Siniša Miličić
‘A University should not tend to provide what the society asks for, hut rather create what the society needs.’
Sve je počelo 1989. na sastanku rektora (dijela) evropskih sveučilišta održanom u prostorima najstarijeg sveučilišta – bolonjskog. Zaključci tog sastanka sačinjavaju kratak i sladak programatski dokument, “Magna charta universitatum’. Pozivajući se na buduće događaje i razvoj Evropske zajednice, podrazumijevajući da je budućnost na skali od 20 godina koliko – toliko predvidljiva, rektori postavljaju osnovu za buduće usklađivanje među sveučilištima, uz afirmiranje razlika i posebnosti svakog pojedinog. Tekst je ukrašen idejama i naglascima za koje je odavno jasno da današnjoj politici ne znače apsolutno ništa – akademskim slobodama, autonomijom sveučilišta i autonomijom znanstvenog rada.
Kroz koju godinu, tog dokumenta primila se politika. Ona politika koja zastupa prvenstveno interese kapitala. Ona politika kojoj ‘dugoročno’ znači do kraja ovog mandata. Ona politika koja voli govoriti u frazetinama. U stilu Newspeak rječnika B, počele su frcati nove riječi s nedostatkom značenja i razne kratice koje počinju sa E: izvrsnost (excellence), zapošljivost (employability), ECTS (European Credits Transfer System), EHEA (European Higher Education Area), te mobilnost (mobility), usporedivost (comparability)…
Nizom deklaracija i ostalih dokumenata, u cilju stvaranja EHEA- e, evropski ministri visokog obrazovanja donijeli su zaključke koji kontradiktiraju većinu onih temeljnih vrijednosti Magnae Chartae koji su temelji dugotrajnosti i dugoročnosti sveučilišta. Govori se o suradnji sa poslodavcima (kapitalom) u osmišljanju i izvođenju studijskih programa. Misli se o unificiranju programa. Znanje se reducira, kao i uvijek kod naših današnjih strojno proizvedenih političara, samo na alat u korist bogaćenja bogatih.
Slažem se, bilo bi nepošteno i licemjerno reći da se studijski programi trebaju graditi bez gledanja na trenutne i buduće potrebe industrije i ostalih nesveučilišnih institucija, jer svaki budući tehnološki i organizacijski stupanj ovisi o trenutnom. Kraće rečeno, ne smijemo gledati u budućnost bez da vidimo stvarnost. Problem nastaje drugdje. Kakav kadar žele poslodavci? Za upravljačka mjesta, beskrupulozan, nasilno poslovan, koji gazi konkurenciju. Za ostala mjesta poslušan, beskičmenjački, radišan i sposoban u svom području.
Međutim, u korist bolje budućnosti, Sveučilište treba educirati točno suprotne kadrove. Za tzv. upravljačka mjesta trebamo ljude sa razvijenom stručnošću, kao i moralom i svijesti o suradnji i socijalnom aspektu svojih djela. Za ostala mjesta ljude koje se ne može zloupotrebljavati, od kojih se ne može raditi budalu, ljude koji su dovoljno širokog pogleda na svijet da vide u svojoj profesiji i svom radu put ka samoostvarenju, te da svoju profesiju biraju upravo prema samoostvarenju. Ovakvo educiranje ljudi dobro je i nezavisno i od privrednog uređenja i posebno nezavisno i od postojanja države!
Postoji još jedan aspekt, više spekulativan, kritike političarskog viđenja stvaranja EHEA-e – pitanje imigracije. Naime, uz omogućavanje da Evropljani dobiju (ne)odgovarajuće visoko obrazovanje osigurava se da imigranti pri traženju posla uvijek budu podređeni, ako nisu redove veličina kvalitetniji od domaćih kadrova. Takav sistem djelomično liči na američki sistem neulaganja u vlastito školstvo jer uvijek imaju dovoljnu imigraciju iz Evrope koja im čini većinu kvalitetnog kadra. Ovakav razvoj sistema kroz koje desetljeće mogao bi dovesti do svjetskog uređenja gdje samo najsiromašnije zemlje u najlošijim uvjetima proizvode dovoljno kvalitetnog kadra za sve razvijene zemlje. Postavlja se pitanje, što ako jednom bude riješeno pitanje siromašnih zemalja? No, ovu priču bih ipak uzeo sa dozom opreza, jer računa s time da sva Sveučilišta u Evropi napuste svoju tradiciju kvalitete koja traje nekoliko stoljeća, a to ne zvuči previše vjerojatno.
Svaki današnji političarski pristup je sistem mrkve i batine, kao da se radi o magarcima. Do sada rečeno je priča o batini. Priča o mrkvi je mnogo ljepša, jer pokriva načine kako student može steći kvalitetnije i šire obrazovanje.
Prva ‘mrkvasta’ strana priče je pitanje mobilnosti. Kao jedna od Newspeak riječi ima jednostavno intuitivno objašnjenje ali nema pravu logičku definiciju. Pitanje mobilnosti je zapravo pitanje sposobnosti sveučilišta, odnosno studijskih programa da izmjenjuju studente, koliko unutar sveučilišta, toliko i među sveučilištima. Mobilnost shvaćena na ovakav način je definitivno pozitivna i u skladu sa sveučilišnom tradicijom u Evropi, gdje je uvijek bila vrijednost znanje stjecati na više sveučilišta.
Osiguravanje i upravljanje kvalitetom (quality assurance i quality management) je jedan dvosjekli mač primamljivog naziva. Bez autonomije sveučilišta u praksi, pitanje kvalitete rješavaju državne institucije čiji je program uvijek kratkoročan i Čiji pojam kvalitete na sveučilištu se svodi na ranije raspravljen odnos sa industrijom. Kao posao sveučilišta, osiguravanje kvalitete je posao koliko nastavnog osoblja toliko i studenata. Od nastavnog osoblja očekuje se integritet i samokritičnost, te uvažavanje kritika načina provođenja nastave i odabira gradiva, a od studenata da sudjeluju u ocjenjivanju nastave te da naglašavaju glavne probleme. Ideje osiguravanja kvalitete mogu ići i tako daleko da studenti mogu zabraniti nekom nastavniku predavanje. Takva praksa postoji u zemljama sjeverne Evrope. Sve u svemu, osiguravanje kvalitete je jedan važan dio sveučilišta, možda samo moderniziran naziv za već stariju praksu na nekim sveučilištima.
Prirodno pitanje ovdje nastaje, zašto ovo ispričano nema veze sa onime što čujemo u medijima o Bolonjskom procesu? Hrvatska je država bez dugoročne strategije razvoja, posebno bez strategije razvoja znanosti i visokog obrazovanja. Naša sveučilišta su već desetljećima uhodana u sistem životarenja a ne funkcioniranja, u kojem životarenje nalikuje larpurlartizmu sa zatvorenim autodestruktivnim krugom nepostojanja unutarsveučilišne, intersveučilišne suradnje i ikakve suradnje sa privredom. U takvoj situaciji lagano je etiketirati ovu ili onu instituciju kao izvor svega zla, no pitanje je kako stvar poboljšati.
Očiti gafovi tumačenja Bolonjskog procesa kod nas su sljedeći: prvostupnik nije samo faza studija, već, za razliku od maturanta neke gimnazije, osoba formalno osposobljena za rad u nekoj struci. Mobilnost nije samo pitanje nostrifikacije diploma, već kako je ranije navedeno, pitanje načina i mjesta usvajanja znanja. U Hrvatskoj se pod kvalitetu nastave i provođenje Bolonjskog procesa gura i redovito praćenje nastave. Tako nešto je potpuno pogrešno. ‘Zahtjev’ Bolonjskog procesa je redovito praćenje znanja. Razlika se sastoji ne u tome je li student prisutan na nastavi, već radi li i usvaja znanje postepeno. Smisao je toga, očito, rasteretiti studentima ljeto kroz rad u jesen, zimi i u proljeće, te osigurati da studij ne traje desetljećima, kao što je poznato da se kod nas događa.
U pitanju osiguravanja kvalitete još postoji jedno jedva dotaknuto pitanje, pitanje kvalitete administrativnog osoblja, jer ono ipak u određenoj mjeri utječe na rad i studenata i nastavnog osoblja, a rijetko se spominje. Neka sveučilišta imaju praksu zapošljavanja visoko informatički pismenog administrativnog osoblja, tako da se nastavno osoblje može posvetiti u potpunosti svom nastavnom i znanstvenom radu, a ne natjeravan ju administracije. Uredi s kojima studenti dolaze u kontakt znaju biti nekompetentni, što se studentima može ispriječiti u ostvarivanju nekih elementarnih prava, npr. pravo na pristup računalnoj opremi sveučilišta.
Dakle, što reći za kraj? Vjerujem da se čitatelj slaže da je priča o ‘mrkvi’ jedna lijepa i romantična priča o boljim sveučilištima koja bi skoro pa mogla biti ostvarena. Pitanje je kako riješiti pitanje batine? Kako osigurati one temeljne vrijednosti na sveučilištima? Kako ispraviti potpuno promašene koncepte kod nas?
Postoji širok spektar načina, od političkog djelovanja i lobiranja, do protesta, od pisanja članaka i rasprava do izglasavanja u Saboru i senatima sveučilišta, no sve, apsolutno sve te metode zahtjevaju što preciznije složen i temeljito isplaniran skup ideja, što konceptualnih, što provedbenih, koje se zastupa. Stoga, prvi korak je, uz koordinaciju sa širokim krugom relevantnih osoba, komunikacija i osmišljanje planova.
Mandat za donošenje tih planova danas imaju Sabor, Vlada, senati sveučilišta i studentski zborovi. Izvana je moguće djelovati na razvoj pritiskom (podsjećanjem) da se radi, te prijedlozima i kritikama planova. Unutar tih institucija treba samo raditi, pravedno i sa vizijom, te sprečavati kočenje uzbrdo i ostale oblike čiste birokratske inercije. Naravno, ništa od toga ne smije se raditi bez suglasnosti relevantnih osoba sa sveučilišta – nastavnog osoblja, studenata i ostalih. Tko zna, možda nas tako ipak i svemu usprkos jednog dana dočeka jedna ljepša i bolja budućnost?