Ante Mitrović
Danas kada svijet potresaju imperijalistički ratovi i teroristički napadi, kada je čovjek sveden na puki kotačić u kapitalističkoj mašineriji, kada se bližimo ekološkoj katastrofi, kada narodom vlada opće otuđenje i depresija i kada se čovjek više ne miče s mrtve točke, već samo kruži oko nje, svima malo razvijenije svijesti otkriva se nužnost za revolucionarnom promjenom, koja bi prevazišla sistem koji je nagomilao toliko smeće na čovjekov vrat.
Zanimljivo je, čak i razumljivo, da upravo u ovakvom općem kaosu nestaje svaka progresivna misao koja bi se nosila s ovakvom situacijom, a i ona koja uspije isplivati na površinu osuđuje se radikalnom i ekstremnom. No, zar za ekstremnu i radikalnu situaciju u koju se čovjek sam doveo nije potrebna ekstremna i radikalna solucija? “Biti radikalan znači ići do korjena, a korjen u čovjeka, to je sam čovjek” (Karl Marx). Povijest kaže jest, dok značajan dio društva očito kaže NIJE! Ali mi se i ne čudimo njihovoj dogmatičnoj i reakcionarnoj svijesti koja je normalno samo dio obrambenog sistema sadašnjeg vladajućeg poretka, već se čudimo ljudima koji se sami deklariraju kao progresivci i nositelji sveopće emancipacije, a na svakom koraku gaze po svemu što bi moglo biti pokretač suštinske promjene.
Razni reformatori sadašnjeg sistema, pacifisti, revizionisti, oportunisti, konformisti, dogmatični evolucio- nisti… očito da nisu shvatili kretanje društva koje nam govori, slično kao u prirodnim procesima, da ima razdoblja kada se evolucija sporo odvija i gotovo zastane, a zatim poput vulkana eksplodira i sve zauvijek izmjeni. Ta se eksplozija naziva revolucijom i ona je preduvjet za daljnji čovjekov razvitak. Čovjek je re-evolutivno biće!
S pravom možemo reći da je čovjek u ovoj epohi došao do maksimalne točke, i da se više ne može razvijati pod okovima koje je sam skovao tijekom razvitka, već da je potrebno razbiti te okove, kao što je i više puta učinjeno kroz čovjekovu povijest. Ti okovi nisu nikakva apstrakcija, već ih možemo gledati kao način proizvodnje i način raspodjele dobara, te kamen temeljac ukupnog ostalog društvenog života. Tek s promjenjenim temeljima, tj. socijalnom revolucijom, čovjek si otvara put za daljnju nadogradnju i razvitak. To je činjenica koju zaboravljaju svi ti silni reformatori, kada već iznemogle ljude uvjeravaju u promjene sadašnjeg sistema birokratskim reformama.
Osim takvih formalnih i otvorenih reformista, tu su i cvjetajuće grupacije neformalnih reformista, naročito izraženih u alterglobalističkom pokretu, te raznim neformalnim grupicama, koje sebe itekako smatraju revolucionarima.
No, zavisi što shvaćamo pod revolucijom? Ako pod revolucijom shvaćamo voženje bicikla, žongliranje, održavanje raznih performansa, vegetarijanstvo, bojkotiranje proizvoda izrađenih u nehumanim uvjetima (po toj logici trebalo bi sve bojkotirati)… onda oni itekako spadaju pod tu kategoriju. Njihova ideologija ide k liječenju posljedica, a ne uzroka sadašnjeg sistema, kao i za osobnom revolucijom, pa u svemu što rade vide revoluciju, vjerujući ako prevladaju takvi ljudi da će se sistem urušiti sam od sebe. Bez sumnje se za takvu postmodernu idealističku ideologiju može reći da je dio jedne opće građanske svijesti koja je samo sposobna shvatiti kako trenutni sistem nije human i etičan, no radi vlastitog nedostatka dijalektičko znanstvenog pristupa nije u mogućnosti da definira problem, a kamoli da ga riješi. Kada bi barem moralne neispravnosti sistema bili preduvjet za revoluciju, već bi odavno živjeli u sveopćoj harmoniji.
Dakle, situacija sveopće društvene krize itekako je utjecala na karakter revolucionarnog pokreta, ako ne cijelog onda barem na njegovu većinu, koji umjesto da to okrene u vlastitu korist okreće to sam protiv sebe i dozvoljava vlastitu degradaciju, tražeći posljednje rješenje problema u raznim reformama ili u suživotu s njima. No, ako su sve to zapravo revolucionarni lažnjaci, gdje li su oni istinski revolucionari? Da li su nestali sa nestankom “samoupravnog socijalizma” ili urušavanjem Sovjetskog Saveza? Ne! Istinski revolucionari nisu vezani za nikakvu prošlost, a pogotovo ne za tu, čiji dio nikad nisu ni bili, već egzistiraju i dan danas, ako ne kao protuteža sadašnjeg sistema, onda barem kao njegov beskompromisni kritičar. Shvaćajući klasnu borbu kao bazu društvene dijalektike, kako kroz povijest tako i danas, i spoznajući klasu koja svojim vlastitim materijalnim interesom ruši klasno društvo, te otvara put k potpunoj čovjekovoj emancipaciji. No ti revolucionari su izgurani na marginu, dijelom zbog vlastite odgovornosti i povijesnih grešaka, a dijelom zbog pobjede reakcije, na koju se može i treba gledati kao posljedicu ovog prvog.
U trenutnim uvjetima ova šačica revolucionara si ne može dopustiti podjelu oko nekih vječnih pitanja već moraju shvatiti zajednički interes u podizanju ljudske svijesti kao subjekta revolucije. Skupljajući zajedničke snage, znanstvenom analizom poraza socijalne revolucije, do koje se jedino može doći obostranom kritikom, tj. dijalektičkim pristupom, te priznavanjem vlastitih grešaka onako kako ih lagano prebacujemo na druge, jedini je racionalni put u trenutnim okolnostima s kojima se može postići zadani cilj. Stoga, u duhu Prve internacionale, a u svjetlu popratnih događaja: Revolucionari svih zemalja ujedinite se!”