– prilog kritici populizma –
Pitanje o vrijednosti i aktualnosti angažirane rasprave o populizma u naše je vrijeme sasvim izlišno. Svoj najhitniji zadatak vidimo u radu na produbljivanju razumijevanja dotičnog fenomena. To, međutim, ne bez strasti. Bez žive političke svrhe u korist koje poduzimamo takav rad. Bez goruće želje da tlo iz kojeg niče zasijemo solju! Da mu, što god da bio, sjeme zatremo za sva vremena! Da mu lice više ne ugleda svjetlo dana! Politička nagnuća aktera obrazovanih u duhu starinske tradicije političkog mišljenja, a pod roditeljskim krilom klasičnog marksizma sasvim su predvidive. Kome srce ne zaigra kada čuje kletve protiv svjetine i njenih demagoga – bilo da iste dolaze od Platona ili Marxa – nije, niti može biti sa naše strane barikade.
To međutim nipošto ne znači kako pobjeda u borbi protiv moćnog neprijatelja od nas ne traži i – samoprevladavanje. Kako se rat ne dobija samo srcem, već i umom. Kako produktivno koristiti um uvijek i nužno znači biti u stanju izaći van okvira vlastitih pretpostavki. Kako je najbolji način da se populizam sahrani savjesno ispitati koji su njegovi krajnji dosezi. Jedino tako moguće je s pouzdanjem vidjeti njegova neukidiva ograničenja. Da bismo ga mogli dublje prezirati moramo ga bolje znati. Da bismo znali bolje moramo se moći upitati: jesmo li u svemu od čega polazimo možda u krivu. I dalje: razumjeti kako je samo to kritičko pitanje problematično, pošto stvar, u čemu se možemo složiti sa našim pametnijim neprijateljima, nikad nije u saznanju, već obrazovanju identiteta. Kako je stvar u tome da se kroz antagonizam otvore novi prostori političke imaginacije i prakse.
Pogledajmo onda do koje smo mjere uspjeli izvršiti zadani zadatak.
I
Prva stepenica uvijek je i najniža, pa je tako i polazišna točka naše rasprave uobičajeno razumijevanje populizma u široj i stručnoj javnosti. Sasvim svjesno ne osjećamo potrebu za razdvajanjem paušalne, nedomišljene upotrebe tog termina u društvu i razmjerno urednog poimanja do kojeg se uzdižu ravnodušni pogledi političkih znanosti. Te se dvije perspektive konstituiraju jedna nasuprot drugoj, ali je njihov odnos nužno i onaj uzajamne ovisnosti. Pozitivistička znanost polazi od činjenica društvenog života. One su materijal sa kojim radi. Činjenice su njegov glavni fetiš, a primarna svrha objasniti stvari kakve jesu. Po svojoj prirodi ona ne može razumjeti kako način na koji objašnjava stvari nužno uvjetuje njihovo postojanje. Ili bolje – ona i to može razumjeti u limitiranim okvirima vlastitog pristupa. Kada bi mogla drugačije ne bi bila to što je. To, jasno, ne znači kako sav kaos općeg društvenog korištenja nekog termina može biti izveden iz vlastite naučne prerade, koja ide za tim da ga se uzdigne do spoznajnog reda. Ili obratno: da je naučna prerada pod neposrednim utjecajem kaosa iz materije u koju zahvaća. To tek znači kako postoji unutarnja veza među dvama razinama, koja ne može biti prevladana bez prevladavanja same relacije. Znanstvena prerada neki je oblik čišćenja i sistematizacije prevladavajućih mijenja; kao što su prevladavajuća mnijenja konstituirana u komunikaciji sa proizvodnjom znanja.
Predvidivo pitanje oko kojeg se u ovom konkretnom slučaju vrti naznačena relacija glasi: što je populizam? Na razini otvorenog javnog korištenja termina populizam je mnogo toga neodređenog i teško pomirljivog. Političke znanosti polaze od tog kaosa, te iz njega nastoje razabrati nekakav smisao. One, u svojoj velikoj pameti, ne žele ići za tim da iz sebe, spekulativno, dođu do određenja pojma populizma, te to značenje propišu svijetu. No one se jednako teško odriču pretenzije za spoznajno povlašten uvid. Same sebe teško zamišljaju na istoj ravni dinamičke proizvodnje smisla u različitim oblicima. Takvu relativizaciju u stanju su prihvatiti tek u iznimno rijetkim slučajevima. Gledište koje želi ići dalje fokus sa pitanja što je populizam moralo bi prebaciti na pitanje o koristi i šteti upotrebe termina i oživotvorenja onoga što taj fenomen u zbilji može proizvesti. Po takvoj angažiranoj, spoznajno superiornoj logici sami nastojimo misliti i djelovati. Stvar nije u interpretaciji, već izmijeni svijeta. Put je ipak, kako rekosmo, potrebno započeti sa prvim korakom, a to je u ovom slučaju konvencionalniji pristup problemu.
Iako se odgovor na pitanje što je populizam pokazuje posebno nezgodan, relativno se jasno daju razabrati glavni naglasci i sporne točke. Slijedimo li Šalaja određenje populizma moramo tražiti kroz odnos političkog sadržaja i forme u kojoj se pojavljuje. Odrediti populizam kao zasebnu političku orijentaciju znači pretpostaviti kako on ima svoj distinktivni politički sadržaj. O sastavnicama tog sadržaja može se po tom sporiti na dugo i na široko. Mogu postojati razlike u razumijevanju suštine populizma, kao što postoje i kod svake druge političke orijentacije, ideologije, doktrine. Poseban problem u određenju populizma proizlazi iz izrazite, sasvim nepomirljive množine različitih sadržajnih, vrijednosnih karakteristika koje u sebe redovito prima. Takvo stanje savjesnog će istraživača potaknuti da pred pitanje što je populizam postavi ono je li on uopće? Rješenje se nudi pomicanjem fenomena u drugu kategoriju. Promatranju populizma na sasvim drugačiji način – kao stila, političkog obrasca sa svojim specifičnim, čisto formalnim obilježjima. Specifičnog političkog instrumenta. Potencijalno učinkovitog sredstva uzdizanja različitih sadržaja na poziciju moći.
Pitanje se tako postavlja na dvije razine: (1) u koju je kategoriju potrebno svrstati fenomen populizma; (2) koja su njegova distinktivna obilježja. Različiti politolozi dati će različite odgovore na postavljena pitanja. Po našem je sudu dilemu između populizma kao političke doktrine i instrumenta potrebno promatrati integralno i dinamički. Pokušati razumjeti unutarnje kretanje, stupnjevito razvijanje potencijala populizma od začetka do punine ozbiljenja. Najniži oblik u kojem se populizam pojavljuje u tom se smislu može vidjeti vanjsko je povezivanje dvaju samostalnih i neovisnih elemenata. Određenog kontingentnog političkog sadržaja i vrijednosti s jedne i protestne forme/retorike kao sredstva moći s druge strane. Na toj, najnižoj razini populizam je najzahvaćeniji slučajnim sadržajem koji usvaja, ali je i njegova protestna forma najinstrumentalnija. Rast i razvoj pojma populizma pokreće se sve užom integracijom i prožimanjem tih dvaju neovisnih elemenata. Dovršeni, čisti i u potpunosti razvijeni populizam u tom smislu bi mogli promatrati kao negativan, prazan, protestni politički obrazac uzdignut na razinu principa. Ne forma prazna od sadržaja, već forma kao bitni sadržaj! Takav se način određenja populizma u dobroj mjeri može uzeti trajno relevantnim.
Odredivši stvari na takav zadovoljavajući način potrebno je preći na pitanje o konkretnim atributima, distinktivnim obilježjima te forme koja stremi za tim da se uzdigne na rang temeljnog principa političke doktrine. Uzmimo populizam kao ustanak protiv zatečenog stanja (ma kakvo bilo) uz afirmaciju narodnog dobra (ma što ono značilo). Radi se o prostoj i elegantnoj, razmjerno neproblematičnoj definiciji. Ključna riječ, iz koje izvire more problema, neupitno je – narod. Taj nam termin sam za sebe malo što govori. Po prevladavajućem shvaćanju populizam polazi od naroda kao: homogene cjeline sa neprijepornim zajedničkim interesom čije ostvarenje biva onemogućeno od strane uzurpatora na poziciji moći. Na prvi pogled bi se moglo učiniti kao tako prezentirano određenje u sebi nosi nedodirljive ideološke principe. Vrlo opipljive vrijednosti do kojih drži. Takvim načinom promatranja stvari iz vida se gubi ono mnogo važnije. Sadržajna praznina. Mali čovjek ili narod, moćnik ili uzurpator uistinu može biti bilo tko. Razlog zbog kojeg je tako u populizmu nije slučajan, već nužan. Bitno pitanje glasi: kakvoj političkoj svrsi služi tako prazna konstrukcija? Uvjerljiv odgovor, po našem je sudu: nekritički apsolutiziranoj protestnoj reakciji. Njenom praktičnom omogućavanju. Kada narod ne bi bio homogena cjelina sa neprijepornim zajedničkim interesom svaki politički zahtjev trebao bi se promatrati kao uvjetan. Kada na poziciji moći ne bi bio uzurpator onda bi pitanje o legitimnom potčinjavanju bilo otvoreno. Populizam svakako nije jedina pojava u kojoj se može ostvariti nekritički apsolutizirana protestna reakcija. To međutim je njegova najbitnija namjena. Populizam razvijen do punine svog potencijala morao bi se suočiti sa vlastitom prazninom i nihilizmom. U praksi se pak uglavnom pojavljuje na nižim stupnjevima razvoja, pa se stoga u pravilu kreće u okvirima vlastitih ideoloških obmana.
II
Izvođenjem pojma populizma u okvirima prevladavajućeg javnog shvaćanja došli smo tako, bez velikog truda, do osnovne kritike. Nešto će se kasnije pokazati kako takva kritika ne može biti sasvim dostatna pošto se slabosti populizma mogu kreativno reinterpretirati kao njegovi aduti. U ovom nam trenutku na red dolazi izlaganje konkretnih razloga štetnosti upotrebe populizma na naznačenoj osnovi.
Iz duga prema vlastitom političkom naslijeđu krenuti ćemo od dobro poznatog obrasca kritike s lijeva. Praznim pričama o općem dobru, homogenom narodu i uzurpatorima prikrivaju se stvarni društveni sukobi i realne alternative. Onemogućuje se konstruktivna kritika i težnja za promjenom zatečenog društvenog stanja i odnosa moći. Na mjesto živog političkog sukoba i teških investicija u svrhu bolje budućnosti, postavlja se fantazija o jedinstvu i uzurpaciji moći kao jedinom društvenom problemu po čijem će otklanjanju ciknuti zora bratstva i slobode. Time se s jedne strane omogućuje održanje postojećeg stanja, dok će se s druge, ukoliko se populističke snage uzdignu na poziciju moći, njihovom besperspektivnošću diskreditirati svaki budući zahtjev za održivom i blagotvornom promjenom. Logici klasične ljevičarske kritike populizma nema se mnogo za prigovoriti. Osim toga da nam, koliko god bila korisna, ne može biti dostatna. Lijeva se kritika po svojoj prirodi, kao izraz težnji za kritikom zatečenog stanja, često pokazuje nesenzibilna za razumijevanje načina na koji populistička logika uistinu mijenja političku zbilju – ali na gore. Stara socijalistička kritika u stanju je pokazati neke od razloga zbog kojih je populizam štetan po revoluciju. One se međutim, upravo zbog toga, pokazuje manje senzibilnom za razumijevanje koruptivnog utjecaja populizma na buržoasko društvo i politiku. U ovom nam se trenutku od hitnije važnosti čini razabrati zbog čega je isti štetan po postojeći demokratski poredak čijih se vrijednosti ne želimo olako odreći.
Davor Rodin tu nam se, uobičajeno, pokazuje od velike koristi. Rodin o populizmu govori kao političkom pokretu koji ideološki ušutkava višestranačku predstavničku, na proceduri zasnovanu demokraciju, kako bi državne odluke legitimirao neposredno singularnom građanskom voljom. Time stremi stanju u kojem vlast djeluje kao da predstavlja cijeli narod, čime se državi omogućava da djeluje kao jedinstvo moći i vlasti. Teško je moguće prenaglasiti važnost i uvjerljivost takve kritike. Populizam se tako ne pokazuje samo kao izraz jedne frustrirane, neodgovorne i dekadentne slobodarske kontramoći, već i faktor koji stremi koncentraciji moći, ukidanju političke slobode. Gvozdenoj pesnici!
U tom je smislu centralno pitanje o odnosu populizma i demokracije. Populizam nam se, ukoliko stvari promatramo čisto zdravorazumski, ukazuje kao vrsta obrambenog demokratskog refleksa. Opće su poznate žalopoljke o problemima depolitizacije, slabljenju političke participacije i angažmana. Takvi se trendovi prilično uvjerljivo mogu dovesti u vezu sa vladavinom liberalnih i tehnokratskih vrijednosti koje isisavaju sokove života iz demokratskog bića. Populizam stoga može nalikovati na spontani, emocionalni refleks potisnutog duha demokracije kao žive narodne volje. Aktualni zahtjev za stvarnom političkom subjektivizacijom. Preuzimanjem kontrole nad vlastitom sudbinom. Mnogo nas toga vuče na promatranje populizma u dotičnom svjetlu. Cijelu se stvar može promatrati i kao aktualnu inkarnaciju vjekovnog sukoba između privatnog i javnog, liberalizma i republikanizma, hladne društvenosti i topline zajedništva. Takvom se gledištu, ako zbog ničega onda zbog prividne uvjerljivosti, potrebno oštro suprotstaviti.
Rodinova kritika i tu određuje smjer našeg mišljenja. Antidemokratski karakter populizma proizlazi neposredno iz nužne fikcije o interesnoj homogenosti naroda bez koje ne može postojati. Jedan je narod suština demokracije samo ako je vjerovati drugu Titu! Stvarna suština demokracije je politički pluralizam; većina i manjina. Osnova demokratskog legitimiteta uvijek je većina, ne cjelina. Čak i kod radikalnih republikanaca poput Rousseaua princip je većine u srži demokracije. To što se svaka volja većine ne može uzeti kao legitimna demokratska općenita volja i dalje ne znači da se svaka legitimna demokratska volja može pojaviti ikako drugačije negoli kao volja većine! Republikanci poput Jean-Jacquesa neupitno se plaše interesnog partikularizma kao neprijatelja demokracije, no to i dalje ne znači kako imaju vjeru u bukvalnu homogenost interesa koju narod unosi u političku borbu. Osnova općeg dobra tu je uvijek zbiljsko odricanje od partikularnih zahtjeva. Populizam pak između partikularnog i općeg bezobzirno stavlja znak jednakosti, a takav neodrživ zahvat pokušava pokriti patetičnom, praznom simbolikom i pozom.
Pođemo li pak i dalje od republikanske teorije i pogledamo kako demokratska logika funkcionira u praksi teško ćemo previdjeti odsudnu važnost pluralizma. Stvarajući većinu i manjinu u političkom smislu demokracija manjinski sadržaj uzima za legitiman. Ona se jedino može konstituirati preko postojanja manjine. Zbog toga otvara mogućnost slobodne artikulacije sadržaja. Što će reći predstavlja najučinkovitiju formu kroz koju je moguće tražiti istinu političkog, ali i uopće povijesnog života. U njenim se okvirima i populizam može pojaviti kao rješenje. U njenim se okvirima može i poraziti. Sa pozicije moći dok si u većini; u borbi za moć/većinu dok si u manjini; svim raspoloživim sredstvima kada homogenizirajuća logika populizma ugrožava temelje političke slobode.
Govoriti o populističkim ugrozama političke slobode i demokracije na prethodnoj razini nije dovoljno. Potrebno je osvijestiti i opasnosti populističkog neprijateljstva prema posredničkim, institucionalnim oblicima kroz koje demokratska većina i manjina dolaze do života. Radi se prije svega o političkim partijama. Mnogi će politolozi danas primijetiti kako je vrijeme političkih partija za nama. Kako se političko danas konstituira i očituje neposrednije. Kako su novi mediji zauzeli mjesto partijskih plenuma, a vođe karizmu i uvjerljivost grade kao glumci na sceni. Sve to može biti istina. No ako je populizam pratnja takvih realnih tendencija to mu je već dovoljna kritika. Jer partije kao posredničke institucije ključna su i nezamjenjiva komponenta demokratskog života. Populizam svoju racionalnost može vidjeti u sabiranju i homogeniziranju različitih nagnuća i tendencija, strasti i motiva i to po logici proizvodnje moći; maksimalnog učinka proizvodnje utjecaja. Povijesno nas iskustvo uči kako nas je puštanje takve racionalnosti s lanca mnogo puta zavilo u crno. Smisao i racionalnost političkog posredovanja leži upravo u obuzdavanju takvih opasnosti. Bitnoj transformaciji zatečenih društvenih nagnuća, interesa i strasti. Ne tek transformaciji koju traže svrhe homogenizacije i maksimizacije moći već usklađivanje sa vizijom viših vrijednosti i zbiljskih interesa neovisnih o nepredvidivim nagnućima. Višim vrijednostima i zbiljskim interesima koji svoju privlačnost mogu vući sve od najposvećenije svrhe vječnog života u Kristu pa do najprizemnije materijalističke logike zaokupljene stabilnim maksimiziranjem zadovoljenja amoralnih želja od ovoga svijeta. Zahtjev za neposrednijim odražavanjem društvenih interesa na političkoj razini prirodno se sjedinjuje sa zahtjevom za rušenjem struktura političkog posredovanja sa pripadajućom kulturom. Smisao takvog usmjerenja u svojoj biti predstavlja nihilistički udar na realne oblike proizvođenja viših vrijednosti kao nužnih preduvjeta životnog bogatstva, ali i samog opstanka.
III
Populizam nam se tako pokazuje u crnim bojama. Pogledajmo ipak na koji se način obično prikazuje njegova korist i vrijednost. Najtvrđi oblik pohvale populizmu polazi od teze kako se radi o svojevrsnom izrazu duha vremena. Po tome se njemu ne može, pa onda niti treba odupirati. Jedini razborit pristup razumjeti je njegove zbiljske razloge, prihvatiti logiku i djelovati iznutra na opće dobro. Objektivnu neizbježnost populizma moguće je izvoditi na različite načine, ali je u uvijek u centru pitanje o uvjetima proizvodnje političke moći u suvremenim okolnostima. Opće historijsko kretanje obuhvaća različite tehničke, kulturne, socijalne, spoznajne dinamike u međuodnosu. Upadljiva obilježja takve povijesne međuigre u naše je vrijeme teško previdjeti. Već je bilo riječi o posljedicama dominacije novih medija u konstituiranju kulture i društvene zbilje. Opće je mjesto teza o erodiranju starih, postojanih oblika kolektivnih i političkih identiteta. Sve je veća izlomljenost i neodređenost identiteta samih društvenih jedinki. Gubitak središta i opća fragmentacija ključne su riječi. Nihilističke tendencije općeg raspuštanja s druge su strane usko popraćene suptilnijim mehanizmima kontrole i discipliniranja o kojima ovisi održanje minimalne funkcionalnosti sve složenijeg i dinamičnijeg sistema društvenih relacija. Iz svijeta se općenito isisava smisao, a mogućnosti slobode kao ovladavanja vlastitom sudbinom kako na individualnom, tako i na kolektivnom planu sve su manje. Takve okolnosti predstavljaju plodno tlo za razvoj mnogih oblika društvenih i političkih disfunkcionalnosti koje se teško mogu dovesti u pitanje, a kamoli riješiti bez neke vrste kolektivne mobilizacije i energične reakcije.
Nameće nam se stoga očigledno pitanje: nije li populizam smislenije promatrati prije kao gorki lijek na gorku ranu, negoli kao uzrok nevolja? I ako njegova blagotvornost i nije zajamčena zar se ne radi o nužnom političkom izrazu historijskog kretanja? Kako se sa njegovom zbiljnošću naprosto treba pomiriti. Kako se glavom kroz zid može, ali će pući! Prihvatiti populizam kao sudbinu još uvijek ne znači kako se u njegovim okvirima nije moguće i potrebno boriti. Riječima Ernesta Laclaua: ukoliko nastanjujemo povijesni prostor u kojem se nekontrolirano množe heterogene točke razdvajanja i svakojaki antagonizmu sve su nam neophodnije političke forme društvenog reintegriranja. Populizam je u tom smislu moguće vidjeti ne samo kao neizbježno sredstvo uzdizanja na poziciju političke moći u suvremenim okvirima već i jedinu realnu branu protiv gorih alternativa.
Naivno bi bilo negirati relativnu uvjerljivost takvih perspektiva. Još bi naivnije bilo previdjeti njihovu limitiranost. Zapitajmo se prije svega zvuče li nam od nekud poznato takve depresivne priče? Zar se i prije točno stotinjak godina stvari nisu činile neobično slične? I tada je svijetom plazio duh nihilizma; kako u svom umrtvljujućem, depresivnom, tako i hiperentuzijastičnom, ponesenom obliku. U politici se i tada činilo kako opće povijesno kretanje nužnima čini zastrašujuće oblike političkog pokretanja i strukturiranja. Pametnim se ljudima činilo da jedini način utjecaja na sudbinu vodi preko priznavanja racionalnost političkih oblika upitne kvalitete i moralne vrijednosti. Cvijet njemačke konzervativne inteligencije tako se stavio u službu polupismenih mračnjaka što su se prodavali za vjesnike budućnosti. Cvijet starih boljševika svoja je tijela i duše stavio u službu monstruozne totalitarne mašine. Danas bi nam trebalo biti jasno kako se radilo o izrazima pogubne naivnosti i krajnje nemoći! Slabosti duha ljude čini naivnima u svoj svojoj pameti, te određuje način na koji promatraju realnost.
Danas možemo i trebamo bolje. Od presudne je važnosti razumjeti kako se iz površnog i parcijalnog razabiranja povijesnih tendencija nikada ne mogu izvoditi zaključci o nužnim oblicima konstituiranja političkog. Prostor političke inovacije i prilagođavanja uvijek je otvoren i autonoman te ne djeluje podređeno kretanju u okolini nego u odnosu na njega. Ispravno je ukazivati na očigledna obilježja povijesnog života koja ukazuju na potrebe društvenog reintegriranja. Pogrešno bi međutim bilo vjerovati kako se to reintegriranje može izvršiti u samo jednom obliku. Kao i da neki oblici tog reintegriranja mogu biti teži, zahtjevniji, ali zato i daleko funkcionalniji, te u krajnjoj liniji, etički prihvatljiviji od drugih. Populizam se u tom smislu čini kao najlakši, ali ujedno i najproblematičniji put povratka političkog erosa i vraćanja vjere u ovladavanje vlastitom sudbinom.
Osnova afirmacije populizma međutim može biti i bitno drugačija od prethodno ocrtane. U njemu je umjesto povijesne nužnosti moguće vidjeti i svijetli ideal. Suštinu i najčišći oblik idealizirane demokracije. Takva logika gotovo je samorazumljiva u svom najbanalnijem obliku. Ako je demokracija vladavina naroda, a afirmacije narodnih nagnuća i angažmana ključna obilježja populizma onda je jasno kako je populizam najčišći oblik demokracije. Jasno je kako su politička sloboda i jednakost dvije strane istog novčića. Radi se o jednoj te istoj stvari gledanoj sa različitih strana. Puna politička sloboda pretpostavlja odsustvo kriterija po kojima bi se volja neke grupe ili pojedinca mogla izdvojiti kao po sebi privilegirana u političkim pitanjima. Dobro je poznato kako je upravo to i razlog zbog kojeg je demokracija od starih vremena predstavljala najomraženiji oblik političke organizacije društva. Barem za one sa trunkom pameti. Govoreći u stilu Platonovog Sokrata: onaj tko misli drugačije morao bi biti ravnodušan prema tome hoće li mu operaciju slijepog crijeva izvesti kirurg ili mašinski inženjer! Predaleko bi otišli kada bi se u okvirima ovog teksta pokušali uhvatiti u koštac sa različitim načinima na koje zagovornici demokracije nastoje dokazati njenu funkcionalnost. Prethodno smo naveli neke od nama uvjerljivih razloga, ali smo naglasili kako ona isključuju populizam. Njegovi entuzijastični zagovornici drže drugačije.
Osnova njihova shvaćanja uvjerenje je po kojem svaki oblik razvodnjavanja demokratske suštine očitovane u populizmu predstavlja uspostavu nelegitimnih političkih privilegija. Za takvog radikalnog demokrata nema i ne može biti legitimne političke privilegije. Na svaki se oblike teorijskog opravdanja takvog stanja gleda kao na ideološko prikrivanje nepravde. Takva se vizija prirodno veže za raznovrsne kritike nepravde i potlačenosti u društvu. Konkretni prijepori u naše vrijeme proizlaze iz kritike političkog posredovanja i podređivanje autentičnog očitovanja demokratske volje formalnoj proceduri. Nasuprot zagovarateljima vrijednosti političkih posrednika radikalni demokrati-populisti u njima će vidjeti zamaskirani oblik starog smeća političkih privilegija. Inkarnaciju od pamtivijeka poznate antidemokratske logike. Vrhovništvo demokratske forme i procedure oni će vidjeti kao mutnu vodu i opasnu fetišizaciju koja na još perfidniji način paralizira stvarnu moć i utjecaj demosa. Pogrešno bi bilo tvrditi kako bi populisti htjeli da se narodna volja očituje entuzijastičnim lupanjem o štitove pri izvikivanju vođe. No jednako je jasno kako oni u lupanju o rangle pred vratima parlamenta vide autentičniji oblik očitovanja demokratske volje negoli je recimo glasanje na izborima. Fetišiziranjem procedure sužava se prostor aktivnosti, a politička djelatnost sve više specijalizira, razdvaja od života i izolira u koruptivne okvire političkih profesionalaca i administratora. Populistički refleks u tom se kontekstu opet može promatrati kao obrambena demokratska reakcija.
Mnogo uvjerljivog ima u prethodno izrečenom. Ključni problem cijele konstrukcije proizlazi iz činjenice kako prethodno opisano određenje populizma kao branitelja i najčišćeg oblika demokracije proizlazi iz limitiranog viđenja i fetišiziranja nje same. Prethodno smo razjasnili u kojem smislu populizam ugrožava to što demokracija u suštini jest. Gledajući iz ovog ugla moramo se, naizgled paradoksalno, zapitati – postoje li ipak i dimenzije u kojima se očituju njeni autentični problemi koji izraz pronalaze u populizmu? Što je opet vraćanje starih, od klasične političke filozofije poznatih pitanja u centar. Objasnili smo zašto demokracija i politička sloboda trebaju biti – jedino se na njihovoj osnovi možemo nadati pronalaženju najadekvatnijeg kursa u kontekstu nikad dinamičnijeg, kompleksnijeg i izazovnijeg povijesnog kretanja. Otvaranje mogućnosti uzdizanju radikalno drugačijih političkih vizija na pozicije moći preduvjet je svake nade u pronalazak adekvatnih odgovora na političke izazove. Problemi demokracije struje iz istog izvora i leže u činjenici da se njome olakšavaju mogućnosti artikulacije i jačanja sve sile opasnih i disfunkcionalnih vizija i usmjerenja. Pijane budale što osudiše Sokrata još uvijek su s nama i nikada neće nestati. Demokracija je forma koja nam, za razliku od većine drugih, otvara mogućnosti borbe i pobjede nad budalama. Ona, međutim, iste mogućnosti daje i njima. Problem entuzijastične afirmacije populizma kao rješenja leži u činjenici da nije u stanju priznati postojanje opasnih budala. Upravo suprotno – konstituira se u opreci spram političke mudrosti koja je, moguće, i pretjerano, ali i s dobrim razlogom, opterećena budalastom opasnošću.
Naša pozicija je razmjerno konvencionalna i polazi od teze kako to što su stvari u institucijama, na poziciji moći prazne i nipošto ne znači kako su one van institucija i na političkoj margini punije. Sa konzervativcima se potrebno složiti utoliko ukoliko se pokazuje da je stanje među elitama i u institucijama, kakvo god bilo, u velikoj većini slučajeva bolje negoli je vani. Kao revolucionari pak moramo i želimo vjerovati kako negdje vani postoji čvrsti oslonac za stvarnu promjenu, političku inovaciju i regeneraciju. Problem je jasno da se taj mudri i čvrsti oslonac (izvjesnost čega je samo po sebi neizbježno i uvijek upitna) u pravilu pojavljuje kao manjina bez moći. Riječima Daga Strpića: manjina je uvijek u pravu (samo je pitanje koja)! Tako pojmljena manjina koja uistinu i je u pravu nekad se nazivala avangardom revolucije. U mudrom i refleksivnom revolucionarnom avangardizmu potrebno gledati pravi put i jedino rješenje teških problema o čijem rješavanju ovisi naša budućnost.
Takvom obznanom priložili smo još jednu kockicu u mozaik političke orijentacije koju zagovaramo nasuprot populizmu. Kako bismo mogli napraviti još koji korak u tom smjeru moramo se osvrnuti na nešto nekonvencionalniji, neupitno i sofisticiraniji, oblik populističkog zagovora u političkoj teoriji Ernesta Laclaua.
IV
Konvencionalno određenje populizma temeljni politički subjekt – narod – vidi kao po sebi homogenu cjelinu sa u bitnome jedinstvenim interesom od kojeg kreće u političku borbu za moć. Laclau političku realnost promatra na dijametralno suprotan način, ali mu se također čini kako je i sam fenomen populizma produktivnije odrediti drugačije. Na tragu starog dobrog Carla Schmitta on političko promatra kao autonoman fenomen. Nesvodiv na svoje socijalne, ekonomske i kulturne komponente/sadržaje. Političko ima svoju posebnu svrhu i logiku koja aktivno utječe na proizvodnju povijesnog realiteta, a ne predstavlja tek njegov odraz. Autonomni smisao politike kao politike potrebno je čitati u međuigri kolektivnog identificiranja i razlikovanja. Politička je sfera prostor u kojem se zahvaćajući u nepregledno mnoštvo zatečenih razlika, po sebi jedinog stvarnog i po sebi neupitnog jedinstva, iz ničega konstituiraju posebni kolektivni identiteti. Proces takvog konstituiranja odvija se kroz artikuliranje zajedničkog interesa u antagonističkom odnosu prema neprijateljskim alternativama. Aktivna, autonomna logika političkog djelovanja konkretno je uvijek na nešto postavljena. No njena priroda i ishodi nikada ne mogu biti izvedeni iz ičega doli njene vlastite djelatnosti.
Politički interesi i uopće, sami njihovi nositelji, politički subjekti nastaju tek po političkom momentu. Po svrstavanju. Politička reprezentacija, u najširem smislu, tu se javlja kao uzrok, a ne posljedica djelatnosti subjekta. Schmitt je, kako znamo, govorio o temeljnoj egzistencijalnoj razini. Implikacije tog dubokog uvida na razumijevanje populizma sasvim su jasne. Ukoliko se pretpostavlja kako je identitet i interes naroda neprijeporna i objektivno dana stvar, a politička borba za njegovo ostvarenje tek oblik njegova nametanja, Laclaua je potrebno promatrati kao najvećeg protivnika populizma. Stvar je međutim u tome što on na isti način pristupa i populizmu kao političkom fenomenu. Nema, niti može biti suštine populističke ideologije čije je značenje neupitno, koja negdje čuči i čeka svoje političko ostvarenje. Populistički oblik identifikacije sam postaje tek po svom konkretnom političkom artikuliranju. Komunizam nije izraz otkrivanja i naoružavanja zbiljskog interesa radničke klase, već rezultat otvorene političke aktivnosti i artikulacijskih nastojanja komunista. Populizam kao politički fenomen potrebno je stoga gledati na isti način. Samo nastojanje da se odredi suština populizma sasvim je promašeno. Potrebno je promatrati empirijske oblike njegove upotrebe, te iz toga razabirati blagotvorne potencijale njegova korištenja na inovativan način.
Laclau drži kako ono specifično u diskursu i praksi populizma kakvi se sami prikazuju u svijetu u sebi sadrže potencijale za kreativnu i potencijalno blagotvornu reinterpretaciju i akciju. Populizam se po svojim vlastitim svojstvima pokazuje politički iskoristiviji od drugih logika po kojima bi se moglo krenuti u konstituiranje političkih identiteta. Ključni razlozi prevladavajuće kritike populizma tu se čitaju kao njegovi najjači aduti. Primjedba o praznini kao najupadljivijem svojstvu termina – narod – u okvirima populističkog diskursa tamo će biti uzeta kao dokaz slabosti, neodređenosti, odsustva bitka. Laclau pak samu prazninu uzima kao ključni adut. Njegovim riječima: takozvana bijeda populističkih simbola upravo je uvjet njihove političke efikasnosti, pošto je njihova funkcija u donošenju jedinstvo u krajnje heterogenoj realnosti. Takvo jedinstvo moguće je ostvariti jedino krajnjim reduciranjem sadržajnih razlika. Kritičari praznine populizma u biti naglašavaju kako je to što populizam može politički predstavljati u biti sasvim neuhvatljivo, pa stoga po definiciji upitno. Laclau će takvu logiku samo okrenuti naglavačke – uspostavljajući vezu između takve praznine i autonomije/otvorenosti političkog djelovanja.
Sadržajna praznina nipošto ne znači kako se populistička logika ne može odrediti na čisto formalan način. Na početku smo govorili o apsolutiziranoj negativnosti kao suštini populizma. Kao što kritiku sadržajne praznine okreće naglavačke, Laclau i u apsolutiziranoj negativnosti vidi adut populizma. Umjesto da ga čita kao manifestaciju političkog nihilizma on u njemu vidi temeljno načelo političkog života. Neukidivi instinkt propitivanja zatečenog stanja sa pozicije van okvira njegove racionalnosti. Temeljno političko svrstavanje na prijatelja i neprijatelja u tom se smislu uvijek iznova javlja kao mogućnost da se bude protiv, te u borbi ostvari veća razina utjecaja na vlastiti život. Činjenica da se svaki glas protesta i propitivanja vladajućeg stanja nužno javlja kao tih i usamljen, to više naglašava potrebu za skupljanjem i homogenizacijom. Sjedinjeno jedinstvo takvih glasova u stanju je proizvesti moć koja može voditi ka stvarnoj promjeni i otklanjanju ustaljenih disfunkcionalnih obrazaca.
Stvar se populizma tako pokazuje u svijetlim bojama. Promatrajući zatečene oblike društvene organizacije, objektivizirane u institucijama, zakonima, običajima, Laclau će govoriti o diferencirajućoj logici. Logici koja počiva na vjeri u mogućnost trajne stabilizacije društva i racionalnog izmirenja svih nepomirljivih kontradikcija. Vjeri u mogućnost optimalnog zadovoljenja svake društvene potrebe neantagonističkim, tehnokratskim, čak administrativnim putem. Operiranjem takve logike različiti društveni zahtjevi pojavljuju se jedan pored drugoga u fragmentiranom, atomiziranom obliku, sasvim diferencirani, ta se pitanju njihovog optimalnog zadovoljenja pristupa na ravnodušan, tehnokratski način. Od sekundarne je važnosti nalazi li se taj postojeći režim u službi nekog partikularnog interesa ili se pojavljuje u svom čistom, neutralnom obliku. Mnogo je važnije da njegove pretpostavke nisu realne. Da je trajna stabilizacija povijesnog života nemoguća i da operiranje svakog sistema, svaka racionalnost nužno proizvodi i istiskuje neugodni višak. Taj višak uvijek iznova proizvodi potencijal novih političkih antagonizama.
Rasute frustracije proizašle iz nesenzibilnosti sistema za ovu ili onu specifičnu potrebu goli je resurs obrazovanja novih političkih identiteta. Otvaranja novih frontova političke borbe. Utoliko ukoliko sistem u svoje okvire uspijeva integrirati različite društvene zahtjeve utoliko je njegova stabilizacija uspješna. Stabilizacija međutim nikada nije konačna i novi će se potencijal, nerijetko sasvim nepredvidivo iznova stvoriti. Stara marksistička opterećenost pripitomljavanjem radničke klase, uz razbijanje glave oko uvjeta pod kojima će se revolucionarnost iste probuditi ili, u protivnom, nestati svake nade za političku promjenu čini se sasvim promašenom. Revolucionarni instinkt vječno se vraća u novim oblicima i usko je vezan sa konkretnim zahtjevima koje dani sistem ne može zadovoljiti. Logika po kojoj se takvi društveni zahtjevi sabiru i jednače kako bi se postavili nasuprot zajedničkog neprijatelja logika je homogenosti. Homogenizacija zahtjeva sa margine tu se pokazuje kao uvjet proizvodnje zbiljskog otvaranja političkih mogućnosti. Kritika populizma koja ide za tim da u praznoj homogenizaciji naroda vidi put u jednoumlje i ropstvo, olako previđa kako se radi o načinu otvaranja fronta protiv već prisutnih oblika jednoumlja, pasivnosti i služanjstva.
Obrazovanje političkog subjekta koji istupa protiv vladajuće logike po populističkom obrascu u pravilu se čini neuredna i iracionalna. No to je također njegov golemi adut. Korijen problema pri poimanju populizma u političkoj teoriji, ako je vjerovati Mouffe, nalazi se u zanemarivanju uloge strasti u politici. Stvaranja, kao ni života samog, nema bez strasti. Pa tako ni političkog bez one političke. A strast je po svojoj prirodi, u najboljem slučaju, na jedno oko slijepa. Bez slatkih iluzija strasti nema niti je može biti, a slatke iluzije u slučaju populizma omogućuju politički pokret i kreaciju. Kritičari koji populizmu zamjeraju iracionalnost i opasnu ostrašćenost morali bi se zapitati: sviđa li im se više distopijski svijet tupe, hladne, cinične, dekadentne racionalnosti zatečenog statusa quo?
Tri osnovne zamjerke populizmu (sadržajna praznina, apsolutizirana negativnost i iracionalnost) u Laclauovoj se teoriji tako prikazuju kao tri najveća aduta. Populizam, kao specifičan oblik konstituiranja političkih identiteta u njegovoj viziji tako kupuje pravo na postojanje. Laclau međutim želi i više od toga – ukazati na usku vezu, pa čak i nerazlučivost, između političkog i populizma. Populizam se do kraja uzdiže u statusu tvrdnjom kako je u njemu moguće vidjet nužni oblik političkog konstituiranja! Svaki politički zahtjev, ukoliko nije sasvim apsurdan, nastoji se prezentirati kao direktni ili indirektni zahtjev za opće dobro. Svaki politički zahtjev, ukoliko nije sasvim besperspektivan, mora moći komunicirati i duboko zahvatiti u široko polje heterogenih, neartikuliranih interesa. Riječima druga Marxa – ideja postaje materijalna sila kada zahvati mase. To zahvaćanje masa u srcu je same politike i kao takvo se može dovoditi u usku vezu sa operiranjem logike koja se smije nazivati populističkom.
V
Točka u kojoj je populizam uzdignut na najviši status točka je od koje biramo krenuti u kritičku analizu Laclauovog određenja populizma. Problematičnost poistovjećenja političkog sa populizmom upadljivo bode u oči. Takvim širenjem pojma populizma svakako se podebljava njegova važnost, pa čak proglašava i nužnost, ali se neminovno gubi specifična korist užeg određenja. Izričiti antiesencijalizam kao kamen temeljac uvjerljivosti teorijske konstrukcije takvim zahvatom biva doveden u pitanje. Laclauov najveći adut pri promociji specifične vizije populizma trebao bi biti to da svoju ambiciju promatra po logici vlastite teorije. Ako je bio dovoljno pametan morao je znati kako označitelj – populizam – u okviru njegove teorije mora imati istu ulogu koju označitelj – narod – ima u okviru populističke političke prakse na terenu. Svoje određenje prirode populizma nije smio promatrati esencijalistički, kao otkrivanja istinskog obrasca politike, već performativno. Čineći korak ka proglašavanju populizma za istinu političkog njegova se vizija dovlači na tanak led.
Od ključne je važnosti razumjeti razloge zbog kojih se takvo opasno kretanje moglo pojaviti kao smisleno. Radi se jasno, kako je to već slučaj kod teoretičara, o potrebi strožeg zasnivanja vlastitih teza. Ostaviti vlastito poimanje populizma kao jedne od mogućnosti osmišljavanja političkog života koje može poslužiti proizvodnji nekog oblika političkog identiteta i angažmana, značilo bi podariti jednak legitimitet svim ostalim, bitno drugačijim vizijama istine političkog života. Dokazivanjem pak bitne veze između vlastitog viđenja populizma i istine političkog njemu su se otvorile mogućnosti da svaki, ma kako specifičan oblik poimanja i artikulacije političkog proglasi za specifičan izraz populističkog fenomena. Primjerice: naše nastojanje da se suprotstavimo populizmu moglo bi se čitati kao pokušaj da kreativnom upotrebom riječi podražavamo strasti ciljane publike kako bi je, samu po sebi raspršenu i neartikuliranu, homogenizirali i učinili neprijateljskom prema populizmu. I dalje: kada bi naša vizija bila dovoljno potentna ona bi istupila na širu političku scenu i nadala se kako će kroz zahvaćanje masa, samih po sebi sasvim indiferentnih na sadržaj i finese naše kritike, postati materijalna sila. Krunski teorijski prigovor takvom načinu jačanja stvari populizma ostaje onaj koji smo već istaknuli – odstupa od najjačih teorijskih pretpostavki na kojem je sama konstrukcija izgrađena. Praktično govoreći stvar je još i jednostavnija – naći ćemo se na barikadama!
Takvom se parolom krećemo dalje ka predmetnijoj kritici Laclauove vizije populizma. Konkretnije prigovore možemo skupiti oko dva krupna problema. Prvi se odnosi na načine ograničavanja populizmom generirane moći, dok se drugi odnosi na neotklonjivo pitanje legitimnosti političkog sadržaja koji kroz njega struji.
Tradicionalna liberalna zaokupljenost pitanjem ograničenja političke moći u mnogo čemu se može smatrati teorijski prevaziđenom. Suvremena politička teorija razumije kako je moć stalni konstitutivni uvjet povijesnog života, kako je sveprisutna, neuhvatljiva i bez daljnjega ne može biti ograničena pravnim, moralnim ili običajnim normiranjima. Upravo suprotno – ono što njihove norme jesu može se pojaviti kao neka konkretna inkarnacija i proizvod moći. To međutim važnost pitanja o načinima na koje moć operira stavlja u prvi plan. Pitanje destruktivnosti konkretnih oblika generiranja i puštanja moći u pogon i dalje ostaje jedna od gorućih tema političke teorije. Laclauovski populizam tu se nalazi u prilično nezavidnoj situaciji. Njegova logika širom otvara vrata ugrožavanju funkcionalnosti institucija bez izgradnje adekvatnih alternativa; netrpeljivosti prema neprijatelju bez načina da se razumije racionalnost njegove pozicije; ovladavanje neobuzdanih strasti i slatkih iluzija političkim prostorom kakva nam je u povijesti u pravilu donosila kaos i bezizlaz. Vidjeli smo kako je prigovor za iracionalnost lako okrenuti u korist populizma – naglašavanjem korisne i kreativne uloge čistog entuzijazma. Pogledamo li primjerice tragedije koje je ponesena politička ljevica prouzročila u prethodnom stoljeću odmah će nam biti jasno kako je tome mnogo više kumovala logika slatkih iluzija, praznog entuzijazma i vjere u vrhovništvo strasti, negoli strogo vodstvo naučnog socijalizma. U naše bi vrijeme trebali znati kako se ne smije zanemariti presudno pitanje: čime se entuzijazam drži pod kontrolom? Postoje li mehanizmi njegova samoograničavanja?
Populističko je pokretanje nužno visokog rizika. Sabiranje frustracija i nagnuća istisnutih i potlačenih u povijesti je proizvelo podjednako nesreće i patnje koliko i sve nepravde onih na poziciji moći. Odstraniti odgovornost prema institucijama i umu, uz izostanak vladajućeg religijskog i moralnog korektiva, bez alternativnog kriterija racionalnosti i jasno artikulirane baze temeljnih načela od kojih se kreće u političku borbu užasno je opasan politički koktel. Pouzdane kočnice to su potrebnije što je vozilo brže. Pametniji pobornici populizma sami su svjesni ugroza koje leže u političkoj logici koju zagovaraju, te se moraju pitati o načinima ograničavanja štetnog razmahivanja populističke moći.
Chantal Mouffe dotični problem nastoji riješiti zagovaranjem agonizma nasuprot antagonizmu. Samoograničeni populizam po njoj umjesto antagonistički prema neprijatelju nastupa agonistički. U konceptu agonističkog sukoba nastoji se izmiriti nepomirljivost prema neprijatelju, kao izraz političke istine i uvjet kreacije, sa nedodirljivošću političkog pluralizma kao temeljnog načela. Radi se o prilično plitkoj i nedomišljenoj ideji. Nedodirljivost principa političkog pluralizma načelno se može osigurati jedino kroz vrhovništvo demokratske forme, procedure i institucija. Time se vrši reafirmacija vrhovništva formalno demokratskih načela. Svaka čast Chantal! Takvim se zahvatom, međutim, gubi ono najprodornije, najoštrije u ideji populizma. Ideja agonizma, kao i svaki hibrid, malo čemu služi. Sam zagovor autentične politizacije u takvim okvirima počinje nalikovati na jeftin trik. Populizam se počinje činiti kao nekakav oblik ideološke koprene koja služi u propagandističke svrhe. S jedne se strane traži istinsko predanje u borbi sa smrtnim dušmaninom – jer upravo je takav onaj s kojim se ne možeš u racionalnim okvirima sporazumjeti. S druge se strane čuvanje njegove opstojnosti uzdiže na rang najvišeg principa. Sva mobilizacija, borba i neprijatelj time se pokazuju kao uvjetni. U funkciji upumpavanja vrele krvi u politički život. Održivost takve kombinacije u praksi se mora pokazati jednako teškom, kao što se pokazuje dokazivanje njene konzistentnosti u teoriji.
Laclau se u nošenju sa dotičnim problemom pokazuje nešto mudriji. Ne negirajući teze o potencijalno destabilizirajućem, nekontroliranom, štetnom potencijalu populizma on sliježući ramenima upućuje poruku kako su stvari naprosto takve. Life sucks! Jasno je međutim da ne postoji nikakav razlog zbog kojeg bi populizam morao izmaći svakoj suvisloj kontroli. Uvijek je otvorena mogućnost da populistički pokret za svoje konstitutivne principe uzme ljudska prava, slobode i pluralizam. Da se bilo kakav sadržaj može kristalizirati u populističkim okvirima bi nam, valjda, moralo biti dovoljno jamstvo za minimum optimizma. I koliko god takva pozicija bila održivija od agonističkog hibrida ona nam se u praksi mora pokazati odbojnijom. Ona jednostavno ne može zadovoljiti našu potrebu za pouzdanijom zaštitom od nepredvidive zlouporabe moći.
Vitalna antipopulistička alternativa koju u času možemo zamisliti sasvim je jasna. Svaka institucija i vrijednost moraju moći biti dovedene u pitanje. Neprijatelj, ako se tako pokaže, smije biti i smrtni. Neukidiva mogućnost političkog života je prelazak sa oružja kritike na kritiku oružjem. No baš je zbog toga poseban trud potrebno uložiti u stvaranje racionalnih i emocionalnih, kulturnih i teorijskih brana od destruktivnosti. Politička odgovornost, senzibiliziranost za realne zahtjeve povijesne zbilje i strast samokritike moraju biti najviše vrijednosti koje je potrebno afirmirati. Kako smo i prethodno natuknuli – nasuprot strasti pokretane iluzijama, potrebno je proizvesti strast pokretanu borbom protiv takvih strasti! Populizam nam je u tom smislu potreban i vrijedan kako bi, između ostalog, i nasuprot njemu mogli konstituirati alternativne vrijednosti i oblike političkog subjektiviteta.
Drugi ozbiljan problem kojem ni Laclauov refleksivni populizam ne može uteći pitanje je legitimnosti konkretnog političkog sadržaja. Izričitim naglašavanjem teze o autonomiji političkog i naivnosti vjere u zbiljnost kolektivnih interesa prije njihove političke artikulacije dotični se problem nastoji prikazati prevaziđenim. Vjera u objektivnost interesa koji se pojavljuju na političkoj razini, kao i zbiljnost unaprijed upisanih zadataka stavljenih pred političko djelovanje prikazuju se naivnima. Time se gubi vjera u mogućnost vanjskog legitimiranja političkih sadržaja. S druge strane, kako smo vidjeli, legitimacijska osnova se zadržava kroz ideju o afirmaciji promjenjivih, iz vladajućeg sistema istisnutih i nezadovoljenih potreba, ali i potreba za političkim rješavanjem dubinskih kriza hegemonijskog poretka.
Situacija je jasna: 1 – mjesto općeg interesa po definiciji je ispražnjeno; 2 – ne postoji osnova po kojoj bi se bilo koji od raznovrsnih društvenih interesa mogao pokazati objektivno povlaštenijim u odnosu na druge. Svaki politički poredak uvijek je izgrađen oko neke specifične logike; njegov opstanak i održanje nerazdvojno su povezani sa istiskivanjem neprilagodljivog viška društvenih zahtjeva. Istisnuti, marginalizirani društveni zahtjevi svoje pravo na afirmaciju u tom smislu izvodi se iz same činjenice vlastitog isključivanja iz kruga moći. Legitimnost zahtjeva potlačenih izvodi se iz činjenice potlačivanja, bez trunke interesa za sam sadržaj. S druge strane imamo različite oblike političkih artikulacija koje operiraju sa zatečenim mnoštvom istisnutih socijalnih zahtjeva. Politička artikulacija kreativan je čin i smisao koji će politički artikulirani zahtjevi dobiti nikada ne ovisi o njihovoj izvornoj pojavi, već o političkom umijeću i imaginaciji.
Problem je tu dvojake naravi: (1) zar je uistinu moguće isključiti mogućnost zbiljske štetnosti jednog dijela društvenih zahtjeva (bilo da se pođe stanovišta viših društvenih vrijednosti ili gole realnosti, održivosti); (2) zar se na takav način maksimalno ne olakšava afirmacija opasnih, koruptivnih političkih namjera kroz proces artikulacije? Navedena pitanja nalaze se u uskoj vezi.
Nezadovoljen društveni zahtjev početna je točka od koje populizam kreće. Pitanje kojim se on ne zamara je međutim – treba li taj i taj socijalni zahtjev doći do ozbiljenja? Je li svako traženje, svaki osjećaj potlačenosti i marginaliziranosti po sebi funkcionalan i/li dobar osnov za društvenu promjenu? Teorija populizma pretpostavlja kako je to pitanje za konkretne političke aktere. Prostor političke borbe uzima se kao prostor u kojem se žito ima odvojiti od kukolja. U kojem će politička vizija koja na atraktivniji način integrira različite društvene zahtjeve, pri tome eliminirajući one koji se pokazuju nepodobnima uslijed svoje autističnosti, nerealnosti ili moralne neprihvaljivosti lakše doći na poziciju moći. I, s druge strane, kako sam proces integriranja različitih zahtjeva mora utjecati na otupljivanje najdestruktivnijih težnji samog aktera ili neke od bitnih interesnih sastavnica široke koalicije.
Takvo objašnjenje po našem se sudu pokazuje krajnje naivno. Situacija u kojoj se proglasi kako svako nagnuće, svaki hir, svaki subjektivni osjećaj povrijeđenosti i potlačenosti biva po sebi uzdignuto na status načelno legitimnog zahtjeva trenutak je u kojem se društvene jedinke i grupe direktno potiče na neodgovorno političko ponašanje. Patetično glorificiranje potlačenosti kao vrline neminovno će rezultirati proizvodnjom sve sebičnijih i neodgovornijih političkih zahtjeva. Kao što smo u našem napisu o političkom vitalizmu objasnili stvaralačka srž politike nikada nije zahtjev, već davanje! Odricanje i investiranje vlastitih potencijala u temeljito rješavanje zatečenih problema i izgradnja svijeta u kojem će se takvi teže pojavljivati. Poći od ličnog hira i nerefleksivnih nagnuća kao materijala od kojeg ima da se sazida velebno zdanje općeg dobra jedno je te isto kao i zidati kuću ciglama od mokrog pijeska. Što god sa tim ciglama napravili sasvim je izvjesno kako će na kraju završiti.
I s druge strane: zbiljski historijski potencijali nekog društva, kao i problemi s kojima se suočava smiju se i trebaju analizirati za sebe, savjesno i neovisno od političkih strasti i predrasuda. Vjerovati kako se time automatski pada pod utjecaj prevaziđenih metafizičkih predrasuda ili postaje ideologom postojećeg stanja krajnje je naivna i, u biti, bezobzirna teza. Reći kako je potrebno osvijestiti punu autonomiju političke sfere nešto je s čime se sa oduševljenjem moramo složiti. To međutim ne isključuje činjenicu da se djelujući politički uvijek zatičemo u konkretnim i kompleksnim okolnostima u kojima je tek jedan, u široj slici i na dugi rok i manje bitan faktor, potlačenost ove ili one društvene skupine. Samo se okrutna duša neće ražalostiti nad povijesnom sudbinom svakojakih primitivnih naroda i urođenika. No samo će bezumnik vjerovati kako je izvorne zahtjeve njihova života moguće izmiriti sa realnim zahtjevima povijesne dinamike. Jedna je stvar kao jednu od svrha političkog djelovanja postaviti najveće moguće umanjenje patnje i potlačenosti. Sasvim je pak druga stvar pretpostaviti kako je svaki emancipatorni zahtjev za priznanjem po sebi politički legitiman i održiv. I ako je jasno da je načelno legitiman svaki oblik ličnog i političkog dobra, isto je tako jasno da se bačva vina ne da preliti u bocu od dvije litre. Promatramo li politiku kao umijeće mogućeg jako ćemo lako zaključiti kako se sa populizmom, ma kakav bio, ne želimo hvatati u kolo. Postavljamo li pred sebe još zahtjevniji, revolucionari, zadatak otvaranja polja novih političkih mogućnosti stvari po populizam stoje još i gore.
VI
Odredivši tako naš načelan sud o populizmu moramo se za kraj pozabaviti njegovom pojavom u sferi našeg najužeg i konkretnijeg interesa. Pitanjem o lijevom populizmu i njegovim u zadnje vrijeme sve više aktualnim inkarnacijama u zemlji i inostranstvu. U tom ćemo smislu nešto konkretnije postaviti pitanje o koristi i štetama populizma, promatrano sa pozicija vitalnog i odgovornog progresivizma. Svoju bismo opću ambiciju mogli odrediti kao rješavanje gorućih političkih problema putem revolucionarne transformacije društva ka svijetu veće slobode, jednakosti i sigurnosti. Krupne ambicije za koje, kao i mnogi prije nas želimo ginuti, ali samo pod uvjetom da nisu rezultat praznih želja i puke fantazije. Da su izraz zbiljskih mogućnosti. Duhovni prostor u kojem naša stvar, htjela ne htjela, ima da živi i umire, politički je prostor ljevice. Široko je polje na kojem naši, najšire shvaćeni, drugovi traže svoj put do vizije i moći. Rasprava o mogućnostima lijevog populizma za nas stoga ima posebnu težinu.
Lijevi populizam već neko vrijeme predstavlja važan faktor političkog života. Kako na svjetskoj, tako i na lokalnoj razini. Njegovi vulgarni oblici, čiji se primjeri i danas po Latinskoj Americi bore sa nestašicom toaletnog papira, od uvijek su, na neki način, bili faktor političkog života. Na takve niti ne osjećamo potrebu trošiti energiju. Nek im je s nesrećom! U zadnje se vrijeme, dobrim dijelom i pod utjecajem ideja na koje smo se prethodno referirali, pak pojavljuju i jačaju sofisticiranije, u mnogim aspektima i sasvim drugačije varijante. Negdje se, kao u Americi, pokazuju kao unutarnja frakcija u okvirima Demokratske stranke. U Evropi se javljaju kao samostalni igrači. Stranke poput španjolskog PODEMOSa i grčke SYRIZe. Hrvatsku inkarnaciju trenda imamo u vidu platforme MOŽEMO. Važno praktično pitanje određenja odnosa prema takvim tendencijama, po našem se sudu, mora razvijati u komunikaciji sa njihovim teorijskim opravdanjima. Neovisno do koje su ga mjere sami akteri svjesni. Postavljanje pitanja o potencijalima lijevog populizma u tom se smislu nalazi u okvirima općeg pitanja o potencijalima populizma, ali za nas ima posebnu važnost. Sve naglaske iz prethodne kritike relevantne za specijalan slučaj lijevog populizma ne trebamo ponavljati. Istaknuti ćemo tek neka specifična pitanja.
Ono od kojeg je potrebno krenuti svakako je pitanje odnosa političke moći i ljevice. Dvadeseto stoljeće u mnogo čemu je bilo stoljeće radikalne ljevice. Kako velikih nada i ambicija tako i još većih neuspjeha i razočaranja. U tom nam se smislu, gledajući iz današnje perspektive, u oči baca frapantna spoznaja o njenoj nemoći! Daleko od toga da je jedini, ali tu nemoć svakako smijemo uzeti kao jedan od ključnih razloga njenog neuspjeha. Baštinici ljevičarske tradicije i njeni nastavljači u naše se vrijeme suočavaju s jednim te istim pitanjem – kako je moguće da tako ispravne ideje tako teško pronalaze put do moći? Ili riječima country uspješnice – how can it be wrong (when it feels so right)? Inovativna nastojanja da se iskorači van okvira tog toksičnog pitanja u zadnje vrijeme svoje ishodište nalaze u okvirima lijevog populizma.
Pred progresivnog političkog aktera koji nastoji izaći iz slijepe ulice ljevičarskog nasljeđa kao najvažniji se zadatak postavlja otklanjanje vlastitih limitiranosti i fiksacija. Ostvariti tako što nemoguće je bez da se sve u tom nasljeđu stavi pod pitanje. Po tom je moguće procijeniti koje se spoznaje, vrijednosti i prakse mogu iskoristiti za produktivno djelovanje u suvremenim okolnostima, a koje su besperspektivne i prevaziđene. Radi se o procesu konstituiranju post-ljevičarske pozicije. Takva su nastojanja u načelu zdrava, vitalna i zaslužuju svu podršku koju im možemo dati. To je međutim tek prvi korak tegobnog puta sa neizvjesnim ishodom. Pravo je pitanje u kojem obliku ima da se konstituiraju progresivni politički subjekti? Populističke osobine u konstituciji takvih aktera očigledno nas ne mogu zadovoljiti.
Dovoditi u pitanje kratkoročnu privlačnost mudrijih lijevo populističkih aktera bilo bi sasvim nekorektno. Njihova dublja i dugoročna vrijednost po našem se sudu ne izdiže previše iznad starih ljevičarskih varijanti. Lijevi populisti na stvar gledaju bitno drugačije. Njihova samouvjerenost proizlazi iz činjenice da se konstituiraju nasuprot mnogo gorim opcijama. Stara radikalna ljevica crknuta je lešina u odnosu na koju bi i čovjek na umoru izgledao kao vitalni dječarac. Nove ljevice proizašle iz kontrakulturnog okružja 60-ih svoje su političke potencijale odavno ispuhale – njihovo naslijeđe ugradilo se u stvaranje suvremene, cinične, easy going varijante buržoaskog društva ili sasvim depolitizirano svoj život razvija na marginama, nezainteresirano i daleko od centara društvene moći. Umjerena, srednjestrujaška ljevica korak je po korak ostala bez vlastite duše. Od njenog identiteta ostale su tek prazne riječi i simboli, dok joj je u zbilji najviši doseg predstavljati most između tehnokratske elite i klijentelističke baze. Sam centar društvene moći općenito je zauzet od strane izdvojenih institucija i aktera tehnokratskog tipa. Reafirmacija naroda kao subjekta progresivne politike u tom kontekstu drastično dobiva na uvjerljivosti.
Narod se njima uistinu ne javlja kao interesno homogena nerazlučiva masa. Upravo suprotno. Za razliku od starih ljevičarskih pretpostavki o primatu i homogenosti društvenog interesa, suvremeni lijevi populizam polazi od krajnje diverzifikacije identiteta i interesa u suvremenom društvu. Narod o koji se oni žele osloniti svojevrsno je platno satkano od tisuća različitih niti koje tek treba da bude ispleteno. U retorici lijevog populizma sve vrvi od entuzijastičnog sjedinjavanja u različitosti. Kratkih, praznih riječi koje završavaju sa uskličnicima. Jumbo plakata sa nasmiješenim i cool ljudima različitih profila spremnih na akciju. Narod od kojeg lijevi populizam polazi narod je kojeg želi. U idealnom smislu taj narod lijevog populizma ne može se poistovjetiti sa političkom aždajom, mnogoglavom narodnom nemani, od koje sa razlogom trebamo strahovati. Također se ne može govoriti kako kod dotičnih aktera postoji težnja za projiciranjem narodnog jedinstva u lik vođe.
U zbilji stvari su mnogo kompliciranije. Neophodno širenje osnove vlastite moći lijeve populiste nužno dovodi u situaciju da produbljuju odnose sa ružnim narodom čija politička nagnuća radikalno odstupaju od njihovih nada. Narodom čije strasti gore upravo za tim da se homogenizira na destruktivan i dekadentan način, da svoje ja traži u političkom vodstvu demagoga. Alternative popuštanju takvoj dekadenciji jednako su razorne po lijevi populizam. Radi se o vraćanju u okrilje predvidive elitističke politike ili konstituiranju kao samosvjesne društveno političke frakcije usmjerene protiv naroda. Druga opcija predstavlja najtemeljitiji udar na logiku populizma, pošto se njome reafirmira partijnost. Nestaje pokret satkan od mnoštva različitih niti koji hoće da reprezentira društvo kao cjelinu, te se vraća stara dobra jednobojnost – politički angažirani akteri kao predstavnici dijela društva, skupljeni oko trajnih načela koji se konstituiraju nasuprot dušmanima na jednakoj ravni borbe. Promotrimo li situaciju sa lijevim populizmom iz našeg ugla moramo zaključiti kako proces razvoja lijevog populizma mora biti proces diverzifikacije i jasnijeg profiliranja. Kao što smo mogli vidjeti na grčkom i hrvatskom primjeru prva faza neizbježno je čišćenje od ostataka stare radikalne ljevice s kojom ih spaja jedino ispraznost vlastitog zahvata i očajna nemoć s kojom oni raspolažu. Slijedeći korak razrješenje je dileme između prihvaćanja logike istine i odgovornosti u vođenja politike ili protestno podražavanje političkih nagnuća. Korak je to u kojem će početni elan neminovno kopniti, a stečena moć krenuti sa osipanjem. Nastupajuća kriza lijevo populističkih pokreta moguće će biti poticaj na razmišljanje o inherentnim problemima takvih političkih oblika i načinima njihova rješavanja. Naša je kritika u dobroj mjeri i sročena za taj trenutak. Njena produktivnost ovisit će prvenstveno od neposredne aktualnosti problema s kojima se pokušava suočiti.