Treći je dan totalne invazije druge najjače vojne sile svijeta na Ukrajinu. Sva vojna i tehnička pitanja svode se na jedno političko i egzistencijalno: hoće li, zbog čega i do koje mjere ukrajinski građani u sigurnu smrt? Jesu li spremni u smrt za nešto više od mineralnog gnojiva i plinskog grijanja? S obzirom da se radi o naciji pomahnitalih narkomana ne može se isključiti da možda i hoće.
Pitajmo se stoga mi, Evropljani, razboriti, mrtvi duhom, za račun čega taj narod luđaka, ukoliko to uistinu jesu, ima ginuti. Gine li taj narod za svoje interese i nacionalnu samobitnost? No njihov najživlji interes je da polože oružje. Nema te sigurnosti i blagostanja za koje se više imaju boriti. Nema tog Zapada što darove nosi. Nema također ni nacionalne samobitnosti. Nema mogućnosti da će sami za sebe proizvesti zapadne darove. Rusi su stigli i igra je završena. Računica je jasna. Preostalo je jedino podvući crtu. I ako je podvuku mi smo ih, ruski pomagači i omogućitelji, na to natjerali. Mi bi je, bijedni kakvi jesmo, podvukli još odavno. To što je oni do sada nisu podvukli otvorenim ostavlja veliko pitanje: zašto?
Pogrešno bi bilo vjerovati kako se Ukrajina, pogotovo u ovim trenucima, bori za sebe. Bila bi to najkrupnija degradacija njihove žrtve u službi najperfidnijeg olakšanja naše savjesti. Od manje je važnosti pri tom i što oni sami misle. Nema se Ukrajina boriti za što osim za nas. I za Ruse. Pitanje stoga nije hoće li Zapad pomoći Ukrajini. Pitanje je do kada će Ukrajina ginuti za Zapad i Rusiju. Najgori od najgorih, banda cinika i relativizatora, ukazati će na tragediju Ukrajine koja umire za lažne principe i gole interese dekadentnog Zapada. Kako bi im pametnije bilo da prihvate okrutnu istinu, te se manu ćorava posla. Ostave se naivne zanesenosti u korist golog povijesnog i individualnog preživljavanja. Jasno je, a i dalje boli spoznaja da smo pali tako nisko. Da su se smrt i nihilizam toliko duboko uvukli u duh našeg vremena. Jer ne radi se samo o tome da se neki svijetli princip i svrha u život dovodi herojskim činom. Visoka je to razina najviših vrijednosti. Problem se javlja već na razini niske ugodnosti preživljavanja. S pravom se tragedijom suočavamo kada shvatimo da nam pred očima nestaje osjećaj i voljnost za osiguranje najnižih strasti i interesa. Kruh koji jedeš, krov nad glavom, sigurnost i dokolica u kojima uživaš ne padaju s neba. Niti su slučajni. Oni su rezultat krupnih političkih investicija u proizvodnju i reprodukciju modernog buržoaskog društva. Uzmimo da je zahtjev za revolucijom – dodatnom investicijom u iskorak sa onu stranu kapitalističke racionalnosti u još održiviji, bogatiji i slobodniji svijet nerealan i pretjeran. To je, barem u teoriji, legitimna opcija. Na stvari je, međutim, neprihvatljivo dizanje ruku od minimalne investicije u osiguranje temeljnih preduvjeta dobrog života koji nam se kao darovi poklanjaju u okvirima našeg, realno egzistirajućeg buržoaskog društva.
Goli interesi dekadentnog zapada naši su interesi. Mogućnost realizacije tih interesa ono je što je Ukrajinu pokrenulo na revoluciju i vapaj za Zapadom. Vjera u realnost i dohvatljivost tih interesa ono je što bi i Ruse moglo potaknuti na revoluciju i iskorak iz vlastitog ropstva. Ruska autokracija u svojoj je srži prije svega konkretno ozbiljenje nerealnosti zapadnog, buržoaskog principa. Dekadentnost Zapada očituje se upravo u omogućavanju ruskog režima i mirnoj koegzistenciji s njim. I dalje: u sve većoj ovisnosti o njemu i sveprisutnim tendencijama buđenja mračnih sila u svojim okvirima. Samoniklih kancerogenih čestica u našim društvima. Popraćenih i potaknutih tupom ravnodušnošću, općim nihilizmom i vrijednosnom relativizacijom.
Otpor golemim političkim ugrozama na vanjskom i unutarnjem planu uistinu je minimalan. I tamo gdje postoji ne shvaća suštinu i sveobuhvatnost problema. I tamo gdje toga ima nedostaje jasna vizija održivih rješenja. Gdje je i to prisutno nedostaje adekvatan politički subjekt koji bi bio u stanju izvršiti najhitnije zadatke na dnevnom redu povijesti. Dramatičnost situacije u kojoj se nalazimo teško je prenaglasiti. Samim je tim od veće važnosti razumjeti za što danas ginu Ukrajinci. Za što će se, dok im ne ponestane volje junačke, nastaviti boriti. Za nas i za Ruse. No izginu li oni do zadnjega biti će uzalud ne shvatimo li kako i za što im se treba pridružiti. Ovisnost Zapada o ruskome plinu predstavlja razlog za, a ne protiv rata. Ovisnost Zapada o ruskoj slobodi još i više. Potreba Zapada za temeljitom političkom regeneracijom i revolucijom najviše!