Mladen Jakopović
Dok s pravom priznajemo sklonosti ka odvajanju unutar EU i činjenicu da ona svira drugu violinu (ako i drugu…) u odnosu na SAD, mnogi podcjenjuju njezinu golemu moć i međunarodni značaj.
Kao‘najsloženija i najautoritativnija multilateralna ustanova u suvremenoj povijesti’[1], Europska je unija najveći svjetski trgovac dobrima, obuhvaćajući 19.1% svjetskoga robnog izvoza i uvoza. Europska je unija, također, ‘najveći svjetski trgovac komercijalnim uslugama, s udjelom od 24.3% u svjetskoj trgovini uslugama’ (oko 300 milijardi €).[2] Zajedno sa SAD i Japanom, ona je ‘dom osamdeset i sedam od stotinu vodećih svjetskih transnacionalnih kompanija’ koje ‘pokrivaju 88% njihove inozemne aktive’. Taje trojka također ‘odgovorna za većinu izravnih inozemnih ulaganja u svijetu’.[3] To Trojstvo, predvođeno SAD-om, i dalje predstavlja glavni imperijalistički blok u suvremenom svjetskom sustavu.
Stvaranjem carinske unije 1968., upostavljena je, također, i zajednička vanjska carinska tarifa (usredotočena na odnose sa zemljama nečlanicama). Pitanja vanjske trgovine dugo su bila središnjim područjem globalnog utjecaja Europske komisije (budući da djeluje kao stranka u trgovačkim pregovorima, podređena Ministarskom vijeću koje određuje smjernice). Države članice uglavnom su predale svoju ovlast u donošenju odluka (osobito u pogledu poljoprivrede i ribarstva) samoj Europskoj uniji.[4] Najvažniji elementi trgovinske politike EU uključuju Zajedničku carinsku tarifu, propise koji upravljaju izvozom izvan EU, kao i posebna prava s obzirom na istraživanje prigovora što ih države članice podnose zbog navodnih nepoštenih trgovačkih postupaka određene Treće zemlje (koja pak može uložiti prigovor Svjetskoj trgovinskoj organizaciji u slučaju nepovoljne odluke EU). Izvoz ključnih izvora (osobito nafte i prirodnog plina) također podliježe međunarodnim sporazumima.[5] Sve poslovodne politike EU moraju (bar u teoriji) biti integrirane u međunarodni regulatorni sustav kojim upravlja Svjetska trgovinska organizacija (WTO), prijašnji GATT (Opći sporazum o trgovini i carinskim tarifama). Filozofija GATT/WTO glasi ‘slobodna je trgovina dobra, zaštita loša’. Budući da je to, ujedno, i pokretačka filozofija što se krije iza integracijskoga plana EEZ/EZ/EU, za očekivati je da Zajednica/Unija bude jedna od najboljih učenica GATT/WTO-a. To, međutim, baš i nije bio uvijek slučaj budući da je Uniji pravo iskušenje slijediti alternativu – stvaranje ‘samodostatnoga tržišta iza neprobojnih vanjskih granica’.[6] Protekcionistički mehanizmi uključuju ne samo čvrste migracijske kontrole, manipulacije oko pitanja ‘ilegalnih’ inozemnih radnika i goleme poljoprivredne potpore već i odvajanje povezanosti cijena hrane s cijenama na svjetskom tržištu (što EU zabranjuje zemljama Trećeg svijeta).[7] Zajednička poljoprivredna politika EU stoji kao ‘tihi svjedok’ svojemu blještavom licemjerstvu.
Kad bismo, na primjer, mogli zanemariti činjenicu da su u šest od osam godina, od 1990. do 1997., nerazvijene zemlje više odvajale za otplatu duga (jedini razlog zbog kojega su još ‘zadužene’jesu lihvarske kamatne stope) nego što su primale kroz zajmove (ukupan prijenos novca sa siromašnog Juga na bogati Sjever u tom je razdoblju iznosio 77 milijardi dolara!),[8] razvojna politika EU, a osobito s trgovinom povezana tehnička ispomoć za koju je odvojila više od 700 milijuna € između 1996. i 2000.,[9] mogla bi se činiti manje tragikomičnom. Ipak, može se još naznačiti da ‘EU i njezine države članice pokrivaju više od 50% međunarodne pomoći za razvoj i humanitarne pomoći ,..’[10] EU je, također, izuzetno utjecajna s obzirom na kandidate i potencijalne kandidate za države članice (no prostor mi ne dopušta dublje se upuštati u tu temu ovdje).
Osnivanje Europske monetarne unije povećalo je skupno donošenje odluka i usklađeno djelovanje smanjujući, također, i ovisnost o manipulacijama SAD-a s dolarom.[11] Neki su čak protumačili rat s Irakom prvenstveno kao američko reagiranje na početak iračkoga trgovanja naftom u eurima 2000. godine, što je lako moglo izazvati domino efekt da su se drugi glavni proizvođači nafte, npr. Venezuela i Rusija, također prebacili na euro.[12] Ono što je jasno jest postojanje vladajuće elite koja je zainteresirana za ideju federalističke Europe kao nezavisne snage.[13]
Ugovor iz Maastrichta (1992.) otvorio je vrata Zajedničkoj inozemnoj i sigurnosnoj politici. Žestok raspad bivše Jugoslavije i izostanak suvislog odgovora EU ukazali su na slabosti koje su u konačnici mogle zaustaviti opći plan stvaranja stabilne europske oaze sigurnosti i zajamčene dobiti (doduše, članice EU bile su kasnije aktivnije u pogledu očuvanja mira). Nove prijetnje od nuklearnoga širenja i ‘nedržavnih sudionika’ (međunarodna mafija i teroristi), ali i američke jednostranosti također (‘zadrta’ imperijalistička hegemonija), na zanimljiv su se način spojili u krizi na Kosovu pobrinuvši se za klimu koja je pridonijela podizanju razine pristupa. Amsterdamski ugovor[14] osigurao je imenovanje Visokoga predstavnika za zajedničku inozemnu i sigurnosnu politiku (prvoimenovani, Javier Solana, preuzeo je ured 1999. – on je bivši generalni tajnika NATO-a koji je nadzirao bombardiranje Jugoslavije). Ugovor, među ostalim, ovlašćuje EU ‘da provodi humanitarnu pomoć i izvršava mirotvorne zadaće (poznate kao Zadaci iz Petersburga), osmišljava zajedničke strategije i opće smjernice inozemne politike, združene akcije i zajednička stajališta’.[15] Otvorio je, također, mogućnost razvijanja zajedničkoga sustava obrane i udruženih oružanih snaga.[16] Usprkos retorici suradnje tipa »Berlin plus«[17], takav se razvoj događaja promatra kao izravna prijetnja NATO- u i SAD.[18] Jedna prosvijetljujuća analiza nacrta ustava EU [19] pozdravlja jačanje opredjeljenja za ‘kolektivnu sigurnost’, jačanje naoružanja, ‘preventivne akcije’ (poput Strategije za nacionalnu sigurnost SAD-a), neoliberalne i neoimperijalističke smjernice. Doista bi i mogla biti istina da je Europski projekt ‘zaglibio u liberalni živi pijesak’[20], no ni ‘realistički’, makijavelistički pristup glavnih europskih snaga, ne bi smio proći nezapažen.
Ipak, usprkos svemu, zajednički interesi vladajuće klase (stvarni i percipirani) – faktori kao što su ‘silna količina trgovine između dva najveća svjetska trgovačka entiteta (SAD je najveći trgovački partner EU koji pokriva gotovo 22% ukupne trgovine EU – izvoz plus uvoz)’,[21] ‘golema recipročna poslovna ulaganja’[22], azijski izazov i opća globalna nesigurnost spojena s američkim kontroliranjem glavnih izvora, te vojnom i financijskom nadmoći – predstavljaju rizik zbog kojega se EU još nalazi pod budnim okom Velikoga brata. No ni manji brat više nije tako malen[23].
1. ’Robert O. Keohane, Sovereignty in International Society, izdanje David Held & Anthony McGrew, The Global Transformation Reader, zajedničko izdanje Polity Press i Blackwell Publishing Ltd. Ujedinjeno Kraljevstvo, 2004., str. 153.↩
2. EUROPA website/trade/trade issues – www.europa.eu.int/comm/trade/genoools/faqs_en.htm↩
3. David P. Calleo, Rethinking Europe’s Future, Princeton University Press, Princeton & Oxford, 2001, str. 225.↩
4. Steven P. McGiffen. The European Union — a Critical Guide, Pluto Press, London, 2001, str. 81.↩
5. Isto. str. 83-85.↩
6. Isto. str. 86.↩
7. Samir Amin. Capitalism in the Age of Globalization, Zed books, London & New York, str. 30.↩
8. World Development Report 1998/9, World Bank u Wayne Ellwood. The No-Nonsense Guide to Globalization, zajedničko izdanje New International Publications i Verso, Oxford & London. 2001.. str. 47.↩
9. EUROPA website/trade/trade issues – www.europa.eu.int/comm/trade/genoools/faqs_en.htm↩
10. Steven P. McGiffen, citat, str. 49.↩
11. David P. Calleo, citat. str. 330 – 331.↩
12. Geoffrey Heard, Geoffrey Heard, Eco-Economy: Economic Perspective On The War, Scoop, 21. ožujka 2003., www.scoop.co.nz./mason/ stories/HL0303/S00182.htm↩
13. Pogledati web stranicu Europski okrugli stol industrijalaca (The European Round Table of Industrialists), www.ert.be. To je polutajna skupina za pritisak koja se sastoji od 45 generalnih direktora najvećih europskih korporacija, a koja u osnovi zagovora jedinstveno i konkurentno tržište. Uredi joj se nalaze odmah pokraj Europske komisije u Bruxellesu (sasvim slučajno, nema sumnje). Svaki šest mjeseci preseljava svoje urede tik do Predsjedništva (ponovno zbunjujuća slučajnost).↩
14. Pogledaj službenu web-stranicu – www.europa.eu.int/abc/obj/amst/en.↩
15. Steven P. McGiffen. citat. str. 9.↩
16. Isto, str. 49.↩
17. Pogledaj www.nato.int/issues/nato/nato-eu.↩
18. ‘Strobe Talbot, bivši zamjenik državnog tajnika, rekao je da je posljednje što Washington želi vidjeti europski obrambeni identitet ‘koji počinje s NATO-m. a onda se udaljava od NATO-a’. Rizik je, kako je to rekao na seminaru u Kraljevskom institutu za međunarodne poslove, u obrambenom ustroju EU koji prvo ‘podvostručuje savez, a onda se natječe sa savezom’. Riječi gospodina Talbota (…) dodiruju, također, temeljnu američku podvojenost o većem europskom jedinstvu: fino. sve dok ne ugrožava globalnu američku nadmoć’. (Robert Cornwell, Europe warned not to weaken NATO. The Independent. 8. listopada 1999. u Istvan Meszarosu. Socialism or Barbarism, Monthly Review Press. New York, 2001.. str. 55).↩
19. Topbias Pfluger. A military constitution for the European Union? (www.wrirg.org/news/2003/eumil-en.htm)↩
20. Samir Amin. U.S. Imperialism. Europe, and the Middle East. Monthly Review, studeni 2004. – www.monthlyreview.org/1104amin.htm↩
21. EUROPA web-stranica, citat.↩
22. David P. Calleo, citat. str. 248.↩
23. O odnosima između SAD – EU, osobito s obzirom na rat u Iraku, vidi moj članak Germany & US: Discordant Harmony, ZNet, 21. ožujka 2005. www.zmag.org/content/showarticle.cfm?SectionID=74&ItemID=7495↩