Filip Erceg
Danas ćemo često čuti kako su tri velika totalitarizma – fašizam, nacizam i komunizam – iza nas. Njih je pobijedila tzv. liberalna demokracija, koja je. eto, antitotalitama!
No, je li doista liberalna demokracija, ako je to i bila u prošlosti, danas antitotalitama?
Prije svega, treba odmah reći da socijalizam, a kamoli komunizam uopće nisu iza nas. Oni nikad i nisu postojali u svome iole razvijenom obliku, pa eventualno mogu biti samo ispred nas!
Totalitarni su, nesumnjivo, fašizam, nacizam i staljinizam. Ponavljamo – staljinizam (a on je bio više nego deformacija socijalizma).
O totalitarizmu je dosad objavljena (…) njemu su pisali, između ostalih: Hana Arendt, Behemonth, Brezezinski, Friedrih, Neumann, Tolmann, Touarine, pa i Solženjcin, Zeman…
Pokušajmo prvo definirati sam pojam.
Totalitarizam dolazi od latinske riječi totus ili novolatinske totilus, što u prijevodu znači – potpunost, cjelovitost. Pojam se javio relativno kasno, vjerojatno prvi put u dnevniku Il mondo 1923. godine, a upotrijebio ga je talijanski kolumnist Giovanni Amendola kao oznaku fašističke zloupotrebe izbornog postupka. Dakle, pojam «totalitaran» se počeo koristiti kao pridjev, prvo za fašističke poretke, a tek onda i za tzv. socijalističke.
Mada se pojam «totalitaran» javio tek u 20. stoljeću, ne znači da totalitarizam kao takav nije postojao i prije. Kada malo bolje promislimo, mogli bismo zaključiti da je sva dosadašnja povijest političkih poredaka ustvari povijest totalitarizma – od Pax Romane do Pax Americane.
Totalitarizam se različito definira, a mi bi smo ga najkraće ovako definirali: totalitarizam je ona vrsta političkog poretka u kojem je cjelina (totus) podvrgnuta dijelu. Ili, drugačije rečeno, to je poredak u kojem je društvo (cjelina) podvrgnuto državi (određenom centru moći). Ili, to je poredak u kojem je pojedinac podvrgnut nekom kolektivu.
Da bi se izašlo iz totalitarizma, potrebno je cjelinu vratiti cjelini, društvo vratiti društvu, pojedinca vratiti pojedincu (rodnoj biti).
Evo, koje su prema Friedrichu zajedničke karakteristike svih totalitarnih poredaka, u koje on ubraja fašizam, nacizam i, dakako – boljševizam.
prvo: ideologija koja obuhvaća sve bitne aspekte čovjekove egzistencije;
drugo: jedna masovna partija koja obuhvaća barem 10% populacije;
treće: teror koji sistematski provodi politička policija;
četvrto: potpuni monopol nad sredstvima masovne komunikacije;
peto: monopol nad oružanom silom i
šesto: centralizirano upravljanje i kontrola cjelokupne ekonomije.
(……) demokratske poretke, vidjet ćemo da su i oni također totalitrani, iako to vjerojtano, na prvi mah zvuči apsurdno.
Krenimo od ideologije.
Svakako su fašistički, nacistički i staljinistički poretci uvelike ideologizirani. Ali to su i «Iiberalno-demokratski». I u njima postoji «službena ideologija)), a to je idelogija «potrošačkog društva)). Ona se, doduše, ne prepoznaje kao službena, ali u tome i je problem. U prijašnjim totalitarnim poretcima donekle se moglo odvojiti službenu od neslužbene ideolgije. Znalo se gdje jedna počinje, a gdje druga završava. Međutim, u suvremenim kapitalističkim poretcima gotovo je nemoguće znati što je sve «službena ideologija)), a što nije. Cijelo društvo je utopljeno u tu ideologiju, pa je u tome opasnot veća, jer pojedinci nisu ni svjesni da su ideološki indoktrinirani. Sadašnja društva su još više ideologizirana od prethodnih, a čemu je uvelike doprinjela informatička i tehnološka revolucija. Film, radio, TV, novine, jumbo plakati. Internet, mogu poslužiti i služe kao vrlo efikasna sredstva ideološke manipulacije.
Druga oznaka totalitarizma je postojanje jedne masovne partije, koja bi trebela obuhvatiti barem 10 % populacije. Takve partije vodi karizmatični pojedinac, a njezino članstvo mora bespogovomo služiti partijskoj ideologiji.
Istina, i fašizam i nacizam i staljinizam karakterizira monopol jedne, masovne partije. I to je svakako loše. Međutim, ni višestranačje ne garantira a priori demokraciju. U kapitalističkim društvima postoji puno stranaka i strančica, ali samo se dvije ili tri stalno smjenjuju na vlasti. Te se stranke različito nazivaju, ali se u biti uopće ne razlikuju, posebno one najznačajnije. One pak koje se bitno razlikuju, proglašene su od ovih najvećih («umjerenih») – ekstremnima, a puno puta i neopravdano.
Programi relevantnih stranaka su gotovo identični, a sve one robuju istim frazama i sve se zaklinju u ista načela kapitalističkog poretka.
U jednopartijskim društvima se i glupi i pametni, i pošteni i nepošteni, i pragmatici i idealisti, nalaze u jednoj, masovnoj stranci. U višepartijskim sistemima opet se svi oni nalaze u nešto više stranaka. I u tome je sva razlika.
Sve više su u trendu tzv. catch – all stranke, koje nastoje privući sve društvene slojeve i klase, dakle, biti sa te strane «masovne». Ideološki tobože nisu profilirane, ali zna se kojoj ideologiji služe. Kod takvih stranaka slabi uloga članstva, a jača uloga rukovodstva (političke elite). Umjesto političke demokracije imamo ustvari partitokraciju. Ne treba biti naivan i pomisliti kako se članstvo u demokraciji može «slobodno» izražavati. Dapače, partijska disciplina je itekako izražena u suvremenim sistemima.
Recimo i ovo: nije savim slučajna tendencija slabljenja uloge stranačkog članstva. Modernim strankama su potrebni glasači, a ne članovi. Jer, članarina je ionako za velike stranke sporedni izvor prihoda. One se sve više financiraju iz državnog budžeta, ali i od raznih korporacija koje ih tako «kupuju».
Treća karakteristika totalitarizma je teror koji provodi policija ili specijalne batinaške organizacije. Svakako da se u fašizmu, nacizmu i staljinizmu teror itekako primjenjivao. Teror je u prirodi tih režima. Ali, terora ima i u liberalno – demokratskim društvima. Ucjene, prijetnje, atentati i sl. Nerijetko su bile, a i ostale metode obračunavanja s političkim protivnicima. Ne treba ići u prošlost, eto nam svjež primjer s puno puta izmišljenim teroristima u SAD-u i Evropi. Čak postoje i logori (npr. Guantanamo), u kojima se prema zarobljenicima, po nekim izvorima, postupa nehumano.
O teroru koji policija vrši nad alterglobalističkim prosvjednicima, a koji se u javnosti krije, da i ne govorimo.
Četvrto obilježje totalitarizma je kontola svih sredstava masovne komunikacije (tisak, film, radio). Svi slušamo o potrebi pune slobode medija, ali te slobode i nema baš previše. Onaj tko ima ekonomsku moć, a odvano je rečeno «money is power», taj će moći kontrolirati i sredstva masovne komunikacije. To se naročito odnosi na vlasnike medija. Uzmimo samo primjer Silvija Berlusconia, tajkuna koji u Italiji drži 90% medijskog prostora, a ujedno je i premijer. Zar to nije očita sprega ekonomije i politike, pri čemu ekonomija bitno utječe na politiku?
Jedan od danas najvećih kritičara te tzv. slobode medija na Zapadu je poznati filozof i lingvist Noam Chomsky.
Peta oznaka totalitarizma je monopl nad svim oblicima efektivne vojne sile. Vojske se, kao što znamo, sve više profesionaliziraju, a vojnici (razni komandosi) postaju «topovsko meso» vladajućih klasa. Te pak klase koriste vojsku za svoje ekonomske ratove, kojih je samo od Drugog svjetskog rata bilo oko sedamdeset. Uostalom, o povezanosti vojske i kapitala govorio je još davno i američki predsjednik Dwight Eisenhower, upozoravajući na tzv. vojno-industrijski kompleks koji sve više proždire američko društvo.
Danas je situacija u tom pogledu još gora.
Ovim smo već dodirnuli šestu karakteristiku totalitarizma-centralizirano upravljanje i kontrola cjelokupne ekonomije. E, sad se nameće jedan problem.
Naime, čini se da politika gospodari ekonomijom, barem u staljinizmu, ako nismo već sasvim sigurni za fašizam i nacizam.
U tim poretcima ekonomija i politika nisu razdvojene. Jedno utječe na drugo, a drugo na prvo. No. ako i prihvatimo da politika (ovdje se misli na politiku u «užem smislu ») upravlja ekonomijom, te se složimo da to nije dobro, postavlja se pitanje, kako stvari stoje u «liberalno-demokratskim» društvima?
U njima, pak, ekonomija upravlja politikom. Pa, ako Friedrichovu šestu točku samo obrnemo doći ćemo na isto. Opet jedna sfera dominira drugom. Politika ovdje postaje instrument ekonomije.
Rekli smo dakle, da je i neoliberalno društvo totalitarno, ali po čemu se taj novi totalitarizam razlikuje od prethodnih?
Promatramo li pojave globalno, vidjet ćemo da je kroz povijest bilo raznih totalitarizama, ali su oni tako reći, «ograničeni totalitarizmi». I rimska imperija i Hitlerov Treći Reich bili su, govoreći današnjim jezikom, totalitarni. Nastojali su podvrgnuti cijelo čovječanstvo pod svoju vlast, ali u tome nisu uspjeli.
Nakon završetka Drugog svijetskog rata svijet se podijelio na dva velika bloka – kapitalistički Zapad i socrealistički Istok. I jedan i drugi blok nastojali su cijelu planetu ili barem njezin veći dio podvrgnuti svojoj kontroli. Kako to nijedan blok nije uspio, kao ni prethodne imperije, ostalo im je jedino biti totalitaran unutar svojih granica. Zbog toga je to “ograničeni totalitarizam”. Međutim, kad je srušen Berlinski zid, kad se stropoštao socijalizam kakav je bio, pobjednički zapadni blok mogao je nesmetano provoditi kapitalističku globalizaciju, a time i totalitarizaciju svijeta. A kapitalistička globalizacija, predvođena svjetskim policajcem – SAD-om, ruši pred sobom “sve kineske zidove”, pretvara svijet u “globalno selo”, u kojem se stalno povećava jaz između centra i periferije, bogatih i siromašnih, malih i velikih, moćnih i nemoćnih. Tu novu globalizaciju i taj novi totalitarizam nesumnjivo je ubrzala modema tehnika. Internet, mobilne komunikacije i sl.
Čovječanstvu, eto, po prvi put prijeti opasnost «totalnog totalitarizma». Već sada je svaki kutak zemlje (dakle cjelina) podvrgnut jednoj svjetskoj sili, jednom centru moći (dakle dijelu) ili eventualno, nekolicini takvih centara («centan) ili «centri» kapitalizma za razliku od « periferije»!).
Globalizacija kakvu poznajemo vodi unifikaciji svijeta (jedan jezik, jedan kulturni obrazac, jedna vrsta muzike, jedan političko-ekonomski sistem i sl.), prepoznatljivim znacima svakog totalitarizma.
Ovaj totalitarizam je mnogo sofisticiraniji od prethodnih, ali ne i bitno drugačiji.
Napokon, gdje se uopće nalazi izlaz iz tog carstva totalitarizma? Je li izlaz možda u socijalizmu koji se tek treba ozbiljiti? O tome nekom drugom prilikom. Zasad toliko.