Fillip Erceg
TISUĆUSEDAMSTOOSAMDESETIDEVETA I DVIJETISUĆEINEKA
Stari režim k’o crknuta lešina trune,
ostaju samo grimizni plašt i zlatne krune,
a na polju posijane narodne bune
k’o makovi niču pariške komune.
Ispod korova zelenog slaka, ljulja i lobode
izbijaju cvjetovi bratstva, jednakosti i slobode,
crveni i mirisni, za sve ljude i narode.
I ponovno svijet k’o crknuta lešina trune,
i ponovo Internacionalu sviraju strune,
i ponovo pjesma zove milijune na crveno polje crvene bune.
SMRT NA CESTI
Nad glavama našim ista kletva visi:
danas jesi, sutra nisi.
Na neke od nas bačena je fetva:
prekratak život, prerana žetva.
Imao je tek dvadeset i dvije godine.
Zeleno svjetlo i zlokobna zebra.
Škrofulozni vrat i slomljena rebra.
Na asfaltu tragovi živčane brzine.
I dva i pol decilitra krvi.
U gomili netko šapće:
«Mladić je prednost imao prvi».
Slučajni prolaznici gledaju sablazno,
nad slučajnom smrću uzdišu kurtoazno
Policijske sirene. Dva službena lica.
Kola Hitne pomoći. Bolnička kolica.
Kredom ocrtavaju pregažene mladenačke želje.
Policajac pita: «Tko će obavijestiti roditelje?»
Bijela liječnička kuta.
Sklanjaju mrtvo tijelo s mrtvoga puta.
Danas je Crni Petak.
Zapisnik završava sudski vještak.
Otac nijemo stoji. Majka glasno plače.
Njihovog sina čeka dom od blatne ilovače.
U gradu nastaje prometni kolaps.
Ubojicu čeka sudska istraga i dugi haps.
Okupljeni se pitaju: ima li život ikakav smisao?
Iz auta jedan biznismen izlazi bijesno:
«Gospodo, meni se žuri na posao!»