I
GLOBALNO STANJE
Na početku 21. stoljeća svijet u kojem živimo poprima naličje kaotičnog broda prepunog luđaka. Globalna klasna raslojenost društva; sveopća eksploatacija radne snage većine stanovništva sjedne i golema akumulacija kapitala s druge strane u našoj epohi postale su samorazumljivi fakti nerazdvojno povezani s normalnom predodžbom o stvarnom stanju ljudskog društva. Eksploatacija radne snage i gomilanje kapitala stvari su koje je, zbog njihove očiglednosti, besmisleno dovoditi u pitanje. Subjektivirani kapital, u vidu kapitalističke vladajuće klase, pri realizaciji svojih interesa pokazuje zavidnu kreativnost koja svoje ishodište, kao i prethodno, pronalazi u istoj točki: znoju najamnih radnika diljem cijelog planeta. Profitne stope globalnih korporacija svoju egzistenciju mogu zahvaliti isključivo milijunima ljudi koji svoje živote provode prodajući ih za nadnicu.
Pojedine nacionalne kapitalističke klase na putu ostvarenja svojih interesa najprije moraju susresti konkurentske vladajuće klase drugih nacija, s kojima se nužno sukobljavaju na globalnom tržištu. Sukladno s tim nacionalne ekonomske elite osiguranje vlastitog interesa na globalnoj, kao i na lokalnoj, razini mogu potražiti jedino u političkoj sferi vlastitih država; imperijalističkih sila ukoliko se radi o privilegiranim državama, ‘kolijevkama’ kapitalizma. Samorazumljivo društveno stanje tržišnog rata svih protiv svih tu biva popraćeno još nedodirljivijim rajem liberalne demokracije, koja služi kao najbolji mehanizam za provođenje kapitalističke dominacije; prije svega u privilegiranim državama i ‘normalnim’ okolnostima kapitalističkog rasta. U toj sferi, prema logici klasnog društva, partikularni interesi dominantne društvene klase redovito bivaju uzdignuti na razinu općih interesa koji se pojavljuju kao smjernica pri oblikovanju političkih prioriteta u državnoj sferi. Osim neizbježnog posrednog poopćavanja partikularnih interesa krupnog kapitala, redovito smo svjedoci i neposrednog, bilo javnog, bilo tajnog, diktiranja politike od strane kapitalističke klase. Političke se države tako pojavljuju kao provoditelji dugoročnih interesa nacionalnih buržoazija. Takvo stanje rezultira procesom permanentne nesigurnosti u odnosima među pojedinim državama, kao i skupinama država, koji se u raznim razdobljima ispoljava na različite načine; procesom koji se u našoj epohi počinje nezaustavljivo radikalizirati.
Globalna kriza kapitalističkog sistema i jačanje antagonizama na svjetskoj razini pojedine imperijalističke sile neizbježno tjera na nasilno provođenje svojih ekonomskih interesa, kao i osiguranje političke moći. Vidljivi sukob interesa američkog i europskih kapitala zadnjih se godina može prozreti u krvavoj igri iračkog rata, kao i drugim sukobima. Naročita kompleksnost suvremene globalne situacije posebno je vidljiva na primjeru postojanja Europske Unije, koja donekle objedinjuje monetarne, legislativne (usklađivanje normi, poljoprivredne kvote itd.), pa i vanjske politike pojedinih nacionalnih država na europskom kontinentu. Direktiniji sukob dvaju latentnih ‘blokova’ u izgradnji bez sumnje je izostao isključivo zbog proste činjenice o apsolutnoj nemoći europskih sila u odnosu na američki državu. To naravno ne znači da objektivnog sukoba nema, već da je njegovo
intenziviranje naizgled odgođeno. Drugu polovicu dvesesetog stoljeća obilježio je globalni hladnoratovski konflikt, u kojem je ‘normalan’ razvoj kapitalizma bivao zauzdan sukobom s takozvanim “socijalističkim” blokom. Radilo se naravno o sukobu svjetova, u kojem je jedna strana zastupala Svevišnje tržišno božanstvo, dok je druga samu totalitarnu državu i njenu birokraciju uzdigla na razinu vlastitog božanstva. Predvidljivo razrješenje dotičnog sukoba odigralo se početkom devedesetih godina, a od tada smo svjedoci jednom novom procesu u kojem kapitalizam ponovno postaje uistinu globalan, te dobija slobodu izoštravanja vlastitih kontradikcija.
Kao i svako, tako i naše društvo u trenucima krize počinje pucati po svim šavovima. Gnojni čirevi na globalnom tijelu svoj su prljavi sadržaj desetljećima akumulirali kako bi u trenucima krize, pod pritiskom nekog od konkretnih faktora prsnuli poput eksplozivnih indikatora propasti svijeta koji ih je stvorio. Teroristički napadi duž zemaljske kugle javljaju se kao rezultat povijesnog akumuliranja i izoštravanja kontradikcija; kao neizbježna nuspojava nužne samodestruktivnosti sistema koji je tijekom svoje imperijalističke epohe u više navrata svijet doveo pred rub totalnog uništenja. Kolonijalne politike imperijalističkih sila prema bliskoistočnom i arapskom svijetu oduvijek su bile jasan primjer izopačene verzije bespoštednog makijavelizma: politike čiji se cilj uvijek pronalazio u interesima nacionalnih buržoazija dotičnih zemalja. Britanski imperijalizam i njegov američki nasljednik svoje bliskoistočne interese provodili su preko leđa arapskih radnika i potlačenih klasa, cjepajući arapsku populaciju na vještačke cjeline pravocrtnim potezima olovke po zamljopisnim kartama; desetljećima stvarajući preduvjete za ‘antizapadno’ raspoloženje arapskih masa i islamski fundamentalizam koji čak ni pod takvim okolnostima nije mogao zadobiti povjerenje arapskih radnika. Izraelska država, kasarna u arapskom okruženju, u tome je smislu ponajprije simbol sigurnosti imperijalističkih interesa u regiji, dakle simbol nesigurnosti regije. Kakogod bilo izraelski se radnici u krajnjoj liniji nalaze na isti način suprostavljeni interesima američkog imperijalizma i izraelske države; žrtve bliskoistočnog kaosa radnici su svih vjera i nacionalnosti.
Sasvim je jasno kako globalni terorizam svoje izvorište može tražiti jedino u globalnom sistemu. Prethodno naznačene skice samo su dio obuhvatnog društvenog konteksta koji stvara nužnost borbe protiv imperijalizma. Nedostatak stvarne alternative u vidu internacionalne radničke revolucije koja za svoj cilj postavlja radikalnu transformaciju trenutnog svijeta, mase prisiljava na depresiju, a pojedine fanatike potiče da krvlju i naprtnjačom punom dinamita pokušaju pobjediti neprijatelja. Ne osvrćući se na sam sadržaj ideja tih ljudi, kao ni na njihovu predodžbu svijeta, sigurno možemo zaključiti kako je njiho’va borba prije svega očajnički pokušaj koji ni pod kojim okolnostima ne može dokinuti uzročnike stvarnih problema. Kao što je netko davno primijetio društvo se ne mijenja bombama i atentatima već kolektivnom i osviještenom praktičnom akcijom potlačenih masa. U tom smislu globalni terorizam ne možemo gledati kao najavu neke (bilo progresivne, bilo regresivne) alternative trenutnom stanju, već kao njegov sastavni dio; kao indikator koji svakom novom eksplozijom ukazuje na duboku, inače prikrivenu, bolest društva kojeg smo dio. Bombe na španjolskoj željeznici nisu izvanjska prijetnja trenutnom društvu, već njegov sastavni dio. Otklanjanje eksplozija bez otklanjanja društva koje ih stvara zabluda je u čiju se mrežu ne smijemo uhvatiti.
Radnička populacija privilegiranih kapitalističkih zemalja; zemalja Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, u dotičnom procesu svakog dana sve više biva gurnuta prema neizbježnom preispitivanju trenutnog stanja i djelovanju s ciljem njegovog prevazilaženja. Španjolski, njemački i francuski radnici u odnosu na svoje drugove iz Indonezije, Ekvadora ili Nigerije naizgled bivaju pošteđeni stiska kapitala. Čini nam se da oni ne samo da izbjegavaju dotični stisak već i posredno sudjeluju u eksploataciji ‘trećeg svijeta’. Kakogod bilo takve su vizije u stvarnosti običan privid. Svakako je točno da ‘zapadni’ radnici uživaju u blagodatima države blagostanja o kojima neki ne mogu ni sanjati, no isto je tako točno da te ‘privilegije’ ne možemo gledati kao dio profita koji se izvlači iz znoja stranih radnika, već su rezultat dugotrajne i organizirane borbe radnika za poboljšanje svog statusa. ‘Privilegije’ u kojima uživaju zapadni radnici zapravo nisu nikakve privilegije, one nisu luksuz koji si zapadni radnici priušćuju na uštrb radnika iz polukolonijalnih zemalja, već samo minimalni, ostvareni djelić golemih potencijala koje smo si stvorili povijesnim razvojem naših proizvodnih snaga. Relativno blagostanje koje uživa skandinavski radnik može nam poslužiti samo kao dokaz slobode i apsolutnog blagostanja koje si cijelo čovječanstvo u našoj epohi objektivno može priuštiti. Pitanja o društvu blagostanja naše je vrijeme iz sfere poželjnog prebacilo u sferu mogućeg, da bi ga onda u nastavku procesa postavilo u sferu nužnog. Nužnost transformacije društva o kojoj govorimo ne ogleda se samo u statusu indonezijskih radnika i globalnoj društvenoj krizi čiju je očitost nepotrebno posebno naglašavati; ona se isto tako, a možda i izraženije, očituje u Njemačkoj, Francuskoj i Švedskoj. Golemi potencijal koji smo si stvorili ne samo da se, u ovakvom društvenom okružju, ne može nastaviti kontinuirano globalno ostvarivati, već se on ne može ostvarivati niti na razini privilegiranih kapitalističkih zemalja. Štoviše; ne samo da se realizacija potencijala u Švedskoj i Njemačkoj ne može progresivno nastaviti; radi se o tome da do sada ostvareni potencijali, ostvareni klasnom borbom radnika, trebaju biti žrtvovani! Logika sistema već gotovo dvadesetak godina stvara reverzibilni proces u kojem se sva socijalna dostignuća ostvarena unutar kapitalističkog sistema i njegove države sve više moraju dokidati. Smrt ‘države blagostanja’ svakodnevno možemo promatrati u trenucima kada njemački premijer poziva na ‘Agendu 2010’, kada austrijski, francuski i dr premijeri pozivaju na ‘reforme’ mirovinskog sustava, socijalne države itd. Štrajkovi koji se sve više pretvaraju u redovite pojave na ulicama europskih gradova čvrsto su povezani s globalnom krizom kapitalizma, i jasan su dokaz moći radničke klase privilegiranih zemalja razvijenog kapitalizma. Europski radnici brzo će shvatiti kako isti uzrok stoji iza procesa dokidanja njihovih socijalnih prava, procesa permanentnog ugrožavanja njihovih života od strane terorizma, procesa supereksploatacije radne snage u polukolonijalnim zemljama, kao i procesa ideološkog manipuliranja njihovom vlastitom sviješću i njihovim vlastitim životima.
Zapadni radnici tako nisu naprosto također stisnuti stiskom kapitala, već zapravo pod njegovim stiskom pate i na jednoj višoj razini. Eksploatacija njihove radne snage i njihova svakodnevna borba za egzistenciju samo su jedna strana problema s kojima se susreću. Svakoga dana oni bivaju pritisnuti od strane društvenog konteksta u kojem se sve više otuđuju od drugih ljudi, u kojem se sve više vide kao puki kotačići u golemom stroju vođenom voljom tržišnih hirova. Njihovi osobni životi počinju gubiti smisao, a njihova svijest poprima bitno depresivni oblik. Slobodan razvoj svakog pojedinca u društvu kasnog kapitalizma pretvara se u neostvarivu želju iz prošlih vremena. Isto kao što je osmosatno radno vrijeme razdoblje direktnog robovanja kapitalu, tako je ostalih šesnaest sati svakoga dana posredno robovanje svijetu stvorenom tijekom tih osam sati. Osam sati radnik stvara ono čemu će sljedećih šesnaest robovati! Slobodno vrijeme tako se pretvara u neslobodno, a čovjek uzdah opuštenja, mir i vlastito ispunjenje ostavlja za neki drugi svijet. Čemu tada čuđenje pri susretu s radnicima koji svoju sreću nalaze u jeftinom podrumskom vinu, ili s mladeži koja svoju sreću nalazi u još jeftinijim narkoticima? I zar samo stanje depresivne svijesti ne ukazuje na stvarni svijet koji je stvara? Problem trenutnog društva tako se osim u materijalnoj sferi, naročito izoštrava u ‘duhovnoj’ sferi, specifično ljudskih potreba čiju je prirodu možda teško definirati, no čije postojanje upitno može biti jedino čovjeku koji je svoju čovječnost apsolutno izgubio.
II
REFORMA I REVOLUCIJA
Prilikom svake rasprave o bolestima trenutnog društva moramo si postaviti pitanje o načinu njihovog otklanjanja. Tako i prilikom razmatranja kontradikcija kapitalitičkog sistema moramo pokušati iznaći način njihovog prevazilaženja. Predodžba po kojoj se radikalnost načina promjene nalazi u proporcionalnom odnosu s razinom očaja njena subjekta usko je povezana s predožbom po kojoj je svaki radikalni skok naprijed zapravo veliki korak unatrag; korak koji je na svu sreću rijedak društveni poremećaj.
Takva je predodžba naravno usko povezana s “evolucijskim” pogledom na promjenu trenutnog stanja; pogledom koji reformama unutar trenutnog stanja želi zakoračiti izvan njegovih granica. Dogmatičnost takvih tendencija jasna je već pri prvom razmatranju njihovog suprostavljanja evolucije revoluciji, reforme transformaciji, kvantitativnih promjena kvalitativnima. Oni naime jednu stranu tih “jednadžbi” uzimaju samostalno ne shvaćajući kako time mogu jedino razbiti njihov smisao. Na taj način shvaćena društvena reforma dogmatski odbacuje svaku mogućnost revolucije; štoviše cijela se stvar okreće tako da se izostanak revolucije počinje smatrati ključnim preduvjetom općeg nepretka kroz reforme! Za razliku od ovakve dogmatske, dijalektička perspektiva društvene procese nastoji sagledati u njihovom međuodnosu, što sveobuhvatnije sagledavajući od njih sazdani realitet i unaprijed ne isključujući ni jedan od njihovih konstitutivnih aspekata. Jednostranu dogmatičnost izbjeći se može jedino prihvaćanjem kontradiktorne stvarnosti kao baze za njenu beskompromisnu kritiku i transformaciju. U tom smislu revoluciju ne možemo gledati kao prekid ‘evolucije’, već kao nešto iz nje proizlazi.
Jasno je kako je postepena reforma trenutnog stanja prirodna reakcija svakog čovjeka suočenog s društvenim problemima. Radnik će tako, suočen s nedostatnom nadnicom, neodgovarajućim političkim pravima i socijalnom zaštitom, instiktivno reagirati na način da će putem sindikata i političkih stranaka nastojati izboriti dotične “pogodnosti”. Svojim će djelovanjem na taj način pokrenuti reformu unutar stanja koje ga tišti. No ipak dosezi takve reforme nipošto neće biti ograničeni radnikovom voljom ili pak njegovim potrebama, već će se ograničiti mogućnostima koje si trenutno društvo u datom povijesnom trenutku može priuštiti. Ukoliko pak radnikove potrebe i njegova volja za njihovom realizacijom izlaze izvan granica trenutnog sistema, reforma unutar njega može biti samo proces dosezanja točke u kojoj će se njegovo prevazilaženje pojaviti kao nužnost. U tom smislu reforma je nužan preduvjet revolucije, isto kao što je revolucija razumljiva sljednica reforme. Kako bi shvatili da unutar trenutnog stanja ne mogu biti sretni, radnici najprije moraju ostvariti maksimum sreće u njegovim granicama; kako bi shvatili da u političkoj sferi nemaju stvarnu kontrolu oni najprije moraju doseći maksimum kontrole koju mogu imati. U tom je smislu odvajanje revolucije od reforme jednaka greška odvajanju reforme od revolucije.
Jednostrano i dogmatično gledište, po kojem je suštinska promjena trenutnog stanja moguća kroz postepene reforme unutar njega, povijesno je odigralo ključnu ulogu u očuvanju izopačenog sustava. Neriješeni problemi naše epohe, koji nas tako krvnički guše, svoje postojanje prije svega mogu zahvaliti organizacijama i pokretima koji su ih reformama nastojali dokinuti. Međutim najveća i neoprostiva graška bilo bi tvrditi kako su reformisti (stranački, partijski i sindikalni birokrate; pa onda i radnici koji nisu uspjeli zakoračiti preko granica reformizma) nečovječni sistem na životu održali poticanjem reformi unutar njegovih granica. Ne! Oni su ga na životu održali isključivo zbog svog dogmatskog stava koji ih je prisilio da na reformama ustraju u trenucima kada je sistem iscrpio svoju mogućnost za reforme. Jednostrani umovi ljudi nevičnih dijalektici tako su svoje djelovanje oblikovali po svojim planskim šablonama fiksnih predožbi.“No postepene promjene ponovo su bile nastavljene”, reći će možda nadobudni reformist današnjice. Da; nastavljene su nakon što sije “reformirani” sistem morima krvi i milijunina mrtvih tjelesa napunio akumulatore reformističkog potencijala. Tako si na savjesti reformističkih dogmatičara ne mogu ležati samo svakodnevne nedaće trenutnog društva, već i milijuni života nestalih u krvavim klaonicama 20. stoljeća. Cijeli je Reichstag ‘14-te uzdigao ruke za ratne kredite; cijeli je SPD, zajedno s Kominternom, dolazak Hitlera dočekao prekriženih ruku; cijeli se svijet kupao u morima krvi istisnute iz globalnih rana, otvorenih rukama reformističkih ‘pacifista’.
Pogledom kroz prizmu povijesnog iskustva tako jedino možemo doći do zaključka kako suštinska društvena promjena reformama unutar sistema može postojati jedino kao kontradiktorna utopija. Takva je činjenica danas uglavnom prihvaćena od strane većine konvencionalnih reformista koji se svjesno ograđuju od težnje ka suštinskoj promjeni, tako da po tom pitanju nije potrebno ni najmanje dvojiti. Isto se tako neminovno mora primjetiti kako mnoštvo novih vrsta reformizma nastoji ukazati na svoju mogućnost promjene društva. Njihova pojava onima koji teže stvarnoj društvenoj promjeni stoga ne može ne biti objektivna prijetnja i predmet beskompromisne kritike. Praktično revolucionarno djelovanje svakako može značiti reformu u sistemu, ali samo ukoliko je sjedinjena i podređena suštinskoj reformi sistema, tj. revoluciji.
III
REVOLUCIONARNI PREDUVJETI
Jednostavno djelovanje u smjeru promjene društva jedna je od stvari koje se ne moraju osvrtati na objektivne zakonitosti i preduvjete nužne za uspješno realiziranje revolucionarne društvene promjene. Takvo djelovanje može postojati bez ikakve suvisle teoretske podloge; i isto tako može biti apsolutno neuspješno u svojoj navodnoj nakani. Praktično revolucionarno djelovanje koje uistinu želi ostvariti uspjeh potpuno je nezamislivo bez odgovarajućeg razumjevanja trenutnog stanja i uzimanja u obzir neophodnih pretpostavki bez kojih je društvena revolucija bilo koje vrste, pa tako i revolucija koja si za cilj postavlja općeljudsku emancipaciju, apsolutno nemoguća. Sukladno s tim svaka ozbiljna revolucionarna organizacija mora imati vlastitu predožbu o objektivnim okolnostima u kojima revolucionarna djelatnost bilo kakve vrste može imati smisla. S druge strane samo postojanje takve organizacije pretpostavlja kako objektivne okolnosti za neki konkretni oblik njenog djelovanja postoje.
Revolucionarna transformacija postojećeg društvenog stanja za svoje ostvarenje zahtijeva najmanje tri ostvarena preduvjeta; proizvodne snage društva razvijene do zadovoljavajuće razine, postojanje društvene skupine čiji se suštinski interes podudara s radikalnom transformacijom društva i prema revoluciji svjesno okrenuta organizacija.
Prva, primarna, ali nipošto jedina i samostalno ključna, pretpostavka za transformaciju starog društva je odgovarajuća razina razvoja proizvodnih snaga. Pri tome se misli na zadovoljavajuću razinu razvoja sredstava za proizvodnju, ali i samog čovjeka kao sastavnog dijela proizvodnih snaga. Generalno možemo zaključiti kako pojedino društvo ne može napredovati, te samim time gubi svoju racionalnost i realnost, ukoliko ne omogućuje progresivan razvoj proizvodnih snaga. I s druge strane: ukoliko povijesni razvoj proizvodnih snaga stvori potencijal koji ne može biti realiziran unutar granica pojedinog društva, ono neizbježno onemogućuje njihov progresivan razvoj. Onemogućavanje razvoja proizvodnih snaga u tom smislu nije ništa drugo doli apsolutno propuštanje realiziranja konkretnih povijesno nastalih društvenih mogućnosti. Epoha kasnog kapitalizma u kojoj živimo svakako je razdoblje u kojem društveni okviri, trenutni proizvodni odnosi, uvelike onemogućuju realizaciju objektivnih društvenih potencijala. Društveni potencijali, odgovarajuća razina razvoja proizvodnih snaga na globalnoj razini samim je time apsolutno ispunjena pretpostavka neophodna za transformaciju postojećeg društvenog stanja. Objektivni preduvjeti socijalne revolucije u tom smislu uistinu nisu samo potpuno sazreli, već su. u skladu s riječima jednog revolucionara, ušli u fazu gnjileži; takvo što danas nam je jasno vidljivo iz sveopće ‘postmodentističke’ dekadencije koja vlada u pojedinim krugovima zapadnog društva.
Druga pretpostavka bez koje svaka misao o stvarnoj revolucionarnoj promjeni gubi svaki smisao je postojanje društvene klase koja se po svojoj biti nalazi u konfliktu s trenutnim društvom i koja posjeduje sredstva za promjenu trenutnog i uspostavu novog društvenog stanja. U skladu s logikom klasnog društva ono je neizbježno rascijepljeno na različite društvene grupacije objektivno suprostavljenih materijalnih interesa. Takva društvena razdvojenost stvara permanentni sukob koji se s jedne strane naizgled pojavljuje kao disfunkcionalni dezintegrator društvenog ekvilibrijuma, a s druge strane nesumljivo biva pokretačka snaga povijesti. Bez klasnog sukoba klasno društvo moglo bi postojati, ali bi kao takvo zamrlo u učmaloj pasivnosti vlastitog bezizlaza i bilo osuđeno na propast. Klasni sukob jedini je jamac koji društvu podjeljenom na klase može osigurati dinamiku neophodnu za održavanje neujednačenog procesa realiziranja njegovih objektivnih, povijesno stvorenih, potencijala. Zapravo možemo reći kako je adekvatna razina razvijenih proizvodnih snaga samo jedna strana objektivnih pretpostavki koje staro društvo stvara kao preduvjet vlastitog prevazilaženja; drugu objektivnu pretpostavku neovisnu o svijesti i volji pojedinaca, u obliku revolucionarne klase, stvara sam klasni sukob unutar starog društva. Proizvodne snage mogu prerasti granice starog sistema, ali je za društvenu promjenu neophodno postojanje društvene klase čiji se interes podudara s njihovim oslobađanjem. Kapitalistička epoha bez ikakve je sumlje stvorila takvu klasu; klasu najamnih radnika, koji s jedne strane prodajom svoje radne snage proizvode vrijednost čiji im se dio otuđuje, te tako neizbježno uvećavaju kapital; dok s druge strane bivaju osuđeni na prodaju radne snage kako bi mogli zadovoljiti svoje potrebe i uopće egzistencijalno opstati. Najamni radnici dakle raditi mogu jedino ukoliko uvećavaju kapital; no sam kapital je njima suštinski suprostavljena sila koja, subjektivirana u obliku kapitalističke vladajuće klase, slobodno formira svoj svijet. Svijet koji kapital stvara također je svijet u kojem radnici žive; potrebe radnika tako su stvarane od strane svijeta koji im ne može dopustiti njihovo zadovoljenje. Kakogod bilo takva je situacija za radnike najbolja moguća opcija unutar trenutnog sistema koju si mogu priuštiti jedino oni u privilegiranim kapitalističkim zemljama; realno je stanje takvo da kapital svoje uvećavanje osigurava supereksploatacijom radne snage u polukolonijalnim zemljama. Trenutna globalna situacija govori nam kako velikoj većini radnika nadnica ne može biti nedovoljna za ostvarenje raznovrsnih društveno stvorenih potreba, jer im je jedina potreba prosta egzistencija za koju se svakodnevno bore. Radnička klasa osim suštinskog razloga svog sukoba s trenutnim društvom istovremeno posjeduje sredstva za izvojevanje pobjede i stvaranje novog društva. Radnička klasa je klasa društvenih proizvođača; sasvim je jasno kako pri provođenju proizvodnje i osiguranju društvenih funkcionalnih preduvjeta radnici ne trebaju pomoć svojih ‘poslodavaca’. Takvu neupitnu činjenicu podrazumijeva svaki radnik i dokazuje svaki štrajk; radnici nisu naprosto neophodni društvu, već se radi o tome da parazitski ostatak društva nije neophodan radnicima! Sukladno s time nije potrebno posebno naglašavati moć koju radnička klasa posjeduje kada se kao golema većina društva pokrene ka eliminaciji svojih okova. Nuklearni arsenali svijet mogu uputiti prema vlastitom samouništenju, ali je njihova moć i dalje čestična u odnosu na moć koju posjeduje radnička klasa u pokretu.
Treća pretpostavka neophodna za provedbu društvene revolucije faktor je od ključne važnosti i sfera u kojoj si možemo pronaći područje našeg slobodnog i od izvanjske nužnosti relativno neovisnog djelovanja; sfera u kojoj kao svijesni pojedinci i osvješteni kolektivi možemo aktivno utjecati na smjer povijesnog razvitka. Ovu treću pretpostavku, subjektivni faktor revolucije, tako je nemoguće ostvariti bez osviještenog djelovanja organiziranih pojedinaca; u ovoj sferi odjednom nam postaje jasno kako nema povijesnih zakona koji će se sami izvršiti bez naše svijesne akcije kojom ih moramo pustiti u pokret. Ta pretpostavka uistinu nam mora podići vjeru u ljudsku slobodu, kao i stvarnu mogućnost prelaza iz svijeta koji nas uglavnom determinira, u svijet u kojem smo uglavnom slobodni. Kakogod bilo dosadašnje iskustvo nerijetko nam je pokazalo kako je upravo u ovoj sferi staro društvo nalazilo svog najboljeg saveznika. Objektivne okolnosti vlastitog prevazilaženja staro je društvo tijekom 20. stoljeća u više navrata izradilo do razine u kojoj bi samo minimalna volja za stvaranje novog društva u istom trenutku prerasla njegovu realizaciju. Kao što znamo svaki od tih trenutaka uglavnom je ostao neiskorišten zbog nedostatka svijesnog i organiziranog faktora koji bi mogao učiniti odlučan korak preko granica ograničenog stanja. Iskustvo nam govori kako će uspijeh buduće revolucije ovisiti upravo o tom faktoru, a um nam nalaže da svoje djelovanje usmjerimo u njegovu izgradnju. Radnička klasa tijekom svog svakodnevnog života neizbježno vodi klasnu borbu; ta se borba očituje na najrazličitije načine u svim sferama njenog života. Svoju će borbu radnici različitih podneblja, različitih zemalja, različitih individualnih osebujnosti vidjeti na bitno različit način. Njihova svijest naizbježno je osuđena na konzervativnost, a njihovo uobičajeno djelovanje na koračanje linijom manjeg otpora. Gledajući trenutno stanje kroz naočale koje im daje dominantna ideologija oni će teško doći do stadija u kojem će im se ukazati mogućnost radikalnog preispitivanja trenutnog stanja i nužnosti njegovog apsolutnog prevazilaženja. Sukladno s tim teško će se moći adekvatno pripremiti i organizirati kako bi u ključnom trenutku mogli svijesno odigrati ulogu subjektivnog faktora. Zbog takvog stanja glavni zadatak onih dijelova radničke klase koji prepoznaju neophodnost revolucionarne promjene, kao i dijelova ostalih klasa koji svoje dugoročne interese poistovjećuju s radničkima, mora biti disciplinirano organiziranje, izgradnja solidne perspektive, stalno obrazovanje, organizirana agitacija, ukazivanje na bolest trenutnog sistema, svrstavanje uz bok svim progresivnim težnjama u društvu, kao i praćenje bila cjelokupne radničke klase i svijesnog djelovanja s ciljem njenog približavanja idejama revolucije. Takve zadatke može ostvariti jedino ozbiljna i beskompromisna revolucionarna organizacija; organizacija koja se svijesno i radikalno distancira od goleme močvare popratnih proizvoda trenutnog društva koji naizgled radikalnom retorikom i licemjernim djelovanjem, loveći u mutnom, najbolje kadrove perspektivne mladeži i radničke klase odvraćaju od ključnih problema, njihove kritike i ozbiljnog djelovanja s ciljem promjene trenutnog stanja.
IV
INICIJATIVA ZA REVOLUCIONARNU ORGANIZACIJU
Inicijativa za Revolucionarnu Organizaciju (IRO) proces svog formiranja otpočela je u Veljači 2004. godine, kako bi u nekoliko mjeseci došla do stadija u kojem će moći u pravom smislu izaći na svjetlo dana i pozornicu društva. Konkretne okolnosti s kojima se susrećemo u hrvatskom društvu nipošto nisu adekvatne za stvaranje jedne revolucionarne organizacije koja uistinu misli na revoluciju. Ozbiljna revolucionarna perspektiva u ušima ozbiljnih građana Hrvatske naizgled može odzvanjati jedino kao loša šala. Radnička klasa nalazi se u potpunoj depresiji i njena svijest čvrsto je zarobljena ispod razine reformističkih dosega sindikalne birokracije. Progresivna mladež koja svoj život nastoji oblikovati u suprotnosti spram sistema kojeg su dio, dijeli se na one koji takvo zbivanje vide kao zgodan trend, i one koji u zabludi svoju energiju troše djelujući u krivom smjeru. Općenito gledano malobrojnost ljudi spremnih i motiviranih za djelovanje, koja se djelomično podudara s nedostatkom većeg broja izvanjskih i neposrednih motivirajućih faktora, govori nam kako je svaki pokušaj stvaranja jedne ozbiljne revolucionarne organizacije bilo kakve vrste osuđen na propast. Kakogod bilo takvo nam stanje nipošto ne smije predstavljati odgovor na pitanje problema, već nam se ono samo postavlja kao problem koji je potrebno riješiti. Sukladno s tim pojavljuje se potreba za inicijativom revolucionarne organizacije, koja si za cilj postavlja stvaranje preduvjeta za buduće formiranje jedne solidne revolucionarne organizacije spremne za uključenje u internacionalnu revolucionarnu borbu. IRO se prije svega želi stvoriti kao inkubator progresivne novorođenčadi; novorođenčadi koja, da bi svoju borbu mogla započeti, najprije mora preživjeti i izgraditi se na osnovnoj razini. IRO istovremeno svoju ulogu vidi u sferi obrazovanja, agitacije i oštre kritike revolucionarnih ‘lažnjaka’; jer jedino je putem takve prakse moguće stvoriti bazu za sljedeći korak na putu revolucije. IRO se tako istovremeno pojavljuje kao organizacija apsolutno otvorena za široku lepezu ljudi, koja je u svakom trenutku spremna na iskorištavanje svih svojih mogućnosti za napredak svakog od pojedinaca spremnih na djelovanje, ali i apsolutno zatvorena za sve oblike buržoaske i sitnoburžoaske ideologije koja bi svojom pojavom automatski uništila smisao oko kojeg se IRO izgrađuje. Kao što smo prethodno uvidjeli IRO se po svojoj definiciji suštinski razlikuje od bilo kakvog oblika organizacije, tako da se u njemu ne može pojaviti potreba za bilo kakvim oblikom autoritarnog principa funkcioniranja. Kakogod bilo to nipošto ne znači izostanak nužne discipliniranosti i ozbiljnosti bez koje je ozbiljna realizacija ciljeva koje si IRO postavlja apsolutno nemoguća. IRO se vidi kao proces koji si svijestan svog polazišta istovremeno ostavlja slobodan prostor za svoj budući razvoj. Apsolutno svjestan objektivnih okolnosti koje mu mogu stati na putu, IRO će nastojati predvidjeti njihovo pojavljivanje i neovisno o njima nastaviti prema cilju koji si je zadao. Ukoliko ga na tom putu obore nesretne okolnosti, ili se pak uputi stramputicom vlastite degeneracije, njegova poruka ostati će živa.