Pero Jerkić
U vrijeme konačnog integriranja Hrvatske u Europsku uniju aktualnost i praktično-politička relevantnost euroskepticizma na našim prostorima postaje neupitna. Sva sila ognjištara, pobornika nacionalnog suvereniteta i branitelja svega što je hrvatsko uspinje se na zadnje noge kako bi nam sačuvala domovinu. Medijska mašinerija, vladini PR specijalisti i slobodnolebdeća liberalna inteligencija strateški se postavlja i priprema za konačnu ofenzivu u rata za javno mnijenje. Tim se ratom, njegovom empirijskom pojavnošću kao i ideološkom nadopunom, ovdje ne bavimo. Radi se tu o stvari koja ionako treba tek da se odigra. Osim toga i o krajnje neinteresantnom sukobu; onom sulude ograničenosti i manipulativne tehnike. Interesantno pitanje kojim se ovdje bavimo tiče se odnosa današnje nove ljevice i euroskepticizma. Takvim povodom put nas vodi do pitanja o prirodi, smislu i pretpostavkama europske političke integracije uopće, kao i odnošenja iste prema ekonomskim, socijalnim i kulturnim sferama. Fokus ipak ostaje na novoj ljevici; iščitavanju njenog postojećeg i mogućeg stava, alternativa i dvojbi s kojima je suočena.
I
No krenimo redom: što je uopće nova ljevica i je li opravdano koristiti takav termin? Korišteni termini kao legitimaciju uvijek prilažu određenje značenja. O preciznosti i jasnoći tog određenja ovisi opravdanost njihova korištenja. Značenje izraza nova ljevica daleko je od samorazumljivog. Razlozi zbog kojih je ljevica općenito nesretan termin, kako govori previše onoga što ne treba da kaže, kao što i šuti o onom bitnom, jasni su čini se čak i Srećku Horvatu.[1] O tome je stoga nepotrebno duljiti. Termin pak nova ljevica, iako korišten u više navrata pa onda i mnogoznačno (nekoga će izraz asocirati na Crvene brigade, a nekoga pak na Tonya Blaira), najprije će se i s pravom povezati s novim revolucionarnim valom šezdesetih godina. Asocijacije na taj val opće su poznate: radikalan poziv na totalno rušenje kapitalističkog sistema; radikalan diskontinuitet u odnosu na (tada) aktualne ljevičarske paradigme, njene institucije, strukture, običaje te na koncu, dobrim dijelom, i same ciljeve. Zbog čega fenomen koji nam se nalazi pred očima, naime aktualno oživljavanje antikapitalističkih/protuneoliberalnih tendencija, ne bi trebali zvati novom ljevicom prilično je jasno. S obzirom na sumrak ljevice na globalnoj razini još od 70-ih godina, a naročito od pada berlinskog zida, naše je vrijeme bilo obilježeno istinom da onoga što bi se moglo zvati ljevicom[2] u biti nema. Ne bi bilo pretjerano reći i globalno, no u razvijenim i postsocijalističkim zemljama zasigurno. U skladu s tim situacija je u odnosu na 60-e dijametralno suprotna. Ono nova nipošto ne pogađa u bit i precizno ne definira stvari. Šezdesetih je bilo dovoljno naznačiti razliku u odnosu na postojeću političku ljevicu kako bi se stvorila jasna baza za pozitivno obrazovanje vlastitog identiteta. To šezdesetosmaško novo, kao znak negacije, svoj je smisao nalazilo uz neupitno postojanje negirane ljevice kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini; kako na području klasne borbe i hladnoga rata tako i u svijetu intelektualnih prijepora i polemika. Danas nam se dakle postavlja pitanje: novo u odnosu na što (kada staroga nema)?
Ipak termin mi se čini prigodan ako ga uzmemo na jedan drugačiji način. Ono nova sada bi se prvenstveno moglo dovesti u vezu sa antikapitalističkim sadržajem, da bi se on potom sekundarno prelio i na odnos sa povijesnom ljevicom – bila ona Titova, Maova ili šezdesetosmaška. Dakle novo je prvenstveno to što u suvremenom kontekstu[3] dolazi do novog istupanja protiv logike kapitalističkog sistema; uz to novo u smislu da ima pretenziju toj svrsi pristupiti na drugačiji način negoli je to bio slučaj prije. Ovako naglavačke okrenuta naša nova ljevica u bitnome se, barem po retorici (no nipošto i samo po njoj), razlikuje od prijašnje one prijašnje. Ona se mnogo neobaveznije može odnositi prema ljevičarskom, revolucionarnom nasljeđu. To novo u njenom pristupu je da se ne mora opterećivati povijesnim borbama. Jer to sada ne samo da više nisu njene borbe[4], već to više nisu ni borbe njenih protivnika. Šezdesetosmaši su preko sukoba sa starom ljevicom (čak i kao njena potpuna negacija) dolazili do antikapitalizma; naša generacija kroz novi antikapitalizam dolazi do razlikovanja u odnosu na one prijašnje. U tom smislu izraz nova ljevica ipak se pokazuje kao prigodan za oslikavanje identiteta političkih tendencija o kojima govorimo – barem onoliko koliko jedan prilično islužen termin može biti prigodan.
No ipak i za kraj: nova ljevica ostaje prigodna i zbog doslovne podudarnosti određenih sadržaja naše nove ljevice i onog popularnog u staroj. Pa tako neposredna demokracija, nepovjerenje i odbijanje učešća u tradicionalnoj političkoj proceduri, općenito odbijanje kompromisnih ciljeva; integralna i sveobuhvatna kritika kapitalizma koja revoluciju (bez potrebe spominjanja iste) ne smatra samo političkim, ekonomskim ili čak socijalnim projektom, već i kulturnim; posebno naglašavanje humanističke dimenzije cijele priče (kao dobro poznata kompenzacija za proklinjanje liberalne brige za prava pojedinca) itd. Sve to naravno u jednom drugačijem obliku i ruhu, sa mrvom ironije. Otprilike kao neka nadograđena verzija. U tom smislu možemo reći kako kontinuitet koji naša nova ljevica vuče prije svega biva povezan sa starom novom ljevicom. Uzevši u obzir dotično mogli bi je čak, uz podsmijeh, nazvati i nova ljevica v2.0. To ipak nećemo jer je prethodni argument ipak mnogo značajniji od ovog drugog. Ova je paralela tek od sekundarnog značaja – svaka sličnost ne samo da biva nadmašena razlikama već i njihova značenja bivaju određena na specifičan i aktualan način. Ako pak negdje i postoje imitatori i ponavljači time još ne postaju vrijedni spomena.[5]
Ako pretpostavimo da smo time dokazali kako termin smijemo koristiti i kako se radi o zaista novom i posebnom fenomenu potrebno je preći na skiciranje njegovih karakterističnih obilježja. Daleko od toga da mi je ambicija zaokruživanje nekog pojma nove ljevice, dokučivanje njene biti isl. Karakteristike kako ih vidim prilično su neobavezne. One se ne mogu smatrati nužnim obilježjem fenomena. Niti su fiksne i nepromjenjive – način na koji ih vidimo danas već ćemo sutra morati prilagoditi onome što zbiljska nova ljevica praktično učini od sebe. Karakteristike nam služe kao indikatori koji više ili manje uspješno jedan praktičan i živ fenomen nastoje učiniti teorijski razlučivim i prepoznatljivim. U tom smislu nepotrebno je bježati od proizvoljnosti, ali i nje se sramiti. Jer svaka je ideja gledana izvana proizvoljna, dok je u kontekstu svoje teorije nužna i utemeljena. Ili drugačije: poanta i je u tome da selekcijom i osmišljavanjem karakteristika otvorimo mogućnost izricanju vlastitog suda.
O novoj bi ljevici najprije, pomalo i zaoštreno, trebali reći kako ista postoji kroz nepostojanje.[6] Kao bitno politička tendencija ona izbjegava konvencionalno političko imenovanje. Ona nije deklarirana, niti ičim fiksirana; niti je organizacija, ni skup organizacija, kao ni pokret. Iako okupirana pojedinim konkretnim ciljevima oko kojih se angažira u svakom je trenutku jasno da se u njima ne iscrpljuje; da je taj konkretan cilj ne može odrediti već ona nastoji da tom cilju prida svoj smisao. Općenito je po duhu prilično spontana i po uređenju krajnje neformalna.[7] Osim što nema iluzija o svijetu buržoaske politike, tj. profesionalnih političkih elita i njihovih tehnokrata, ona se ne zanosi ni nekoć popularnim ekstremnim radikalizmom urbanih revolucionarnih ćelija. Ipak se radi o generaciji koju su Godardova La chinoise ili Markerov Le fond de l’air est rouge mogli ponešto naučiti o iluzijama šezdesetih. Jer radi se o generaciji koja ih je gledala da bi potom o njima diskutirala uz pivo. No nova se ljevica ne zadovoljava ni pukim građanskim aktivizmom u okvirima zadanog sistema. Ona nadilazi civilno društvo i njegovim se sredstvima koristi za ostvarenje projekata koji sami bivaju sredstvo njenog političkog djelovanja, a nipošto samosvrha i razbibriga urbane omladine.
Pametnom promatraču rukopis naše nove ljevice i slike njenih aktivnosti zadnjih godina potpuno su jasni. No one mu se ne prikazuju kroz neko ime ili znak. To je njeno postignuće i njena karakteristika. I baš to ukazuje koliko je živa i vitalna. Što naravno ne znači da sadržaj, kako politički tako i teorijski, koji se tom vitalnom pojavom promovira i provodi samim time dobiva na vrijednosti. Tako na primjer kul i pametni, već ne slučajno i spomenuti, Srećko Horvat koji blago ironijski naglašava bespotrebnost deklariranja unatoč tome može ispasti prilično plitak kada krene govoriti o drugim stvarima. Kao što i netko dovoljno glup da bi se ortodoksno politički deklarirao i koristio nimalo sexy rječnikom time neće biti manje pametan (ako to i je) kada krene govoriti o demokraciji, kapitalizmu ili stanju u Libiji. Općenito se čini kako recentna antikapitalistička renesansa na mudrosti gubi točno onoliko koliko dobiva na vitalnosti i svježini. Čini se kako određene ideje, kako filozofske tako i političke, u nekim krugovima imaju trendovski status. Istinitost im lako biva priznata, vrlo brzo se usvajaju i oživljuju u praksi, te se teško kritički i refleksivno ocjenjuju.
Prethodno smo već natuknuli kakva je ta idejna osnovica naše nove ljevice. Bilo bi pogrešno reći išta drugo osim da se radi o radikalnom antikapitalizmu koji svoje korijene pušta duboko u marksističku tradiciju. Dovoljno je uzgredno baciti oko na sadržajem bogati www.slobodnifilozofski.com ili pogledati sažetke predavanja sa SFF-a kako bi prepoznali dični marksistički diskurs. I kao što u praktičnom smislu nova ljevica ne osjeća potrebu za deklariranjem, formaliziranjem odnosa (tj. organiziranjem) i određivanjem vlastite borbe u odnosu na one povijesne tako i na polju teorije nema ni traga klanjanju pred slikama autoriteta. U skladu sa duhom vremena ideje uglavnom shvaća blago ironijski. Različiti oblici fetišizacije autoriteta koja se u nedvojbeno pojavljivala kod povijesnih ljevica danas je pametnima prije šala negoli teret. Slavoj Žižek još odavno pokazuje na koji se način suvremeni ljevičar neopterećeno može odnositi prema autoritetima prošlosti i njihovim karikaturama. I to ne revizionistički: ono što vrijedi uzeti, a što ne vrijedi odbaciti. To je pogubno načelo koje proizvoljnim, utilitarnim i prolaznim kriterijima pročešljava tradiciju kako bi je osvježilo; to sve u strahu od napuštanja iste. Čini je nakaznom. Revizionizam je kao šminkanje mrtvaca. Žižekovska neopterećenost osvrće se na ljevičarsku tradiciju bez pretenzije da joj učini uslugu; ona je gleda kroz naočale vrijednosne simpatije koja je ne sprečava da joj se istovremeno nasmije i uzme je za ozbiljno. Tretira je kao druga – ne kao učitelja. Danas je tako konačno moguće pohvaliti promotore Marxovih ideja jer mu se mogu smijati u lice. I istovremeno ga po volji studirati. Naše vrijeme marksističku teoriju oslobađa golemog utega. Nitko više, naime, Karla Marxa ne mrzi, niti voli. Nestala je iracionalna emocionalna veza. Das Kapital je konačno moguće čitati kao običnu knjigu. Čudesno je kako je marksizam uspio izgubiti na svojoj simboličkoj vrijednosti. U biti je došlo do transformacije upotrebne vrijednosti marksizma, pa je shodno tome isti bitno dobio na razmjenskoj. I to doslovno. Prije desetak godina sabrana djela Karla Marxa mogla su se kupiti za nekoliko desetaka kuna. Danas smo svjedoci velikom broju novih izdanja njegovih djela. Niti su svi odjednom postali komunistički simpatizeri, niti su zabrinuti gospodarskom krizom krenuli proučavati političku ekonomiju. Ljudi su jednostavno u Marxovim djelima počeli gledati obične knjige. A knjige su tu da se čitaju.
Naša nova ljevica dakle nije marksistička. Ona samo čita Marxa. To joj je još jedna pohvala. No to nipošto ne znači kako ideje koje na taj, sasvim neopterećen, način usvoji ostaju imune na vlastito fetišiziranje. Možda, doduše, i čisto neformalno po kojem sam sadržaj biva razlučen od vlastitih izvora, predstava i imenovanja, da bi potom njegova istinitost bila pretpostavljena. Kao što nam je iz povijesti marksizma poznato radikalno različiti filozofski, politički, ekonomski, svjetonazorski i drugi sadržaji bili su promovirani i prezentirani uz legitimaciju Marxovim imenom (koje je tada bio na cijeni zbog drugačije, simboličke, upotrebne vrijednosti). Iskrena ljubav, odanost i privrženost Marxu i komunizmu nisu sprječavale različite teoretičare u oblikovanju i promoviranju sasvim različitih idejnih sadržaja. Isto tako naše vrijeme koje ne poznaje Marxa kao simbol i ikonu, a na njegovu teoriju gleda sasvim trezvenim očima, nipošto nije cijepljeno protiv mogućeg zbiljskog marksističkog jednoumlja. Takvog u kojem bi se recimo radna teorija vrijednosti, teorija cikličkih kriza ili pak imperijalizma uzimale kao istinite. I potom od njih kretalo u diskusiju. Ili još gore bez njihovog spominjanja ih se naprosto pretpostavljalo. A upravo takve opasne tendencije mogu se primijetiti kod naše nove ljevice.[8]
Tu je doduše potrebno uzeti u obzir odnos praktičnog angažmana i tretiranja teorije. Jer jasno je kako se intenzitet društveno-političke angažiranosti i teorijske refleksivnosti nalaze u obrnuto proporcionalnom odnosu. Što je čovjek praktično angažiraniji, što duh vremena općenito poziva na akciju, to motiv za teorijsko promišljanje i propitivanje opada. U povijesti ljevice oduvijek se izmjenjuju vremena od revolucija i vremena zatišja i depresije; razdoblja krize i prosperiteta kapitalizma. Revolucionarna vremena istovremeno stvaraju i pretpostavljaju izvjesnost istine. Jer istina svoju izvjesnost nikada ne postiže snagom argumenta, već činom prihvaćanja; praktičnog svrstavanja. U tom se smislu čini prigodnim navesti prisjećanje Alaina Lipietza: „Kada su ‘nove radničke borbe’ iz šezdesetih i sedamdesetih godina protresle stari svijet, sama se po sebi razumijevala vulgata kako je rad, tvorac svake vrijednosti, izrabljivan budući da ne dobiva svoj cjelokupni proizvod, a ‘organski intelektualci’ pokreta su odustajali od akademske rasprave o vrijednosti da bi se usredotočili na uloge u igri koji su tada bili odlučujući (organizacija rada u tvornicama, klasne saveze itd.)“[9] Naše vrijeme očito ponovo nalikuje vremenu od revolucija. Indikator toga upravo je buđenje nove ljevice o kojoj govorimo, kao i intenziviranje političkih i društvenih suprotnosti općenito; buđenje najrazličitijih pokreta i tendencija. U tom smislu nerefleksivnost nove ljevice čini se kao prirodna i nužna. No to je ipak sasvim pogrešno gledište. Jer je jasno kako zbiljski ne postoji nikakva opća uzročna veza između akcije i mudrosti. U zbilji su moguće sve kombinacije. Upravo zbog toga bilo je moguće da pozdrav Hitleru istovremeno dižu filozofske veličine poput Heideggera i Schmitta i teorijski ništavni predstavnici njemačkog lumpenproletarijata. Politički se svrstati, određene vrijednosti i ideje braniti i zastupati moguće je uz bilo kakav teorijski oslonac. I također: političkoj akciji nikada ne sudi sud teorije; ona je sama vlastiti sudac, vitalnost njenog ostvarenja jedini je neprijeporni kriterij po kojem se može vrednovati. No to i dalje ne znači kako konkretna svijest nekog aktera nije relevantna pri određivanju odnosa prema njemu. Teorijske slabosti ne mogu biti pokrivene praktičnim uspjesima; kao što ni teorijski uspjesi ne mogu legitimirati praktične promašaje. Upravo zbog toga što je neovisna, što se prema praksi odnosi nesumjerljivo, ocjena teorije i postaje važna. Jer se jedino kroz njeno iščitavanje, kroz otkrivanje njene moći, može ocijeniti njena privlačna snaga. Teoriji je također sudac teorija sama. Time glupost nema opravdanja. No potencijali oživotvorenja gluposti u teoriji su neograničeni. Nekad je glupa prevelika, a nekad premala refleksivnost; nekad je glup zdravorazumski, a nekad spekulativni pristup. Teorijska vrijednost živa je stvar – njeno je ocjenjivanje trajni proces bez početka i kraja. Za našu je stvar, naime teorijski, idejno-sadržajni karakter nove ljevice bitno naglasiti kako u njegovu kvalitetu smijemo sumnjati. Smijemo sumnjati u tendenciju preuzimanja gotovih (uglavnom marksističkih) odgovora bez kreativnog i autentičnog postavljanja pitanja o istima, kao i otvaranja novih mogućnosti osmišljavanja aktualnih problema.[10] Ono za čim nova ljevica žudi i bez čega je globalno gledano osuđena na propast kreativni je teorijski impuls. Njen uspjeh ne ovisi o odgovorima koje će dati, već o novim pitanjima koje će biti u stanju postaviti. U tom smislu potrebno se prisjetiti slavne Althusserovemisli kako je odgovor određen samim postavljanjem pitanja. Teorijski zadatak nove ljevice sastoji se, altiserovskim rječnikom, u otvaranju novih problematika.
II
Do sada smo zaključili kako i koje društveno-političke trendove i tendencije zovemo novom ljevicom. Potom smo spomenuli neke od njenih općih karakteristika, te se o nekima i kritički očitovali. Sada se konačno možemo pozabaviti konkretnom temom: euroskepticizmom, kao i realnim i potencijalnim odnosom nove ljevice prema njemu.
Jedna od tradicionalnih podjela na ljevici bila je ona na sektaše i oportuniste. Sektaše je uvijek karakteriziralo idejno i političko čistunstvo. Oni su se strogo držali svojih postulata; bilo da se radilo o onim politički moralno ili ekonomski utemeljenim, anarhističkim ili marksističkim. Takva, liberali bi rekli, ortodoksija i dogmatizam u pravilu su rezultirali nesklonošću kompromisima i odstupanjima s ciljem postizanja kratkotrajnih političkih dobitaka. Nepragmatična isključivost i principijelnost katkad ih je odvela u smjeru izolirane radikalne akcije, dok bi u većoj mjeri rezultirala kandidaturom za vlastiti progon. Politički su sektaši, naime, uglavnom bili prvi na meti grupa u stvarnom posjedu političke moći. To je uglavnom i ostao njihov povijesni doprinos; herojski porazi i žrtve – uz tu i tamo koji požrtvovan teroristički bum.
Zbog toga oni razumniji i realniji, sa razvijenim osjećajem za popularizaciju ideja, štoviše njihovo rastezanje i prilagođavanje zahtjevima situacije, uvijek su nastojali plivati na plimi narodnog raspoloženja. Povećanje utjecaja, političke relevantnosti i moći tu su smatrani primarnim ciljevima; pridobivanje masa podilaženjem tu je bilo osnovno sredstvo. Doduše u svojim dobrim izdanjima oportunisti su zaslužni za veću osviještenost masovnih organizacija i javnosti. Stvarali su realnu bazu za ostvarenje socijalnih ciljeva i uvodili napredne ideje u javni diskurs. U lošim trenucima pak oportunističke politike izrađale su se u populističke diktature; tolerirale su i doprinosile razvoju ideja i pokreta koji su u krajnjoj liniji i njima samima bili strani; zamaglile su političke granice, omekšale slobodarski duh i kompromitirale ideje koje su nastojali promovirati pod svaku cijenu. Lista zabluda i grijeha oportunističke politike na ljevici kroz povijest mnogo je i duža od one marginalnih i relativno beznačajnih sektaških grupa. Iluzornost i prevaziđenost oportunističke prakse na ljevici danas bi nam uistinu trebala biti jasna.
A ipak teško je ne prepoznati tragove oportunizma u pristupu i idejama naše nove ljevice. Posebno onima koji se tiču odnosa prema stranom kapitalu i europskim integracijama. Retorika Mate Kapovića na trenutke je teško razlučiva od retorike nacionalističkih mračnjaka što izgaraju od želje za obranom naše ekonomije od strane opasnosti. Filozof Horvat čak je javno pohvalio katoličku crkvu zbog zaštite hrvatskih voda. Slušajući riječi naše nove ljevice lako bismo dobili dojam kako ista preferira NE na referendumskom listiću. Zadnje godine nipošto nisu samo godine buđenja ljevice. Radi se o godinama buđenja nezadovoljstva političkim elitama, populističkih tendencija i masovnih okupljanja. Dugogodišnja liberalizacija i rezanje socijalnih prava uz istovremenu gospodarsku krizu studenta filozofije možda će potaknuti na razmišljanje i progresivan politički angažman. Mnogoglavu narodnu neman prije će potaknuti na urlanje o bandi lopovskoj, proklinjanje masona i zazivanje domovine. Kao u Malom mistu svjetina i u našoj zbilji uživa u vikanju DOLI….. RAZNO!!! I nova ljevica od početka je prisutna uz tu svjetinu. Ona uz nju živi. Na trenutke ona pokušava da jaše na njenom valu. Maketa Markova trga, korištena u blokadi filozofskog, prvi je put na svjetlo dana izašla za mitinga Bande lopovske. U šetnju za rušenje vlade išli su, bok uz bok, psihički bolesnici (poput Pernara), fašistički mračnjaci (poput Golubića), ksenofobi i ognjištari (poput pokreta NE EU) i … nova ljevica. Oportunistička naginjanja teško je previdjeti. Umjesto da se suočeni s pokretom koji bez ikakvog sadržaja urla protiv političara, bandita, Evrope i raznog jasno profiliraju kao njegova suprotnost; da situaciju iskoriste kako bi još jasnije fundirali svoj identitet promišljenih i pametnih aktera (što po vlastitim inicijativama u dobroj mjeri i jesu), da Jacu i vladu brane od bezumne svjetine (kako bi iste mogli suvislo kritizirati, uostalom ukazati na unutarnju vezu između manipulativne vlasti i politički ograničenog naroda), da liberale i kapitaliste brane od nepismenih huškača (kako bi realno mogli vrednovati uspjehe liberalizma i kapitalistički poredak mogli sagledati u svoj kompleksnosti); da upravo time potvrde i kreiraju svoj politički profil – oni iskazuju simpatije masi, sudjeluju u događanjima naroda. Nova ljevica, svakako, u cijeloj predstavi možda sudjeluje i iskreno, a ne manipulativno i oportunistički. Time cijela stvar dodatno dobiva na težini.
Svakako da je teško istupiti protiv svjetine, njenog nezadovoljstva i njenih argumenata, istovremeno se ne svrstati uz vlast, ne biti sterilna i samoživa inteligencija, ne biti ciničan, i ne biti politički sektaš. No upravo težina takvog zadatka mogla bi inspirirati novu ljevicu; mogla bi joj predstavljati jedan od izazova preko kojih će se uobličiti. No očito je previše privlačno jahati na nezadovoljstvu i igrati se revolucije. Previše je privlačno izraziti solidarnost sa borbama svih slojeva društva – bez obzira kakvi su i u kakvom se odnosu nalaze njihovi interesi. Sa seljacima, sa industrijom i radnicima, penzionerima; pa onda sa interesima državne birokracije i javnih parazita (najmoćnije korporacije u državi). Sa hrvatskim narodom. Samo ne pohlepnim neo-liberalima/kapitalistima i korumpiranim političarima. Sve od reda karakteristike populizma. Izlišno je trošiti riječi na kritiku – takva retorika i pristup padaju u vodu pri prvom uključenju mozga u rad.
Što onda očekivati i čemu se nadati kada govorimo o euroskepticizmu? Europska unija specifičan je politički projekt vrste do sada nepoznate u povijesti. Pogrešno bi bilo u prošlosti poznate oblike kao što su država ili zajednica država, federacija ili konfederacija koristiti pri objašnjavanju njenog značenja. Vidjeti Europsku uniju kao primjer zajednice država, u kojem pojedine suverene i neovisne političke cjeline svoje pojedine politike/funkcije po potrebi sjedinjavaju zbog zajedničkog probitka, odavno je prevaziđeno – kako u teoriji tako i u praksi. Iako formalno, doduše, ustrojstvo Unije i dalje nije oslobođeno zahtjeva za konsenzusom, tj. traženim i pretpostavljenim istovremenim podudaranjem interesa pojedinih država članica. Iako se katkad s razlogom može činiti kako je proces političke integracije u nepopravljivom zastoju, dok jedino što (uvjetno rečeno) integralno i funkcionira biva ograničeno na čisto ekonomsku sferu. Praktično ipak vizija Unije kao svojevrsne konfederacije davno je zastarjela zbog nepovratno uznapredovalog nevidljivog, podzemnog, integriranja i prožimanja koje prostom oku ostaje nezamjećeno no reverzibilni proces čini praktički nemogućim. Početno objedinjavanje funkcija na svim je razinama odavno počelo živjeti svoje živote i danas organska povezanost u svim sferama povezuje države članice. Teorijski pak takva vizija, vizija Unije kao konfederacije, sasvim je neprihvatljiva jer je jasno kako bi zaustavljanje na njoj značilo propast cijelog projekta. Suprostavljeni interesi pojedinih država, grupiranih po različitim osnovama, bez ikakve sumnje potencijalne zajedničke probitke učinili bi neostvarivima. Promatranje Europske unije kroz takve naočale ostaje rezervirano za radikalne europesimiste i one real-političare čija se vizija političkih procesa teško spušta ispod razine površne pojavnosti. Problemi i paradoksi konfederacije time svakako ne nestaju i zadatak njihovog rješavanja svakako je na dnevnom redu. Njihovo nerješavanje potencijalno se može pokazati kao dezintegrativan faktor. No projekt europske integracije moramo vidjeti kao nešto mnogo više i bitno drugačije od toga.
Federativni oblik superdržave, svojevrsne europske verzije SAD-a, ne samo da je također prevaziđen i nerealan, već u zbilji nikada ni nije predstavljao neku ideju vodilju i legitimaciju integracijskog procesa. I to s naročitim razlogom jer svaka federacija, kao što nas je naučio Franz Neumann, ili je država ili nije federacija. Dakle: ili je jedinstvena politička cjelina, čija je suverenost nedjeljiva, a federalna autonomija postoji izvedena iz te suverenosti; ili nije ništa, tj. predstavlja skup razjedinjenih političkih zajednica, država sa posebnim suverenitetom. Kao ogledni primjer dotičnog uvida prigodno se prisjetiti bivše jugoslavenske federacije i njene sudbine. Europska unija kao takav projekt mogla (bi) se ostvariti jedino tisuću puta teže negoli je slučaj bio sa socijalističkom Jugoslavijom. Što će reći neviđenom količinom političkog i, u krajnjoj liniji, fizičkog nasilja uz neizvjestan ishod. Također i veliku mogućnost totalne dezintegracije u kaosu neviđenih razmjera. Zbog očiglednih teškoća takvog tipa političke integracije u slučaju Europske unije nikada se nije išao takvim smjerom i u svakom je trenutku bilo jasno kako konačna politička integracija Europe neće, ne može i ne smije značiti stvaranje superdržave. Kakogod bilo jasno je da prisutne i posebno izražene proturječnosti političkog integriranja istovremeno, kao suprotne silnice, s jedne strane vuku u smjeru federacije kao rješenja, dok s druge strane prijete konačnom dezintegracijom kao reakcijom. One su prije svega povezane sa takozvanim demokratskim deficitom. Razrješenje problema demokratskog deficita moguće je jedino osiguravanjem izbornosti u naddržavnim europskim institucijama. Time se otvara pitanje tko time bira svoje predstavnike i za što? Europski politički demokratski narod ili pojedini narodi kao zasebne političke cjeline? Pitanje je od presudne važnosti jer pretpostaviti europski politički narod druga je riječ za pretpostavljanje svojevrsne europske nacije, tj. države. Pretpostaviti pak izjašnjavanje podijeljenih političkih naroda kroz jedinstvenu formu znači stvoriti situaciju sličnu onoj u već spomenutoj Jugoslaviji. Federacija kao oblik političkog jedinstva pretpostavlja stvarno političko jednačenje naroda. Ukoliko to jedinstvo nije uspostavljeno demokratski oblik legitimacije/vladavine nužno se pokazuje kao disfunkcionalan i rezultira sukobom između cjeline i dijelova; na koncu cijepanjem veza među dijelovima. Zbog toga pametniji nacionalisti i europesimisti nastoje djelovati upravo kroz europski parlament. Dotični problem, jasno, manje je izražen dok god su europske institucije, više-manje, tehnokratskog karaktera, dok su bez demokratskog legitimiteta. Europska centralna banka, Europska komisija i druge slične institucije, nerijetko viđene kao provoditelji volje kapitala – neovisni o volji naroda, zapravo upravo zbog svoje neovisnosti o političkoj volji masa mogu da funkcioniraju kao neupitno legitimni predstavnici jedinstvene europske politike. Tu jasno ostaje problem zakulisnih utjecaja centara kako ekonomske, tako i političke moći najdominantnijih država. No spomenuta alternativa je, uistinu, po europsku integraciju još i pogubnija. Koliko god svi problemi i proturječnosti što nas mame da Europu gledamo kroz federalističke naočale bili izraženi ipak je jasno kako bi takva perspektiva bila pogrešna. Prije svega zbog toga što se čini kako nitko od aktera ne smatra kako je federativni put, put rješenja dotičnih problema.
Sasvim je jasno kako Europska unija može živjeti i razvijati se jedino kao alternativan i sasvim nov politički projekt, rječima Davora Rodina politička zajednica sui generis. Stoga ju je kao takvu potrebno i vidjeti. Pogubno bi bilo pretpostaviti kako se radi o kretanju sa izvjesnim završetkom; prije ju se treba gledati kao projekt otvorenih mogućnosti. Povijesno začet voljom pojedinih država, potican ekonomskim interesima kapitala, razvijan u skladu sa pragmatičnim zahtjevima vremena proces je došao do stupnja u kojem se više ne može svesti na zbir silnica koje su ga stvorile (ili se pak koriste njime). Njegovo gorivo nikada nije bila demokratska volja naroda, njegovi tvorci bile su elite i tehnokrati, koje sami uspjesi lagano dovode do kraja vlastitog puta. Daljnji razvoj Europske unije može teći jedino putem demokratizacije. Demokratizacija Europske unije zadatak je koji ne može biti ostvaren na temelju zastarjelih koncepata. Došli smo do stupnja u kojem ekonomska sadržina postaje od sekundarne važnosti i na dnevni red izlazi prvenstveno političko pitanje. Kakva bi politička zajednica Europska unija trebala da bude? Na koji način ostvariti političko jedinstvo na europskom kontinentu bez buđenja lokalnih nacionalizama i poništavanja pojedinačnih političkih kultura/tradicija; bez pretenzije da se stvori jedinstveno političko biće nalik na moderne nacije i politička vladavina koja bi modernu državu jednostavno preslikala na većoj razini? Dotična pitanja nipošto nisu laka no ključno u cijeloj stvari svakako je to da se njima danas ne bave utopisti, već su na njih osuđeni svi od vrhova europske tehnokracije do nizina političara i intelektualaca na nacionalnim razinama. Da se njima bave pozvani su svi politički svjesni europljani.
Ključno političko pitanje, dakle, nije kako postići da se svaki pojedini geografski europljanin osjeća kao politički europljanin (a ne kao hrvat ili francuz ) – tu se radi o utopijskom pitanju koje je nerješivo. Ono pretpostavlja nasilnu destrukciju postojećih političkih identiteta uz rekonstruiranje novog, njima suštinski istovjetnog, na VEĆOJ razini. Pravo pitanje glasi: pod kojim uvjetima, s kojim razlogom i na koji način pojedini hrvati, francuzi i ostali mogu kao europljani ostvariti političko jedinstvo na VIŠOJ, novoj razini. Tu se pak radi o uistinu revolucionarnom pitanju. Europskom jedinstvu potrebno je dati opipljiv i inovativan sadržaj. Patetična prenemaganja, bijedni europejski rituali, intoniranja Ode radosti i malograđanske fraze tu su sasvim nedovoljni. Toga je svjesna i europejska elita. Koja je to ideja, koji je to interes koji je u stanju ujediniti Europu? Interes kapitala svoju je ulogu odigrao. Njegova su traženja u prošlosti poslužili kao integrativni faktor i tu mu je potrebno odati počast – nipošto ga proklinjati zbog neoliberalnih zločina na tom putu. Danas pak ekonomski interesi prijete da posluže kao faktori koji vuku natrag. Kapital osim što ne može dati viziju i sadržaj političkoj integraciji, sam pokazuje tendenciju da postane destabilizirajuća i dezintegirajuća snaga. To se najprije očituje neposrednim buđenjem interesa nacionalnih kapitala; da bi se s druge strane pokazalo kao autoritarna reakcija u ime općeg interesa europskog kapitala u cjelini; i na koncu obrambene reakcije i jednim i drugim ugroženih kapitala malih i podređenih država. Sve naravno u kontekstu globalne kapitalističke krize koja uvelike ograničava resurse koji mogu biti žrtvovani dugoročnim ciljevima.
Tu se jasno otvara velik prostor iskoraku nove ljevice. Iskoraku koji ne samo da popunjava političku rupu i u stanju je ispuniti zadatke s kojima službena politika teško može izaći na kraj, već i kreirati novi oblik političke zajednice i predstaviti globalno alternativan politički model. Dotično se čini prilično jasno. No to znači kako se moraju napustiti zastarjela gledišta po kojima je Europska unija sluga kapitala; po kojima je neoliberalizam uništio socijalnu državu, te se protiv istog a u obranu starih socijalnih prava treba mobilizirati na borbu. To je zastarjeli diskurs koji danas može biti jedino u službi konzervativnih političkih sila. Neoliberalizam je najprije potrebno pohvaliti za zasluge koje je ostvario u procesu europskog integriranja. Uništavanje stare socijalne države nije samo cijena koja je morala biti plaćena već je i dobitak koji bi, sa stanovišta nove ljevice, trebao biti poželjan. Jer socijalna država u političkom smislu prije svega znači zatvorenost naroda u svoje torove, u kojima zaštićeni mogu provesti životni vijek. Socijaldemokratski projekt uobličen početkom dvadesetog stoljeća u našem je vremenu ne samo zastario sa stanovišta ekonomske racionalnosti (što je za kapital primarno važno), već je krajnje nepoželjan i nadiđen sa političkog stanovišta. Lakoća kojom je neoliberalizam do temelja razrušio tvrđave socijalnih država najbolji je indikator nemogućnosti istih da posluže kao sredstvo u borbi protiv diktature kapitala. Socijalni i političko-ekonomski ciljevi radništva i ostalih na udaru kapitala moraju naći nove oblike svog ostvarenja. Politička internacionalizacija, kao što znamo, od samih je početaka bila osnovno sredstvo kontra-hegemonije. Nipošto zaštita svoje vlade i paraziterstvo na državnim jaslama. Uz postojanje povijesno jedinstvenog procesa europske integracije temeljna misao vodilja trebala bi biti jasna. Ne svrstati se u kategoriju konzervativaca koji koče razvoj i doprinose, Marxovim rječnikom, vraćanju starog smeća natrag. Svrstavanje uz kapital, liberale i europejce u svakom smislu u kojem njihove akcije doprinose političkoj integraciji Europe; istupanje protiv istih utoliko ukoliko sami nisu dorasli tom političkom zadatku našeg vremena; kreirati vlastitu viziju koja bi bila u stanju nadvladati probleme s kojima je Unija suočena.
Takav se program čini očekivanim izborom nove ljevice. No ipak, gledajući realitet u pravilu nailazimo na sasvim drugačiju priču. Općenito raspoloženje se kreće u skladu sa narodnim nezadovoljstvom. Europejske se uspjehe kritizira kao vladavinu neoliberalizma; neuspjesima se veseli kao indikatorima ispravnosti vlastitih uvjerenja. Socijalna se država i njena prava uzdižu na razinu ugroženog ideala za čiji je spas potrebno ginuti. Domaća se poljoprivreda i industrija brane od strane opasnosti; domaći resursi se čuvaju kao oči u glavi. Općenito raspoloženje naše nove ljevice na žalost bi se moglo opisati onom Titovom tuđe nećemo, svoje ne damo. A tu se radi o krajnje konzervativnoj, populističkoj paroli. U svom razotkrivanju Europske unije kao neoliberalne tvorevine[11] Mato Kapović staje u obranu periferije, u obranu ekonomije slabijih država. Time se logično postavlja ključno pitanje: ukoliko Europska unija kao neoliberalna tvorevina legalizira imperijalističku eksploataciju nerazvijenijih zemalja, koji je razlog njihovog integriranja u istu? Postoji li uopće? Promatrajući duh argumenata nove ljevice lako bi smo mogli zaključiti da niti ne postoji. No zar stvar ne bi trebala biti postavljena na sasvim drugačijoj osnovi? Zar se nacionalni interesi ne bi trebali razotkriti kao, u krajnjoj liniji, ideologija domaćeg kapitala; ili u najboljem (bolje – najgorem!) slučaju domaćih sitnih proizvođača čiji opstanak može osigurati jedino skrbnička država? Zar politička vizija europskog jedinstva (bila ona kapitalistička ili socijalistička) ne bi trebala pretpostavljati viziju po kojoj su hrvatske vode naprosto vode (bilo za privatiziranu, bilo za zajedničku eksploataciju)? I zar takve ideje nisu pretpostavka za uspješnu borbu protiv partikularnih interesa moćnih država i korporacija?
Čisto politički gledano proeuropska vizija napušta gledište po kojem je nacionalni interes primaran i uopće relevantan cilj. Žalosno je primijetiti kako je takvo stajalište zastupljenije kod pojedinih mainstream političara negoli kod nove ljevice. Spomenute oportunističke sklonosti tu igraju svoju ulogu. Instinktivno je bolje stati uz narod negoli uz elite. Ta što je uostalom direktna demokracija ako ne neposredno izvršavanje narodne volje? To što je taj isti narod, uvjeren u to da je eksploatiran i teroriziran od strane neoliberalne Europe, u stanju iznjedriti i podržati suvremene fašiste novoj je ljevici očito manje bitno. Ona se nada kako će svojim ulaskom u javnost, na krilima masovne podrške, moći utjecati na javni diskurs i promjenu kursa službene politike. Kako će dugoročno restaurirati socijalnu državu ili je čak u nekoj od utopija ostvariti na europskoj razini. No time ona bježi od presudnog pitanja vremena; naime od pitanja o političkoj budućnosti Europe poslije socijalne države, onoj koja nam se nalazi pred očima. Da se uopće niti ne dotičemo globalnih i općih pitanja s kojima ćemo u vezu stupati posredno, preko Europe, ma kakva ona u konačnici bila. Jasno je kako pretpostavka po kojoj nova ljevica u potpunosti odgovara euroskeptičnom i naročito oportunističkim opisu koji smo iznijeli ni pod kojim uvjetima ne bi mogla držati vodu. Samorazumljivo bi trebalo biti kako se radi o opisu jedne tendencije koja ni sama nije konzistentna, i uz koju postoji mnoštvo različitih stremljenja. No teško je opovrgnuti kako se radi o prilično izraženoj i posebno znakovitoj tendenciji. Kao što je realna i mogućnost da nova ljevica na europskoj razini boluje od sličnih bolesti. Bolesti o čijem suzbijanju, bez pretjerivanja i patetike, ovisi politička budućnost kontinenta. Zaključno bi, stoga, prigodno bilo sasvim jezgrovito imenovati neke od njenih uzročnika. A to su uvijek ponavljanje već poznatih odgovora, preuzimanje gotovih obrazaca mišljenja i djelovanja, zaštita zastarjelih koncepata i oblika; ukratko nedovoljno pametno i inovatnivno mišljenje i djelovanje. Jedino nam ostaje da se nadamo kako nova ljevica, za svoje dobro, može i bolje od onoga što je do sada pokazala.
Bilješke
1. Uzevši u obzir njegovu opravdanu nevoljkost da se u javnosti izrazi kao ljevičar.↩
2. Izuzev alterglobalističkih grupa i manjih u sebe zatvorenih sekti. I naravno relativno; s obzirom na političku realnost 20-og stoljeća u kojoj je jaka ljevica bila dominantan politički faktor.↩
3. Bit kojeg je upravo to da nastaje po završetku stare klasne borbe i političkih suprotnosti 20tog stoljeća. Ne spominjem kapital(izam), ni društvo, ekonomiju, tehniku itd. tu mogu postojati, štoviše i postoje kontinuiteti. Oni uostalom ostaju povijesna materija koju je moguće politički iznova uobličavati, kao i interpretirati po do sada korištenim obrascima. No politički, a to je presudno (što doduše, i začuđujuće, rijetki od ljevičara u potpunosti shvaćaju) postoji potpuni diskontinuitet.↩
4. Ako i pretpostavimo da ponegdje može i postojati revolucionarni mit koji se proteže do u doba kada je prvi ogradio zemlju i rekao ovo je moje, to u cjelini ostaje manjinska svijest i uz to nužno se pokazuje potpuno praktično irelevantan.↩
5. Po staroj taoističkoj mudrosti: „Događaji iz drevnih vremena prestali su da postoje. Mada mogu biti zabilježeni, oni se ne mogu ponoviti u sadašnjici. Drevno vrijeme nije sadašnjica, a sadašnjica se čak i u ovom trenu mijenja. Stoga se trebamo ostaviti oponašanja, trebamo djelovati u skladu sa svojom prirodom i mijenjati se sa vremenom. To je put ka savršenstvu.“(Hsijang-Kuo) prema Istoriji kineske filosofije Fung Ju-Lana ↩
5. Po staroj taoističkoj mudrosti: „Događaji iz drevnih vremena prestali su da postoje. Mada mogu biti zabilježeni, oni se ne mogu ponoviti u sadašnjici. Drevno vrijeme nije sadašnjica, a sadašnjica se čak i u ovom trenu mijenja. Stoga se trebamo ostaviti oponašanja, trebamo djelovati u skladu sa svojom prirodom i mijenjati se sa vremenom. To je put ka savršenstvu.“(Hsijang-Kuo) prema Istoriji kineske filosofije Fung Ju-Lana ↩
6. Netko bi mogao cinično primijetiti kako je to nepostojanje naprosto ono što je – nepostojanje. Kako je pretjerano u neodređenom skupu različitih tendencija vidjeti išta više od kaosa i prolazne pojave koju nije ni potrebno ni moguće imenovati. Meni se ipak čini kako se radi o značajnijem trendu i tendenciji; kako se još, barem, od prve studentske blokade filozofskog pa do zadnjih prosvjeda za rušenje vlade, a također kroz svu silu kulturnih i drugih događaja; uostalom u samom duhu dijela omladinske populacije, može vidjeti postojanost i jezgra specifičnih ideja i praksi koje ne dozvoljavaju previđanje cijele stvari. Upravo suprotno – neke od stvari koje će cinika potaknuti na negiranje pokreta/tendencije zapravo su bitna određenja iste. Stoga je ovdje i riječ o tom postojanju kroz nepostojanje. Jasno mogućnosti su otvorene i kako će se dugoročno uobličiti tendencija o kojoj govorimo sasvim je nemoguće. No polazimo od toga da ona postoji.↩
7. Tu opet dolazimo do starih dvojbi i paradoksa. Recimo paradoksa između spontanosti, nestrukturiranosti i neformalnosti s jedne i promoviranih principa direktne demokracije kao apsolutnog suverena s druge strane. Anarhisti, kojima se dotični problem oduvijek ponajprije bacao pod oči, rješavaju ga vrlo jednostavno – neposredna demokracija nikada ne može biti obvezujuća za slobodnog pojedinca ili grupu. Stoga se i neposredna demokracija ne vidi nešto čemu se spontanost aktera treba podrediti već nešto što je u biti rezultat prethodno spontano određene volje slobodnih pojedinaca. Anarhistička neposredna demokracija nipošto ne smije biti shvaćena kao forma vladavine masa. Ona je tek ime za aktivno provođenje sadržajnog političkog konsenzusa združenih slobodnih pojedinaca. Anarhizam dakle izbjegava dotični paradoks (kao što i ostaje zarobljen granicama vlastitih pretpostavki: prije svega iluzijom o mogućnosti slobodnog konsenzusa, tj. slobodnog političkog jedinstva). No paradoks se u punom smislu pokazuje ako se pretpostavi kako neposredna demokracija predstavlja formu vladavine masa, naroda, klase ili kojeg god kolektiviteta (unutar kojeg je pretpostavljena mogućnost bitnog neslaganja i mogućih podjela). Tada njezin, neću pretjerati ako kažem, ustav mora da se provede prije svega; tada njena forma mora da vlada kako bi svaka akcija, pa i ona najmanja imala njen legitimitet. Štoviše – radikalni demokratizam hvali se time da nema sadržaja koji je legitiman a da nije prošao kroz proces kolektivnog odlučivanja. Time se jasno pojavljuje opasnost manipulacije procedurom i zloupotrebe od strane manjih grupa i pojedinaca – naročito onih zaduženih za tehničku provedbu cijelog procesa. Stoga se kao nužni zahtjeva, kao preduvjet svega, javlja upravo radikalna formalizacija neposredno demokratske procedure. To pak za sobom nužno povlači: a) ukidanje spontanosti akcije; b) jasno određivanje pravila i imenovanje kolektiviteta na koji se ta pravila odnose. Skicirani paradoks pokazao je svoje naličje u povijesnoj praksi, kao što je nemalo puta osviješten i u teorijskim istraživanjima. On ovdje ipak nije predmet našeg primarnog zanimanja, pa ga stoga samo uzgredno spominjemo kao primjer značajnog problema povezanog s našim predmetom.↩
7. Tu opet dolazimo do starih dvojbi i paradoksa. Recimo paradoksa između spontanosti, nestrukturiranosti i neformalnosti s jedne i promoviranih principa direktne demokracije kao apsolutnog suverena s druge strane. Anarhisti, kojima se dotični problem oduvijek ponajprije bacao pod oči, rješavaju ga vrlo jednostavno – neposredna demokracija nikada ne može biti obvezujuća za slobodnog pojedinca ili grupu. Stoga se i neposredna demokracija ne vidi nešto čemu se spontanost aktera treba podrediti već nešto što je u biti rezultat prethodno spontano određene volje slobodnih pojedinaca. Anarhistička neposredna demokracija nipošto ne smije biti shvaćena kao forma vladavine masa. Ona je tek ime za aktivno provođenje sadržajnog političkog konsenzusa združenih slobodnih pojedinaca. Anarhizam dakle izbjegava dotični paradoks (kao što i ostaje zarobljen granicama vlastitih pretpostavki: prije svega iluzijom o mogućnosti slobodnog konsenzusa, tj. slobodnog političkog jedinstva). No paradoks se u punom smislu pokazuje ako se pretpostavi kako neposredna demokracija predstavlja formu vladavine masa, naroda, klase ili kojeg god kolektiviteta (unutar kojeg je pretpostavljena mogućnost bitnog neslaganja i mogućih podjela). Tada njezin, neću pretjerati ako kažem, ustav mora da se provede prije svega; tada njena forma mora da vlada kako bi svaka akcija, pa i ona najmanja imala njen legitimitet. Štoviše – radikalni demokratizam hvali se time da nema sadržaja koji je legitiman a da nije prošao kroz proces kolektivnog odlučivanja. Time se jasno pojavljuje opasnost manipulacije procedurom i zloupotrebe od strane manjih grupa i pojedinaca – naročito onih zaduženih za tehničku provedbu cijelog procesa. Stoga se kao nužni zahtjeva, kao preduvjet svega, javlja upravo radikalna formalizacija neposredno demokratske procedure. To pak za sobom nužno povlači: a) ukidanje spontanosti akcije; b) jasno određivanje pravila i imenovanje kolektiviteta na koji se ta pravila odnose. Skicirani paradoks pokazao je svoje naličje u povijesnoj praksi, kao što je nemalo puta osviješten i u teorijskim istraživanjima. On ovdje ipak nije predmet našeg primarnog zanimanja, pa ga stoga samo uzgredno spominjemo kao primjer značajnog problema povezanog s našim predmetom.↩
8. Po toj tendenciji ona je mnogo bliža realnim socijalistima prošlosti negoli onima sa margine, alternativnim strujama u marksizmu. Jer jedna od ključnih razlika između oficijelne stare ljevice 20. stoljeća i njene alternative upravo je u razina refleksivnosti. Oficijelna ljevica je zdravorazumski i pragmatično polazila od marksističkih istina; dok je alternativa, ma kakva bila, uvijek polazila od pitanja o tim istinama. To je recimo razlika između osnova marksizma raznih partijskih škola i časopisa Praxis. Danas doduše pretpostavljeni sadržaj može biti po svojoj prirodi praxisovski, frankfurtovski, novoljevičarski ili neki ‘neposredovan’ čisto marksistički (onaj iz novog čitanja Kapitala) no to i dalje ništa ne mijenja na stvari.↩
9. Naše teme br. 3, 1989. Str. 469↩
10. To dakle ne znači naprosto promijeniti interpretativne obrasce, već biti u stanju stvoriti nove. Horvat je u pravu kada se sa smiješkom osvrće na novinare kolumniste koji ograničeni svojim interpretativnim šablonama propuštaju da pročitaju specifičnost fenomena o kojima pišu. No nekreativno preuzimanje alternativnih, trendovskih, a10. li i prethodno izgrađenih obrazaca ne odmiče daleko.↩
11. http://www.slobodnifilozofski.com/2011/04/mate-kapovic-europska-unija-kao.html↩
Originalno objavljeno u Zarezu, srpanj 2011.