati nove upotrebne, pa onda i razmjenske vrijednosti u turizmu koje nisu naprosto trošenje apsolutno ograničenog, predekonomskog resursa, pridaje veliki broj preferiranih, pretpostavljeno nedodirljivih vrijednosti, tj sadržajnih kvaliteta. Pa se onda po formalno drugačijoj logici u centar pažnje opet (u biti dogmatski) vraćaju očuvanje okoliša, autentičnih oblika života i slično. Pri tome je unatoč onome što ORaH sam o sebi misli važno primijetiti kako imamo očitu unutarnju napetost. Ukoliko se polazi od pretpostavke da proaktivnim poduzetničkim djelovanjem ili centralnim planiranjem (svejedno) mora biti proizveden neki prethodno nepostojeći turistički sadržaj, da sam okoliš, gradovi i regije moraju biti oblikovani tako da se inovativno rađaju kao sve više turistički atraktivni, što će reći nadilaze sebe i rađaju se u novom ruhu (a) priča o konzervativnom očuvanju apsolutno deficitarnih turističkih resursa očito nema smisla i (b) kvalitativna obilježja željenog turističkog proizvoda ne mogu se fiksirati i propisati. Moguće je da inovativno stvaranje turističkog proizvoda ima različita obilježja, koja odgovaraju kvalitativno različitima karakteristikama ekskluzivne robe koja se želi proizvesti. To može biti ekološki prijateljski i ekološki u potpunosti neprijateljski sadržaj. Svakako je moguće da najstrože konzerviranje prirodnog i kulturnog okoliša, uz adekvatno brendiranje,[27]uistinu bude konkretan oblik proizvodnje traženog sadržaja. Čak je moguće, već i vrlo prisutno, da se vještačkim putem proizvodi divlja priroda i autentična kultura/ oblici života. U tom smislu ne treba biti kritičan prema tom turističkom spektaklu povezanom sa kapitalističkim oblikom proizvodnje života tj robnom formom (inspirirano Deborom i slično). Uzmimo tu proizvodnju nedirnute prirode i autentične kulture neproblematičnom.[28]No, sasvim je jasno kako je u toj kreaciji moguće i, legitimno, nešto sasvim suprotno. Kako čak ni ekološke vrijednosti tu ne mogu biti dogmatski uzete, a priča o zaštiti autentičnih kulturnih sadržaja apsolutno ne može imati nikakvog smisla. Ono što je u tom smislu od odlučne važnosti činjenica je da ORaH opet vrijednosno preopterećuje svoju naizgled progresivističku, i u formalnom smislu čisto liberalnu logiku razmišljanja. Ta stranka, naravno, nije u stanju ni uvidjeti težinu unutarnjih napetosti koje je presijecaju, pošto su iste u njenoj ideološkoj, kako rekosmo ćiftinskoj, perspektivi usklađene i harmonične. U tome i leži najveći, praktički nepremostiv problem.
U okvirima sektorske politike održivog turizma stvar se prezentira na predvidiv, zdravorazumski način. Govori se o uniformiranosti i niskoj kvaliteti turističke ponude. Konkretno: “Turistima se u primorskim turističkim destinacijama nude „sunce i more“ i jako malo dodatnih sadržaja ne samo van sezone, već i u samoj turističkoj sezoni. No, usprkos evidentiranom nezadovoljstvu turista same turističke destinacije čine vrlo malo kao bi unaprijedile kvalitetu ponude svojih sadržaja i povisile stupanj zadovoljstva svojih gostiju.”
Tu se otvara nekoliko ključnih pitanja. (1) Očekuje li se da se željeni turistički proizvod čuva i racionalno troši ili racionalno podesi njegovo trošenje; ili da se proizvode nove kvalitete koje nadilaze ono što realno imamo u prirodnom i kulturnom smislu. (2) Ako je drugo slučaj (pošto je prva opcija neozbiljna i ipak nije nešto što ORaH isključivo vjeruje), pitanje je na kojoj se osnovi mogu postavljati granice toj proizvodnji novih sadržaja. Svatko će se složiti da se političkim i vanpolitičkim aktivizmom granice te proizvodnje moraju postavljati. Problem je jasno u činjenici da će neki liberal ostaviti vrlo široki prostor i vrijednosno polaziti od rasterećene pozicije, dok će ORaH vrlo usko i vrijednosno opterećeno, konkretno gledano konzervativno, u skladu sa ovom logikom očuvanja postavljati te granice. Što nije samo politički i praktični problem, već i problem same napetosti unutar same argumentacije. (3) Slijedeće pitanje koje se otvara ono je o samom usklađenju slobodnotržišne forme i proizvodnje tih sadržaja. Tu je ORaH opet sklon svojim ćiftinskim akrobacijama. Oni uistinu ne vjeruju kako se u slobodnotržišnim okvirima može ostvariti proizvodnja tog sadržaja, te smatraju da politika sa svojom širom slikom i strategijom u stvar mora biti izrazito involvirana. Sam sadržaj te involviranosti vidi se na uobičajen način: zaštita i poticanje lokalne samoorganizacije i nekakve komunalne aktivnosti koja bi bila konkretni pokretač cijelog procesa. To bi opet bilo nekakvo socijalno poduzetništvo, angažman malih, neprofitnih i sitnoprofitnih aktera i slično. Zaštićenih i poticanih od strane direktno involvirane intervencionističke vlasti. Problemi takve pozicije su golemi. Možemo reći i nepremostivi. Najbolje je reći kako se, kao i u poljoprivredi, opet radi o preregulaciji, preambicioznom opterećivanju politike i administracije koja se nalazi u golemom raskoraku sa realnim stanjem i samim samoangažiranim akterima na kojima se stvar treba zasnivati. Ključni je problem da ti funkcionalni, odgovorni, mali akteri ne mogu samo biti poticani i štićeni od strane politike, već realno, moraju tek biti proizvedeni nekakvim socijalnim inženjeringom, što je neupitno vrlo sklizak teren.
Tu opet imamo probleme slične onima iz (eko)poljoprivredne sfere. Što osim formalnih ima i svoje čisto sadržajne razloge pošto ORaH vrlo predvidivo vidi logičnu, prirodnu vezu između alternativnih oblika poljoprivredne proizvodnje i života i ekoturističke proizvodnje ekskluzivne turističke robe. Po, barem na razini retorike, popularnoj logici umjesto prodaje komotnih hotelskih soba i neodrživog luksuza, prodajmo im nešto posebno, stvarni autentični doživljaj, recimo – kopanje na njivi po žarkome suncu i spavanje na slamaricama. O problemima takvih bedastih ideja moglo bi se na dugu i na široko. No budimo milostivi pa se fokusirajmo na ono što je ionako važnije – čisto formalnu stranu problema. Što će reći: činjenicu da ORaHova vizija održivog turizma kao proizvodnje bogatijeg i privlačnijeg turističkog sadržaja na vrijednosno preopterećenoj osnovi olako prelazi preko golemog raskoraka između želja i mogućnosti. Između ljudskog i socijalnog materijala s kojim, posebno u Hrvatskoj, raspolažemo i iznimno zahtjevnih programa koje se sa političke razine nastoji vrlo isključivo, dosljedno forsirati. ORaHov program tako otvoreno govori o needuciranosti zaposlenih u turizmu, kao i lokalnog stanovništva uopće [29]i neodgovarajućem mentalitetu ljudi i cjenovnoj nekonkurentnosti izazvanoj pohlepom.[30] Te primjedbe sasvim su na mjestu. Jasno ukoliko pređemo preko sitnica kao što je zahtjev za izrazitim stavljanjem ljudi u funkciju turizma i opasnog povezivanja needuciranosti zaposlenih sa mogućim ksenofobnim stavom prema primitivnim došljacima koji se često percipiraju kao problem. Ovo drugo su opet tipično konzervativne ćiftinske karakteristike na koje ORaH nipošto nije imun (dapače, otvoreno se kritizira nevaspitane radnike sa strane), a njegovi malograđanski simpatizeri na terenu valjda još i manje, dok je prvo u skladu sa tipično buržoaskim, liberalnim pogledom na stvari. No hajdemo te jako bitne stvari na trenutak i zanemariti i reći kako su prigovori o kojima se radi sami po sebi na mjestu. I dalje ostaje očit, golemi jaz između realnog stanja i ideala za kojim se čezne. ORaHov program izričito i otvoreno traži veću i ciljanu angažiranost lokalne i radne populacije prema proizvodnji željenog turističkog sadržaja. Ako se stvar svede na bitno od populacije se očekuje da mnogo više radi na sebi i ulaže se u višu turističku svrhu. To bi jasno mogao potpisati svaki neoliberal, jasno uz izostavljanje vrijednosnih fiksacija i veće razumijevanje za realno stanje, uz vjeru kako je hladna voda tržišne racionalnosti jedina koja može privesti lijene i interne ljude umu i poduzetničkom angažmanu. U tom su smislu kapitalističke, liberalne opcije ponovo superiorne sitnoburžoaskim radikalima ORaHovog tipa koji osim što prihvaćaju suštinu logike sistema dodatno boluju od vrijednosne preopterećenosti, te ljude umu žele privoditi planski, političkim sredstvima, administrativnim mjerama i preodgojem. A tome se, osim zbog čisto vrijednosnih razloga (a oni nisu zanemarivi i u tom smislu svaki pošteni socijalist treba ići u koaliciju sa poštenim liberalom), potrebno usprotiviti zbog očite prenapregnutosti, nerealnosti takvih rješenja.
Način na koji ORaH želi ostvariti svoje svijetle ciljeve uglavnom je strogo planiranje, administrativne mjere i slično. Pri tome se sasvim naivno zanemaruje kako u konkretnim realnim okolnostima plan i administrativne mjere imaju svoje očite limite. Tu se ne radi naprosto o korumpiranosti administracije ili njenoj nedovoljnoj učinkovitosti (što svakako ne može biti zanemareno i, kao što smo rekli, samo po sebi je jedan od temeljnih zahtjeva ORaHa koji nije lako ostvariti). Radi se o limitiranosti i najsavršenijih administrativnih instrumenata u stvaranju željenih socijalnih, kulturnih i ekonomskih svojstava koja sama po sebi nisu atraktivna populaciji na neki način. Isto se, pogotovo, odnosi na preodgoj i obrazovanje. Moglo bi se navoditi mnoštvo konkretnih primjera za takvo što u turističkoj sferi, kao i onoj poljoprivrednoj. I opet poseban problem predstavlja napetost između u osnovi izrazito poduzetničke usmjerenosti, naglašavanja važnosti samoinicijative, sa realnim težištem na preregulaciji. Liberalni kritičari ORaHa opravdano naglašavaju lijevu, radikalnu, socijalističku stranu u njihovoj ideološkoj naraciji. No stvar je u biti mnogo kompliciranija i čak ako i zanemarimo činjenicu da stvar socijalizma ili planske ekonomije ni u kojem smislu ne može biti nužno poistovjećena sa prenapregnutošću regulacije i silovanja realnog društva, i dalje ostaje činjenica o unutarnjoj napetosti ORaHovog programa koja uz izrazito regulaciju ima i svoju poduzetničku, liberalnu dimenziju. Koja je jednako agresivno naglašena i zapravo je viša u rangu pošto ORaH politiku shvaća čisto instrumentalno, kao sredstvo privođenja populacije umu. Liberali takve sitnice nisu skloni naglašavati kako svoju tendencioznu kritiku ne bi doveli u pitanje. Mi pak, skloni dobrim starim tradicijama naučnog socijalizma imamo tu prednost da se s užitkom možemo okomiti na ćiftinske ideologije točno onakve kakve jesu, pošto se upravo u njihovim perverznim političkim idejama prilično plastično pokazuju neke od buržoaskih zabluda i limitiranosti. U tom je smislu, a na kraju iznošenja glavnih problema ORaHove politike održivog turizma, potrebno još jednom naglasiti razliku između plana i njegovog konkretnog oblika i sadržaja. Problem nikad nije u planskom i strateškom pristupu. Niti jedan ozbiljan liberal, osim nekakvih naivnih anarholibertarijanaca, neće se protiviti planu i strategiji razvoja turizma. Pitanje je jedino kakav će biti sadržaj tog plana, na koji će se način do njega doći, koliko će isti biti primjeren i fleksibilan, koliki će prostor ostavljati slobodi od plana i slično. Sam ORaH tako kaže:
Da bi se iskoristili potencijali ovih oblika turizma u Hrvatskoj nužno je uvođenje planskog pristupa koji neće biti ograničen na okvirno strateško promišljanje turizma kao što je to slučaj s važećom Strategijom razvoja turizma, već je nužno pojedine lokacije razvijati upravo u pravcu tih turističkih praksi i oblika kroz Kartu razvoja održivog turizma Hrvatske, odnosno uvođenje nišnog pristupa razvoju turizma prema logičnim karakteristikama pojedinih lokacija.[31]
Bez ikakvog ulaženja u detalje i razradu (gdje se ORaH btw pokazuje vrlo nerealnim), bitno je razlučiti planski pristup i konkretan sadržaj plana koji ORaH preferira. Suprotnost plana je jasno prepuštanje kormila anarhiji (pošto je i funkcionalno tržište realno uvijek rezultat jednog planiranog pristupa obrazovanja adekvatnih institucija, koje potiču funkcionalne prakse). U našem turizmu, pogotovo ovom od neovisnosti, anarhiju kao što znamo svakako i imamo. Ta anarhija u jednoj je općoj viziji disfunkcionalna. No ona opet ima i svoju konkretnu racionalnost; zbog čega i je tako teško provesti reformu. Konkretan sadržaj plana koji predlaže ORaH ima mnoge alternative koje variraju i u vrijednosnom i u funkcionalnom smislu. Problem ORaHa nije što prezentira jednu od tih alternativa, već u činjenici da je prilično fanatično i isključivo, intimno vezan za svoje svrhe i sadržaje, te ih vrlo često uzdiže na superiornu etičku razinu. To je jasno potrebno jasno osvijestiti i kritizirati. Naročito sa odgovornih lijevih pozicija.
Prije prelaska na bitno drugačije sektorske politike smislenim se čini koju riječ reći i o politici održivog prostornog planiranja i gradnje, koja se u mnogočemu nastavlja na održivu poljoprivredu i posebno turizam. Ključne riječi su opet regulacija, regulacija i opet regulacija. Izrazita težnja za regulacijom možda je i najviše vidljiva u slučaju gradnje i prostornog planiranja. To ne čudi, ali je opet izrazito nerealno. ORaH po svom običaju probleme minimizira pošto dežurnog neprijatelja nalazi u krupnom kapitalu i sitnim političarima. Oni kažu kako trenutno prostorno planiranje služi za kratkoročna rješavanja energetskih ili prostornih partikularnih interesa krupnog kapitala i sitnih politika/političara. Ko bi rekao. Šalu na stranu. Taj problem može postojati, sigurno i postoji, ali se nipošto ne smije brkati sa realnim potrebama za obaranjem kriterija, privlačenja investicija kao kratkoročnim i hitnim politikama, koje ne moraju biti korumpirane, a čak ako i jesu mogu imati svoju racionalnost. Javne vlasti u Hrvatskoj realno imaju mnogo veću moć u postavljanju/provođenju normi prostornog planiranja nego recimo Albanija. Razlozi tome su očiti i mnogobrojni, a mogli bi se svesti na frazu kako Hrvatska realno nudi više. Albanski adut, i komparativna prednost u ekonomskim okvirima, stoga je baš odsutnost zahtjevnih normi. Zbog toga na albanskoj obali privatni investitori nekoliko metara od obale mogu graditi goleme, ružne nebodere sa apartmanima. Ono što je Hrvatska prema Albaniji to je, recimo, Danska prema Hrvatskoj. Problem ekonomske disfunkcionalnosti postavljanja strogih normi prostornog planiranja s obzirom na realne ekonomske i ostale okolnosti ne smije se zanemariti. Cijeli je problem naivno svoditi na korumpiranost i nedostatak volje. Na tom polju ORaH ponovo pada na ispitu i ispada vrlo površan.
Jasno je doduše kako bi pogrešno bilo sasvim zanemariti korupciju u prostornom planiranju, no čak ako je ima i ako se protiv nje treba boriti (a da treba u tome se svi slažu) to je stvar od manje važnosti u cijeloj priči. Barem za političke opcije koje nastoje gledati širu i dugoročniju sliku. ORaH ima neke sklonosti u tom smislu. Koje također ne možemo pohvaliti pošto se čine suviše tehnokratskima. Iz njihove perspektive jedan od najvažnijih zahtjeva je kvalitetno uključivanje i obavezno sudjelovanje stručne javnosti u donošenju sistematskih i operativnih odluka. ORaHov program izrazito naglašava potrebu za stavljanjem najveće moći u ruke stručnjaka, profesionalaca, arhitekata. Tipične elitističke sklonosti. U ovom je slučaju važno za primijetiti kako uključenje stručne javnosti, arhitekata, upravo ne smije biti vrhovna instanca pošto oni gledaju iz posebne ograničene perspektive, te su samo jedan od strana u procesu donošenja odluke. Po toj bi logici ekonomske odluke morali donositi ekonomisti, političke politolozi i tako dalje. A radi se jasno o tome da politika odlučuje i tako treba biti. Jedino se tako može osigurati da osim stručnjaka o prostornom uređenju svoj glas imaju i oni koji na stvar gledaju iz ekonomske, ili socijalne ili uostalom čisto preferencijske razine same populacije. Druga stvar koja se na to nadovezuje je opet preodgoj. Arhitekti bi trebali imati i preodgojnu funkciju. Populaciju učiti da cijeni lijepo, a prezire ružno. Normalan čovjek suočen sa tako konzervativnim, malograđanskim shvaćanjima, iz čistog bi protesta počeo obožavati ružnu arhitekturu i prostorno planiranje. Jer i ružno je mnogo ljepše od propisane ljepote.
A ORaH mnogo voli da propisuje stvari. Propisi i regulacije, kako smo rekli, ključne su riječi. Opet je potrebno naglasiti kako je najveći problem u tome da je to propisivanje u očitom raskoraku sa težnjom za povećanjem učinkovitosti procedure koju također stavljaju kao svoj prioritet. ORaHov program izričito govori kako je, kao način rješenja za problem financiranja alternativnih građevinskih projekata potrebno ukloniti prepreke i olakšati ulaz privatnom kapitalu, ali uz stalnu kontrolu društvenog interesa. Narod bi rekao: lakše je reći negoli učiniti. Usmjerenost na regulaciju i stroga zaštita javnih interesa i ekologije možda se može (ali tek donekle) kompenzirati povećanjem efikasnosti administracije, no to, kako smo rekli, nosi svoje posebne probleme i također je samo lakše reći nego učiniti. S tom razlikom da je povećanje učinkovitosti administracije je legitiman i dostižan cilj, koji se doduše sam po sebi nipošto ne olakšava apsolutnim povećanjem nepotrebnog obima rada.
Uglavnom, da zaključimo sa ovim djelom, održivi turizam i prostorno planiranje iako su svakako nešto suvisliji od bulaznija povezanih sa samoodrživošću i poljoprivredom, i dalje mogu proći kao predmet poruge.
VIII. O obrazovanju, znanosti i inovacijama
Slijedeće politike na koje se moramo osvrnuti politike su obrazovanja i znanosti, te inovacija. Govoreći o obrazovno-znanstvenoj politici ORaHa nemoguće je previdjeti kako se uistinu radi o kvalitetnijem tekstu od ostalih. Osim što je postojeći nacrt uistinu obiman rad, vidljivo je da su na njemu radile ozbiljnije osobe negoli je slučaj sa većinom ostalih dokumenata. Tu nema sasvim neozbiljnih, naivnih i radikalnih ispada karakterističnih za politike o kojima smo do sada govorili. Osim toga u tekstu su vidljiva mnoga mudra opažanja i sugestije. Mi ćemo se, jasno, više fokusirati na njegove problematične točke, u kojima prepoznajemo bitne, distinktivne karakteristike politike ORaHa. Velika većina golemog nacrta politike posvećena je analizi stanja u obrazovanju i znanosti. Većina te analize opet je čisto informativna i neproblematična pa se postavlja pitanje radi li se uopće o primjerenom sadržaju za jedan nacrt političke vizije u kojoj bi se ciljano trebalo izlučiti ono što stranka naglašava, a ostalo ostaviti za drugu, stručnu literaturu. To nije neki značajan prigovor (tim više što postoji skraćena verzija dokumenta), ali ga ipak ima smisla natuknuti. Ako zbog ničega onda zbog toga što se na čisto informativnom djelu strategije obrazovanja i znanosti nećemo zadržavati. Bitne su sporne i političke točke, i naravno, razumijevanje opće vizije ORaHa. Svrha koje se provlače kroz samu analizu i uzimaju kao ključne. Tu je, za početak, koristan slijedeći navod gdje se eksplicitno navode ciljevi kojima politika teži:
“Slijedom provedene analize sustava kao cjeline, a posredstvom strukturnog, funkcionalnog i razvojnog pogleda na svaki od podsustava, imajući u vidu ciljeve obogaćenja hrvatskog inovacijskog krajolika, poticanja pozitivnih društvenih promjena, otvaranja novih mogućnosti zapošljavanja te učinkovitog sprečavanja odljeva/gubitka mozgova, predložit ćemo strateški osmišljenu viziju učinkovita razvijanja obrazovanja i znanosti u Hrvatskoj.”
U nastavku će manji fokus biti na instrumentima koje ORaH predlaže, pošto su u slučaju ove politike najspornije točke drugdje. Prije svega u samom načinu određenja temeljnih svrha obogaćenja hrvatskog inovacijskog krajolika, poticanja pozitivnih društvenih promjena, otvaranja novih mogućnosti zapošljavanja te učinkovitog sprečavanja odljeva/ gubitka mozgova.[32]
ORaHova analiza stanja kreće od najranijih faza odgojno obrazovnog procesa i već se u kritičkom razmatranju sadržaja osnovnoškolskog obrazovanja pojavljuju ideološki problemi od opće važnosti. ORaH tako sasvim eksplicitno u pitanje dovodi temeljne vrijednosti kojima se djeca indoktriniraju u okvirima obrazovnog sustava.[33] Govori se o kontroverznim obrazovnim sadržajima za koje se, očito, vjeruje da od najranije faze donose štetu u ostvarenju temeljnih ciljeva kojima se bavi ova politika. Zasigurno i temeljnih vrijednosti kojima je ideologija održivog razvoja, kako smo već vidjeli, i preopterećena. Radi se jasno o, čemu drugome, doli neoliberalnoj ideologiji. Pa se spornim smatra uvođenje materijalizma kao pozitivne kategorije reprezentirane pojmom novca, odnosno imovinskog stanja (sa ključnim pojmovima individualne sposobnosti, novac, upravljanje novcem, reklama, otpornost na reklame, potrošač, prava potrošača, u najranijim pa do sofisticiranije kapitalističke indoktrinacije u kasnijim osnovnoškolskim fazama obrazovanja koje uzdižu novac kao mjerilo rada, da je rad temeljna ljudska vrijednost i da se prema novcu treba odnositi kao rezultatu ljudskog rada). Liberali bi vjerujem svakako, čak i s pravom, istaknuli kako je slučaj upravo obrnut, kako obrazovni proces u Hrvatskoj nema dovoljno istaknutu dimenziju ekonomskog, posebno financijskog obrazovanja neophodnog za život u suvremenom društvu (što se primjerice vrlo plastično vidi na trenutno popularnom slučaju švicarskih franaka i totalne financijske nepismenosti populacije). Liberali također, kao što znamo, i to čak opet nerijetko s pravom, naglašavaju ostatke socijalističkih sadržaja u obrazovnom procesu, te u njima vide neadekvatne i kontroverzne sadržaje. Ovdje se, jasno, nećemo baviti bespredmetnim natezanjem tko je od tih strana u pravu pošto je sasvim jasno da su pretpostavke i pristupi oba dvaju strana ideologični i neprihvatljivi. Razlog je jasan: poanta suvremenog odgojnog-obrazovnog procesa trebala bi biti razvoj sposobnosti razumijevanja i manipulacije različitim perspektivama, te maksimizacija slobode od propisane indoktrinacije, a ne nametanje jednog sadržaja, istine i vrijednosti. Pogledajmo kako ORaH ostaje debelo ispod te razine, u staroj paradigmi zatvorenog, indoktrinacijskog pogleda na obrazovanje:
Kontroverzni momenti su očiti te nameću pitanje: kakva se to vrsta etičnosti promovira ovim programom i je li ona uopće kompatibilna s održivom i istinski produktivnom koncepcijom građanstva? Kao upitan se nameće već i sam materijalistički obzor koji se nudi najmlađim učenicima, u razvojnoj fazi u kojoj je daleko potrebnije i primjerenije razigravati maštu i razvijati empatiju nego precizno planirati džeparac. Kada je pak riječ o petome razradu, u najmanju je ruku neobično da se imovinsko stanje pojavljuje u relaciji vrijednosnog izjednačavanja s problematikom čovjekova dostojanstva, te s pitanjima ljudskih prava, sposobnosti, rase i spola. Iskazano je pak načelo novca kao mjerila rada u suprotnosti s etičkim načelima aktivnoga građanstva, budući da se takvim stavom diskriminiraju građani koje za svoj rad ne primaju adekvatne naknade, a raširena su pojava u društvu, kao i osobe s nižom stručnom spremom koje rade teške poslove, a za to su malo plaćene. Na temelju se takvih sadržajnih komponenti može steći dojam da su autori programa pobrkali ideje građanskoga odgoja s neoliberalnim doktrinama![34]
Suvremena, naročito antikapitalistička, ljevica uistinu ima zadatak isticanja iritantnih tragova kapitalističke ideologije u okvirima obrazovnog procesa. No taj bi zadatak bio sasvim nemoguć kada kapitalističke ideologije u obrazovnim sadržajima ne bi bilo! Poanta je u bogatstvu i supostojanju različitih, konfliktnih sadržaja kako bi se (a) osobe od najmanjih nogu obrazovale za ono što je najvažnije, višedimenzionalno, kritičko mišljenje i (b) kako bi se obrazovni sustav u potpunosti oslobodio kontrole ekonomske i političke sfere, te dominantnih vrijednosnih sustava. Moglo bi se cjepidlačiti oko ORaHovih prigovora, ali se s njima moguće i složiti. To je jedna stvar. Nešto sasvim drugačije zahtjev je za njihovim nametanjem. ORaHov problem, koji dijeli sa cijelom ljevicom i domaćim lijevim liberalima, sastoji se u činjenici da na mjesto onoga što oni imenuju kao kapitalističku ideologiju i indoktrinaciju željeli postavljali svoju, koju smatraju istinskim uvjetom održivog i produktivnog građanstva. U tom je kontekstu posebno je potrebno promatrati i uže pitanje građanskog odgoja. Prčkanje po sadržaju vrhovne etičnosti i građanskog odgoja za cijelu je stvar možda i najindikativnije. Tu se vrlo jasno pokazuje kako ORaH ne vidi nikakav problem u ideologiji samoj već u njenom trenutno prevladavajućem sadržaju.[35] Odgojna funkcija institucija i škole se po sebi ne problematizira, ne postavlja se pitanje indoktrinacije u formalnom smislu, već se propituje ispravnost sadržaja obrazovanja pa se onda pita zašto se djecu uči materijalizmu, a ne empatiji, neoliberalizmu, a ne eko-socijalizmu i slično. Takva su gledišta sasvim zastarjela i, osim toga, politički opasna. Pristup primjeren suvremenim okolnostima i u skladu sa slobodarskim, progresivnim svrhama svakako je onaj koji radi na rasturanju indoktrinacijske funkcije obrazovnih institucija. To naravno ne nekakvim naivnim, jednako opasnim, pozitivističko znanstvenjačkim pokušajem izbacivanja vrijednosnih sadržaja iz obrazovnog procesa. Rješenje je poznato i sastoji se u puštanju različitih vizija i perspektiva u obrazovni proces; omogućavanje što slobodnijeg i neopterećenijeg kontakta sa različitim istinama i vrijednostima. Time se jasno postiže više efekata: prije svega u obrazovni proces praktično se unosi kritička distanca prema svakom sadržaju, čime se radi na maksimizaciji osobne slobode učesnika u spoznaji i oblikovanju vlastitog identiteta. No također: osiguravaju se uvjeti najveće moguće funkcionalnosti i stabilnosti zajednice pošto se takvim pristupom stvaraju građani koji se mnogo bolje, odgovornije i kreativnije mogu nositi sa kompleksnim, kontradiktornim izazovima na društvenoj i političkoj razini. U tom se smislu ljevica uvijek mora prisjećati Marxove 3. teze o Feuerbachu[36] i pitanja o tome tko ima da obrazuje obrazovatelje i tko se usuđuje postaviti iznad društva. Iskorak ka većoj razini slobodnijeg i funkcionalnijeg odgojno obrazovnog procesa uvijek mora ići za time da upisane više vrijednosti i poziciju obrazovanja kao poziciju moći u svojoj biti dovodi u pitanje. Radi se o jednom od najvažnijih naglasaka koji bi suvremena ljevica morala imati u vidu, koji ima sveobuhvatne političke posljedice. ORaH to očito nije u stanju. Oni bi umjesto materijalizmu djecu učili bratstvu i empatiji. Kao da se, ne tako davno, jedva ne izvukosmo iz višegeneracijske indoktrinacije bratstvom i jedinstvom.
Problemi konzervativne vizije koju zastupa ORaH ne nestaju čak i ako se pretpostavi da su sadržaji i vrijednosti koje oni zagovaraju objektivno etički i politički legitimni. Pošto se pokazuje da svaki oblik planske indoktrinacije zapravo ne može biti dovoljno učinkovit. Naročito ukoliko je preambiciozna, sadržajno preopterećena. U tom slučaju javlja se problem prevelikog rascjepa između propisanih ciljeva i objektivnih sposobnosti/motivacije kadrova angažiranih u obrazovanju. Kadrovi u takvoj situaciji realno nisu u stanju ili ne žele dovoljno disciplinirano i kvalitetno indoktrinirati populaciju. Što su obrazovatelji lošiji i neodgovorniji to su manje u stanju izvršiti svoje zadaće čak ako i nemaju interes za pružanje direktnog otpora, pa se tako njihovo djelovanje čak i tada može pokazati kontraproduktivnim. Bivši sistem tu je klasičan primjer. Neki socijalistički indoktrinirani na Filozofskom fakultetu do danas su uspjeli zadržati političke sklonosti. No, golemu većinu populacije kroz TIPS su odgajali priučeni, polupismeni, sasvim neuvjerljivi, neučinkoviti, nemotivirani kadrovi koji tadašnjem sistemu sigurno nisu pomogli. Gotovo sigurno su mu odnemagali. Slična se situacija mora pojaviti uvijek kada u odgojno-obrazovnom procesu dolazi do prenaprezanja, preopterećenja kadrova ciljevima koje ne mogu ili ne žele ispuniti. To je opći obrazovni problem, ali se na posebno jasan način pokazuje u sferi društvenih i humanističkih nauka; građanskog odgoja, obrazovanja za demokraciju i slično. To jasno zbog kompleksne, mnogoznačne i politički prijeporne prirode samog fenomena. Prenormiranjem se tako realno ne mogu postići pretpostavljeno legitimne, željene koristi. Ali se zato takvim pristupom gotovo sigurno doprinosi razvoju dogmatizma, ideologiziranosti i intelektualne jednostranosti kod samih učitelja i učenika. Alternativnim, progresivnim, čisto negativnim i kritičkim pristupom prema vrijednosnim sadržajima, koji bi mogao i trebao biti promoviran, stvar se olakšava i sa ovog stanovišta. Pošto je i lošije obrazovan, lošije osposobljen kadar mnogo lakše potaknuti na obavezno kritičko propitivanje sadržaja, barem na najosnovnijoj razini. Naročito ako se polazi od klasične pretpostavke da se u krivu može biti na beskonačno mnogo načina, a u pravu na samo jedan (čemu bi ORaHovi konzervativci i prosvjetitelji trebali biti skloni). Mnogo je lakše pripremiti i motivirati obrazovni kadar da ispravno prezentira što ne valjda u kapitalizmu, socijalizmu, ksenofobiji, nacionalizmu, multukulturalizmu, prisvjetiteljstvu, ateizmu, religiji i tako dalje, negoli osigurati da u pozitivnom smislu jednoglasno pjevaju neku službenu, strogo određenu i konzistentnu ideologiju. Što uostalom može biti loše u slobodi ustaških profesora povijesti da tuku po komunizmu, ako će već u susjednoj učionici komunistički profesor politike tući po fašizmu; ili što popovi na vjeronauku djecu indoktriniraju bezgrešnim začećem, ako ih u susjednoj učionici progresivni profesori filozofije upoznavaju sa filozofskim utemeljenjem queer teorije. Poanta je, prema gledištu koje ovdje zastupamo, u popuštanju uzda vrijednosnog, tendencioznog prenormiranja kao uvjetu povećanja autentične dinamike i obogaćenja sadržaja u obrazovnom procesu od najranijh uzrasta koji u političkom smislu može samo doprinijeti kretanju naprijed.
Popuštanjem uzda, jasnim olakšanjem unošenja različitih i konfliktnih vrijednosnih, svjetonazorskih i političkih sadržaja u obrazovni proces spontano se stvaraju uvjeti autentičnog kritičkog mišljenja i dekonstrukcije svih pretpostavljenih dogmi. Govoreći o utjecaju kapitalističke ideologije važno je razumjeti kako je najbolji način njenog skidanja s trona (ukoliko je to uopće i poželjno – to je potrebno uvijek iznova praktično i teorijski propitivati) slobodno puštanje u opticaj s alternativnim perspektivama. Obrazovni proces mora tražiti strogu primjenu kritičke perspektive upravo prema sadržaju koji se u danoj situaciji čini najracionalniji, pa tako i trenutno dominantne društvene vrijednosti u okvirima samog obrazovanja moraju biti dovedene u pitanje jer se upravo tako najbolje osigurava progresivna spoznajna i politička dinamika. To je nešto što bi svaka progresivna opcija trebala podržati pošto je konzervativizam i dogmatizam sa lijevom, progresivističkom maskom najveća opasnost i saveznik postojećeg reda stvari. Kako u političkom, tako i u spoznajnom i socio-ekonomskom smislu. Osim toga institucija je uvijek institucija i ona nikada ne smije biti uzeta kao rasadnik slobode i neovisnog mišljenja već se ukoliko je moguće mora promovirati potraga za njima izvan institucionalnih okvira što pak sa leđa institucije skida veliko breme odgojne odgovornosti i omogućuje rasterećenje programa. U tom smislu opet je moguća jedna progresivistička koalicija (pametne) socijalističke ljevice i (poštenih) liberala (i jedne i druge potrebno je doduše tražiti povećalom), dok se sa druge strane barikade nalaze otvoreni i prikriveni konzervativci svih vrsta. Među njima je kao što vidimo i ORaH.
Problem indoktrinacijske, ideološke funkcije odgojno obrazovnog procesa izuzetno je važan i zaslužuje posebnu raspravu pa smo se na njega morali osvrnuti nešto opširnije iako ne zauzima najznačajnije mjesto u ORaHovoj viziji obrazovanja i znanosti. Možda bi ispravnije bilo reći kako se tu radi u momentu od presudne važnosti, kojim se ipak ne smije zanemariti osnovnija kritika onoga što sam ORaH drži važnim sastavnicama svog programa. Ako želimo biti sasvim uvjerljivi moramo razmotriti kako se pokazuje stranačka vizija uz zanemarivanje refleksivnije i apstraktnije kritike njihovih pretpostavki u ovom smislu. Zbog toga se u nastavku prezentiranja spornih točaka ove sektorske politike moramo fokusirati na probleme učinkovitosti obrazovnog sustava s obzirom na postavljene svrhe (obogaćenja hrvatskog inovacijskog krajolika, poticanja pozitivnih društvenih promjena, otvaranja novih mogućnosti zapošljavanja te učinkovitog sprečavanja odljeva/gubitka mozgova.) zažmirivši jednim okom na odgojno indoktrinacijski pristup problemu koji smo prethodno izložili. Konkretniji problemi ORaHove vizije u tom će se procesu sami dalje otvarati.
Kažimo najprije par općenitih stvari o pretpostavljenim svrhama. Tu imamo
(1) obogaćenje hrvatskog inovacijskog krajolika. Sveprisutna svrha naročito isticana u okvirima neoliberalne ideologije kojom se kvaliteta obrazovanja i znanosti želi podići na razinu na kojoj je u stanju proizvoditi skupe, inovativne, ekskluzivne, unovčive spoznaje na kojima se želi zasnovati suvremena konkurentna ekonomija i razvijeno društvo. Značenje te svrhe naravno se može rastezati poput harmonike. (2) Poticanje pozitivnih društvenih promjena. Treba li što o tome reći? Može li se bez konkretnog uvida? U to valjda, s obzirom na ostale politike, spadaju i razvoj empatije i dugarstva, zemljoradničkih sklonosti, ekološko prosvjetljenje. I, s druge strane, strogo razbijanje lijenosti i inertnosti, uvođenje stroge formalne kontrole, tehnokratskih metoda mjerenja učinka i slično – štogod. Svašta se, prilično kontradiktornog, kako smo vidjeli da podvesti pod pozitivne društvene promjene kako ih vidi OraH. Zbog toga taj cilj drastično gubi na vrijednosti u okvirima ozbiljne diskusije.[37] (3) Otvaranje novih mogućnosti zapošljavanja. To je svakako djelomično u vezi sa onim inovacijskim potencijalima, s tim da je s jedne strane zahtjev za povećanjem atraktivnosti i kvalitete samog obrazovnog procesa, a u ovoj točki, s druge strane osiguravanje adekvatne tražnje za vrijednim, primjereno obrazovanim kadrovima. S čim je jasno povezano sprečavanje odljeva i gubitka mozgova. To su okvirno vrhovne svrhe. Slijedeće nam je preći na probleme s kojima se ORaH suočava u njihovoj razradi i pitanje na čemu zasniva svoj plan njihova ostvarenja.
Prva stvar tu je problem obrazovanja za tržište. O tom problemu obično najviše govore liberali, iako se sve više i više uzima kao neupitan, gorući problem društva od strane većine aktera. U našim je okolnostima to sasvim jasno, ali se ne smije zanemariti kako problem postoji i na široj razini (uzmimo primjerice tu kroničnu nezaposlenost mladih evropljana). Iznesimo nekoliko navoda, iz različitih dijelova teksta, kojima se može okarakterizirati ORaHovo razumijevanje problema:
Obrazovanje koje je usmjereno zahtjevima tržišta, i koje je spremno na prilagođavanje neminovnim promjenama koje tržište diktira, činitelj je konkurentnosti gospodarstva i boljitka u cjelini. Osim konkretnih profesionalnih kompetencija, od stručnih se kadrova očekuje i brza prilagodljivost te sposobnost stjecanja širih znanja.[38]
Iako je niska zaposlivost uvelike rezultat gospodarske krize, moramo uvažiti i činjenicu da gotovo 50% poslodavaca obuhvaćenih istraživanjem tvrdi da kandidati prilikom zapošljavanja nisu imali potrebne vještine, ili potrebno iskustvo, a kao neophodne vještine radnika ističu: spremnost svladavanja novih vještina, organizacijske vještine, inicijativa i sposobnost samostalnog rada.[39]
Dosadašnja zanimanja za koja je pretpostavku stvaralo obrazovanje u budućnosti mogu ali i ne moraju postojati. Hrvatska se, kao i ostatak svijeta, trenutno nalazi u razdoblju intenzivnih društvenih promjena i tehnologijskoga razvoja na što sustav zanimanja ne može ostati imun. Zbog potrebe društva da prepoznaje, slijedi i učinkovito rješava potrebe tržišta rada, ali i zbog potreba pojedinaca da se na što je moguće manje nasilan način prilagođavaju izazovima promjene profesije, koncept cjeloživotnog učenja postaje prioritetno političko pitanje mnogih država.[40]
Iznesene teze mogao bi potpisati svaki od neoliberalnih kritičara orahovanja. Pa se ponovo se postavlja pitanje: zbog čega liberali toliko nepomirljivo napadaju ORaH, tendenciozno ga poistovjećujući sa marksizmom i crvenom ljevicom, a odbijaju da pohvale stvari u kojima su na istoj valnoj dužini. To je, ponovimo još jednom, izuzetno štetno iz dva razloga: (1) jer je neosocijalistička ljevica koju imamo pred očima, barem na lokalnoj razini, još i mnogo gora; (2) jer je ORaHov lijevi utopizam tipičan primjer sitnoposjedničkog radikalizma, ćiftinske političke struje buržoaskog društva, a ne nekakvog marksizma.[41]Liberali i buržoaske snage napadaju ORaHov ljevičarski utopizam, vrlo tendenciozno prikrivajući mnogobrojne momente u kojima se njihove racionalnosti neobično dobro slažu. Ni sama Mirela Holy ne inzistira na sasvim transparentnom naglašavanju kako se u mnogim aspektima njena vizija u biti ne razlikuje od one omraženih neoliberala. To je možda iz sličnih razloga iz kojih SDP i HDZ odbijaju priznati mnogobrojne aspekte u kojima se i njihovi programi poklapaju. Mirela je jasno u pravu kada na to ukazuje. No po istoj je logici potrebno ukazati i na momente u kojima se, poput ovog, neobično skladno poklapa liberalna perspektiva i perspektiva ORaHa.
Kod ORaHa ovog puta (vizija povećanja funkcionalnosti obrazovnog sustava kako bi se uspostavila uža veza sa tržištem rada), za divno čudo nemamo previše ćiftinsko-utopističkih akrobacija. Imamo jednu realističnu viziju koja u suštini prihvaća funkcionalnost vladajuće društvene racionalnosti. Analiza postojećeg stanja kaže kako s jedne strane imamo iznimno skupu proizvodnju kvalifikacija koje nisu korisne na tržištu, koje i kada nominalno odgovaraju potražnji realno, po svojim svojstvima, kvaliteti debelo podbacuju. Zbog toga je jedan od glavnih prioriteta reforma obrazovanja koja će takve probleme i disfunkcionalnosti u srži otkloniti. Faktično obrazovni sustav dovesti u vezu sa socio-ekonomskim potrebama, koje su u biti, barem na ovoj razini, nekritički poistovjećene sa potrebama tržišta. Potrebno je ukazati na tri razine napetosti: (1) napetost ovakve vizije i utopijskih dimenzija ORaHovog programa u cjelini; (2) napetost u odnosu na viziju obrazovnog procesa koji bi trebao biti ne samo ostručnjavanje već i izraz samorealizacije i slobode pojedinca; (3) napetosti u odnosu na moguće tržišne disfunkcionalnosti i nemogućnost predviđanja tržišne potreba.
Ostavimo po strani najmanje interesantnu prvu napetost za polemike različitih frakcija unutar ORaHa (za koje ruku u vatru dajem da postoje uslijed tolikih razlika između načina na koji progovaraju različite sektorske politike). Druga je mnogo interesantnija iz jedne lijeve perspektive. Radi o ozbiljnoj stvari. Jedna od blagodati socio-ekonomskog razvoja, jedan od njegovih najvažnijih emancipatornih karakteristika trebala bi ležati u otvaranju sve veće mogućosti jedinke da slobodno proizvodni svoj život i identitet. Da u obrazovanju i radu sve više i više može prepoznavati sebe, tj da glavna svrha cijelog procesa postaje samoostvarenje. U tom smislu ne smije se, kao što je politička ljevica, posebno lijevi intelektualci tako često radila, upadati u labave spekulacije o čovjekovom punom samostvaranju, razotuđenju i slično. No sasvim je jasno kako u čisto realnim okvirima postoji napetost između mogućnosti samorealizacije u obrazovnom procesu i (kvazi)objektivnih potreba tržišta ili čak sasvim neovisno o tržištu, društvene proizvodnje sa svojom čisto tehničkom logikom (koju bi pobjednički socijalizam samo dodatno istaknuo). Progresivna ljevica po svojoj bi prirodi trebala biti (realistično, ali izričito) sklona samoostvarenju i emancipaciji u odnosu na tehničke i ekonomske zahtjeve sistema. Naročito u okolnostima u kojima, kao u naše vrijeme, imamo goleme mogućnosti stvaranja materijalnog bogatstva, golemu proizvodnost rada koja realno otvara prostor za više takvog luksuza. Recimo, više obrazovanja kao procesa samoostvarenja, a ne instrumentalne samodiscipline i osposobljavanja za slobodnoj ličnosti potrebe tržišta i tehnike. Svakako ne savršenu slobodu profesije, puno pretvaranje učenja i rada u igru kao što misle najekstremniji, utopijski slobodarski ljevičari. No ta svrha nipošto ne smije biti olako ispuštena iz vida i, čini mi se, predstavlja jednu od najjačih uzdanica suvremene ljevice. Naročito zbog toga što je sasvim i neovisno o lijeve politike, po spontanoj logici razvoja buržoaskog društva taj trend bio prilično prisutan kroz 20. stoljeće, na neki se način i podrazumijevao, da bi se tek u najnovije vrijeme doveo u pitanje i proglasio luksuzom koji si buržoasko društvo ne može priuštiti. ORaH udara na neoliberalizam svagdje gdje ne treba, pa je stoga prilično ironično da ga sasvim pošteđuje kritike tamo gdje je najtanji. I u biti zauzima potpuno sistemsku perspektivu.
Liberali jasno problemu pristupaju na konzistentan način iz drugačijeg ugla pošto pretpostavljaju: ili da se samoostvarenje pojedinca poklapa sa tržišnom racionalnošću; ili da tržišna logika otvara mogućnost maksimizacije samoostvarenja u osobnoj sferi (slobodnog vremena). Mogućnost da se formalno sasvim slobodan pojedinac ostvari mimo logike i konkretnih zahtjeva tehno-ekonomskog sistema svakako je neupitna, ali je dobro pitanje što će jesti ukoliko piše pjesme koje će se čitati za 100 godina (a one u danim okolnostima nisu utržive)? Glavni se problem ne sastoji u činjenici da čovjek ne može birati da bude siromašniji i piše pjesme (gdje se više realizira). To samo po sebi stoji i poštena je pogodba. Problem je u tome da je objektivno društveno privilegiran, pa i ideološki promoviran, duhovno siromašan, čak i represivan, oblik samoostvarenja koji se realno izvodi iz potreba otuđenog socio-ekonomskog i tehničkog sistema. Neovisno od ljevičarskih spekulacija i kritika, čisto konkretno govoreći – ako se traži i potiče veća disciplina i odgovornost prema objektivnim potrebama ekonomije u okvirima obrazovnog sistema nad kojima akter ima sve manju kontrolu cijelu bi logiku vrlo neobično bilo smatrati emancipatornom po pojedinca. Liberali se time dovode u prilične probleme. Odgovarajući na njih desni liberali, a upravo ti su udarna grupa neoliberalizma, pokazuju se neobično društveno odgovornima. Realno podređuju samoostvarenje pojedinca općem društvenom interesu koje se očituje na tržištu. Pa se onda samoostvarenje gura u osobnu sferu, a čovjek profesionalno ima da potvrdi u ekonomskom posredovanju i tako namakne sredstva za svoje bogatije samoostvarenje u izdvojenoj osobnoj sferi. Tu se stvar u zbilji pokazuje vrlo problematičnom na više razina. Lijevi intelektualci tu, kao što je poznato, obožavaju naglašavati kako ono energije i vlastitosti, osobnih potencijala što čovjeku ostaje u toj osobnoj sferi nije dovoljno da se kreativno razvija već prvenstveno da pasivno troši. Ta je kritička opservacija, ako se uzme u svojim prirodnim granicama, sasvim na mjestu. Naročito ako imamo realnu povijesnu tendenciju sve većeg otuđenja autentične vlastitosti, spektaklizaciju osobne sfere, kao i sprezanje te razine u funkciju tehničke i ekonomske racionalnosti.
No, budimo ipak neskloni lijevim intelektualcima i novoljevičarskim spekulacijama te zanemarimo problem otuđenja, spektakla i kapitalističkog udara na osobnu sferu. I dalje, kako se čini, ostaje suvremeni trend da se sa razvojem društva i ekonomije relativno povećava količina energije koju slobodni privatni pojedinac u svom profesionalnom obrazovanju i radu izdvaja za društvo, tehniku i tržište, dok relativni omjer obrazovanja i razvoja za samoostvarenje opada. Liberali na to mogu pretpostaviti kako dinamika kapitalizma dugoročno i u široj slici ide u suprotnom smjeru, dok su drugačije tendencije trenutni poremećaji (a trenutak u povijenim razmjerima, kao što je poznato, traje i cijelu jednu generaciju ili više). To može biti i istina, ali je i dalje daleka. Za nju se teško uhvatiti. Oni s druge strane mogu spekulirati o apsolutnom povećanju mogućnosti samoostvarenja unatoč relativnom smanjenju energije koju čovjek može izdvojiti za sebe. Logika je jasna: upravo učinkovita društvena proizvodnja tehnički mu olakšava mogućnost maksimalne iskoristivosti relativno manje količine osobnih potencijala izdvojenih za samostvaranje. Tu imamo upravo obrnutu spekulaciju od one ljevičarske kritike prodora kapitalizma u osobnu sferu, otuđenja, spektakla, robnog fetišizma – štagod. Pa se tu onda tu može beskonačno natezati, u što se nećemo upuštati već ustvrditi kako buržoaska spekulacija ovakvog tipa stoji barem jednako slabo kao i ona ljevičarskih intelektualaca. A to će reći da sigurno ne stoji najbolje.
Spustimo li se ipak sa oblaka pretpostavki i spekulacija na zemlju vratiti ćemo se početnom, jasnom, praktičnom pitanju od kojeg je nemoguće pobjeći: u kojoj se mjeri obrazovni sustav konkretno treba podrediti potrebama tržišta i tehnike, a u kojoj se mjeri njegova sredstva mogu usmjeriti u svrhu samoostvarenja učesnika? Aktualni trendovi i vladajuća društvena racionalnost eksplicitno traže sve veće sprezanje obrazovnog sustava u tržišnu i tehničku logiku, u objektivne društven potrebe. Takvi zahtjevi možda su legitimni, no oni se, barem iz lijeve perspektive, ne smiju smatrati nužnima. Stvar se u čisto površnom, političkom smislu u hrvatskim okvirima pokazuje prilično ironičnom pošto je opće poznato koliko je Šuvarova reforma, koja je u biti išla za sličnim svrhama, bila ismijavana od strane buržoaskih aktera. Da bi danas liberali i buržoazija tražili isto – plansko sprezanje slobode pojedinca u potrebe društvene proizvodnje. Libertarijanske struje tražiti će doduše više slobode, ukidanje svakog plana i usmjeravanja. U tim neozbiljnim vizijama mnogo se upitnih efekata dogmatski očekuje. Prije svega uspješno pounutrenje društvene odgovornosti i planiranja od strane samih privatnih pojedinaca, te postojanje tržišne providnosti koja će iz anarhije njihovih neovisnih volja dugoročno proizvesti savršeno funkcionalan red. Takvo se viđenje može smatrati vrlo naivnim. Ili bolje ono se takvim i smatra ne samo od strane ljevice i marksista, već od velike većine mudrijih, realističnijih liberala.
Radi se jasno o kompleksnim i višeslojnim problemima u koje ovdje nije potrebno dodatno ulaziti. No ono što je nužno primjećivanje je potrebe svake lijeve opcije koja drži do sebe da zauzme barem umjereno kritički stav prema liberalnim i tehnokratskim vizijama problema. ORaH tu ne pokazuje nikakve znakove. Uz sav svoj radikalizam ne čuje se ni glasa o obrazovanju kao procesu samoostvarenja, a ne ostručnjavanja za tražene funkcije na tržištu radne snage. No najgore je to da oni kao antiliberali ne mogu slijediti ni koliko toliko konzistentne liberalne legitimacije o kojima smo prethodno govorili. Oni ne mogu preuzeti diskurs poduzetništva kao najvišeg oblika samoostvarenja, kreacije ili spekulirati o omogućavanju apsolutno veće količine samoostvarenja u okviru tržišnog posredovanja. ORaH stoga, u ovom smislu, mora imati mnogo više problema sa legitimacijom predloženog rješenja. Što je onda potrebno promatrati u odnosu na onu prvu točku, tj. napetost između vizije obrazovanja za tržište i utopijskih dimenzija šireg programa održivog razvoja.
Posebna razina problema ova je treća, najprizemnija, u kojoj se postavlja pitanje tko uopće može pouzdano znati što tržište traži? Proces obrazovanja je dugogodišnji, a reforme sustava obrazovanja, tj njegovo prilagođavanje još sporije, dok se dinamika na tržištu i zahtjevi sve brže i brže mijenjaju, te su vrlo nepredvidivi. To svakako znači kako je potrebno proizvoditi prilagodljive, inteligentne kadrove koji su u stanju brzo usvajati nova znanja i vještine koje trebaju. O tome se u ORaHovom programu i govori. To je potrebno podržati. No tu se opet javljaju konkretni problemi. Prije svega priličan paradoks između fokusiranog, planskog stvaranja traženih kvalifikacija i suvremene potrebe za izrazito fleksiblnim, visokoprilagodiljivim, inteligentnim jedinkama koje po svojoj prirodi moraju imati raznovrsnije i općenitije obrazovanje. Pitu je nemoguće imati i jesti. Obrazovanje tih kadrova je skuplje, što ORaH naglašava i zapravo igra na tu kartu. Kartu podudaranja skupih investicija u obrazovanje i potreba tržišta. Problem je jasno u tome da tržište ne traži samo ta i ta svojstva (znanje, fleksibilnost, dinamičnost, prilagodljivost, štogod), već da, čak i prije svega, traži i što jeftinije, učinkovitije stvaranje tih željenih kvaliteta. Tržište će odbiti jeftino proizvedene neadekvatne kadrove, ali će jednako tako odbiti i sasvim adekvatne ali preskupe. Drugi je problem što tržište osim takvih novih skupih, univerzalnih ljudi, čija je namjena ipak relativno uska, i dalje traži golemu količinu visokostručnih, kadrova sa mnogo užim potencijalima. Uvijek je bolje da kadrovi budu inteligentniji i fleksibilniji, ali je, sasvim je jasno, mnogo jeftinije proizvesti kadrove koji su specijalisti i visokostručni, no razmjerno tupi i nefleksibilni. Tržište će, kad god može, izabrati takve. Problem i je u tome što postoji očita kontradikcija: kapitalu trebaju sve stručniji kadrovi koji su istovremeno i inteligentni, prilagodljivi, imaju širu viziju i potencijal kreativnosti, ali su također disciplinirani i, last but not least, što je moguće jeftiniji. Realno je sasvim nemoguće dobiti takav komplet. Nešto se uvijek mora žrtvovati. Iako je u tom smislu potrebno konzultirati empirijske podatke (uz kritičku opasku da istina nikad nije u činjenicama) razumno je za pretpostaviti kako će tržište biti najsklonije onim realno najstručnijima, najdiscipliniranijima i najjeftnijima. Jasno: s obzirom na konkretne potrebe. Obrazovanje kadrova po tom ključu realno može stvarati populaciju koja je u biti manje prilagodljiva brzim promjenama i izazovima.
Buržoaska i neosocijalistička ljevica iz toga često izvode potrebu za protekcionizmom u obrazovanju, potrebu strogog razdvajanja obrazovnog sistema od tržišta i slično. Mi ćemo zauzeti bitno drugačiju poziciju i reći: u situaciji u kojoj imamo proizvodnju realno beskorisnih kadrova za bilo kakve svrhe, koji ne samo da nisu tržišno iskoristivi već su, ponovimo još jednom, sasvim beskorisni, čak i takva problematična kapitalistička vizija može značiti nekakav korak naprijed. Liberalizacija obrazovanja može predstavljati nekakav opipljiv, funkcionalan iskorak. No u odnosu na ozbiljnost i širinu problema s kojima se suočavamo ta funkcionalnost ima svoje granice. Naročito kada se u obzir uzme disfunkcionalnost tržišta koje kao što znamo ne vodi nikakva Providnost. Obrazovni proces je dug, a iracionalna potražnja za nekim kvalifikacijama na tržištu dosta se dugo može održavati i činiti racionalnom, da bi u jednom trenutku došlo do loma. Pa onda imamo golemu nezaposlenost visokoobrazovanih i slično. Liberali su skloni jednostranim interpretacijama kako su (banalizirajmo stvar do kraja) neobrazovani većinom vucibatine sa kulturnih studija, sasvim neupotrebljivi i beskorisni, te je lom na tržištu koristan kako bi se ljude destimuliralo da se bave takvim stvarima za kojima nema društvene potrebe sa realnim pokrićem. No nezaposleni su i građevinski inženjeri koji su odluke o svom obrazovanju donijeli na temelju goleme potražnje za takvim kadrovima prije desetak godina. Uostalom sama eksplozija sumnjivih profesija u društvenoj i humanističkoj sferi može se dovoditi u vezu sa nekakvom vrstom tržišnih balona i povećanom tražnjom za takvim sadržajima u određenom periodu. Tu se također radi o kompleksnom problemu na kojem se može graditi alternativna lijeva vizija. ORaH ni tu dimenziju u biti ne uzima u obzir. On, ponovimo još jednom, prilično naivno i nekritički u osnovi preuzima tipično liberalni pogled na stvari. Što opet i nije neka katastrofa, pošto se ta perspektiva u odnosu na stanje u domaćem obrazovanju može smatrati progresivnom. No suvremena, progresivistička ljevica mogla bi i morala vidjeti mnogo šire i dalje od toga.
ORaHova vizija obrazovanja za tržište doduše ima i svoju lijevu, predvidivo konzervativnu lijevu dimenziju koju se nipošto ne smije previdjeti. Ona postaje posebno vidljiva kako se sa povećanja kvalitete i društvene korisnosti obrazovanja prelazi na pitanja količine javnih investicija u obrazovanje, strožeg kvantitativnog normiranja u obrazovnom sistemu i otvaranja mogućnosti zaposlenja. Ti naglasci posebno dolaze do izražaja u razmatranju problema na višim razinama obrazovanja, što se može povezati i sa problemima brain wastea i brain draina. U programu se tako kaže:
Nasuprot primjerice slučaja Austrije gdje doktorski studij upisuje i završava puno veći broj studenata, no gdje ih sasvim mali broj ostaje u sustavu znanosti budući da po stjecanju doktorata prelazi u industrijski i poslovni sektor gdje sudjeluje u stvaranju novih vrijednosti, Hrvatska školuje doktorande koje izvan znanstvenoga sustava nema gdje zaposliti, osuđujući većinu na izbor između odlaska u inozemstvo, na zapošljavanje ispod i/ili izvan stečenih kvalifikacija ako ne i na čekanje zaposlenja na Zavodu za zapošljavanje.[42]
I:
Dok je u ranijem razdoblju svaki poslijedoktorand mogao računati na stalnu poziciju u ustroju pod uvjetom da je ispunjavao zadane kriterije za napredovanje, znanstveni novaci koji danas pohađaju poslijediplomski studij i čiji su rokovi njegova dovršenja definirani Ugovorom o radu, suočavaju se međutim s dodatnim problemima skraćivanja roka za izradu doktorskog studija sa šest na četiri godine uz iznimno produljenje na još dvije godine, pri čemu nije došlo do izmjene dinamike samih studija.[43]
U prioritete progresivno orijentirane politike znanosti svakako treba uvrstiti mjere za integriranje kvalitetnih ljudskih resursa koji mogu doprinijeti razvoju hrvatske znanosti, a u čije su školovanje uložena i značajna javna sredstva, što je bez sumnje barem jednim dijelom rješivo preraspodjelom budžetnih prioriteta, dok bi nova ulaganja trebalo usmjeriti u stvaranje sinergije sa sektorom gospodarstva koji, paralelnim djelovanjem održive gospodarske i znanstvene politike, može i treba asimilirati dio raspoloživoga kadra. Donošenje takvih mjera neposredno bi se odrazilo na problem nezaposlenosti, no ono bi ujedno pokrenulo i proces kapitalizacije dosadašnjih ulaganja u obrazovanje znanstvenika.[44]
Tu se sasvim jasno i dalje izražava potreba za povezivanjem obrazovne i socioekonomske razine, ali se (na neki način) postavlja i pitanje odgovornosti domaćeg gospodarstva koje ne nudi najviše obrazovanima nikakve prilike, kao što se naglašava i potreba za zadržavanjem labavijih normi u obrazovnim procesu uz preraspodjelu sredstava kako bi se osiguralo zaposlenje visokoobrazovanih. Ton je u tom smislu ipak predvidljivije skrbnički i antiliberalan. U skladu sa kartom na koju ORaH igra – pretpostavka o podudarnosti ekonomskih potreba, tržišne potražnje i skupog obrazovanja – ne traži se pojeftinjenje i eksplicitno postrožavanje uvjeta u okvirima proizvodnje kvalifikacija već prilagođavanje istih potrebama tržišta u kvalitativnom smislu. To je tipično lijeva, i jednostrana perspektiva, sa kojom se obično stupa u borbu protiv stezanja remena u obrazovanju. Radi se o jednostranoj viziji pošto se zanemaruje kako je povećanje učinkovitosti proizvodnje traženih kvalifikacija jedan od najvažnijih zahtjeva tržišta i ekonomije, te se radi o sasvim drugoj vrsti problema koja se ne nalazi ni u kakvom nužnom odnosu sa pitanjem kvalitete obrazovanja. Neoliberali u pravilu pretpostavljaju kako je pooštravanje normi, stezanje remena i prebacivanje financijske odgovornosti na učesnike obrazovnog procesa nužan uvjet povećanja kvalitete obrazovanja. Ljevica drži kako je stvar suprotna: kako takve mjere imaju negativan efekt. Iako su u našim okolnostima u tom smislu liberali svakako više u pravu (s obzirom na duboku disfunkcionanost i inertnost obrazovnog sistema), temeljni pristup tih dvaju strana jednak je, i jednako neprihvatljiv. Pošto je sasvim jasno kako se radi o dvije sasvim različite kategorije koje se ne nalaze u uzročno-posljedičnom odnosu. Stezanje remena može i ne mora povećati kvalitetu obrazovanja; proizvodnja kvalitete obrazovanja koja se trenutno draži može i ne mora biti objektivno podložna povećanju učinkovitosti. U tom smislu sasvim je besmisleno zauzimati unaprijed upisane ideološke pozicije.
S druge strane prepuštanje zaposlenja visokoobrazovanih kadrova slobodnom tržištu pojavljuje se kao jedan od glavnih uvjeta racionalizacije. Čitajući ORaHov program dobiva se dojam kako je na nižim razinama obrazovanja voljan dopustiti veću liberalizaciju i zahtjeve prema kadrovima (povećanje kontrole, zahtjeva za usavršavanjem kadrova i povećanje konkurencije), dok je na višoj razini obrazovanja više posvećen zadržavanju razine sigurnosti i privilegija među kadrovima. Kod doktoranata se drži racionalnim osiguravati zapošljavanje. Svakako iz uvjerenja kako se radi o kadrovima koji objektivno vrijede više, u koje je mnogo uloženo. U tom se aspektu ne želi forsirati veća učinkovitost proizvodnje kako se visoko obrazovanje ne bi destimuliralo. Problem je jasno, a tu opet smislenim možemo držati liberalni prigovor, u tome da je vrlo upitno koliko ti kadrovi uopće vrijede. Kako to uopće znati? Liberali drže kako se pretjeranom zaštitom i poticanjem najviše razine obrazovanja neće potaknuti povećanje, već održanje niske kvalitete visokog obrazovanja. I posebno specifične autističnosti. S tim se razboritim liberalnim prigovorom ORaH čini se ne slaže. Tu predstavlja konzervativnu snagu i griješi. ORaH nešto bolje stoji ukoliko se u obzir uzme činjenica kako domaća ekonomija ne pruža mogućnost zaposlenja visokoobrazovanima (ma kakvi god bili), što rezultira odljevom mozgova koji je sa stanovišta nacionalnog ekonomskog interesa iracionalan. Liberali bi tu opet postavili pitanje o uzrocima takvog stanja (pa pozvali na povećanje konkurentnosti ekonomije u cjelini čemu bi se ORaH nedvojbeno usprotivio kao neoliberalnoj diktaturi), a možda u pitanje doveli i racionalnost fiksacije vezanja naših visokoobrazovanih za našu ekonomiju. I tu se opet, unatoč bitnim razlikama u određenju uzroka takvih disfunkcionalnosti moramo složiti sa liberalima. ORaH igra na magičnu kartu održanja visokih investicija i širokih privilegija u sferi obrazovanja (naročito visokog), uz istovremeno izrazito povećanje kvalitete obrazovanja i dobivenog proizvoda, u kombinaciji sa planskim sprezanjem u potrebe tržišne/ekonomske i tehničke racionlanosti. S obzirom na to magično rješenje oni navode svakakve statistike o količini BDPa investiranog u obrazovanje i slično, o kojima će još biti riječi. To u teoriji ima nekakvog smisla (barem iz buržoaske perspektive), ali se suočava sa mnoštvom praktičnih problema koje ORaH olako previđa. Na najpovršnijoj razini: problem iracionalnosti održanja rasipničkih investicija u obrazovanje u kojem izostaje utrživ proizvod; i s druge strane očiti inertni otpori prema traženom povećanju kvalitete i sadržaja naobrazbe. Ne može se reći da ORaHova vizija nema nikakvog smisla, ali se opet čini kako ta stranka postupa jednostrano i previše podcjenjuje realne probleme.
Primjećuje ORaH doduše i neke složenije dimenzije; primjerice problem obrazovanja kao investicije sa odgođenim povratom. Njihov problem ponovo je da se iz jedne vrijednosno i ideološki opterećene perspektive stvari tumače na tendenciozan način. Tako se recimo kaže:
Visoko obrazovanje je s aspekta ekonomije nesumnjivo isplativa investicija, a s aspekta društvene pravde još i isplativija. No to je i investicija s odgođenim povratom, zbog čega se u zahtjevnim vremenima krize i fiskalne konsolidacije javlja za održivi razvoj društva negativna tendencija reduktivnoga ulaganja u ovaj sektor.[45]
Stidljivo se, ali dovoljno jasno otkriva kako se ne radi naprosto o odgođenom (i posrednom) povratu i dugoročno iracionalnoj tendenciji reduktivnog ulaganja, već je sama neupitnost povrata pod upitnikom. Odgođeni i posredni povrat bez daljnjega nije lako egzaktno mjeriti, pa se onda ni reduciranje ulaganja ne može nekritički smatrati društveno negativnom tendencijom. Tu kritičku opasku ljevica, a kao što vidimo i OraH, nisu u stanju pošteno uvažiti. No u samom terminu investicija s odgođenim povratom ipak je sadržana klica koja podriva ustajale lijeve dogme. ORaHova vizija se s obzirom na sve izrečeno ne može ocjenjivati sasvim konzervativnom. Ona polazi od pretpostavke kako povećanje javnih investicija u znanost nema alternative, ali se konkretan učinak tih investicija mora povećati, kao što se mora staviti posebno težište na dosljednije strateško planiranje vođeno integralnom perspektivom koja u obzir uzima presudnu važnost međusobnog uvjetovanja različitih socijalnih, političkih i ekonomskih aspekta. Pa se kaže:
Hrvatska, nažalost, nije stvorila adekvatne pretpostavke niti je u dovoljnoj mjeri iskoristila potencijal znanosti i tehnologije u ostvarivanju svojega općega društvenog i gospodarskog boljitka. U uvjetima stagnacije gospodarskih aktivnosti i pada BDP-a, visoke nezaposlenosti, neprihvatljivih socioekonomskih razlika među pojedinim grupama stanovništva, demografskoga pada, neučinkovitosti sudstva, nedovoljno razvijene građanske i demokratske kulture, izostanka društvenoga konsenzusa o temeljnim vrijednosnim pitanjima društva, a posljednjih godina i sve drastičnijega urušavanja kvalitete brojnih društvenih djelatnosti te općega manjka optimizma i razvojne vizije, uzroke lošim ishodima možemo pripisivati mnogim faktorima među kojima ne smijemo podcijeniti udio manjka cjelovite i dosljedno provođene znanstvene politike koja bi učinkovito promicala razvoj same znanosti, a s njime i razvoj društva kao cjeline.[46]
Ako zanemarimo da se radi o nizu uobičajenih fraza, te ORaHov program kao i do sad (što od nas izričito traži Mirela Holy) uzmemo ozbiljno, iz njega nastojimo razabrati ono bitno i politički distinktivno, u ovome je trenutku potrebno razabrati suštinu ciljeva koje si ORaH postavlja u reformi obrazovanja. Imamo potrebu za povećanjem investicije u obrazovanje i znanost. Imamo potrebu za povećanja učinkovitosti tih investicija (čija je prirodna karakteristika odgođeno djelovanje), no koje se moraju dovoditi u vezu sa potrebama društva. Ostaje pitanje o svrhama u najčišćem smislu koje se očito nameće. Kako okarakterizirati željeni kvalitet znanja kojem se teži i za koji se pretpostavlja da je u interesu održivog razvoja i općeg dobra cjeline društva?
Tu je, na temelju dosadašnjeg izlaganja, potrebno razlučiti tri vrste specifičnog i apstraktnog određenja spoznajno-obrazovnih svrha, tri razine na kojima se podizanje kvalitete obrazovanja i znanosti može ostvariti:
a) Razina investicije u znanost i obrazovanje koja odgovara i u stanju je proizvesti robu sa dodanom vrijednošću, ili koja u neposrednim tržišnim okvirima nailazi na adekvatnu potražnju, te je stoga financijski samoodrživa i legitimna (tu se jasno na različite načine postavlja pitanje o socijalnoj legitimnosti tih tražnji, ali i mnogo više o granicama njihovog širenja i dinamičnoj promjeni strukture efektivne potražnje u tržišnim okolnostima koja je vrlo nepredvidiva i s njom je naročito u današnje vrijeme jako teško računati uzevši u obzir strategiju dugoročnih investicija u obrazovanje).
b) Druga je razina ona općeg ekonomskog interesa koji je svakako širi i tiče se spoznajnih sadržaja koji ako i nisu neposredno utrživi trebaju biti osigurani pošto omogućuju veću tehničku učinkovitost sistema i uvjete u kojima je na društvenoj razini moguće proizvesti ekonomski razvoj (čime se otvara pitanje legitimnosti arbitriranja među različitim sadržajima, tj. produktivnim i neproduktivnim tražnjama, čiji zbiljski karakter, ako ćemo poći od marksističkih pretpostavki, ovisi o realnom doprinosu u proizvodnji relativnog viška vrijednosti. Što će reći da je u buržoaskim okvirima produktivan sadržaj koji doprinosi realnom obaranju vrijednosti radne snage i olakšanju proizvođenja korisnih radnih kvaliteta, tj. produktivnog ljudskog kapitala. Što se, protivno pretpostavkama ekonomskih liberala, nužno ne mora poklapati sa strukturom efektivne potražnje u slobodno tržišnim uvjetima, ali je također određeno prema konkretnim zakonitostima kapitalističke logike i iako nije tako lako neposredno odredivo u biti je, po svojoj prirodi, sasvim nesenzibilno za svrhe izvan tehno-ekonomske sfere).
c) Treća razina je široka i otvorena sfera koja izlazi iz tih okvira, dakle sfera spoznajnih, estetskih svrha uzetih po sebi, sasvim autonomno. Važno je razumjeti kako je razvoj znanja i ljudskih potencijala u autonomnom spoznajnom, estetskom i drugom smislu po svojoj prirodi prostor slobode i uvijek mnogo širi od onog tehnički ili kapitalistički reduciranog iz točaka (a) i (b).
Tri slobodno skicirane kategorije spoznajnih svrha realno i paralelno opstoje u društvu, te ih je potrebno jasno razabrati u svrhu transparentnosti. Posebno pri postavljanju zahtjeva za unapređenjem institucionalne proizvodnje znanja, pošto je potrebno sasvim jasno pokazati na kakav se način osmišljava odnos između tih različitih vrsta znanja. Određivanje politički prihvatljivog, u demokratskim okvirima na osnovi preferencije većine društva legitimnog, odnosa među kvalitativno različitim razinama spoznaje politička je stvar. Integralna perspektiva koju u svom programu izlaže ORaH i njegovo naglašavanje potrebe za razvojem znanosti u biti se pokazuje kao nedovoljno konkretna. Izričito i konkretno ne govori koja bi od tri različite svrhe u okviru planskog zahtjeva za povećanjem kvalitete znanosti bila privilegirana i zbog čega. Čisti liberali nemaju problema sa takvim stvarima pošto iz njihove perspektive slobodu i odgovornost imaju privatni akteri (kao obrazovne institucije, obrazovatelji, korisnici usluge obrazovanja). Javna strategija obrazovanja više se odnosi na formalnu i financijsku održivost sistema. Kada se ulazi u privilegirani sadržaj odgovor je vrlo jasan pošto se najveće težište stavlja na sadržaje koji se u danim okolnostima pokazuju financijski održivima (a), pošto se pretpostavlja kako postoji neposredna podudarnost (ili barem funkcionalna veza) između utrživosti i društvene korisnosti. Kod ORaHa (i ljevice općenito) stvari su mnogo maglovitije, zbog čega je i potrebna ovakva kritička opaska. Tu se očito uvažava potreba za samostalnim razmatranjem drugih dvaju razina (b) i (c), ali imaju priličnih problema u konkretiziranju svoje vizije. Legitimaciji alternativnog odnosa različitih svrha znanosti i obrazovanja, na temelju čega se imaju odrediti konkretna sredstva za maksimiziranje obrazovnog i spoznajnog učinka sa stanovišta javne politike. Stvari se mnogo češće zadržavaju na maglovitoj, neodređenoj razini. Liberalna strana ORaHova programa u tom je smislu transparentnija, ali je prilično problematično jasno razabiranje odnosa sa lijevom dimenzijom ORaHovog pogleda na unapređenje obrazovnih institucija i praksi. Pogotovo ako se prisjetimo one nesretne proklamacije o poticanju pozitivnih društvenih promjena kao jednoj od glavnih svrha znanstvene i obrazovne strategije. O utopijskim dimenzijama ORaHovog programa u cjelini da niti ne govorimo. Više jasnoće i transparentnosti u tom smislu OraHovom programu nipošto ne bi škodilo.
Posljednja stvar na koju se potrebno osvrnuti u okviru razgovora o obrazovnoj sektorskoj politici problem je učinkovitih metoda vrednovanja znanosti. Taj problem se nalazi u uskoj vezi sa prethodno izrečenim kritičkim opservacijama. Preferiranje jednog oblika evaluacije znanstvenog rada pred drugim ne može se razmatrati neovisno o određenju spoznajnih svrha koje korespondiraju sa konkretnim (političkim) određenjem općeg društvenog interesa od kojeg se polazi. Pri izricanju svog suda o najpouzdanijem načinu mjerenja znanstvenog postignuća ORaH sasvim ispravno ustaje protiv poistovjećenja triju sveprisutnih ključnih riječi, kvalitete, uspješnosti i produktivnosti (koje, kako kažu, proizvodi nemalu zbrku). Radi se o tri različite, često i konkurentske, mjere vrijednosti znanstvenog rada. Kvaliteta, kako u tekstu stoji, podliježe recenzentskoj prosudbi, uspješnost se mjeri faktorom odjeka i vidljivosti, produktivnost je mjerljiva samim brojem i opsegom objavljenih radova. ORaH naglašava kako kriterij produktivnosti u praksi nerijetko srasta s faktorom odjeka te rezultira uvažavanjem samo onih radova koji su objavljeni u međunarodno vidljivim časopisima. To je sasvim razumljivo pošto gola činjenica da netko mnogo piše sama po sebi ne može biti nikakav kriterij; kako je važno gdje piše i koliko se to pisanje uvažava, pa je stoga kriterij produktivnosti relevantan isključivo pod uvjetom uspješnosti.
Način na koji OraH postavlja problem vrednovanja sasvim je jasan. Navedimo par indikativnih citata:
Svakako je važno evaluacijske kriterije povezati s opravdano očekivanim minimumima produktivnosti po danome periodu znanstvenoga djelovanja, no treba isto tako imati na umu da mnogi ugledni znanstvenici upozoravaju na to da ‘više’ (pogotovo kada se to ‘više’ mjeri ekstremno visokim brojkama) često ne znači ‘bolje’, nego upravo obrnuto.[47]
… usprkos uvijek mogućim manjkavostima recenzentskoga postupka, nijedna druga evaluacijska metoda ni izbliza ne zadovoljava potrebama mjerenja kvalitete znanstvenoga rada.[48]
Cilj provedene analize NIJE omalovažiti a još manje isključiti kategorije uspješnosti i produktivnosti, već samo skrenuti pažnju na zamke isključivih pristupa te stvoriti uvjete koji će omogućiti uvažavanje svih relevantnih evaluacijskih parametara te njihovu diferenciranu primjenu s obzirom na specifičnosti pojedinih područja. Pritom držimo da vrednovanje kvalitete uređenim recenzentskim postupkom, svakako što racionalnije podešenim specifičnim svrhama pojedinih postupaka, treba u svim područjima imati težinu ravnopravnog ili nadređenog kriterija, dok aspekti uspješnosti (faktor vidljivosti) i produktivnosti (broj i volumen radova) trebaju, uz propisane minimalne vrijednosti, funkcionirati kao istoredni ili sekundarni kriteriji –što će u primjeni nužno varirati od područja do područja, a potencijalno i od discipline do discipline.[49]
Stvar je dakle jasna. Najpouzdanija mjera vrijednosti znanstvenog rada po ORaHu je kvaliteta koja se mjeri recenzijom od strane uvaženih autoriteta. U tom je smislu najprije, naročito s obzirom na domaće akademske navade, potrebno postaviti pitanje koje ORaH svjesno ili nesvjesno izbjegava. Naime: ako gola količina i produktivnost same po sebi ne znače ništa, već kao mjera vrijednosti postaju relevantni jedino po povezivanju sa odjekom u priznatim, međunarodnim publikacijama, zar se ista, po sebi nedostatna mjera vrijednosti, ne bi mogla povezati i sa mjerenjem kvalitete recenzentskim postupkom? Mjerenje uspješnosti je jedan oblik pokušaja kvantificiranja kvalitete. Kada se pođe od postojanja akademske forme, pa se onda uzme veliki broj formalno priznatih publikacija i enorman broj uvaženih autora koji po njima pišu, samo se po sebi nadaje kako prebrojavanje priloga i citata ima neku težinu. Može poslužiti kao relativno egzaktna mjera po kojoj se moguće voditi u nekakvom neutralnom vrednovanju u ovu ili onu svrhu. Ako se pretpostavlja (kao što to čini ORaH) kako više ne znači i bolje, kako je uređena recenzija od strane užeg kruga konkretnih autoriteta (koja se ne mora podudarati sa moguće površnijim i plićim odjekom) najpouzdaniji kriterij vrijednosti, to i dalje ne znači kako se ne može kvantificirati učinak u tim okvirima. Kako se, po sebi beskoristan, kriterij produktivnosti ne može primijeniti u odnosu na radove pozitivno potvrđene uređenim recenzentskim postupkom. Tu se sitnicu čini važnim primijetiti pošto u hrvatskim okvirima postoji mogućnost štetnog, konzervativnog korištenja specifične, navodno superiorne akademske kvalitete koju površni kriteriji uspješnosti nisu u stanju prepoznati. Pa su onda sveučilišta puna profesora koji pišu malo i to što pišu je sasvim nevidljivo; studente koji malo znaju, a to što znaju je sasvim neupotrebljivo, ali se to ne drži problematičnim pošto se pod upitnik stavlja pouzdanost kriterija uspješnosti, vidljivosti i kvantificiranja kvalitete. Taj izgovor može i biti na mjestu u nekom drugom kontekstu, ali se protiv njega kao instrumenta za zaštitu akademskih privilegija i maskiranja nerada u toj sferi treba nepomirljivo boriti. Naročito sa ljevičarskih pozicija. Kvaliteta se mnogo bolje mjeri uređenim recenzentskim postupkom (a ne brojem citata po bjelosvjetskim znanstvenim časopisima)? OK. No, u najmanju ruku ostaje pitanje: koja je kvantiteta te kvalitete? Ako su naši znanstvenici toliko dobri da ih prosječni, osrednji svijet nije u stanju prepoznati, to i dalje ne znači da se ne može mjeriti njihova produktivnost, po njihovim vlastitim mjerilima kvalitete.
Ovaj prigovor se možda ne može sasvim direktno postaviti programu ORaHa, ali je stvar krajnje sumnjiva. Čitajući tekst dobiva se dojam kako ORaH ima barem djelomične simpatije prema domaćim akademskim navadama koje se čine sasvim iracionalnima. Samo čvrsto vezanje i uzdizanje stvarne kvalitete znanstvenog rada za uređeni recenzentski postupak s jedne se strane može promatrati kao legitiman i progresivan, dok s druge strane neupitno ima konzervativne potencijale. Moć se potencijalno (p)ostavlja u rukama zaštićenih autoriteta manjeg broja recenzenata čiji se status može graditi na recenzijama unutar privilegirane i korumpirane akademske zajednice. Autoritet recenzenta mogu graditi oni koje recenzira (i obratno). Naša se provincijalna akademska zajednica kao što znamo reproducira u vlastitom smradu, politički je zaštićena i svojom se politikom i ideologijom štiti. Liberalne snage koje bi, u skladu sa svjetskim trendovima, htjele izmijeniti postojeće stanje suočavaju se sa golemim otporima na više razina. Čak ako bi i pretpostavili djelomičnu legitimnost protesta protiv stezanja remena i forsiranja ekonomske samoodrživosti znanstvenih i obrazovnih institucija. U okvirima same zajednice, s obzirom na pristup vrednovanju znanosti i obrazovanja imamo očiti sukob. Sukob između konzervativnih, inertnih, elitističkih, autističnih, samozadovoljnih, provincijalnih i onih progresivnih, liberalnih struja koje domaću akademiju nastoje približiti zapadnim modelima. Progresivne snage za sada, kako se čini, gube bitku. Liberalna i progresivna struja sklona je nekritičkom prihvaćanju problematičnih kriterija uspješnosti kao mjere vrijednosti znanja. Ili čak vrednovanju znanstvenog rada s obzirom na utrživost. Razborita i odgovorna ljevica po svojoj se prirodi ne bi smela svrstati ni uz jednu od tih strana, te prema njima zauzeti izrazito kritičan stav, uz načelno preferiranje progresivnih rješenja (pa makar bila kapitalistička).[50]Naša provincijalna, neosocijalistička ljevica ograničena kakva je (iako se tu čak i ne radi o lokalnom fenomenu) militantno i predvidivo staje uz konzervativne snage. Sud o ORaHu u tom smislu nije lako donijeti. Kao i prije opet se čini da se u njegovom pristupu ukrštavaju suprotstavljena stremljenja, koja se nastoji na neproblematičan, nekonfliktan način izmiriti. Izriče se kritika liberalnih oblika vrednovanja znanstvenog rada [51]i sugeriraju konzervativniji oblici kao superiorni. No istovremeno se jasno postavlja potreba za otklanjanjem očitih disfunkcionalnosti (uspostaviti uređen recenzentski postupak), povećati strogost i realne zahtjeve spram znanosti u smislu opipljive iskoristivosti i stvarne inovativnosti. ORaHova pozicija u tom bi se smislu najbolje mogla svesti na slijedeće:
…isključivo kvaliteta znanstvenoga rada može donijeti željeni dugoročni napredak društva, što znači da i nezaobilazni aspekt komercijalizacije inovativnih znanstvenih proizvoda, pa i samoga znanja koje na svjetskome tržištu visokoškolskih i istraživačkih ustanova također ima svoju cijenu, treba proizići iz osiguranih kvalitativnih osnova.[52]
S tim bismo citatom mogli zaključiti osvrt na obrazovnu i znanstvenu politiku, te se prebaciti na politiku inovacija koja se na nju prirodno nadovezuje. Politika inovacija pokazuje se konzistentnom, te relativno predvidivom i u skladu sa trendovskim idejama o suvremenoj ekonomiji zasnovanom na znanju i inovacijama. Ta perspektiva u biti se može smatrati još i usklađenijom sa prevladavajućim mantrama koje dominiraju javnim diskursom i u svojoj su suštini izraz neoliberalne logike. Posebno u paketu sa teorijama o poduzetništvu i ekonomskoj slobodi za koje se pretpostavlja da osiguravaju maksimalnu učinkovitost alkemičarskog pretvaranja znanja u zlato posredstvom utrživih inovacija što rasturaju tržišnu konkurenciju (generirajući efekt kreativne destrukcije). Takva vizija može se smatrati djelomično realnom s obzirom na stanje u suvremenom kapitalizmu. Što ne znači da nema svoje probleme i, posebno, da se iz lijeve perspektive može smatrati politički legitimnom. Dapače. No, ovdje u tom smjeru nećemo ići jer bi nas to odveć pomaknulo sa kursa.[53] Ono što je važno naglasiti je (ponovo) čuđenje nad obostranom izbjegavanju ORaHa i njegovih desnih, buržoaskih kritičara da prepoznaju točke u kojima se njihovi programi sasvim podudaraju. Ostanimo na toj napomeni. I naravno prepoznati aspekte u kojima ORaHov program odstupa od sasvim konvencionalne vizije cijele stvari. Tu se njihova strategija u odnosu na inovacije pokazuje vrlo slična onoj znanstveno/obrazovnoj. Navedimo par citata u kojima se sasvim jasno otkriva ORaHova perspektiva:
Današnja ekonomija je ekonomija zasnovana na znanju. Pokretačka snaga ekonomije zasnovane na znanju može se svesti na dva pojma, novac i znanje, koji su ireverzibilno povezani s dva procesa. Proces u kojem investiramo novac da bi došli do novog znanja nazivamo istraživanjem. Stečeno novo znanje pretvaramo u novac procesom inovacije. Ovaj zatvoreni ciklus predstavlja krvotok svakog ekonomskog sustava, kako pojedine tvrtke tako i države u cjelini. Učinkovito funkcioniranje ovog ciklusa osigurava očuvanje/ poboljšanje konkurentne prednosti na tržištu te održivi ekonomski rast. Prvi korak u procesu inovacije predstavlja zaštita intelektualnog vlasništva. (…) Zadatak je odgovorne politike osigurati tehničke, upravljačke i financijske pretpostavke koji će osigurati produktivno funkcioniranje znanstveno-istraživačkog i inovacijskog sustava te njegovu integraciju sa širokim spektrom ljudskih aktivnosti – od obrazovanja preko ekonomije i proizvodnje do kulture – kako bi rezultati znanstvenoga djelovanja mogli prerasti u materijalnu i duhovnu dobrobit čitave zajednice. Ključno je da Hrvatska zauzme aktivan stav prema sektoru znanosti i da odgovornom politikom potakne svoja istraživanja i razvoj (R&D) u svim znanstvenim područjima kako bi osigurala potrebne pretpostavke za preokretanja negativnih trendova. (…) Privatno je financiranje pritom u najvećoj mjeri vezano uz nekolicinu visokotehnoloških sektora koji doprinose pametnome razvoju i stvaranju zaposlenja, pa je javno stvaranje preduvjeta takvim oblicima financiranja učinkovita mjera poticanja produktivnosti radne snage, industrijske kompetitivnosti i razvijanja zelenih resursa te tvori samu srž politike održivoga rasta.[54]
Osnova zajednička liberalima i orahovcima je čvrsto uvjerenje o prirodnoj, unutarnjoj vezi znanja i novca; uvjerenje o važnosti tržišne forme u kojoj se metamorfoze novca u znanje (i obratno) sa alkemičarskim učinkom stvaranja zlata iz znanja odvija.
U tom smislu potrebna je stroga zaštita intelektualnog vlasništva, pravedne nagrade privatnom vlasništvu za požrtvovan doprinos unošenja svježe krvi i poboljšanja cirkulacije u proces društvene proizvodnje. Iznenađujuće jak naglasak na zaštiti intelektualnog vlasništva posebno je čudan s obzirom na ORaHovo polaganje iskrenih nada u promjenu kulturne paradigme i motivacije pojedinca po kojoj bi se osobna financijska korist sve više trebala povlačiti pred općim dobrom i solidarnosti. Pa bi bilo za očekivati više vjere u slobodu znanja i inovacija. Tu je potrebno izreći oštru kritiku ORaHa s lijevih političkih pozicija. Danas se sve više pokazuje kako stroga zaštita intelektualnog vlasništva u svojoj suštini nije primjerena okolnostima razvijenog inovativnog društva pošto se stalna i ubrzana dinamika, inovativni razvoj opire reduciranju na robni oblik, fiksiranju u nekom patentu i slično. Kako znanje sve više iskače iz okvira buržoaske forme pošto imamo tehničke preduvjete u kojima slobodan pristup informacijama čini glavni preduvjet razvoja novog znanja. Pokazuje se kako čak i sa privatno-poduzetničkog stanovišta zaštita intelektualnog vlasništva nosi veće štete negoli koristi. Takvi se trendovi najjasnije pokazuju u sferi informacijskih tehnologija i proizvodnje, gdje je u okvirima borbe za slobodni software zahtjev za ukidanjem zaštite intelektualnog vlasništva najjasniji. U suvremenim se okolnostima sve iluzornijim pokazuje zauzdavanje novog znanja pravnim i administrativnim granicama. Ako zbog ničega onda zbog tehničke nemogućnosti. Zaštita intelektualnog vlasništva stoga predstavlja tipično konzervativnu reakciju i rješenje, dok je progresivno rješenje, u prirodnom skladu sa progresivno lijevim svrhama, ono slobode informacija i inovacija. Jasno, uz alternativne oblike nagrade za individualni doprinos, otvoreniji proces proizvodnje znanja sa onu stranu kapitalističke racionalnosti.
No ostavimo se ipak stroge zaštite intelektualnog vlasništva i buržoaskog jezgra ORaHove argumentacije. Oni, na svoj način, svakako idu dalje od toga, te se vrlo brzo pozdravljaju sa tipičnim liberalnim izvođenjem. Kako bi se osigurala duhovna i materijalna dobrobit zajednice, uspješnija proizvodnja znanja-novca, po njihovom je sudu od presudne je važnosti odgovorna politika i strategija. Njima se mora osigurati tehničke, upravljačke i financijske pretpostavke proizvodnje inovacija. Liberali bi se mogli složiti sa takvim zahtjevom, ali bi tu odgovornu politiku interpretirali kao osiguranje stabilnih i predvidivih formalnih okvira, maksimizaciju ekonomske slobode i sve jasnije povlačenje iz direktnog petljanja javnih institucija i politike u tehničke, upravljačke i financijske aspekte konkretne proizvodnje inovacija. ORaH na stvari gleda nešto drugačije. Kao i u okvirima obrazovne strategije – izrazito intervencionistički. Ovlasti javnih vlasti i institucija tu su vrlo široke pošto one moraju financirati i planirati korisnu inovativnu proizvodnju koja je mnogo šira od onoga što su u stanju zahvatiti privatne investicije i strategije. ORaH se u tom smislu poziva i na propisane strategije razvoja inovativnih potencijala od strane EUa. Tu se, u načelu, sa lijevih pozicija nema što bitno za zamjeriti. Što ne znači kako stvari ne postaju upitne kada se krene u konkretizaciju. Pa se onda može pokazati kako se konkretne mjere javnog plana stvaranja inovativnih preduvjeta i planiranja proizvodnje inovacija mogu pokazati kao upravljanje i odgajanje populacije po mjeri i potrebama kapitala. Radi se o posebno izglednoj mogućnosti pošto se u samom startu ne kreće od kritičkog razdvajanja predmetnih i poduzetničkih inovacija, proizvodnje korisnog bogatstva i relativnog viška vrijednosti. Uvida do kojih se dolazi pod pretpostavkom ozbiljne kritičke teorije marksističkog tipa. Ili, sasvim je svejedno, neke druge, u tom smislu iskoristive teorije.
No, s druge strane postoje prigovori s lijeva, koji se umnogome podudaraju sa liberalnom kritikom moguće konkretizacije ORaHove vizije. To se recimo pokazuje kod odnosa prema zahtjevima za smanjenje javnih izdataka u znanost, koje ORaH vidi kao klasičan primjer iracionalne, antiinovativne politike. U tekstu strategije inovacija ORaH se konstantno vraća na kuknjavu oko oskudnih sredstava koje Hrvatska ulaže u znanje i inovativnost. Navodi se kako je dio BDPa investiran u znanost i istraživanje još i u bivšoj državi, za razliku od ostalih socijalističkih zemalja, bio iznimno nizak. Protestira se protiv stezanja remena i slično. Primjerice:
“Sa smjenom vlada do koje dolazi 2011. godine, na udaru se politike štednje zatiče generacija znanstvenih novaka koji su se zapošljavali u periodu od 2004. do 2008. godine. Umjesto očekivana povećanja broja radnih mjesta kao logičnoga nastavka procesa novačkoga zapošljavanja, ili barem očuvanja onih radnih mjesta koja u sustavu od ranije egzistiraju, Vladina Odluka o ograničenju novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama od 18. prosinca 2013. rezultira najavama rezova poput one da će se raspisivanje natječaja za radno mjesto znanstvenoga suradnika uvjetovati umirovljenjem dvaju znanstvenih savjetnika (a ne kao do sada, jednog). Osim što zaustavlja proces podmlađivanja, takva koncepcija proizvodi i druge kontraproduktivne učinke kao što su nove disproporcije u sustavu (dakako, uz egzistencijalnu paniku a potencijalno i socijalnu ugroženost najviše obrazovanih mladih stručnjaka).”
Začuđuje razina do koje progresivno, dinamično i inovativno usmjerenje strategije ORaHa pošteđuje očigledno disfunkcionalnu i gotovo pa beskorisnu domaću akademsku zajednicu. Čovjeku dođe da izvuče zaključke kako su autori teksta, kao i mnogi simpatizeri stranke njeni ponosni članovi. Kakogod bilo stvar je sasvim pogrešno postavljena. Ne samo ORaH već i svakojaki akademski sindikati postavljaju se konzervativno u obranu svojih privilegija. A to uistinu jesu privilegije protiv kojih svaka progresivna i odgovorna ljevica mora nepomirljivo dignuti glas. Proglašavanje politike stezanja remena u visokom školstvu iracionalnom imalo bi smisla kada bi učinkovitost tih investicija, kvaliteta i količina znanstvene proizvodnje i obrazovnog efekta u našim institucijama bila barem prosječna. Što naravno nije slučaj. ORaH doduše, barem na riječima, ukazuje na potrebu da se osim povećanja investicija u znanje poveća i njihov efekt. I ovdje se govori o potrebi pomlađivanja kao putu do tog cilja. To ima smisla pošto su stari, inertni kadrovi koje nitko nije u stanju prisiliti na poslušnost veliki problem, a stezanje remena koje usporava ulazak svježe krvi može biti problem. No, opet, pored toga je potrebno bez ikakvih ograda istaknuti kako je jedino pouzdano sredstvo podizanja domaće znanstvene proizvodnje iz blata u kojem se nalazi: više rada, za manje para i privilegija. Što znači kako ispravno stezanje remena i podizanje normi u kombinaciji sa razboritom liberalizacijom i povećanjem konkurencije na akademskoj razini može uroditi plodom. Prazna priča o presudnoj važnosti investiranja u znanje, razvoju inovativnih potencijala u našim se okvirima u pravilu i prije svega pojavljuje kao ideološko pokriće za zaštitu privilegija akademske zajednice. Sasvim je jasno kako ono što se obično naziva neoliberalnim udarom na znanost i obrazovanje pati od svojih problema, od kojih je neke lako prepoznati u samom ORaHovom programu. No time ne nestaje realno i gori, za širu populaciju, radničku klasu i ljevicu mnogo opasniji trend besramnog privilegiranja beskorisne, nekonkurentne akademske zajednice nad ostatkom populacije. Veća investicija u obrazovanje može ići i čini se da je logičnom ukoliko znači poboljšanje uvjeta rada, ali pretpostavlja i povećanje opterećenja, odgovornosti i nesigurnosti zaposlenja postojećih kadrova. Težište se ne smije staviti na prosto povećanje kadrova i smanjenje zahtjeva prema njima. ORaHovo srce kuca upravo na takav način. S tim možemo i zaključiti osvrt na politike obrazovanja, znanosti i inovacija.
IX. O ekonomskoj demokraciji
Dean Duda u svom je tekstu, bez detaljnijeg pojašnjenja, istaknuo kako kvaliteta ORaHovih sektorskih politika drastično varira, te da neke poput znanstvene i obrazovne uistinu vrijede. S tim se do određene razine potrebno složiti. Politike obrazovanja/znanosti, kao i ona inovacija, imaju svoje probleme, ali se mogu smatrati razmjerno kvalitetnim i realnim. Posebno s obzirom da se radi o prilozima stranačkom programu. Još je i mnogo bolje ono što smo i prije razgovora o programu održivog razvoja i sektorskim politika hvalili kod ORaHa – jasno usmjerenje ka promjeni disfunkcionalnih političkih navada i administrativnoj reformi/racionalizaciji. Mnogo se poraznijim pokazao ostatak politika održivog razvoja na koje smo se do sada osvrtali. Prijedlog politike ekonomske demokracije je, međutim, van svake konkurencije. Tu ORaH bez ikakve dvojbe debelo pada ispod vlastite razine. Radi o konfuznoj, nedoučenoj orgiji ćiftinskog radikalizma i utopizma za koju će stranka, ako je pametna, vrlo brzo napustiti. Ako ne napusti tim bolje za nas.
Nacrt politike ekonomske demokracije toliko je loš da ga je teško i kritizirati. Njime se radi golema šteta stranci. Pri tome ponajprije mislim na svo drvlje i kamenje koje su liberali, s pravom, u javnosti krenuli bacati na tu politiku. Nenad Bakić i libertarijanski blogovi instinktivno su krenuli udarati teškom artiljerijom po toj politici, što je, čini se, prepoznala i sama Holy. Nama je, kao odgovornim ljevičarima obrazovanim u marksističkoj tradiciji, važno primijetiti kako se čak i najnaivnije libertarijanske postavke u usporedbi sa bulaznijama iz ORaHove politike ekonomske demokracije pokazuju daleko uvjerljivije. No, onaj tko je čitao taj tekst jako će brzo primijetiti kako bi čak i ćiftinski utopisti morali moći bolje od toga. Kako je tekst naprosto loše napisan (u potpunosti apstrahiravši od vrijednosnih, ideoloških i političkih pretpostavki od kojih polazi). Liberalni kritičari ne pomišljaju o davanju takvog alibija omraženom političkom neprijatelju. Oni se općenito u svom opravdanom napadu na sumanutu politiku ekonomske demokracije pokazuju kao vrlo nepošteni. Prijedlog politike koji je jedan od desetaka priloga, koji predstavlja samo jedan aspekt ORaHovog programa u nastajanju proglašavaju njihovim ekonomskim programom u cjelini. Što im to treba? Zašto lažu? Odgovor je jasan: tvrdo kapitalističke frakcije vode ideološku borbu, rat sa crvenim neprijateljem, pa stoga drže kako je normalno da budu tendenciozni i po potrebni otvoreno zaobilaze istinu. Najgore, najnevaspitanije, najutopističkije, nejneprihvatljivije dijelove ORaHovog programa oni žele baciti u prvi plan kako bi ih pridodali ostalom smeću sa ljevice, te tako pridonijeli njenom diskreditiranju i promociji alternativne, liberalno-kapitalističke ideologije. Zbog toga, što smo već isticali, namjerno previđaju značajne momente i razloge zbog kojih je ORaH njima samima, unatoč svojim utopističkim mušicama, vrlo vjerojatno daleko prihvatljivija stranka od vladajućeg političkog mainstreama. O populističkim alternativama da i ne govorimo. Njihova tendencioznost im, kao što se događa i sa neosocijalistima, onemogućuje jasnu viziju vlastitog političkog interesa. To je jasno njihov problem. No vođenje takvog oblika političke komunikacije je nešto što objektivno ide na štetu svih. Kapitalistička promocija i stavljanje u prvi plan lijevog smeća, i obratno stavljanje buržoaskog smeća u prvi plan od strane ljevice, prije svega je proces u kojem smeće isplivava na površinu.[55]
Pustimo stoga liberale i njihovu pljuvačinu po politici ekonomske demokracije, te se koncentrirajmo na svoju, dobronamjerniju i od tendencioznosti oslobođenu, vrstu jednako beskompromisne kritike. Tu je najprije važno primijetiti kako je prijedlog politike od prvog puštanja u opticaj na javnoj tribini početkom prosinca, do stavljanja na uvid u pisanim obliku početkom siječnja očito proživio preinake. To kažem po sjećanju, a savršeno se poklapa sa činjenicom da je objavljivanje dokumenta na ORaHovom portalu kasnilo otprilike mjeseca dana (na tribini je obznanjeno kako će tekst na u pdf formatu sigurno biti dostupan u roku od par dana). Mirela je, zajedno sa pametnijim orahovcima, očito i sama primijetila kako se neke od upitnih teza moraju ublažiti, a prijedlog u startu zahtjeva doradu. Ono što je na kraju pušteno u javnost tako je vjerojatno nešto bolje negoli je moglo biti, ali i dalje ispod razine za ozbiljnu kritiku. Tekst se u samome startu postavlja izuzetno pretenciozno bez ikakvog pokrića. Umjesto da si olakšaju posao i ekonomsku demokraciju nastoje što je više moguće suziti i konkretizirati, razmatrati je u okvirima opipljivih fenomena socijalnog poduzetništva, zadrugarstva, oni postupaju upravo suprotno. Značenje ekonomske demokracije (ako se uopće može, a ne može, reći da određuju) određuju isuviše široko, dovode je u vezu sa alternativnim ekonomskim i političkim modelom, a to rade na tako loš i konfuzan način da se nitko normalan u njihovom izvođenju ne može snaći. Razina nedoučene pretencioznosti u tom nacrtu prosto je nevjerojatna od samog uvoda kojim bi se, valjda, trebale prezentirati pretpostavke i okviri u kojima će se kretati izlaganje. Svaka točka i zarez uvodnog dijela vrište nevaspitanošću, a poanta je nekakva reafirmacija utopizma prve polovine 19. stoljeća, osuda Marxa i britanske vlade[56] koji su svojim djelovanje podlo onemogućili ostvarenje zadrugarskih utopija već tada, i time otvorili put trima velikim izmima (fašizmu, komunizmu i liberalnom kapitalizmu). Da bi danas, po porazu velikih izama, nastupilo vrijeme uzleta zadrugarskih, ćiftinskih utopija. Iako, jasno, postoje mnogi izazovi koje je tek potrebno nadvladati, mnogi neprijatelji koji vrebaju. Što reći? Smijati se? Psovati? Jako je teško onome tko nije čitao uvod u ovu politiku predočiti kako se u tako malom prostoru da nadrobiti toliko gluposti i ostati živ.
U okvirima jedinstveno glupog uvodnog dijela ORaH pred čitatelja iznosi i četiri čimbenika kojima je zadrugarstvu udahnut novi život u suvremenim okolnostima. Ekonomska demokracija, fenomen kojem je posvećena politika, zapravo nije ni spomenuta, a kamoli da je objašnjeno u kakvom se odnosu nalazi sa zadrugarstvom. Također nam ni jednom riječju nije rečeno što bi to zadrugarstvo uopće bilo. Radi li se o širokoj, utopijskoj političkoj viziji koja bi trebala postati oblik nove konstitucije društvenosti; ili alternativni ekonomski model organizacije društvene proizvodnje; ili alternativni oblik organizacije proizvodnje na razini pojedinog poduzeća u tržišnim okvirima. Tekst je toliko loš da je moguće kako autori niti ne shvaćaju potrebu za osnovnim određenjem značenja fenomena koji promoviraju. No ipak je vjerojatnija opcija po kojoj iz čisto ideoloških razloga neodređenost ekonomske demokracije i zadrugarstva mnogo bolje odgovara svrhama u koje je tekst sročen. O svakom o četiri čimbenika potrebno je reći par riječi kako bi konkretnije prikazali imbecilnost osnovnog polazišta. ORaH kaže:
1. kolaps komunizma je diskreditirao marksistički brand ‘znanstvenog’ socijalizma, a oni koji traže ozbiljne društvene promjene ponovo su se okrenuli zadružnom pokretu.
Ta tvrdnja stoji ukoliko dio politički tupe, neodgovorne i neobrazovane fukare prethodno sklone marksističkim bulaznijama i utopijama, u novim okolnostima može pokazati određenu sklonost trema drugačijim vrstama iz iste političke i intelektualne obitelji. Pogrešno je pak pretpostaviti kako to mora biti, ili prvenstveno je zadrugarstvo kako ga zamišlja ORaH (iako je to kako zadrugarstvo zamišlja ORaH i dalje nepoznato). Odgovorno zadrugarstvo u okvirima buržoaskog društva, kao jedan oblik kolektivnog poduzetništva, sa precizno definiranim, primjerenim pravnim statusom svakako je održivo i potrebno promatrati u potpunosti neovisno o političkim i ideološkim nagnućima. Oni koji, kako ORaH kaže, traže ozbiljne društvene promjene, uistinu ne moraju biti zainteresirani za zadrugarstvo u tom smislu. Kao što liberalni kritičari ispravno naglašavaju odgovoran zadrugar-poduzetnik nije netko tko bi trebao težiti ozbiljnim društvenim promjenama, već netko čija mogućnost realizacije svoje osobne zadrugarske ideje ovisi o buržoaskoj, kapitalističkoj formi koja mu omogućuje da djeluje kao od prisile slobodan tržišni subjekt sa alternativnom motivacijom ili organizacijom vlastite djelatnosti. Ideološki i politički opterećen akter, koji iz politički tendencioznih motiva zadrugarstvo u tom smislu želi dovesti u posebnu vezu sa alternativnim oblicima političkog i ekonomskog poretka u cjelini mogu biti zainteresirani za zadrugarstvo. Ta kategorija zainteresiranih za ozbiljne društvene promjene uistinu se može poklapati sa onima koji su prethodno svoje nade polagali u jednako sumanutu, ili možda ipak nešto suvisliju utopiju realnog socijalizma. U to spada ovakav ORaH, i to je ona neodgovorna, ekstremno ideološki opterećena politička fukara.
No pitanje odnosa realnog socijalizma i ORaHove vizije ekonomske demokracije, zadrugarstva (štogod) potrebno je gledati i na nešto drugačiji način. S jedne strane utoliko ukoliko je realni socijalizam nastojao uspostaviti racionalnije, tehnički učinkovitije, produktivnije oblike planske društvene proizvodnje on je uistinu bio suprotstavljen konzervativnim, zaštitničkim, ćiftinskim oblicima poput zadrugarstva. Argumentacijski je sasvim nejasno zašto bi propast tog modela izazvana nedovoljnom tehničkom i ekonomskom učinkovitošću, i pobjeda slobodnotržišnog buržoaskog modela koji se u danim okolnostima pokazao superiornijim, značila pobjedu još, u čisto tehničko i ekonomskom smislu, konzervativnijih oblika kao što je zadrugarska vizija društvenog uređenja? Vrlo čudna logika. No, također, s druge strane je svakako potrebno uzeti u obzir i činjenicu kako su u okvirima mnogih socijalističkih režima postojale sklonosti prema zadrugarskim, samoupravnim, u suštini ćiftinskim utopijama. Liberali se ovih dana sprdaju sa kolapsom venezuelanskih zadrugarsko-socijalističkih eksperimenata, a u povijesnoj je perspektivi kako mi se čini u tom je smislu važan primjer našeg samoupravnog socijalističkog eksperimenta. Takvi se eksperimenti u pravilu pokazuju najiracionalnijim, najdisfunkcionalnijim oblicima do sada viđenog realnog socijalizma. A konkurencija je tu, kako je poznato, iznimno velika. Nesocijalistička ljevica te istine ne želi razumjeti već se iz ideoloških razloga uglavnom kači na samoupravljanje i zadruge, pa desnica nekritički pretpostavlja kako je taj, u biti, čudan hibrid marksizma i sitnoburžoaskog radikalizma sasvim normalan spoj. To nije neka velika greška, ali greška svakako je – što je dobro vidljivo u samom ORaHovom postavljanju stvari gdje se planski socijalizam i zadrugarski, samoupravni oblici uzimaju kao suprotstavljeni. Prvi (tupi i neodgovorni ljevičari) nekritički poistovjećuju socijalizam sa zadrugarstvom, drugi (ćiftinske opcije) veličaju zadrugarstvo u razlici spram socijalizma, kao antiliberalnu alternativu za 21. stoljeće. Desničari imaju (ili glume da imaju) problema sa uočavanjem finih specifičnih razlika na jednako užasnoj neosocijalističkoj i ćiftinskoj ljevici. Ćiftinski radikali poput ORaHa imaju problema sa priznavanjem unutarnje povezanosti vlastitih iluzija i mnogih diskreditiranih eksperimenata u okvirima realnog socijalističkog iskustva. U tom je smislu ovakav, radikalno lijevi i utopistički ORaH i mnogo gori od najvulganijih neosocijalista.
Na koncu, da zaključimo, prvi čimbenik sasvim je beskoristan kao dokaz razloga uzleta zadrugarstva, kao što se u stvarima koje nastoji izreći pokazuje još i gori. Drugi čimbenik još je sumanutiji.
2. gospodarski problemi tradicionalne zapadne kapitalističke demokracije jasno su pokazali nedostatke dominantnog društvenog poretka rođenog iz velikih sukoba 20. stoljeća.
Stvar je već na prvi pogled toliko smiješna da je kritiku najbolje izvršiti ponavljanjem pojedinih dijelova same konstrukcije. Gospodarski problemi tradicionalne zapadne kapitalističke demokracije. Dominantni društveni poredak rođen iz velikih sukoba 20. st. Što li je sve tu nadrobljeno? Po autoru valjda notorne istine. Tko li ne zna što je tradicionalna zapadna kapitalistička demokracija, i koji su njeni problemi? Ima li onoga koji ne razumije kako su oni pokazali nedostatke dominantnog društvenog poretka rođenog iz velikih sukoba 20. stoljeća? Uistinu je rijetkost naići na ovako besramno pretenciozno razbacivanje sumanutim frazama bez ikakvog pokrića i pojašnjenja. Tu se uistinu nema što za dodati.
No pravo iznenađenje dolazi sa slijedećim čimbenikom:
2. britanska laburistička vlada je 1997. godine dala punu potporu onome što su nazvali ‘treći sektor i socijalno poduzetništvo’. U suštini, to je bilo prepakirano zadrugarstvo koje je pomoglo proširiti percepciju javnosti o tom fenomenu. Te neprofitne organizacije i organizacije samopomoći učinile su alternativne ekonomske modele vidljivijima u zemljama engleskog govornog područja.
Sada se razborit čovjek već treba zapitati – tko je tu lud! U prve dvije točke se navode nekakvi nesuvislo argumentirani, ali barem u fantaziji njihovih autora ozbiljni socio-politički čimbenici iz kojih proizlazi atraktivnost zadrugarstva (za koje se i dalje ne zna što je). Sada se iznebuha okreće ploča pa se za čimbenik uzima, ni više ni manje nego potpora britanske vlade. Zanemarimo sitnice poput kontradikcije između krize tradicionalne zapadne kapitalističke demokracije i činjenice da ta demokracija svojim djelovanjem potiče promjenu ekonomske paradigme na opće dobro. Takvih se nekonzistentosti u ovom programu uistinu nije teško nahvatati. Zadržimo se na dva interesantna aspekta. Prvo je opet nevjerojatna glupost zbog koje se potpora britanske vlade uzima kao nekakav relevantan čimbenik koji u suvremenim okolnostima doprinosi atraktivnosti zadrugarstva. Taj čimbenik upravo ne može biti politika neke vlade, usvojeni zakon ili odluka, pošto otkrivanje čimbenika znači ukazivanje na razloge zbog kojih dolazi do pokretanja takvog programa i posebno razloge zbog kojih se on pokazuje uspješnim. Jasno – ukoliko kao ORaH pretpostavljaš kako je zadrugrastvo po sebi superiorno, funkcionalno i korisno, a njegov izvodni neuspjeh s početka 19. stoljeća nije ništa drugo nego rezultat neprijateljstva Marxa i britanske vlade prema njemu, stvar postaje jasnija. Marksizam je pao pa više nije mogao kočiti zadruge, a britanska vlada je konačno 1997. odlučila priznati pogrešku i otvoriti vrata zadrugama. Tko zna – možda ono što ORaH misli i nije tako daleko od ovog pokušaja sprdnje na njihov račun.
S druge strane ovdje odjednom, čini se, imamo određenje zadrugarstva u realnim i uskim, unutarsistemskim okvirima, pa bi se protivno cijelom pristupu od početka moglo pomisliti da se pod tim zadrugarstvom podrazumijeva zadrugarstvo kako ga vidi britanska vlada. Ako je to slučaj stvar stoji, no ako nije, pravi se problem sastoji u dokazivanju veze između zadrugarstva kao alternativnog oblika poduzetništva u buržoaskim okvirima i zadrugarstva kao nove ekonomske paradigme, tj. radikalne, utopijske političke vizije, povezane sa rušenjem jednog od velikih izama – liberalnog kapitalizma. I također, zanemarimo li i tu razinu i fokusiramo se na onu čisto tehničku, sasvim je pogrešna, u biti neobrazovana teza da je treći sektor i socijalno poduzetništvo samo prepakirano zadrugarstvo. Zadrugarstvo u kontekstu rasprave o trećem sektoru i socijalnom poduzetništvu predstavlja jedan oblik djelatnosti koja može biti ostvarena u njihovim granicama, kao što može biti ostvarena i na čisto tržišnoj razini. I također, sam treći, civilni sektor i socijalno poduzetništvo se nipošto ne mogu poistovjetiti, pošto se radi o dva bitno različita fenomena. No takve je pogreške besmisleno isticati u slučaju nacrta ove politike pošto je količina osnovnih, neshvatljivih pogrešaka tolika da se izostanak ovakvih, preciznih razlikovanja može i zanemariti.
I na koncu:
4. pojavljuje se sve više gospodarskih i znanstvenih dokaza i primjera koji sugeriraju da zadrugarstvo nije utopijski koncept, nego da je potpuno ostvariv kada se uloži razuman napor da ga se provede u praksu.
Konačno, sa ovim, četvrtim čimbenikom sve nam je jasno! Preostaje nam samo da iz sadržaja programa razaberemo neke od tih gospodarskih i znanstvenih dokaza. S kojima će valjda doći i nešto preciznije objašnjenje što ORaH uopće podrazumijeva pod zadrugarstvom. I na koncu: što je uopće ekonomska demokracija? Je li ona jednaka zadrugarstvu ili je zadrugarstvo njen važan dio? Ključna pitanja čiji bi odgovori sa uvodom trebali biti naznačeni nisu ni postavljena. No zato nas ORaH uvjerava kako ne promovira utopijske koncepte, nego samo one koji su ostvarivi uz razuman napor da ih se provede u praksu. Uzgred budi rečeno: zar utopije nisu ostvarive uz razuman napor da se provede u praksu? Zar problem uvijek nije u legitimiranju tog razumnog napora?
Kakogod.
Nastavak izlaganja u kojem se opet iznimno pretenciozno bez ikakvog pokrića ulazi u široku analizu trenutne situacije pokazuje se još i konfuzniji od samog uvoda u stvar. Ta analiza uglavnom je posvećena radikalnoj kritici političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih dimenzija suvremenog kapitalizma. Iz tona i sadržaja same kritike sasvim se neupitno razabire pokušaj artikuliranja ekonomske demokracije i/li zadrugarstva kao alternativnog političkog i ekonomskog modela. Takve je ambicije svakako dopušteno imati no onda je to potrebno postaviti transparentno. U ovom se tekstu ni to nije u stanju uraditi kako treba, već se ambicije sa kojima dolazi preciznije određenje značenja ekonomske demokracije ostavlja u nekakvom neodređenom prostoru. Katkad se konkretizira u užem obliku zadrugarstva ili socijalnog poduzetništva kao fenomena u okvirima postojeće strukture; još se više razbacuje paušalnim i na momente kontradiktornim utopijskim željama. Pogledajmo stoga neke od značajnijih teza koje čine tu analizu.
Krenimo sa onim sa čime i započinje ORaHova analiza – problemom odnosa politike, moći, ekonomije i novca. Radi se o širokim, višeslojnim i teškim pitanjima sa kojima se svaka lijeva opcija, naročito ona nesklona kapitalizmu, u startu suočava. ORaH sve probleme rješava u par ispraznih rečenica:
Ekonomski odnosi i njihova kontrola uvijek su bili u rukama manjine. U kapitalističkim zemljama pod kontrolom su pojedinaca, političara, predsjednika uprava, a u komunističkim pod kontrolom uskog partijskog vrha. Izbor predstavnika na ključne političke pozicije u sadašnjem demokratskom društvu ovisi o tome koga će podržati oni koji su najbogatiji. Taj nemoralni uzajamni odnos politike i novca može se prekinuti isključivo izbacivanjem novca iz politike, a to se može postići jedino ekonomskom decentralizacijom – demokratizacijom i time uklanjanjem utjecaja bogatih egocentričnih pojedinaca na političke odluke.[57]
Bijedna, naivna i nedoučena razina ORaHovog postavljanja problema u ovom je smislu nešto što dijele sa velikom većinom preostale radikalne ljevice. Mi ćemo se nastojati fokusirati na ono što je za njih specifično. Ipak je nemoguće zaobići izuzetno raširenu, po svojoj prirodi antidemokratsku tezu po kojoj u okvirima suvremene buržoaske demokracije na ključne pozicije dolaze oni koje će podržati najbogatiji. Isticanje podudarnosti između golemih financijskih sredstava, koja (eventualno) stoje iza velikih političkih igrača i zauzimanja pozicije političke moći u tipičnim je ljevičarskim kritikama sasvim pogrešno postavljeno. Ako bi se čak i prihvatila pretpostavka kako je kapital neophodan za politički uspjeh u demokratskim okvirima (što je vrlo tanka pretpostavka), time se i dalje ništa ne kaže o načinu na koji se ta sredstva imaju iskoristiti da bi se došlo do vlasti. Financijska sredstva mogla bi biti iskorištena za direktnu kupovinu glasova. Tada se jasno ne bi moglo govoriti o demokraciji, čak ni u formalnom smislu, pa je takva praksa zabranjena i inače zanemariva pojava. Sredstva se mogu iskoristiti za indirektno kupovanje glasova, tj klijentelizam. U tom se slučaju također zapravo ne može govoriti o demokraciji. Ta je praksa prilično raširena kod disfunkcionalnih demokracija, ali se tu u pravilu radi o koruptivnoj sprezi političke moći sa privilegiranim pristupom narodnom bogatstvu u kombinaciji sa populističkim manipulacijama. Tragove klijentelizma u tom je smislu ponegdje moguće primijetiti i u najrazvijenijim buržoaskim demokracijama, ali se tu u pravilu ne radi o obliku kontrole kapitala nad politikom. Novac o kojem (kako se pretpostavlja) ovisi uspješno uzdizanje na poziciju političke moći u okvirima funkcionalne buržoaske demokracije prije se ulaže u izgradnju političkih organizacija i različita sredstva za povećanje utjecaja među biračkim tijelom. Kapital se tu u najgorem, koruptivnom slučaju, ulaže kako bi se osigurala neka osobna privilegija. Mnogo češće radi se o investiciji u politiku koja će pouzdanije uvažiti partikularne, klasne interese pri artikulaciji onog općenitog. Političkoj se ljevici s pravom ne sviđa ni jedan ni drugi slučaj, te je jasno kako oboje mogu biti uzeti kao upitno demokratski (prvi slučaj je u biti nekakav obrnuti klijentelizam, dakle antidemokratski). No njima se realno u pravilu ne može neposredno kupiti politički utjecaj i moć zbog proste činjenice kako korist od sredstava koje političari primaju ovisi o učinkovitosti proizvođenja naklonosti birača. Marx je o buržoaskoj vladi kao upravnom odboru buržoaske klase, kao što znamo, pisao davno prije pobjede u borbi za opće pravo glasa i političku slobodu. Ukoliko ne postoji izravno kupovanje glasova i klijentelističke strukture za svaki se glas, kako bi to ispravno rekli buržoaski demokrati, potrebno izboriti u političkoj utakmici. A tu naprosto ne prolazi politika kao neposredni produžetak novčarskog interesa. Moguće je golema sredstva koristiti za masovnu manipulaciju javnošću. No to otvara pitanje odnosa novca i mogućnosti manipulacije, gdje se pokazuje kako manipulacija nužno ne ovisi o novcu, kao što učinkovita manipulacija u koju se novac ulaže zahtjeva uzajamnu emancipaciju konkretnog interesa financijera i politike koju financiraju. Podrška populacije izabranim političarima može biti rezultat manipulacije, no sama manipulacija mora biti postojana i održiva. Što je nemoguće bez prilagođavanja promjenjivim pučkim sklonostima. Sve to pod uvjetom najciničnijih i skeptičnijih pretpostavki o demokraciji i političkoj slobodi u suvremenim, buržoaskim okolnostima (sa kojima se malo tko nepristran uistinu može u potpunosti složiti, ali su ono od čega polaze mnogi, pa tako i OraH).[58] Dakle i pod tim pretpostavkama kapital nema kontrolu nad politikom, već prije suprotno: svojim novcima kupuje minimalnu zaštitu od mogućeg (pravog ili krivog) udara na svoje klasne interese koji su uvijek mogući u demokratskim okvirima.
ORaH se s tim ne slaže. Govori o nemoralnom odnosu politike i novca koji je pod svaku cijenu potrebno prekinuti. U okvirima politike inovacije tvrdilo se kako harmonično odnošenje novca i znanja predstavlja krvotok svake ekonomije. Ovdje se odnos novca i politike po sebi proglašava nemoralnim. Očito se radi o dva bitno različita politička nagnuća koja postoje u ORaHu. Radikalno nagnuće mnogo je gore, pa ćemo ovdje, da bi ukazali na njegovu promašenost, naglasiti kako prisutnost novca u politici ima i svoje korisne funkcije. Izgradnja ozbiljnih, jakih i moćnih stranaka, sa svojom tradicijom, institucijama i upućenim kadrovima, kao ključnih subjekata predstavničke demokracije teško je zamisliva bez ulaska i koncentracije novca u politiku. O idiotizmu direktne demokracije nepotrebno je trošiti riječi. A od toga nisu daleko ni ideje o jednopartijskoj i nepartijskoj demokraciji, ili pak nekakvoj demokraciji u kojoj bi sve partije bile prisiljene na jednakost u sredstava kojima raspolažu i slično. Takve modele u zbilji mogu propagirati jedino naivci. I oni opasnih namjera. Korisni su i progresivni trendovi sve užeg povezivanja stranaka sa političkim sustavom, sa sve strožim normiranjem unutarnje demokratskog uređenja stranačkog života, ali i povećanjem količine javnih sredstava koje se po različitim osnovama ustupaju dokazano uspješnim strankama. Takvi trendovi možda ne odgovaraju liberalnim i kapitalističkim opcijama, pa realno političko pitanje dana nije treba li održati nejednakost u pristupu financijskim sredstvima u politici, već po kojem će se ključu i sa kojom svrhom ta nejednakost održavati. Kao i koliko će stroga i učinkovita biti borba protiv neposrednog i posrednog transfera ekonomske moći u političku sferu (prije svega klijentelizma). Da razumije i da se slaže sa sličnim tezama, da ima zdravi odnos prema razvoju demokracije ORaH je pokazao na drugim mjestima svog programa, kao što je u svom obraćanju javnosti često isticala Holy. O tekstu prijedloga ekonomske demokracije oni padaju ispod svoje razine, u isprazan i opasan ekstremizam.
Pogledajmo stvari još konkretnije. Na početku nacrta oni ni riječi ne govore o ekonomskoj demokraciji već isključivo tupe po zadrugarstvu. Rekli smo – bez da određuju što pod time točno misle. No sada, kako se vidi u prethodnom citatu, gdje je sažeto njihovo političko polazište, govori o izbacivanju novca iz politike kao uvjeta demokracije. Što samo po sebi znači prijedlog jedne radikalne reforme političke demokracije koja se možda tek zove ekonomska demokracija kako bi se prikrila antidemokratska suština takvih zahtjeva. Paradoks je čini se veći pošto bi izbacivanje novca iz politike po logici stvari najprije moralo značiti uspostavu čiste političke, izrazito neekonomske demokracije, tj. čišćenje procesa političkog odlučivanja od bilo kakvog upliva ekonomske moći, interesa i nejednakosti samih aktera političke utakmice (kako smo prethodno skicirali). To međutim nije ORaHova ideja. Oni žele reći kako se izbacivanje novca iz politike može postići jedino ekonomskom decentralizacijom – demokratizacijom i time uklanjanjem utjecaja bogatih egocentričnih pojedinaca na političke odluke. Ni više ni manje! Nego, otkud sad to i što uopće znači? Pa valjda da je moć, vrhovni autoritet sa razine političkih institucija, gdje je utjecaj bogatih egocentričnih pojedinaca prevelik, potrebno spustiti na razinu pojedinih radnih zajednica, koje bi jasno morale biti organizirane po adekvatnom, zadrugarskom ključu. Imamo dakle nekakav proudhonizam, korporatzivizam, samoupravljanje – štogod. Što znači kako vizija ekonomske demokracije koju zagovara ORaH ne znači demokratizaciju ekonomije, već prije svega ekonomizaciju demokracije. Rastakanje politike u ekonomiji. Što bi jasno, kada bi se krenulo ostvarivati u praksi, zahtijevalo i nekakav vrhovni i nedodirljivi (anti)politički autoritet koji bi vodio brigu o uspješnoj tranziciji i skrbio nad sigurnošću samoupravnog reda. Zvuči li to nekako poznato? Na tribini na kojoj je promovirana ORaHova politika ekonomske demokracije iz publike se za riječ javio jedan penzioner, i rekao kako mu je sve jasno, kako smo model kakav se predlaže već imali u Jugoslaviji i kako nije funkcionirao. Čovjek je rekao istinu i gotovo bio ismijan. Pametnome dosta.
Ozbiljnija kritika opasnog antipolitičkog, u biti anarho-korporativističkog karaktera ORaHove vizije ekonomske demokracije u prethodnom smislu mogla bi se kritizirati na dugo i široko na više razina, ali bi zahtijevalo više prostora te razbijalo kontinuitet osvrta na nastavak nacrta programa ekonomske demokracije. U to se ne treba upuštati pošto sama kvaliteta OraHovog teksta ne zavređuje tu razinu ozbiljnosti u kritici. Tek ćemo primijetiti kako čak i ovdje, gdje se ORaH i njihovi kapitalistički kritičari čine najudaljeniji, ne može ne uočiti bliskost njihovih nagnuća. ORaH bi, u svom anarhoidnom žaru ukinuo autonomiju i autoritet političke sfere, rastočio političke institucije u ekonomske institucije pod neposrednom kontrolom ekonomskih aktera. Tvrdi ekonomski liberali, posebno libertarijanci, jednako su neprijateljski raspoloženi prema demokraciji, političkoj sferi i institucijama, te bi ih (ako ne ukinuli) onda maksimalno suzili i stavili u čisto instrumentalnu funkciju u odnosu na ekonomsku sferu. Odnos prema politici tih neprijateljskih buržoaskih opcija u biti je prilično sličan, što se zbog nepomirljive razlike u određenju općeg interesa i funkcionalne ekonomije/društva lako može ispustiti iz vida.
Koliko je neozbiljno shvaćanje ekonomije i društva, do koje razine ide ORaHov utopizam i radikalizam, najbolje se vidi kada se u nastavku krene iznositi kritika kapitalizma. A tu imamo svašta. Najprije nekakvo ukazivanje na kapitalističke kontradikcije u marksističkom tonu, gdje se ukazuje na paradoks prekomjerne proizvodnje, uzrokovane povećanjem učinkovitosti, proizvodnosti rada u kombinaciji sa uštedama na radnoj snazi, kao uvjetu realizacije viška vrijednosti i profita. Iz čega se izvode zaključci o nužnoj vezi kapitalizma i ekonomske depresije. Ta argumentativna linija u osnovi je prihvatljiva za ljevicu iako je njeno dogmatsko i paušalno korištenje štetno. No, ORaH tek što je usputno, nekritički natuknuo tu kontradikciju kapitalizma, već bezglavo skače na podatke koji razotkrivaju dubinu trenutne krize, da bi se nakon toga pozvao na autoritet nekakvog indijskog gurua, P.R. Sarkara, koji nam otkriva suštinu suvremenih ekonomskih problema kapitalističke eksploatacije. A tu već nastaje cirkus:
P. R. Sarkar, utemeljitelj Prout-a (Progressive utilization theory) uzrok depresije vidi u kapitalističkoj eksploataciji: ‘U ekonomskoj sferi depresija je neizbježna – kako u kapitalističkim tako i u komunističkim zemljama – zbog svojstvene, intenzivne i urođene statičnosti. Ekonomska depresija je zapravo jasni rezultat supresije, represije i opresije – a što je eksploatacija. Kada eksploatacija dosegne točku kulminacije, mobilnost i tempo društva svede se gotovo na nulu. U takvom stanju, dakle u točki kulminacije, prirodna je eksplozija. Ovakva perspektiva, da se i kapitalistička i centralizirana državna ekonomija suočavaju s istom opasnošću, neuobičajena je. Kad većina ljudi u bilo kojem gospodarstvu nema koristi od gospodarskog rasta, kad je njihov rad u stvari samo eksploatiran, društvo gubi svoju dinamiku i postaje statično.[59]
Uistinu nije lako razumjeti što nam pjesnik želi reći. Intenzivna i urođena statičnost (?). Depresija kao rezultat supresije, represije i opresije (?); = eksploatacija (?). Točka kulminacije eksploatacije (?) mobilnost i tempo društva svodi na nulu (?). Pa je prirodna eksplozija (?). ORaH kaže kako je takva perspektiva neuobičajena. Dodajmo – s dobrim razlogom. Nenad Bakić također se zgodno sprdao sa ovom bedastom yogi teorijom i ekonomijom. Da bi se čovjek snašao u tom kaosu valjda mu je potreban nekakav specijalan duhovni trening. Uistinu je žaljenja vrijedno kada jedna ozbiljna stranka svoj politički program želi zasnovati na trabunjanju nekakvih istočnjačkih proroka. No sam autoritet tu je čak i manje bitan. Mnogo je važnije kakve konkretne zaključke ORaH iz toga izvodi. Suština njihove mudrosti u tom smislu sročena je u slijedeće dvije rečenice:
Način da se izbjegne ekonomska depresija je stvaranje lokalne kooperativne ekonomije. Dizajnirana za zadovoljenje potreba i težnji stanovništva, kooperativna ekonomija može ponekad doživjeti razdoblja s malo ili ništa ekonomskog rasta jer pauza je prirodna pojava. No, kad proizvodnja nadmašuje potražnju, na primjer, umjesto otpuštanja radnika, zadruge naprosto smanje ukupno radno vrijeme.[60]
Ponovo je, prije negoli pređemo na pljuvačinu po utopizmu i redikalizmu ORaHa, potrebno primijetiti kako se radi o u osnovi vrlo konzervativnoj perspektivi. ORaH je na početku progovorio u ljevičarskom, progresivnom duhu i iznio često naglašavan paradoks prekomjerne proizvodnje, nedostatne efektivne potražnje u kapitalističkim okvirima. Pitanje je jasno ozbiljno i liberali ga tumače na sasvim drugačiji način, no ljevica u najširem smislu (marksisti, kejnzijanci i slični) nastoje iznaći načine nadilaženja te kapitalističke iracionalnosti na način koji bi održao razinu proizvodnje na najvišoj mogućoj razini uz osiguravanje povećanja prisvajanja proizvedenog bogatstva. ORaH stvari promatra na bitno drugačiji način. Oni, kako vidimo, situaciju kada proizvodnja nadmašuje potražnju žele riješiti smanjenjem ukupnog radnog vremena, umjesto otpuštanjem radnika. Time se očito jedna krajnje paradoksalna pojava u kapitalističkoj ekonomiji prihvaća kao normalna i prirodna, te predlaže nekakva planska rješenja koja bi za posljedice imala upravo povećanje statičnosti i reprodukcije društva na nižoj razini blagostanja. Liberali se slažu kako se radi o manifestaciji objektivnog ekonomskog zakona, oni također drže kako se u krizi i za gladnih godina traži isposničko ponašanje i rad. Ali na bitno drugačiji način. Liberali u situaciji sa malo ili ništa ekonomskog rasta vide potrebu za regeneracijom ekonomije, za odstranjivanjem neproduktivnog i beskorisnog, te zapošljavanje tih ekonomskih potencijala (prije svega rada) na alternativni ekonomski učinkovitiji način kako bi se osigurao novi rast. Otud racionalnost otpuštanja radnika i gašenja firmi. Otpušteni radnici i upropašteni poslodavci onda mogu da meditiraju, vježbaju jogu i poste do mile volje kako bi se kreativno održali na životu, te krenuli u nove radne pobjede. Takva buržoaska logika za ljevicu kakvagod bila nema nikakvog smisla. No logika ORaHa još je i gora, u svojoj suštini reakcionarna. Oni ne bi u pitanje dovodili objektivnu nužnost malog ili ništavnog ekonomskog rasta, kao i ekonomskih kriza koje se pokazuju kroz nesrazmjer između proizvodnih potencijala i potražnje na raspolaganju. Dapače – oni ne drže poput liberala kako se radi o prirodom rezultatu prethodne iracionalne ekonomske prakse, već vjeruju kako je pauza prirodna pojava. Istočnjačka mudrost nam, čini se želi reći kako se moramo naučiti miriti i nositi sa ekonomskom stagnacijom. Pa se želi reći kako je od takve situacije sa malo ili ništa ekonomskog rasta moguće napraviti održivo društveno stanje. Radnike ne treba otpuštati, firme ne treba zatvarati, ekonomiju ne treba racionalizirati s ciljem povećanja tehničke učinkovitosti, društvene institucije ne treba mijenjati s ciljem poticanja rasta. Suprotno: radnike i firme je potrebno čuvati s jasnom vizijom promjene ekonomske paradigme i najviših svrha. Što u prijevodu znači – promocija niže razine materijalnog blagostanja kao svrhe, nekakvog oblika isposničke utopije. Subjektom te sumanute vizije proglašava se lokalna kooperativna ekonomija u čijim bi se okvirima očito trebalo razvijati jezgro tog vrlog novog svijeta. Upravo to je rezultat dovođenja ORaHovih bedastih teza do njihovih krajnjih konzekvenci – što je uvijek vrijedno kako bi se jasno razabrao njihov karakter. Opet tipično ćiftinska posla, opet radikalistički konzervativizam i opet će, u odnosu na to političko smeće svaki pošteni socijalist na barikadu zajedno sa poštenim liberalom. Ovdje bi se mogli našaliti i reći: tek kada za crijeva posljednjeg gurua bude obješen posljednji ćifta socijalisti i kapitalisti mogu da krenu u boj među sobom.
Nu, da vidimo kako još ORaH prikazuje temeljne nedostatke globalnog kapitalizma, zbog kojih je njihova utopija navodno sve više legitimna.
Prva je na udaru prekomjerna akumulacija, koja bi bila poistovjećenja sa pretjeranim bogaćenjem male grupe ljudi na osnovu sociopatskog sistema koji je osmišljen da favorizira njihove interese (upomoć!). Pa kažu:
Ovakav sustav, zasnovan na ideji o beskonačnom bogaćenju – neodrživ je. Razlozi su sljedeći:
1. Pravo na osobno vlasništvo i njegova akumulacija može se protezati samo do točke u kojoj ne ugrožava ekonomska prava ostalih.
2. Materijalni resursi su ograničeni. Velika akumulacija u rukama manjine onemogućava ostale da se razvijaju na materijalnom nivou.
3. Ekonomska sloboda pojedinca ne bi trebala biti suprotna interesima društva.
4. Uvijek treba imati na umu da vrijednost novca leži u njegovu korištenju. Novac koji miruje je bezvrijedan, a oni koji ga ne puštaju u opticaj odgovorni su za nepravdu i neimaštinu.[61]
Promatrajući te razloge otvaraju se očita pitanja:
1. Kako se određuju, što znače ekonomska prava ostalih?
2. Što je to pobogu razvijanje na materijalnom nivou?
3. Kako se definira interes društva i uostalom sama ekonomska sloboda?
4. Kakve veze ima akumulacija po sebi sa povlačenjem novca iz opticaja?[62]
Druga na udaru je suvremena tendencija sve većeg spekulativnog ulaganja, umjesto ulaganja u razvoj realne ekonomije. Taj problem postoji i vrlo je važan, a njega ne negiraju ni kapitalistički ideolozi koji se muče sa objašnjavanjem i pronalaženjem načina njegova planskog, ciljanog otklanjanja. U tom smislu ORaH opet očito sasvim promašuje poantu pošto je sasvim nejasno na koji bi način ekonomska demokracija i zadrugarstvo bili najbolji način rješavanja dotičnog problema. Radi se jasno o uspostavljanju funkcionalne globalne regulacije i političke kontrole nad financijskim tržištima, a ne nekakvih lokalnih kooperativnih utopija.
Slijedeće se na udaru nalazi zaduživanje, poticanje potrošača i tvrtki za kupovanje na kredit. Tu opet do izražaja dolazi tipično malograđansko, konzervativno neprijateljstvo prema financijskim institucijama i oblicima uspostavljanja u suvremenim okolnostima sasvim neophodne veze između društvene proizvodnje i privatnog ekonomskog aktera (u njegovim funkcijama proizvođača i potrošača). Što očekivati od radikalnog konzervativca negoli zauzimanje jednog dosljedno kreposnog, isposničkog stava. Kao što je Satana Krista stavljao na kušnju bogatstvima svijeta, tako sotonske banke i kreditori nesretnog, suvremenog čovjeka tjeraju na neodgovornost, potrošnju i nemoral. I opet: gdje bi konzervativni liberali naglasili kako je potreban požrtvovan, bogobojazni radni asketizam, usmjeren na pošteno stvaranje bogatstva, konzervativni radikali protivnici su materijalnog bogatstva po sebi, te žrtvovanje samo po sebi smatraju vrlinom (ukoliko se jasno poklapa sa adekvatnim produhovljenjem, usvajanjem alternativnih vrijednosti, nove ekonomske paradigme). Logika konzervativnog liberala je protestantska; logika konzervativnog radikala je istočnjački duhovna. Sačuvaj te bože i jedne i druge, ali ako je već potrebno birati svatko će normalan izabrati prvu. No, takva usmjerenost na štednju sama po sebi ne mora biti sasvim loša, pošto joj se uglavnom suprotstavlja još i gore populističko-ljevičarsko uzdizanje potrošnje po sebi na razinu božanstva i uvjeta za rješenje svih socio-ekonomskih problema. U cijeloj je priči važno razabrati razlike u diskursima ljevičarskih monetarnih populista i monetarnih konzervativaca različitih vrsta. Ideologizirani ljevičar će reći: korporacije te eksploatiraju, a pošto im treba tvoja potrošnja za realizaciju profita daju tu kredit da bi te preko njega ogulili do kože. Konzervativac će tupiti suprotno: korporacije uništavaju lokalne oblike proizvodnje, te s njima i tvoju ekonomsku slobodu, a to rade kroz nemoralno, neodrživo vještačko poticanje na potrošnju i kredite. Konzervativci poput ORaHa kao alternativu postavljaju odgovornog, skromnog, na sebe orijentiranog potrošača koji sam gradi svoju realnu ekonomiju i tako izlazi iz okvira korporacijsko-bankarskih laži i obmana. Konkretno se može dogoditi da se konzervativno tretiranje monetarnih problema pokazuje odgovornijim i ispravnim, ali se nikada iz vida ne smije ispustiti činjenica da je njihova ideologija u cjelini, bilo da se radi o protestanskoj ili istočnjačkoj varijanti, u svojoj suštini najveći neprijatelj odgovorne progresivne ljevice.
Četvrti nedostatak globalnog kapitalizma određuje se kao sklonost zanemarivanju potrebe za očuvanjem okoliša. Tu je sasvim nejasno zbog čega bi samoupravna, kooperativna, lokalna ekonomija tome morala doprinijeti. Čak dapače. Stroža ekološka regulativa ne događa se preko ekonomske demokracije i od strane lokalnih aktera već kroz političke institucije, a demokracija kakvagod bila po prirodi nije nužno sklona mudrom odricanju za budućnost. Ekonomska nedemokracija bila bi svakako bolji poticaj na zaštitu okoliša iako je istina da neregulirano tržište ima tendenciju ka ekološkoj neodgovornosti (iako i to ne nužno pošto sa promjenom potrošačkih preferencija i kulturnom revolucijom u kapitalističkim okvirima može doći do potpune promjene uvjeta maksimizacije profita naznake čega su čak i vidljive na što ORaH u svojim boljim trenucima i igra).
Time bi u tom neurednom dokumentu bilo završeno izričito nabrajanje nedostataka globalnog kapitalizma, iako se sa istim i dalje nastavlja. Pa se onda prelazi na koncu sa političkog, ekonomskog i ekološkog prelazi na kulturno polje. A stvari tek tu postaju uistinu ogavne. Radi se naime o nečemu što su nazvali psiho-ekonomskom eksploatacijom i pseudokulturom. Bože te sačuvaj. Tu je njihove mudrosti potrebno opširno navesti (ako za ništa onda za sprdnju i zabavu):
Povijest čovječanstva je pokazala da su se između bezbroj lokalnih kultura pojavile i neke koje su pokušale uništiti kulturni identitet drugih da nametnu svoj. Danas možemo vidjeti kako vodeće kapitalističke zemlje pokušavaju nametnuti svoj način života, kulturno i ekonomski, ostatku ljudske zajednice.
Specifična vrsta eksploatacije koju kapitalisti sve više koriste naziva se psiho-ekonomska eksploatacija. Svodi se na suzbijanje lokalnog jezika i kulture od strane stranih ‘osvajača’. U prošlosti se to radilo silom. (…) Krajem drugog svjetskog rata, ljudi u svijetu postali su , međutim, netolerantni prema nasilju i nepravdama kolonijalizma. Stoga su kapitalisti razvili nove i perfidnije tehnike eksploatacije, s materijalnog se nivoa prebacujući na onaj psihički. (…) Želeći zamijeniti lokalnu kulturu, kapitalisti nameću pseudokulturu. Pseudokultura označava skup ideja, akcija i proizvoda koji paraliziraju način na koji ljudi gledaju na stvari čime se utire put ekonomskoj eksploataciji. Na površini to može nalikovati na kulturu, iako je pojava u svojoj biti potpuno suprotna samome konceptu kulture. Takva se pseudokultura sastoji od mnogih stvari za koje bi se moglo reći da život čine ugodnijim nego što je to bio slučaj u prethodnoj kulturi, ali zapravo služi za potkopavanje odlučnosti lokalnog stanovništva. Širenje ‘potrošačke kulture’ s privlačnim materijalnim užicima, u konačnici ima učinak psihološkog i duhovnog slabljenja. Taj proces također smanjuje i otpornost onih koji pokušavaju očuvati svoju kulturnu baštinu. (…) Fast food franšize, seks i nasilje ‘pop’ kulture osporavaju autohtone kulture diljem svijeta. (…) Govoreći u psihološkim terminima, pseudokultura ima razarajući učinak na osobnost. Oglašavanje projicira sliku života više ‘modernim’ i ‘ugodnim’ u odnosu na prethodnu kulturu. (…) Pod parolom slobode i prava pojedinca, stanovništvo se bombardira materijalističkim svjetonazorom koji maskira društvenu i ekološku destrukciju koju uzrokuje konzumeristička ekonomija motivirana profitom. Raširena je uporaba droga i alkohola, pornografije, cigareta, oružja i sličnog, posebno u siromašnim četvrtima koje su žrtve nasilja sustava. Stanovništvo je zastrašeno i umireno, ili umjesto toga okrenuto prema uličnom kriminalu da zadovolji osnovne potrebe. Ljudi gube samopouzdanje i kulturni identitet. (…) Psihoekonomska eksploatacija je oružje vladajuće klase kroz cijelu povijest. Danas, kroz masovne medije, ona je izbrušena do nivoa (anti)znanosti, tako da ljudi ni ne znaju da ih se iskorištava. Za svoju bijedu krive sami sebe.[63]
Ponovimo – bože te sačuvaj. Tako dugo navođenje bilo je potrebno kako bi se što jasnije prikazalo o kako se suštinski konzervativnom, opasnom i ideologiziranom diskursu radi. Mogli bi na dugo i na široko pljuvati po svakoj riječi koju smo naveli, ali ćemo se u ovom slučaju od toga uzdržati sa vjerom u inteligenciju čitatelja kojem bi samo iznošenje ORaHovih nebuloza trebalo biti dovoljno. Uistinu je tužno da si jedna u osnovi perspektivna, realna zelena partija dopušta takve ispade.
U nastavku se opet postavlja pitanje odnosa vlasništva i rada, tj eksploatacije.
Kaže se kako
ljudi ne bi smjeli biti eksploatirani od strane onih koji kontroliraju kapital. Kako se na ekonomskoj razini malo toga promijenilo od vremena feudalizma. Kako radnici nemaju kontrole nad proizvodnjom i rijetko dobivaju udio u dobiti. Kako se otpuštanjem iskusnih radnika i zapošljavanjem neiskusnih smanjuje cijena rada.[64]
I tako dalje i tako bliže. Opet ćiftinska posla. ORaH smeta što se otpuštaju iskusni i skupi, a zapošljavaju neiskusni i jeftini; njega smeta što se radnik ne pita na radnom mjestu već je instrument i slično. Autor doduše ne razumije koliko se svijet u suštini promijenio od vremena feudalizma, pa tako ne razumije kako je u feudalizmu radnik imao kontrolu nad proizvodnjom; kako nešto kao dobit, pa onda i udio u dobiti u modernim smislu nije postojalo. Zbog toga ne može znati kao su ideje koje zagovara tipično reakcionarne i regresivne. Kako situacija sve složenije proizvodnje koja se razvija u odnosu na globalno ekonomsko općenje u potpunosti onemogućuje autonomiju i suverenu kontrolu izoliranih lokalnih proizvođača nad uvjetima svog života i rada. Kako protest protiv otpuštanja iskusnih radnika i zamjena istih sa onim neiskusnim u sebi ima očitu klasnu komponentu i predstavlja artikulaciju interesa radničke aristokracije i malograđana koji se nalaze na udaru kapitalističke logike. To je sasvim legitimno. No zato je potrebno jasno razabrati o čemu se radi. Sa kojih pozicija i sa kakvim interesima netko hoće da zastupa interes rada o odnosu na interes kapitala.
Jedan od rijetkih suvislih momenata ORaHove kritike primjedba je o kompleksnosti motivacije na produktivnost i problemima pretpostavke po kojoj je poticanje veće nejednakosti po sebi jednako poticanju na veću produktivnost i kreativnost (iako bi se i tu dalo istaknuti određene probleme):
Često se tvrdi da su potrebne velike razlike u prihodima za poticanje najtalentiranijih ljudi da budu produktivniji i da bi prihvaćali poslove koji su izazovniji. Određene nejednakosti u prihodima korisne su jer daju poticaj većoj produktivnosti. Međutim, ljudska motivacija je kompleksna: postoje mnogi razlozi zašto ljudi biraju biti produktivniji, a samo jedan od njih je zarada. Nema potrebe oslanjati se isključivo na dohodak za podizanje produktivnosti.[65]
Što doduše danas sve više uvažavaju i najtvrđi zagovornici kapitalizma, te se opet postavlja pitanje na koji se način u političkom smislu takve spoznaje mogu uobličiti. S time bi mogli završiti osvrt na ORaHovu analizu stanja, tj kritiku suvremenog kapitalizma.
Drugi dio njihovog nacrta politike posvećen je konkretnim strategijama te je svakako mnogo suvisliji. Fokusiranjem na konkretna iskustva i suvremenu pravnu regulativu vezanu za fenomene radničkog dioničarstva, zadrugarstva i socijalnog poduzetništva (zadaću koju gotovo sigurno nije obavio isti autor koji je bulaznio u prvom dijelu) stvar počinje izgledati pristojnije. Čak se za divno čudo kaže kako
radničko dioničarstvo, društveno/socijalno poduzetništvo i zadruge imaju specifičnu razvojnu ulogu. One se fokusiraju na ključne komponente razvoja: stvaranje i održavanje radnih mjesta te industrijskih i uslužnih djelatnosti (radničke zadruge), društvene usluge i usluge od općeg interesa (društveno/socijalno poduzetništvo) i razvoj lokalne pojedinačne proizvodne djelatnosti (zadruge). Pa se onda kaže kako je potrebno ojačati konkurentnost zadruga na nacionalnom i svjetskom tržištu jer dok zadruge moraju održavati svoj socijalni karakter one se prije svega moraju natjecati ekonomski. Prema tome, kako bi se razvile i osigurale svoju misiju moraju koristiti sve vrste ekonomskih alata koji su u skladu s njihovom misijom i načelima.[66]
Dio koji govori o strategijama neusporediv je sa prvim dijelom. Pitanje je stoga zbog čega strategija ekonomske demokratizacije, kao realistične promocije zadrugarstva i socijalnog poduzetništva, sa svojim realnim mogućnostima i limitima nije na takav način jasno postavljena od samog početka? To pitanje je jasno bespredmetno pošto ideološka i politička nagnuća ORaHovog vodstva i članstva ne žele da se zadrže na toj razini. Njihova želja je povezati realne alternativne unutarsistemske tendencije i svoje ideje o novim, utopijskim oblicima ekonomskog i uopće političkog poretka.
Stvar opet odlazi u beskrajnost kada se krene govoriti o ciljevima i uvjetima za ostvarenje ekonomske demokracije. Tu se opet vraćaju ludosti. Kaže se kako minimalni egzistencijalni uvjeti i osnovni sadržaji moraju biti zajamčeni za sve: hrana (voda), odjeća, stanovanje (energija), osnovno obrazovanje, zdravstvena zaštita, navodnjavanje i lokalni prijevoz. Čime se ekonomska demokracija odjednom određuje sadržajno, kao visoka razina socijalnih prava. Što znači da se otvoreno priznaje značaj i važnost javnih i političkih institucija koje bi bile čuvari poretka zasnovanog na samoupravnoj logici. No ne samo to: pošto se kaže da stanovništvo treba imati stalno iskustvo povećanja kvalitete života i mora imati mogućnost ekonomske odluke koje izravno utječu na njihov život (a to jasno nisu naprosto odluke vezane za upravljanje vlastitim poduzećem) očito je kako je važnost javnih, političkih, socijalnih institucija i upravljanja mnogo značajnija negoli sama ekonomska demokracija poistovjećena sa zadrugarstvom. Očito je kako osiguranje tih svrha ne može biti izvršeno prebacivanjem autoriteta na lokalne ekonomske kooperative. Već suprotno – uspostavom nekakve vrste socijalističkog poretka. Što jasno ne znači kako jedan od glavnih ciljeva i dalje nije zaustaviti vanjsku kontrolu nad lokalnom ekonomijom i odljev kapitala i novoostvarene dobiti. Opća idejna konfuzija.
Pa onda dalje, osnovni principi decentraliziranog ekonomskog razvoja kojem se teži: “1. resursima regije moraju upravljati građani koju u njoj žive; 2. proizvodnja se treba zasnovati na potrebama a ne na profitu; 3. proizvodnja i distribucija esencijalnih dobara treba se distribuirati kroz zadruge; 4. lokalno stanovništvo bi se trebalo zapošljavati u lokalnim poduzećima; 5. proizvode za zadovoljenje osnovnih životnih potreba treba proizvoditi lokalno”. Kako bi se reklo – dobranoć pameti. No može i gore: opća transformacija ekonomije u tri grane: mala privatna poduzeća; zadruge i masovne ključne industrije. Treće su pod kontrolom države, druge pod kolektivnom kontrolom samoupravljača, a prve mogu činiti privatni sektor. Drug Tito bio bi ponosan na ORaHova trkeljanja. S tim možemo i završiti sa suludom politikom ekonomske demokracije kojom si ORaH čini neopisivu štetu.
X. O manjinama i rodnoj ravnopravnosti
Posljednje sektorske politike na koje ćemo se osvrnuti odnosi se na zaštitu ljudskih prava. Radi se o manjinskoj politici i politici rodne ravnopravnosti. Tu se stranka, naravno, opet pokazuje boljom negoli je to slučaj sa totalnim promašajem politike o kojoj smo prethodno govorili. No to bolja vrlo je relativno. U pogledu na zaštitu ljudskih prava prilično neočekivano do izražaja dolazi ORaHov konzervativizam. Čini se i pretjeran konzervativizam u odnosu na ono što bi sama suvremena zelena ljevica mogla i trebala biti.
Očit dokaz konzervativizma njihova je integrativna manjinska politika oko koje se već diglo prilično prašine. Ta se politika u javnosti do sada pokazivala kontroverznom i, na neki način radikalnim rješenjem, što je kada se stvari pozornije razmotre sasvim pogrešno viđenje. U našem ustaljenom političkom životu, sasvim razumljivo s obzirom na nedavnu povijest, ljevica se u pravilu zalagala za održanje veće razine specijalnih prava nacionalnih manjina. Prava kojima se osiguravala izdvojena politička predstavljenost, kulturna i obrazovna autonomija. Održavanje njihove postojeće razine u biti je bio konsenzus političkih elita. Ključni je problem jasno u Srbima. Desnica je devedesetih provela svoj plan rješavanja srpskog pitanja. Najprije ukidanja konstitutivnosti srpskog naroda, a po tom etničkim čišćenjem, olakšanim i omogućenim katastrofalnom politikom i djelovanjem srpskih radikalnih vođa u Hrvatskoj. Po ostvarenju tih povijesnih ciljeva desnica se, ili barem njen razboriti dio, većina, u potpunosti pomirila sa održavanjem legitimiteta postojanih manjinskih prava, koja se jednim dijelom protežu i na političku razinu. HDZ je mogao koalirati sa Pupovcem, Sanader pozdravljati sa Hristos se rodi. Ljevica se ipak prirodno svrstavala uz veću razinu zaštite manjina, te se do nedavno pretpostavljala posebna veza između manjina i ljevičarske politike. Neke su manje, lijeve političke stranke ne tako davno spekulirale o mogućnosti ulaska u Sabor prema brojnosti srpske populacije u pojedinoj izbornoj jedinici, uz postavljanje pitanja zbog čega Srbi ne glasaju za njih na građanskoj listi, kada već znaju kako su njihovi predstavnici na manjinskoj zagarantirani.
ORaH se svojom politikom, donekle na tragu otprije poznatih Josipovićevih obračuna sa najviđenijim predstavnicima manjina u državi, postavio drastično suprotno tim ustaljenim običajima. Kao što samo ime kaže njihova manjinska politika teži integraciji, umjesto izdvajanju nacionalnih manjina. Taj kurs ima dvije ključne uporišne točke: 1) tvrdnju da disfunkcionalnost postojećeg modela sve više dolazi na vidjelo, prije svega kroz stvaranje korumpiranih, zaštićenih struktura obrazovanih oko etničkog predstavljana kao profesije, zajamčenih kvota i slično; 2) općenita perspektiva po njoj se svrstava uz stari građanski oblik identitetskog jednačenja članova političke zajednice, kao temelja društvenog ustrojstva, svih privatnih i posebnih prava. Postojeći manjinski predstavnici prijedlog ORaHove politike dočekali su sa izrazitim nezadovoljstvom. Ona se pokazuje racionalnom upravo utoliko ukoliko udara na njihove interese, tj s obzirom na prvu od točaka koje smo naveli. S obzirom, pak, na drugu točku ona se pokazuje strahovito konzervativnom. No to ne stoga što bi njen prijedlog nužno praktično, posebno s obzirom na lokalne prilike, predstavljao udar većinskog naroda na manjinski i snažan asimilacijski udar desnice, već upravo stoga što neproblematično forsira zastarjele univerzalističke modele neprimjerene suveremenoj povijesnoj i društvenoj situaciji. ORaHova politika pokazuje se konzervativnom upravo stoga što je lijeva u starom buržoaskom smislu, što polazi od za suvremene prilike neprimjerenih ideala Francuske revolucije kao od vodiča za obrazovanje vlastite politike. Takvo što i manje je problematično zbog naših lokalnih problema, Srba ili Talijana. Mnogo je problematičnije zbog činjenice da se u takvoj perspektivi jako dobro pokazuje izrazito konzervativan, zastarjeo pristup manjinskih prava u okvirima vladajuće rasprave o multikulturalizmu i asimilaciji došljaka u Evropi. Zbog toga se integrativna manjinska politika, iz suvremene i odgovorne lijeve perspektive, pokazuje jednom od najmanje prihvatljivih.
Krenimo od druge, opće perspektive od koje polazi ORaH i njihovog blago građanskog modela kao rješenja (zasnovanih na izričitoj kritici postmodernog prava na različitost i multikulturalizma):
…brojni vrhunski i priznati stručnjaci za navedenu problematiku kritiziraju multikulturalistički pristup jer on naglašava razlike između skupina, umjesto da njeguje i potiče njihove sličnosti, čime dugoročno ima korozivno djelovanje na društvo dijeleći ga na međusobno odvojene kolektive koji sve manje ulažu u zajedničko društveno dobro, a u slučaju konzervativnih i patrijarhalnih manjinskih zajednica mogu dovesti i do gubitka osobne slobode njihovih članova koji se ne uklapaju u kodeks zajednice (u tom su kontekstu posebno ranjive žene i LGBT osobe).
Postmodernističkom pravu na različitost (droit à la différence) manjinskih etničkih i konfesionalnih skupina, francuski se socijalistički političar i borac protiv rasizma Harlem Désir (inače afrokaripskih korijena) usprotivio zalažući se za njihovo pravo na sličnost (droit à la ressemblance). Francuska je općenito jedina država Zapadne Europe koja principijelno odbija primjenjivati kanadski (sjevernoamerički) model politike različitosti ili politike identiteta, ostajući čvrsto na svojim pozicijama individualnih prava pojedinaca, te integracije (ne asimilacije!) pripadnika kako ‘starih’ tako i ‘novih’ manjina u francusku građansku naciju.
Glavni problem multikulturalističkog pristupa jest taj da dugotrajna pozitivna diskriminacija manjina neminovno vodi u njihovu segregaciju.[67]
Moglo bi ga se opisati kao ‘blago građanski’ model koji na prvo mjesto stavlja zajedničke ustavne vrijednosti (njemački „ustavni patriotizam“ ili Verfassungspatriotismus) i lojalnost državi, ali koji je istovremeno osjetljiv na kulturne specifičnosti manjinskih skupina (posebno na njihov jezik i pismo te kulturnoumjetničko stvaralaštvo) kako bi ih sačuvao od zaborava i nestajanja. Ovdje ukratko prikazani pristup države manjinama, ukoliko je poduprt konkretnim zakonima i ima podršku u javnosti, osigurava balans između političke homogenosti i kulturne heterogenosti države.[68]
Važno je naglasiti da integracionizam spada u domenu umjerene liberalne političke misli dok segregacionizam može biti pozicioniran i radikalno lijevo i radikalno desno, ovisno o tome služi li proklamiranoj ‘zaštiti’ manjine ili većine. Drugim riječima, negativnoj segregaciji ne treba se suprotstaviti pozitivnom segregacijom, nego nikakvom segregacijom. Isto tako, važno je objasniti razliku između integracionizma i asimilacionizma.[69]
Stvar je dakle kristalno jasna. ORaH vjeruje kako je nužni uvjet, temelj za mogućnost ispoljavanja naše individualne ili grupne posebnosti i razlike, političko i identitetsko jednačenje u svojstvu građana, atomiziranih elemenata koji čine homogenu cjelinu nacionalne države. Blago građanski model, kako se kaže, na prvo mjesto stavlja zajedničke ustavne vrijednosti i lojalnost državi. ORaH drži kako je to put osiguravanja funkcionalnog balansa između političke homogenosti i kulturne heterogenosti države. Postavljanje stvari na takav način u svojoj je suštini konzervativno. Prije svega se postavlja pitanje na koji se način određuju te zajedničke ustavne vrijednosti i što je lojalnost državi? Iscrpljuju li se oni u formalnom poštivanju zakona države ili u sebi sadrže određenu propisanu političko-kulturnu i identitetsku supstanciju? ORaH, vrlo francuski, vjeruje u drugo. Stoga se pitanje odnosa političke homogenosti i kulturne heterogenosti mora postaviti na drugačiji način. Treba se pitati o kulturnom sadržaju političke homogenosti, pa onda mogućnostima alternativnog značenja i uobličenja kulturne heterodoksnosti. U suvremenim okolnostima u kojima ekonomija, kultura, ali i politika očigledno i neposredno izlaze van nacionalnih okvira; u kojima sve više postaje jasno kako politički funkcionalan poredak ne mora biti utemeljen na ideološkim fikcijama o nekakvoj kulturno-političkoj homogenosti vrlo je reakcionarno zagovarati modele s kraja 18. stoljeća. Izazovi svakako postoje, naročito u Evropi gdje konstantno tinja sukob onih koji nacionalnu homogenost i identitet ne žele otuđiti i onih koji vjeruju u nužnost uspostave te homogenosti i identiteta na razini Evrope (stvoriti evropsku državu, federaciju i slično). Protivno tim konzervativcima stoje oni koji shvaćaju kako izlaz može biti jedino u novim oblicima, a ne zadržavanju u okvirima preživjelih obrazaca. Usporedo sa tim sukobom odvija se sukob onih koji se smatraju predstavnicima autohtone kulture koja je realno u uskoj vezi sa starim političkim identitetima za koje se pretpostavlja da osiguravaju političku homogenost i onih čija se autentična kultura i posebnost smatra neadekvatnom, tj treba biti pomaknuta u čisto privatnu sferu, bez prava na slobodno političko očitovanje. Radi se o velikom sukobu između starog i novog svijeta, između odlučnog koraka naprijed i zakopavanja u staro smeće. ORaH u toj borbi opet odlučno staje na pogrešnu stranu barikade. Tu Mirela Holy stoji ruku pod ruku sa Marie Le Pen. Kao što ruku pod ruku stoje i buržoaski kozmopoliti, postmoderni multikulturalisti i ozbiljna, odgovorna progresivna ljevica.
U tom je smislu potrebno u pitanje dovesti shemu po kojoj integracionizam spada u sredinu, dok se segregacionizam može uobličiti u radikalno desnom ili radikalno lijevom obliku. Stvar je potrebno postaviti sasvim drugačije. Umjereni liberalni integracionizam, konzervativni segregacionizam i radikalno nacionalistički asimilacionizam spadaju u istu kategoriju. Svaka od tih perspektiva nekritički polazi od potrebe za čvrstim temeljom nacionalnog političkog identiteta, kao uvjeta ostvarena svih individualnih i grupnih prava. One na različite načine određuju prirodu tog identiteta i različito vide širinu prava koja se njime trebaju osigurati. No svi su oni dio jedne obitelji u političko teorijskom smislu. Suvremena alternativa je jasno perspektiva koja autonomne sfere prava, politike i kulture promatra bez ideoloških pretpostavki o njihovim unutarnjim i nužnim vezama. Uzajamni odnosi između tih različitih sfera svakodnevno se uspostavljaju i mijenjaju, kao što postoji i njihova unutarnja dinamika. No upravo zbog toga je sasvim prevaziđena pretpostavka po kojoj postoji neki fiksan temelj, neki univerzalno prihvatljiv model po kojem je potrebno urediti odnos između politike, prava i kulture. ORaH recimo vrlo predvidivo priča kako multikulturalizam korozivno djeluje onemogućujući djelovanje na zajedničkom društvenom dobru. ORaH pretpostavlja to zajedničko društveno dobro kao činjenicu. Ono je pak samo je po sebi ideološka konstrukcija. Zajedničko dobro koga? Francuske države i građana koji je čine? No to francuski građanin danas se više ne može pretpostaviti, već se tek treba legitimirati. Ili možda zajedničko dobro Evrope? Kakvi tek tu problemi postoje. Toliki da šire niti ne moramo ići. Dvije su osnovne orijentacije kojima se može nastojati izaći iz naznačenih problema. Prva će nastojati uspostaviti kreativnu, politički inovativnu vezu između konkretne povijesne, društvene i ekonomske dinamike s jedne strane, primjerenih pravnih i političkih okvira s druge, i slobodno očitovanih kulturnih identiteta s treće strane kako bi se na što funkcionalniji način osigurali razvoj, blagostanje, stabilnost i sloboda konkretnih ljudi na globalnoj razini (pošto se politika više ne može voditi niti u nacionalnim, niti u regionalnim okvirima). Druga će se držati starih oblika mišljenja i djelovanja, starih političkih i kulturnih shema, te tako, možda i u najboljoj namjeri raditi na produbljivanju problema. ORaH se, ponovimo još jednom, jasno svrstao u drugu grupu.
Pređimo sada ipak na konkretnija pitanja direktno vezana za naše lokalne probleme i problem manjinske politike u hrvatskim okvirima. ORaH tu problem, u skladu sa svojom perspektivom postavlja na slijedeći način: predstavnici nacionalnih manjina, kao i nacionalne većine u Hrvatskoj najprije se trebaju identificirati kao hrvatski građani, na prvo se mjesto moraju stavljati njihovi zajednički interesi, te je na toj osnovi potrebno širiti pojedina kulturna i identitetska prava po etničkom, kao i bilo kojem drugom ključu. Zbog toga javni odgoj i obrazovanje, političko predstavljanje itd. ne smiju biti oblikovani kako bi razdvajali političko tijelo nacije (blago građanski odvojene od bilo kojeg etniciteta), već je planski potrebno promicati integraciju. Sa pozicije nacionalnih manjina ta bi se perspektiva u startu mogla kritizirati s obzirom na povijesnu dinamiku. Pa bi se moglo reći kako je prije nasilnog odstranjivanja u trenutku raspada Jugoslavije srpski narod u Hrvatskoj bio sukonstitutivan, kako bi Hrvatska po svojoj prirodi trebala biti država hrvatskog i srpskog naroda, te nacionalnih manjina. To je prigovor koji je povijesno sasvim legitiman, ali na razini konkretne političke rasprave nema previše smisla. On čak, ukoliko je dobro promišljen, polazi od istih pretpostavki kao i ORaH. Njime se pretpostavlja kako je neovisna hrvatska država mogla i trebala biti postavljena na drugačije temelje, kako je kulturno-politički sadržaj koji stoji iza hrvatskog građanina mogao biti drugačiji. Postavljen na blago građanske temelje, bez nasilnog prevladavanja kulturne i etničke komponente jednog naroda. S tim se jasno potrebno složiti. U nekoj paralelnoj povijesti identitetska i simbolička određenja hrvatske države mogla su, možda i trebala, biti određena drugačije. Međutim, kao što znamo, stvar se odvila na sasvim drugačiji način. Srbi su danas realno nacionalna manjina, a identitet političkog Hrvata predominantno se obrazuje kroz isključivanje srpstva. Takvo je činjenično stanje. Srbi u Hrvatskoj, intimno skloni onemogućenom i uništenom hrvatsko-srpskom identitetu koji se poklapa sa hrvatskom državnošću, i omogućuje široke kulturne razlike, danas bi se po svojoj prirodi trebali u potpunosti slagati sa ORaHom ili uostalom novom predsjednicom. Oni ne bi trebali imati nikakvog problema da se smatraju Hrvatima u političkom smislu – posebno kada se to politički Hrvat odredi u dosljedno građanskom smislu. Srbi tu mogu prihvatiti posljedice nesretne povijesti i političko-simbolički prihvatiti hrvatsko imenovanje onoga što se u nekoj drugoj povijesti moglo određivati podjednako hrvatskim i srpskim. A to nešto je jasno – država, nacija, fikcija politički homogene zajednice sa zajedničkim interesom. Prigovor takvih, lijevih, građanskih, liberalnih predstavnika hrvatskih Srba (u tu kategoriju vjerujem spada Pupovac) ORaHovoj politici u biti ne bi trebao biti supstancijalni, već u odnosu na razumijevanje konkretnih okolnosti i stanja. Pa se onda može spekulirati o objektivnoj ugroženosti Srba u hrvatskom društvu, o realnoj potrebi pozitivne diskriminacije i izdvojenog političkog predstavljanja zbog činjenice da ta zajednica, u konkretnim okolnostima, ne može biti zaštićena na drugačiji način. Ili drugačije, zbog činjenice da ono što ORaH naziva blago građanskim pristupom u hrvatskim okolnostima realno ne bi rezultirao blago građanskim posljedicama. Ovdje nećemo spekulirati o tome koja je od tih strana u pravu. To nije od presudne važnosti. Od presudne je važnosti razumijevanje što za nacionalne manjine i većine u Hrvatskoj znači blago građanski pristup koji ORaH zagovara već danas, a Pupovac se njemu vjerojatno nada u nekoj sretnijoj budućnosti kada se ostvare uvjeti.
Druga vrsta prigovora je ona koja bi polazila od potrebe za kulturnim razdvajanjem (u svrhu očuvanja identitetske posebnosti) i političkom posebnošću manjina (naročito srpske). Tu imamo sasvim drugačiju logiku koja stjecajem povijesnih okolnosti nije mogla doći do izražaja (upravo zbog toga što je tako neuspješno eksplodirala početkom 90-ih). Ta je opcija, kako bi se reklo, povijesno poražena. No ona čak ako i nije previše vidljiva, svakako barem u tragovima postoji, pa ju je potrebno razmatrati kao mogućnost. Pa onda imamo zahtjev za posebnim političkim predstavljanjem, lokalnom samoupravnom i širokom kulturnom autonomijom i slično ne po osnovi diskriminacije i zaštite manjine od većine u okvirima jedinstvenog političkog tijela, već po osnovi razlike između dvaju tijela, dvaju identiteta koje je potrebno u nekom obliku očuvati. Logiku o kojoj je riječ ORaH bi vjerojatno nazvao logikom desne segregacije iz perspektive manjinskog naroda. Tu onda imamo sve potencijalne ugroze u odnosima između većinskog, državotvornog naroda i manjine koju se smatra antidržavnim elementom. I s druge strane potencijalno štetne političke posljedice razdvajanja takvog tipa kakve se najbolje vide na primjeru Bosne i Hercegovine. Stoga bi se tu u osnovi moglo složiti sa ORaHom. Naročito s obzirom na tako dobro obavljen posao od strane Tuđmanovih bojovnika koji su jednom za vazda riješili srpski problem – jer on bi u slučaju Oluje bez etničkog čišćenja svakako ostao. Ovako ga, kao što znamo u biti nema. No upravo zbog toga, ali i općih teorijskih razloga o kojima smo prethodno govorili na stvar je potrebno gledati mnogo progresivnije negoli što to radi ORaH. Prednost progresivne ljevice upravo je u tome da je u stanju s obzirom na jasnu perspektivu rješavanja gorućih suvremenih problema vezanih za odnos identiteta, kulture i politike rješavanje starih problema postaviti na novu osnovu.
Umjesto da se od hrvatske države i identiteta polazi kao od gotove činjenice, pa se onda isti nastoje odrediti na nekakav blago građanski način, popuniti adekvatnim sadržajem i slično, potrebno je radikalno okrenuti perspektivu. To jasno ne vraćanjem starog smeća zasnovanog na poraženim, alternativnim osnovama zajedničkog identiteta ili isticanjem političkog etno-partikularizma zasnovanog na istoj osnovi. Progresivni put je upravo suprotan – u otvaranje pune slobode različitih identiteta, dovođenjem u pitanje propisanih političko-identitetskih dogmi, kako bi se na najadekvatniji način omogućila politička integracija koja je danas na dnevnome redu. A to jasno nije politička integracija hrvatske nacije, već nadnacionalna politička integracija koju tek treba ostvariti u još uvijek nepostojećim oblicima. U tom smislu afirmacija partikularnih identiteta Srba, Bošnjaka, Talijana itd. u Hrvatskoj ne smije se promatrati van šireg konteksta. Progresivna perspektiva prava na razliku danas ne teži izvoditi iz temelja jedinstvenog političko identiteta, već politički suživot uzima kao rezultat slobodnog očitovanja, kako kulturnog tako i političkog, identitetske posebnosti. Promatrajući stvari iz perspektive s kraja 18. stoljeća, iz perspektive nacionalne države, ta priča zvuči kao bespredmetno, utopijsko trabunjanje. Promatrajući stvari iz suvremene perspektive, naročito u evropskim okvirima vizija homogenog političkog identiteta pokazuje se neadekvatnom za osiguranje političke stabilnosti i homogenosti. U tom smislu upravo je slobodna i odgovorna politička afirmacija srpstva, talijanaštva, ali isto tako i hrvatstva uvjet za uspješno osiguranje zajedničkog interesa na široj razini, a ne njegova ugroza. Isto uostalom vrijedi i za afirmaciju političkog islamizma. Takvi su iskoraci u ostalom i sami po sebi emancipatornog karaktera i u suštini regeneriraju i produbljuju demokraciju. Ključna je riječ jasno odgovorna, suvremena – što je jasno stvar koja se ne može propisati. Pitanje kakve institucije i prakse najbolje odgovaraju tako određenim ciljevima sasvim je otvoreno. No, sasvim sigurno kako to ne mogu biti aranžmani i institucije zasnovane na zastarjelim prosvjetiteljskim pretpostavkama.
S tim naglaskom možemo se prebaciti na pitanje o konkretnim oblicima zaštite prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj. ORaH tu, sasvim neovisno o svojim političkim i teorijskim pretpostavkama može biti sasvim u pravu kada uđe u pitanje koliko je neko postojeće rješenje korisno i funkcionalno.
Prvo pitanje koje se u tom smislu nadaje je pitanje garantirane zastupljenosti nacionalnih manjina u parlamentu i manjinskih ethnopreneura. Tu se govori:
…garancija zastupljenosti ‘nacionalnih manjina’ u Hrvatskom saboru ne samo da njihove predstavnike pretvara u lobiste partikularnih interesa manjinskih skupina (ethnopreneur), nego ‘nacionalne manjine’ uzdiže iznad svih ostalih manjina kojima ni na koji način nije zajamčena predstavljenost u zakonodavnom tijelu vlasti – vjerske manjine, agnostici i ateisti, LGBT osobe itd. Na taj način stvorene su dvije grupacije manjina u Hrvatskoj: one povlaštene (‘nacionalne’) i one nevidljive (sve ostale).
(…)Na ovome mjestu valja istaknuti kako (ponovo) dodjeljivanje dvostrukog prava glasa pripadnicima etničkih manjina nije i ne može biti rješenje problema slabe izlaznosti u manjinskoj izbornoj jedinici jer je Ustavni sud RH 2011. godine već presudio da se tom mjerom pozitivne diskriminacije ‘prekomjerno narušava jednakost biračkog prava u demokratskom društvu’.[70]
Ukidanjem rezerviranih mjesta za manjine u Saboru nestala bi i potreba za zasebnom manjinskom izbornom jedinicom koja je još jedan oblik segregacije manjina od većine. (…)
Dugoročno, etnička pripadnost kandidata za ulazak u Sabor trebala bi postati privatna i javnosti nebitna stvar koja ne utječe na opredjeljenje birača za ili protiv određenog kandidata, kao ni na njegovo političko djelovanje u parlamentu. Fokus interesa javnosti trebao bi se pomaknuti na ono što je uistinu važno – kompetencije, stručnost i konkretne političke programe kandidata i njihovih stranaka (deetnizacija politike).[71]
Prvo – problem pretvaranja političkih predstavnika nacionalnih manjina u lobiste za njihove partikularne interese je očit, te se u tom smislu u potpunosti potrebno složiti sa ORaHom. Opće je poznato kako je ulazak trgovine oko partikularnih interesa u politička tijela po svojoj prirodi disfunkcionaln u svakom, pa tako i ovome smislu. Iz toga očito proizlazi kako postojeći model političkog predstavništva nacionalnih manjina nema smisla. Lobiranje za čisto partikularne interese funkcija je koja se zadovoljava kroz aktivnost u okvirima civilnog društva, a autoritet pojedine institucije nacionalnih manjina u tom bi smislu trebao biti od presudne važnosti. Taj autoritet manjinske institucije trebali bi graditi kroz požrtvovan i kontinuiran rad i rezultate, a ne kroz zajamčene kvote kojima se u parlamentu može trgovati. Lobirati se tako može kod pojedinih stranaka ili direktno kod onih u posjedu političkog autoriteta. Osiguravanje kvote za predstavnike nacionalnih manjina bilo bi smisleno pod pretpostavkom da postoji razvijana politička utakmica u okvirima manjinskih zajednica i više jakih partija koje bi bile prisiljene na stalno kreativno artikuliranje političke volje svojih glasača. S druge strane uvjet njegove funkcionalnosti da se izabrani predstavnici manjina u parlamentu ponašaju politički – da svojim partikularnim doprinosom nastoje doprinijeti artikulaciji općenitog interesa. Ne može se reći da manjinski zastupnici to uopće ne rade. No sasvim je jasno da je aspekt trgovine i pogađanja oko partikularnih prava, u zamjenu za podršku vlasti prevladvajuć. Moguće je da je politički život na manjinskoj sceni toliko nerazvijen i ne postoji realna osnova zbog koje bi trebalo osigurati da se glas manjina čuje. U tom slučaju sasvim je primjereno ukidanje osiguranog manjinskog predstavljanja. No moguće je kako se na primjer politički život manjina, barem onih značajnih poput srpske, može i treba poticati. ORaH se sav sretan poziva na presudu Ustavnog suda protiv dvostrukog prava glasa. Kaže se kako se njime ne može poticati povećanje izlaznosti u manjinskoj izbornoj jedinici pošto je protuustavno. No što ako je u političkom smislu ta presuda štetna, ako bi se na taj način povećala izlaznost pa onda i konkurencija, politički život na čisto manjinskoj političkoj sceni. Ako bi iz toga došlo do povećanja očekivanja od manjinskih zastupnika u širem političkom smislu, što bi onda omogućilo funkcionalnije političko predstavljanje volje manjina kao manjina? To su otvorena pitanja o kojima se može raspravljati. Onaj tko, kao mi ovdje, u startu polaze od potrebe za većom političkom vidljivošću svih manjina, pa tako i etničkih, ali ne u lobističkom i partikularističkom već političkom smislu, na jedan će način promatrati cijelu situaciju. Onaj tko pak teži potiskivanju etniciteta, religije, svjetonazora, ali i klase i slično iz političke sfere u sferu kulture i privatnih preferencija, tko misli da demokracija zahtjeva apstrahiranje od svih svojih posebnih određenja, će na stvar jasno gledati sasvim drugačije.
S tim je povezano pitanje političke povlaštenosti nacionalnih manjina u odnosu na ostale manjine različitih vrsta. ORaH bi tako politički izjednačio različite manjine i partikularne grupe, na način da ih sve jednako isključi iz političkog života. Oni bi ih, slijedeći logiku koju propagiraju, morali isključiti i realno, a ne samo formalno. U tezi kako bi etnička pripadnost kandidata za ulazak u Sabor trebala bi postati privatna i javnosti nebitna stvar sadržano je duboko uvjerenje kako se u trenutku ulaska u sferu politike trebamo zastirati nekakvim velom neznanja, kako trebamo izaći izvlastite kože i tako se lišiti svih konkretnih određenja kako bi politički poredak učinili funkcionalnim. Radi se o tipičnoj buržoaskoj ideologiji pošto u zbiljskom političkom životu stvari tako ne funkcioniraju niti trebaju funkcionirati. Poanta suvremenog odnošenja prema politici trebala bi biti suprotna – u afirmaciji ulaska u politiku sa partikularnih vrijednosnih, interesnih, identitetskih polazišta koja su u mnogim svojim izvornim određenjima sasvim nepomirljiva, ali se upravo kroz politički proces kreativno transformiraju, redefiniraju i osiguravaju najprimjerenije nošenje sa dinamičnim povijesnim problemima i izazovima. Konzervativci i blago građanske opcije poput ORaHa iz politike bi izopćili i kreposne katolike i razbludne pedere; i ustaše, četnike i partizane; i Hrvate i Jugoslovene; i buržoaziju i proletarijat, itd. Oni bi sva naša konkretna određenja htjeli izbrisati u trenutku ulaska u političku sferu. Prirodna, danas sve očitija alternativa, upravo je slobodan ulazak u politiku bez otuđenja posebnosti, ali uz razboritu borbu za moć, po čijoj logici spontano mora doći do kreativne i funkcionalne transformacije vlastitih pretpostavki i sadržaja kako bi mogli biti opće prihvatljivi. To je put političke slobode. U tom smislu formalno osiguranje političkog utjecaja i monopola na osnovu nekog posebnog svojstva svakako nije najsretnija stvar, te je moguće kako priznavanje posebnog političkog statusa etničke posebnosti u odnosu na ostale nije legitiman. No isto je tako jasno kako se u situaciji u kojoj politička težina nekog posebnog određenja dobiva na važnosti neka vrsta formaliziranja te političke činjenice ne može, niti treba biti izbjegnuta. Važno je jedino imati u vidu da forma ne visi u zraku, pored podloge i adekvatnog sadržaja; ne predstavlja jedino simboličnu, već i realnu činjenicu.
Na tom tragu, ali i kroz prizmu problema političke indoktrinacije o kojem je bilo riječi kada smo govorili o obrazovnoj strategiji, potrebno je razmatrati i problem odgojne dimenzije manjinske politike. ORaH bi djecu odgajao da budu onakvi kakvi odgovaraju njihovoj viziji funkcionalne i uređene zajednice:
Treći korak je prijeko potrebna reforma u sferi školstva gdje treba ukinuti segregaciju na etničkoj osnovi. Umjesto A-modela, koji podrazumijeva potpunu odvojenost nastave, a time i učenika, na hrvatskom i drugim jezicima, i B-modela koji odvojenost nastave i učenika ograničava na skupinu tzv. ‘nacionalnih predmeta’, ORaH se zauzima za jedinstvenu provedbu C-modela, koji podrazumijeva integriranu nastavu na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, ali koji svim učenicima koji to žele osigurava dodatnu nastavu na manjinskom jeziku i pismu, u kojoj djeca imaju priliku učiti jezik i pismo te povijest i kulturu manjinskih zajednica. C-model je u skladu s ‘blago građanskim’ pristupom jer osigurava integriranu školsku nastavu, uz istovremeno njegovanje manjinskog identiteta.[72]
Taj blago građanski pristup je kao što vidimo izbacivanje razlike iz propisanog obrazovanja. ORaH bi valjda, isto tako izbacio i vjeronauk i slično iz obrazovanja. Progresivni put je upravo suprotan – što je više moguće dekonstruiranje propisanog sadržaja programa, oslobađanje sfere obrazovanja političkog diktata. Lijevi kurs ne sastoji se u razdvajanju srpske i hrvatske djece, ali se ne sastoji niti u razdvajanju ćirilice i latinice. On se doduše ne sastoji niti u njihovom propisanom sjedinjavanju, već u oslobođenju obrazovnih sadržaja i promjeni paradigme po kojoj se povećanjem mogućnosti izbora, i depolitiziranjem spoznajnih i kulturnih sadržaja osigurava najkreativniji razvoj i maksimizacija slobode, ali i politički funkcionalnog odgoja u suvremenim okolnostima. Ponovo – odvajanje srpskih od hrvatskih učenika zbiljski se ukida tek u trenutku kada se ćirilica oslobađa od srpskih i hrvatskih škola, djeci koja uče povijest jedan pored drugih predaju nepomirljivi, ali ravnopravni ustaški, četnički i partizanski povjesničari i slično.
Da sumiramo – integrativna manjinska politika u nekim konkretnim naglascima i rješenjima svaka predstavlja razuman iskorak, ali se u globalu, s obzirom na svoje teorijske i političke pretpostavke, mora smatrati izrazito konzervativnom i sasvim neadekvatnim odgovorom na suvremene izazove povezane sa problematičnim odnosom politike, kulture i društvenih trendova.
Još je nekoliko riječi potrebno reći o rodnoj ravnopravnosti koja je čak i jedna od najčešće spominjanih politika u javnosti. U slučaju te politike stvari su postavljene prilično jednostavno i predvidivo, ali je sadržaj opet neobično konzervativan i u mnogom aspektima problematičan. Temeljni problem po ORaHu je nesrazmjer između formalne jednakosti žena i realnih odnosa u društvu koji debelo kaskaju, te je shodno tome problemu potrebno pristupiti na proaktivniji način. Fokusirati se na konkretne uzročnike i probleme kako bi se realno došlo do izjednačavanja društvenog statusa između žena i muškaraca.
Na prvo se mjesto među uzročnicima problema jasno stavlja neadekvatno obrazovanje. Polazi se od pretpostavke kako je
Obrazovanje jedan od kamena temeljaca u formiranju stavova, normi i vrijednosti o rodnim ulogama u društvu kako bi se uspješno iskorijenili stereotipi o rodnim ulogama.
Poseban naglasak stoga je potrebno staviti na obrazovanje o rodnoj ravnopravnosti. U startu se čini vrlo naivnim pretpostaviti kako se rodna potčinjenost, koja postoji, reproducira prvenstveno kroz obrazovni sustav, pa se onda kroz njega može i ispraviti. Stvar je prije suprotna – reprodukcija nejednakosti mnogo je šira od službenog obrazovanja, a obrazovanje nije toliko bitno, što ne znači da se vrijednosnim preopterećenjem i forsiranjem vrijednosne fokusiranosti obrazovanja ne upada u tipičnu indoktrinacijsku zamku. Što ORaHu svakako nije problem pošto je, kako smo u različitim politikama vidjeli adekvatno obrazovanje od malih nogu jedno od glavnih sredstava za rješavanje problema. Ovdje se bar, za razliku od većine drugih slučajeva, u čisto vrijednosnom smislu, u pogledu željenih svrha možemo složiti s ORaHom no tim je od veće važnosti zadržati kritičku distancu prema odgoju/indoktrinaciji kao dopuštenom sredstvu. Ciljano obrazovanje za rodnu ravnopravnost tako ne može biti previše učinkovito u svojoj misiji, a mora se smatrati štetnim u formalnom smislu. Alternativni, i čini se mnogo progresivniji kurs nije u vrijednosnom preopterećenju već u otvaranju različitih perspektiva kojim se valjanost pojedinih neodrživih uvjerenja i obrazaca relativizira i tako omogućuje dijalog različitih perspektiva što je u svojoj suštini najbolji način dekonstrukcije ustaljenih represivnih obrazaca. S druge strane to se odnosi i na društvenu razinu: više slobode različitih identiteta u krajnjoj liniji stvara iz temelja nove perspektive i tendencijski najučinkovitije oslobođenje žene starih oblika potčinjavanja. Fanatično pravno i administrativno forsiranje ravnopravnosti, preopterećenje svijeta života vrijednosnim zahtjevima (u ovom slučaju vrijednostima rodne ravnopravnosti i slično) po sebi se pokazuje lošijom opcijom. No upravo to je kurs koji općenito zauzima ORaH. Razborit pristup mora biti mnogo liberalniji u formalnom, ali ne i sadržajnom smislu. Puna realno formalna ravnopravnost mora biti osigurana pod svaku cijenu. Ekonomske, kulturne i druge društvene tendencije kojima se rasturaju stari oblici mišljenja i potčinjavanja moraju se energično promicati, ali se ne treba stavljati težište na pretjerano normiranje jednakosti rodova u nekom unaprijed određenom vrijednosnom i sadržajnom smislu. Politika se u kulturnom smislu mora čuvati naivnog preopterećenja slobodnog društvenog djelovanja koje je posebno štetno u multukulturalnim okolnostima. Najusvremeniji emancipatorni trendovi, kojima se ORaH kako smo vidjeli u manjinskoj politici otvoreno protivi, zahtijevaju slobodu alternativnih kulturnih identiteta koji nipošto ne moraju biti emancipatorni za žene u sadržajnom smislu. Žena mora smjeti uživati i u potčinjenosti. Multikulturalna paradigma dopušta radikalne i alternativne identitete pod pretpostavkom da je strogo zajamčena formalna sloboda izbora i ti se identiteti odriču nasilja, političkih i ekspanzionističkih pretenzija. Stara univerzalistička paradigma koju zagovara ORaH u svojoj je suštini konzervativna.
ORaH jasno polazi upravo od takvih pretpostavki. On bi preodgajao, prenormirao, propisivao ispravan način života. Takvim se pristupom jasno otvara rat oko sadržaja obrazovanja, rat za ono što će pisati u udžbenicima između različitih vrijednosnih opredjeljenja. Progresivna i odgovorna ljevica ima i mora imati svoje vrijednosne i svjetonazorske preferencije koje se nalaze u direktnoj vezi sa njenom općenitom političkom i teorijskom vizijom. No ona promociju i nametanje svog sadržaja ne želi tražiti kroz osvajanje prava na diktat službenih obrazovnih programa. Njen cilj upravo se sastoji u oslobođenju odgoja i obrazovanja od diktata i ideologije. Ratovi između lijevo liberalnih i desno tradicionalnih vrijednosti i sadržaja, koji se upravo pokreću logikom koju zastupa OraH, bespredmetni su ratovi oko sadržaja indoktrinacije. Oko prava da se svoje vrijednosti usvoje kao vrhovne, te im se da pečat političkog autoriteta i uzdignu na razinu znanja. Takvo što je besmisleno pošto bi obrazovanje u suvremenim okolnostima upravo trebalo biti lišeno indoktrinacijske komponente. Istina i znanje u njemu trebala bi biti ostavljena otvorenom, a kritička distanca i refleksija poticana. Što znači kako se težište sa sadržaja u udžbenicima i programima treba prebaciti na način primanja i odnos prema SVAKOM sadržaju. Težište suvremenog obrazovanja baš u odgojnom smislu mora biti postavljeno na radikalan, alternativan način koji je jednako neprihvatljiv i lijevo liberalnim i desno tradicionalnim konzervativnim silama koji se tuku oko ispravnog, uistinu istinitog sadržaja. U tom se smislu čini kako lijevo liberalna struja predstavlja i mnogo tvrđe konzervativnu opciju pošto tradicionalisti zbog svoje, realno, alternativne pozicije barem nominalno moraju pristupati relativistički i spoznajno skeptično, dok s druge strane ljevica ima velikih problema pošto njena vizija poticanja alternativnih identiteta i različitosti radikalno propada kada se dolazi na utvrđivanje univerzalnih, vrhovnih vrijednosti gdje se postavlja nevjerojatno dogmatski i kruto. Problem rodne ravnopravnosti tu je jedan od tipičnih slučajeva.
S tim je na neki način povezan odnos prema pitanjima statusa žena na tržištu rada i pristupa žena institucijama moći. Tu se naprosto detektira podpredstavljenost i neravnopravan status koji se nastoji ispravljati čisto administrativnim mjerama, propisima i beskrajnim normiranjem. To je jasno vrlo problematična vizija kojom se Holy obožava hvaliti.
Slijedeći problem na koji se ORaH osvrće problem je obiteljskog nasilja, gdje im se u biti nema što prigovoriti. Njihov prijedlog rješenja su drakonske kazne, te se s tim možemo složiti.
Način na koji tretiraju problem prostitucije mnogo je problematičniji. ORaH se u tom smislu opet postavlja izrazito konzervativno. Oni prostituciju smatraju vrstom nasilja nad ženama. Zbog toga ne čudi kakav stav prema cijeloj stvari zauzimaju. Ne samo da se protive legalizaciji prostitucije već se zalažu za aktivan rad ka iskorijenjivanju iste kroz strogo kažnjavanje korisnika usluga prostitutki, uz drastično ublažavanje žrtvi, tj prostitutki samih. Tu bi Holy mogla ruku pod ruku s Bozanićem ili Željkom Markić. Stvar je jasno za sve slobodarski i progresivno orijentirane sasvim neprihvatljiva. Sloboda žene da raspolaže sa svojim tijelom oduvijek je bio jedan od najvažnijih zahtjeva progresivne ljevice. Da bi nas danas feministički konzervativizam i konzervativna ljevica odnos prema slobodi ženske seksualnosti u ovom aspektu nalikovao popovskom. Pa se opet i to može smatrati vrstom prodora malograđanštine na ljevicu.
Progresivna ljuska, ćiftinsko srce
Ostaje nam još nekoliko zaključnih riječi. Njih ćemo izreći kroz zaključno određivanje ORaHovog mjesta na političkoj sceni i postavljanje pitanja o stranačkim potencijalima. Održivi Razvoj Hrvatske je stranka koja bez ikakve dvojbe predstavlja pozitivan iskorak u hrvatskoj demokraciji. Njegova tvrda ljuska kojom se na dnevnopolitičkoj razini sudara sa starim političkim elitama i mnogo neozbiljnijim izazivačima može se smatrati progresivnom. Odgovorno povećanje razine vjerodostojnosti političkih predstavnika, izraziti antiklijentelizam, pomicanje fokusa sa ispraznih fraza na sadržaj politike, povećanje transparentnosti političke komunikacije, težnja za stvaranjem jakih političkih partija na čvrstoj organizacionoj i vrijednosno-političkoj osnovi, zahtjev za demokratizacijom unutarstranačkog života – sve to su izrazito progresivni korisni zahtjevi o kojima se katkad govorilo i prije pojavljivanja ORaHa, ali nikada nisu tako odlučno i s vjerom u uspjeh stavljeni na dnevni red. Tu je viziju Mirele Holy potrebno bez ikakve zadrške podržati. Tim više što je njen uspjeh i na tom planu vrlo upitan, a borba bremenita problemima. Problemi se iz dana u dan sve više pokazuju, a Mirela se, kao politički talentiran akter, trudi da ih pravovremeno prepozna i iznađe adekvatnu taktiku njihovog otklanjanja. Demokratizacija unutarstranačkog života sigurno se nalazi u određenom raskoraku sa zadržavanjem kontrole od strane vođe sa jasnom vizijom. Uistinu pustiti konce za Mirelu bi u ovom kritičnom trenutku značilo dopustiti obrazovanje stranke na pogrešnim temeljima, pa je stoga jasno da uz unutarnje nametanje kriterija i vizije vođe dolaze i otpadnici koji će u svom razočaranju i ogorčenju nastojati činiti štetu stranci. Kompromis pak sa članstvom i simpatizerima sam je po sebi u direktnoj vezi sa labavijim odnosom prema stranačkim principima i ciljevima. Što znači razvodnjavanje čvrste političke jezgre i određeno vraćanje sa precizno definiranog sadržaja na uobičajene političke fraze. Ta tendencija se pak nalazi u vezi sa osvješćivanjem problema elitizma, tj činjenice da šira populacija nije dovoljno zainteresirana za precizne razrade sektorskih politika i jasno definiranje stranačkog identiteta, te je potrebno napraviti korake ka približavanju masama. To, suočena sa problemima, govori i sama Holy. A to, jasno, predstavlja i suštinske promjene u stavljanju težišta na politički sadržaj, pošto to približavanje sadržaja masama vjerojatno znači vraćanje na oblike političkog djelovanja i komunikacije protiv kojih se izvorno i ustaje.
Izazovi su tako sigurno veliki, te bi se o svakome od njih moglo na široko raspravljati, no unatoč svemu neupitna je činjenica kako ORaHov iskorak, pokušaj borbe za promjene lokalnih političkih navada zaslužuje podršku bez fige u džepu. Kako smo na početku rekli – naročito s obzirom na postojanje drugih, manje ozbiljnih, populističkih izazivača, koji predstavljaju plitak zdravorazumski refleks na postojeće političke probleme, a ne promišljenu političku alternativu sa dugoročnom vizijom, širom perspektivom i distinktivnom ideološkom osnovom. Što naravno znači kako je uspjeh takvih opcija na kratki rok moguće i mnogo lakši. Zbog čega je jako važno razumjeti razliku između protestnih, populističkih političkih izazivača i OraHa (kao stranke sa budućnošću – pa makar i neizvjesnom). U borbi za vlastitu političku budućnost ORaHu su od pomoći tri faktora: 1) političko umijeće Mirele Holy; 2) otvaranje specifične političke niše, rascijepa između establišmenta i populista (koju dobar dio javnosti prepoznaje); 3) čvrst oslonac u ideologiji i političkoj perspektivi održivog razvoja, kao objedinjujućeg, identitetskog faktora.
O prvom i drugom više nećemo trošiti riječi. Tu smo već u više navrata hvalili stranku. O trećem, iz same stranačke perspektive presudnom, potrebno je pak reći par riječi za kraj. Vidjeli smo kako se politička perspektiva održivog razvoja pokazuje kroz konkretne sektorske politike ORaHa. Tu su očite dvije stvari: 1) način na koji stranka do sada zamišlja svoje čvrsto ideološko i programsko jezgro debelo je ispod razine svojih mogućnosti; 2) čak i tamo gdje se taj program pokazuje konzistentnim, realnim i primjerenim povijesnom trenutku on je bitno različit od promišljene perspektive istinski progresivnih, lijevih snaga. Konkretni razlozi zbog kojih je ORaH još uvijek ispod razine svojih mogućnosti s obzirom na mogućnosti vlastite ideologije pokazani su u razmatranju konkretnih sektorskih politika. Tu imamo potpuna zastranjivanja u kojima se stranka bespotrebno sramoti, kao u politici ekonomske demokracije. Ali i tamo gdje sramoćenje nije potpuno vrlo se često ukazuje naivnost, isprazni radikalizam i utopizam (s jedne), a začuđujući konzervativizam, čak reakcionarnost (s druge strane). Taj čudan spoj kroz tekst smo, inspirirani Marxovim pljuvanjem po sitnoburžoaskim ekstremistima i utopistima njegova vremena, nazivali pogrdnim imenom ćiftinskog radikalizma. Političku jezgru ORaHa kakva se pokazuje potrebno je uzeti upravo takvom – ćiftinskom i radikalnom. No, pogrešno bi bilo pretpostaviti kako ORaH u tom smislu ne može bolje. Sasvim je moguće, a to bi bilo i u njihovom i u javnom interesu, da se stranka očisti od ispraznog radikalizma i utopizma, da se fokusira na realistične aspekte politike održivog razvoja, te otarasi najupadljivijih konzervativnih fiksacija. Neke politike pokazuju takve tendencije više od ostalih i to je put koji bi stranka, ako joj je do uspjeha, trebala zauzeti. Odgovorna politička ljevica, jasno, mora imati u vidu kako i najbolji program održivog razvoja na ćiftinskoj liniji i dalje ostaje politički nepomirljiv sa temeljnim pretpostavkama i ciljevima oko kojih bi se progresivna i inovativna politička vizija u suvremenim okolnostima trebala graditi. Konkretni razlozi za takvu tvrdnju također se daju razabrati iz prethodne kritike sektorskih politika.
Jedan od razloga koji u tom smislu ovdje zaslužuje posebno isticanje direktno je povezan sa drugom velikom kontradikcijom karakterističnom za ORaH. To je unutarnja napetost između tržišne, privatno posjedničke, realno neoliberalne orijentacije s jedne i izrazite sklonosti intervenciji, zaštiti, upravljanju s druge. Tu se također radi o tipičnoj napetosti koja razdire ćiftinskog radikala. Sitnoposjednički radikali od uvijek žele poštenu trgovinu i tržište, istinsku moć koncentriranu u rukama neposrednih privatnih vlasnika i proizvođača, očuvanje svog malog kutka svemira, ali pošto spontane ekonomske, društvene, kulturne sile ne proizvode takve efekte, oni traže intervenciju, politiku koja bi mogla pripomoći. U suvremenim okolnostima partije poput ORaHa polaze od sličnih pretpostavki, te, kako smo vidjeli u konkretnoj kritici, pri tome upadaju u mnoge probleme. S jedne strane pokazuju izrazito liberalne sklonosti, s druge strane guraju radikalno socijalističke sadržaje. Tvrdo kapitalistički kritičari ORaHa uglavnom naglašavaju kako se radi o ekstremno lijevoj političkoj opciji, te se ističu njena socijalistička i utopijska nagnuća. Neosocijalistički kritičari biti će sasvim obrnuto skloni naglašavanju sistemskih i buržoaskih, liberalnih strana ORaHove vizije. I jedni će i drugi stranu koju preziru koristiti za napad na stranku. ORaH međutim zna kako je njihova politička opcija iznad takvih napada pošto njihov specifičan ideološki spoj ne može biti učinkovito kritiziran prostim ukazivanjem na jednu njegovu stranu. Progresivna i odgovorna ljevica mora se složiti s ORaHom i obezvrijediti obje strane, oba nagnuća njegova programa u ovom smislu. Mudra ljevica lijevu stranu ORaHovog programa mora kritizirati kao što danas prije svega mora kritizirati vlastite političke pretpostavke pošto ustajali oblici socijalističke legitimacije u suvremenim okolnostima ne mogu biti dovoljno efikasni. Liberalnu, sistemsko-kapitalističku stranu mora pak kritizirati kroz kritiku konkretne neučinkovitosti i problema te političke opcije i konkretne realnosti kapitalizma. I na koncu – posebno odlučno potrebno je kritizirati politički spoj tih dvaju strana, koji se često pokazuje mnogo gori od uzimanja svake od njih pojedinačno. Međutim, opet, promatrajući interes ORaHa, sam po sebi, sasvim neovisno od naše lijeve kritike, čini se neupitnim da bi za stranku najbolje bilo napusti ljevičarska nagnuća, te se više fokusirati na liberalnu i tehnokratsku stranu svog programa koja se u biti pokazuje realnijom i smislenijom. Promatrajući ORaHove sektorske politike moglo bi se reći kako su najbolje one koje najviše naginju u desno.
Gdje i kako na koncu smjestiti ORaH na hrvatskoj političkoj sceni? Odgovor na to pitanje nije lako u potpunosti pouzdano dati. Najbolje je vjerovati samoj stranci koja se smješta lijevo od socijaldemokracije, na zelenu ljevicu, po evropskim uzorima. To stoji. No, danas je više nego ikad jasno kako od stavljanja političkih opcija u koordinatne sustave nema velike vajde. Politički identitet i profil neke opcije ne da se pojasniti nekakvim prevođenjem u geometriju. U politici se, kao i drugim ljudskim stvarima ne radi o tome tko je gdje, već o tome tko je što. Kao i kako to što je postaje, i koje su posljedice njegove aktivnosti. ORaH je tako svoja ljuska i jezgra. On ima tvrdu, progresivnu ljusku kojom se na dnevnopolitičkoj razini sudara sa političkim konkurentima i može učiniti mnoga dobra u političkom životu zemlje. No on ima i meko, odvratno, ćiftinsko srce. Njegova politička suština, jezgra, pokazuje se kao kontradiktorna kombinacija rastrganih težnji. Kombinacija radikalizma i konzervativizma; tehnokratizma i težnje za samoupravljanjem; privatne inicijative i centralnog planiranja; hladnog realizma i utopije. Tako jednostavno predstavljanje problema, priča o ljuski i jezgri, naravno ne može biti točan prikaz političkog identiteta ORaHa. No ona je slikovita. Ako se krenemo igrati proroka u tom smislu možemo ustvrditi kako će na dugi rok ORaH to više politički uspjeti što više bude podebljavao svoju političku ljusku, a sužavao svoje nerealno, utopijsko, ćiftinsko srce.
1. To se ne odnosi na službenu socijaldemokraciju, već prije svega na postojeće i moguće alternativne opcije na ljevici. Što jasno ne znači da se sa dobrim dijelom argumenata crvene kritike zelenih službena socijaldemokracija ne bi mogla, ili čak morala, složiti. Dapače.↩
2. Potrebno je doduše primijetiti kako je nakon Josipovićeva poraza, po logici stvari, primjetna i nešto drugačija tendencija, zauzimanje neprijateljskije pozicije prema SDP-u, ali to i dalje na jedan, s obzirom na okolnosti, začudno odmjeren način.↩
3. Na kraju 25 glave Vladara, kao zaključak rasprave veliki Machiavelli kaže: Ljudi su srećni sve dok se njihovi postupci podudaraju sa sudbinom, ali su nesrećni ako se ta podudarnost naruši i služe istim sredstvima. Stoga mislim da je bolje biti naprasit nego smotren, jer je sudbina žena i ko hoće njome da ovlada, treba da je bije i kroti. Uvek je pre savladaju osorni, nego oni koji postupaju hladno. Takođe, opet zbog svoje ženske prirode, sudbina je prijateljica mladića, jer oni su tako bezobzirni i umeju da drsko zapovedaju.↩
4. Iako je upitno bi li tu čast predvodnica zelene ljevice shvatila kao pohvalu – njen heroj je ipak, kako se čini, Gandhi.↩
5. Što je sasvim opravdano pošto nam ostale stranke svoju neozbiljnost ne daju tako transparentno na uvid.↩
6. Tek nedavno, sa prebacivanjem na populizam Zoki je počeo trčati za Mirelom, te se iznenadio kada je konačno spoznao da ona uistinu nije sklona političkoj trgovini.↩
7. Posebno s obzirom na moguće upadanje svakakvih padobranaca Viliborovog tipa na slijedećim izborima. Razumno je ipak vjerovati, ili se barem nadati, da će dosegnuta razina demokracije i agresivan stav političkih elita prema akterima opasnih namjera takve pokušaje u konačnici učinkovito osujetiti.↩
8. Sasvim je drugo pitanje koji je program politički realniji, tj. ide li ta činjenica ORaHu na čast.↩
9. Puhovski ORaH-u: Nemam namjeru surađivati s čovjekom koji smatra da Srbi nemaju što raditi na Sveučilištu. Index.hr, 8.12.2014.↩
10. Zeleni snovi o beskonfliktnom društvu, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje↩
11. Što je svakako stvarni razlog zbog kojeg netko poput Žarka Puhovskog nema razloga odlaziti na informiranje u neku stranku o njenom programu. Ta valjda bi trebao biti obrnut slučaj – stranke bi se o zbilji i mogućnostima svog stvarnog programa trebale informirati kod ljudi kao što je Puhovski.↩
12. Ili preciznije: kako je cijena njegovog otklanjanja enormno visoka – kao što smo se mogli živo uvjeriti kroz 20. stoljeće, na primjeru nacizma i komunizma.↩
13. To bi Duda, jasno, mrtav hladan uzeo kao činjenični dokaz promjena u njenim preferencijama. Kao što iz današnje perspektive skicira njena vrludanja u prošlosti.↩
14. Formalna dimenzija svakako se može uzeti kao sastavni dio socijalno-pravnog stupa održivog razvoja, ali bi se time stvar koju želimo istaknuti prilično zamaglila pošto socijalno- pravni stup obuhvaća i mnoštvo specifičnih vrijednosnih sadržaja. Ovdje prije svega želimo osvijestiti suštinsku razliku između formalno-političkih i sadržajnih zahtjeva – od kojih se, kako će se pokazati, tek ovi drugi trebaju uzimati kao uistinu specifično obilježja stranke.↩
15. U koju Holy vjeruje jednako čvrsto kao i Dean Duda, iako je svakako shvaća na nešto drugačiji način. To uvjerenje i određivanje prepreka svakako je duboko vrijednosno, ideološki uvjetovano, ali je to od manje važnosti.↩
16. Program održivog razvoja hrvatske, zagreb, 29. listopada 2013., str. 6↩
17. Prije svega zbog temeljnog skepticizma koji uzima u obzir da razvoj u realnim okolnostima uvijek može biti neodrživ, a zelena opcija mora biti sasvim jasna oko svojih prioriteta i temeljnih vrijednosti.↩
18. Srž ideologije održivog razvoja svakako je teza kako uspjeh modernog socio-ekonomskog sistema ne smije biti promatrana neovisno o prirodne okoline u kojoj se razvija. Potencijali te okoline promatraju se kao aspolutno ograničeni te stoga predstavljaju objektivnu granicu ekonomske i tehničke ekspanzije. Modrena, materijalistička paradigma, u svojoj kapitalističkoj, ali i socijalističkoj varijanti, sasvim je zaslijepljena kratkoročnim interesima da bi mogla razumjeti dugoročno pogubne posljedice svog djelovanja.↩
19. Pa onda i o preodgoju i vrijednosnoj indoktrinaciji, podizanju razine ekološke svjesnosti i promocijom alternativne vizije održivog života kao ključnim političkim sredstvima.↩
20. Ibid, str. 9↩
21. Specifičan kineski slučaj koji bi se možda već i sam mogao podvesti pod tu kategoriju ostavimo po strani. O njemu, recimo to tako, povijest još nije ni dala konačan sud.↩
22. U tom smislu potrebno je napomenuti da se stvarima mora pristupiti na stručan način što ovdje iz više razloga nismo u stanju. Što jasno ne znači da ne možemo dati ovakve opće opservacije koje se na ovoj razini čine razboritima.↩
23. Politika održivog gospodarenja otpadom, studeni 2014., str. 3↩
24. Zanemarimo li pitanje o općem ekonomskom mjestu, uvjetima, domašaju i realnim obilježjima dinamike takvih djelatnosti – što je za svakoga tko stvari sagledava iz političke perspektive od presudne važnosti, a u pravilu se zanemaruje.↩
25. Unatoč tome što se, barem po marksističkoj kritici, opći interes kapitala sastoji u maksimalno učinkovitoj proizvodnji radničkih potrepština kako bi se objektivno maksimizirala proizvodnja relativnog viška vrijednosti↩
26. Politika održivog turizma, studeni 2014., str. 4↩
27. Brendiranje je jedna od najdražih riječi koje OraH koristi u svojoj viziji turizma. Recimo: “Hrvatska turistička zajednica koristi ‘business as usual’ modele promocije Hrvatske, a u brendiranju Hrvatske kao destinacije koja kod ljudi u svijetu izaziva emocionalnu reakciju i konkretnu predodžbu izostaje. Hrvatska nije uspjela pronaći specifičan vizualni simbol koji bi prilikom spomena Hrvatske u svijesti stranaca izazivao konkretnu sliku. To govori da postoji puno prostora za kvalitetnije osmišljavanje brend imidža Hrvatske, ali i korištenje daleko uspješnijih modela promocije od ovih koji se sada u većini slučajeva svode na TV reklamu ili jumbo plakate. Danas mnoge države i destinacije koriste filmske hitove kao medij za promociju na način da grad ili država postaje su-financijer takvog projekta i svojevrsni ‘glavni glumac’ ili vizualni simbol filma.” Bože te sačuvaj.↩
28. Ona je i na čisto nerefleksivnoj razini jasno problematična ukoliko je čista marketinška, jeftina opsjena. Ako se recimo želi stvoriti dojam o tome da je neki park izvorna divljina, a sasvim moderniziran grad živi nekakvim navodnim autentičnim životom. Otvorena je i skuplja, autentičnija mogućnost u kojoj se uistinu, za pravo proizvodi taj i taj efekt ovdje i sada. Govori se recimo, upravo od strane nekakvih ekologa i pobornika ekoturizma o tome da u Skandinaviji ulažu golem kapital kako bi neke lokalitete vratili u izvorno stanje divlje prirode. Tu se naglašava kako mi još uvijek besplatno imamo taj divlji, navodno ekskluzivni sadržaj. Mnogo je važnije u cijeloj priči primijetiti da ta intervencija svakako nije prosto očuvanje već jedna vrlo skupa investicija u proizvodnju nekog sadržaja za koji se vjeruje kako se isplati- kako u ekološkom i socijalnom tako i valjda i u ekonomskom smislu. Ta zbiljska, skupa, proizvodnja stvarnog sadržaja u najvećem je broju slučajeva sasvim nemoguća. No nju je kao mogućnost potrebno uzeti u obzir; ona sama u čisto (recimo to tako) filozofskom, refleksivnom smislu jednako je problematična i podložna kritici, ali je ovdje uzimamo sasvim neproblematičnom↩
29. “Lokalno stanovništvo koje je u neposrednom kontaktu sa turistima, te im direktno pruža usluge smještaja i druge turističke usluge u velikom broju slučajeva ne govori strane jezike čime je otežan kontakt sa gostima te se u konačnici stvara loš imidž hrvatskog naroda kao needuciranog i nespremnog na promjene koje donose tržišni izazovi. Također stupanj obrazovanja kod zaposlenih u turizmu ispod je hrvatskog i europskog prosjeka, odnosno dominiraju zaposleni s prosječno nižim stupnjem obrazovanja i kvalifikacija.”↩
30. “Bez promjene mentaliteta hrvatskog naroda ne možemo očekivati daljnje povećanje obima turističkog prometa, povećanje kvalitete usluge ili produljenje turističke sezone. Stav lokalnog stanovništva je da „u tri mjeseca mora zaraditi za čitavu godinu“, stoga su cijene usluga u sezoni iznimno visoke (previsoke) i produljenje sezone im nije u interesu.”↩
31. Ibid, str. 15↩
32. Prijedlog sektorske politike: obrazovanje i znanost, str. 14↩
33. Sa tim problemom suočavali smo se u politikama o kojima je već bilo riječi, kao što ćemo na njega nailaziti i u politikama koje tek slijede. On nipošto nije karakterističan jedino za OraH, ali je tim veća važnost njegovog otkrivanja.↩
34. Ibid, str. 77↩
35. Iako je kao što smo rekli veliko pitanje koliko je kapitalistička indoktrinacija uistinu dominantna u našem postsocijalističkom obrazovnom sustavu. Jasno – nije. Ta pobogu, imamo crvene univerzitete, a vođe revolucije uglavnom dolaze iz kruga profesora.↩
36. Materijalističko učenje o mijenjanju okolnosti i odgoju zaboravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da sam odgojitelj mora biti odgajan. Stoga ono mora dijeliti društvo na dva dijela – od kojih je jedan iznad društva.↩
37. Ono što je za nekoga, u nekom smislu pozitivno za drugoga je negativno, a viša, opća, objektivna vizija dobra cjeline ne bi se smjela gledati kao izdvojena i neupitna jer je sama uvijek predmet diskurzivnog uobličavanja, kao što su sami fenomeni koji stoje iza nje izraz konkretnih, dinamičnih i kontradiktornih historijskih interesa.↩
38. Ibid, str. 94↩
39. Ibid, str. 97↩
40. Ibid, str. 171↩
41. Liberali jako dobro znaju kako je, recimo, Marx ćiftinski radikalizam i utopizam iz dna duše prezirao mnogo više negoli kapitalizam; znaju kako je sitnoposjednički radikalizam lijevog (od drugačiji svijet je moguć do anarhizma) i desnog (od umjerenih ognjištara do nacizma) perverzna politička alternativa izvedena iz temeljnih buržoaskih predrasuda, kako su takvi politički oblici dokazi kako utopije i sklonost neozbiljnoj, opasnoj političkoj bulazniji ne postoje (jedino)u okvirima socijalističke ljevice (od socijaldemokracije do komunista). Razotkrivanje tog interesantnog momenta je, kao što smo već i istaknuli, jedna od poanti ovog teksta. Pametna i odgovorna socijalistička ljevica nema razloga da skriva utopiste i opasne tipove iz svojih redova (koji uglavnom prevladavaju). No buržoaskim strujama potrebno je jasno reći: nemojte nam zaboga još nadavati i svoje političko smeće! S njim se sami nosite kako znate i umijete. Pošteni socijalist prihvatit će bedake poput Kapovića kao svoj problem, no pošteni liberal zato mora prihvatiti Vilibora, uvažiti da je on njegov Kapović. Holy je negdje na pola puta, s tim da je jasno ipak i ozbiljna politička opcija koja u mnogim aspektima uistinu je razborita i održiva.↩
42. Ibid, str. 202↩
43. Ibid, str. 205↩
44. Ibid, str. 207↩
45. Ibid, str. 127↩
46. Ibid, str. 192↩
47. Ibid, str. 213↩
48. Ibid, str. 210↩
49. Ibid, str. 214↩
50. Lijeva alternativa mogla bi biti sljedeća: prihvatiti racionalnost kvantitativnih kriterija u danim, službeno institucionalnim okvirima koji se na takav način discipliniraju i tjeraju na određenu produkciju, ali i liberaliziranjem čine što održivijima, dok se sa takvom uštedom ostavlja mogućnost za određeno poticanje i stvaranje uvjeta alternativnih obrazovnih institucija, i još bolje okolnosti u kojima se u neovisnom sektoru može primjenom novih tehnologija maksimalno olakšati pristup bazama znanja i postojećem znanju, te tako stvoriti okolnosti i potaknuti razvoj znanosti na neovisnoj osnovi koji ne bi bio vezan za sistemske svrhe, ali bi vrlo vjerojatno upravo u svojoj rasterećenosti i autentičnoj motivaciji mogao proizvesti mnogo bolje rezultate i, što je jednako bitno, revolucionarno demokratizirati proces proizvodnje znanja primjereno suvremenim okolnostima. To bi bila logika razdvajanja i razvoja neovisnih institucija, dok je ORaHova logika upravo logika integracije i povezivanja znanja i sistemskih zahtjeva.↩
51. Ne samo postavljanja zahtjeva utrživosti pred znanost, već vrednovanje s obzirom na uspješnost/produktivnost, koja prije svega ovisi o konkurentnosti i atraktivnosti na širokom akademskom tržištu.↩
52. Ibid, str. 216↩
53. Vidi tekst o poduzetništvu u ovom broju.↩
54. Prijedlog sektorske politike: inovacije str. 2, 3↩
55. Alternativa jasno nije ni ignoriranje smeća i stavljanje fokusa isključivo na ono što vrijedi na političkom spektru – pošto se političko smeće može uzdići i u odnosu na ignoriranje elita i javnosti pod njihovom kontrolom. Rješenje je čini se u u poštenoj, da ne kažem ono što ogavno zvuči – časnoj političkoj borbi u kojoj se neprijatelja može prezirati, ali u svom najboljem interesu tretirati na maksimalno korektan način.↩
56. Kasnije saznajemo kako su “britanski kapitalisti 19. stoljeća bili motivirani odbaciti zadružni ekonomski model želeći očuvati klasne privilegije. I naravno, britanska je vlada bila dužna održavati sve skuplje i nemirno carstvo za čije arhitekte zadruge nisu bile dobar ekonomski model.”↩
57. Politika ekonomske demokracije – promjena ekonomske paradigme, str. 5↩
58. Što je prilično čudno pošto u nekim drugim dijelovima programa i općenito Holy pokazuje umjereno optimističnu vjeru u demokraciju.↩
59. Ibid, str. 8↩
60. Ibid, str. 8↩
61. Ibid, str. 9↩
62. Zgrtanje blaga ili život od rente u svojoj su suštini antikapitalistički principi. Kapitalističko društvo, suprotno starijim povijesnim oblicima akumulacije, pokazuje kako je put do basnoslovnog uvećanja koncentrirane vrijednosti vodi kroz ulaganje, a ne zgrtanje, i također – kroz trgovinu, a ne pljačku. Problemi kapitalizma su izuzetno složeni, te u određenim situacijama svakako se može javiti problem disfunkcionalnog ponašanja ili povlačenja novca uslijed depresije i nesigurnosti na tržištu, ali ignoriranje ovih osnovnih istina je ispod svake razine ozbiljnog razgovora.↩
63. Ibid, str. 15, 16↩
64. Ibid, str. 17↩
65. Ibid, str. 20↩
66. Ibid, str. 27↩
67. Integrativna manjinska politika, prosinac 2014., str. 5↩
68. Ibid, str. 8↩
69. Ibid, str. 14↩
70. Ibid, str. 7↩
71. Ibid, str. 10↩
72. Ibid, str. 11↩